Bijela pčela, br 194 by Danilo Orelj

djecu u v s za list

RIJEKA, FEBRUAR 2014.

Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

1994. MUSIĆ Ć I U L JANA O ILA TAT Q E M E T U

194

SADRŽAJ 4 6 8 10 12 13 14 15 16 18 20 22 24 26 28 30 31 32 34 38 40 42 43 44

Raskršće Na velikom raskršću (priča) Zimska fabrika (priča) Branko Miqković Nedeqa po Bogojavqewu Manastir Drenča U cara Trojana kozje uši Svjetlost postojawa Bela Palanka Republika Italija Zuzuko Znam latinicu, učim ćirilicu Basna Kako životiwe spavaju Jasminka Petrović Stojan Ćelić Kviz Za tebe i za... Predstavqamo... Maštom, rukom... Mala galerija Veliki odmor Web-zanimacije Čipko

Dragi prijateqi, bjelopčelice i bjelopčelci Već smo bili izgubili svaku nadu da ćemo ove zime vidjeti snijeg. Konačno je pao i moramo nadoknaditi sve što je propušteno tokom zimskih praznika. To znači, kad napišete domaću zadaću, možete s prijateqima na grudawe, sawkawe ili pravqewe sweška. Iako je najkraći, februar je pun zanimqivosti. On je mjesec qubavi, a i karnevala. Šteta što je samo 28 dana. Iako nije bilo uobičajenih ocjena na polugodištu, najboqe znate koje predmete trebate malo više učiti kako biste popravili ocjene. I na kraju, pohvaqujemo učenike škola u Markušici i Jagodwaku jer su najvredniji. Redovno nam šaqu svoje radove. Zato vas pozivamo da u ovo zimsko vrijeme pišete o svojim prijateqima, qubimcima i o čemu želite i da nam pošaqete. Vaša Bijela pčela

RaskršÆe

Raskršće je mjesto ukrštavanja puteva, mjesto na kojem se postavljaju i pitanja: Kamo? Kuda? Gdje? Ono je mjesto izbora, pojava, otkrivanja, razmišljanja, iskušenja, čekanja, mjesto nade, poziv da se krene u onokraj, ususret usudu. Na raskršću odabiremo puteve koji znaju da promijene lice stvarnosti. Raskrsnicom određujemo svoj život i život onih koji su nam najbliži. Ona, stoga, nalaže budnost i oprez. U bajkama raskrsnica je nadnaravno i sveto mjesto, mjesto prelaza iz jednog svijeta u drugi, iz jednog života u drugi.

Bijeg od mašte

Majstor iz Verdena, Preobraćenje sv. Huberta

Mjesto ukazanja Stravstvenom lovcu, kojega kasnije prozvaše sv. Humberom, dok bijaše u lovu, na jednom raskršću šumskih staza ukaza se jelen sa sjajnim raspelom među rogovima. Raskrsnica postade mjesto preobraćanja i prihvatanja Hristove vjere. Bezbožni lovac od tada postane odani vjernik, pa vladika, na kraju i svetac – zaštitnik šuma, lovaca, pasa, krznara i još nekih zanatlija. Ovu pobožnu i prijatnu priču ispričao nepoznati majstor iz Verdena. Na slici vidimo budućeg sveca u raskošnoj odori kako na mjestu ukazanja molećljivo prihvata novu vjeru. Osim lepršave mašte i lakoće stvaranja slikarsko djelo odlikuje izraziti osjećaj za ljepotu boje. 4

Bijela p^elA

Šetajući se prašnjavim drumom slikar Gistav Kurbe prikazao je sebe u košulji, sa štapom za pješačenje i naprtnjačom. Na zavoju, iznad raskršća, umjetnika je dočekao sa velikim poštovanjem domaćin sa slugom i psom. Jezgrovitim crtežom i gustim namazima boje sa širokom skalom smeđih, zelenih i modrih Gustave Courbet, Bonjour, Monsieur Courbet nijansi, Kurbe nastoji da u punoj slikarskoj ljepoti zahvati trenutak svakodnevlja. Kao dosljedni sljedbenik stvarnosti Kurbe je bježao od mašte, želeći da ostvari "živu umjetnost".

Pod tamnomodrim nebom

Vincent van Gogh, Crkva u Anversu

Putevi Gospodnji puni su iskušenja i, iako se čine poznatim, znaju biti zavojiti. Ponekad vode ravno u hram Božji, a ponekad zaobilaze mjesto vjere i nade. Ova usamljena prolaznica na slici, na raskršću pred svetištem, izabrala je put što vodi na molitvu. Seosku crkvu, okruženu puteljcima, naslikao je Vinsent van Gog, strastvenom slikarskom kičicom, kratkim potezima i bogatim namazima boje. Pod tamnomodrim nebom pojavljuje se ljubičasto zdanje sa narančastim krovom. Svetište opkoljavaju pjeskoviti ružičasti puteljci, obasjani suncem.

Ljepota jednostavnosti

Ernst Ludwig Kirchner, Nollendorf – platz

Lice grada Gradski trg, na kojem se ukrštaju mnogobrojne ulice, pozornica je odvijanja drame vakodnevnog života. Slikar Erst Ludvig Kirhner ovaj gradski prizor gleda odozgo, označavajući rasksnicu kao mjesto tjeskobe, nelagode i napetosti. Mračnu stranu gradskog života prikazuje iskrivljenjem zgrada i ulica na kojima se sudaraju tramvaji i prolaze ljudi poput tamnih sjena. Ulice grada Kirhner iskazuje jetkim crtežom, naznakama crne i korištenjem zagasitožutih i sivih nijansi boje.

Ravničarski krajolik slikar Bogomil Karlavaris sveo je na plavo nebo i mrku zemlju, prošaranu trakom cesta. One tvore veliku raskrsnicu sa električnim stupovima na kojima je razapeta mreža električnih žica. Za Karlavarisa, kako reče Bogomil Karlavaris, Raskrsnica kod Inđije književnik Radomir Subotić, bila je to raskrsnica snova u kojoj je “umio da prepozna i odabere svoj san.” Na toj razmeđi putova slikar je prepoznao svoj put, bilježeći na njemu ljepotu jednostavnosti. Umjetnik je sveo predio na njegovu suštinu, izuzimanjem pojedinosti predstavljajući motiv u prepoznatljiv znak.

Na kraju sela

Sreten Mlinarević-Miskin, Kninska krajina

Zabačenim krajolikom vijugaju uski putevi, nalik prutovima golog drveta što raste pored seoskih kuća. Putevi se ukrštavaju na kraju sela vode u slične, zabačene predjele. Sa malog raskršća Sreten Mlinarević iščitava karakter svog zavičaja, nastojeći da izrazi dušu škrtog bukovačkog pejzaža. Slikar žustrim linijama i zemljanim bojama bez sjaja stvara oporo djelo koje zrači osjećajem čvrstine. Naklonjen, inače, boji koja posjeduje sirovu snagu, na ovoj slici Mlinarević se opredjelio za toplije nijanse.

Ukrštavanje boja Za slikara Edu Murtića raskršće je znak ukrštavanja stvaralačke energije, mašte i slobode. Raskrsnica je mjesto razilaženja, prikupljanja, združivanja, ali i mjesto koje otvara mogućnost za slavlje boja i živog slikarskog poteza. Umjetnik, poput nekog saobraćajca na rskrsnici, četkicom daje znakove kojim se pravcem trebaju kretati obojane površine i koje boje mogu da se ukrštavaju. Na ovoj slici ukrštaju se veće crne površine uz koje prijanjaju tamnoplave i tamnozelene linije. Na mjestu raskršća, bez ikakva nadzora slikara, komešaju se zlatna, bijela, crvena, smeđa i plava. Živa, gusta, blještava boja zaštitni je znak Murtićevog likovnog djela. Edo Murtić, Začarano raskršće

Bijela p^ela

GORDANA MALETIĆ

Na velikom raskršću

Na periferiji grada u kome živim, postoji veliko raskršće. Ono je tu ko zna otkad, samo nije bilo oduvek lepo uređeno, niti je možda bilo tako značajno kao danas, a gužva na njemu svakako nikad nije bila veća. Nekada je u njegovoj blizini bio pust breg. Tik pored njegovog podnožja vodila su dva puta što su se sretala na jednom mestu a onda udaljavala jedan od drugog u žudnji za velikim daljinama. Vremenom su se na bregu pojavile zgrade i nije prošlo mnogo a jedan preduzimljivi pekar uvideo je da ljude koji su se tu počeli nastanjivati treba hraniti onim što je najvažnije i najbelje. Zato je otvorio pekaru. Bio je to razuman potez, pa stoga njegova radionica i prodavnica postoje i danas na jednom od krakova velikog raskršća. Za ljudima koji su dolazili u pekaru stizale su i životinje. Mnogo vrsta tu nije bilo. Sve se svodilo na pse, mačke i ptice, a ko je želeo raznovrsnost, mogao je da upoređuje njihove repove i kaputiće, zimske i letnje, kljuniće i krila. Od svih životinja koje bi tu dolazile da uživaju u mirisu jela i hladovini drveća oko pekare, najuporniji je bio jedan mačak. A može se reći i obrnuto: kada je uporedila sve repove koji su kružili oko radnje, pekarova žena zaključila je da je taj ponos i dika

mačaka, kome će dati ime Švrle, najšareniji. Skladne su mu bile i uši, a dičio se, osim još krznašcetom, i mladežom na njuškici. Znao je i divno da se umiljava kad bi tražio hranu, te je obezbedio trajno mesto u njenom srcu. Mačak se oduživao sa svoje strane tako što bi s vremena na vreme ulovio kakvog skakavca ili neku drugu veliku bubu, ili miša, i ostavljao ih pred kuhinjskim vratima kako bi se pohvalio svojom veštinom. Kad nije jurio ptice i molio hranu od gazdarice, Švrle je često sedeo ispod pekare i umivao se. A kako se počeo gojiti i krzno mu postajalo gušće i sjajnije, kad bi završio ovu važnu radnju, sve češće bi ostajao da mirno sedi i zamišljeno gleda niz ulicu što se gubila u daljini. Istražio je on, istina, okolinu u jednoj prilici, ali se vratio oštećenog uha i nije više hteo da se udaljava od mesta na kome mu je bilo dobro. Zato su ga prolaznici sve češće mogli videti, u zamišljenoj, skladnoj, mačjoj pozi, kako gleda u nešto nevidljivo. Ponekad se pekareva žena sa zebnjom pitala neće li ga ukršteni putevi odvući daleko od njene ruke i kuhinje. Tada bi pokušava-

bilo mnogo bliže, od čega su je delili samo užurbani automobili. Bila je to pekara, sa svojim đevrekom što se okretao iznad vrata i nepomičnim mačkom na najvišem od tri stepenika. „I on je usamljen“, pomislila je. A onda je rekla sama sebi: „Što ne bih i ja dovela svoju mačku da mi pravi društvo, već je ostavljam samu kod kuće?“ I već sutradan pojavila se sa velikom putnom korpom iz koje je iskočila divna beložuta mačka. Kada ju je ugledao, Švrle je bio oduševljen. Pretrčao je ulicu u nekoliko skokova i predstavio se lepoj mačkici u punom sjaju. Tako su se njima srećno ukrstili putevi i repovi, pa su mogli da se igraju do mile volje, umivaju ili dremaju jedno pored drugog. I devojka i pekareva žena bile su zadovoljne razvojem događaja. Volele su da posmatraju njihovu veselu igru. Život je postao mnogo lepši. I kupci su počeli da dolaze u cvećaru u većem broju. Među sobom su je nazvali: „Kod dve mace“. Više niko nije odsutno gledao u ukrštene puteve, osim devojke, ali samo onda kad bi očekivala da ugleda farove crvenog automobila svog mladića. Gordana Maletić

Ilustrovao: Zvone Kenđel

la da pogodi kojim bi od njih pošao, i u kom smeru. No, odgovora na ovo pitanje nije bilo. Onda je došlo leto i jedna devojčica, čiji je balkon bio najbliži pekari, stavila je veliki kavez sa žutom ptičicom na samu njegovu ogradu, u hladovinu. Tu je kanarincu bilo sveže i lepo pa je veselo skakutao i pevao. Ali Švrle je želeo da ga dohvati po svaku cenu i provodio je dane u odmeravanju odnosa visine balkona i grana na drvetu na koje se peo. Tako je gazdarica mogla da odahne. Ali to nije dugo potrajalo, i mačak je opet počeo da sedi na svom mestu i zuri nekud u daljinu. Bilo je jasno da je usamljen. Srećom, uskoro su se preko puta pekare, na naspramnom uglu raskršća, pojavili zidari koji su nešto majstorisali i mačak bi svoj sanjivi pogled često usmeravao ka njima. Kad su završili posao, iznad vrata kućice, koja je iznikla kao pečurka posle kiše, pojavio se natpis: „CVEĆARA“. Švrle, istina, nije mogao da ga pročita, ali je pronicljivim okom ugledao jednu lepu devojku koja je tu počela da posluje. Namestila je velike vaze i napunila ih cvećem, a onda stala da čeka prve mušterije. Kako njih nije bilo mnogo, i ona bi sedela i posmatrala krak ulice koji se gubio u daljini u pokušaju da zamisli šta se na tom nevidljivom delu grada dešava. Ali, naravno, videla je i ono što joj je

Zimska fabrika U jednoj dalekoj zemqi, možda tik uz Severni pol, radi velika fabrika. U woj se ne proizvode vozovi, brodovi, šrafovi, slatkiši, patike ni samolepqive sličice. To je jedna veoma čudna fabrika. To je Zimska fabrika. Glavni gazda je Baba Zima. Sedi Zima u snežno-beloj foteqi kao neka kraqica. Neprestano zaviruje u kalendar da proveri kada, gde i kako treba dirigovati vremenskim prilikama. Radnici u fabrici samo slušaju wena naređewa i savesno rade, jer… ako se baba naquti, teško onom ko ne obavi zadatak kako vaqa! Na jednoj mašini prave se snežne pahuqice. Zima tankom olovkom lagano crta: cvetiće, kružiće, zvezdice, mašnice, leptiriće, kockice i loptice, a dobar radnik trči oko mašine, pritiska dugmiće i posmatra kako ispadaju nestašne bele figurice. Drugi radnik skupqa

pahuqe u plastične vreće, a treći slaže u kamion. Kada je kamion napuwen do vrha, šofer ukqučuje motor i frrrrr… već je u oblacima! Kad Baba Zima uzme zvonce i počne da zvoni, oblaci znaju šta treba da rade. Razvezuju vreće, a bele pahuqe odmah šire krila i lete pravo na zemqu. Na drugoj mašini prave se klizavice svih vrsta: kratke, dugačke, uzane i široke. I tu stoji vešt radnik i čeka blistave stazice koje jedna za drugom izlaze kao ve“kne hleba iz velike pekarske peći. Kako koja isklizne iz mašine, tako je vredni radnik prebaci preko ramena i trči da je prostre gde već treba. Jednu u jendek, drugu u dvorište, treću na travwak i bar po jednu veliku ispred svake škole i vrtića. Zima tačno zna gde ima dece koja ujutru još pospana trče napoqe da vide u kojoj barici je led najdebqi. Umesto: "Dobro jutro", Zima ih pozdravqa sa: "Izvolite, dragi klizači, spremila sam vam klizavice!" U Zimskoj fabrici ima takvih aparata koji prave ledenice. Čika stavqa pored tih aparata čiviluke, a gotove ledenice se same kače. Onda vredan čika sačeka da padne noć i da redom od kuće do kuće, pa na svaku nastrešnicu zakači po jedan čiviluk pun providnih ledenica. Jedan precizan instrument noću, dok prozori spavaju, crta po wima jelke, breze, boriće, omorike i raznorazne cvetiće, grančice i listiće. Ko ujutru baci pogled na prozor, videće prelepa umetnička dela. Pomisliće da je u nekoj likovnoj galeriji, a ne u svojoj sobi. Ima baba Zima i radnike koji prave maglu.

Ilustrovao: Sven Kovačević

Jedni lože vatru, a drugi gust dim usmeravaju u čarobne cevi koje ga odmah pretvaraju u maglu. Radnici belu maglu savijaju u velike rolne, putuju u sve krajeve gde je na vlasti Zima, i prostiru je po putevima, wivama, livadama i šumama. Mraz nikoga ne bi mogao štipati za uši, nos i obraze kada ne bi imao specijalna klešta za tako odgovoran posao. Zato se u jednoj hali proizvode i klešta raznih veličina za svakojake nosiće i obraze. Ima i velikih za noseve, ali i sasvim malih, nežnih od kojih maleni obrazi samo porumene i odmah porastu. Zaista je čudna ova fabrika. Baba zima ne jednom mestu, kao na dlanu ima sve neophodno za dane kakvi joj dolikuju. Ništa ne mora da kupuje. Weni vredni radnici do proleća rade bez predaha. Najumornije su čike zadužene za mašine koje prave pahuqice, zato što deci snega nikad nije dosta. Da ga imaju i do obrva, pa i preko glave, ne bi im bilo mnogo. Nažalost, uvek neko ostane tužan, jer fabrika ne stigne da napravi snega toliko koliko ga ima u dečjoj mašti. Ponekad i Baba Zima pogreši. Ne izmeri dobro gde koliko pahuqa treba odneti, pa neko malo selo dobije više, a veliki grad mawe. Nekoga cele zime ne obraduje ni jedna pahuqa i zato se neka deca qute. Kada bismo bili sigurni da ćemo svake zime dobiti sneg bar do kolena, odmah bismo skupili novac i kupili Baba Zimi novu vagu kojom bi uvek tačno merila i slala svima mnogo više pahuqa i veseqa. Melanija Rimar

Branko MiQ ković (1934 – 1961)

Pripremio: Ratko Reli]

Branko Miqković bio je neobično zanimqivi i izuzetno nadaren pjesnik. Živio je samo 27 godina, a napisao nekoliko zbirki pjesama i objavio niz raznih kwiževnih priloga. Pročitao je stotine

Bijela p^elA

Branko je čitao sve značajnije kwige koje je našao u niškim bibliotekama. Još je u nižim raredima gimnazije pročitao mnoga djela srpske i svjetske kwiževnosti. Posebno su ga zanimale biografije pisaca, slikara, kipara te razne filozofske kwige. Čudo od znawa

PRINC PJESNIKA kwiga, i to iz mnogih područja, i tako stekao svestrano i široko obrazovawe. "Živio je za poeziju i za kwige. Bio je bujnog temperamenta i vrlo radoznao mladić"- svjedoče wegovi literarni prijateqi i školski drugovi. Kritički je pisao o drugima, ali i o sebi, ponekad i podrugqivo. Rušio je uobičajena pjesnička pravila, otvoreno izražavao svoje mišqewe o qudima i društvenim zbivawima. Naglašavao je da se u životu velike stvari ne mogu ostvariti bez rada i odricawa. Svoju pjesničku sudbinu uspoređivao je sa sudbinom vatre i pjesme. Najpoznatija su mu djela zbirke pjesama "Uzalud je budim", "Poreklo nade", "Vatra i ništa", "Krv koja svetli" te zbirka rodoqubivih pjesama "Smrću protiv smrti" (za-

Sve je čitao

jedno sa Blažom Šćepanovićem). O Branku Miqkoviću napisana su mnoga sjećawa, a nekoliko pjesnika posvetilo mu je svoje pjesme. O wegovom tragičnom kraju kruže tajnovite priče. Čini se da je najbliža istini mišqewe Dragana Kolunxije koji je rekao "da je Branko Miqković dobrovoqno napustio ovaj prevarantski svet". Zabiqežene su mnoge zgode o ovom velikanu srpske poezije. Kako ga je brat budio U dječačkim godinama Branko je molio mlađeg brata Dragišu da ga rano budi kako bi imao više vremena da se druži s kwigama. Dragiša je Branka budio u zoru "budnicom": "Ustaj Branko, čekaju te velika dela!"

Znao bi o francuskom piscu i filosofu Volteru govoriti tri sata, te o piscu Balzaku čak pet sati. I govorio bi još, ali je profesor, koji je bio oduševqen wegovim znawem, morao da predaje i druge lekcije. Znao je čitava pjevawa iz "Ilijade" i "Odiseje" napamet, a gotovo cijeli "Gorski vijenac" Petra Petrovića Wegoša. OPONAŠAO svoj spomenik Često je u Beogradu šetao Kalemegdanom i gledao spomenike poznatih i zaslužnih qudi. Na momente bi skočio na neki paw ili uzvisinu i počeo imitirati svoj spomenik, ili oponašati ruskog pjesnika Majakovskog ili omiqenog Balzaka. Prorok sam sebi Za Branka Miqkovića školski odmor kao da nije postojao. Radije je bio u školskoj klupi i čitao. Drugi su učenici galamili, jurili po razredu, a Branko je za to vrijeme držao ruku nad glavom.

Kad ga je jedan "projektil" ipak pogodio qutito: – Ne date mi mira da čitam, a vaša deca učiće o meni. Wegovo s e p roročanstvo ostvarilo. Kada je završio četvrti razred, Branko se obratio svojim vršwacima iz ulice riječima: – Ja se više neću igrati sa vama, jer moram da učim, kako bih postao nešto. Dečju je igru zamenio čitawem u Narodnoj biblioteci i kwigama sa polica viđenijih niških porodica koje su imale mnogo kwiga – pričao je Vidosav Petrović, wegov prijateq iz djetiwstva. Za vrijeme velike poplave u Nišu 1948. godine uletio je u Gradsku biblioteku i pokupio sve kwige i sklonio ih na sigurno. Dok su drugi odnosili uqe, brašno i druge namirnice, Branko je brinuo o kwigama. Kwige je čuvao dok se Gradska biblioteka nije obnovila. Pjesnik o pjesniku Kada je jedan novinar pitao pjesnika Miroslava Maksimovića što misli o čuvenim riječima Branka Miqkovića "Poeziju će svi pisati", pjesnik je odgovorio: – O tome koliko je Branko Miqković veliki pesnik ne treba posebno govoriti. A svi i ne trebaju da je pišu. Nakon što je Branko objavio kwigu "Uzalud je budim", rekao je prijatequ Tanasiju Mladenoviću da će napisati nove kwige, a za sebe je kazao da sluti, i da čak zna, da mu nije dat dug vijek.

Svjedokiwe govore Bio je čestit do kostiju, oštrog jezika, ali vlastima nikad po voqi – rekla je Divna Ranđelović, sjećajući se Brankovog djetiwstva i mladosti. O Branku Miqkoviću mogu samo da kažem da je imao veliko srce, bio kavaqer, voleo je vino. I ja sumwam, kao i svi, da se on ubio. Imao je 23 godine kada sam ga upoznala, pametan i lep, kamo sreće da je živ... Film o Branku Godine 2006. snimqen je dokumentarni film o Branku Miqkoviću prema kwizi "Branko – uzlet pesnika", autora Vidosava Petrovića, Brankova prijateqa s kojim je proveo djetiwstvo u istoj ulici. Roman o Branku Brankova prijateqica, prevoditeqica i kwi ževnica Dobrila Nikolić nakon Miqkovićeve smrti napisala je roman "Branko". Dobrila kaže da je u Zagrebu s wim doživjela bratsku i drugarsku qubav i qudsku pažwu... Mogla bih reći – naglašava Dobrila- da smo imali neke podudarnosti u životnom toku, jer mene je zaqubqenost vukla u Zagreb, a wega iz Beograda... Neki, međutim tvrde, da je Branko istinski bio zaqubqen u Dobrilu. Brankov prijateq Tanasije Mladenović ovako tumači Dobrilino i Brankovo družewe: "Zvuči

pomalo neuvjerqivo i nesavremeno, pa i romantično, ali sam uveren da je to bila qubav prevashodno duhovne prirode..." Branko Miqković među nama U svakodnevnom razgovoru i u prigodnim trenucima u medijima se često mogu čuti ovi stihovi Branka Miqkovića: – Ubi me prejaka reč! – Samo su slabi izvan opasnosti. – Najlepše pevaju zablude. – Oholi stoje dok mudraci šute. – Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužwi pevali o woj...

REKLI SU Poezija je za wega bila i način živqewa Petar Xaxić

On je zaqubqen u sve što je uzbudqivo, nestalno Dragoslav Grbić

Sjećam se: Božić i Pupačić su plakali u Društvu kwiževnika Hrvatske kao mala djeca saznavši da više nema pjesnika Branka Miqkovića. Branislav Glumac

Branko Miqković je bio raskošno nadaren, uspješan pjesnik. Mate Meštrović

Bijela p^ela

ravoslavna hrišćanska crkva nedequ po Bogojavqewu posvećuje početku propovedi Gospoda Isusa Hrista. Odmah nakon krštewa na reci Jordanu Gospod Isus Hristos odlazi u pustiwu i tamo provodi punih 40 dana u postu i molitvi. U pustiwu je otišao da se pripremi za početak propovedawa Božanske nauke. U vreme kada se On pojavio na zemqi kao Sin Božiji, morao je ispoštovati sva ovozemaqska pravila pre nego što se pojavio kao učiteq nove religije, religije carstva nebeskog. Hteo je da dokaže da je On zaista Sin Božiji i Spasiteq sveta. Wemu je u pustiwu došao sotona sa namerom da ga svojim lukavstvima odvrati od misije spasewa roda qudskog. Uzalud je bio pokušaj sotone (đavola) da sablazni Boga. Nije uspeo u svojoj nameri, otišao je od Gospoda Isusa Hrista postiđen. Nakon 40 dana provedenih u pustiwi Hristos je počeo propovedati svoju nauku u Judeji. Qudi su odmah shvatili i razumeli da je wegova nauka – nauka nove vere. To je bila nauka koju su nagovestili starozavetni proroci. Smisao dolaska Hristovog na zemqu bio je izbavi-

Bijela p^elA

ti rod qudski od svih zabluda i privesti ga Bogu. Nakon Bogojavqewa i krštewa rod qudski dobio je svoga Mesiju (Spasiteqa). Sveto Jevanđeqe nam govori kako je Gospod Isus Hristos otpočeo svoju prvu propoved. Ova propoved počela je rečima koje je izgovarao i Sveti Jovan Preteča i Krstiteq: „Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko…“, tako svedo-

Božije. Zato On dolazi da bi izmenio tok istorije i pokazao da je smisao čovekovog života carstvo Božije, a ne carstvo ovog sveta. Prve reči Hristove propovedi bile su usmerene na istinu „Greh je ušao u svet, a kroz greh smrt“. Hristova nauka, koju počiwe propovedati nedequ dana po Bogojavqewu, uči čoveka da je besmrtan u Bogu. Ta nauka je qudima donela život i po-

NedeQa po BogojavQeWu “Hodite Meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti” (Mat. 11,28)

James Tissot, Beseda o blaženstvima

či apostol i jevanđelist Matej. Do dolaska Gospoda Isusa Hrista na zemqu qudi su živeli u carstvu koje nije bilo

darila mogućnost da svladaju greh i dosegnu blagodat večnog blaženstva. U ovom duhu Spasiteq otpočiwe propovedawe svoje nauke, nauke Wegovog spasonosnog jevanđeqa, blage vesti o qudskom iskupqewu. Bog je preko svog Sina, Isusa Hrista, pokazao svetu da se spasewe može ostvariti samo posredstvom reči Božije. Zaista su wegove reči, kako psalmopevac kaže: „… reči čiste kao u vatri srebro…“, a i sam Hristos kaže: „Nebo i zemqa će proći a moje reči neće…“. Zato je za naš život na zemqi, a i život budući, potrebno da upoznamo nauku Hristovu, jer je ona zaista, kako Biblija kaže:“ sila Božija“. Radoš Matić

MANASTIR DRENČA

e pamte Župqani kada je sunce izdašnije napunilo blagotvornim zracima wihove vinograde kao 2013. godine. I jabuke i šqive, pod teretom plodova, saviše se do zemqe. Okeanija vina, kako je Aleksandrovačku župu nazvao wen veliki pesnik Milisav Buca Mirković, plenila je milinom. Tome su posebno doprineli manastiri i crkve ušuškani u pitomim

DUHOVNI I VINSKI TOKOVI župskim udolinama: Rudenica, Strmac, Lepenac, Dub, Sv. Roman, a naročito Drenča. Manastir je posvećen Vavedewu Presvete Bogorodice. To i ne čudi kad se zna da su ktitori bili hilandarski monasi Dorotej i wegov sin Danilo, a hilandarska slava je upravo Vavedewe Presvete Bogorodice. Dorotej je bio iguman manastira Hilandara, a Danilo, inače jedan od najobrazovanijih qudi svog vremena, postao je pećki patrijarh. U narodu je za manastir odomaćen naziv Drenča, po nazivu obližweg sela. Malo je sačuvanih podataka o manastiru Drenči, tako da se ne zna pouzdano kada je sagrađen. Ima više pretpostavki o tome. Po izvesnim stilskim karakteristikama nauka se opredelila za razdobqe 1350.-1355. godina. Međutim, prema osnivačkoj poveqi koju su ktitori pisali 1382. u manastiru Žiči Drenča pripada ovom vremenu.

Zanimqivo je jedno narodno predawe po kome se manastir Drenča naziva i Dušmanica. Ovo stoga jer dušmani joj ne dadoše da poje duže od sedam godina, dakle, od 1382. do Kosovske bitke 1389. godine. Oko nekih karakteristika manastira dvoumqewa nema. Reč je, pre svega, o uticaju Svete Gore, naročito Velike lavre sv. Atanasija. Wen uticaj primetan je na svim svetogorskim manastirima koji su građeni posle we, kao i onim koje su podizali Svetogorci van Svete Gore. Manastir Drenča spada u prve spomenike moravske škole. Upravo se ovde prvi put pojavquje motiv užeta, tako omiqen kod klesara ove stilske grupe. Šta više, smatra se da je Drenča rodonačelnik moravske škole u arhitekturi. Sudeći po brojnim predawima, izgleda da je Drenča bila omiqeno mesto srpske vlaste-

le. Tu je često svraćao knez Lazar, a jedno vreme je monasima Drenče poverio vaspitawe svog sina Stefana. Prošlost manastira osvetqava tek poneki, ali važan podatak. Pored Žičke poveqe koja se čuva u ruskom manastiru sv. Pantelejmona na Svetoj Gori, Drenča se povremeno spomiwe i u turskim dokumentima (1575., 1584.) Zapisano je 1636. godine da je ovim krajem gospodario izvesni Mehmed. Turci su razorili Drenču 1454. godine i od tada, pa sve do naših dana, bila je u ruševinama. Poznati župski vinar čuva uspomenu na ktitore Drenče tako što je svoje najboqe vino nazvao Dorotej. Župom su oduvek tekli nepresušni duhovni, ali i vinski tokovi. Možda bismo ih mogli nazvati životnim. Jer, da nije wih, pitawe je šta bi bilo od Župe aleksandrovačke. Milutin Dedić

Bijela p^ela

doba. U praslavenskoj paganskoj religiji Trojan je igrao ulogu velikog troglavog božanstva u podzemnom scijetu. O čemu nas poučava ova priča iz davnina , zakqučite sami.

Ko su i kakvi su narodni junaci Pi{e: Jovan Savi^in Prica

srpskoj narodnoj kwiževnosti među najpoznatije pripovijetke spada i ona pod naslovom "U cara Trojana kozije uši." Car je svoje nakaradne uši prikrivao dugom kosom, što su neoprezne sluge koje bi doznale za careve uši plaćale glavom. Tako je poubijao brojne brijače. Konačno je jedan mudri momak dobio prigodu da obrije cara. Kada je završio posao, car ga upita je li što neobično vidio na wegovoj glavi, a momak odgovori da nije vidio ništa neobično. Brico je tako sačuvao život. Tajna je bila preteška pa je momak nije mogao nositi, iskopao je rupu u zemqi i u wu izgovorio: "U cara Trojana kozije uši!" Vrijeme je teklo. Iz tajne rupe izrasla zova, biqka od koje se prave svirale. I dogodilo se čudo. Čobani su napravili sviralu koja je ispuštala glas "U cara Trojana kozije uši"! Car Trojan je u ovu genijalnu priču došao iz praslavenskog

Bijela p^elA

Naši narodni junaci mitska su bića iz narodnih predawa, nastali od istorijskih ličnosti naše prošlosti. Slični su grčkim herojima iz epova i tragedija. Naši su ju-

vlače se u daleke krajeve i u pećine sve dok ne zaprijeti opasnost, kada izlaze i unište osvajače. Najpoznatiji junaci u narodnim pjesmama jesu: Kraqević Marko, Miloš Obilić. Qutica Bogdan, Vojvoda Momčilo; u novijoj dobi Starina Novak, Janković Stojan i drugi.

Zašto sveci borave na nebu Dolazak hrišćanstva narod nije odmah primio kao „novo

U cara Trojana kozije uši naci natprirodnog porijekla, sinovi vila i zmajeva imaju natprirodnu snagu. U smrtnim opasnostima pomažu im životiwe i vile sa kojima su zbratimqeni. Kad se udruži nekoliko junaka, mogu pobijediti čitavu vojsku. Oni slobodno putuju zemqom, izazivaju krvnike na dvoboj, pomažu slabe, siromašne i nejake. Kowi su im moćni i pametni. Junaci s wima postupaju i razgovaraju kao sa qudima. Izgled junaka strašan je, na glavi kapa od vučje kože, zakićena orlovskim perima, mačevi čarobni i bridni. Narodni junaci ne umiru. Po-

za gotovo“. Novo učewe i vjerovawe da je Bog jedan, nije bilo lako razumjeti nakon milion godina vjerovawa da svaka pojava u prirodi ima „svoga boga“. Prihvaćawe istine da se Bog nalazi na nebu bilo je potvrđeno vidqivim čiwenicama u svakodnevnom životu jer su vidqiva i najvažnija zbivawa u svakodnevnici dolazila s neba; svjetlost, toplota, kiša, snijeg, zima, muwe, gromovi, vatra, sve što je jasno utjecalo na živi svijet. Tako je potisnuto staro vjerovawe. Vremenom su se na nebo preselili i sveci kao izvršiteqi naređewa dragog i svemogućeg Boga.

ivni moj narode bjelopčelski! Letio sam Sunčevim kolima qetos iznad Like. U bajnom pejzažu kraj vrela primijetih starca bijele brade i dječaka u vašim godinama. Raspravqali su nešto na klupi pod lipom koja je iznad crkvene ruševine širila nagorjele ogranke. Odmah sam sebe i labudove ogrnuo plaštom nevidqivosti i zasjeo u wihovo društvo kako bih doznao o čemu tako pažqivo raspravqaju. Dječak je teatralno recitirao stihove: "Ko pod tuđim žmiždom umre jadan / S wim ponovo umru djedovi / I unuci nikad rođeni./ Takav čovjek, mrtav nije vječan,/ jer mu fali ime i početak." Na pitawe što je žmižda, djed odgovara: žmiga, žmira, lućerna, škiqa, žižak, svjetlost koja gasne. – O čemu govore ovi stihovi iz poeme Legenda o Ličanima?, nastavqa unuk. – O očuvawu narodnog bića,

suštini historijskih zbivawa, usponima i padovima jednog naroda. – Molim te pojasni o kojoj svijeći zapravo govorimo? O slovu materiweg jezika, svijeći svog pisma, svoje kulture i umjetnosti, svojih historijskih spomenika; svijeći koja te obasjava pred Bogom i svijetom, pokazuje ko si i kakav si. – Kako se održava, pali, na koje gorivo grije? – Održava se pravilnim kućnim vaspitawem, poštenim

koji su čuvali pravoslavni kult. Tadašwa vlast bila je protiv srpskih škola i nastojala da ih zabrani. Car je u Beču stao na stranu pravde i spriječio zabranu Rješewem od 1790. godine. U Vilićkoj školi pripremali su se, znači, pravoslavni sveštenici. Prema popisu iz 1819. u školi je učilo 39 svštenih lica. Vlast je uprkos carskom odobrewu svim sredstvima nastojala umawiti značaj škole, pa je ostalo malo podataka o wenom radu

Svjetlost postojaWa radom, kwigom i školom, qubavqu prema svojoj domovini , i svim čestitim qudima ovoga svijeta. – Kad se kaže "burna prošlost", nijesu li te bure nasrtale na plamen scijeće, i kako se nije zanavijek ugasila? – Uvijek je ponovno paqewe srcem i umom naših najboqih predaka. O tome svjedoči Vilićka škola u Zalužwici. Ima tragova da je postojala već u godini 1672. kao najstarija srpska škola u Ličkoj krajini. Wena redovitost traje od četrdesetih godina 18. vijeka. Imala je u početku 42 đaka. To je bila crkvena i svjetovna škola. U obje su učiteqi bili sveštenici

i wenim učiteqima. Jedan od učiteqa iz 18. stoqeća bio je Teofan Pavlović, zatim najpoznatiji veliki učiteq Petar Marković iz Šikoša u Barawi. Godine 1786. spomiwe se kao učiteq u Viliću Vaso Prica. Vilićki pastor Lazar Skenxić i korenički proto Stojan Šobat obnovili su školu 1795. godine. Postoji spomen da je škola obnovqena 1817. u najtežim gladnim vremenima. Skinuo sam plašt nevidqivosti, čestitao djedu i unuku i zaželio da ih, kao i do sada, prati qubav, zdravqe i razum. J. S. Prica

Bijela p^ela

Piše: Milena Dražić

Bela Palanka

a plavog neba iznad Bele Palanke, u oblacima belim u kojima kao da je spavao Bog, belobradi Nikita (ponegde Niketa) Remezijanski čuva gradić. Sveti Nikita je bio pola veka episkop Remezijane, u 4. i 5. veku sredozemne Trakije Propovedao je Jevanđelje i obraćao Dačane, Gote, Bese, Skite, Makedonce u Isusovu veru. I sve mislim: danas mora da tamo preslušava kako su Hajdn, Berlioz, Bize, Betoven, Mocart, Čajkovski, naš Stevan Mokranjac… komponovali muziku na njegovu himnu “Te Deum laudeamus”, ili, “Tebe, Bože, hvalim”, crkveni “hit”, evo, punih 16 vekova u Katoličkoj i u Ruskoj crkvi. Rimskim i carskim drumovima (Via Militaris, Carigradski drum) oko Palanke hodaju senke ratnika i ratara, careva i rudara, lovaca i zanatlija Kelta, Tribala, Dardanaca, Tračana, Rimljana, Makedonaca, Skordiska... Pod zemljom čekaju ostaci ovih kultura za 2300 godina postojanja naselja koje se danas zove Bela Palanka, da usreće arheologe kad ih iskopaju. Kao rimski miljokaz, koji se nedavno pojavio, očuvan, i odmah je postavljen posred centra, da svedoči o prošlosti. Na privatnom ostrvu u reci, koje je sama Nišava napravila prigrabivši deo nečije obale, pa ga zagrlila, stoji privatno ostrvo. Na njemu, u punoj slobodi, pasu domaće životinje, a vlasnik gaji povrće i voće. Kao u Ženevi, Parizu, Budimpešti... Belopalančani, skromni i mirni ljudi, odlaze na Staru planinu, Suvu planinu ili u Sićevačku klisuru da beru pečurke, ali strogo skrivajući nalazište vrganja samo za sebe. Kažu da ima i onih najskupljih, tartufa, mada belih, manje cenjenih od crnih.

Bijela p^elA

Sakupljaju i biljke za čajeve, najviše žalfije, retke biljke, koja se ovde primila. I čim čitalac počne da veruje da je Bela Palanka mali izolovani raj, hitam da kažem da narod ovde ima najniže plate u zemlji Srbiji, tri do četiri puta manje od republičkih rekordera u zaradama. Zato se priroda potrudila da Belopalančanima nadoknadi siromaštvo. Osim lepote i bogatstva okoline i uređenosti gradića, poklon s neba je 270 sunčanih dana u godini. Zahvaljujući energiji sunca, na goleti Klenje gradi se šest solarnih elektrana, vrednih 6,6 miliona evra. U divljini punoj zmija i jata neobičnih cvrčaka, gde čovek retko zalazi, odakle puca pogled na Suvu planinu i Belu Palanku, niknuće solarna elektrana, kradljivica sunca, najveća na Balkanu. Tu će se zaposliti samo lokalni radnici

Dani banice

i manje domaće firme. Toj investiciji raduju se svi. Skromni ljudi, a pogotovu žene, smišljaju kako da se uposle. Turizam je gotovo netaknuta šansa, pa su žene smislile način da pokažu ono što najbolje znaju: nadaleko čuvene belopalanačke banice. To su specijalne pite, za koje se kore ne kupuju u supermarketima, već ih domaćice razvlače, sukaju same. Tanke, tanke, providne. A onda ih filuju slanim i slatkim; sirom, mesom, jajima, spanaćem, blitvom, kupusom svežim i kiselim, uz dodatke, ili slatke, s voćem, orasima, džemovima. Čitalac ovih redova bi se mogao pitati zašto su Belopalančani tako skromni. Odgovor je u istoriji: oduvek su u ovom gradu hramali svi izvori prihoda, tavorilo se, štedelo, pa se narod navikao na minimum. Ali, i u toj bedi mnogo je mladih ljudi odškolovano, završilo visoke škole i našlo visoka radna mesta po bivšoj Jugoslaviji, i dalje. Ali, Belu Palanku niko od njih nije zaboravio. Uzmimo primer Radmila Krstića.

On je, mada od 1973, živi u Kanadi, 30 godina života posvetio Niketi Remizijanskom. Istražuje muzeje i biblioteke od Amerike do Španije, Italije, Velike Britanije… , gde je uspeo da dođe do originalnih dela Nikete i rukopisa autora koji su o njemu pisali. – Knjiga “Kazivanje jednog bogoslužitelja” nagnala me da se još više posvetim ovom prosvetitelju koga više cene van Srbije nego mi sami. Misao: “Spavamo na duhovnim vulkanima tajanstvenog ognja u sebi i svojoj istoriji i tražimo da se ogrejemo na ognjištima punim dima i lažne svetlosti”, u meni je probudila neverovatnu želju za traganjem od iskona – rekao je Krstić. – Belopalan-

Sveti Nikita Remezijanski, autor teksta himne “Tebe, Bože hvalim”

čani imaju više osnova i razloga da se ponose Niketom, tvorcem himne koju u najradosnijim trenucima peva čitav zapadni svet. Priča koja sledi tipična je za Belopalančane. Najdan Rakić je, vraćajući se iz vinograda, u seoskom sokaku našao visak, kojim je potom otkrio

Drvena vodenica iz devetnaestog veka i danas melje žito u samom centru Palanke, na istanjenoj Nišavi. A kao da je sagrađena juče, radi 24 sata dnevno! Vodeničar Vitomir Jovanović (75) hvali svoje brašno kao bolje od fabričkog. Sa osam godina ušao je tu, u težak ali isplativ posao. Dolaze mu ljudi čak iz Bugarske i Turske. - Svakog pitam ga da li želi da mesi hleb, pravi proju ili kačamak i dam mu odgovarajuće brašno. Sada imamo i kamen za integralno brašno, koje je najzdravije i najjeftinije. A na pitanje novinara da li, kao u narodnim pričama, u vodenici sreće vampire (srpska reč koja je ušla u svetski rečnik), novinaru odgovara: - Nema većih vampira od vodeničara. Kad se nakupe žito i kukuruz, nema spavanja ni noću. Mora da se prati kamenje, vodostaj, da se obiđe „jaz“. Gotovo 65 godina sam u vodenici i nikad nisam video nijednog vampira osim sebe!

pedesetak krugova po Srbiji, tvrdeći da imaju geozračenje koje leči svaku boljku. Godine 1999. stigao je u Malu Krsnu i nadomak železničke stanice našao „suvu banju“, s najvećim geozračenjem na svetu. Najdan je saopštio koje će bolesti ustuknuti u toj banji, odredio terapiju i iscrtao krug. Glas se proneo Srbijom, te su mnogi pohrlili u Malu Krsnu. Banjski krug je navodno sedam kilometara iznad zemlje. Najveći je borac među Belopalančanima za podizanje spomenika Niketi Remezijanskom moj kolega i poznanik Dragan Jovanović, dugogodišnji novinar i urednik nedeljnika NIN, autor nekoliko krajnje neobičnih knjiga, po sopstvenoj tvrdnji poslednji bogumil. On se, pošto se penzionisao, vratio u Belu Palanku, u kuću

izdvojenu iz grada, gde živi jednostavnim, prostim životom, čuva stoku i radi sve što se radi u svakom seoskom domaćinstvu, a u skladu sa svojim ekološkim ubeđenjem i davno osnovanom pa ugašenom prvom strankom ekologa u Srbiji. Romane piše na šopskom narečju, koje zove srpskim jidišem. Ranijih decenija, idući u zavičaj na granici s Bugarskom, automobilom sam prolazila kroz Belu Palanku, pored radionice grnčarskih proizvoda i nisam propuštala da kupim još jednu đuvečku, još jednu rukatku za kiselo mleko. Zaobilaznica oko gradića uskratila mi je to zadovoljstvo, u ime brzine i čistoće vazduha. A meni sada Bela Palanka, rodni grad mog kuma vajara Dušana Nikolića, još više nedostaje. Bijela p^ela

Džepni globus zavrteo: ov Igor Kolar

REPUBLIKA iTALIJA l Italiju čine veliko Apeninsko poluostrvo i 2 velika ostrva, Sicilija

Italija je podeljena u

l Površina: 301.338 km2 l Broj stanovnika: 60.681.514 l Glavni grad: Rim (2.743.796 ) l Službeni jezik: italijanski l Državno uređenje: višestranačka republika s dvodomnim parlamentom l Etnički sastav: Italijani 94,1%, Sardinci 2,7%, Retoromani 1,3%, ostali 1,9% l Dužina kopnene granice: 1.932 km

Najpoznatiji konjić na svetu - znak Ferarija

i Sardinija. Alpe formiraju prirodnu granicu sa severnim i zapadnim susedima, a Jadransko more je na istoku odvaja od Balkana. Italiju čine veliko Apeninsko poluostrvo i 2 velika ostrva, Sicilija i Sardinija. Alpe formiraju prirodnu granicu sa severnim i zapadnim susedima, a Jadransko more je na istoku odvaja od Balkana. Valuta: evro = 100 centi Verska pripadnost: rimokatolici 83%, ostali 17%

Rim -glavni grad Italije

Tipični pejzaž srednje Italije Trg Svetog Petra

l Stari Rim je prvi grad u istoriji koji je imao milion stanovnika. l Najočuvanija palača staroga Rimskoga carstva je cara Dioklecijana u Splitu

OST

l Koloseum je najveći amfiteatar antičkog doba – u njega je moglo da stane oko 100.000 gledalaca.

VN KNJIŽE U Italiji se nalazi najveći aktivni vulkan u Evropi – Etna (3.550 m). l Unutar teritorije Italije nalaze se 2 nezavisne države: Vatikan i San Marino. l Najviši vrh Italije je Mon Blan de Kurmajor (4.810 m).

Veći gradovi: Milano (1.300.977), Napulj (1.002.619), Torino (903.703), Bolonja (381.161)

Najbolji dokaz da ne govorite istinu jeste vaš nos. Đepeto je znao kad Pinokio laže. Drvenom lutku rastao bi nos. O Pinokijevim avanturama pisao je Karlo Kolodi Stvaranje Adama neponovljivog genija Mikelanđela u Sikstinskoj kapeli

l U Italiji postoji oko 1.700 televizijskih stanica.

Od Leonarda do Leonarda Leonardo da Vinči - renesansni umetnik i Leonardo di Kaprio - američki glumac talijanskog porekla

l Špageti i pica - najpoznatija hrana

l Venecija je izgrađena na 118 peščanih ostrva.

Grafički oblikovao: Dragan Stojković

ZDRAVKO ZUPAN

ZUZUKO

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Kako životinje spavaju Pripremio: V. Radosavljević

Životinje spavaju različito. Jedne spavaju noću, druge danju, a treće i po noći i po danu. Na primjer, lisice i kunići spavaju preko dana i nekoliko sati noću, dok u potragu za hranom najrađe odlaze predvečer ili rano u zoru. Gdje životinje spavaju, ovisi o tome gdje stanuju. Vodene životinje ribe, morski psi, kitovi i druge spavaju u vodi, dok kop nene životinje spavaju i u

zemlji i na zemlji ili u zraku na drveću. Na drveću najviše spavaju ptice, ali i neke mnogo krupnije životinje tamo pronalaze svoje "krevete". Na najvećoj visini spava koala jer je krevet pronašla na eukaliptusu koji dostiže visinu i do 60 metara. Pri pravljenju ležaja za spavanje većina životinja gleda da im oni budu sigurni, da se nalaze blizu hranilišta i da im ne bude ni prevruće ni prehladno. Tako, na primjer, čvorci i neke druge ptice kad osjete da se bliži prehladna noć, puštaju se u topla ljudska naselja i tamo prenoće. Neke životinje spavaju

"tvrdo" kao na primjer mnoge ribe, ali to ih često stoji glave jer ih ulove prije nego se probude. Za razliku od njih, jeleni spavaju slabo i stojeći i odmah se probude čim im zaprijeti opasnost. Mnoge životinje spavaju ležeći, kao i ljudi, ali još je više onih koje spavaju sjedeći, kao ptice na granama, ili stojeći, kao krave, jeleni, žirafe i druge krupne životinje. Najzanimljiviji položaj za spavanje od svih drugih životinja imaju neke vrste šišmiša i papagaja jer spavaju naglavačke, viseći kao da su za noge obješene.

Ruža stablašica Pored ruža lončanica, kao ukrasna i sobna biljka često se koristi i ruža stablašica. Ona je isto tako lijepa i bogata bojama, samo je veća od lončanica desetak santimetara. Ruža nosi usamljeno stablo, koje treba redovito zalijevati i držati na suncu ili polusjeni, na balkonu ili u kući, pa će uvijek uljepšavati svoju okolinu prekrasnim cvjetovima crvene, žute, bijele ili koje druge boje.

Bijela p^elA

Različito je i to koliko dugo spavaju životinje. One koje spavaju noću bude se kad ugledaju dan, a dnevni spavači kad padne mrak. Mnoge životinje bude se kad ogladne ili kad moraju, a to je kad ih natjera mala ili velika nužda. A sve životinje bude se kad ih iznenada napadne kakav neprijatelj. Koliko dugo spavaju životinje? Poznato je da manje životinje spavaju duže od onih velikih. Napr. Najviša kopnena životinja spava stojeći oko dva sata, dok mala koala spava punih dvadeset sati, i to na visokom eukaliptusu.

ta divna stvorenja

Bijeli medvjed Ja živim na Arktiku gdje vlada strašna zima, ali meni nije hladno jer toplo krzno imam. Ja često sanjam o jelu, pa cijele dane obučen u bundu bijelu lovim ribe i tuljane. Dok na mrzlom ledu stojim, nikoga se ne bojim, nikog osim nekih ljudi koji me love kao da su ludi.

zanimljivosti

 KUNA BJELICA razlikuje se od svoje rođake kune zlatice po tome što ima sivo i smeđe krzno sa bijelim okovratnikom i što je nešto manja od zlatice, ali zato nije ništa manje opasna i krvoločna zvijer. Ona je jedan od najvećih lovaca puhova, vjeverica, zečeva, lanadi, pa čak nekad napada srne. Kad joj nestane mesnata hrana u šumi gdje živi, najčešće se prišulja naseljima i ondje krade kokoši i ostalu perad. To je ujedno i jedan od najvećih razloga što je ljudi mogu loviti tokom cijele godine.

opreznija. Ipak, najveća razlika između njih je u tome što je crna roda skoro potpuno crna, a bijela skoro potpuno bijela.

 Orhideja PLAVA VANDA raste na južnim obroncima Himalaja i toliko je lijepa i rijetka da je najstrožije zaštićena od svih drugih biljaka. Svi oni ljubitelji cvijeća koji je uberu i odnesu, odmah se kažnjavaju zatvorom. Zato plavu bandu ili Vandu coerulsu nemojte ni u snu brati.

 CRNA RODA je najsličnija bijeloj rodi po građi tijela, po dugačkim crvenim nogama i velikom i klinastom kljunu crvene boje koji izgleda kao da je

lakiran. Crna i bijela roda slične su i po tome što su aktivne samo danju i što se slično hrane. Najčešće žabama, zmijama, malim ribama i komarcima. Sličnost je i po tome što i jedna i druga odlično lete i što svake godine odlaze na zimovanje u Afriku. Razlika je što crna roda odlazi nešto kasnije jer je izdržljivija na hladnoću pa joj se toliko ne žuri. Razlikuje se i po tome što je plašljivija i

 Zmija KOPNENI TAIPAN je jedna vrsta australskog taipana, vodena otrovnica. Kopneni taipan, kao što sama riječ kaže, živi na kopnu i spada u najotrovnije zmije na svijetu. On jednim ugrizom može otrovati i ubiti oko 250.000 miševa ili, što je još gore, može da usmrti stotinu ljudi. Srećom ta zmija rijetko napada i nije toliko agresivna koliko je otrovna.

Bijela p^ela

JASMINKA PETROVIĆ, PISAC: Kad SAM BILA MALA Jasminka Petrović rođena je 1960. godine u Beogradu. Studirala je španski jezik i književnost. Napisala je više od 20 knjiga za decu i mlade (“Giga pravi more”, “Seks za početnike”, “Bonton”, “Ovo je najstrašniji dan u mom životu”, “Da li ste vi žaba?”...). Njena dela prevedena su na 25 jezika. U Hrvatskoj, priručnik “Seks za početnike” urađen je na brajevoj azbuci za slepu i slabovidu decu. Po ovoj knjizi igrane su predstave u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Stokholmu. Jasminka je autor i voditelj različitih programa za decu i mlade. Scenarista je dečje serije „Kukuriku šou“ (RTS). Čest je gost u školama i bibliotekama. Za svoj literarni rad dobila je brojne nagrade u zemlji i regionu. Na Radio Pingvinu bila je autor-voditelj i urednik dečje emisije. Uređivala je National Geographic Junior za Srbiju. Objavila je mnoge tekstove za decu i mlade u različitim časopisima. Zaposlena je u marketinškoj agenciji „Reklamna agencija“ i osnivač je udruženja “OK – Obrazovanje i kultura”. Kroz pokret “Ura kultura” zalaže se za bolji položaj kulture za decu i mlade. Udata je i ima dvoje dece. Rođena sam u prošlom veku, jednog prolećnog četvrtka u Beogradu. Mama je htela da mi da ime Sneža-

garstvo! Ovo iskustvo opisala sam u knjizi „Riba ribi grize rep“ u priči „Dva lončića, četiri poklopčića“.

ja smo tada plakale dva dana i dve noći. Onda je tata nabavio Bila, nemačkog kratkodlakog ptičara. Bio

ZANIMANJE - ZASMEJAVAN na, ali deda se usprotivio: „Pogledaj kroz prozor, napolju ne pada sneg, već sija sunce i cveta jasmin. Neka bude Jasminka, to je pravo ime za nju!“ I tako je i bilo. U detinjstvu sam bila stidljiva i ćutljiva. Toliko, da nisam smela da pitam učitelja da idem u WC, pa sam se jednom čak i upiškila na času. Kada sam uspaničeno istrčala iz učionice, učitelj je rekao đacima: „Deco, Jasminki je sad dovoljno teško. Ako je vi budete zadirkivali, biće joj još teže. Pokažite kakve ste ljudine. Kad se vrati u učionicu, pravite se kao da se ništa nije dogodilo. Neka ovo bude naša mala tajna.“ I zaista, ja sam ušla u učionicu mokre suknje i uplakanih očiju, međutim, u razredu niko nije reagovao pa sam odahnula. Pravu priču čula sam mnogo godina kasnije, pred upis na fakultet. Bila sam duboko zahvalna i učitelju i čitavom razredu. To je pravo dru-

Bijela p^elA

Čitav moj život prate kućni ljubimci. Prvi pas koga sam imala bio je mešanac Riki. Pošto je mnogo lajao, komšiluk se bunio i baba ga je dala ženi koja nam je donosila sir iz obližnjeg sela. Moja sestra Zorica i

je to pas tužnih očiju, dobroćudne naravi i večito balavih usta. Svi u kući smo ga mnogo voleli, ali je o njemu najviše brinula baba. Zato nije ni čudo što je stalno govorila: „Kad umrem, ima Bil svaki dan da

mi donosi cveće na grob.“ Ako želite bolje da upoznate Bila, pročitajte knjigu „Kaži teti Dobar dan“. Moja deca su odrasla uz mešanca Bakija i tako stekla važno životno iskustvo – briga o drugome. Baki je voleo da se popne prednjim šapama na prozor i gleda na ulicu. Zavesa mu je padala oko glave, pa je ličio na mladu koja čeka svog mladoženju. Kao i svi psi, i naš Baki je zaslužno otišao u raj. Sin Igor se oženio i odselio. Njegova porodica ima psa Magu. Ona ima nešto čovekoliko i samo čekamo kad će da progovori. Ćerka Ana je nabavila belo-sivog zeca. Ponekad se odaziva na ime Toni, a ponekad ne. Obožava da se mazi, zavlači iza fotelje i jede povrće i voće. Inače, Toni obožava da gricka gajtane od struje, pa smo

NJE DECE

morali dobro da zaštitimo gajtane od Tonija i Tonija od gajtana. Mislim da ću uskoro napisati priču o njemu i njegovim nestašlucima. Kad sam bila mala, volela sam da čitam knjige, i to naglas. Baba je

pripremala doručak u kuhinji, a ja sam sedela za stolom na hoklici (drvena stolica bez naslona) i čitala joj uživljavajući se u različite likove. Ta navika mi je ostala i do danas. Muž Vlada ujutru pije kafu, a ja mu čitam novine iz sveg glasa. Omiljene knjige iz detinjstva su mi „Hajdi“ i „Pipi duga čarapa“. Od ove dve junakinje mnogo sam naučila: da budem hrabra, maštovita, radoznala, iskrena i ono najvažnije – da se glupiram i prevrćem preko glave. Mnogi misle da je moje zanimanje pisac, a to uopšte nije tačno. Moje zanimanje je zasmejavanje dece. To jedino radim od srca, sve ostalo zabušavam. Kad sam napunila dvanaest godina, mama i tata su se razveli. U prvi mah nisam želela da priznam ni sebi ni drugima da tata više ne živi sa mnom i mamom. Budila sam se pola sata ranije i smišljala različite priče kako smo tata i ja išli ovamo i onamo i kako smo radili ovo i ono. Te izmišljene događaje sam kasnije pričala deci u školi. Oni su mi govorili: „Blago tebi sa tvojim tatom, moj tata se nikad ne igra sa mnom.“ U knjizi „Moda se opet vratila“ opisala sam kako mi je mama šila zvoncare po Burdinom modelu i kako me je tata vodio na Dunav. U istoj toj knjizi piše da iz drugog tatinog braka imam dve sestre, Ivanu i Bojanu. Da se njih dve nisu rodile, moj život bi bio prazan i dosadan. Školu nisam baš mnogo volela. Zimi sam priželjkivala da sneg zaveje ulice i kuće, pa da se otkaže nastava. Leti sam maštala da na vestima jave kako se raspust produžava bar još dva meseca. U knjizi „Škola“ govorim o različitim tipovima nastavnika i đaka. Jedan učitelj u Beogradu napravio je predstavu po ovoj knjizi. Đaci su glumili nastavnike, a nastavnici đake. Direktor škole bio je nastavnikov ljubimac. Ova

predstava ne samo da je oduševila publiku, već je doprinela da se poprave odnosi između nastavnika i đaka. Jedni druge su više razumeli i poštovali. Odrastala sam u „veselim sedamdesetim“: jela sam „Kiki“ bombone, pravila s decom pozorište u dvorištu, na ulici preskakala „lastiš“, gledala crno-beli televizor, slušala ploče, letovala u Makarskoj, putovala vozom, išla u bioskop, recitovala na školskim priredbama i maštala kako ću jednog dana da otputujem negde daleko, daleko. Moja maštarija se ispunila, dok pišem priče za decu, ja sam u jednom trenutku kapetan broda na južnom moru, a u drugom šumska vila na severu. Ovih dana planiram da posetim i neke druge planete. Ko hoće da krene sa mnom, neka ponese četkicu za zube i pidžamu. Sve ostalo ćemo da izmislimo na licu mesta. 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1, 0, polećemo! Bijela p^ela

SRPSKI SLIKARI

STOJAN ĆELIĆ

Piše: Borislav Božić, prof.

1925.-1992.

Rad Stojana Ćelića spada u vrh srpske umjetnosti dvadesetog vijeka, a sam autor najznačajniji je predstavnik geometrijske apstrakcije srpskoga slikarstva. Često je u svojim govorima i pisawima isticao važnost da umjetnik bude u duhu svoga vremena. Pratio je savremena kretawa u umjetnosti i dao veliki doprinos i poticaj ne samo svojoj generaciji nego i mlađim učesnicima likovnog života Srbije i šire. Kao autor i sam je prošao evoluciju u svom radu. U radovima iz rane faze prepoznajemo slikarevo polazište. Slika iz 1954. godine „Krošwe“ dio je ambijenta pejsaža. Linije, oblici su meki i valoviti, baš kao što je i sama krošwa drveta. Nanos boje i potez četke jasan je, čitqiv, dinamičan. Koliko god ova slika nosi duh apstraktnog djela, još uvijek prepoznajemo oblike i karakteristike grana, skupove lišća, tj. nekoliko krošawa različitog drveća. Kako umjetnik sve više urawa u suštinu oblika i boja koje prepoznaje u svijetu oko sebe, sve više reducira motiv koji slika. Ta evolucija najboqe se odražava u slici „Studenica“, iz 1957. godine. Linije i oblici više nisu meki i zaobqeni kao na prethodnoj slici, već su geometrizirani, linija je ravnija, oblici oštriji i svedeni na čiste geometrijske forme, a boja dekorativno nanesena. Umjetniku je realno polazište samo osnova da progovori o unutarwem stawu sebe i samoga motiva. Slika „Studenica“ odmah nas asocira na istoimeni manastir i, doista, na slici prepoznajemo geometrizam arhitekture, te stilizirane forme drveća i krošawa.

Rođen u Bosanskom Novom (danas Novi Grad), Republika Srpska, BiH. U rodnom gradu živi do svoje dvanaeste godine. S porodicom se doseqava u Beograd 1937. godine i ostaje da živi do kraja života. Svoju veliku nadarenost i žequ za likovnim obrazovawem ostvaruje upisom u privatnu školu Mladena Josića 1942. godine, da bi već sqedeće godine položio prijemni ispit i upisao se na Akademiju za likovne umjetnosti. Napušta školovawe i odlazi u partizane 1944. godine. Vraća se na Akademiju 1948. i dovršava studij 1951. godine. Na toj istoj Akademiji radit će kao profesor trideset godina. Izlagao je na mnogim samostalnim i grupnim izložbama. Svoj umjetnički opus realizirao je u slikarstvu, grafici, crtežu, radio je scenografije te niz radova u tehnici mozaika i tapiserije. Napisao je nekoliko kwiga o umjetnosti. Stekao je mnoga zvawa i članstva u likovnim udružewima, a najviše priznawe jeste redovno članstvo u SANU / Srpska akademija nauka i umjetnosti/. Umro je u Beogradu u 67. godini.

APSTRAKTNA UMJETNOST Kod apstraktne umjetnosti sadržaj je oslobođen prepoznatqivosti, figurativnosti. Umjetnik se oslobađa predmetnosti i pokušava se baviti unutrašwim stawima duha i duše. Promatraju ć i apstraktna djela uočavamo da umjetnika zanima forma djela kao što su linija, boja, ploha, kompozicija. Možemo reći da se bavi motivom iznutra, a ne wegovim vawskim obiqežjima. Unutar apstraktne umjetnosti posebno mjesto zauzima područje geometrijske apstrakcije. Djela rađena u duhu geometrijske apstrakcije strukturirana su nizom pravilnih geometrijskih likova i elemenata. Prvi umjetnik koji je počeo da slika u duhu geometrijske apstrakcije jeste Kazimir Maqevič, ruski slikar s početka dvadesetog vijeka.

Bijela p^elA

KVIZ Pripremio UROŠ PETROVIĆ

Koliko znamo o nama? - broj 6 1. Monahinja Jefimija je svoje pesničko delo „Pohvala knezu Lazaru“ ... a) izvezla pozlaćenom žicom na crvenoj svili b) izvezla svilenim koncem na zavesi za carske dveri c) izgravirala na dvostrukoj drvenoj ikoni 2. U srpskoj mitologiji natprirodno vodeno biće znano kao „dunavski vodeni duh“ u ruci nosi...? a) mrežu i iglu b) krčag i udicu c) bubanj i bič 3. Čime upravlja Sveti Ilija? a) munjama i gromovima b) morima c) nebeskom vojskom 4. Šta je Beograd prvo dobio? a) telefonsku liniju b) semafor c) bioskop 5. Koja bitka je poznata po učešću 1300 kaplara? a) Drinska b) Kolubarska c) Cerska 6. Svi su bili akademici, svi su književnici i svima je isto ime.

Ipak, samo jedan od njih trojice bio je i biolog. Ko? a) Stevan Sremac b) Stevan Jakovljević c) Stevan Raičković 7. Kada je Srbija debitovala na Zimskim olimpijskim igrama? a) 2002. u Solt Lejk Sitiju b) 2006. u Torinu c) 2010. u Vankuveru 8. Prave se od svinjskog mesa, tačnije glava, kolenica i tetiva. Kada se meso skuva, isecka i poređa u tanjire ili pleh, zaliva se vodom u kojoj je kuvano. Ohlađena masa očvrsne i može da se seče. Tada liči na žele-kocke. O kom srpskom specijalitetu je reč? 9. Zagonetna ličnost Zovu je Pipi Duga Čarapa. Možda na nju i podseća, ali ipak nije književni junak. Ona je prva Srpkinja koja je postala svetska šampionka u plivanju. Rođena je u Pančevu i njeno prezime na nemačkom znači „brežuljak“. O kojoj sportiskinji je reč? 10. Asocijacija Nalazi se 16 kilometara južno od Beograda. Sa svojih 511 metara, tek je za koji metar izbegla da je

Ovo je kviz u kojem ćete tokom cijele školske godine pokazati koliko znate o našoj historiji, kulturi i običajima. Rezultate objavljujemo u broju 199, a odgovore očekujemo do 1. jula. Zato pažljivo čitajte i šaljite odgovore iz svakog broja na redakciju lista. Troje najuspješnijih, koji sakupe najviše tačnih odgovora, biće nagrađeni. zovemo brdom. Predstavlja severni kraj šumadijske grede, koja se od Rudnika provlači kroz nisku Šumadiju i predstavlja razvođe između slivova Save i Dunava. Krajem 2007. Skupština grada Beograda proglasila je tu planinu zaštićenim prirodnim dobrom sa ukupnom površinom od 489 hektara. Na zaštićenom prostoru ima oko 600 biljnih vrsta. Na nižem vrhu te planine izgrađen je 1965. godine toranj. Bio je visok 202,87 metara i jedan od najlepših TV predajnika u Evropi i svetu. Remek-delo arhitekture, zaštitni znak Beograda, jedini je toranj na svetu koji je za presek imao jednakostranični trougao, koji je simbolisao srpski tronožac za sedenje. Srušen je u bombardovanju NATO snaga 1999. godine. Izgrađen je identični toranj uz primenu novih tehnologija. Za posetioce i turiste ponovo je otvoren 21. aprila 2010. godine. Visok je 204,57 metara i sa njega se pruža predivan pogled na čitavu Šumadiju. Na njoj je spomenik „Neznanom junaku“. Filmska kompanija osnovana 1945. godine u Srbiji nosi ime kao ova planina. Predstavlja najstariju filmsku kompaniju u bivšoj Jugoslaviji, koja je 1947. proizvela „Slavicu“, prvi jugoslovenski film. Bijela p^ela

ti ados eš l m Još u da odseč š a će treb na koji u štap slanjati se o rosti. sta

Mini kviz Glumac Marlon Brando (1924. – 2004.) je za desetominutno pojavljivanje u filmu Supermen (1978.) dobio:

ije) uku (por : Konfuč ao posl

a) upalu levog uveta b) 4 miliona dolara c) polovnog papagaja iz Koreje

Anđelko Erdeljanin (1941):

(Zaokruži tačan odgovor, a potom razmišljaj o tome koliko je život čudan).

KAD NEMAŠ KLIZALJKE NAJBRŽE SRPSKE PRIČE ZA DECU

-Perice, odmah mi daj tvoju đačku knjižicu! – reče tata Perici. -Ne mogu. -Zašto? -Pozajmio sam je Marku da uplaši roditelje!

Kad nemaš klizaljke, dobra je i kora od banane.

Meduze su starije od dinosaurusa. Džordž Vašington je imao zube napravljene od kosti nilskog konja.

Jedna dlaka na glavi traje oko 5,5 godina.

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov Beogradska grupa Ortodoks Kelts izvodi tradicionalnu irsku muziku sa rok elementima. Osnovani su 1992. godine, a već od 2. albuma komponuju sopstvene pesme u stilu irske folk muzike. Sve njihove pesme su na engleskom, a članovi grupe se deklarišu kao navijači fudbalskog kluba Seltik.

HOROSKOP ZA DEČAKE KOJI SE PLAŠE PTICA

Na svetu postoje milioni golubova i ostalih ptičurina. Pomirite se s tim i pomozite ponekad tati da opere auto. Zdravlje – Manji problemi prilikom mrdanja uveta. Ljubav – U narednom periodu, vaša ljubav će se uspešno dešavati nekom drugom.

Olivera Jevtić (1977.) je najbolja srpska atletičarka – trkačica na duge staze. Ova čuvena maratonka osvojila je brojne medalje i nagrade u zemlji i inostranstvu, i više puta proglašavana je za najbolju atletičarku Jugoslavije, Srbije i Crne Gore.

HOROSKOP ZA DEVOJČICE DOBROG ZDRAVLJA

Indija poseduje Povelju o pravima krava.

Kilogram limuna sadrži više šećera nego kilogram jagoda.

Grafički oblikovao: Dragan Stojković

Svi vas vole i poštuju. Veoma ste lepi, pametni i uspešni. Kratko rečeno, predivni ste. Niko, ali baš niko vam nije ravan. OK, imate li vi smisao za humor ili ne? Zdravlje – Zamalo dobro. Kao vaš uspeh u školi. Ljubav – Neko se greškom zaljubio u vas. Tja, dešava se.

PredstavLJamo

a će na slovenačkoj obali biti tako veliko zanimanje za ćirilicu, niko iz Akademskog kulturno- umetničkog društva “Kolo” iz Kopra nije ni pretpostavio. Iznenađena je bila i nastavnica srpskog jezika Nada Čupković, organizator radionice Ćirilko u koparskoj Taverni, koja već petu godinu vodi radionice srpskog jezika u Kopru u okviru AKUD Kolo. “Radionica ćirilice pod nazivom 'ĆIRIL (ica) KO (per)Ćirilko', ostvarene u okviru festivala “Od potice do baklave”, privukla je bake i deke, mame i tate sa decom. Radionica je planirala u trajanju sat vremena, ali je oduševljenje učesnika bilo tako veliko da je produžena za još toliko. Učesnici na ra-

dionicama, pripadnici različitih etničkih grupa, odrasli i deca, ispisali su svoja imena, ukrasili ih i okačili na izložbeni zid. Prebrojali smo ih čak 30. Posetilili su nas omladinska folklorna grupa AKUD Kolo kao i pojedinci: Azra, Larisa, Klara, Denis, Maja, Mateja, Tisa, Ajša, Husmira, Eliza, Tajra,

i još mnogi drugi«, dodaje nastavnica Nada Čupković. Ćirilica je za današnje mlađe generacije izvan Srbije egzotično pismo a stariji su se uključili u radionicu iz nostalgije za starim vremenima i eto razloga zašto je posećenost bila tako velika. Nastavnice N. Čupković i Vesna Bajić Stojiljković radioni-

Omladinska folklorna grupa AKUD Kolo na radionici Ćirilko

eriod zimskog raspusta i novogodišnjih praznika sada je već uveliko iza nas. Tek što smo stigli otvoriti božićne poklone, odigrali po koju društvenu igru sa drugarima iz kraja, a već je došlo vrijeme da se vratimo svakodnevnim obavezama. Drugo polugodište počelo je, i većina na raspustu zaigranih školaraca nije mu se baš mnogo obradovala. Možda oni nisu, ali Milica Radulović jeste. Mica, kako je od milja svi zovu, učenica

je 3. razreda OŠ „Domovinske zahvalnosti“ u Kninu, odličan je đak, talentovano i vrijedno dijete. Ipak, nisu samo učenje i petice na kontrolnim zadacima jedini razlozi zbog kojih se raduje školskim danima. Povratak u školske klupe za nju predstavlja nastavak druženja, svakodnevno viđanje sa drugarima iz razreda, nove igre i nestašluke, sve ono

Bijela p^elA

što joj je i ove zime nedostajalo. Većini njenih vršnjaka, ovakvo razmišljanje je možda neshvatljivo, ali je objašnjenje vrlo jednostavno. Milica živi u selu Polača, koje je desetak kilometara udaljeno od grada. Tu žive ljudi koji su znatno stariji čak i od njenih roditelja. U slobodno vrijeme Mici društvo prave samo njene sestre i brat jer druge djece

ce srpskog jezika i tradicije obogaćuju i osvežavaju već pet godina uz finansijsku podršku Kancelarije za Srbe u regionu Vlade Republike Srbije i trude se da sačuvaju od zaborava mlađih generacija srpsko nasleđe daleko od matice. U novoj školskoj godini 2013/2014. se izvodi i nastavak kreativno- edukativnih radionica pod imenom “Ispeci pa reci”, u okviru kojeg su planirane novinarska sekcija za tinejdžere i početak saradnje sa dopunskim školama u regionu i dijaspori. Za narednu sezonu planiran je i novi projekat, ali o njemu neki drugi put, za sada je to mala tajna velikih majstora za očuvanje tradicije u Sloveniji, nastavnica N. Čupković i V. Bajić! N. Č.

radicija igranja šaha u Trpinji duga je 40 godina, a u poslednjih godinu dana otkako je osnovana šahovska sekcija, interes za ovaj sport pokazuje i sve više osnovnoškolaca. Do sada ih se u šahovsku školu upisalo više od dvadeset, a mnogi među njima na početku nisu znali ni kako da poslože figure, ali su se vrlo brzo pokazali kao pravi talenti na crno-beloj šahovskoj tabli. Među njima je i Petar Ristanić koji je nedavno osvojio prvenstvo susedne Osječko-baranjske županije u konkurenciji do devet godina. Šah igra malo više od godinu dana, dakle od svoje osme godine, a kaže da mu se sviđa jer voli puno da razmišlja. Ova igra mu sasvim sigurno to i omogućuje. Tata ga je naučio prve korake i sada ih polako usavršava u šahovskoj školi. Tata je, tvrdi nam Petar, još

uvek bolji šahista, ali nada se da neće još dugo tako ostati. Njemu nije svejedno da li igra sa belim ili crnim figurama, jer ipak više voli bele, i to ne zbog njihove boje, već zbog mogućnosti da on započne partiju i da se otvori onako kao on to želi. Mladi šahista koji

puno obećava, nedavno je postao i prvak svog kluba u mlađoj grupi do 11 godina. U starijoj kadetskoj grupi na klupskom šampionatu prvo mesto je zauzeo Veljko Jovanović. On ima 12 godina, a šah igra otkako je bio jako mali. Ljubav

nema u selu. Prostor za igru pronalaze u kućnom dvorištu ili na ulici, koja nije uvijek sigurno mjesto za to. Parkova, igrališta i sportskih terena u selu nema. Nedostatak ovakvih sadržaja razlikuje Miličine potrebe u odnosu na želje njenih prijatelje iz grada. Kilometar pješačenja i vožnja autobusom do škole ne predstavljaju problem vječito nasmijanoj i vedroj djevojčici. Petice u dnevniku i lijepo ponašanje uvijek su razlog da je učitelji pohvale. I starije komšije u selu za Micu

imaju samo riječi hvale. Iako nema priliku da odrasta u drugačijem okruženju, Milica je skromna, i ne želi previše. Dovoljno joj je, kaže, da svakodnevno provodi vrijeme sa svojim prijateljima, da vikendom odlazi na časove ritmičkog plesa na koji je mama vodi u grad, i da se igra što češće. Za sreću nekada ne treba mnogo, i najveću čine upravo najmanje stvari. A škola je, kako Milica sama kaže, ipak najbolje i najljepše mjesto za to. V.R.

prema nadmudrivanju i nadmetanju na šahovskoj tabli nasledio je od tate i dede. I on, kao i Petar, voli ovu igru zato što razmišljanjem razvija svoj um i trudi se da je igra svaki dan, da bi ostao u dobroj formi pred naredne turnire koji ga očekuju. Nije, naravno, šah samo sport za dečake, ali je u Trpinji ipak među njima malo popularniji. Ipak, u klubu ima i jedna devojčica, Zorana Vukajlović. Ona šah igra tek godinu dana, ali to radi vrlo uspešno. Kaže da je počela kada je videla da ga igraju njeni dobri drugari iz škole i svideo joj se odmah nakon prve odigrane partije. Tvrdi da najviše voli da pobeđuje svoje kolege u klubu i da je to zadovoljstvo inspiriše da bude sve bolja. Za razliku od dečaka iz kluba, Zorana već uspeva da pobedi i svog tatu kod kuće, što je za sedmi razred popriličan uspeh. Na kadetskom prvenstvu svog kluba bila je druga, odmah iza prvoplasiranog Veljka. Iza nje je i nastup na još jednom klupskom turniru na kome su se takmičili i odrasli igrači. Od šest kadeta koji su nastupili, ona je bila najbolje plasirana. I kada se ne takmiče, svih dvadesetak polaznika škole vredno trenira i najavljuje nove šahovske pobede, na radost i zadovoljstvo svih odraslih u klubu, ali i na ponos svih meštana Trpinje. Nikola Milojević

Bijela p^ela

utevima svetosavlja učenici Srpske pravoslavne gimnazije u Zagrebu za školsku krsnu slavu svoje goste proveli su jezičnim i kulturološkim labirintima koji su utjecali na srpsku kulturu i istoriju. Kroz dramske i muzičke komade učenici su pokazali kako se formirao današnji jezik sa svim primjesama crkveno-slavenskog jezika iz najstarijih vremena, preko ruskog, bugarskog, turskog, njemačkog i posljednjih, najnovijih najezdi engleskog jezika na naše podneblje. Ilustrativno za taj jezični put i izlete našeg naroda poslužili su im ulomci iz književnih djela. Koliko su se neke strane riječi zadržale kroz vjekove i udomaćile se u našem govoru, iskazano je kroz dijelove prve Mojsijeve knjige, Sterijinog Pop Ćire i pop Spire, Sremčeve Zone Zamfirove, Andrićevog djela Na Drini ćuprija, a smijeh publike izazvali su dramaturški obrađeni dijelovi iz knjige Engleski naš svagdašnji od Jadranke Rezić, koji je pokazao koliko je u posljednje vrijeme na vrata svakodnevnog govora ušlo riječi iz engleskog jezika. Među akterima pohvaljenim

aplauzima Svetosavske akademije posebno se isticala učenica III razreda Tomana Lazović sa svojim visokim glasovnim dionicama. Između ostalog, vrhunski je otpjevala Šantićevu "Eminu" i izmamila oduševljenje okupljenih gostiju.

nastavnicima i direktoru ocu Slobodanu Laliću. - Vjerujte da je od kolijevke pa do groba, najljepše đačko doba. Prosvećenost nije samo obrazovanje, to je i sistem vrijednosti. I slijedimo Savin put jer drugog puta nemamo, da

Na Svetosavsku akademiju i slavsko druženje u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji svoje izaslanike poslali su i dvojica predsjednika, Hrvatske, Ivo Josipović, i Srbije, Tomislav Nikolić. Posebno je bilo inspirativno obraćanje Jadranke Mitrović Marić, izaslanice predsjednika Nikolića, domaćinima, učenicima,

ne zaboravimo na čestite pretke, ali jednako brinući se i za budućnost koja dolazi, prenijela je Marićeva učenicima gimnazije poruke predsjednika Srbije Nikolića. Među riječima, izgovorima i aplauzima podijeljene su i tradicionalne godišnje nagrade istaknutim učenicima gimnazije u izvanna-

r p s ko k u l t u r no društvo „Prosvjeta“, svoju krsnu slavu – Sv. Savu, proslavilo je i u prostoriji pododbora Knin. Već tradicionalno obeležavanje školske slave i ove godine okupilo je na jednom mjestu učenike Osnovne škole, najmlađu dječicu i članove kninskog pododbora. Nakon slavske ceremonije, koju je vodio protonamjesnik Vladimir Vukosavljević, uz osveštenje slavskog kolača i žita,

i pozdravnog govora predsjednika Društva Drago-

Bijela p^elA

ljuba Čupkovića, sa svojim recitacijama u čast Sv. Save

stavnim aktivnostima. Ove godine nagrada Fondacije Katarina Kantakuzina Branković uručena je Mani Boca za osvojeno treće mjesto na kaligrafskom takmičenju "Svetosavlje i naše doba" u Novom Sadu, dok su pohvale dobile Ljiljana Simonović, Aleksandra Osman, Tamara Ljepović i Bojana Rajšić. Osim svetosavskog programa, učenici Srpske pravoslavne gimnazije već po treći put organizirali su Dane otvorenih vrata, koji počinju Sportskim subotnjim danom. U goste su im došle kolege, učenice Ženske opće gimnazije Družbe Sestara milosrdnica i Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića, sa kojima su dan provele nadmetajući se u odbojci, košarci, nogometu i organizirajući aeromiting. Na dan Svetog Save organiziran je svojevrsni sajam učeničkih proizvoda i usluga gdje su učenici demonstrirali svoje vještine iz svih zastupljenih predmeta i izvannastavnih aktivnosti. Paulina Arbutina

nastupili su najmlađi kninski mališani. Učenici osnovnoškolskog uzrasta najprije su pročitali uvodne dijelove o životu i radu prvog srpskog prosvjetitelja, učitelja i arhiepiskopa, a poslije njih, prikladnim pjesmicama i recitacijama, istupili su oni najmlađi koji još nisu krenuli u škole. Nakon svečanog dijela programa, kao što to običaj nalaže, svoj prisutnoj dječici podijeljeni su simbolični poklon paketići. V.R.

a biste naučili sve o životu Svetog Save, ne treba čak ni da idete na veronauku, jer dovoljno je svake godine doći na svetosavsku priredbu koju pripreme učenici Osnovne škole Borovo pa da saznate što vas zanima o njemu. Uvijek izabere se neki drugi deo iz života Rastka Nemanjića koji potom dramska sekcija nedeljama uvežbava i svečano izvede 27. januara pred prepunom školskom salom. Ove godine tema je bila Rastkovo bežanje iz lova i njegovo priključenje kaluđerima koji su ga potom odveli na Svetu goru gde se zamonašio i počeo svoj novi život sa isposnicima. Svetog Savu iz mladih dana glumio je Milan iz sedmog razreda. U borovskoj školi su veoma ponosni što su dvojica učenika koji su

ranijih godina igrali Savin lik nakon završene škole upisali srednju školu za bogoslove i tako na neki način krenuli stopama osnivača Srpske pravoslavne crkve. Nisu samo mladi glumci nastupili na priredbi, već i recitatori, ritmička sekcija,

zivale jedna na drugu u jednu jedinstvenu celinu. U osnovnu školu u Borovu ide više od tri stotine učenika koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Pomoć u pripremanju programa svojim učenicima

kao i školski hor. Ukupno je više od 100 đaka učestvovalo u izvođenju programa kojeg je činilo nekoliko tačaka koje su se nadove-

pružile su i učiteljica srpskog Radojka i učiteljica hrvatskog Nada. Borovčani su imali i jedinstvenu scenu koju su osli-

ekselencija g. Mirko Jelić, direktor Sekretarijata za vjere Republike Srpske g. Dragan Davidović i pomoćnik direktora Kancelarije za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu g. Vukman Krivokuća”, sa ponosom i predanošću nam pripoveda jedna od organizatorki priredbe profesorka srpskog jezika i književnosti

gospođa Olivera Abadić. Pomoć i podršku imala je i u svojoj koleginici Gordani Bigović, profesorki razredne nastave. U svečanoj akademiji uživali su i počasni konzul RS u Italiji Loreta Badjo, kao i predstavnici katoličke crkve. A program je bio bogat: pesmice, recitacije i nezaobilazna Himna

kali zajedno sa nastavnicom Ljiljanom koja predaje likovni. Sve učiteljice su na kraju bile veoma zadovoljne priredbom, a ponosan je bio i direktor naglasivši koliko nam svima znači Sveti Sava po odazovu na svečani program. Za vrlo efektan završetak priredbe pobrinule su se članice ritmičke sekcije koje su otplesale svoju tačku na pesmu „Ljubav je kad se neko voli“. Glavni junak u pesmi pita se šta je to ljubav, a sa kartonskim srcima u rukama devojke su poručile njemu, a i svima okupljenima: „Ljubav je kad se vole svi na svetu“. Poruka je to pesme, ali i celokupne proslave dana posvećenom svetom Savi. N.M.

ako je to divan naslov za priredbu posvećenu velikom srpskom prosvetitelju Svetom Savi, kojeg ni izvan matice Srbije ne zaboravljaju ni stari ni mladi okupljeni “tamo daleko”, u Vičenci, Italija, u školi srpskog jezika “Sveti Sava”. Ove godine je priredba imala i jednu posebnost. “Prvi je put je u školi svečano sečen kolač, uz prisutnost protojera-stavrofora o. Milivoja Topića, starešine Crkve Sv. Luke. Priredba je bila posvećena simbolici hleba u važnim hrišćajskim dešavanjima: rođenju, venčanju, krsnoj slavi... Predstavu su izveli učenici tri punkta: Vičence, Basana i Torija. Gosti su nam bili ambasador Republike Srbije u Vatikanu Njegova

Svetom Savi. Učestvovala su sva deca koja pohađaju školu srpskog jezika, ali i bivši đaci koji su ovu svečanost zaokružili Pesmom Patrijarhu Pavlu, a KUD Sloga iz Vičence završio je priredbu narodnim igrama. Pridružili su im se i najmlađi folkloraši. Osim priredbe u Vičenci, Svetosavska akademija je održana i u Valdanju i Arzinjanu gde se takođe sekao slavski kolač. Profesorka Olivera ističe i učešće dece svih šest gradova u kojima se uči srpski jezik i na svečanoj liturgiji u Hramu Sv. Luke u Vićenci. velikog praznika. Nada Čupković

Bijela p^ela

Stefan Danilovac, Negoslavci

Moj djed

Moj tata

Moj djed ima skroz sijedu kosu. Živi sam u velikoj kući. Sam i kuha i čisti, pogotovo ljeti kad iznajmljuje turistima. Stalno je sretan i nasmijan. Iako neprestano nešto radi, uvijek nađe vremena za mene. Svaki put kad nešto zatreba mojim roditeljima, pomaže jer želi da svi budemo sretni. On je lovac i jako voli prirodu. Zato baka i ja beremo gljive samo s njim jer on pozna skoro cijelu šumu i zna gdje najbolje rastu. Svi vole djeda i on voli sve. Nikad se ne svađamo i samo se jednom naljutio na mene, još dok sam bila mala. Vidjevši kako soli jelo, to sam napavila i ja. Dakako, ručak je bio preslan.

Moj je tata dobar, pažljiv, ljubazan i jako snalažljiv. Uvijek mi se smije, tajne od mene nikad ne krije. Govori mi: Brunči, Sunči! Pomaže mi svaki dan, zato imam dobar san. Ima smeđe oči. Lice mu se smoči kad me vidi tužnu. Pomogne mi odmah tada i osmehu se nada. Eto, takav vam je moj tata, sladak kao voćna salata!

Marta Badovinac, 6. razr., Rijeka

Bruna Budisavljević, 2. razr., Zagreb

ZIMA Milica Vujčić, Negoslavci

U moje selo stigla je zima. Sneg je prekrio krovove, wive, vrtove i šume. Svuda vlada tišina. Čuju se samo crkvena zvona. Sve životiwe, pognute glave, idu u svoje sklonište. Oseća se hladnoća i svaki je dan magla. zemqa spava. Na grani ptica drhti od hladnoće. Svuda padaju mekane, krupne pahuqe. Deca se sawkaju i prave swegovića. Marko Zorić, 3. razr., Jagodwak

Zima Zima je stigla u moje selo. Bašte, wive i šume prekrio je sneg. Šumske životiwe spremaju se za zimski san. Oseća se hladnoća i svuda vlada tišina. Na drveću je mraz. Deca se grudvaju, sawkaju i prave snegovića. Zemqa umorno drema. Ralice čiste sneg i bacaju sol na cestu. Vrana drhti u svom gnezdu. Zima je donela mnogo radosti i veseqa. Nađa Božičković, Negoslavci

Đuro Malobabić, Vrginmost

Bijela p^elA

Milan Damjanović 3. razr. Jagodwak

Boris Jazavac, Jadodwak

Stevan Đilas, Srb

ZIMA Bele pahuqe prekrile su selo. Zemqa spava. led je pokrio bare i kanale. Sneg je zabelio krovove, prozore, voćwake. Trava se sakrila ispod mraza, na granama drhte ptice. U kući je topla peć, iz dimwaka izlazi dim. Meni je sneg doneo mnogo radosti. Miloš Damjanović, 3. razr., Jagodwak Adrijana Bogdan, Jagodwak

Ostajem u detiwstvu Detiwstvo... predivna, nežna reč! Sunce prepuno svetlosti. Radost, smeh, sreća... Umivamo se u jutarwoj rosi! Ima li šta lepše od toga? No, ono je kao lagan list koji brzo nestane. Vidim zid ispred sebe koji se zove odrastawe. Detiwstvo mi beži. Sve je daqe od mene. Jelena Kozolić, 7. razr., Jagodwak

Moja mama Nekad je mama aždaja prava, stalno nešto treba i uporno zapoveda: Sada spremi sobu, sad napiši zadaću, a mogla bi ponekad i počistiti ulicu. Al' kad padne mrak, i krevet bude drag. Mama kakao spremi i poqupcem nežnim laku noć mi poželi.

Mihaela Samarxija, Vrginmost

Lea Mandić, 3. razr., Markušica

Proljeće u mom dvorištu U proljeće moje je dvorište glasno i razigrano poput male djece. Zumbuli, jagode i forzicije su u cvatu. Sve miriše i blista. Ptičice skladaju i pjevaju razne pjesme. Mali mravi izlaze iz svojih starih mravinjaka. Mlada se trava zeleni kao stablo u listanju. Ništa više ne miruje. Nema životinja koje nisu u pokretu. Čak sam ugledao male vrapce kako uče letjeti od svojih velikih roditelja, koji brinu o njima kao ljudi o svojoj djeci. Noću u vrtu vidim ježiće koji kreću u veliku pustolovinu. Meni su životinje jako drage jer s njima nikada nije dosadno. Najvažnije je što nas sunce ponovo obasjava svojim toplim zrakama. Proljeće je meni najljepše doba godine.

Dragan Pajić, Vrginmost

N.N., Srb

Luka Đurađ, Dowi Lapac

Fran Budisavljević, 4. razr., Rijeka

Una Dražić, Dowi Lapac

Branko Sinobad, Knin

Bijela p^ela

Božica Novković, 5. razr., Daq

Danijela Tama, 4. razr., Bobota

Nina Trbulin, 8. razr., Dvor

Nina Trbulin, 8. razr., Dvor Milan Damjanović, 2. razr., Jagodwak

Slađana Lađarević, 8. razr., Bobota

Bijela p^elA

Milana Balić, 4. razr.

Milan Ristić, 4. razr., Jagodwak

Ana Balaban, 4. razr., Jagodwak

Sawa Marković, 4. razr., Jagodwak

Tamara Serdar, 4. razr., Jagodwak

Božica Novković, 5. razr., Daq

Marina Tošić, 8. razr., Daq

N.N., Bobota

Marko Zorić, 2. razr., Jagodwak

Bijela p^ela

LAVIRINT

Kojom će stazom Čipko do Mikija?

Pripremio Dragiša Laptošević

KOWIĆEV SKOK

Krećući se kao skakač na šahovskoj tabli, otkrijte narodnu izreku. Počnite od označenog poqa. "TEŠKO ZEMQI..."

Ime Prezime Razred Adresa

Odgovor

SKD Prosvjeta Pododbor Rijeka Bijela pčela Trg Sv. Barbare 1 51000 Rijeka

Bijela p^elA

ZAGONETNI PISAC

ŠIBICAQKA

Složite li pravilnim redoslijedom slova u prazna poqa, dobićete ime pisca za svu djecu i našeg saradnika. Rođen je u podgrmečkom selu Hašani kod Krupe na Uni, 1934. godine, a danas živi u Sisku. Sarađivao je u dječjim listovima "Zmaj", "Poletarac" i danas u "Bijeloj pčeli". Autor je brojnih kwiga za djecu: "Teta bez autoriteta", "Zbogom Esma", "Balada o sedam prijateqa", "Lov u prašini", "Deset ludih dječaka"...

Premjesti jednu šibicu da račun bude ispravan

n a g r a dn i ZADATAK Koliki je zbir cifara (nek e su okren ut e nao pačke) od kojih je načiwen crtež?

Web-zanimacije

VALENTINOVO Voli me, ne voli me, voli me….. Ah, ta qubav! Nikada više toliko qubavnih izjava, poqubaca i nežnih pogleda kao 14. februara! A da li znate legendu o ovom prazniku? Da li znate kako je sve počelo? Hm,… ništa strašno, svakim danom saznajemo nešto novo pa ćemo tako i danas saznati ko je bio Sv. Valentin i gde su koreni ovog praznika koji za naše krajeve inače i nije karakterističan, ali je zadwih dvadesetak godina prihvaćen od strane mlađe generacije, pa tako od srca i srculenceta na čestitkama, od porcelana,na plišanim medama i svuda oko nas, prosto se ne možete okrenuti. Dakle, sama legenda o Sv. Valentinu datira još iz veoma davnih vremena iz doba Rimqana, još dok je hrišćanstvo bilo potpuno nova i mlada religija. Tadašwi car Klaudije razglasio je zabranu ženidbe vojnika. Svi sveštenici poštovali su ovu odluku, jedino se o wu oglušio sveštenik Valentin sve dok jednog dana…… Da li sam vam zagolicala maštu? Da li biste da saznate šta se desilo daqe? Verujem da je odgovor pozitivan i da nestrpqivo očekujete nastavak priče. Dakle, na Lukinom portalu za decu i porodicu www.pjesmicezadjecu.com/ legende/legenda-o-valentinovu.html naćićete ne samo ovu legendu. Tu su još i legenda o prvom aprilu, o morskim sirenama, a najviše će vas

privući legenda o Deda Mrazu. Ali, da se mi vratimo prazniku koji nam predstoji. U Italiji je za Valentinovo u središtu pažwe je Verona (grad Romea i Julije). Qubavna pisma ne pišu se samo voqenim osobama nego i Juliji, odnosno Udružewu koje ih čita i nagrađuje najboqa pisma. Juliji ( ili o vašoj qubavi) možete pisati na: Club di Giulietta - The Juliet Club, via Galilei 3, 37100 Verona, e-mail: info@ julietclub.com. O Udružewu i pismima više na www.julietclub. com/en/

RJE{EWA

Odabrala: Nada ^upkovi}

IMENOSLOV

KOWIĆEV SKOK

lavirint

Teško zemqi kuda vojska prođe.

Stazom broj 2

ZAGONETNI PISAC

ŠIBICAQKA

Đuro Maričić

V + I = VI

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka iz pro{log broja kwigom Jovice Đurđića "Žirafa Žeraldina" nagrađena je Jovana Plećaš iz Gračaca.

Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imeno slov. JELENA, žensko ime, potječe od grčkog ženskog imena Helene, odnosno o grčkog pojma helane-helene, a znači bakqa, sjaj, blistavost. Ovo ime ušlo je u sve zemqe. Najprije se javilo u grčoj mitologiji, prešlo u hrišćanstvo, pa se javqa i kao svetačko i carsko ime, a tako prirodno prelazi u narodno ime. U Srba se je javqa kao Jelena, s izvedenicama Jela, Jelica, Jelka, te kao Helena i Elena. Drugi narodi su to ime su prihvatili u fonetskom izrazu svoga jezika. B. Kostić

Bijela p^ela

ČIPKO I DJED FILIP

ISSN 1331-5455

Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

NAGRADE Nagrada Rijeke 2005. •Nagrada Grada Cucić 2011. •Zmajeva Sima nagrada 2012. •

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likovni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: Skaner Studio, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije