Bijela pčela, br 195 by Danilo Orelj

djecu u v s za list

Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

1994. MUSIĆ Ć I U L JANA O ILA TAT Q E M E T U

RIJEKA, MART 2014.

195

SADRŽAJ 4 6 8 10 12 13 14 15 16 18 20 22 24 26 28 30 31 32 34 38 40 42 43 44

Gnijezdo Ptica lastavica i pšenica belica (priča) Martovski buketić (priča) Grozdana Olujić Uskršwi post Crkva Sb. Petra i Pavla Nesretni kow i žrtveni jarac Moć batine i korbača Obrenovac Republika Portugal Zuzuko Znam latinicu, učim ćirilicu Basna Više cvijeća, mawe smeća Dragan Mladenović Šekspir Mladen Srbinović Kviz Za tebe i za... Predstavqamo... Maštom, rukom... Mala galerija Veliki odmor Web-zanimacije Čipko

Dragi prijateqi, bjelopčelice i bjelopčelci Još malo, pa evo proqeća. Mislimo kalendarskog. No, sudeći po dosadašwem vremenu, tko zna kakvo će to proqeće biti. Možda bude snijega jer ga nije bilo zimi, što ne bi bilo dobro. Možda ni toliko važno, važno je da se mi družimo, da sarađujemo, da čitate Bijelu pčelu, ne samo wu već i lektiru. Ako ste se malo uspavali, vrijeme je da se trgnete i potrudite da malo više učite jer je će kraj školske godine vrlo brzo doći, a onda je kasno za popravqawe ocjena. Nismo mislili da trebate stalno učiti. Sigurni smo da ćete naći vremena i za igru i za pomagawe roditeqima, jer je u proqeće mnogo posla. Takođe, sigurni smo da ćete naći vremena da nam pišete, crtate i da se družite s nama na "fejsu". Na kraju, sretno vam proqeće! Vaša Bijela pčela

Gnijezdo

Nebeskim pticama gnijezdo je dom kao što je čovjeku kuća. I gnijezdo i kuća dijele slična značenja; u njima se radi i živi. To su mjesta porodičnog okupljanja i predstavljaju sigurna utočišta i skloništa. Zato ptice svoja gnijezda savijaju na nedostupnim, skrovitim mjestima: drveću, divljem kamenjaru, čestaru, nastojeći da svoju nastambu što više uklope u obližnji okoliš. Ptice znaju biti domišljati i vješti zidari. S nešto grančica, slame ili blata i svoje sline, te uz mnogo mara i spretnosti, mogu sagraditi pristojan stan u kojima će se izleći ptići. Oni će kao i naša djeca, iz porodičnog gnijezda, poletjeti u neizvjesnost života.

RASKOŠNI stil

Pieter Bruegel, Pljačkaš gnijezda

Kad kapa pada "Onaj tko zna gdje je gnijezdo, zna; onaj tko uzme, taj ima", holandska je izreka koja je potakla Pitera Brojgela da prikaže dječaka koji pokušava opljačkati jaja iz ptičjeg gnijezda. Za velikog majstora Brojgela umotvorina nije bila samo obična narodna pošalica, već motiv za ozbiljan likovni izazov: kako prikazati ljudsko tijelo koje gubi ravnotežu? Slikar se poslužio trikom, kapom što je ispala sa glave malog kradljivca. Glava i tijelo slijede samo njen pad. Ljepota Brojgelovog djela je u čaroliji tankog nanesa boje, mnoštvu njenih preliva, njene prozračnosti koja daje živost slikarskoj obradi. 4

Bijela p^elA

Raskošni buket, stavljen u keramičku vazu, svetkovina je za oči. Bogatom cvjetnom aranžmanu slikar je pridodao i ptičje gnijezdo, savijeno od slame i nježnog perja. U toplom leglu krije se i nekoliko jaja. U doba kad je ova slika nastala, umjetnici su imali običaj da raskošno cvijeće dodatno ukrašavaju raznim leptirima, pčelama i ostalim bubama. Rijetkost nisu bili ni motivi iz životinjskog svijeta. Slikarstvo je tada bilo, prije svega, zanat, vještina, umijeće. Odatle i poplava najrazličitijih predmeta na slici. Ali, Paul Theodor Brussel, Vaza sa cvijećem sočan i obilan slikarski stil te briljantna izvedba detalja nije bila lišena značenja jer cvijet je, sam po sebi, simbol prolaznosti, a gnijezdo s jajima simbol začetka novog života.

Staništa u ravnici Pitomi, djevičanski vidici nedirnute prirode. Širokim prostranstvima prosula se gnjezdišta crvenih plamenaca. Ptice se vrzmaju oko svojih staništa, budno pazeći na svoje potomstvo. Neke od njih po kišnim lokvama u potrazi za hranom. Iznad njih natmureno nebo; sivoplavim nebeskim predjelima vijaju plamenci, stvarajući živopisne spiralne oblike. Taj ptičji svijet remeti samo lovac. Zaklonjen iza grma, vreba pogodni trenutak da potegne pušku. Umjetnik, kao istinski ljubitelj prirode i poznavalac ptičjeg svijeta, s velikom pažnjom prikazao je plamence u različitim položajima kako bi iskazao raznolikost i pokret, unoseći ritam u sliku.

George Catlin, Zasjeda za plamence

kićeni detalji

Constant Montland, Gnijezdo

Dah života Bujna priroda okružuje mladu ženu sanjalačkog izgleda. Ona u lijevoj ruci drži gnjezdašce iz kojeg vire tri glavice tek izleglih ptića. Njene napućene usne kao da žele da dahom udahnu život siročićima u gnijezdu. Raznobojnim mnoštvom raspjevanog i blistavog cvijeća i izleglim pticama slikar je nastojao da ukaže na životodajnost prirode. Cilj mu je bio da nađe takav oblik umjetničkog izražavanja koji bi potakao promatrača slike na razmišljanje. Mekoća izvedbe, izražajnost boje i oblika te opisna značenja daju slici veliku privlačnu snagu.

Močvarnim rukavcem rijeke kreće se čudan svat, koji, poput nekog zlog duha iz bajki, pljačka ptičje stanište. Zalažući se za očuvanje prirode, naivni slikar Mijo Kovačić na podrugljiv način nakaznom pljačkašu gnijezda suprotstavlja pitom krajolik, prepun čudesnog raslinja. Kovačić je slikar čarobne Mijo Kovačić, Ptičar snage i raznolikog pripovjedačkog dara, koji ima sposobnost posmatranja i bilježenja pojedinosti te povezivanja stvarnih i izmišljenih motiva. Njegovo slikarstvo krase: izvanredno majstorstvo, šaroliki izbor boja, oštri obrisi, raskošni i kićeni detalji.

Igra simbolima

Milena Pavlović – Barilli, Nostalgija

Mašta i snovi, tajanstvena igra simbola ispreplitali su se u slikarstvu Milene Pavlović – Barili. Na ovoj slici prikazana je ptica šćućurena na visokoj grani i gnijezdo u kome se nalazi šest pjegavih jaja. I dok nebom kovitlaju prijeteći gromoviti oblaci, ptica dostojanstveno sačekuje nadolazeće nevrijeme. Ona je pouzdan čuvar toplog doma; gnijezdo je znak sigurnog utočišta. Igra simbolima, čvrsti oblici, isticanje linije i boje, naglasci svijetlog i tamnog, temelji su slikarstva ove umjetnice. Njeno djelo na najbolji način govori o izuzetnoj pjesničkoj naravi slikarke.

Flora na prozoru Žena oštrog pogleda, naslikana u otvoru prozora, rukama je naslonjena na kupicu. Iz njene kose, kao kod božice cvijeća i proljeća Flore, širi se bujno raslinje i raskošno cvijeće koje se rasprostire po pročelju kuće. Pored portreta žene , slikar je posebno istakao ptičje gnijezdo, a naslikani su i drugi razni predmeti, koji su svojevrsni znakovi života, onog, prošlog, i onog budućeg. Karanfil u ruci žene znak je prolaznosti, a gnijezdo s jajima označava rađanje novog života. Istarski slikar Marčelo Brajnović izbjegava doslovnost stvarnosti, njegova slika bogata je riznica znakova i značenja. Marčelo Brajnović, Alberto maestro, tužna Paulina i ostala djela

Bijela p^ela

Ptica lastavica

i pšenica belica

Jedna lasta imala je gnezdo pod krovom neke stare kuće u malom gradu Kamengradu. Kad su joj se izlegli ptići, ona ih je hranila muvama i crvićima. A kad je trebalo da jedu čvršću hranu, da ojačaju za let, morala je svakoga dana po nekoliko puta preleće kameniti grad i da ide daleko u polje da donese koje zrno pšenice. Posao taj bio je težak za nežnu lastu, ali je ona bila zadovoljna jer su se deca zrnevlju radovala i cvrkutom joj zahvaljivala. Jednog dana, noseći dva zrna pšenice u kljunu, ona slete na jedan kamen blizu grada da se odmori. Iznenada ču tihi molećivi glas koji je ne uplaši: – Lasto, lastavice, daj mi jedno zrno pšenice! Lasta se obazre, no ne opazi nikoga. Kad ovaj glas ponovi iste reči, ona brižljivo spusti dva

zrna pšenice na ravni kamen i upita: – Ko je to? Ko me zove? – Ja, zemlja crnica, sirotica. Zapala sam ovde u ovo kamenje, pa me niko ne vidi. Ja sam zemlja rodna, a čamim ovde besplodna. Molim te daj mi jedno zrno pšenice. Lasta pogleda dole i zaista opazi parče crne zemlje, veliko kao polovina stola, stoji dole međ' kamenjem bez ijedne travke. Ona pomisli na svoju jadnu gladnu decu koja čekaju u gnezdu, ali laste su dobra srca i dobrota pobedi. Uze u kljun oba zrna, sleti dole i zakopa ih u zemlju koja je bila vlažna od kiše koja se slivala niz kamen. Zemlja joj zahvalila i rekla: – Neću ti to nikad zaboraviti. I odužiću ti se. Lasta se osmehnu i polete natrag u polje, da traži drugu pšenicu za svoju dječicu. Deca su joj odrasla, naučila da lete i, kad je došla jesen, tri mlade laste su sa svojim roditeljima odletele na jug u tople krajeve, jer su laste suviše nežne da bi mogle podneti nežnu i ledenu zimu u Kamengradu. Tako isto ne prija

Ilustrovao: Sven Kovačević

Milica Janković

im ni suviše žarko leto u toplim krajevima. Zato nam se laste svakog proleća vraćaju. I traže svoja stara gnezda. Ako nisu sačuvana, one grade nova. Lastavica je bila srećna jer je našla svoje gnezdo celo. Deca u Kamengradu nisu ga razrušila jer su znala kako se teško gradi kuća, pošto su im očevi bili većinom zidari. Odmah je postavila svoje gnezdo novim travkama i perjem, da bude meko i toplo, snela jaja i legla na njih. Kad su se ptičići izlegli, ona ih je hranila kao i lane. A kad su poodrasli i kad je preko kamenja poletela u polje da im donese i koje zrno, ču kako je iz dubine neko zove! – Lasto, Lastavice, stani da ti dam koje zrno pšenice! Ona začuđeno stade na kamen i pomisli: to je ona zemlja crnica. Ali uzalud je gledala, zemlje nije bilo. Ona upita: – Ko me to zove? – Ja sam, pšenica belica, koju si ti posejala u zemlju crnicu. Od tvoja dva zrna nikla su dva

struka, njihovo seme je vetar razneo i evo sad imaš celu njivu, malu njivicu, ali dovoljnu za lastinu porodicu. Iznenađena lasta slete u polje. Bila je zadivljena. Čitava njivica kao zlato zrele pšenice bila je pred njom i nudila joj se. Pošto se nahranila sama, htela je i za svoje male laste da donese nekoliko zrna u kljunu, ali joj neki poznati glas reče: – Oberi ceo klas, tako ćeš im više poneti. Sada ne moraš leteti daleko preko kamenja u polje. Eto šta si učinila davši mi dva zrna. To je odozdo ispod žita govorila zemlje crnica. Lasta je posluša, otkide ceo klas i odnese ga u kljunu svojim ptičićima. Male laste su se tako obradovale da su posle dobrog ručka počele da pevaju. Bijela p^ela

Martovski buketić Osunčana predivna prva martovska nedjeqa najvaqivala je proqeće, baš kao što one lijepe najvqivačice na televiziji najavquju Ršmumove emisije za djecu. Miloš se sa drugovima vraćao iz šumarka iznad grada s buketom visibaba koje su mu se , prije nego što ih je ubrao, osmjehivale provirujući ispod prošlogodišweg suhog lišća.

– Baš lijepo! – govorio je sam sebi, dok su mu tople sunčeve zrake milovale lice. – Sutra je Osmi mart i buketić ću pokloniti učiteqici za wen praznik. Sada ga je, uporedo sa suncem, milovala i toplina koju je zračila radost što ima poklon za učiteqicu. Tako će ga, slutio je, sutradan milovati i wen osmjeh kada joj bude pružao buketić. – Ali trže se Miloš odjednom – praznik je i mojoj mami, pa bih woj trebao da poklonim visibabe. Učiteqici ću nacrtati lijepu čestitku, odlučio je. U ustima tog časa osjeti ukus pite s ora-

sima koju je podijelio gore u šumarku sa svojim drugovima, a koju mu je napravila baka kada joj je rekao da će ići na izlet. – Ipak ću buketić visibaba pokloniti baki – šapnu svom desnom uvu, jer je lijevo čačkao kažiprstom slobodne ruke. – I woj je Osmi mart praznik. Učiteqici, mami ili baki? Pitawe se obrušavalo na wega kao swežna lavina na potplaninsko selo. Upravo u tom trenutku prolazio je kraj Miličine kuće. - Znam šta ću! – šapnu Miloš sada svom lijevom uvu. - Iako ima samo deset godina, i Milici je Osmi mrt praznik. Skrenu s ulice, pokuca na vrata i kad se u wima pojavi Milica, zbuweno joj pruži buketić visibaba. – Srećan ti Osmi mart! – brzo istrese iz sebe i potrča prema ulici. Nadam se da ne smeta što sam cijeli dan uranio – doviknu i šmugnu za ugao. Ranko Pavlović

Ilustrovao: Zvone Kenđel

Grozdana Olujić (1934)

Pripremio: Ratko Reli]

Grozdana Olujić poznata je i van granica južnoslavenskog prostora, naročito po svojim maštovitim bajkama koje se ubrajaju u najqepše bajke svijeta.

BAJKA DO BAJKE Pjesnikiwu Grozdanu Olujić često uspoređuju sa Ivanom Brlić Mažuranić ("hrvatskim Andersenom"). Ono što je Ivana Brlić ugardila u hrvatsku dječju kwiževnost, to je svojim svijetom bajki Grozdana Olujić podarila srpskoj dječjoj kwiževnosti. Niz wezinih bajki uvršteno je u svjetske antologije. One privlače ne samo mlade čitaoce nego i odrasle koji u wima nalaze podosta događaja što ih podsjećaju na djetiwstvo. Što je novo u wezinim bajkama Bogatstvo narodnih bajki velika je kwiževna livada sa koje je Grozdana Olujić brala cvijeće za svoje bajke. Ali,ona je svoje bajke obogaćivala oazama naše stvarnosti, naše svakodnevnice i to ispričala jezikom kojim govorimo. 10

Bijela p^elA

Pretežno piše o djeci koja žive u gradovima, u betonskim zgradurinama, o mališanima koji čeznu za družewem, za prirodom i qubavi. U wezinim se bajkama isprepliću stvarnost i snovi i mogu naći vrijedne životne poruke, npr: bez rada i upornosti ne mogu se ostvariti žeqe i ciqevi i doći do pravih vrijednosti; qubav može da pobijedi nevoqe savremenog svijeta kao što su usamqenost, sebičnost, netrpeqivost, mržwa i sl. U wezinim bajkama možemo prepoznati qude koji oko nas žive, kao u znakovitoj bajci "Čarobna metla" u kojoj je istakla problem našeg vremena – opasnost od zagađenosti čovjekove okoline, posebno u gradovima. Bajke su joj pisane jasnim i raskošnim jezikom. Prevedene su na mnoge svjetske jezike, prikazuju ih u pozori-

štima, a mogu se upoznati i putem savremenih elektronskih uređaja. Napisala je nekoliko kwiga bajki za djecu. U svijetu joj je najpoznatija kwiga priča Afrička qubičica. Napisala je romane "Izlet u nebo", "Glasam za qubav" "Ne budi zaspale pse" i "Divqe seme". Za roman "Glasovi u vetru" dobila je 2010. godine Ninovu nagradu za roman godine. U ovom je djelu kroz sudbinu porodice Aracki opisala i sudbinu srpskog naroda u 20. vijeku. Pri tome je naglasila da je pored nevoqa srpski narod sačuvao svoje dostojanstvo, svoju dušu i svjetlost nade... Rođena je Erdeviku (Vojvodina), a stvaralaštvo je započela pjesmama. Prve je objavila u listu Stražilovo (Novi Sad) a prvu priču u dnevnom listu Borba. U Beogradu je završila Filozofski fakultet – engleski jezik i kwiževnost. Za svoj kwiževni rad dobila je više nagrada i priznawa. Počasna je građanska norveškog grada Osla. Uz Milorada Pavića jedna je od najp revođen i ji h s rpsk i h pisaca. Živi i radi u Beogradu. Marko Nedić o bajkama Grozdane olujić Grozdana Olujić pokazuje da "bajku doživqava kao kwiževni rod kojim se afirmiše trajna čovekova potreba za novim, za boqim i drugačijim životom, čak i kad je on moguć samo u snu ili u mašti".

Čarobna metla Šećući svojim gradom jedan dječak opazi da je pun smeća ("Sve je prqaviji bivao grad, tugo crna!"). Dječak se zamisli i uzdahnu: – Ej, da mi je čarobna metla... Počistio bih sve ulice, sve trgove, sva igrališta i parkove... I kod dječakove noge stvori se baš čarobna metla. Dječak uze metlu pred kojom smeće počne bježati... – Pa što je ovo, qudi? - uzviknu glavni čistač. – Metla kojom jedva možeš otirač da oprašiš – čisti ono što čelične metle nisu u stawu da očiste. Tu nešto nije u redu. Glavni čistač sumwičavo zavrte glavom. Gomila radozbalaca stisnu se oko dečaka i wegove metle. – Daj da je vidim! - reče jedan besposličar. – Pih! Pa još moja baba imala je takvu metlu i bacila je kad smo nabavili usisavač... Gomilom okupqenih qudi prosu se smeh, a dečak pocrvene. Wegova metlica izgledala je zaista jadno. Ali, čistila je. Čistila! Dečak prkosno podiže bradu, a metlica mu šapnu: – Ne daj se! Ne daj me! Jedva je metlica i prošaputala svoje upozorewe, a nečija se ruka ispruži i izvuče metlicu iz dečakove ruke. Venac okupqenih qudi uzrujano se zatalasa. – Daj mi je, daj! – povika nekoliko glasova. – Hoću i ja ispred svoje kuće da počistim! Qudi su se gurali, svađali, otimali o metlicu, a smeće je raslo. Ali metlica se od wih otrže i poleti uvis.

– Gle ti we! – gomila razočarano potrča za metlicom, ali metla je, ma koliko da su je jurili, uspevala da izmakne. Tako su i do kraja grada stigli, i ivice se poqa dohvatili, a metlu nisu uhvatili. Iza širokog poqa tamnele su se krošwe drveća. – Ako uđe u šumu, nećemo je više videti! – reče neko. Ruqa gonilaca se zaustavi. Visoko gore, u vazduhu, zaustavi se i metla. – Pa šta da radimo? – jauknu jedna bakica. – Ugušićemo se od smeća ako umakne! Zar ne vidite da jedino ona čisti tu gde sve ostalo otkazuje. – A šta ako je i dohvatimo? – priseti se neko. – Ne možemo čistiti svi odjednom... – Pa, čistiće svako pred svojom kućom! – reče jedan od gradskih otaca... – A parkovi, a trgovi, a igrališta? – podseti ga drugi. – E, to se nas ne tiče! – javi se nekoliko glasova. – Neka neko drugi brine o tome. – Pa ne može se tako, qudi! – ču se glas nekog dedice. – Moj sused je bolestan i ja ću počistiti i ispred wegovih vrata, pa i trg na uglu naše ulice ću počistiti. Zar se, pre nego je ova nevoqa naišla, nismo tu sakupqali svako jutro? Kako da ga ne počistim? – starac upitno pogleda qude oko sebe, ne shvaćajući zašto mu se smeju u lice, sve dok jedna susetka ne reče: – Zar ne vidiš da jedva noge vučeš? Teško da ćeš i pred svojom kućom počistiti! – Žena se ružno nasmeja, ali metlica koja je stajala viso-

ko u vazduhu poče silaziti, dođe do starca koji je hteo i ispred tuđih vrata da počisti, i reče: – Hajdemo, stari! Starac se trže, uze metlicu i krete ka gradu. Gomila radoznalaca pratila ga je na odstojawu, bez reči. Tako su i do grada i do starčeve kuće stigli. I gle, ponovo pod metlicom poče da uzmiče smeće. Zablista ulica pred starčevom kućom, pred susedovom kućom, sinu trg. Gomilom sakupqenih qudi prođe zadivqen šapat. Svi su pružali ruke ka metlici, tiskali se, gurali jedni druge. Ali, očistivši trg metla se ponovo diže uvis pa se u blagom luku spusti kraj nogu malog mršavka. Ovoga puta niko i ne pokuša da je otme. Svi su stajali i gledali u dečaka, kao da očekuju nešto, sve dok jedna žena ne reče: – Pa daj mi je, dečko! Očistiću bolničko dvorište da bi bolesnici mogli da otvore prozore... Žena još i ne izgovori do kraja svoj predlog, a metlica se podiže uvis i krete k woj. Ali, tek što se primiče, a nečija je ruka zgrabi. – Prvo ću ja počistiti svoje dvorište, a onda ti čisti carevu carevinu! – reče ženi jedan ohol brkajlija i potrča ka svojoj kući, ka svom dvorištu. Ali, samo što do wega stiže, a metlica mu se otrže iz ruke, i polete ka ženi koja je htela da počisti bolničko dvorište. Uzalud je za wom jurio, uzalud psovao. Metlica mu je stalno izmicala i odlazila onima koji su mislili i na ruge. Trčao je i trčao, već je i osedio trčeći, ali nije mogao da je stigne. Možda još uvek trči, ko zna? Bijela p^ela

a pragu smo najvećeg hrišćanskog praznika – Vaskrsewa Gospoda Isusa Hrista i pripremamo se za wega postom i molitvom. Post je svojevrsno uzdržavawe od mrsne hrane na određeno vreme. Vreme posta je vreme kajawa i molitve, to je vreme čišćewa od greha i uzdizawe ka duhovnom saznawu. Pravoslavna crkva naša uči nas da je post, uz molitvu, iskreno kajawe, a uz pomoć Božiju sredstvo za isceqewe naše duše. Pravi i istinski post je, po učewu svetih otaca, post tela i duha jer je čovek stvoren od tela i duha i samo takav post donosi duševno ozdravqewe. Sveti Jovan Zlatousti nas uči: „ Post je koristan ako poste ne samo usta, već i oči, uši, noge i ruke.“ Post je veoma značajna ustanova u životu verujućeg čoveka. Posebno se kod pravoslavnih hrišćana poštuje vaskršwi post. To je najveći post jer prethodi prazniku nad praznicima, – Uskrsu, bez koga nema spasewa. Uskršwi post traje od ponedeqka siropusne nedeqe

Bijela p^elA

pa do Lazareve subote. On predstavqa uspomenu na četrdesetodnevni post Gospoda Isusa Hrista u pustiwi. O ovom postu svedoče apostoli Matej i Luka, a i sam Gospod Isus Hristos govori svojim sledbenicima: „A ti kad postiš, namaži glavu svoju i lice svoje umij...“ Spasiteq je sam postio i preporučio nam post. Post je ostavqen

Post četrdesetnice (Uskršwi post) preporučuje i 69. pravilo apostolsko. Post je uveden u crkvenu praksu između drugog i četvrtog veka posle Hrista. U istoriji crkve Jevsevije govori o postu pre praznika Vaskrsa. Ipak ostaje sporno koliko je dana trajao Pashalni post, to nam ne govore ni sveti oci, oni samo naglašavaju wegovu

UskršWi post “A ti kad postiš namaži glavu svoju i lice svoje umij, da ne pokazuješ qudima da postiš, nego Ocu svome koji je u tajnosti, i Otac tvoj, koji vidi u tajnosti vratiće ti”

(Mt. 6:17-18)

slobodnom izboru hrišćana, ali ga apostoli i crkva kao ustanovu hrišćanskog života propisuju članovima crkve.

važnost u odnosu na praznik Vaskrsewa Hristovog. Uskršwi post je dosledniji i stroži u Pravoslavnoj crkvi nego što je to u Rimokatoličkoj, a pogotovo Protestantskoj. Za četrdesetodnevni post pred Uskrs Crkva vezuje tajnu pokajawa i tajnu euharistije (pričešća vernika). Pokajni karakter ovoga posta ogleda se u posebnom bogoslužewu, velikom večerwu, više čitawa a mawe pojawa i služewu sveštenika u crnim odeždama. U vreme Uskršweg posta pravoslavni hrišćani izbegavaju pevawe i igrawe. Radoš Matić

CRKVA SV. PETRA I PAVLA

everovatno je, a li istinito, da postoje crkvice i crkvišta o kojima ništa ne znamo. Neke nisu čak ni registrovane. Takve kulturno- istorijske i duhovne vrednosti moguće je videti na prostoru između planina Rtaw, Devica i Ozren. Jedna od takvih crkvica udaqena je oko tri kilometra od sela Radenkovac na Ozrenu i posvećena je sv. apostolima Petru i Pavlu. Neobičan je ovaj predeo. Pored ostalog i zbog toga što tu više nego bilo gde drugde udaraju gromovi! Još se ne zna šta ih to privlači u Radenkovcu. A da su wihovi vatreni udari jaki, svedoče brojne brazgotine na stoletnim bukvama. Da bi se nekako odbranili od nebeske nepogode, meštani Radenkovca su u sred sela postavili zvono, verujući da će wegova zvowava rasterati gromovite oblake. Slično su, na primer, uradili i meštani Šafhauzena u Švajcarskoj 1486. godine kada su na svom zvonu napisali:“Žive dozivam, mrtve oplakujem, muwe lomim“. Međutim, kad se dođe na omawu zaravan iznad sela, gde se nalazi crkvica sv. Petra i Pavla, situacija je drugačija. Tu gotovo da nema stabala, ali se razbuktalo žbuwe drewine, šipurka, glogiwe...O wihovim bojama slikari mogu samo da sawaju. Možda bi trebalo

Jači od gromova izuzeti jedino Rafaela na čijem grobu piše: “Priroda se pobojala da će biti pobeđena da si duže živeo“. Prostor oko crkvice narod je ogradio grawem i koqem. Na kapiji, sličnoj tarabi, dominira jednostavan krst napravqen od dve letve. Crkvica je jednobrodna sa mawom apsidom. Nedovoqno da bismo je stilski odredili, pa na osnovu toga makar i približno utvrdili vreme gradwe. U Srbiji nema mnogo crkava posvećenih svetim apostolima Petru i Pavlu, pa bi bilo zanimqivo saznati šta je uticalo da se crkvica wima posveti. Ova, i mnoga druga pitawa, očigledno će sačekati da dobiju odgovor. Tragovi vernika veoma su prisutni. Neko je priložio vunene čarape, neko flašu vina. Ima i nešto sitnine, poneki peškir. Pošto nema ni ži-

vopisa, ni ikonostasa, a ni crkvenog mobilijara, vernici su unutrašwost crkvice ispunili mnogim fotografijama svetiteqa. Vreme je učinilo svoje, pa su iskrzane i izbledele. Sve deluje ubogo da ubogije ne može biti. Ali, to ne umawuje duhovno bogatstvo niti slabi snagu vere. Očigledno je da oni ne zavise od materijalnog sjaja, raskoši i monumentalnosti. Anonimni graditeqi crkvice sv. Petra i Pavla i meštani Radenkovca, kojih je nažalost sve mawe, osećaju poslanstvo sv. Save. Za wih skromnost i uzdržanost nisu mana. Samuje crkvica sv. Petra i Pavla u bespuću planine Ozren opkoqena trwem i nebeskom tišinom. Koliko se pamti, gromovi je nekim čudom zaobilaze. Milutin Dedić

Bijela p^ela

Pi{e: Jovan Savi^in Prica

akon dugog izbivawa iz zavičaja vratio se naš prijateq Isak Bazalica i donio s istočnih strane "vreću" duhovnog narodnog blaga. Između ostalog poslovicu "Kowa vaqa tući, a vole milovati". Kome je palo na pamet da izreče ovu poslovicu kad su kow i vo od početka pripitomqewa bili pouzdani i neophodni čovjekovi pomagači, bez kojih bi cijeli qudski rod mnogo sporije i teže kročio kroz istoriju. Odgovore na ovakva i slična pitawa treba tražiti ponajprije u mitskoj prastaroj svijesti naših dalekih predaka. Poslovice su poput besmrtnih ptica, putuju od usta do usta kroz vrijeme i prenose iz dubine prošlosti vjerne slike i prilike života. U jednoj srpskoj legendi o postanku svijeta, koju nam je Isak donio iz Srbije, odnosno iz Homoqa, ovako se tumači postanak svijeta: "Zemqa je četvrčasta. Drže je na plećima četiri bika. Jedan je bik crn, drugi plav, treći crven, četvrti bijel. Svaki drži po jedan dio svijeta: crni Zapad, plavi jug, bijeli sjever,

Bijela p^elA

crveni istok. Bikovi stoje u žutoj gustoj vodi koju piju i kojom se hrane. Svake godine mora da se protrese po jedan bik, samo jednom, pa se onda i zemqa koju drži mora zatresti. Bikovi su sve stariji i slabiji. Doći će dan kad će kleknuti, a tad će se Zemqa raspući. Kroz pukotine probiće se žuta voda i cijeli svijet podaviti." Bik je poštovan kao oličewe božanstva od Indije i Perzije do cijelog Sredozemqa. Kow nije bio te sreće. On je u qudskoj mašti povezan

stan udowi svijet.

Žrtveni jarac Ako danas za nekoga kažemo da je "žrtveni jarac", to znači da taj nesrećnik ispašta za nečije krivično djelo koje on nije počinio. On ispašta tuđe grijehe, on je žrtva umjesto pravog krivca. U starim religijama bogovima su na žrtvu prinošene životiwe. U prastara vremena najvećim božanstvima prinošene su i qudske žrtve. Čuvena naša narodna pjesma "Zidawe Ska-

Nesretni koW i žrtveni jarac s dowim svijetom. Vjeruje se da se đavo može pretvoriti u svako biće sa svim wegovim organima, "bez ostataka", ali ako uzme qudsko obličje, na desnoj wegovoj nozi ostaje kowsko kopito. Zbog čega kow, ni kriv ni dužan, svr-

dra" metaforički govori o žrtvi potrebnoj za stvarawe velikih djela. U woj je umjetničkom snagom opjevana žrtva nevine žene. Građevinu svake noći razvale vile sve dok ženu, nevinu žrtvu, nijesu uzidali u golemi zid. Ovaj strašni običaj iščezava tokom vremena, pa se umjesto qudi žrtvuje ovan ili jarac, koga su kao žrtvu uveli stari Jevreji. Na žrvovawe su simbolično prinošeni grijesi zajednice umjesto pojedinca. Tako je i jarac ispaštao qudske grijehe i postao sinonim qudskog zla – ni kriv, ni dužan.

ivni moj narode bjelopčelski! Evo još jedne priče iz pakla Vojne krajine, u koju ni ja ne bih mogao vjerovati da nijesam taj užas gledao svojim očima. Zato strpqivo pođimo redom. Vojna je krajina bila granično područje između Austrije i Turske. Trajala je od 16. do 19. stoqeća. U toj moćnoj tvorevini vladao je strašni surovi vojnički poredak. Postupci prema stanovništvu Vojne krajine, bez obzira na dob i spol, utvrđeni su po odredbama o vojnoj disciplini i komandi, a glavna sredstva za održavawe surovog poretka bila su šiba, batina i korbač, okov i zatvor. Imali su strašan zakon po kome je svaki Krajišnik bio u isto vrijeme vojnik i civil, pa je za svaki prekršaj snosio dvostruke kazne – civilne i vojničke. Najprije "plaća" tjelesnom kaznom, zatim ide na parbeni postupak pred upravne činovnike-oficire za naknadu štete. Osim ovog užasa djeluje i disciplinar koji kažwava u satniji. Kazne su bile svirepe i

normalnom umu nepojmqive. Osuđenom nesrećniku bi noge i ruke vezali za posebnu klupu, tako da može samo da "reve", što znači dere se kao magarac. Tada bi počelo batinawe. Da bi ponižewe qudskog dostojanstva bilo potpuno, kažwenik je morao "pokorno zahvaliti na batiwawu" kao primqenoj nagradi. Na kaznu batinawa qeskovačom, stoji u sudskim spisima Ličke pukovnije, u godini 1840. osuđeno je 36 osoba, od toga na najtežu od 80 udaraca četiri osobe. Najmawu kaznu od "samo" 25 batina primio

pripremqenim šibama u rukama. Osuđenik je morao trčati kroz taj špalir dok su ga vonici bjesomučno udarali šibama. Osuđenik je "trčao šibe" od jedan do deset puta, što je ovisilo o krvnicima vojnog aparata. Prema pomenutim spisima Ličke pukovnije na kaznu "trčawa kroz šibe" 1840. godine bila su od 300 vojnika osuđena 74 Krajišnika, a od wih na najtežu, "sa deset protrčavawa", 7 osoba. Izračunato je da su osuđenici s područja Ličke pukovnije te godine "primili" stopedeset-

Moć batine i korbača

je jedan dječak od svega trinaest godina. Te godine vojna je vlast podijelila u Ličkoj pukovniji ukupno 1800 batina! A osuđeni na "korbač" (specijalni bič, kanxija, krotiteqsko sredstvo) primili su 350 udaraca. "Trčawe kroz šibe" bila je česta svirepa kazna. Izvršila bi se tako što četu od 100, 200 do 300 vojnika, postrojavalo u dvored, okrenut licem u lice, sa

pet tisuća i četiri stotine šiba. I to nije sve. Ukupna kazna prisilnog rada u okovima, prema istim sudskim spisima, iznosila je pedeset tri godine. Lijepi moj narode bjelopčelski, razmisli i prosudi u kakav su to "raj zemaqski" umakli srećni Krajišnici bježeći ispred "divqih" Turaka. J. S. Prica

Bijela p^ela

Piše: Milena Dražić

Obrenovac

ovek u seoskoj nošnji, širokih pleća, dugih obrva, još dužih brkova a kose rasute po leđima, reklo bi se po pogledu da je slep, uz gusle opeva borbe srpskih pobunjenika protiv Turaka. Hrabri ih usred ustanka koji od 1804. vodi vožd Karađorđe. Filip Višnjić, kako će taj borac epskom pesmom ostati zapisan u istoriji Srba, sedi te 1809. pokraj crkve brvnare Orašac, sagrađene u 18. veku, i slaže herojske stihove. Da li je tu spevao „Početak bune na dahije”, „Boj na Mišaru”, „Boj na Čokešini” ili neku drugu od 18 pesama, koliko će ih Vuk Karadžić zapisati od ovog pevača, nije zapamćeno. Nedugo potom, već 1813, Turci će, pobeđujući pobunjenike oko Obrenovca, iz odmazde zapaliti i crkvicu brvnaru. Od crkve Orašac danas ne bi bilo ni zgarišta da je nisu građani varošice Obrenovac obnavljali 1895. i 1921, kad joj je vraćen stari izgled. Ikonostas i ikone, kao i crkveni nameštaj, karakteristični su za crkve 19. veka. Danas je Orašac jedna od turističkih meta posetilaca Obrenovca. Od starina njima je zanimljiva i Jozića koliba u Velikom Polju kao primer ekološke kuće iz vremena ustanka u Posavini. U njenoj je bašta sa endemskim biljkama i šest hrastova starijih od dva stoleća. Manastir Sveti Nikolaj u Grabovcu zadužbina je kralja Milutina, a obnovio ga je kralj Dragutin. U njemu je tokom 16. veka prepisivana izuzetno vredna knjiga "Minej". I taj manastir porušili su Turci u vreme Prvog srpskog ustanka, pa je obnavljan u Miloševo vreme. Lekoviti izvor Vidan i danas teče portom manastira. Obrenovac je, mada na tridesetak kilometara od Beograda, postao jedna

Bijela p^elA

od 16 beogradskih opština. Od starina je poznat pod imenom Palež. To ime je zapisano u 18. veku, mada se veruje da je kao seosko naselje tu nastalo mnogo ranije. Osnovano je između reka Tamnave i Kolubare, da bi se do danas grad proširio sve do Save, tako da počiva na tri reke i više mostova. Tokom 18. stoleća tu su živeli Srbi, zemljoradnici, i Turci, zanatlije i trgovci, a pod austrijskom okupacijom Nemci, Mađari i Jevreji. Godine 1859. stanovnici Paleža su kneza Miloša Obrenovića molili za dozvolu da varoš prekrste u Obrenovac. S novim imenom grad napreduje i širi se, a na početku 20. veka dobija odlike savremenog grada – poštu, telefonsku centralu, gimnaziju, prugu, puteve, struju, a to unapređuje

zanate i trgovinu. Kafane je nasledio iz prethodnog veka. Na voljenog knjaza i danas podseća Milošev konak. To je, ustvari, bio dom Dimitrija Markovića, uglednog trgovca, u čijoj je kući Miloš odsedao, a tu je boravio i Joakim Vujić i pisao čuveno „Putešestvije“. U ovoj zgradi sa velikim dvorištem leti se čita lepa književnost, smeštena je tu i biblioteka. I banja sa lekovitim sumpornim vodama daje pečat Obrenovcu. Lečilište, otvoreno pre stotinu godina, obnovljeno je da leči reumu, neurološke i ženske boljke. Zgrada je zadržala nekadašnji izgled. Izvorište vode bogato je kao nekada, a usluga prema prohtevima modernog čoveka. U uzleta grada, osnovana je 1922. prva gimnazija u Obrenovcu. Bila su samo dva nastavnika, a jedna od njih bila je velika srpska poetesa Desanka Maksimović. Ona je predavala srpski i francuski jezik. Danas Obrenovac ima i Poljoprivredno-hemijsku i Tehničku školu. Ipak, Obrenovčani su okrenuti Beogradu, bilo da tamo studiraju, rade ili da idu u veće kupovine, u pozorišta,

na koncerte. U nekom smislu, Obrenovac živi u senci Beograda. Stari deo obrenovačke čaršije liči na kulise za film o životu u 19. veku, sa svojim starim kućama, dućanima, radionicama starih zanata. Tu je uživala i glumica Sofija Loren kad je snimala film, ali sumnjamo da je tu popravljala obuću, kupovala starinske kolače ili bozu, da su joj majstori popravljali pokvareni sat ni da je kupovala zemljane sudove ili da su joj šnajderi šili odelo. A to sve mogu Obrenovčani, ta zato je centar grada zaštićen od zaborava.

Žitelji ovog grada ubrajaju se u vesele ljude. Još iz austrougarskog vremena svira se kolo “paležanka”, napisano u predivnom izletištu Zabrežanka. Tada je Zabrežanka bila mnogo više od lepe prirode; bila je centar boemskog života. Na Savi se pevalo „Na lepom plavom Dunavu”, igralo se bečke valcere i jelo i opijalo po čardama. Dolazili su Bečlije i Budimpeštanci da se, daleko od javnosti, izluduju. I tada su, kao i danas, glavni zabavljači bili romski muzičari. Njihova slava širila se carevinom, pa je tako čuveni Ica violinist zarađivao čak u Dubrovniku, a poznati su na daleko bili i Šišići. Danas su Romi getoizirani u svojoj “muzičkoj koloniji”, ali i dalje su s violinama, trubama, bubnjevima… gastarbajteri po Srbiji i još dalje. Dobro bi bilo da je u Obrenovcu sve tako idilično, ali dve stvari im kvare život. Prva je Termoelektrana Nikola Tesla. Odavde se pošalje oko 60 odsto struje da se podmire svi potrošači u Srbiji. Ali, ugalj koji se potroši na to mnoge ljude iz okoline košta zdravlja, pa i života. Slegne se na desetine miliona tona pepela godine

i za sobom ostavlja sliku Mesečeve površine. Nekada se ne vidi ni prst pred nosom. Prozori su zatrpani, pepeo i čađ su posvuda i nemoguće je osloboditi ih se. U junu 2013. u Obrenovcu je izmerena 28 puta veća koncentracija čađi i pepela od dozvoljene. Zbog toga su oboljenja pluća i rak češći nego u drugim gradovima. Filteri popuste, priroda je ugrožena, pa građani traže hitne intervencije. A nije to samo pitanje nedostatka novca, već i nebrige i lošeg vođenja posla. Ironično, ali su ovde ugroženi čak i zaštićeni slepi miševi. Seljaci iz okolnih sela žale se da sve više hrane moraju da proizvode u plastenicima koji takođe nisu sigurna zaštita, ali da Beograđani na pijacama neće da kupuju voće i povrće iz okoline Obrenovca jer znaju za zagađenja. Zato seljaci često lažu odakle su. Druga su nesreća Obrenovca narkomani. Špriceva je na sve strane; ispod tribina stadiona Radničkog,

kod jedinog hotela, u dvorištu pojedinih škola... Ne zna se tačan broj zavisnika, ali se procenjuje da je Obrenovac rekorder u Srbiji. U deset uveče u grad stiže droga. Nemoćni, u vlasti droge, narkomani se više ne kriju. Svaki treći mlad čovek se drogira. Prodavci pogrebne opreme sreću roditelje koji dolaze po kovčeg za svoje dete. Najmlađi narkomani imaju samo 12 godina! Škole su udružene sa psiholozima, lekarima, policijom, sa roditeljima u nastojanju da odvrate potencijalne robove droge. Zlo je uzelo ogromne razmere, a pitanje je koliko policija prati narko-dilere. Ovbrenovčani su složni: ova aždaja ima mogo glava i sve ih treba saseći. Iz pakla zavisnosti i reda za smrt, zdrave porodice beže u lekovitu prirodu. Tri reke, šume, divljina, plaže, veslanja... Kolubara je najprivlačnija od tri reke za veslanje kajacima i kanuima. Ljubitelja je svake godine sve više. Oni se od 1. maja do kraja septembra odmaraju u čamcima, kupaju, ručaju. Dolaze iz Beograda i okolnih gradova, a ima i podosta stranaca. Kolubara je pogodna jer je plitka, a dno je od šljunka, pa je bistra. Posebna draž je što je u blizini gradova i na samo pola sata od Beograda. Pre ulaska u čamac, turisti prolaze kratku obuku, a posle toga preostaje samo uzbudljivo uživanje. Bijela p^ela

Džepni globus

REPUBLIKA PORTUGAL

zavrteo: ov Igor Kolar

l Portugal je član Evropske unije od 1986. godine.

Fernando Mageljan

Vasko da Gama

Zapanjujući krajolici prema Atlantskom oceanu

Portugalci su bili najpoznatiji pomorci u 16. stoljeću. Fernando Mageljan je prvi oplovio svet svladavši Rt Horn i Pacifik (Tihi ocean). Bartolomeo Diaš doplovio je do Rta Dobre nade i istočnog kraja Afrike, a Vasko da Gama je prvi pomorskim putem došao iz Europe u Indiju radi trgovine začinima.

l Najpoznatiji Portugalac današnjice Kristijano Ronaldo nastupa na Svetskom nogometnom prvenstvu 2014. u Brazilu, u kojem je portugalski službeni jezik

Njegov put u Indiju opjevao je Luis Vas de Kamoeš u epskoj poemi Luzijade iz 16. stoljeća. Luzijade su portugalski nacionalni ep, a dan smrti pisca Kamoeša slavi se kao nacionalni praznik - Dan Portugala.

l Nadaleko poznato vino Porto Amália Rodrigues “kraljica fada”

l Najpoznatija portugalska muzika jeste fado, koja potiče od mešavine muzike afričkih robova i tradicionalne muzike portugalskih mornara.

lPortugal graniči sa Španijom na severu i istoku, a na zapadu i jugu izlazi na Atlantski okean.

Površina: 92.391 km2 Broj stanovnika: 10.647.763 Glavni grad: Lisabon (653.700) Službeni jezik: portugalski Državno uređenje: višestranačka republika s jednodomnim parlamentom Etnički sastav: Portugalci 99,1%, Kapverdi 0,3%, Brazilci 0,1%, Španci 0,1%, Britanci 0,1%, Amerikanci 0,1%, ostali 0,2% Dužina kopnene granice: 1.214 km Veći gradovi: Porto ( 1.509.958), Braga (754.830), Aveiro (460.157), Koimbra (430.865), Faro (391.819) Valuta: evro = 100 centi Verska pripadnost: rimokatolici 97%, protestanti 1%, ostali 2%

Lisabon je jedan od najstarijih gradova na svetu. Indoeuropski Kelti naselili su se u području nakon 1. milenija pr. Krista. Lisabon su osnovali Feničani kao utvrdu. Novi grad navodno se zvao Allis Ubbo, na feničkom “sigurna luka”.

l U širim zonama gradova Lisabona i Porta živi 1/3 ukupnog stanovništva Portugala.

Porto l Šume zauzimaju 28% ukupne portugalske teritorije.

Toranj Belem

Praça do Império i Samostan Hijeronimita, mjesto svjetske baštine UNESCO-a

Grafički uobličio: Dragan Stojković

l Park Monsato, u glavnom gradu Lisabonu, zauzima 10 km2 i smatra se najvećim u Evropi.

ZDRAVKO ZUPAN

ZUZUKO

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Više cvijeća - manje smeća

Pripremio: V. Radosavljević

Najbolje bi bilo kad bi tako bilo. Ali, nažalost, u prirodi je obrnuto, imamo mnogo više smeća nego cvijeća. Može li jednog dana biti više cvijeća nego smeća u prirodi i okolišu, ovisi o ljudima – jer oni najviše uzgajaju cvijeće, ali i stvaraju otpad i smeće. Smeća bi moglo biti mnogo manje kada bi svi ljudi znali koliko ono zagađuje i uni-

štava okoliš. Ili, kad bi ga odlagali na pravo mjesto i na pravi način. Često u gradu vidimo kante, posude ili baje i oko njih prepuno smeća svih vrsta. A ono privlači muhe, mrave, žohare, glodare, pse i mačke lutalice, pa čak, ponekad, i medvjede koji dođu iz šume da pronađu hranu i utaže glad. Ako već stvaramo smeće, moramo da brinemo kako da ga se najbolje rješavamo. U našem gradu uskoro će se pojaviti novi spremnici za odvojeno prikupljanje i odlaganje otpada i smeća. Na njima će biti napisano gdje se posebno odlažu

metal, plastika i staklo, a gdje papir i tetra ambalaža. Budemo li svi odvajali smeće i bacali ga u te sabirnike, a ne oko njih, manje će biti štetnih insekata i drugih životinja na smetlištima. Lakše će takođe odvoziti svaki otpad na deponije ili na mjesta za reciklažu ili preradu za koristan papir, aluminij, staklo ili plastiku. Od svih nas, odraslih i djece, traži se da ne bacamo nikakvo smeće gdjegod stignemo, nego samo u vreće i kante za otpad i smeće. Tako možemo

Azaleja stablašica Kao i mnoge druge ukrasne biljke i azaleju se uzgaja i kao stablašicu. Njeno je stablo tanko i visoko do četrdesetak centimetara, ali na sebi nosi bezbroj krupnih cvjetova crvene, ružičaste, žute ili bijele boje i dosta zelenog lišća srcolikog oblika. Da bi stablo bilo što bogatije, potrebno je redovito zalijevanje i držanje biljke u polusjeni u kući.

Bijela p^elA

da pomognemo da nam priroda bude ljepša, okolina čistija, a zemlja, voda i zrak zdraviji za sva živa bića. Na taj bismo način možda uspjeli da ostvarimo želju iz naslova: Više cvijeća – manje smeća.

ta divna stvorenja

O-PAS-AN PAS Ne mrzim ja ljude Pogotovu one male Ali ponekad kad me ulovi glad tad ne gledam tko je star A tko mlad Tad sam O-pas-an pas I zato molim vas Nemojte se sa mnom šaliti Jer ćete požaliti.

zanimljivosti

 Dok mnoge životinjske vrste ne svijetu nestaju, druge nastaju. Ustvari, nastale su odavno, ali ih tek sad pronalazimo i s njima se upoznajemo. U posljednjih pedeset godina najviše je otkriveno novih vrsta insekata i gmazova, a najmanje sisavaca. Ipak, ove je godine otkrivena jedna nova vrsta simpatičnog sisara, koga su pronalazači nazvali OLINGUITO. To drago stvorenje liči istovremeno na mačku i plišanog medu, a pronađeno je u američkim šumama. To je ujedno i prvi sisavac otkriven u posljednjih 35 godina na američkom kontinentu.

 Bumbari su vrsta debelik dlakavih pčela koja najčešće prave svoja gnijezda u zemlji. Oni žive u zadrugama kao pčele, samo su im te zadruge mnogo jednostavnije i u njima rijetko ima više od petstotinjak članova, dok kod pčela u zadrugama živi više od 50.000 radilica. Bumbari se razlikuju od pčela i po tome što nam ne prave med kao one, ali su ipak korisni kukci jer oprašuju mnoge biljke, a posebno djeteline.

 Morski konjic se ubraja u ribe, iako se od njih dosta razlikuje. Ova neobična riba ima vrlo dug rep i pliva uzdignute glave. Ne razmnožava se kao idruge ribe jer mlade nosi mužjak morski konjic, a ne ženka. A odlikuje se i time što iako je mali, spada u najbolje lovce – ne samo među ribama nego i u cijelom životinjskom svijetu.

 Opuncija, žabica ili gospina pogača rod je kaktusa porijeklom iz Meksika. Već od davnih vremena koristi se ne samo kao ukrasna biljka nego i kao lijek i hrana. Kao lijek služi posebno u narodnoj medicini. Upotrebljavaju se svi dijelovi biljke – i cvijet i plod, i stabljika i korijen, dok se kao hrana koriste jedino plodovi. Ti su plodovi krupni, ružičasti ili žućkasti, sa mirisom na lubenicu, i slatkasto kiseli i prepuni minerala i vitamina.

Bijela p^ela

Dragan Mladenović Šekspir, muzičar Kad SAM BIO MALI Rođen je 17. januara 1951. godine. Nakon Muzičke škole, završio je na Muzičkoj akademiji smjer dirigovanje. Zajedno sa Miomirom Ristićem i Ljubomirom Dimitrijevićem, 1968. godine osnovao je ansambl za izvođenje rane i tradicionalne muzike “Renesans”. Izvode muziku srednjeg vijeka, renesanse i baroka: pjesme iz Bokačova vremena i renesansne Italije, muziku trgova i ulica Pariza, Šekspirova kazališta, ljubavne pjesme i igre krstaša, balade trubadura kao i muziku Vizantije, stare srpske pjesme i pjesme starog Jadrana. U više od četrdeset godina postojanje ovaj jedinstven ansambl održao je više od tri hiljade koncerata po cijeloj Evropi te u Sjevernoj Africi. Autori su i muzike za filmove, sudjelovali u mnogobrojnim predstavama. Diskografija ansambla bogata je i raznovrsna, poznaju ih ne samo u zemlji, već i u Španiji i Njemačkoj. U Njemačkoj je CD “Put Marka Pola” dva mjeseca bio na vrhu top-liste klasičnih izdanja. Danas su svom repertoaru pridružili i kinesko-mongolsku muziku na kineskim i mandžurskim instrumentima.

Bio sam dobro i poslušno dete. U osnovnoj školi bio sam odličan učenik, ali u gimnaziji mi nije baš

Međutim, već sam u 13.godini znao da ću ploviti drugim vodama. Tada sam bio na koncertu Luja

je možda malo čudno, ali kao mali mislio sam da je to ustvari onaj koji piše knjige – književnik.

ŠEKSPIR, SAZ I ANSAMBL R išla matematika. Taj sam problem rešio vrlo lako. Prešao sam u muzičku gimnaziju gde nije bilo ni matematike ni prirodnih znanosti. To je bio prvi korak prema mom budućem zanimanju. Roditelji su mislili, ili su se bar nadali, da ću krenuti njihovim stopama, da ću biti glumac. Oboje su bili glumci a venčali su se u Lovranu dok su snimali film “Barba Žvane” 1949. godine.

Bijela p^elA

Armstronga Sačma koji je gostovao u Beogradu. Te sam se večeri zaljubio u džez. Želeo sam da naučim da sviram saksofon. Međutim, u Beogradu nije bilo nikoga ko bi me naučio, pa sam kod Bokija Miloševića upisao klarinet. Kao mali svačim sam se bavio. Voleo sam filmove, najdraži mi je bio Tarzan sa Džonijem Vajsmilerom. Dugo sam odlazio i na plivanje. Želeo sam da budem i knjigovođa. To

Mnogo sam voleo narodne pesme koje mi je čitao otac. Čim sam se muzički “opismenio”, zabeležio sam pesme koje je moj otac kao dete naučio u Tuzli. U školi sam bio u recitatorskodramskoj sekciji. Naučio sam celi monolog iz “Magbeta”. Tada se otac još nadao da ću postati glumac. Nisam ga želeo razuveriti, ali sam već tada znao da ću biti svirač džeza kao Sačmo. No, moji izleti u

glumu bili su česti, pa i danas kao “Renesans” nastupamo u predstavama Narodnog pozorišta.

No, kako sam znao da ću biti "džezist", ljubav prema toj vrsti muzike ostvario sam kad sam sa prijateljima osnovao džez sastav “Generacija 7”, po ugledu na moderne džez kvartete. 1968. godine prvi put sam otišao sa roditeljima u inozemstvo. Posetili smo Budimpeštu, Prag i Beč. U svakom gradu posetio sam muzeje starih instrumenata. Zanimalo me kako su izgledali ti stari instrumenti. I opet sam se zaljubio, ovaj put zauvek. U muzeju u Pragu pronašao sam note, a u Beču instrumente. Želeo sam da na tim instrumentima sviramo džez. No brzo smo shvatili da je to nemoguće.

ve pariturama koje sam doneo iz Praga, i na instrumentima koje sam nabavio u Beču. Sviramo muziku Bokačova vremena i renesansne Italije i Pariza, karnevala u Veneciji i muziku trgova i ulica, Šekspirova pozorišta, ljubavne pesme i igre krstaša, balade trubadura. No, nismo ostali samo na tome. Izvodimo vizantijske i stare srpske pesme, muziku starog Jadrana, tradicionalnu muziku balkanskih naroda. Instrumenti na kojim sviramo replike su starih, srednjovekovnih instrumenata. Nabavljamo ih na razne načine, naprimer, saz na kojem sviram kupio sam u Istanbulu. Tako mi umesto saksofona sviramo saz, fidel, raušfajfe, organi-

Prozvali su me Šekspir jer sam u školi priredio, zajedno sa studentima glume, jedno veče Šekspira. Glumci su govorili tekstove, a ja sam ih pratio na gitari svirajući renesansnu muziku. Drugi je dan profesor upitao kako im se svideo Šekspir, a kolege su pokazale na mene i rekli da sam ja Šekspir. To me prati i danas. U muzičkoj školi više sam voleo teoriju, stoga sam na Akademiji upisao dirigovanje. Godinama sam u Vaznesenjskoj crkvi u Beogradu dirigovao horom studenata i srednjoškolaca sa muzičkim obrazovanjem i interesovanjem za izvođenje duhovne muzike. Jedno sam vreme predavao muziku u Engleskoj osnovnoj školi u Beogradu.

Zbog toga smo krenuli u druge vode, i te smo Miomir Ristić, Ljubomir Dimitrijević i ja 1968. godine osnovali sastav za ranu muziku, što znači za muziku od XII do XVII veka. Najpre smo dali zvuko-

strum, kavalu, rebeku, perzijsku i renesansnu lutnju, violu da gamba, šargiju i mnoge druge, manje ili više poznate. I tako već više od četrdeset godina.

RENESANS

Lj. Radojčić

Bijela p^ela

SRPSKI SLIKARI Piše: Borislav Božić, prof.

MLADEN SRBINOVIĆ 1925.-2009. Srbinović je rođen u Sušici kod Gostivara u Makedoniji, 29. novembra 1925. Kad mu je bilo pet godina porodica se nastawuje u Beogradu. Osnovnu i sredwu školu završava u Beogradu, zatim pohađa privatnu slikarsku školu Mladena Josića. Diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu 1951. godine u klasi uvaženog slikara i profesora Nedeqka Gvozdenovića. Već nakon godinu dana po završetku studija dobiva mjesto asistenta i u karijeri napreduje do statusa redovnog profesora. Bio je član SANU. Kao profesor Akademije likovnih umetnosti u Beogradu vaspitao je mnoge generacije slikara koji s ponosom ističu kako su diplomirali u wegovoj klasi. U svom umjetničkom radu ostvario je značajne opuse u grafici, slikarstvu, mozaiku, vitražima i tapiseriji. Wegova djela čuvaju se u mnogim muzejima i galerijama, a niz mozaika i vitraža izvedeni su u važnim institucijama i slobodnom prostoru raznih gradova.

MOZAIK

To je slika napravqena od sitnih, pravilnih, raznobojnih, kamenih kockica. Najčešće se izvode na podovima i zidovima zgrada javnog ili sakralnog karaktera kao trajna slika. Po već ranije pripremqenom crtežu umjetnik utiskuje raznobojne kockice u svježu betonsku podlogu ili malter na podu, ili zidu, ili čak svodu građevine. Veliku popularnost ova tehnika imala je u antičko doba a pravi procvat doživjela je u vrijeme vizantinske umjetnosti. Prvi mozaici rađeni su iskqučivo od kamena, no kasnije se počelo koristiti i kockice napravqene od pečene gline i glazirane u žeqenu boju, pa i od komada obojenog stakla.

Bijela p^elA

Mladen Srbinović radio je u mnogim slikarskim tehnikama, posebno je zaslužan za grafički opus pa je wegovo prvo radno mjesto na akademiji asistent u klasi grafike. Ostavi je iza sebe monumentalno djelo u tehnici mozaika. Evo popisa izvedenih mozaika, pa ako se slučajno, dragi čitaoč,e nađeš u blizini svakako ih obiđi i pogledaj: zid u svečanoj sali Saveznog izvršnog veća (1962), dvije zidne kompozicije u Muzeju revolucije BiH u Sarajevu (1966), dva ciklusa zidnih mozaika (1971. i 1988.) i 17 podnih mozaika (1985), u svečanoj dvorani Skupštine opštine Kruševac, zidne mozaike u Medicinskom centru Gamzigrdske bawe (1975), mozaičku kompoziciju u svečanoj sali fabrike Prvi maj u Pirotu (1978, uništena u požaru 1992.), dva mozaika u zgradi Radio-televizije Beograd u Košutwaku (1979), dva mozaika za crkvu Sv. Nikole u Rumi (1985), mozaik na pročequ Investbanke u Beogradu (1989) i prestone ikone Hrista i Bogorodice u manastiru Žiči, ali ih je SPC otklonila iz tog prostora 1995. godine zbog ometawa tihovawa monahiwa. Ove prestone ikone sada se čuvaju u SANU. Kroz cijeli wegov umjetnički opus provlači se motiv i tema žene. Imao je poseban odnos prema prikazivawu i predstavqawu žene pa je znao često objašwavati ovu temu ovako: „Slikati ženu danas nije jednostavno i pripomagao sam se simbolima koji se odnose na wu ili se nalaze oko we. Simboli ne dolaze iz jednog vremena, jedne civilizacije ili kulture. Koristim sve simbole koji nešto znače ili mogu da dopišu priču o ženi. Ima tu i znakova koji nisu izvučeni iz istorije već sam ih uveo iz predmetnog svijeta, pa mogu da kažem da su tu i neki moji simboli”

KVIZ Pripremio UROŠ PETROVIĆ

Koliko znamo o nama? - broj 7 1. Na kojoj se planini nalaze ostaci Trajanovog ili Trojanovog grada? a) Cer b) Miroč c) Deli Jovan 2. Kako su Rimljani zvali Veliku Moravu? a) Brongus b) Margus c) Horreum Margi 3. Dostinika je ime...? a) najstarije srpske prestonice b) prve srpske fabrike vina c) prve tkačnice u Srbiji 4. Kako se zove čuvena vidovnjačka porodica iz sela Kremna? a) Tarabići b) Trgovčevići c) Topalovići 5. Gradnja Doma Narodnog predstavništva Kraljevine Srbije (danas Doma Narodne skupštine Srbije) počela je 1907. godine a ko je položio kamen temeljac? a) Kralj Aleksandar Obrenović b) Kralj Petar I Karađorđević c) Kralj Aleksandar temeljac 6. Koji od Trifunovića je Crni Gruja?

a) Tomislav Trifunović b) Branislav Trifunović c) Sergej Trifunović 7. Požegača je vrsta... a) kajsije b) šljive c) višnje 8. Jedini u svetu ima dva lica, izrađuje se od vune, pokriva podove, stolove i krevete, ukrašava zidove... ? 9. Zagonetna ličnost Zove se kao jedna biblijska ličnost iz Starog zaveta a na hebrejskom jeziku njegovo ime znači praotac naroda. Nije Deda Mraz ali u prezimenu nešto od Deda Mraza ima. Bio je plemić. Osnivač je prve škole za obrazovanje učitelja... O kome je reč? 10. Asocijacija Bio je srpski filolog, reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih umotvorina i pisac prvog rečnika srpskog jezika. Najznačajnija je ličnost srpske književnosti prve polovine 19. veka. Rođen je u Tršiću kod Loznice, školovao se u manastiru Tronoša i u Velikoj školi u Beogradu. Živeo je i radio u Beču

Ovo je kviz u kojem ćete tokom cijele školske godine pokazati koliko znate o našoj historiji, kulturi i običajima. Rezultate objavljujemo u broju 199, a odgovore očekujemo do 1. jula. Zato pažljivo čitajte i šaljite odgovore iz svakog broja na redakciju lista. Troje najuspješnijih, koji sakupe najviše tačnih odgovora, biće nagrađeni. gde je i umro 1864. Godine 1861. dodeljena mu je titula počasnog građanina grada Zagreba. Njegova „Pismenica serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisana“ (1814.) prva je gramatika srpskog jezika na narodnom govoru. Drugo prošireno izdanje izašlo je uz prvo izdanje „Srpskog rječnika“ iz 1818. U rečniku je bilo 26. 270 reči koje su se koristile u govoru naroda u Srbiji, Sremu i Vojvodini. Njegova kapitalna dela: Srpski rječnik, i prevod „Novoga zavjeta“ postavili su temelje za savremeni standardni srpski jezik, a znatno su uticala i na oblik savremenog standardnog hrvatskog jezika, ponajviše u fazi tzv. hrvatskih vukovaca ili mladogramatičara. Autor je primenio Adelungov princip „piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano“. Smatrao je da svaki glas treba da ima jedno slovo, pa je iz dotadašnje azbuke izbacio sve nepotrebne znakove i stvorio nove. Izgled slova Đ prihvatio je od Lukijana Mušickog, DŽ je uzeo iz nekih starih rumunskih rukopisa, a Ć iz starih srpskih rukopisa. Slovo J iz latinice. U početku nije upotrebljavao slova F i H. Bijela p^ela

je k ni a e v Čo pa d e a rek e osvrć . se n sobom za

SMS KA U POR CA E MES

uku (por ao: l pos ntes) a Serv

Rade Obrenović (1942-1995):

– Gde su mi bile oči kad sam se zaljubila u tatu? – našalila se mama. – Na odmoru! – uzvratio je tata. To je sve što sam saznao o maminim ljubavima.

Reditelj filma ”Kum”, Frensis Ford Kopola, ulogu Don Vita Korleona ponudio je dvojici velikana: Marlonu Brandu i Lorensu Olivijeu. Na tu ponudu, Olivijeov agent je poslao sledeći odgovor: ”Lord Olivije ne prihvata nikakve poslove. Vrlo je bolestan. Uskoro će umreti i nije zainteresovan”. Lorens Olivije je umro 18 godina kasnije.

E N C I K LO P E D I J A Ružama je potrebno oko 6 sati svetlosti dnevno da bi pravilno rasle.

Reč Himalaji znači: Dom snega.

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov

Kakvo je vreme kad slon sedne na stolicu? Vreme je da se kupi nova stolica!

HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE BULJE U MESEC

Bivša Jugoslavija je prvi put učestvovala na Pesmi Evrovizije 1961. godine. Novosađanka Ljiljana Petrović otpevala je pesmu „Neke davne zvezde“, i osvojila 8. mesto. Tekst za ovu kompoziciju napisao je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika 20. veka Miroslav Mika Antić (1932-1986).

Često noću buljite u Mesec. Ili želite da o njemu napišete pesmu, ili bolujete od nesanice. U veoma ste osetljivoj fazi. Ponekad ste i u liftu, ali to nije isto. Zdravlje – Zdravlje je odlično, ali nemojte previše da nervirate starijeg brata. HOROSKOP ZA DEČAKE KOJI SE BORE SA KROMPIROM

va je ih sporto k s im z rzine anih otorizov postižu b a i m n e li n ip ih c ž najbr voj dis anke n Jedan od ijanje. Skijaši u o u pitanju bob, s 50 km sk ko 1 da je brzinsko a sat. Ka zinu od o nosi oko n r b m u k n 0 č 0 e s nju iz veće od 2 tazi postižu pro om skija k s s lp j a o n u zaleđe spusta k brzina o d , t a s na a sat. 130 km n

Neraspoloženi ste. Izgubili ste pantalone. Roditelji su vam ukinuli džeparac. Nestala vam je mačka. Ne dopada vam se horoskop? Pročitajte neki drugi, tamo ćete sigurno imati više sreće. Ljubav – Budite oprezni: usred zaljubljivanja će vam pasti krompir na glavu! Pijavica ima oko 32 mozga.

Grafički oblikovao: Dragan Stojković

Tkivo koje najbrže raste u ljudskom telu jeste dlaka.

Prvi skok padobranom iz aviona izveo je Albert Beri 1912. godine.

Predmo stavLJa

esto se kaže da su stari ljudi kao deca. Možda se baš zbog toga unuci jako dobro slažu sa bakama i dekama. Upravo zbog toga odlučili su mališani vrtića „Zlatokosa“ ove zimske i blagdanske dane ulepšati bakama i dekama u domu za stare u Borovu. Njihovi unuci nisu tu blizu njih, ne mogu ih često posećivati, no zato su tu predškolci vrtića. Poneli su sa sobom lepe želje, svoje radove koje su sami izradili, obukli se u nošnje i poveli tamburaše

KUD-a B. Nušić. Ova vesela družina ubrzo je u tihom prostoru staračkog doma napravila gužvu, galamu, smeh i veselje. Ukrašen prostor dečjim radovima podsećati će bake i deke na

njihov boravak. Pevali su, plesali „Seljančice malena“ a kad su se umorili, neki su seli u krilo kod neke bake. Zvuci tamburice i poznatih pesama izmamili su i po koju suzu iz oka

ovih starih ljudi, koji su se možda baš tada prisetili svoje mladosti i mesta na kojima su slušali baš ovakve pesme. Nakon pesama odsviraše tamburaši kolo. Prvo su poskakala dečica da zaigraju, priključile su se i njihove vaspitačice. Ubrzo u kolu su se našle i medicinske sestre a za njima bake i deke. Kukaju neki kako bole kolena, ali ne odustaju. Bilo je ovo baš lepo kolo, skupile se ručice i ruke, drže se jedni za druge i uživaju. Nakon plesa dobro je došla okrepa. Tko je još od baki i deki otišao nepočašćen? Drage bake i deke, vidimo se ponovo, bio je pozdrav na rastanku. Gordana Pavić

Rijeci je, u sklopu pododbora Pro svjete, započela mala škola srpskog jezika s ciljem da najmlađi nauče ćirilicu, književnost i istoriju Srba. Formirane su dvije manje grupe, koje zasada broje 7 polaznika. Posjetili smo grupu mlađih polaznika u kojoj se nalaze Petra (5.god.), Saša (8.god.) i Bojana (11.god.). Na prvom satu male škole dobrodošlicu djeci zaželjela je učiteljica Antonija, osim vedrinom i osmijehom, i natpisom na ćirilici ''Dobrodošli, dragi đaci''. Odmah zatim vrijedno su prionuli poslu. Kako bi što bolje upoznala svoje nove prijatelje, učiteljica je htjela saznati što đaci već znaju. Bojana se istaknula poznavanjem tiskanih ćirilićnih slova s kojima ju

je upoznala njezina majka, dok je Saša svojim pogledom i velikim zalaganjem neprekidno pokazivao iznimnu želju za stjecanjem novih znanja. Najmlađa polaznica, Petra, stidljivo je promatrala aktivnosti

Bijela p^elA

na času povremeno se priključujući svojim starijim kolegama. Djeca su imala priliku čuti zanimljivosti i razgovarati o srpskom jezikoslovcu Vuku Karaždiću i azbuci. Naročitu je pažnju djeci privukla činjenica

da postoje slova koja se jednako pišu latiničnim i ćirilićnim pismom. Kako bi ovaj čas bio sve samo ne dosadan, učiteljica Antonija pobrinula se omogućivši djeci korištenje različitih materijala, među kojima je najveće zanimanje, naravno, izazvala ploča po kojoj su djeca vrlo spretno pisala. „Bijela pčela“ će, kao veliki poklonik učenja i znanja, i dalje pratiti rad male škole srpskog jezika. Kako se dobar glas daleko čuje, ne sumnjamo uopće da će mala škola iz sata u sat postajati sve veća po broju đaka, ali i količini njihova znanja! Luka Torbica

edna prava mala dje č ja radion ic a smještena je u živopisnom kraju Drežnice sakrivene u masivu Velike Kapele i čine, je nećete vjerovati, djeca. Okruženi bujnim šumama, raznovrsnim životinjama, žuborom potoka, oni svoje djetinjstvo grade u spoju prirode i svoje slobodne, neograničene mašte. I upravo im ta sloboda igre daje mnoštvo ideja za nove poduhvate iz kojih nastaju sasvim jasni, opipljivi i konkretni rezultati u vidu zagonetnih, ali savršenih proizvoda njihovih ruku. Zato nije ni čudno što je drvo koje je svuda oko njih, njima omiljeni materijal. Kada dječje ručice dohvate drvo iz njihovih radionica čuje se klesanje, glačanje, rezanje, turpijanje, brušenje, bušenje. Mnogo od toga što ove vrijedne ruke naprave nema ni u udžbenicima. U dodiru njihovih ručica sa prirodom rađaju se zanimljive skulpture, praktične sprave, korisni predmeti za domaćinstvo i razni ukrasi za police, na čijoj bi izradi i odrasli mogli da pozadive. Ove dječje ruke vrijedno rade i u školi i kod kuće. Za neka nova otkrića ponekad se posluže vježbama sa Interneta, ali u gotovom proizvodu uvijek ima tragova originalnosti i njihove nesputane energije jer njima je igra put do izrade strujnih krugova, vodenica, kućica za životinje, raznih sandučića i škrinjica za

razne stvarčice. Zato i ne čudi što su zahvaljujući svojoj kreativnosti, originalnosti i zlatnim rukama dokazali se u svojoj školi Ivana Brlić Mažuranić u Ogulinu, gdje su već nekoliko puta osvojili zapažena mjesta na školskom takmičenju, pogodite iz kojeg predmeta – tehnič kog. Ali kao što sami priznaju u svim tim majstorijama iz njihove radionice ima ne samo dara ruku, nego i moći uma, malo matematike, malo f izike, pa potkad kapne i koja pčelica

u Ogulinu, na redu mu je osvajanje Karlovca, i tako redom. A kako je već na samom pragu djetinjstva i dječaštva, ozbiljno razmišlja i o budućem pozivu. I, naravno, izbor je sužen na zanimanje gdje je rad ruku zlata vrijedan: brododgradnju ili građevinu. Slično Iliji i njegovi prijatelji iz škole vole izrađivati, rezbariti i stvarati nešto novo. Šperploče, daske, kartoni i ostali materijali i potrebni alati su skoro svakodnevno i u rukama Aleksandra Ivoševića koji

znanja iz hemije. Svojstva materijala i reagiranje na neke supstance nekada su ključni za kvalitetu gotovog proizvoda, reći će nam ovi majstori. Jedan od njih, osmaš Ilija Kričković priprema se za dalje takmičenje, nakon što je izgrađenim strujnim krugom osvojio drugo mjesto

se iskazuje i u tehničkom crtanju. – Živimo u prirodi i sa materijalima iz prirode igramo se i gradimo nešto novo. Najveća nam je radost kada nešto zajedno napravimo, ponosno ističe Aleksandar. Ali da za dečkima u tehničkom crtanju, igrama i poslovima koji su namijenjeni uglavnom nji-

ma, ne zaostaju ni djevojčice, primjer je Suzana Kosanović koja se sa ekipom iz škole također otisnula na takmičenje. A kada se ovi majstori umore, na red dolaze ostale dječje radosti. Rolanje u prirodi, kartanje sa prijateljima, ili svrate kod prijateljice Ivane da se svi zajedno poigraju sa njenim kućnim ljubimcem – zečicom Šarom. Da ne zaboravimo pomenuti i jednu njihovu omiljenu aktivnost koja ih sve, i majstore, i štrebere, i filozofe, i pjesnike, matematičare i sve, sve ostale okuplja, a to je Srpsko kulturno umjetničko duhovno društvo Đurđevdan u kom su stasale mnoge generacije Drežničana. Prve simpatije, prijatelje, plesne korake, ali i lekcije iz discipline i vladanja ponijet će iz “Đurđevdana” u život i sadašnja generacija koja pod teretom školske torbe na leđima i lakim korakom trči u svoju veliku kuću znanja. Pored redovnih nastavnih predmeta pohađaju i nastavu srpskog jezika i kulture i pravoslavnu vjeronauku. Vjerujemo, da će ova djeca biti sutra ljudi od zanata i nauke i da će njihove vrijedne dječje ruke stvarati brodove, vlakove, avione i sve ono što im njihova bogata mašta poželi, dok će se u njihovim škrinjicama i sandučićima iz djetinjstva sakrivati bezgranične dječje igre i nestašluci. Paulina Arbutina

Bijela p^ela

graćemo i pevaćemo u Izoli za Lazara, obavestila nas je najmlađa članica Akademsko-kulturno umetničkog društva “Kolo” iz Kopra, R Slovenija, prvačić Anastasija. Ima samo šest godina a uz mamu Milenu Đukić, koja je bila idejni vođa i organizator ovog humanitarnog događaja, i drugare iz “Kolceta” (dečja folklorna grupa u okviru AKUD “Kolo” iz Kopra) ak tiv no je učest vovala u humanitarnoj priredbi za pomoć Lazaru Rišaru iz Sombora, Republika Srbija, koja je uspešno

održana na Valentinovo. Prikupljena je materijalna i finansijska pomoć za La-

zara i njegovu porodicu. Ovo nije ni prvi humanitarni događaj u kom su

Stefan, Anastasija, Tijana, Maja, Zoran, Maruša, Aleksandra, Timotej

ada je Sale, kako od milja zov u Aleksandra Krstića, učenika petog razreda OŠ “Kosta Trifković” (Novi Sad), u razgovoru sa roditeljima bio pred odlukom da li da nastavi da svira gitaru ili tamburicu, jer je ima previše obaveza, jednostavno se odlučio: krenuću na AIKIDO… e, da, to je Sale… sve ga zanima, sve hoće i sve može! I tako Sale danas ima sve petice, pohađa dve muzičke škole, sakuplja nagrade na takmičenjima i još trenira aikido. A kako je sve počelo, priča nam mama Aleksandra: “Muzikom je počeo da se bavi sa sedam godina (kada je pošao u prvi razred) u Muzičkoj radionici “DO RE MI”. Prve godine pevao je, već sledeće je počeo da uči da svira gitaru. Na početku

trećeg razreda, sa devet godina, upisao je (sticajem okolnosti) dve muzičke škole. U MŠ “Isidor Bajić” uči da svira gitaru u klasi prof. Aleksandra Spasojevića, a u MŠ “Josip Slavenski” uči tamburu u klasi prof. Galine Subotin. Već

Bijela p^elA

u prvom razredu muzičke škole učest vovao je na Republičkom takmičenju iz oba instrumenta i na nekoliko muzičkih festivala. Na gitari je osvojio treću nagradu, a na tamburici drugu. Sale sada ide u treći razred

ova divna deca učestvovala ali ni poslednji. “Mi smo mala grupa ali smo veoma aktivni”, potvrđuje i učiteljica Nada Čupković. “Učestvujemo i u raznim literarnim i likovnim konkursima, radoznali smo, veseli, upoznajemo razne institucije u Kopru, uživamo u kvizovima znanja i veselimo se svakom novom susretu u našoj Pačjoj školi gde stičemo nova znanja i lepo se družimo”. N. Čupković

muzičke škole i upravo se sprema za Republičko takmičenje na oba instumenta. Ovo takmičenje održava se svake druge godine. U školi ima sve petice, sve postiže, pa kad nema nekih obaveza njemu je dosadno. Zato od septembra ide još na aikido a upisao se i na folklor u KUD-u “Vila”. U KUD-u “Vila” postoji i tamburaški orkestar, pa se nadamo da će se i njima pridružiti kad malo poraste.” Šta kažete? Neverovatno zvuči, zar ne? Dakle, potrebna je samo dobra volja, dobra organizacija i podrška roditelja i sve se može. Aleksandru držimo palčeve na predstojećem takmičenju i nadamo se da će nas obavestiti o svojim uspesima kojima ćemo se radovati zajedno sa njim. Nada Čupković

leksa Aleksić je učenik sedmog razreda Osnovne škole “Nikola Tesla“ u Mirkovcima. Voli da ide u školu, zbog učenja, a najviše zbog druženja s prijateljima Nebojšom, Draganom, Bojanom, Milanom. A sretni su kad čuju zvono poslednjeg sata i kada se svi zajedno presele na travnati teren lokalnog fudbalskog kluba “Hajduk Mirko“. Aleksa kaže da je ovaj sport njegov život. Ozbiljno ga trenira od svoje šeste godine, ali je “šarenu bubamaru” kotrljao još dok je bio puno mlađi. Posebno pamti jednu utakmicu kada je sa sedam godina zabio svoj prvi gol velikim sportskim protivnicima iz Marinaca, i to na njihovom terenu. Bio je tada najmlađi i najmanji u ekipi pa su ga stariji saigrači nosili do centra igrališta slaveći

pogodak. Danas je on jedan od najstarijih u pionirima i igra na poziciji srednjeg veznog, a na leđima nosi broj

sedam. Njegovi su fudbalski uzori Portugalac Ronaldo i Brazilac Nejmar, a njih najviše voli jer, kako kaže, oni čine fudbal tako jednostavnom igrom. Trener pionira u klubu jeste njegov tata pa mnogi misle da ima neke “protekcije“.

Aleksa tvrdi da mu je drago što je tata trener, ali da mu je to više otežavajuća okolnost, nego što mu je od neke pomoći. “Kada odigramo loše, ja sam mnogo više kriv nego što bih bio kod nekog drugog trenera. Svi moji prijatelji raziđu se nakon utakmice, a ja i kod kuće moram da slušam kritike zbog loše igre” – kaže Aleksa kroz smeh. Slobodnog vremena skoro da i nema, a i kada ga ima, opet rekreativno igra svoj najdraži sport. Ako kojim slučajem ne igra fudbal, onda ga obavezno gleda na televiziji. Tako mnogo nauči pa onda to primenjuje na treninzima ili utakmicama. U poslednje vreme prati dosta i tenis, a najviše zbog

Novaka Đokovića. Aleksa je i veliki navijač Crvene zvezde iz Beograda. Zvezdaš je od rođenja, a glavni “krivci“ za to su njegovi roditelji, i sami vatreni navijači Zvezde. Posebno pamti nekoliko odlazaka da kao navijač gleda Zvezdine utakmice, a prepuna Marakana samo ga je motivisala da se i sam puno više trudi kako bi jednog dana došao u takve fudbalske visine. Ima ime i prezime koje se lako pamte, pa ćemo se Alekse Aleksića lako setiti ako ga jednog dana budemo videli u dresu Crvene zvezde, ali ne ovom navijačkom kao na slici, već onom sportkom dresu u kojem igraju samo najbolji.

Humar, koja nas je tako ljubazno dočekala i o svemu detaljno i sa puno volje informisala, Zoki je pročitao

pesmicu posvećenu novinarima i na taj način joj se u ime svih zahvalio.

Nikola Milojević

adionice u sklopu A K U D - a “ K o l o” proširili smo i na novinarsku sekciju. Zato smo posetili redakciju dnevnog časopisa Primorske novice iz Kopra. Hteli smo da saznamo što više o novinarskom zanatu, kako nastaje časopis, kako se piše reportaža, šta je važno da privučeš čitaoca: tema, naslov ili sadržaj. Mnogo smo saznali i to znanje ćemo sada moći i konkretno da upotrebimo: kako da neku vest prvo “ispečemo”, a zatim da je prenesemo na hartiju. Otkrivali smo tajne novinarskog zanata i učestvovali u humanitarnoj

akciji koju je ovaj časopis organizovao za pomoć ljudima koji su već danima okovani snegom i ledom, bez hrane, struje i osnovnih potrepština. Naučili smo šta znači humanost na delu i rado smo se odazvali pozivu na učešće. Deca su bila izuzetno srećna da mogu da pomognu i sa svojim mamama pripremila pune kese hrane koja će da razveseli njihove vršnjake u vremenskoj nepogodi koja je zadesila veliki deo Slovenije. Urednici, gospođi Vesni

Bijela p^ela

N. Čupković

Draga Bijela pčelo! Mi smo đaci prvaci iz Markušice. Pišemo ti zato što smo naučili čitati i pisati. Mnogo volimo igru, crtawe i pisawe. Bijelu pčelu čitamo sa učiteqicom i roditeqima. Najviše volimo priče o životiwama. Pozdravqaju te učenici 1. razreda: Vaska, Ogwen, Slađana, Bojan, Petra, Vukašin, Milana, Tamara, Milan.

Dejan Petrović

Zima

Momčilo Đurić, Jagodwak

Ja sam Nikola i volim zimu, sneg i zimske čarolije. Zima je moje najdraže godišnje doba jer tada mogu gledati kako roj gustih belih pahuljica kao vojska maršira prema tlu. Ponekad zamislim da sam i ja jedna od tih pahulja i da će me neko dete uhvatiti i da će mu od beline naše sinuti osmeh na licu. Ali shavtim i onu tužnu stranu, a to je – da sneg nije drvo pa da zauvek ostane . Shvatim da je sneg kao cvet: brzo procveta, a brzo i svene. Kao što vatra brzo plane, ali se brzo i ugasi. Zato napravim što i svako dete: brzo se obučem, izađem i uživam u belini i igri do mile volje.

Nikola Dokić, 5. razr., Dalj

Čarobni štapić

Dejan Popović, Daq

Stefan Preradović, Drenova

Milena Veselinović, Jagodwak

Bijela p^elA

Kad bih imala štapić čarobni, bila bih vila, i to fina. Za decu bih sve uradila i samo dobro činila. Kolač bih veliki napravila i svoj deci razdelila. Svi bi jednako dobili, i uz njega i sok popili.

Dragana Mijoković, 5. razr., Dalj

Mila Miličević, Jagodwak

Sneg Brat i ja igrali smo se, igrali na snegu. Grudvali se i sankali. Brat me udario grudvom u glavu i tu je bio kraj naše igre. Ogwen Kladušić, 1. razr., Markušica

ZIMA Sneg je pao. Moja porodica i ja pravili smo velikog sneška. Bio je veći od mog tate. Kasnije smo se grudvali i bacali u sneg. Bio je to jedan lepi zimski događaj. Slađana Dragojlović, 1. razr., Markušica

Dajana Blatešić, Drenova

UČIMO SRPSKI U prvom razredu sam krenula na srpski jezik. U početku mi je bilo jako dosadno i mislila sam da će mi biti jako teško učiti. Ali poslije mi je bilo sve znimqivije. Zahvaqujući tome, upoznala sam mnoge srpske pisce i wihova djela, pjesme, pripovjetke. A kad sam naučila pisati ćirilicu, bila sam jako sretna što sad znam dva pisma.

Kad sam prvi put čula da će se održavati nastava srpskog jezika, bila sam sretna što ću se družiti s ostalim vršwacima i naučiti ponešto o srpskoj kulturi i jeziku. Ponekad razmišqam kako je drugdje, mislim u svijetu. Uče li oni o svom porijeklu, jeziku i istoriji. Jer ako ne znamo tko smo i što smo, nećemo znati kuda idemo. Sad sam u 8.razredu i razmišqam koju ću školu upisati, hoću li donijeti pravu odluku?

Smiqana Stević, 8. razr., D. Lapac

Petra Brdaš, 8. razr., Dowi Lapac

BAKA ANA

Moj pas

Moja je baka Ana. Volim odlaziti k woj na spavawe. Kad spavam, pazi da ne padnem s kreveta. Kod we se igram na laptopu. Kad nešto skrivim, baka me brani. Uvek se brine za mene. Stalno mi govori da jedem i uvek mi kupuje ono šta volim. Kad mi tepa, kaže mi da sam wena jagodica.

Moj se pas zove Medo. On je šarplaninac. Ponekad ga moramo vezati, ali se često sam odveže. Sive je i crne boje. Velik je i jak. Volim da se igram s wim, a on se voli maziti.

Milan Medić, 1. razr., Markušica

MOJA BAKA

Nenad Vujnović, Srb

Milana Miquš, 1. razr., Markušica

Moj je pas jako mali i zove se Lana. Mnogo je čupav i ima malu kućicu. U toj kućici ima i mali krevet.

Sara Aleksić, Drenova

Tamara Šutić, 1. razr., Markušica

Moja se baka zove Branka. Ima plavu kosu, smeđe oči i nosi naočale. Čuva me, igra se sa mnom i pomaže mi oko zadaće. Baka me voli i nikad se ne quti na mene. Ima najlepši osmeh.

Imam psa haskija, a zovemo ga Grom. Crne je boje i glasno laje. Zato je i dobio to ime. Ima bele “naočare” i šape. Velik je i snažan. Najviše voli kada se vaqamo po snegu.

Ogwen Kladušić, 1. razr., Markušica

Vaska Bošwak, 1. razr., Markušica

Bojana Rupar, Daq

Marko Novković, Daq

Mila Miličević, Jagodwak

Milica Čalošević, Daq

Saša Medić, Srb

Bijela p^ela

Tamara Vukman, 2. razr., Jagodwak

Mikaela Bogdan, 2. razr., Jagodwak

Jelena Gojkić, 2. razr., Jagodwak

Žeqana Kolarević, 2. razr., Jagodwak

Bojana Mandić, 2. razr., Markušica

Bijela p^elA

Marko Zorić, 3. razr., Jagodwak

Andrijana Čolović, 3. razr., Knin

Anastasia Kujavić, 4. razr., Daq

Katarina Radulović, 5. razr., Daq

Sawa Dobričanin, 8. razr., Daq

Saša Mašić, 7. razr., Daq

Vladimir Milanović, 8. razr., Daq

Dušan Lastavica, 6. razr., Daq

Sawa Dobričanin, 8. razr., Daq

Bijela p^ela

ARUKONE

SPAJALICA

Spojite iste brojeve linijama koje prolaze praznim poqima. Linije se ne smiju sjeći, a sva poqa moraju da budu popuwena.

Spoji tačke od 1 do 42 i dobićeš zanimqiv prizor!

Pripremio Dragiša Laptošević

ZA BISTROOKE

Koji je vojnik najviši?

ZAGONETKA za bistroUMNE

Ako riba i po košta dinar i po, koliko košta pet riba?

Ime Prezime Razred Adresa

Odgovor

SKD Prosvjeta Pododbor Rijeka Bijela pčela Trg Sv. Barbare 1 51000 Rijeka

Bijela p^elA

Porodica od trideset lica, zagonetnih, čudnih ćutalica; al' ćutawe ovo ko razume, mnogo dozna a mnogo i ume.

nagradni Z ADA T A K Na levoj strani izmeša na su slova imena i pre zimena poznatog srpskog pisca, filmskog i TV scenariste (1922-1995). Pisao je pesme, pripovetke i romane za decu: "Salaš u malom ritu", "Ne okreći se sine", "Plava ajkula" i "Čika s bradom". Prati liniju od svakog slova do praznog kvadratića da bi otkrio wegovo ime.

Momčilo Tešić

Web-zanimacije

KLIKNI, ALI BEZBEDNO! Nikada dovoqno priče o bezbednoj upotrebi interneta! To slušate od roditeqa, u školi. Bezbednost dece u današwe je vrijeme na internetu posebno ugrožena i zbog toga je uveden međunarodni Dan bezbednosti na internetu, 11. februara, koji je ove godine protekao pod sloganom: H » ajde da napravimo boqi internet zajedno”. Inicijativa za poboqšawe bezbednosti djece na Internetu predstavqa korak napred u borbi protiv brojnih pretwi koje ugrožavaju sve korisnike ovog medija, a naročito najmlađe. Jedan od sajtova koji je i osmišqen upravo u tu svrhu jeste »K likni bezbedno« www.kliknibezbedno.rs/ index.html, gde ćete ne samo ti već i tvoji roditeqi naći mnoštvo informacija i korisnih saveta o zaštiti pred opasnostima koje vrebaju na internetu. Web sajt kliknibezbedno.rs je inicijativa Ministarstva za telekomunikacije i informaciono društvo, 2009. N » a internetu ćeš naći reklame za mnoge proizvode koje možeš da kupiš preko interneta. Budi oprezan jer možeš da završiš u klopci. Stoga, KLIKNI BEZBEDNO i nikada ne popuwavaj takve obrasce bez roditeqa. Igre na internetu su sjajne, ali dok igraš igrice sa nepoznatim qudima na internetu, ne treba da otkrivaš svoj identitet.«

PRAVILA BEZBEDNOG KLIKA - Stvaraj sebi bezbedne profile. - Pri četovawu i slawu brzih poruka koristi sajtove za mlade, najboqe one koji imaju nekoga ko nadgleda sadržaj u sobama za četovawe. - Nemoj slati poruke, slike ili drugi materijal koji bi nekome mogao da naškodi. - Slike šaqi samo osobama kojima vjeruješ. - Nauči kako da odbijaš i blokiraš poruke nepoznatih osoba. - Ignoriši nepoznate qude koji hoće da uspostave kontakt sa tobom. I tu nije kraj…. Posveti pažwu ovom izuzetno korisnom sajtu na kojem ćeš naći besplatne antivirus programe, korisne linkove, rečnik kompjuterskih pojmova i još mnogo mnogo toga.

RJE{EWA ARUKONE

Odabrala: Nada ^upkovi}

IMENOSLOV ZA BISTROOKE

Svi su vojnici jednako visoki

ZA BISTROUMNE

5 riba košta 5 dinara

ZAGONETKA

Azbuka

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka iz pro{log broja nagrađeni su Duwa Dragičević i Mile Vujinović iz Gračaca.

Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imeno slov. PETAR je muško biblijsko ime, dolazi preimenovawem iz jevrejskog pojma "kefa" što znači tvrd, kamen. stijena. Isus je ime Šimuna, svoga prvog učenika, preimenovao u ime Kefa, dajući mu novo značewe i zadaću, izgovorivši: na tebi ću izgraditi crkvu. Ime Kefa na latinskom je jeziku Petrus, a u grčkom obliku Petros, od kojih dolazi oblik Petar – čvrst kao kamen, kao stijena. Mnogi vladari, carevi, kraqevi, nosili su to ime. Ovo je ime rasprostraweno diqem Evrope i svijeta. B. Kostić

Bijela p^ela

ČIPKO I DJED FILIP

ISSN 1331-5455

Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

NAGRADE Nagrada Rijeke 2005. •Nagrada Grada Cucić 2011. •Zmajeva Sima nagrada 2012. •

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likovni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: Skaner Studio, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije