Marin Držić: „Dundo Maroje“ • Iz piščeva života:
Godina 1508. je uzeta kao godina njegova rođenja, iako nema pouzdanih podataka da je rođen baš te godine. U Dubrovniku je radio kao svećenik, orguljaš i pisar, a 1538. odlazi na studij u Sienu uz potporu dubrovačke vlade od 30 dukata. Tamo je ubrzo stekao veliki ugled pa je 1541. imenovan rektorom studentskog doma i prorektorom sveučilišta. Te značajne i ugledne dužnosti omogućile su mu da se potvrdi u javnosti te mu otvorila vrata sijenskog društva i kazališne umjetnosti. Studij prekida 1542., a 1545. se vraća u Dubrovnik gdje susreće austrijskoga grofa Rogendorfa te s njim putuje u Beč i u Carigrad, da bi 1547. ponovno došao u Dubrovnik. Tu sada piše svoja glavna djela, organizira kazališne priredbe i nikada se ne oslobađa novčanih neprilika, dugova i sukoba. Ljudi koji su ga nepravedno kritizirali, osporavali njegov pjesnički talent te ga, čak, optuživali i za plagijat, bili su njegovi protivnici od kojih se Držić uporno brani, a brane ga i drugi – na primjer, ugledni Mavro Vetranović koji piše svoju „Pjesancu Marinu Držiću u pomoć“. Konačno, 1562. odlazi u Veneciju ojađen i nesretan, a u Dubrovnik se vraća samo povremeno. Pokopan je u zajedničkoj grobnici bazilike Svetih Ivana i Pavla u Veneciji. Za svog boravaka u Firenci 1566. Držić dolazi na radikalnu ideju. Poznata su, naime, Držićeva urotnička pisma toskanskom vojvodi Cosimu I. u kojima mu opširno prikazuje stanje u Dubrovniku te ga nagovara da izvrši prevrat i sruši vlastelu koja drže svu vlast u svojim rukama. Međutim, ta pisma ostaju bez odgovora. Iako je ta njegova nakana bila potpuno neostvariva i pomalo naivna, ona ipak otkriva mnoge podatke o tiraniji i autokratskom stilu manjinske vlasti, a pogotovo nas upućuje u shvaćanje pravog smisla Držićeva teatra. Držić je u mladosti pisao petrarkističke pjesme, tvorac je zabranjene tragedije „Hekuba“, a do danas je najpoznatiji kao dramatičar: a) pastirske igre; „Tirena“, „Venera i Adon“, „Grižula“, b) komedije; „Novela od Stanca“, „Dundo Maroje“, „Arkulin“, „Skup“, „Džuho Krpeta“, „Pjerin“, „Tripče de Utolče“.
• O razdoblju:
Renesansa traje od kraja 14. do početka 17. stoljeća i naziv dobiva prema franc. renaissance – ponovno rođenje, obnova, preporod. Uzor piscima renesanse postaje antička književnost i djela začetnika novog vremena, poput Dantea, Petrarke i Boccaccia. Prihvaćaju se i obnavljaju antički književni oblici poput epa, pastorale, satire, epigrama, a razvija se roman i dramska književnost. Sonet i novela se iz talijanske književnosti šire u druge europske nacionalne književnosti. Krajem 15. i početkom 16. stoljeća u hrvatskoj se književnosti javlja nekoliko renesansnih područja: splitsko, dubrovačko, hvarsko i zadarsko područje. Dramska književnost hrvatske renesanse doživljava svoj vrhunac u radu Marina Držića kojega s punim pravom možemo staviti uz bok svjetskim velikanima drame – Shakespeareu i Molièreu.
• O djelu: Nakon premijere izvedene u gradskoj vijećnici, vlast je trajno zabranila sve predstave u tom prostoru, a Držićev kazališni svijet, od tada pa nadalje, bio je namjerno sužavan i onemogućavan. Autor je takav odnos prema svomu književnom radu izrazio u nizu komedija kojima je u središte stavio izmučene i slomljene ljude. Ipak, iste 1551. godine „Pomet družina“ prikazuje „Dunda Maroja“ u Rimu. → kompozicija: djelo se sastoji od 2 prologa i 5 činova 1. „Prolog Dugog Nosa“, negromanta (čarobnjaka), govori o izmišljenom putovanju u Velike Indije (zemlju magije) i priča o nekadašnjem idealnom životu kad su svi bili zadovoljni. Dugi Nos otkriva Dubrovčanima jedan sekret (tajnu): na putovanju u Stare Indije (zemlja na kraju svijeta) vidio je „raj zemaljski“, idiličan svijet prirode u kojem žive ljudi nazbilj (razumni, mudri, tihi, blagi, iskreni, lijepi). U taj svijet negromanti (čarobnjaci) donose nakazne kamene figurice životinjskog izgleda „obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa, s nogami od čaplje“. Žene za zabavu žele oživjeti figurice pa negromanti, uvijek lakomi za zlatom, učine po njihovoj volji. U početku „novi ljudi“ zabavljaju ljude nazbilj, ali se počinju množiti i ugrožavati ljude nazbilj želeći im oteti njihovo gospodstvo. Tijekom vremena njihova se tjelesna ružnoća izgubila, ali je duhovna nakaznost ostala. Te lakome, pokvarene, zle, škrte i rasipne ljude Dugi Nos naziva ljudi nahvao. Komedija je borba ljudi nahvao (zlih) i
ljudi nazbilj (dobrih). Gledatelji moraju procijeniti tko su u predstavi ljudi nazbilj, a koji nahvao. 2. „Drugi prolog“ je autorski (Držićev) i najavljuje temu. Govore ga glumci „Pomet družine“ koji otkrivaju da se radnja komedije „Dundo Maroje“ nastavlja na izgubljenu komediju „Pomet“. → radnja: Najavljena je radnja koja se temelji na dva zapleta: oko novca i oko ljubavi. Iako je radnja smještena u Rim, prikazuje dubrovačke prilike. Dundo Maroje je dao sinu Maru 5000 dukata za trgovinu i poslao ga u svijet. Umjesto da trguje, Maro je uzeo dukate i otišao u Rim i tamo ih troši na kurtizanu Lauru, kojoj istodobno bogatim darovima udvara i njemački plemić Ugo Tudešak. Dundo Maroje dolazi u Rim sa slugom Bokčilom kako bi spasio dio novca. Škrti otac i rasipni sin tijekom drame glume da se ne prepoznaju pokušavajući prevariti jedan drugoga, a pritom sudjeluju i sluge: Marov sluga Popiva pomaže svom gospodaru, a Tudeškov sluga Pomet pomaže Dundu Maroju. Obojica, i Popiva i Pomet, zaljubljeni su u Laurinu sluškinju Petrunjelu. → mjesto radnje: Rim, prikazan je glavni gradski trg okružen kućama. → vrijeme radnje: 1550. godine. → vrsta: komedija erudita, učena plautovska komedija, ujedno i najveće dostignuće europske renesansne komedije. → smisao komedije: Škrti, rasipni, lakomi likovi u drami predstavljaju ljude nahvao, a Pomet je jedini čovjek nazbilj. Iako je sluga, prikazan je kao idealni renesansni čovjek koji „ima juridicijo“ (inteligentan je), koji se „zna akomodavat“ (prilagodljiv je), zna „biti pacijent“ (strpljiv je) te je istodobno „vjertuoz“ (pun vrlina). Samo je takav čovjek „kralj od ljudi“ i može „renjat na svijetu“ (vladati svijetom). Pomet vještim zapletima okreće sreću (Fortunu) u svoju korist jer kao renesansni čovjek voli uživati (da je hedonist dokazuje i njegovo ime Pomet Trpeza), ali pri tome misli i na opću korist. Kad sazna da je Laura bogata kći jednoga Nijemca i da je Marova zaručnica naslijedila bogatstvo svoje tete, Pomet to vješto koristi za sretan kraj gotovo svih likova. Prema Kombolovoj dopuni Ugo Tudešak dobiva Lauru, a Dundo Maroje se sa sinom Marom i njegovom bogatom zaručnicom Perom vraća u Dubrovnik. Pomet dobiva novčanu nagradu i Petrunjelu, a jedini gubitnik u drami ostaje Popiva koji jest inteligentan (lukav), ali mu nedostaje morala. U likovima se iznosi Držićeva vjera u pametne, odlučne, sposobne ljude iz puka (sluga Pomet) koji mogu pobijediti opake, pokvarene, nesposobne „ljude nahvao“ – dubrovačke gospodare i plemiće.
• Važniji likovi: Gospodari: Sluge: Dundo Maroje Bokčilo Maro Marojev Popiva Laura Petrunjela Ugo Tudešak Pomet → Dundo Maroje: škrt, štedljiv, proračunat, voli novac i radi sve kako bi ga imao još više. → Maro: rastrošan, naivan, lakovjeran, sklon užitcima. Maro i Dundo Maroje su gospodari i ljudi nahvao. Maro predstavlja mladost i rasipnost, a Dundo Maroje starost i škrtost – dvije osnovne antiteze u Držićevoj poetici. → Pomet: glasnogovornik Držićevih ideja – ima životnu filozofiju po kojoj čovjek treba biti sposoban, inteligentan, jak, odlučan i strpljiv. Zna iskoristiti „okazijon“ (priliku), zaziva Fortunu i hvali je, shvaća je kao ženu. Za njega je sreća ukupnost povoljnih okolnosti koje u pravom trenutku mogu biti korisne. Pomet jest sluga, ali istovremeno i filozof, on je vedar, snalažljiv, mudar, pronalazi vlastitu korist i pravi je primjer renesansnoga čovjeka. U Pometu kao sposobnom pojedincu Držić iznosi ideje renesansnog filozofa Machiavellija (tzv. makijavelizam).
• Ostali likovi: → Uz glavne likove javlja se niz sporednih likova, među njima je i Židov Sadi, rimski trgovac koji govori vrlo razuman tekst na talijanskom jeziku. U drami se prikazuje galerija Dubrovčana i nedubrovčana, tzv. „našijenaca“: Đivulin Lopuđanin je kazališnu družinu, ali simbolično i čitav grad, doveo svojim brodom do Ancone, a onda otprario u Rim. U Rimu Dundo Maroje zatječe učenoga ali smiješnoga Kotoranina Tripčeta, a u Rim stiže i skupina likova koju predvodi u mušku odjeću prerušena Marova zaručnica Pera.
• Zanimljivosti vezane uz djelo: Za Držića je antiteza (usporedba koja se temelji na suprotnosti) karakterističan način doživljavanja svijeta. Pisac daje pregled života Dubrovnika u 16. stoljeću. Istodobno, promjenom Pometova društvenog statusa (na kraju drame on je odjeven kao plemić, u baršunu, s ogrlicom oko vrata) Držić iznosi svoju urotničku ideju o smjeni dubrovačke vlasti. Jezik: Držić miješa narodni govor s talijanizmima i latinizmima. Likovi su okarakterizirani govorom – Pomet se često služi iskrivljenim latinskim jezikom pokušavajući se prikazati učenijim nego što jest, Petrunjela govori mješavinom hrvatskoga i talijanskoga jezika, Dubrovčani dubrovačkim govorom, a rimski trgovci i gostioničari talijanskim jezikom. Noviji kritički pristupi kreću od toga da se dvije kategorije „ljudi nazbilj“ i „ljudi nahvao“ projiciraju na same likove komedije. Stoga „temeljna značenja treba tražiti u opreci inteligencije i gluposti, u sukobu mudrosti pametnih i nesposobnosti glupih, u snazi vrline odlučnih da svladaju ćudljivost promjenljive sreće, i da ishod njezina razvoja treba shvatiti kao exemplum, simboličnu sliku drugačije perspektive svijeta.“ (Frano Čale)