Bijela pčela, br 193 by Danilo Orelj

djecu u v s za list

Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

1994. MUSIĆ Ć I U L JANA O ILA TAT Q E M E T U

193

RIJEKA, JANUAR 2014.

SADRŽAJ 4 6 8 10 12 13 14 15 16 18 20 22 24 26 28 30 31 32 34 38 40 42 43 44

Kolijevka Sunčana kolevka (priča) Sveti Sava Autobiografije Sveti Sava i Hilandar Isposnica manastira Studenice Nečiste sile Najveća srpska kwiga Selo Petnica Republika Rumunija Zuzuko Znam latinicu, učim ćirilicu Basna Zvijeri mesožderi Bora Todorović Nepoznati autori Kviz Za tebe i za... Predstavqamo... Maštom, raukom... Mala galerija Veliki odmor Web-zanimacije Čipko

Dragi prijateqi, bjelopčelice i bjelopčelci Došla nam je i 2014. godina. Potpuno nova i pruža nam priliku da ispravimo sve što u protekloj, možda, nismo dobro uradili. Zato početkom ove obećavamo da ćemo, na primjer, redovnije učiti, čitati lektiru, malo više slušati roditeqe i Bijeloj pčeli slati svoje radove. Znam da niste na proteklim praznicima mnogo razmišqali o školi, ali zato ste se dobro izigrali, odmorili i puni ste energije za ovo drugo polugodište koje će biti, sigurna sam, boqe i uspješnije. Svi smo stariji za jednu godinu. Bijela pčela ove će godine napuniti dvadeset godina. Do rođendana ima još dosta vremena i iskoristit ćemo ga da i mi budemo boqi i vama zanimqiviji, a onda ga zajedno proslaviti. Vaša Bijela pčela

kolijevka

Kolijevka je sim bol majčine ut robe i novog ži vota. Ona je sjećanje na početak; u njoj su rođene sve boje našeg djetinjstva, prvi smiješak i prva gugutanja; iz nje smo osluški vali milozvučne riječi, uspavanke i priče s kojima smo zakora čili u široka prostranstva života. Iz nje nas je uvijek pratio glas majčina srca. Topla i mekana, kolijevka ulijeva bezbrižnu sigur nost. Njena toplina grije nas do kraja života. Ona je simbol si gurnog puta kroz život. Nalik na brod kolijevka se povezuje i s putovanjem; brod je ži vota koji se ljulja na površini praiskonskog okeana.

Dar strpljivosti

Georges de la Tour, Poklonjenje pastira

Čarolija svjetlosti Novorođenče, budući Spasitelj, zamotan u bijelo platno, leži na slami koja je položena na pletenu korpu. U Svetoj noći, netom rođenom Hristu došli su na poklonjenje pastiri. Svjetlo voštanice obasjava usnulo novorođeno dijete, Bogorodicu sa sklopljenim rukama i lica svjedoka radosnog događaja. Žorž de la Tur svečani trenutak Hristovog rođenja uspio je da izrazi čarolijom svjetlosti i sjenke. Za umjetnika kao što je de la Tur bila je to svjetlost duše, plamen nadahnuća, prisustvo božanske milosti. Topla i snažna boja i jasnoća pripovijedanja tajna je njegove umjetnosti. 4

Bijela p^elA

Nepoznati narodni stvaralac s posebnim zanosom oblikovao je i oslikao ovu drvenu kolijevku. Šaroliko slikariju na pročelju obilno je ukrasio ružama koje okružuju stojeći lik Bogorodice. Svojim Kolijevka, Slovenski etnografski muzej, Ljubljana velikim plaštom ona zaštićuje i zakriljuje dijete što drži u ruci. Povezanost Velike Majke i kolijevke jasna je i shvatljiva, i jedno i drugo pružaju zaštitu i utočište. Ova narodna rukotvorina, istesana u drvu, nastala je darom strpljivosti, oporim slikovnim jezikom, svojstvenim naivnim stvaraocima.

U čast novorođenčeta Unutar raskošne kuće priređena je dječja svečanost u čast novorođenog djeteta. Slikar u prvi plan ističe usnulo dijete u pletenoj kolijevci od vrbovog pruća. Dijete je utonulo u san u mekanu posteljinu i prekriveno šarenim prekrivačem. Njegova majka prepustila se mirnom čavrljanju s gošćama i ne obraća pažnju na kćerkicu uz kolijevku, koja joj povlači ruku. Prizor gozbe pokazuje zadivljujuću vještinu slikara koji uspješno stapa različita događanja. Lan Sten poklanja gotovo sitničavu pažnju i najmanjem detalju. Njegova boja puna je topline i blagosti. Jan Steen, Dječja gozba, detalj

U pozadini rata

Berthe Morisot, Kolijevka

Lirska priroda Osebujnom ženskom istančanošću slikarica Bert Moriso naslikala je mladu majku koja bdije nad usnulim djetetom. Prizor ima posebnu draž, a postignut je pažljivim rasporedom, skladnim izborom boja, ujednačenim osvjetljenjem te istančanim potezima četkice. Slika odiše nježnošću i majčinskom ljubavlju. Prisnost prizora pojačava se pomnom obradom prozirnog vela prebačenog preko kolijevke te laganim zavjesama u pozadini. Nježan stil, jasnoća i neposrednost na najočigledniji način govore o lirskoj prirodi ove umjetnice.

Zamišljen pogled vojnika koji je sa bojišta došao u posjet svom domu. Sjedeći pored kolijevke u skučenoj izbi možda razmišlja o sudbini djeteta koje bezbrižno spava pod šarenim prekrivačem. Ovaj dojmljiv prizor opterećen je ponekim detaljima čija je uloga da ispričaju priču o neizvjesnim ljudskim sudbinama u ratu. Slikar Asaf Džafarov ispunjava plat- Asaf Džafarov, Roditeljski dom no masivnim oblicima, čvrstim i oštrim linijama te prigušenim bojama. U nizu detalja, nešto slobodnije prikazan je pijetao, obli dječji lik, dok je figura vojnika iskrivljena, preuveličanim rukama i čizmama.

Plod sanjarija Slikarstvo je biografija ispričana bojom, linijom, oblikom. Za slikaricu Fridu Kalo više od toga, jer njena slika nastaje na krilima mašte i proizvod je mnogih sanjarija. Svijet je i suviše kaotičan i rođeno dijete nesvjesno čezne za povratkom u sigurnost Frida Kahlo, Mojsije ili jezgro postanka majčine utrobe. Za tim čezne njeno dijete, nalik slikaru Diegu Riveri. On je taj napušteni Mojsije u kolijevci od kože. Na ovoj slici oko sunca, majčine utrobe i kolijevke vrti se cijela historija čovječanstva. Božanstva, kraljevi, mudraci, revolucionari sačinjavaju jezgru postanka.

Strogost ruke

Viktor Ivanob, Mlada majka

Seosku izbu ispunjava mir i spokoj. Mlada majka uspavljuje svoje čedo u kolijevci, sačinjenoj od grubo istesanih dasaka. Kolijevka poput ljuljačke visi na kanapu, a okružuju je teški crveni zastori, ukrašeni cvjetnim uzorcima. Prisni prizor u zagušljivoj brvnari slikar Ivanov gledao je pažljivim očima, ali ga je naslikao strogom rukom, dosljedno slijedeći zakone realizma. Iako je njegov način slikanja besprijekoran, ovaj, inače, bliski prizor lišen je likovne mekoće jer slikareve su boje bez svježine i djeluju poput potamnjenog metala. Bijela p^ela

Su ko nč lev an ka a N

ekada davno, u Zelenoj dolini, živeli su devojka i mladić, čija je ljubav bila nadaleko poznata. Zora je bila lepa kao letnje jutro, plavih očiju kao nebo, sa dugom kosom boje sunca i nežna kao letnji lahor. Srebromir je bio visok, snažan kao gorski lav, prodornih zelenih očiju i glasa jakog kao grmljavina. Imao je srce nežno kao runo jagnjeta, smeh nalik žuboru planinskog potoka, i pomagao svakom ko bi zatražio pomoć. Oboje su bili siročići. Zorini roditelji umrli su još kada je bila u kolevci. Brigu o devojčici preuzela je hroma rođaka Nada. Iako siromašna, radom u kućama bogatih seljaka i u svom malenom vrtu, odgajila je Zoru, pametnu i vrednu devojku. Srebromir je ostao bez roditelja sa trinaest godina, kada je njegova porodica stradala u požaru. Uz pomoć nekolicine dobrih ljudi iz sela sklepao je kućerak na temeljima stare kuće. Da bi preživeo, Srebromir je radio kao nadničar, čuvao tuđu stoku i odlazio u planinu da bere lekovite trave. Još kao dete od svog dede naučio je sve o biljkama i kako od njih da napravi lekovite napitke, meleme i čajeve, koje je razmenjivao za hranu i odeću . Dvoje mladih upoznali su se kad je Srebromir došao u Zorino

Božidar Pešev

selo da pomogne bolesnoj Nadi. Mladić je uvek bez nadoknade lečio siromašane. U trenutku kada su im se pogledi susreli, dvoje mladih se zaljubilo jedno u drugo. Posle venčanja, Srebromir je češće odlazio u planinu u potrazi za lekovitim travama. Zalazio je čak i na livade u koje je bilo opasno odlaziti, odakle se mnogi nisu vratili zbog, kako se u narodu pričalo, vila koje su tamo živele. Srebromir se nije na to obazirao. Ali, jednog dana ispred mladog čoveka pojavi se vila i zatraži od njega da plati za sve trave što je uzeo sa njene planine. Mogao je da bira: ili da biljke plati suvim zlatom ili da se oženi vilom. Kako zlata nije imao, a da se odrekne Zore nije želeo, vila mu prorekne da će mu svako dete umirati sve dok jedno od njih ne bude stavljeno u zlatnu kolevku. Srebromir je otišao kući i sve ispričao Zori. Meseci su prolazili. Mladi par je očekivao rođenje deteta i bio uplašen zbog predskazane nesreće. U Zelenu dolinu pohrlili su brojni čarobnjaci i magi ne bi li skinuli kletvu. Ali, skidanje čini i bajanje, kao i molitve bogovima nisu uspevale da skinu kletvu planinske vile. Samo bi se začuo jeziv smeh koji je odjekivao i prolamao se celom dolinom. Jednog dana u selu se pojavio starac koji je kazao da jedino Sunce može da skine ovu strašnu kletvu. Kad je kucnuo čas, u rano jutro, Zora i Srebomir pođoše na proplanak kraj reke koja je bljeskala kao da po njoj pliva srebro. Uskoro je zdravo muško dete zaplakalo, ali odgovora s Neba na molitve roditelja nije bilo. Izbezumljeni, Zora i Srebromir gledali su sina čiji se život lagano gasio. I, kad je već izgledalo da mališanu nema spasa, u travi se pojavi Sunčana kolevka koja je zablistala sjajnije od zlata. „Odmah spustite sina u kolevku. Vaše molitve su uslišene. Vilinska kletva je poništena. Svog sina nazovite Zlatohrast, a kolevku čuvajte za svoju ostalu decu“, začuše glas sa Neba. Dvoje mladih zahvališe Suncu. I od tada se svaka kolevka sa novorođenčetom iznosi na Sunce da ga ono zaštiti od svih kletvi i uroka.

Ilustrovao: Zvone Kenđel

Sveti Sava

Ko udara tako pozno u dubini noćnog mira na kapiji zatvorenoj svetogorskog manastira? "Već je prošlo davno veče, i nema se ponoć hvata, sedi oci, kaluđeri, otvor'te mi teška vrata. Svetlosti mi duša hoće, a odmora slabe noge, klonulo je moje telo, umorne su moje noge. Al' je krepka voqa moja, što me noćas vama vodi da posvetim život rodu, otaxbini i slobodi. Prezreo sam carske dvore, carsku krunu i sad evo svetlost tražim u skromnome manastiru; Otvor'te mi, časni oci, manastirska teška vrata; i primite carskog sina k'o najmlađeg svoga brata. Zaškripaše teška vrata, a nad wima sova pr'nu i s kreštawem razvi krila i skloni se u noć crnu. A na pragu hrama svetog, gde se Božje ime slavi, sa buktiwom upaqenom, nastojnik se otac javi. On buktiwu gore diže, iznad svoje glave svete i ugleda, čudeći se, bezazleno boso dete. Visoko mu bledo čelo, pomršene guste vlasi, ali čelo uzvišeno božanstvena mudrost krasi. Za ruku ga starac uze, poqubi mu čelo bledo, a kroz suze prošaputa: "Primamo te, milo čedo". *** Vekovi su prohujali od čudesne one noći, vekovi su prohujali i mnogi će jošte proći. Al' to dete jošte živi, jer wegova živi slava, jer to dete beše Rastko, sin Nemawin – Sveti Sava.

Vojislav Ilić

Ilustrovao: Sven Kovačević

O O T U A BI E J I F A R G Pripremio: Ratko Reli]

Autobiografije (meomari, životopisi, sjećawa i sl.) mogu biti vrijedni izvori podataka ne samo o piscima nego i o vremenu u kojemu su živjeli i stvarali, naročito ako su autobiografije utemeqene na istinitim čiwenicama. Pisati o sebi svakom je piscu veliki izazov, jer putevi sjećawa mogu biti zamagqeni i zamračeni, pa time i nepouzdani. Pri tome vreba i opasnost od qudske slabosti – da se o sebi piše što qepše i svoj lik prikaže bez greške, a bezgrešnih qudi jednostavno nema. Zato je jedan umni čovjek s pravom kazao "Pisawe autobiografije je čin hrabrosti". Značajne pojedinosti iz vlastitog života ili iz zbivawa kojima su svjedočili, pisci, dakako, često znaju da ugrađuju s umjetničkim nadahnućima i u svoja djela, bilo prozna, u stihu ili dramska. U naše vrijeme autobiografije su vrlo popularne i rado ih čitaju i pišu zahvaqujući modernoj tehnici koja olakšava pisawe. Stručwaci govore da nije savremenih pisaćih pomagala ("brzo piše – brzo briše") ne bi bilo 10

Bijela p^elA

ni toliko autobiografskih kwiga. Autobiografije su privlačne čitaocima jer su većinom pisane jednostavnim jezikom i s puno zanimqivih zgoda i nezgoda iz autorovog života koje približavaju i osvjetqavaju piščevu ličnost, wihov karakter i wegov pogled na qude i događaje. Pišu ih od davnih vremena... Autobiografije pišu od pojave pismenosti. Prve prave nastale su u 18. vijeku u Francuskoj i Wemačkoj. U srpskoj kwiževnosti napisali su ih Dositej Obradović i Matija Nenadović. Kasnije su zapaženi autobiografski zapisi Petra Preradovića, Sime Matavuqa, Branislava Nušića, Miloša Crwanskog, pa Grigora Viteza, Ive Andrića, Mome Kapora i drugih pisaca. Posqedwih godina pojavila se zanimqiva autobiografija Mire Alečković "U domu moje majke", koju je na osnovu rukaopisa priredila wezina kćerka Mila Alečković – Nikolić. Takođe su zanimqive autobiografije Milisava Savića "Sjećawa i rat" te "Smrt je neprovjerena istina" čuvenog režisera Emira Kusturice, za koju je ocjewi-

vački odbor rekao da je ovo djelo "dalo značajan doprinos bogatoj tradiciji memoarske literature od vremena Simeona Piščevića i prote Mateje do memoarskih zapisa Miloša Crwanskog i Ive Andrića".

Grigor Vitez (1911. – 1966.)

Autobiografija "Selo u kome sam se 15. februara 1911. rodio i proveo dane djetiwstva zove se Kosovac. To ime podsjeća na kosove i mlade kosoviće, čija sam gnijezda znao naći u Čungaru, mladoj kosovačkoj šumi, koja se prostire iznad sela i u kojoj sam proveo mnoge dječačke dane. Možda bi trebalo nešto reći i o nastanku prezimena moje porodice. Moji preci s majčine strane, Milosavqevići, došli su u Slavoniju, kako se pretpostavqa, najvjerovatnije negdje iz Bosne, iako nije iskqučeno ni to da su došli za velike seobe pod Arsenijem Čarnojevićem.

Preci s očeve strane došli su negdje iz sjeverne Dalmacije iz Ravnih Kotara ili Bukovice, i imali prezime Alavawa. I danas još imam rođake s tim prezimenom u okolici Daruvara, i oni su zajedno doselili iz Dalmacije. Jedan od Alavawa, koji je došao u Okučane, dakle u graničarski kraj, imao je počasni naslov vitez, i to je kasnije uzeto kao prezime..."

Branislav Nušić (1864. – 1938.)

Autobiografija "Prema zanimawu očeva bio nam je određen rang u učewu i vladawu. Tako, na primjer, najboqi je đak bio kobasičarev sin, a odmah za wim kasapinov, zatim sin jednog bakalina, pa piqarev ( i to otkako je, sem zeleni, počeo slati piliće i ćurke), a tek u posledwoj klupi sin grobarev, svirčev, kočijašev i uopšte sinovi očeva neproduktivnih zanimawa. U neproduktivna zanimawa spadao je upočetku i moj otac,

kao trgovac, i prema tome, i ja sam rđav đak. A kad sam jedno dva-tri puta (o Božiću, Uskrsu i Novoj godini) odneo učitequ nešto zavijeno u maloj beloj koverti, ja sam prešao u prvu klupu i ona je priča glasila: Bila su dva dečaka, Sima i Nenad. Sima je bio sin jednog kočijaša, rđav, neposlušan, glup i nevaqao, a Nenad sin jednog trgovca... Mogli smo čak da, po svršetku osnovne škole, i izračunati šta je koga od nas koštalo to što je naučio čitati i pisati. Tako, na primer: Simu Jankovića koštalo je 380 jaja; Peru Vukića dva para gusaka, pet pari pilića i 140 jaja; Milenka Purića 100 glavica kupusa, sedamnaest venaca crnog luka i deset pari telećih nogu za piktije. Janka Popovića 294 para kobasica, četiri šunke, četiri švargle, dve slanine i jedanaest kila suvih rebara. To je bila na neki način vrednost pismenosti izražena materijalnom vrednošću. Šteta je što se danas izgubio taj idilski odnos između učiteqa i đaka, pa se na taj način izgubila i mera kojom bi se dala ceniti pismenost, te je otuda vaqda i dobila nepismenost tako veliku cenu..."

Simo Matavuq (1852. – 1908.)

Biqeške jednog pisca Dolazak u Islam Grčki kod Zadra (odlomak) "I tako, čas u pjesničkom zanosu zbog uspomena koje mi se čiwahu jučerašwe, čas obu-

zet žalošću gledajući javu oko sebe, stigoh u Islam. Kada kroza suton ugledah Jankovića dvore, kad pomislih da ću živjeti blizu toga srca cijele kotarske prošlosti, pored pošqedweg potomka Janković Stojana, sav protrnuh od miline i od sjete. Znao sam naprijed da ću biti zadodoqniji nego na Đ (dotadašwe mesto boravka), ali kad se sutradan uvjerih da su svi uslovi za život mnogo pogodniji nego što sam se mogao nadati, bio sam srećan. Selo je udaqeno od Zadra tek dva, dva i po časa vožwe na kolima, a prečac, pješaku, napola bliže. Selo je veliko, pitomo, bogato, sa dvije parohije, pravoslavnom i katoličkom, zbog čega prosti narod i dijeli ga na dvoje, na "Islam grčki" i "Islam latinski", ali su oba pod jednijem glavarom, sa jednom zajedničkom školom. Mnoge su kuće kao gradske; crkve su takođe lijepe, a ima ih tri – jedna Stojanova. Cio Islam bješe nekad imawe Jankovića, ali se s vremenom smawilo, vaqda, na trećinu, a i to nije malo..." Bijela p^ela

veti Sava je svom srpskom p ra vos la vnom rodu ostavio mnoge zadužbine, najveće su svakako autokefalna crkva i samostalna država. Sve wegove zadužbine imaju veliki značaj i igraju veliku ulogu u životu Srba i danas. Nema sumwe da je jedna od najvećih zadužbina manastir Hilandar na Atosu (Svetoj Gori). To je riznica svih dobara koje je Sveti Sava ostavio svom rodu. Hilandar je podignut uz saglasnost Vizantije (Grčke) jer je Atos bila wena teritorija u 12. veku. Podižu ga monah Sava i wegov otac Stevan, veliki župan. Baš kao

što pesnik kaže: “Hilandar postade najdowi kamen naše istorije“. O Hilandaru govore mnoge hronike, poveqe, predawa, a pre svega pravni je dokumenat srpske sredwevekovne crkve i države. Kao što znamo, Hilandar je jedan od mnogobrojnih pravoslavnih manastira na Svetoj Gori. U literaturi Sveta Gora se još naziva perivoj, vrt Presvete Bogorodice. Bogorodica je

se iskrcala, javio joj se anđeo da ovde propoveda jevanđeqe i tako Atos postaje wen zalog Hristovoj nauci. Atos je tako postao oaza pravoslavnog hrišćanstva. Zahvaqujući Svetom Savi i mi Srbi smo tu našli svoje duhovno mesto pored Grka, Rusa, Rumuna, Bugara, Gruzijaca i drugih pravoslavnih naroda. Vizantija je to dozvolila a Sveti Sava je to bogato iskoristio. Od 12.

Sveti Sava i Hilandar “…da bude Srbima na poklon večni” (Vizantijski car Aleksije) zaštitnica svih manastira pa tako i manastira Hilandar. Predawe kaže da je nakon vaznesewa Hristovog Bogorodica pošla na Kipar lađom, ali da se digla ogromna bura pa je wenu lađu odnela na drugu stranu prema Atosu. Kada

veka pa sve do danas Hilandar je biser naše duhovnosti, koga su čuvali svi srpski vladari blagodatni srpski narod. Hilandar je uz Savinu pomoć postao i državno-pravni centar, centar naše pismenosti i razvoja jezika, centar prevođewa kwiga iz svetske baštine. Tu na Svetoj Gori nastale su prve kwige zakona i utrt je put našeg naroda u zajednici evropskih hrišćanskih naroda. Hilandar čuva našu prvu pisanu istoriju, filosofiju, kwiževnost, a naročito umetnost (slikarstvo i arhitekturu). Hilandar je riznica u kojoj srpski narod čuva svoje najveće blago koje nam je Sveti Sava ostavio, to je tvrđava naše prošlosti i naše budućnosti. Sa te tvrđave lakše možemo sagledati i sebe i druge. Radoš Matić

Bijela p^elA

MANASTIR STUDENICA

to god da se nacrta ili napiše o Studenici, ostaje sumwa da li je to na pravi način i u dovoqnoj meri urađano. Studenica i daqe privlači, provocira i teško joj je odoleti a da se ne uradi još neki novi zapis. Pogotovo kad je reč o isposnicama Sv. Save. Do dowe isposnice se nekako i dođe, ali do gorwe? Potrebno je mnogo snage, vremena i upornosti. Staza strma i uvija se ko rawena šarka. I zver je izbegava. Jedino bezazleni gušter i poneki leptir su tu kao kod kuće. Što se više pewemo sve više se otvaraju prostrani vidici puni dalekih planina, rečnih korita i beskrajnog neba. Usput se nailazi na ikonice ostavqene u kamenim pukotinama i dupqama starih stabala. Tragovi davnih hodočasnika. Pored najstrmijih delova trošne klupice za neophodni predah. Sudeći po mahovini koja ih je optočila, ovde odavno niko nije sedeo. Iz guste jasenovine, koja se jedva drži na strmim padinama, propiwu se zastrašujuće stene. Ubrzo ih nadvisujemo i one nestaju negde ispod nas. Najviše, najnepristupačnije i najstrmije ostaju nedostižne. Među wima i ptice jedva opstaju. I upravo tu, na tom negostoqubivom mestu, Sv. Sava je, po uzoru na svetogorske isposnice, svio, nalik orlovom gnezdu, isposnicu sa četiri kelije.

ISPOSNICA Prizor veličanstven i obeshrabrujući. Kakva sila i nagon u čoveku da izabere tako surovo mesto za molitvu? Kelije su bukvalno slepqene uz okomite gromade. Nekad se do wih pewalo nesigurnim merdevinama, a onda su oni duhovno najjači, monasi Rafailo, Gavrilo, Danilo...sagradili uzani most. U podnožju isposnice voda! Kap po kap puni jedno udubqewe zavučeno u kamenu utrobu planine. Neobično velikom kutqačom, koja je privezana za motku dugu 2- 3 metra, zagrabi se hladna voda, da li da je imenujemo gorskom ili nebeskom? U kamenom zagrqaju tihuju još crkvica posvećena Sv. Đorđu i grob monaha Gavrila koji je u isposnici živeo više od 40 godina! Sunce je obasjalo čudesan pri-

zor stvarajući najfantastičnije senke kamewa koje se nadnelo nad isposnicu tako da koliko god se trudili da ga razumom sagledamo, ono stalno zamiče u svoju iracionalnost. A kako li je tek zimi kad mrazevi okuju kamenu pustoš, a pomahnitali vetrovi sve živo zatru? Grupa devojaka, polaznica Duhovne akademije, u jednoj pećini tiho je pevala Tropar Svetom Savi. Stene su se odjednom smirile, raspuklo korewe se u tišinu vratilo, a pojawe se stapalo sa beskonačnošću. Posle uzvišenog polifonog saglasja "Budi imja Gospodwe", tišina je obavila čudesno zdawe. Samo je ostao neugasli eho "Slava Tebje Gospodi", koji se gubio u koprenama zvezdanih kiša u daqini. Milutin Dedić

Bijela p^ela

Pi{e: Jovan Savi^in Prica

Nevidqiva ala nezasita Ala spada među najstrašnije neprijateqe qudske vrste. Nevidqiva je, strašno jaka. Napada mučki i kukavički iznenada, uz pomoć jakih oluja i gradonosnih oblaka. Ona pokupi čitavu qetinu; obrsti vinograde i voćwake, poruši krovove i raznese stogove sijena. Ala je najproždriqiva neman. Zato su qude koji mnogo jedu prozvali aqavim ili alavim na hranu i piće. U pričama i skaskama ale se hrane biqkama, ali ala „vo li jesti Sunce i Mjesec zbog čega nastane pomrčina“. Ala može da poždere i vola i malu djecu, a plaši se odraslih qudi. Ponekad se ale udruže i napadaju i odrasle qude. Udruži se nekoliko ala i zaigraju u krug. Tako izazovu vihor koji čupa drveće i krovove kuća, a qude tako zavrte da polude i postanu alosni, što znači da se ponašaju kao ale koje se međusobno mrze i žestoko tuku ledenim mačevima i toqagama, koje pucaju od udaraca i padaju na zemqu kao grad. Ale su za normalne qude ne14

Bijela p^elA

vidqive. Vide ih vidoviti qudi, zmajevi, orlovi, vjetrovwaci, zduhači i Sveti Ilija. Obični qudi mogu da čuju alino pakosno cičawe dok se na nebu gomilaju strašni crni oblaci iz kojih iskaču nemani i ruše sve pred sobom. Tada qudi pucaju u oblake, žene i djeca udaraju u razne kante da bukom uplaše ale. U naše doba u „alovite“ oblake pucaju topovima i raketama. Postoje i, naravno u mašti,

samo dva otvora za oči, krvave i buqave. Aveti stanuju u opustjelim kućama. Kreću se u gluvo doba noći bez ikakvih šumova i zvukova i tek kad ugledaju qude, zamlataraju rukama i viču da bi ih uplašili i natjerali u bijeg. Dešava se, ipak, da se aveti qute i pojure za nekim prolaznikom kako bi ga uhvatile i zadavile. Aveti se pojavquju u vjerovawima svih naroda svijeta. Engleske aveti ne biraju samo puste kuće i grobqa, nego se

nečiste sile sela koja imaju svoga pitomog zmaja, koji uzleti u oblake i rastjera kukavne ale na sve strane i nebo se odmah razvedri. Vješte vračare u pomoć pozivaju orlove i rastjeraju ale i na nebu uspostave red. Često i Sveti Ilija razgoni ale i zavodi red i mir na nebu i na zemqi. U narodnim skaskama postoje bića zvana alamuwe i alapqivci. To su potomci ale i žene koju je ala prevarila. Negativni su to likovi, često moćni i vidoviti, ali sve svoje snage i vještine koriste samo u zlim mislima i radwama kojim čine štetu i zlo qudima.

Aveti Aveti su umrli qudi koji su za života patili od teške bolesti ili bili mučeni od neprijateqa u zarobqeništvu. Obično su pokrivene bijelom plahtom na kojoj su

zavlače i u zamkove, dvorce, palače i boqe kuće, onda u toku noći puštaju jezive krikove i zvukove kako bi domaćine istjerali iz nastambe. Zato se ostavqa svjetlo preko cijele noći, postavqa se krst na svakom uglu, na kraju stepeništa, a na sva vrata vješaju vijence bijelog luka čiji miris, prema vjerovawu, tjera aveti u nemilu zemqu Nedođiju.

Utvare Utvare su ružni, drowavi, raščupani demoni koji se pojavquju odmah poslije ponoći na raskrsnicama, kod grobqa, plićaka, šupa, đubrišta, ispod mostova. Ne napadaju qude, ali jezivim izgledom izazivaju paničan strah. Vjeruje se da su to duše prokletiwa, samoubica i drugih teških grešnika koje ne mogu da se smire u vječnom počivalištu.

kwiževnosti, a za sav ostali svijet izvan toga gotovo nerazumqiva i neupotrebqiva. Iste 1810, godine u Budimu je objavqena kwižica pod naslovom "Salo debeloga jera libo (ili) Azbukoprotres", autora save Mrkaqa! Tom kwižicom od svega 18 stranica neš dječak, student i veliki znalac iz Sjeničaka odjednom je postao prepoznatqiv i vidqiv sa svih akademskih visina slavenskih i drugih naroda Evrope. eško je povjerovati da najveća srpska kwiga ima samo 18 stranica uobičajenog formata. Budite strpqivi, istina vam ide u susret. Letim Sunčevim kolima 1783. godine iznad Korduna. U selu Sjeničaku slave rođewe jednog dječaka. Odmah sam znao da je rođen veliki čovjek. Pratiću ga, a neću vam kazati wegovo ime dokle ga velikan na poqu pismenosti ne pokaže cijeloj Evropi. Raste dječak neobično bistrog uma. Ima sreću što ga šaqu u školu. Biva sjajan đak. Sve završava odličnim uspjehom: bogosloviju u Plaškom 1799. godine, arhigimnaziju i filozofiju u Zagrebu, studije filozofije i matematike u Budimpešti. Govori i piše latinski, francuski i wemački, a služi se grčkim i hebrejskim. Godine 1810. u Budimpešti susreće Vuka Stefanovića Karaxića. Bio je to za razvoj srpske pismenosti najsrećniji presudan trenutak, koji će uroditi preuređewem zastarjele i većini nerazumqive slavenosrpske azbuke, koja se upotrebqavala samo u crkvi i

ovih 18 stranica ima više jezične filozofije nego u kakvoj debeloj gramatici." Pojavu Mrkaqeve kwige Vuk Stefanović Karaxić dočekao je s velikim oduševqewem. Crkva i tadašwa srpska inteligencija smatrali su crkveni jezik svetiwom, a narodni jezik na kome su ispjevana naša kwiževna remek-djela "jezikom govedarskim, čobanskim i prostačkim." Zato je Mrkaqevo "Salo debeloga jera..." dočekano na nož i ogaw!

Najveća srpska kWiga U kwižici Mrkaq je dao filološko tumačewe problema ondašweg srpskog pisma i iznio prijedlog za wegovo preuređewe u skladu s potrebama narodnog jezika. U maloj kwižici, kao u čarobnoj kutiji, bio je kquč najveće riznice duhovnog blaga, put do baštine i trajawa narodnog bića. Veliki slovenski filolog Jernej Kopitar zapisao je 1912.: "Na

Mrkaq je stvorio novu srpsku ćirilicu, tako da je izostavio 17 znakova slaveno-srpske azbuke, i dobio azbuku gotovo jednaku današwoj. Polazeći od principa "piši kako govoriš, i za jedan glas jedan zmak" Mrkaq je srpsku azbuku doveo do fonetskog pisma, koje će ostvariti i primijeniti Vuk. Tako je naše pismo postalo dostupno svim qudima, a osobito djeci koja su tri do četiri godine sricala crkvenoslavemsku azbuku i tek tada naučila čitati. Sava Mrkaq je za života vrijeđan, preziran i na svemoguće načine ponižavan. Čovjek, koji je "vidio preko vjekova", živio je u najdubqoj tami. Koraknuo je u vječnost u Beču 1833. u svojoj pedesetoj godini. Ostao je još prisutan u galaksiji ćirilice kao tvorac jednog od najsavršenijih pisama na svijetu. J. S. Prica

Bijela p^ela

Piše: Milena Dražić

Selo Petnica

etničani se vraćaju kući. Najtalentovanija deca bivše Juge i okoline, koja od pre 30 godina u Istraživačkoj stanici u šumadijskom selu Petnici usmeravaju svoj talenat pre nego što odu na svetske univerzitete, vraćaju se u Srbiju kao eksperti, da oduže dug otadžbini. Prvi je sa slavnog američkog Jejla stigao Lazar Krstić i prihvatio se gotovo nemoguće misije, da kao ministar finansija spase Srbiju od dugova. Proslavio se munjevito, ali je pao u senku kad je iz anonimnosti izronila njegova devojka Marina Marinković. Istraživač britanskog univerziteta Sautempton, nada evropske nauke. A sve je počelo u “Petnici”, koja talentima otvara vrata najvećih naučnih institucija u svetu. Marina je završila Matematičku gimnaziju u Beogradu. Mada je živela u Šidu i svaki dan putovala 80 kilometara do škole, bila je odlična u svim predmetima, posebno u fizici. Posle mature odlazi u Istraživačku stanicu u Petnici. Tu upoznaje Lazara Krstića. Tamo je bio i Milovan Šuvakov, jedan od dvojice istraživača koji su rešili problem privlačenja tri tela koji je mučio i velikog Njutna. Marinina biografija je tipična za us-

Bijela p^elA

pešnog “petničana”. Usavršavala se na Humbolt unverzitetu u Berlinu, pa u Gracu i Oslu. Doktorirala je na kvantnoj fizici. Trenutno je istraživač na prestižnom Univerzitetu Sautempton u Velikoj Britaniji, sa kolegama koji sarađuju u čuvenom CERN-u. Ekspert je u 32 oblasti nauke. Eto šta znači Istraživačka stanica “Petnica”, jedinstvena naučna ustanova u jugoistočnoj Evropi. Rasadnik talenata je njeno drugo ime. Ovde se srednjoškolci, zanteresovani za nauku, od psihologije do astronomije, o letnjem odmoru obrazuju, produblju-

ju talenat, rade na eksperimentima, programiraju način rada na komjuteru. “Petnica” je pasoš za inostrane, najuvažavanije institucije na svetu. Zato je pokrovitelj proslave 30 godina postojanja “Petnice” Unesko, to jest Ujedinjene nacije. Ali, zbog čega je izbor mesta za naučna istraživanja mladih pao na Petnicu, selo na sedmom kilometru od Valjeva? Da li je zatalasani pejzaž, da li je pećina ili su bistri potoci bili odlučujući da se ovde diže stanica? Veliki geograf Jovan Cvijić je dvadesetih godina 20. veka, uveren da talenat mora da ima potporu, pominjao upravo Petnicu kao mogućni inkubator za mlade naučnike. Predlagao je da Univerzitet u Beogradu napravi centar za terensku praksu studenata u Petnici. Smatrao je da je okolina Petničke pećine idealna za ustanovu u kojoj bi se mladi bavili naukom i već je tada dovodio studente na praktičan rad. 1982. pobunili su se mladi istraživači, nastavnici i studenti, nezadovoljni nastavom u školama i na fakultetima. Zahvaljujući pobuni i pomoći tada još moćne privrede, 1982. počela je da radi prva nezavisna obrazovna orga-

nizacija. Ubrzo se “Petnica” pročula po svetu kao centar inovativnog naučnog obrazovanja. Početak je bio gotovo na poljani, sve je bilo improvizacija. Kako je vreme odmicalo, svi su shvatili koliko je ozbiljan rad učenika i nastavnika koji su dolazili i iz drugih zemalja, pa su počele da niču, osim prepravljene seoske najstarije škole u Srbiji, i druge zgrade, laboratorije… Zgrada škole, koja se, posle 230 godina postojanja, gasila, bila je dosta očuvana. U godini 1982. stara škola je sređena. Ubrzo su završene dve nove montažne zgrade i sređena mala kuhinja. Vigor Majić, direktor Istraživačke sta-

nice i jedan od stubova Stanice, danas sa zadovoljstvom zaključuje da je rezultate rada, ideje i metode”Petnice” priznala najkompetentnija organizacija (Unesko), koja ima uvid u iskustva čitavog sveta. – Za tri decenije razvoja i rada Istraživačka stanica ”Petnica” uspešno je organizovala oko 3.000 raznih kurseva, kampova i seminara, na kojima je učestvovalo više od 45.000 učenika, darovitih srednjoškolaca iz Srbije i zemalja u okruženju. Mnogi polaznici danas su priznati naučnici, predavači na najpoznatijim univerzitetima

– kaže Majić. Tih 45.000 plaznika bavilo se najneobičnijim temama. Da li struja može da se proizvede iz mulja? Zašto grašak odlično napreduje u solarijumu, a komarcima nikako ne odgovara zeleni čaj? Vredi li bežati od kiše ako nemaš kišobran? Minulog leta u “Petnici” su se sreli talenti iz Velike Britanije, Francuske, Rumunije, Španije, Rusije, Hrvatske, Makedonije, Poljske, Azarbejdžana. Proučavali su probleme iz lingvistike, fizike, astronomije, molekularne biologije, hemije… Ovde dolaze profesori iz SAD, Holandije, Velike Britanije, Francuske. Zahvaljujući njima mnogi talenti koji su se razvijali u Petnici danas su postali značajna naučna imena u svetu. Svi vole da dođu u “Petnicu” jer im

se sviđa to što je ovde sve spontano, ideje se rađaju jedna za drugom, nema ustaljenih programa, a sve to usred prelepe prirode. Posle rada, neki se laćaju gitare i pesama, drugi odlaze na kupanje, neki se posvećuju šetnjama po okolini. Rađaju se prijateljstva, ljubavi. Nisu zabeležene čarke, svi su posvećeni istom cilju. U “Petnici” kao svojevrsnom srpskom obrazovnom i naučnom brendu za mlade, cenjenom u svetu, obnovljeni su stari i izgrađeni novi kapaciteti i nabavljene su najmodernije laboratorije zahvaljujući Evropskoj investicionoj banci. Zbog velikog interesovanja, sada se pravi i zimski program za kurseve iz astronomije, fizike, programiranja, biologije, hemije, geologije, arheologije, istorije, psihologije, dizajna, robotike... Ipak, ovu idiličnu sliku kvari nestašica novca. Nije to samo posledica opšte krize. U smanjenju pomoći ljudi u Petnici vide i nastojanje da se smanji značaj svega što je nezavisno, mimo kontrole države, pa i naučne stanice za mlade. A oni koji su se, opremljeni za naučni rad, pošli van zemlje, u srcu svetom nose lepu i pitomu Petnicu, njenu pećinu, crkvu, njene doline, kotline, klisure, stare i nove seoske kuće, rečicu Banju i potok Pocibrava, jezero, retke ptice. A iznad svega njene dobre ljude. Bijela p^ela

Džepni globus zavrteo: ov Igor Kolar

UKRA

RUMUNIJA

JINA

RSKA

MAĐA

RUMUNIJA

SRBIJA

BUGARSKA

CRNO MORE

n Rumunija se nalazi u jugoistočnoj Evropi, na obali Crnog mora... Graniči sa Ukrajinom, Mađarskom, Srbijom i Bugarskom. n Po površini, Rumunija je 12. država u Evropi.

Veličina: 270x240 m, 86 m visoka, 92 m je pod zemljom, ima 1100 soba

Casa Poporului (Narodni dom) - izgrađena za vreme Nicolae Ceaușescua, a danas Palača parlamenta - najveća je civilna zgrada na svetu.

Grb RUMUNIJE

n Dužina pruga u Rumuniji iznosi 22.298 kilometara. n U Rumuniji postoji više od 60 zvanično upisanih aerodroma.

Pepeljuš Petru, rumunjska je narodna bajka. Petru je najmlađi sin siromašne porodice koji je stalno sjedio u kutku kraj pepela i jeo ugljen. Zato je i dobio to ime, ali na kraju se, kao u većini bajki, oženi carevom kćeri. Zanima li vas što je sve morao učiniti da postane carev zet, pročitajte bajku.

Površina: 238.391km2 Broj stanovnika: 19.599.506 Glavni grad: Bukurešt (1.987.600) Službeni jezik: rumunski Državno uređenje: višestranačka republika s dvodomnim parlamentom

n Ime Rumunija potiče od imena grada Rima (Roma), i ukazuje na ovu oblast kao rimsku koloniju.

Frula (iz rumunjskog fluier) poznata i kao vrula, frula postranka, frula stranjčica, usmeno je drveno puhačko glazbalo (aerofon) koji se pravi od jednog komada drveta (uglavnom od bazge ili šljive).

Bukurešt - glavni je grad i poznat kao ”Pariz istoka” Valuta: 1 lej (ron, rumunski novi lev) = 100 bana Verska pripadnost: pravoslavni 87%, muslimani 1%, ostali 12% n Reka Dunav teče kroz Rumuniju u dužini od 1075 kilometara. Etnički sastav: Rumuni 89,1%, Mađari 8,9% , Nemci 0,4%, ostali 1,6% Dužina kopnene granice: 2.508 km Veći gradovi: Jaši (353.600), Galat (340.200), Konstanca (339.300)

Dvorac Bran u kojem je stolovao Vlad Tepeš, poznatiji kao grof Drakula

n Drveni toranj pravoslavne crkve u Barsani (18. vek) visok je 62 metara, i to je najviša drvena građevina u Evropi. Grafički uobličio: Dragan Stojković

ZUZUKO

ZDRAVKO ZUPAN

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

ZvIjeri mesožderi Pripremio: V. Radosavljević

Životinje se hrane slično ljudima, jedne jedu meso, druge biljnu hranu, a treća, i najveća, skupina hrani se i mesom i biljem. Mesojedi jedu druge životinje, biljojedi jedu bilje, a ostali uživaju i u jednom i u drugom i zovu ih svejedi ili svežderi. A najveći su mesožderi na svijetu zvijeri, u koje spadaju mačke (mačka, ris, lav, tigar, leopard,

gepard, jaguar i puma), hijene, psi (pas, vuk, šakal, kojot i lisica), kune, (lasica, tvor, zlatica, hermelin, jazavac, vidra i vidrica), rakuni (rakun, koati i mali panda) i, na kraju, medvjedi, kao što su mrki i bijeli medo. Skoro svi mesožderi dolaze do svoje omiljene hrane tako što love druge životinje. Da bi u tome uspjeli, priroda ih je obdarila opasnim, oštrim pandžama i snažnim zubima kao i talentom za lov. Većina mesoždera su vrlo spretni i aktivni lovci sa dobro razvijenim čulima mirisa, sluha i vida. Takođe i mudri i lukavi lovci

koji mogu da savladaju ne samo insekte i male životinje nego i one opasne i velike. Poneki mesožderi, kao što su na primjer lavovi i vukovi, u lov odlaze u čoporima, pa mogu da savladaju i mnogo veće životinje od sebe. Mnogo veći plijen od sebe mogu da osvoje i pauci i neki drugi mesojedi jer im je glavno oružje u lovu otrov kojim najprije ubiju životinju, a onda uživaju u mesu. Većina mesoždera ulovi samo onoliko plijena koliko im je potrebno za jedan obrok. Oni koji ubiju više nego što im treba,

HIJACINT Hijacint ili zumbul sve se više koristi i kao ukrasna sobna biljka. Dovoljno je lukovice zumbula staviti u teglice s vodom potkraj jeseni i držati ih u polusjeni na temperaturi od oko desetak stepeni, pa će već početkom proljeća procvjetati divnim i mirisnim cvjetovima plave, crvene, ljubičaste, ružičaste ili bijele boje. A da bi se i dogodine dogodilo isto, potrebno je zumbule s pupoljcima i cvjetovima premjestiti u posude sa zemljom i čuvati ih na većoj temperaturi i redovito zalijevati.

Bijela p^elA

višak pohrane za kasnije, kad ogladne. Najveći mesožder na kop nu jeste bijeli ili polarni medvjed. On u toku jednog dana pojede oko sto kilograma tuljana ili ribe. Naš mrki medo mnogo je skromniji, njemu je dovoljno oko petnaest kilograma korijena, lišća i malo mesa, pa da poslije mirno zahrče. Ali ni manji mesojedi po veličini ne zaostaju mnogo od ovih velikih. I dva najmanja sisavca, kao što su rovka i šišmiš, veliki su mesožderi. Pojedu ponekad dvostruko više mesa nego što su teški.

ta divna stvorenja

JAZAVAC Jazavac je svaštožder: kukcožder, žabožder, žirožder i voćožder. Jazavac živi po danu ispod zemlje u svom stanu gdje ima skladište hrane za sve gladne dane. On se boji risa i vuka al najviše gine od auta jer noću prelazi cestu uvijek na krivom mjestu.

zanimljivosti  LITOPS ili ŽIVA STIJENA nija nikakva stijena nego biljka koja raste u Južnoj Africi, a tijelo više nalikuje na kamen nego na biljku. Tek kad se dva preklopljena lista jedan preko drugog u proljeće otvore i između njih se pojavi divan žućkastocrveni cvijet, ova biljka prestane da glumi kamen.  KAKAPO je jedina vrsta papige koja ne može da leti. Ova ptica s Novog Zelanda jedina je i po tome što je noćna papiga i što može da živi i do 90 godina. Vrlo je prijateljski raspoložena prema ljudima kad joj priđu i ne bježi od njih, ali se zato boji životinja došljaka kao što su štakori i lasice. Ovi mesožderi toliko ugrožavaju kakapoe da ih je ostalo još svega stotinjak na Novom zelandu.

ljenim mjestima. Iako se često čuje da je ona kukac sličan pčeli, među njima postoje i velike razlike, a najviše u tome što su pčele više domaće nego divlje, što su puno veće radilice i što izrađuju najbolju hranu i lijekove i za sebe i za druge. Za ljude su ose više štetne i opasne nego korisne.  OSA ili zolja je insekt opnokrilac, naoružan otrovnom žaokom. Živi divlje u prirodi i često u potrazi za hranom prišunja se i nase-

čak i četrdeset, pokretnih krakova. Kreću se pomoću nožica koje se ne vide jer se nalaze s donje strane, a hrane se sitnim životinjama, ali i rakovima, ježevima i školjkama. Zvjezdače su zanimljive i po tome što kad izgube koji krak tijela, mogu ga nadoknaditi već za desetak dana. Zvjezdača ima oko 2.000 vrsta. U našem Jadranu najpoznatije su: crvena, bodljikava, ružičasta i ljubičasta.

 ZVJEZDAČE ili morske zvijezde žive na dnu mora, ali nisu ribe nego bodljokošci spljoštena tijela raznih boja i sa pet, deset, pa Bijela p^ela

BORA TODOROVIĆ, GLUMAC: Kad SAM BILO MALI Rođen je u Beogradu 5.novembra 1930. godine. Nakon završene srednje škole upisao je Mašinski fakultet, ali već poslije godinu dana napustio ga da bi upisao pozorišnu akademiju. Diplomirao je 1956. i postao član Beogradskog dramskog pozorišta. Sa sestrom Mirom i njenim suprugom Bojanom Stupicom prelazi u Zagreb u Hrvatsko narodno kazalište, gdje najviše glumi u predstavama

Rođen sam na periferiji Beograda u radničkim stanovima koji su se sastojali od sobe i kuhinje. Tu smo

marmeladu, znali smo krasti drva i ugljen kako bismo se zimi mogli grejati. Počeo sam zarađivati na že-

američkih pisaca Artura Milera i Tenesi Vilijamsa. Nakon povratka u Beograd postaje član Ateljea 212. Glumio je u više od stotinu filmova, televizijskih serija i kazališnih predstava. Za svoj rad dobio je mnogobrojne nagrade, za pojedine predstave i nagrade za životno djelo "Pavle Vujsić" i "Dobričin prsten" 2006. godine. Za ulogu u filmu "Profesionalac" u Monte Karlu dobio je "Grand prix".

Već kao jedanaestogodišnjak počeo sam da pušim. U to vreme nisam razmišljao čime ću da se bavim u

NAJVIŠE SAM GLUMIO MAR živeli majka, starija sestra i ja. Oca se ne sećam, jer je umro kad sam imao svega tri godine. Kao u magli sećam se da nas je majka oblačila i izvodila u dvorište. Podigla bi me kako bi me otac koji je bio bolestan, vidio iz postelje kroz prozor. Još se i danas sećam imena drugara s kojima sam išao u školu. Imao sam problema jer sam bio levoruk. Terali su me da pišem i sve radim desnom rukom. Bilo je teško jer sam više supe prolio jedući desnom rukom. U školi mi je bila, verovali ili ne, najzanimljivija matematika. Najviše sam je voleo jer je ona za mene bila vrsta igre. Većini đaka bila je teška, ali kad je shvatiš, zabavna je kao rešavanje rebusa ili igranje šaha. Majka je, kao i otac, prija rata bila gimnazijska profesorica, a za vreme okupacije u fabrici je umatala bombone. A ja, ja sam svašta radio. Švercovao, menjao rakiju za

Bijela p^elA

lezničkoj stanici. Sa drugarima sam nosio kofere putnicima, ali to, nažalost, nije dugo trajalo, jer su stari nosači stalno zvali policiju i oni bi nas često pokupili u stanicu. Slobodno vreme provodio sam na ulici sa društvom. Bilo je dana kad nisam ni dolazo kući. Majka je bila celo vreme zabrinuta i strahovala jer je bio rat.

životu. Živeo sam taj dan, zaboravio jučer i nije me bilo briga šta će biti sutra. Kao što vidite, nisam baš dobar primer deci, ali ono su bila druga, davna vremena, pred više od pola veka. Danas su deca ipak drugačija. Ni srednja škola mi nije išla najbolje. Celu sam školu prošao sa jednom sveščicom koju sam nosio u zadnjem džepu. Ni to nije dobar primer deci. Ali bilo je i pozitivnih dela. Išli smo na radne akcije, brali kukuruz da bi mobilisana vojska mogla da se prehrani. U to su se vreme još uvek vodile borbe za oslobođenje. U vojsku sam otišao sa osamnaest godina, najprije u Skoplje, pa u mesto General Janković. No, znao sam doći u Beograd u civilu kako bih išao na igranku. Kad sam odslužio vojsku, mogao bih reći da sam se uozbiljio, moja su interesovanja tada bila drugačija. Odlučio sam upisati

mašinstvo jer sam znao da će, zbog obnove, za inženjere biti posla. Moja sestra Mira još se u srednjoj školi bavila glumom. Ja sam je, iako mlađi brat, pratio u školu i na probe. Doduše, to je bilo samo do prvog ćoška, a onda sam odlazio sa svojim društvom. Često smo majka i ja odlazili u pozorište. Za jednu predstavu

“Dom za vešanje”

RGINALCE “Profesionalac”

režiseru je trebalo dete koje plače i sestra je predložila mene, kaže da sam stalno plakao. I tako sam zaplakao i pred njima i angažovali su me. Tako me je sestra inficirala pozorištem. Postoji ona krilatica: "Kad dete nije ni za šta, baci ga na glumu". No nije baš tako. Upisao sam se na Akademiju i zaposlio sam se u Beogradskom dramskom pozorištu. Za sve glumce to bi bio početak karijere, a za mene je to bilo samo vegetiranje. U to je vreme moja sestra bila zvezda, glumila je u skoro svim predstavama i na filmu,

a ja, ja sam bio samo njen mlađi brat. I sam sam bio uveren da ću biti neki osrednji glumac. Vreme sam provodio u pozorišnom kafiću i nešto čekao. I dočekao dan kad se postavljala nova predstava, nije bilo niti jednog slobodnog glumca, pa su uzeli mene. I iskoristio sam svoju priliku. Kritike su bile odlične i od tada mi je krenula karijera. U sledeće dvije godine bio sam najzaposleniji glumac, i na televiziji. I konačno, nisam više bio mlađi brat slavne sestre! Mira i suprug Bojan odlučili su se za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i poveli su i mene. Tamo sam glumio u predstavama savremenih dela, dramama Henrija Milera i Tenesi Vilijamsa. Nakon tri godine, vratio sam se u Beograd u Atelje 212. Trudio sam se kod svake uloge, jer biti karakteran glumac znači da ti nova uloga ne liči na prethodnu i da je moraš udaljiti od sebe. Glumom se više ne bavim, sa osamdeset i tri godine uživam u penziji, družim se sa prijateljima. Međutim čini mi se da me i nove generacije znaju, verovatno zbog repriziranja filmova i serija, a ta su dela bila stvarno majstorska: „Maratonci trče počasni krug“, gde sam glumio Đenku, „Balkan ekspres“, gde sam bio Pik, „Balkanski špijun“, gde igram ulogu Petra Jakovljevića. Činjenica je da mi je karijera, ustvari, bila puna uloga marginalaca, verovatno zato što poznajem taj milje. Trebao bih da posebno izdvojim film Emira Kusturice, „Dom za vešanje“. U ulozi Ahmeta najviše sam se udaljio od sebe. Kako i ne bih kad je to najnegativnija uloga u celoj kinematografiji i ne liči ni na jednu moju ulogu. Kako je mene sestra Mira zarazila glumom, tako sam verovatno i ja zarazio sina Srđana, ali on srećom

nikad nije bio sin slavnog oca već je svojim talentom gradio svoju karijeru. Jedina moja uloga u tome bila je da sam mu, kad je napustio muzičku karijeru (bio je bubnjar kultne beograske grupe EKV) pomogao pripremiti prijemni ispit na Akademiji i vidim da nisam pogrešio.

Otac i sin

A za kraj priče o mom detinjstvu, što, kako sam rekao, nije bilo baš za primer. Na kraju moram da kažem da je u životu, između ostalog vrlo važna sreća.

“Maratonci trče počasni krug”

Bijela p^ela

N E P O Z N AT I AU TORI

SRPSKI SLIKARI Piše: Borislav Božić, prof.

Pojam nepoznati autor najčešće srećemo na vrijednim umjetničkim djelima na kojima se wihov stvaralac nije potpisao. I ovaj prilog je u posvetu tim anonimnim umjetnicima koji su svoje stvarawe i sadržaj svoga stvarawa stavili ispred svog identiteta. Vrlo često su pravoslavni manastiri osnivali ikonopisačke škole sa zadaćom da monasi izrađuju ikone za potrebe crkava i manastira. Katkada se ikono-

pisci, slikari ikona, nisu potpisivali svojim punim imenom i prezimenom jer nisu smatrali da je to važno. Bilo je važno ono što predstavqa wihova ikona (sliku svetog lica). Ovozemaqski život ikonopisaca, najčešće monaha, usmjeren je shvaćawu i razumijevawu života svetoga. Wihova misija jeste razumjeti i dati snagu, duhovnu veličinu ikoni koju stvaraju. Iako nam nije ostavio formalni identitet, taj

je nepoznati ikonopisac ostavio veličinu i qepotu slike na ikonostasu ili zidu crkve kojoj se mi duhovno obraćamo kada smo u posjeti svetom hramu. Ostavio nam je nevidqivi ali snažni komunikacijski kanal između nas malih - ovozemaqskih i svetih „svjetionika“ našeg duhovnog puta. Kad smo god u svetom hramu i u meditativnom smo odnosu sa Svetim, istovremeno smo i u kontaktu sa ikonopiscem te svetosti.

IKONA

(grčki eikon = slika)

Srpski slikar radio u Deüanima, Bogorodica sa Hristom, oko 1350. g. Tempera na drvetu, 164,5 x 56 cm

Bijela p^elA

U pravoslavnim crkvama ovaj se naziv uvriježio za prenosivu ili pomičnu sliku vjerskog sadržaja. U strukturi svetog hrama i ikonostasa tačno se zna wihovo mjesto i položaj. Metoda i postupak slikawa ikona jasno je definiran i zahtijeva od ikonopisca poštivawe pravila. Crtež je istaknut i naglašen tamnom bojom. Nabori na tkaninama definirani su linijama i tamnijom varijantom osnovne boje odjeće. Boje se nanose plošno. U slikarskoj paleti ikonopisca dominira zemqana paleta boja - od žute preko okera pa do zagasitih smeđih tonova. Naravno, pojavquje se i plava, plavozelena u nekim elementima ambijenta ili odjeće.

IKONOSTAS

(grč. eikon = slika, stazis = stajawe, stajalište, "mjesto za ikone") To je u pravoslavnoj crkvi pregrada između oltara i dijela crkve namijewenog vjernicima. Napravqen je najčešće od drveta ili mermera. Ima troja vrata, a broj ikona na wemu ovisi o veličini ikonostasa, odnosno crkve u kojoj je. Vrlo je često wegova konstrukcija ukrašena i pozlaćena, i sa postavqenim ikonama na sebi vrlo raskošno i bogato djeluje. U ranijim brojevima Bijele pčele spomenuo sam neke srpske slikare koji su oslikavali i ikonostase.

KVIZ Pripremio UROŠ PETROVIĆ

Koliko znamo o nama? - broj 5 1. Kralj koji je rođen u Zagrebu? a) Kralj Ibi b) Petar Kralj c) Kralj Petar I 2. Šta se nalazi na vrhu kamenog stuba Terazijske česme? a) metalna vaza b) dva tega c) kamena glava lava 3. Koliko je ukupno zvona u zvonicima Hrama svetog Save na Vračaru? a) 40 b) 49 c) 50 4. Koji srpski film je poslednji kandidat za nagradu „Oskar“ u kategoriji za najbolji film van engleskog govornog područja? a) Montevideo, Bog te video! b) Kad svane dan c) Krugovi 5. Jovan Karamata bio je poznati... a) fizičar b) hemičar c) matematičar 6. Kako se zvao vrabac, maskota Letnje univerzijade 2009. u Beogradu ? a) Cvrle

b) Dživdžan c) Srba 7. Jedan svoj film Goran Paskaljević je snimio po delu Borislava Pekića. a) Bure baruta b) Anđeo čuvar c) Vreme čuda 8. Kuva se od kukuruznog brašna a u njega se mogu dodavati razni prilozi, poput sira, čvaraka, pržene slanine, kiselog mleka, kajmaka. Slično jelo sprema se na prostoru Balkana pod raznim nazivima: mamaljiga, žganjci, pura, palenta. U Srbiji se to jelo zove...? 9. Zagonetna ličnost Rođen je na teritoriji današnje Rumunije, želeo je da bude kaluđer, ali se posvetio filozofiji i prosvetiteljstvu. Bio je prvi ministar prosvete. 10. Asocijacija Filmski režiser, scenarista, producent, kompozitor i glumac. Među njegovim najznačajnijim filmskim ostvarenjima jesu: “Sjećaš li se Dolly Bell?,” “Otac na službenom putu”, “Dom za vešanje”, “Arizona Dream”, “Podze-

Ovo je kviz u kojem ćete tokom cijele školske godine pokazati koliko znate o našoj historiji, kulturi i običajima. Rezultate ćemo objaviti u broju 199, a odgovore očekujemo do 1. jula. Zato pažljivo čitajte i šaljite odgovore iz svakog broja na redakciju lista. Troje najuspješnijih, koji sakupe najviše tačnih odgovora, biće nagrađeni. mlje”, “Crna mačka, beli mačor”… Izgradio je selo po njegovom projektu a za potrebe filma „Život je čudo“. U grupi "Zabranjeno pušenje" jedno vreme je svirao bas gitaru a sada kao gitarista zajedno nastupa sa „No smoking orchestra“. Napisao je dve knjige „Smrt je neprovjerena glasina“ i „Sto jada“. Idejni je tvorac „Andrićgrada“. KUSTENDORF: Međunarodni je filmski i muzički festival ETNO SELO: Ima gradsku strukturu. Ima crkvu koja je građena po ugledu na ruske crkve brvnare i posvećena je Svetom Savi. U centralnom delu sela je trg popločan drvenom kockom i sečenim drvenim pragovima i opkoljen brvnarama. U njemu se nalazie: bioskop, biblioteka, galerija slika, poslastičarnica, nacionalni restoran, prodavnica narodne radinosti. Stručni žiri briselske Fondacije za arhitekturu Filip Rotije to je graditeljstvo proglasio najboljim arhitektonskim ostvarenjem u protekle tri godine u Evropi. Dobio je status grad hotel sa 4 zvezdice. U njemu su ulice Ive Andrića, Ernesta Če Gevare, Dijega Maradone, Miodraga Petrovića Čkalje, Felinija, Bergmana i Novaka Đokovića. Bijela p^ela

Zanimljivosti o filmu “Psiho” Alfreda Hičkoka:

hoće v a b um lju Kad vori, raz . o ti da g ba da ću tre uku (por : ) njar ao posl ansoa Re Fr Žan-

Bora Oljačić (1930):

Srete vuk lisicu u šumi i reče joj ljutito: -A, B, V, G, D, Đ, E, Ž, Z, I... A lisica mu lukavo odgovori: -...J, K, L, LJ, M, N, NJ, O, P, R... Pouka: ...S, T, Ć, U, F, H, C, Č, DŽ, Š!

Prvo veštačko srce je patentirao Pol Vinčel 1963. godine.

* Čuvena horor scena pod tušem je snimana 7 dana sa 70 kamera, a u filmu traje samo 45 sekundi. * Krv koja se vidi u toj sceni zapravo je sirup od čokolade. * Psiho je prvi američki film u kome se vidi povlačenje vode u WC šolji. * Hičkok je anonimno kupio prava na novelu Roberta Bloka po kojoj je snimio film. Zatim je kupio sve primerke knjige do kojih je mogao da dođe, da bi što manje ljudi znalo kraj priče pre nego što vidi film.

Sunce se smanjuje za 1,5 metar svakog sata.

Najveći proizvođač pomorandži na svetu je Brazil.

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov

Pevačica Biljana Krstić (1955) započela je pevačku karijeru najpre u grupi Suncokreti (sa Borom Đorđevićem), a potom i u Ranom mrazu (sa Đorđem Balaševićem). Više godina sakupljala je audio i notne zapise izvorne muzike, koje je obradila na albumima sa svojom etno grupom Bistrik. Uradila je muziku za jedan od najgledanijih srpskih filmova svih vremena – Zonu Zamfirovu.

HOROSKOP ZA DEČAKE KOJI LIČE NA PILIĆE Pronašli ste jednog keca u vašoj radnoj svesci i nemate pojma čiji je. Pitajte školske drugove, možda ga je neko od njih izgubio. Zdravlje – Zdravi ste kao pile koje nosi fudbalski dres. Ljubav – Kada ste poslednji put učinili za dragu osobu nešto što nikad niste?

HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE NISU TU

U budućnosti vas očekuje nešto što se još nije dogodilo. Nemojte posle da kažete da niste imali pojma o tome. Izbegavajte da vas golicaju, naročito kad niste tu. Ljubav – Dopašće vam se osoba rođena u nekom horoskopskom znaku. Baš ste vezani za horoskop, zar ne? Pih.

Iako je 80 % Grenlanda (najsevernijeg dela kopna na planeti) pokriveno ledom – fudbal tamo doživljava potpunu ekspanziju. Na Grenlandu ne postoji nijedan travnati teren (prave se od peska i šljunka), ali ima čak 76 fudbalskih klubova, i više od 4.000 fudbalera. Prvi fudbalski klub (K-33) osnovan je 1933. godine, a od 1971. godine igra se Nacionalni šampionat.

Vrat odrasle žirafe teži i do 200 kilograma.

Zašto ajkula nema krila? A šta će joj?

Grafički oblikovao: Dragan Stojković

Većina dinosaurusa je hodala na prstima.

PredstavLJamo

ove je godine Sveti Nikola stigao u Rijeku. U prostorima SKD „Prosvjeta“ Rijeka vrijedno je darivao dječicu, ali ovaj put je najavio da će te šarene i zanimljive paketiće dobiti samo djeca koja su cijele godine bila dobra, slušala svoje roditelje i marljivo učila u školi. Stekli smo dojam da u Rijeci živi mnogo dobre i vrijedne djece! Barem je tako izgledalo kad smo bacili pogled na mnoštvo paketića koji su se nalazili kraj Svetog Nikole. Melodične pjesme, poput one „Kad si sretan“, dodat-

no su pridonosile veselom i pozitivnom raspoloženju svih prisutnih. Dječji smijeh i znatiželjni pogledi usmjereni ka Svetom Nikoli kao da su govorili „i ja želim po-

klon!“ Naravno, naša vrijedna pčelica-radilica i ove je godine u suradnji sa Svetim Nikolom dobroj djeci poklonila novi broj „Bijele pčele“. Istina, neka su se djeca prvi

Luka Torbica

ada sam polazio prvi, drugi i treći razred nisam baš voleo da se takmičim. A u školi bila su stalno organizovana neka takmičenja: iz matematike, slovenačkog, logike… ja nisam hteo da se prijavim. Mama mi reče da se prijavim, da je to jedno novo iskustvo iz kojeg ću naučiti nešto novo pa čak i ako ne pobedim, da ne mogu svi da pobede, neko mora i da izgubi i da treba naučiti i gubiti. Ja to nisam razumeo! Kako može neko da voli da ne pobedi? Svašta! Valjda se takmičiš da bi pobedio, zar ne? Hm… – priča nam Sergej o svojim prvim školskim danima u OŠ Dušana Bordona u Kopru. Sada je već veliki, pohađa šesti razred, ima 11 godina

put susrela s našim časopisom i ćirilicom, ali sve je bilo lakše uz pomoć Svetog Nikole koji im je strpljivo i s puno razumijevanja čitao slovo po slovo naslov „Bijela pčela“. Oni malo stariji nestrpljivim su pokretima pregledavali šarene stranice „Bijele pčele“. I što reći na kraju, Sveti Nikola veliki je crkveni praznik, mnogi ga slave kao krsnu slavu, no za one najmlađe on je i mnogo više od toga – simbol radosti, druženja i darivanja, ali i poticaj da i naredne godine budu jednako dobri i vrijedni!

i nećete verovati, čak ima i mnoga takmičenja iza sebe, na nekima je pobeđivao a na nekima bio drugi ili treći… Kaže da vrlo rado učestvuje na takmičenjima, raduje se prvom mestu, naravno, ali više nije tužan ako osvoji i drugo ili treće mesto, jer važno je učestvovati – i mama je zaista bila u pravu. Iz svih tih takmičenja poneo je neka nova znanja koja mu koriste u školi ili u svakodnevnom životu, upoznao je nove drugare i što je najvažnije: savladao tremu. »Dve godine zaredom bio sam prvi u školi u kvizu iz opšteg znanja “Vesela škola” i dva puta sam na dr-

Bijela p^elA

žavnom takmičenju dobio srebrno priznanje. Kviz ima dosta pitanja iz 14 oblasti, poslednji put bili su tema čak i filozofi, fizika, hemija, … trebalo je dosta toga da se pročita, ali ja sam poprilično znao od pre, jer puno čitam knjige i enciklopedije, tako da mi priprema nije oduzela puno vremena«, ističe Sergej. »Često igram i nagradne igre, pa sam tako dobio dva kompleta knjiga, puzle i od »Bijele pčele« dve knjige. Evo, baš danas jednu sa pesmicama Miodraga Jeknića »Smokva u Beogradu« za tačno rešeno nagradno pitanje koje je Bijela pčela postavila na svojoj Facebook stranici.

Mama mi kaže da izgleda imam sreće i da možda ne bi bilo loše da počnem da igram loto«, sa smehom nam dodaje Sergej. Nadamo se da će Sergejev takmičarski duh biti isto tako aktivan i u budućnosti, a naročito mu želimo puno uspeha u predstojećim takmičenjima i naravno, puno novih znanja i iskustava! Nada Čupković

ok v iru programa “Dana srpske kulture” i programa kreativnih radionica za djecu zagrebačkog Vijeća srpske manjine u nedjelju, 15. decembra 2013. održana je posebna radionica na kojoj je gostovao Borivoj Dovniković Bordo, crtač stripa i crtanog filma. Bordo je najveći živući majstor crtanog filma u Hrvatskoj, koji je sa Zlatkom Grgićem osmislio lik Baltazara davne 1967. godine, koji je gotovo jednako popularan i danas. U punoj Velikoj dvorani zagrebačkog pododbora SKD Prosvjete djeca uzrasta od 3 do 14 godina pogledala su prvi film o Baltazaru “Profesor Baltazar – izumitelj cipela” i “Čudnu pticu”, film o ptici koja je umjesto pilića imala jednu budilicu koju je odgajala s puno ljubavi i požrtvovanosti. Bordo je govorio o tome kako nastaju crtani film i strip, a djeca su potom, u zavisnosti od svoje dobi, crtala likove ili scene iz

odgledanih filmova. Najstariji su napravili vlastite stripove u kojima su prikazali čudnu pticu i njezino „mladunče“. Bordo je ostvario plodnu karijeru bogatu crtanim filmovima, stripovima, ilustracijama, karikaturama i logotipovima koji su i danas prepoznatljivi, poput onih za Podravku, Zagreb film i zagrebački Animafest čiji je i suosnivač. Filmovi su mu nagrađivani prestižnim priznanjima, uključujući i Srebrnog medvjeda.

Dobio je nekoliko desetaka nagrada za životno djelo širom svijeta, a jedna od njih je i „La Linea“ koju mu je u Italiji uručio tvorac tog animiranog lika Osvaldo Cavandoli. Bordo aktivno crta i danas, a čitaocima „Bijele pčele“ poznat je njegov strip “Čipko i djed Filip”. Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba je 2012. godine pokrenulo

kreativne radionice „Azbuka-slova u pokretu“ za djecu dobi od 3 do 12 godina na kojima se kroz igru, likovnu i dramsku umjetnost usvaja ćirilično pismo. Radionice vodi akademska glumica i dramska pedagoginja Svetlana Patafta. U suradnji sa SKD Prosvjeta, program se održava dva puta mjesečno, sa dvadesetak stalnih polaznika.

lim da idem u Sarvaš kod rodbine. Tamo se igram do mile volje, ali i sa prababom Jelkom hranim svinje, radim u bašti i idem na njivu. Zato mislim da ću kad odrastem biti poljoprivrednik jer da on ne sije pšenicu, ne bismo imali hleba, da ne hrani svinje i piliće, ne bismo imali mesa, da se ne bavimo poljoprivredom, bili bismo siromašni.

Pomažem ja i mami. Ona je frizerka i kad sam u salonu, a ona šiša i radi frizure, ja sam njen asistent. Pomažem i tako da čuvam mlađeg brata Sašu. On ima samo godinu i pol dana. Priznajem da baš ne volim uvek da ga čuvam. Više volim da se družim sa rođacima Mihaelom i Davidom.

Nataša Puškar

me mi je Srđan Savičić i idem u prvi razred OŠ Dalj. U razredu nas je trinaestoro, a moj najbolji drug je Srđan. Nas dvojica uvijek jedan drugog branimo, zajedno učimo i uvek zajedno delimo ono što imamo. Volim da idem u školu kada prvi uradim ono što mi kaže učiteljica i kad se igramo na času, a ne volim kada dobro ne napišem domaći zadatak, pesmicu i kada mnogo učimo na času. Kada ne idem u školu, vo-

Gordana Pavić

Bijela p^ela

ijana Bijelić voli čitanje, klizanje, rolanje, kuvanje, ples i odbojku, ali najviše od svega voli da crta. Ona ide u peti razred Osnovne škole „Nikola Andrić“ u Vukovaru i upravo nam se pohvalila nedavno završenim

ali kaže da se trud isplati kada vidiš rezultate i kada radiš ono što te ispunjava. Ponekad crta i modele pa ih oblači onako kako ona

portretom svog omiljenog pevača Majkla Džeksona. Crta, kaže, od kada zna za sebe, a najviše poznate osobe ili pronađe neku super fotografiju prirode pa je naslika. Na umetničkom putu od prvog čiča Gliše pa do crtanja pop zvezda potrošila je puno olovaka,

želi. Htela bi jednog dana da bude modni kreator. Ako joj karijera u modnom biznisu kojim slučajem ne uspe, uvek joj preostaje da završi umetničku akademiju i da u školi predaje novim generacijama svoj omiljeni predmet – likovni. U tom slučaju htela bi

da i ona crta zajedno sa đacima, a ne kao većina drugih nastavnika da samo predaje i zadaje šta će se crtati. Kaže da je pomalo ljuta na svog nastavnika, jer je pre neki dan prvi put u životu dobila četvorku iz likovnog. „Prvi i poslednji put!“ – kaže Tijana samouvereno, a bez obzira na četvorku, nastavnik je svejedno zadržao i taj rad, pa će i on u budućnosti krasiti panoe njene škole. Na danima posvećenim pesniku Branku Radičeviću Tijana je letos u Vukovaru dobila nagradu za najbolji crtež crkve Svete Petke. Tijana već godinu dana trenira i odbojku u Ženskom odbojkaškom klubu Vukovar. Na treninge ide tri puta nedeljno, a najstrože nam se poverila da je odbojku upisala „jer želi da smrša i bude u formi“. Ima ona i puno prijatelja i prijateljica, a izdvaja Ivanu, Biljanu i Željanu. Ivana je iz Županje i ide u osmi razred,

lena je učenica drugoga razreda OŠ dalj. U školi je vrlodobra. Najdraži predmeti su joj likovni, fiskultura i muzički. Srpski jezik, hrvatski i matematika idu joj malo teže, ali tu su mama Sanja i tata Slobodan koji joj pomažu u učenju. Osim toga, učiteljica Smilja Čalošević ima mnogo strpljenja sa svim učenicima i trudi

se da ih sve nauči. Elena ima mnogo prijatelje, a kaže da su joj najbolji Vanja i Nikola. Slobodno vrijeme provodi u igri, ali i u plesu. Članica je Folklorne grupe KUD-a Branko Radičević iz Dalja. Uz to pleše i u Plesnoj gru-

Bijela p^elA

pi Venera. Mlađi brat Dejan još ide u dječji vrtić. Njih se dvoje malo svađaju, ali se i vole. Ljeti odlaze u Rijeku gdje joj žive baka i djed. Zato jedva čeka ljetne praznike. Gordana Pavić

ali joj baka živi u istoj ulici u kojoj je i Tijana i dolazi svaki raspust u Vukovar. Biljana je drugarica iz škole, a Željana sa odbojke. Sve zajedno vole isto, istu muziku i iste bendove. Omiljeni muzički sastav im je „One direction“ iz Engleske. Njen mlađi brat Saša ima četiri godine i ponekad zajedno crtaju iako njegov omiljeni predmet nije olovka, već električna gitara. Tata je bio rok bubnjar pa je Saša od njega nasledio ljubav prema muzici, a Tijana je od mame je nasledila ljubav prema čitanju. Poslednje knjige koje je pročitala bile su „Put u središte zemlje“ i „Koko i duhovi“. Tijana polako uči i da kuva: „Dođem iz škole, bacim torbu na pod, uključim kompjuter, pustim muziku i onda napravim nešto za jelo ako mama nije stigla“. Za sada su to jaja ili hrenovke, ali naučiće ona i ostalo. Sve je lako kad si vredan. Nikola Milojević

esto mislimo da su granice, različiti narodi i politička stanovišta nepremostive prepreke za viđanje, druženje i uspostavljanje novih trajnih prijateljstava među mladima. Primer dve škole iz dve različite države pravi je dokaz da ništa od toga nije prepreka za sticanje novih prijateljstava, simpatija i saradnje« – ističe Branka Likon, direktorica OŠ “dr. Aleš Bebler - Primož”, iz Hrvatina u Sloveniji, u svom izveštaju o proteklom projektu između dve partnerske škole: s jedne strane OŠ iz Hrvatina a sa druge OŠ “Miloš Crnjanski” iz Novog Sada. Partnerstvo ove dve škole datira još od 2011. godine kada su učenici i nastavnici iz Novog Sada prvi put posetili svoju prijateljsku školu na slovenačkoj obali,

u okviru projekta “Ostajemo udruženi i povezani”. Projekat je zaživeo i ove godine pod nazivom Prijateljstvo nas povezuje i u drugoj poseti Sloveniji mladi su upoznali pored prirodnih lepota (obilazak Škocjanske jame) još i običaje oba naroda, narodne nošnje, plesove i muziku. Kako dodaje direktorica OŠ Miloš Crnjanski, Zden-

ka Ivković: »Videli smo da se lako razumemo i sporazumevamo, upoznavamonačine oblačenja naših predaka i shvatili smo da su različite narodne nošnje oba kraja nekako prirodan spoj nošnji na ovim našim prostorima, narodne igre i ples lako prihvatljivi a koraci i ritam postoje u biću oba naroda. Slušali smo, svirali i pevali narodnu,

pogledom svoju mamu da je zagrli od sreće. Od oktobra meseca Timi, kako ga od milja svi zovu, vredno uči prve korake balkansk ih plesova sa svojim starijim i mlađim drugarima uz pomoć učiteljice Tijane. I ne samo to, naučio je Timi i prva slova ćirilice na radionicama srpskog jezika Ispeci pa reci, gde se prva slova i prve reči na ćirilici prvo dobro “ispeku”, napišu, oboje a zatim i upotrebe u čitanju i govoru. Timi je od velike pomoći i učiteljici Nadi na radionicama jer kada deca malo

zaborave na dogovor da se na radionicama govori samo maternji jezik i počnu da komuniciraju između sebe na slovenačkom, tada nastupa Timi i oštrim i ozbiljnim glasom opomene: ”Ovde se ne govori slovenački, opet ste zaboravili.” I tako naš Timi sve stiže: da uči italijanski, slovenački, srpski, ćirilicu, igra kolce, da se druži i trenira karate. Timoteju želimo puno uspeha u novim nastupima i da nam se javi sa novim dogodovštinama.

klasičnu i modernu muziku i videli da znamo ili da li možemo da naučimo „i vašu i našu“ muziku te da nas muzika spaja, a nikako da nas razdvaja.« Poseban doživljaj za decu bila su svakako i tipična primorska jela: potica, njoki i pašta koji su u kućama domaćina bila svakodnevno na trpezi. U okviru projekta čak su i sami učestvovali u pripremi ovih izvanrednih jela. U očekivanju da će projekat živeti i dalje, učenici obe škole jedva čekaju proleće kada će Novosađani uzvratiti gostoljubivost svojim novim prijateljima iz Slovenije i u okviru te posete svi steći nova znanja i iskustva koja će dugo pamtiti. Nada Čupković

ovem se Timotej Stojadinović. Imam šest godina i đak prvak sam u italijanskoj OŠ Pier Paolo Vergerio il Vecchio u Kopru. U školi je nastava na italijanskom, kod kuće govorim malo srpski malo slovenački, a krenuo sam i na radionice srpskog u Kopru gde su i moji drugari iz folklorne grupe ”Kolce.” Ovako nam svoju priču počinje veseli dečak Timotej. Sav razigran, ponosan na sebe u narodnoj nošnji i uzbuđen nakon svog prvog nastupa u pozorištu u Kopru, gde je sa najmlađom i najslađom grupom AKUD” Kolo” iz Kopra nastupao na festivalu Igrom i plesom do Balkana, i tražio

N. Čupković

Bijela p^ela

Glumci u našem malom mjestu

Mario Petrović, Bolman

Bojan Balinović, Bolman

U moje je mjesto došla grupa glumaca iz Beograda. Djevojčica Maša, princ i baka. Održali su nam predstavu o slovima. Najprije su na pozornici bile Maša i baka, a zatim se pojavio princ. Na sebi je imao helanke, haqu i plašt. Kad je skinuo plašt, počela je prava zabava. Pokazivali su nam slova, a princ je o svakom slovu pjevao uz gitaru. Predstava mi se jako svidjela, najviše djevojčica Maša. Nakon predstave prijateqica i ja dobile smo autograme. Bile smo jako sretne.

U našem malom mjestu održana je pozorišna predstava. Bilo je to prvi put u našoj školi. Svi smo bili jako uzbuđeni. U školskoj dvorani postavili smo klupe i struwače i na wima se smjestili. Cijela predstava bila je odlična, a i glumci su bili super. Predstava o slovima bila je zanimqiva jer je sve bilo uz pjesmu i igru. Bio sam oduševqen. Želim da zahvalim svima koji su nam ovo omogućili, nešto što nismo do tada vidjeli.

Gorana Bolać, 6. razr., Dowi Lapac

Luka Kqajić, 7. razr., Dowi Lapac

Jedan su dan u našu školu došli glumci da nam prirede predstavu. Došli su djevojčica Maša, baka i princ. U predstavi je Maši bilo dosadno i žeqela se igrati s bakom, a baka je uvijek imala posla. Kasnije se pojavio princ. Oni su djecu uz igru i pjesmu učili slova. Pjevali su i sastavqali riječi vezane uz sva slova azbuke. Smišqali su i šale koje su nas nasmijavale. Princ je svirao gitaru, imao lijep kostim, a najqepše su mi bile wegove cipele. Djevojčica Maša na sebi je imala kratke hlače, majicu i patike. Ona mi se najviše svidjela jer je lijepa, zanimqiva i dobro je glumila. U našem mjestu rijetko imamo priliku vidjeti neku predstavu i stoga bih voqela da nam ponovno dođu s nekom novom predstavom.

Lena Pritnić, Vojnić

Dragana Ćorda, Vojnić

Bijela p^elA

Kraj je Zar da trpim udarce iz šale koje moj brat doživqava kao male! Zar da trpim uvrede i podcewivawa mnoga, pa vaqda sam i ja dobila nešto od Boga! Zar ja da wega služim jer je muški pol, bit će wemu kad Tamara lupi šakom o stol!. Tamara Serdar, 5. razr., Jagodwak

Tijana Qiqak, 6. razr, Dowi Lapac

Jovan Sinobad, Knin

Petra Rađenović, Srb

Radostan dan

Moj razred

Otvaraj vrata, neko zvoni, zvone oni! Qubav, šala, smeh, sreća nek u mom domu bude sve veća i veća. Uđite u moj stan. Nek nam svima bude radostan dan!

Moj razred velik je i smešan Tamara piše, Maja kiše, Stefan kašqe, Anastasija je kao buba mirna, no Nikola trči, a Bojan od sreće strši, Mario utorak zaboravi, no Branka se seti, Snežana se smije, no ne kao prije. Nataša frizira Sawa piše, Branimir to primeti, pa se i on pripremi. Jovana ćuti, nekad se smeška. ja pravim slike i to volim, a naš razred je ko´ „Vašar u Topoli“!

Tamara Serdar, 5. razr., Jagodwak

MOJ RAZRED Hvale nas, hvale svi, ali ustvari ne znaju kakvi smo zapravo mi. Galama sve jača i jača čitava zbornica ori a kad nastavnica uđe, niko ni reč da prozbori. Tamara Serdar, 5. razr., Jagodwak

Jesen u voćwaku

Đuro Malobabić, Vrginmost

Angelina Majkić, 5. razr., Jagodwak

Kada ujutro sunce obasja moj voćwak, imam osećaj kao da je iz bajke. Lišće na granama mladih voćkica presijava se različitim bojama i baš raznolikošću boja deluje kao čarolija. A voćkice kao mlade devojke koje se spremaju za bal u prelepim haqinama. Žute, zelene, crvenkaste, smećkaste, sve te jesewe boje daju prelepu sliku. Kapi jutarwe rose svetlucaju kao dijamanti na tim lepim haqinama. Cvrkut ptica je muzika za ples. Ispred stoje dva velika orasa kao zaštitnici, ponosno ih štiteći, baš kao vojnici. Preko puta mladog voćwaka dve stare šqive izgledaju jadno jer nemaju ni jednog listića na svojim granama, samo po koji plod na samom vrhu. One zavidno gledaju na mladost. Iz mašte me u stvarnost vrati gavran koji je uzleteo iz stare krošwe. Jako me uplašio. Nikolaj Suzič, 4. razr., Jagodwak

Vawa Višwić, Zagreb

Stevan Đilas, Srb

Dragana Pajić, Vrginmost

Maja Iđoški, Trpiiwa

Marko Vještica, Knin

Bijela p^ela

Dragana Đekanović, 3. razr., Knin

Mia Katić, 3. razr., Biskupija

Goran Bradaš, 3. razr., Knin

Teodora Simić, 5. razr., Vrginmost

Patricia Jovičić, 2. razr., Vrginmost

Tiana Keča, 3. razr., Srb

Milka Jazić, 5. razr., Dowi Lapac

Bijela p^elA

Vuk Rodić, 1. razr., Srb

Mihailo Vaqetić, 7. razr., Daq

Reqa Vesić, 4. razr., Daq

Vawa Mašić, 3. razr., Daq

Bijela p^ela

SLOŽI PAROVE

Pripremio Dragiša Laptošević

PREMEŠTAQKA

Zoća je našao zanimqivu igru. Svaka riječ razmještawem slova daje novu.

za bistrooke

U svakoj glavi skriva se jedno slovo ćirilice.

ZA BISTROUMNE

Koju figuru treba staviti na ovu ploču?

Ime Prezime Razred Adresa A Odgovor

SKD Prosvjeta Pododbor Rijeka Bijela pčela Trg Sv. Barbare 1 51000 Rijeka

Bijela p^elA

V n a g r a dn i Z A D A T A K

Krećući se kao skakač na ša hovskoj ploči dovrši narodnu izreku. "AKO IMA VEKA..."

Web-zanimacije

TENIS Znate li odakle datiraju prve igre loptom? Ili: u kojoj evropskoj zemqi su se igrale najranije verzije tenisa? Koliko je minimalno gejmova potrebno za osvajawe jednog seta? Ukoliko vam pojmovi u naslovu kao i odgovori na gore postavqena pitawa nisu poznati svoje poznavawe trenutno najaktuelnijeg sporta možete proširiti na stranicama goo.gl/s1KaxY koje vam pored istorije razvoja tenisa nudi i obiqe fotografija slavnih teniserki i tenisera, zanimqivosti (kao što je na primer da je “drugi naziv za French Open, Roland Garros, zapravo ime francuskog avijatičara koji je živeo za vreme Drugog svjetskog rata. Wegovo ime nema nikakve veze sa ovim sportom, a Francuzi su ga uzeli za naziv turnira wemu u čast. Da zaokružite nova znawa u ponudi vam je mali kviz znawa gde ćete dobro utvrditi gradivo i postati pravi poznavalac “bijelog” sporta.

Ukoliko vaša žeqa za dodatnim znawem i daqe nije ostvarena, onda vam preporučujem da saznate sve, ama baš sve o tenisu na sajtu http://www.e-tenis.org/ koji u svom podnaslovu ima upravo to – “sve o tenisu na jednom mestu” gde ćete saznati više o načinu izbora teniskog reketa, pravilima odijevawa i sl.

Dodatne informacije svakako možete naći na već dobro poznatoj Wikipedia-i sr.wikipedia. org/wiki/Тенис gde ćete dobiti i informacije o načinu bodovawa, principima igre, vrstama terena i sl. Odabrala: Nada ^upkovi}

RJE{EWA

IMENOSLOV

PREMEŠTAQKA

ZA BISTROOKE

vatra, sako, boca, muka, rad

M, O, N, T

SLOŽI PAROVE

ZA BISTROUMNE

6A, 5B, 4V, 3G, 2D, 1Đ

Figura B

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka iz pro{log broja kwigom Miodraga Jeknića "Smokva u Beogradu" nagrađen je Đorđe Lukač iz Dvora.

Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imenoslov. NESTOR - muško ime, ali ne i često. Kod Južnih Slavena dolazi iz grčkog jezičnog područja od imena Nestor. Wime se označava osoba, po grčkoj mitologiji, mudra i časna, starije dobi, ali i osoba koja se vraća i čezne za domom. Izvor toga imena leži u grčkoj reči "nestos" što znači povratak. Iz tog imena dolazi i ime Nestorije, ime carigradskog patrijarha 451 godine. Izvedenice imena su: Nena, Neno, Nenko. Za ženska imena su: Nestorka, Nena i Nela. Postoje i prezimena: Nestor, Nestorić, Nestorović i Nestorov. B. Kostić

Bijela p^ela

ČIPKO I DJED FILIP

ISSN 1331-5455

Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

NAGRADE Nagrada Rijeke 2005. •Nagrada Grada Cucić 2011. •Zmajeva Sima nagrada 2012. •

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likovni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: Skaner Studio, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Zahvaljujemo na pomoći Ministarstvu kulture i informisanja Republike Srbije