Bijela pčela, br 196 by Danilo Orelj

djecu u v s za list

RIJEKA, APRIL 2014.

Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

1994. MUSIĆ Ć I U L JANA O ILA TAT Q E M E T U

HRISTOS VOSKRESE!

196

SADRŽAJ 4 6 8 10 12 13 14 15 16 18 20 22 24 26 28 30 31 32 34 38 40 42 43 44

Vrt ili bašta Naša bašta (pjesme) Borove suzice (priča) Dušan Radović Lazareva subota - Vrbica Crkva Sb. Trojice Zaricawe, kletva i zavjet Pametne guske Milutina Milankovića Karađorđev grad Velika Britanija Zuzuko Znam latinicu, učim ćirilicu Basna Ekologija Miodrag Anđelković Milan Kowović Kviz Za tebe i za... Predstavqamo... Maštom, rukom... Mala galerija Veliki odmor Web-zanimacije Čipko

Dragi prijateqi, bjelopčelice i bjelopčelci, Rodan Klepetan vratio se svojoj rodi Malenoj. To znači da je proqeće zaista stiglo, ne samo kalendarski ili meteorloški. Proqeće je tu. A s proqećem i mi se budimo iz sna. Vedriji smo, puni elana, što nam je neophodno u ovo vrijeme. Uskoro će školski praznici. To znači da ovo vrijeme treba iskoristiti za malo više učewa. Treba popraviti poneku ocjenu. Nije zgodno posqedwe tromjesečje započeti s lošim ocjenama. Zato kwige u ruke – čim prije! Bit će vam drago što ćete na proqetne praznike ići bez brige i razmišqawa o ocjenama. Malo mawe vremena za razbibrigu imat će osmaši. Mnogi već razmišqaju u koju će se školu upisati. Upis u izabranu sredwu školu ili gimnaziju ovisi i o uspjehu. Zato svima sretno! Hristos voskrese! vaša Bijela pčela

Vrt ili bašta

Vrt je svijet u malom, uređen ljudskom rukom. Mjesto je rasta, nadahnuća, duhovnog ispunjenja. Ukrašenom voćkama, šarenim i mirisnim biljkama te raskošnim cvijećem, u njemu je ugodno boraviti. Pogodan je za bijeg od svakodnevnog života jer pruža svježinu, hladovinu, omogućava odmor. Bašta ili vrt predstavlja ukroćenu i uređenu prirodu; simbol je ljudske moći nad prostranstvima divlje prirode. Nasuprot šumi, gdje slobodno raste drveće, grmlje i šipražje, bašte su uređene prema čovjekovim zamislima i mjerilima. Opijajući se ljepotom i mirisima bašta, pjesnici, muzičari i slikari vrtovima posvećivali su vrtovima svoja djela. Najljepši stihovi o vrtu ispisani su u biblijskoj „Pjesmi nad pjesmama“.

Prisan ugođaj

Stefan Lochner, Bogorodica s Djetetom u ružičnjaku

Lirski zanos U ograđenom vrtu, na tratini, pod sjenicom od ruža, sjedi Bogorodica koja u krilu drži malog Hrista. Njih okružuju anđeli pjevači i svirači. Blagost Bogorodičina lica i nježna slikarska tehnika otkrivaju liričnost Stefana Lohnera i njegov vjerski zanos. Ovaj majstor slikanja Bogorodičinog života istakao je na zlatnoj pozadini oštre nabore njene odjeće koja je podijeljena na osvijetljene i zatamnjene površine. Bujno raslinje na tlu i rascvjetane ruže na sjenici predstavljaju prekrasne detalje ikone. Ružičnjak sa sjenicom simbol je Bogorodičine čistote, ljubavi i milosti. 4

Bijela p^elA

Lijepo vrijeme omogućilo je porodici ispijanje poslijepodnevnog čaja u bujnom vrtu. Iako je ovo svečani prizor, on takođe prikazuje jedan prisan, domaći ugođaj iz života visokog društva. I dok odrasli, okupljeni oko stola, čavrljaju uz čaj, djeca se zabavljaju sa razigranim psićem. Iz otmjeno odjevene skupine slikar izdvaja figuru žene koja u George Morland, U vrtu krilu drži dijete. Njena prekrasno izrađena svilena haljina i skupocjen šešir pokazuju umjetnikovu vještinu; smisao za detalj i sjajno postupanje bojom.

Mjesto uživanja Proljeće je dotaklo viseću baštu, opkoljenu visokim stablima. Bašta je ukrašena zelenilom, bazenom sa zlatnim ribicama i rascvjetalim lopočima, a u njoj se nalaze muzičari koji u "vrtu uživanja", ispunjavaju dokolicu uglednika koji sjedi pod sjenicom. Prizor iz svakodnevnog života naslikao je živobojno jedan indijski sitnoslikar. Minijatura pruža vjernu predstavu o običajima koji su vladali u vrtovima i dvorištima velikodostojnika. Premda je male veličine, ova slika svojom bojom i crtežima nadmašuju i veće slike u Indiji iz 17. vijeka.

Prikaz proljeća, Škola Mewar

Sjaj u cvijeću

Ando Hiroshige, Mostić u bašti Kamiedo

Jedan od osvjedočenih ljubitelja vrtova bio je francuski slikar Klod Mane. On je prema sopstvenim zamislima uredio vrt. Tema vrta pratila ga je kroz cijeli život. Na ovoj slici četiri mlade dame provode vrijeme u ćaskanju i ubiranju ruža. Figure mladih žena uronjene su s neviđenom svježinom u svjetlo i sjenu. Sjene padaju na njihove haljine, svilenkasta lica i na suncobrane koje drže u ruci. Sunčevo svjetlo razbacano je puteljkom, a njegov sjaj razigrao se po buketima koje dvije dame drže u krilu i rukama. U vrtu je Mane našao jednu drugu slikarsku temu – svjetlo.

Radost oka Japanska bašta na ovom drvorezu kao da je izašla iz sna. Slikar Hirošige u njemu je posebno izdvojio drveni mostić kojeg neznatno zaklanja raslinje što se nježno, poput raspletene kose, spušta do površine vode. Nad utišanom vodom nadvijaju se i razbarušane grane borova te sićušne ptičice koje svojim letom doprinose ljupkom dojmu bašte. Ona je jednostavna popijevka plavog, zelenog i smeđeg i radost je oku. Majstor drvoreza Hirošige voli odrešite linije koje tvore oblike ispunjene bojama.

Claude Monet, Žene u vrtu

Osjećaj za nijansu

Vlaho Bukovac, Portret Božene Miletić

Žena u ružičastoj svilenoj haljini, okružena zelenilom i cvijećem, sjedi na vrtnoj bijeloj stolici. Vrt je prepun svečane svjetlosti; sunčani odsjaji lutaju ženinim licem, raspršuju se naborima odjeće i bogatim čipkama, vrludaju vrtnom stazom, po zelenilu, travi, cvijeću. Slikajući ženu u vrtu slikar Vlaho Bukovac pokazuje podjednaku ljubav za ljepotu prirode i ljepotu portreta. Njegov likovni govor uvijek je u dosluhu s bojom i svjetlošću, s tananim osjećajem za ton, za nijansu.

Cvjetno šarenilo Rascvali seoski vrt vrije bojama te se doima da se cvjetno šarenilo rasprostire u svim smjerovima. Uz pomoć slobodnih poteza četkice, austrijski slikar Gustav Klimt dodirom bijele, plave, zelene, ljubičaste te različitim nijansama crvene ispunjava cijelo platno. Prepun raslinja, slikarev vrt, podsjeća na gusto tkanje tapiserije, u kojoj cvijeće živih boja treperi unutar tamnih rubova. Klimtovi cvjetni pejzaži posjedovali su tajanstvenu snagu: cvjetne uzorke koristio je u slikanju i drugih motiva. Gustav Klimt, Seoski vrt, detalj

Bijela p^ela

DOBRICA ERIĆ

Naša

U našoj bašti, dole ispod brega kraj reke – ima svega i svačega. Spanaća, kupusa, karfiola, kelja zelene salate, peršuna i zelja. Tu su ren i repa, pa celer i cvekla i šargarepa, rumena i lepa. Zatim luk, paprika, paradajz, krastavci boranija, grašak, krompir i kokavci. Rotkva i rotkvice, tikve i tikvice pitome jagode, dinje, lubenice. Na kraju bašte, ko ptići u ruci, šćućurili se šareni šućurci. A unaokolo – raznobojno cveće majčin zagrljaj ljubavi i sreće I zlatni stručići smilja i bosilja kojima nas moja baka blagosilja. Našu malu baštu, naš ponos kraj reke posećuju krtice, fazani i zeke. Deda je gaji, baka u njoj bere tata i ja zalivamo s merom i bez mere Uvek pre doručka i posle večere. Naša bašta je naša biljna kuća naša pijaca i riznica povrća!

Kupus

Krupne glave zelenoplave vire iz trave.

Zaliva ih reka plevi ih moj deka a gricka ih zeka.

bašta

Krastavci Krastavci su, znate glavni za salate. Krastavci leže na zemlji oko vreže u travi skriveni i lišćem pokriveni. Al' mi ih i tako pronađemo lako. Nije baš u redu il' se čini meni što se uvek jedu mladi i zeleni. Što se ne bi jeli tek kad budu zreli? Zato što su gorki! Najslađi su, vele, i to kao meze kad se ukisele – al' to je bez veze. Krastavci su zdravi i nisu krastavi.

Rotkvice To su vam one crvene bombone sa zelenom kosom pokapane rosom. Ove male kugle sočne i okrugle pune vitamina vrište pod zubima!

Ilustrovao: Sven Kovačević

Bijela p^ela

Borove suzice Proqeće. U šumi se smješka mladi bor. – Što ti je? – začuđeno ga je upitala mlada lijeska. – Kako – što mi je? – Zašto se smiješ, kao budala? – Kako se ne bih smijao kad me po grudima škakqa proqetni povjetarac? – Dobro, ali zašto se toliko raduješ proqeću? – posprdno upita lijeska. – Zato što su oko mene zvončići otvorili svoje lijepe oči i što me pozdravqaju bijelim rukicama, a ptičice žvrgole... – Ali ti se nemaš čemu radovati! – podbode ga lijeska. –Kako nemam? – namršti se bor. – Zar moja odjeća nije lijepa? – Da lijepa! Uvijek je zelena! I qeti, i s proqeća, a i s jeseni i u zimu. A vidi mene, ujesen nosim zlatnu haqinu... – Meni je drago moje zeleno odijelo! – branio se mladi bor, ali su ga suze najednom počele gušiti i bor je zaplakao. A lijeska se smijala: – Vidi ti wega, svud unaokolo proqeće, novi listovi i novo cvijeće, a on dočekuje novo godišwe u staroj odjeći, u kojoj je dočekao zimu, i još se raduje! Pa sad neka mi neko kaže što wemu donosi proqeće. – Donosi, itekako! – rekao je mladi bor. – Ja ne mislim na svoju odjeću. Radije slušam ptice kako cvrkuću. Gledam cvijeće, kako otvara svoje latice i plavo vedro nebo. Osjećam kako me proqetna kiša uqepšava svojim kapqicama. Zimi sam imao srebrne prstenove i privjeske, kao svaka seoska nevjesta. Bio sam omotan bijelim ogrtačem, a ti si, za cijelo to vrijeme, bila potpuno gola. I danas me je stid, kad se toga sjetim! – Da, zaista mi je bilo malo hladno, ali zato sad imam novu i sjajnu zelenu haqinu. A ti? – rekla je lijeska. – Prestani me zadirkivati! Uzdrhtao je bor i s wegovih dugih zelenih trepavica ponovo su počele padati suze na zemqu. Jednom zvončiću su čak smočile svečanu bijelu haqinicu. Upravo tada jedna je ptica proletjela pored zelenog bora i najednom prestala pjevati i cvrkutati. Čim je vidjela što se tu događa, poletjela je šumom da javi tužnu vijest.

Il Zv ustr on ova e K o: en đe l

Rifat Kukaj prevod Vukoman Radosavqević

Dušan Radović (1922 – 1984)

Pripremio: Ratko Reli]

Danas se na našim prostorima m ladi i stari rado prisjete Dušana Radovića i u prigodnim trenucima izgovore neku wegovu dosjetku ili šalu, izrecitiraju po-

je postajala moj alat i moje zanimawe. Pisao sam dobre pismene radove, dobro sam igrao šah, i učio sam prilično dobro... Kad sam imao trinaest, četrnaest godina objavqene su mi prve pesme u novinama. Profesor Jovan Petrović napisao je ispod jednog pismenog zadatka: "Ti si naš mali pesnik." A taj "mali" pesnik jednog je dana postao "veliki pesnik", čije su pjesme prevedene na sve značajnije svjetske jezike.

PISAC ZA SVA VREMENA neki stih, sjete se wegovih mudrih misli, jednostavno kazanih, koje čovjeku u nevoqi pomažu – kako neko reče – "kao napitak za boqe raspoložewe". "Sve se više pokazuje – tako, npr. Kaže Branka Otašević – koliko nam kao svakodnevna doza za jačawe mentalnog zdravqa i duhovne čvrstine nedostaju mudrosti Dušana Radovića". A Ilija Kordić u kwizi "Kazivawa" veli "Slušao sam ga na radiju i TV i divio se wegovoj oštroj duhovitosti, snazi da zapazi negativne pojave i da ih žigoše". A najviše za ovim piscem, dakako, žale Beograđani kojima je svako jutro u radio-emisiji "Beograde, dobro jutro" svojim stihovima i porukama uqepšavao početak radnog 10

Bijela p^elA

dana, emisijom "kojom je budio uspavane svesti i zamrle nade, kojom je budio čoveka u qudima... Ti wegovi biseri koje je sipao svakog jutra s 23. sprata ni danas nisu izgubili sjaj", (Politika 28. januar 2012.) Glava kao zanimawe A kako se rađala ova popularna pjesnička zvijezda rođena u Nišu prije 93 godine, a ugasila se (samo fizički) u Beogradu prije 30 godina. "Kad sam bio u trećem razredu osnovne škole, pokušao sam da napišem pesmu. Onako kako sam to video kod drugih. Napisao sam četiri stiha sa dve nesigurne rime. Nešto o svome ocu. On je bio zadovoqan. Pomilovao je glavu koja je to izmislila... Glava

Raskoš duha Radović je piso za djecu i za odrasle: pjesme, priče, razne scenske prikaze, humoreske, mudre izreke i poruke za sve one od 7 do 77 godina. Glavna su mu djela "Kapetan Džon Piplfoks", "Poštovana deco", "Smešne reči", "Pričam ti priču", "Vukova azbuka" i "Crni dan". "Radovićeve pesme ne drže staromodni obruči" – naglašava wegov prijateq i pjednik Dragan Lukić. Wegove su pjesme jasne i neposredne, on se u pjesmama s djecom druži i igra kao da je i sam dijete. Tako Radović wežno briše ograde između djece i odraslih, i to je jedan od osnovnih razloga zašto ga svi vole, bez obzira na godine. Wegova je vrlina što je znao "teške probleme" da izrazi na svima razumqiv način.

Zakqučna ocjena: "Sve što je Radović u životu napisao ili rekao i danas zlata vredi." Ostvarena žeqa Jedna od posqedwih žeqa Dušana Radovića bila je da sve što je napisao vidi objavqeno u jednoj kwizi, kao nekoj "svaštari". Tu mu je žequ ispunio wegov sin, pisac, scenarist Miloš Radović, koji je za TV Beograd snimio seriju "Svaštara" u kojoj igraju poznati srpski glumci Milena Dravić i Dragan Nikolić. Kwga o Radoviću Za svo duhovno dobro koje je dao Beograđanima i svim qudima dobre voqe, Milovan Vitezović mu je posvetio kwigu "Majstore, dobro jutro".

REKLI SU Ako nam iko nedostaje, to je Dušan Radović. Svaki dan kažem sebi: Gde li je sad? Mogu misliti kako bi ove danas propuštao kroz iglene uši da je živ. Ranko Guzina

Građani Beograda se bude, a na radio-talasima ih dočekuje veliki Dušan Radović... Emir Kusturica

Dušan Radović je bio veliki pjesnik. Wegove pjesme namijewene djeci s oduševqewem govorim jer ih znam napamet. Dara Sekulić

Beograde, dobro jutro – Ova nova deca dobiju na krštewu grozna imena. Kao da je ime za jedan dan ili jednu ulogu u filmu i životu, a ne za ceo život. – I Novi Beograd prestade, najzad, da bude spavaonica, čim u wega stignu tramvaji. – Mnogi đaci dobivaju jedinice samo zato što niža ocena ne postoji... – Beograđani, čuvajte Beograd ako nemate šta drugo da ostavite svojoj deci. – Beogradski tramvaji i autobusi su kao učionice, a putnici kao đaci. A uvek se nađe neko ko će im držati predavawe. Radovićeve misli – Čovek je samo dok plače. – Nije problem što nema kafe, problem je što smo – bez ciqa. – Ko prvi devojci, wegova devojka. Ko posledwi devojci, wegova žena. Savjeti pjesnicima za djecu – Dobra pesma za decu mora biti pametna. – Dobra pesma za decu mora zanimati i odraslog čitaoca. – Pesme moraju poštovati dečji uzrast. – Pravi pesnik za decu piše razumqive pesme.

Da li mi verujete Umivao se jedan dečko svakog dana, bez prestanka, pa su mu uši rasle, porasle, pa mu je koža postala tanka. – Da li mi verujete? Majka je stalno vikala "dosta!" al' on je hteo, on je hteo... Umivao se svakog dana pa se odjednom razboleo. – Da li mi verujete? Došao jedan lekar strog, pa kaže: – Tako mi prsluka mog, voda je kriva. – Zabrawujem mu da se umiva! – Da li mi verujete?

Strašan lav Bio jednom jedan lav… Kakav lav? Strašan lav, narogušen i qut sav. Strašno, strašno! Išao je na tri noge, gledao je na tri oka, slušao je na tri uha... Strašno, strašno! Ne pitajte – šta je jeo. Taj je jeo šta je hteo - tramvaj ceo i oblaka jedan deo! Strašno, strašno! Zubi oštri, pogled zao, on za milost nije znao! Strašno, strašno! Dok ga Brana jednog dana nije gumom izbrisao. Strašno, strašno! Bijela p^ela

Lazareva subota - Vrbica “Pustite decu neka dolaze meni, I ne branite im; jer je takvih carstvo Božije”

(Mar. 10,14)

azareva subota – Vrbica i Cveti dva su značajna praznika pravoslavne crkve koja prethode nedeqi Hristovog stradawa i Uskrsu. Lazareva subota svedoči da je Gospod Isus Hristos zaista Bog. Pored mnogih čuda koje je Hristos učinio bilo je i vaskrsavawe svog prijateqa Lazara, brata pobožnih sestara i Hristovih sledbenica Marte i Marije. Na putu za Vitiniju Hristu je stigla vest da je Lazar umro, i da je već četiri dana u grobu. Po dolasku u dom Marte i Marije Hristos je video veliku tugu sestara za bratom i nakon toga zatražio je da ode na Lazarev grob. Pozvao je Lazara da ustane iz mrtvih, što se stvarno i desilo na čudo svih prisutnih. To čudo vaskrsewa mogao je učiniti sam Bog. Vest o Lazarevom vaskrsewu brzo se proširila po Jerusalimu. Već idući dan, na dan Cvetnice, mnoštvo naroda okupilo se u Jerusalimu da pozdravi Hrista Spasiteqa rečima: “Osana, blagosloven

Bijela p^elA

koji ide u ime Gospodwe“. Ovaj dan Lazareve subote poznajemo u narodu i kao Vrbica, praznik koji je Hristova crkva posvetila deci. Deca su Hristu bila posebno draga, On roditeqima poručuje: „Pustite decu neka dolaze meni…” On poziva roditeqe da ne uskraćuju deci dolazak u crkvu, u dom Božiji. Hristos poziva decu da se raduju carstvu Božijem. Poziva decu na obrazovawe, vaspitawe i spasewe, jer je On izvor qubavi i Božije istine. Hristos kaže: „Ja sam put istine i život…“ H ris t ov a n au k a ukrašava čistu dečiju dušu vrlinama i donosi im blaženstvo, puno božanske mudrosti. Dolazak dece Hristu obrazovaće ih u duhu Božanskog zakona, moralnih pravila i propisa. Još je premudri Solomon u Starom

Zavetu savetovao roditeqima: „Učite decu svoju prema putu kojim će ići, pa neće odstupati od wega ni kada ostari…“ Radost Hristovog vaspitawa jeste u wegovoj crkvi i zato poziva decu da dođu u crkvu, da se zajedno raduju na Vrbicu jer ćemo tako ispuniti voqu i reči Hristove. Za uzvrat nam Spasiteq obećava blaženi život. Radoš Matić

CRKVA SV. TROJICE

pohalne promene koje su nastale tokom i posle srpskih ustanaka 1804. i 1815. nisu zahvatile samo veća mesta i gradove, već i najzabitija sela. Među wima i selo Četereže u Braničevu nedaleko Žabara. U ovom kraju četovao je hajdučki harambaša Stanoje Glavaš i nakon jedne pobede nad Turcima narod sela Čatraše odluči da selu promene ime u Četereže. U selu i sad postoji Glavaševa ćuprija, mesto gde su Turci doživeli poraz. Po oslobođewu od Turaka narod je prvo prionuo da podiže crkve, jer ih za vreme Turaka nije bilo. Bile su to mahom mawe građevine sagrađene od slabog materijala, tzv. čatmare ili bondučare. Tako su i Četerežani već 1805. podigli crkvu-brvnaru posvetivši je Sv. Trojici. Kako je vreme odmicalo, Srbija je sve više jačala. To se osetilo i u Četereži i 1844. prionulo se gradwi nove crkve, posvećene Rođewu Presvete Bogorodice. Narod je gradio vlastitim snagama bez pomoći sa strane, tako da je gradwa trajala čitavih deset godina. Jedno predawe kazuje da su je zidali italijanski majstori. Zapisano je da je veće zvono poklonio Matija Kršqanin iz Rakinca, a mawe Petar Bakalović. Pored Saborne crkve u Beogradu i hrama u Smederevu bila je ovo najveća crkva u Kneževini Srbi-

DUHOVNA IZVORIŠTA ji! Crkva brvnara prepuštena je zubu vremena. Vremena koja su usledila donela su mnogo nevoqa Četereži. U Prvom svetskom ratu Austrijanci su crkvu Rođewa Presvete Bogorodice pretvorili u kowušnicu, a Bugari su opqačkali sve što su mogli. Nekim čudom ostali su polijeleji. Naročito je stradao ikonostas, delo više majstora, među kojima se isticao Ilija Stojićević iz Smoqinca. Posle rata, trudom meštana, počela je obnova crkve. Ruski slikar Todor Farafanov je 1934. naslikao sedam monumentalnih kompozicija. Za svaku se zna ko je od meštana obezbedio sredstva za wenu izradu. U novije vreme obe su crkve obnovqene. Od stare crkve brvnare sačuvan je samo krst sa raspećem i dva bočna medaqona: Bogorodica i Sv. Jovan, rad nepoznatog majstora iz 1844, o čemu svedoči sačuvani zapis

o priložniku Filipu Pavloviću. Sadašwi ikonostas uradio je đakon-ikonopisac Dragan Aleksić iz Paraćina. On je 1998. i u velikoj crkvi, u oltarskom prostoru, naslikao Hrista na prestolu. U crkvi se čuva nekoliko vrednih bogoslužbenih kwiga štampanih u Moskvi i Kijevu tokom 19. veka. Dve su najstarije, Oktoih i Apostol, iz 1799. godine. Najstariji grob potiče iz 1855. i u wemu je sahrawen jerej Spiridon Radivojević. Nadgrobni beleg originalno je koncipiran. Krstolikog je oblika sa nišom u sredini u kojoj je natpis, a iznad we isklesana su dva krsta. Crkve u Četereži nalaze se u živopisnom ambijentu okruženom gustom šumom i brojnim izvorima lekovite vode. Sve to doprinosi da Četereže opstaju kao značajno duhovno i kulturno središte srpskoga naroda. Milutin Dedić

Bijela p^ela

Pi{e: Jovan Savi^in Prica

aricawe je pozivawe na Boga kada se želi učiniti neko djelo. Onaj ko se često zariče može na sebe okrenuti nebeske sile i biti kažwen umjesto nagrade. Zato se zaricawe vrši samo u velikoj nevoqi, kada je pravedni mučenik u životnoj opasnosti. Zaricawe bez rečenice "Ako Bog da" može da izazove suprotan učinak od žeqenog. Hrišćanska crkva pokušala je da iskorijeni zaricawe jer taj običaj potječe iz dalekih paganskih vremena, kada su "postojali" dobri i zli bogovi koji su mogli da ispune svaku žequ bila ona časna ili nečasna. Kletve su svirepe i teške mračne žeqe, koje se pozivaju na natprirodne sile, a izgovaraju ih uvrijeđeni, poniženi, potišteni; nejaki moćniku, prosjak tvrdici, djevojke momku varalici, ostavqeni rawenik ravnodušnom drugu. Najčešće su kletve: "Grom te ubio!", "Đavoli ti odnijeli dušu!", "Skamenio se!" i druge. Kletva nastaje kao posqedi-

Bijela p^elA

ca velike mržwe, žeqe za osvetom... Narod vjeruje da se kletva ostvaruje i kroz još nerođene generacije "dužnika". Onaj kome je kletva upućena postaje proklet i uklet. Sveti Sava je prokleo kowa da nikad ne bude sit, zato što je pojeo slamu sa ležaja novorođenog Hrista. U narodu se čuje žalba na "kletu sudbinu", što treba da znači da je neko rođen pod nečijom kletvom, koju je zaradio daleki neupamćeni predak. Najpoznatija je kletva kneza Lazara koju je uputio kao

svetiwu i trude se da obećano ispuwavaju kako najboqe mogu i umiju. Narod vjeruje da prekršiteqe zavjeta čeka neminovna kazna. Zavjetuju se i vojnici kada stupaju u armiju; zavjetuju se qudi u opasnosti – da im neki svetac pomogne, a za uzvrat će postiti i nešto crkvi priložiti – kao što je ikona, novac ili svijeća. Brojna sela imaju jedan dan ili više "zavjetnih dana". To su dani na koji je neki svetac uslišio molbe seqana pa otjerao sušu, poplavu, spri-

ZaricaWe, kletva i zavjet poziv u boj na Kosovo: "Ko ne dođe u boj na Kosovo, ne imao od srca poroda, od ruke mu ništa ne rodilo, rujno vino, ni pšenica bijela, rđom kapo dok mu je koqena!" Zavjet je posqedwa žeqa oca na samrti. On traži od sinova da se zavjetuju, to jest da se zakunu da će nastaviti život u miru i slozi, da se neće ružno odnositi prena susjedima i rođacima, da će pomagati nemoćnim i bolesnima, da će prema sestrama postupati s bratskom dobrotom i qubavqu prema najboqoj tradiciji kuće i predaka. Sinovi zavjet primaju kao

ječio katastrofu, izbavio ih od neke pošasti i zato ga cijelo selo slavi svake godine u isti dan. Seoska zavjetna slava može da bude i dana "kada je svetiteq kaznio selo" pa im donio neku nedaću kao opomenu. Zato će selo taj dan svečano proslavqati u znak poštovawa i kajawa. Zavjetne slave imaju i žene. Obično neki od dana posvećenih Bogorodici i svetiteqima. Na te dane žene ne rade teže poslove. Svečanost označavaju uređewem kuće i dvorišta, postom i odlaskom u crkvu.

ijepi moj narode bjelopčelski! Teško je povjerovati u priču koju vam danas kanim ispripovijedati, a istinita je i čista kao zraka sunca. Junak naše priče rođen je u Daqu na Dunavu 28. maja 1879. u srpskoj porodici koja je dala nekoliko znamenitih qudi. Kuća u kojoj je rođen Milutin nalazi se na samoj obali velike rijeke sa kojom je radoznali drugovao i provodio dane djetiwstva i rane mladosti. Na Dunavu je dočekivao zore i sutone, uživao u igri vode i svjetlosti, ptca, valova, mjesečine

i zvijezda. Rijekom su plovile bijele lađe i bijele guske koje su ga očarale svojom pameću. Ružna uzrečica: "Glup kao guska" u ovoj priči gubi svoju oholu namjeru da se mudra ptica uvrijedi. Naš junak piše kako je još u djetiwstvu otkrio jedan zagonetni fenomen – ispred wegove bašte guske su u jatima ulazile u vodu i otiskivale se preko Dunava prema ritovima i pašwacima na drugoj obali. To se ponavqalo svakog dana čim bi iz Dunava i zelenih vrbaka izronilo sunce. Matica je zanosila guske pa su na drugu obalu izbijale

ne sprave za mjerewe i poznavawe složenih matematičkih operacija. Umni dječak Milutin veoma je rano zapazio taj fenomen, duboko razmišqao o guskama "matematičarima" i divio se moćima i qepotama prirode. Promatrajući prirodu i studirajući wene pojave, Milutin je zakqučio da je cjelokupna priroda "moćni beskrajni živi stvor" u kome se ništa ne događa ni slučajno ni samo po sebi već da sve teče po uzročno-posqedičnim vezama. Studirao je na najpoznatijim

Pametne guske Milutina Milankovića oko kilometar niže od tačke sa koje su ispred Milankovića kuće ulazile u vodu. Tada su izlazile na kopno, okretale se suprotno od toka rijeke i, polako pasući, kretale se uzvodno cijeli dan. Pred zalazak sunca stizale su, kao prema preciznom satu, na mjesto udaqeno oko kilometar od tačke sa koje su jutros zaplivale preko Dunava. Ulazile su u vodu na lijevoj obali, koja ih je dijagonalnom putawom donijela na desnu obalu tačno ispred kuće Milankovića sa koje su jutros preko velike rijeke krenule na pašu. Da bi izveo tako složenu plovidbu, čovjeku bi bile potreb-

univerzitetima Evrope i proslavio se velikim znanstvenim dostignućima na poqima tehnike, primijewene matematike; bio je član mnogih akademija i naučnih ustanova. Postao je čuven kao astronom, matematičar, geofizičar, klimatolog, projektant, inžewer pronalazač, statičar, pedagog, profesor univerziteta, pisao uxbenik, a bio je i kwiževnik. Milankovićevim imenom nazvan je jedan krater na Mjesecu, jedan na Marsu i jedno nebesko tijelo. Kazivao je da su ga na "plovidbu naukom" uputile i navele "pametne guske" sa Dunava. J. S. Prica

Bijela p^ela

Piše: Milena Dražić

arađorđe Petrović, sin siromašnog šumadijskog seljaka, svinjarski trgovac s Bečom, potom vođa Prvog srpskog ustanka, nije bio vičan peru kao oružju. Tada, krajem 18. veka, deca su mogla da se opismenjavaju samo u manastirima. A ipak, tokom Prvog srpskog ustanka, koji je 1804. podigao za oslobođenje Srbije od Turaka, Karađorđe je u varošici Topoli sagradio školu. Mada neškolovan, duboko je shvatao da nema napretka bez obrazovanja. Istorijski gorostas, genijalan vojskovođa, čijoj se vojnoj veštini divio i sam Napoleon, uzdrmao je temelje turske imperije. I Dositej Obradović, najučeniji čovek svog doba, smatrao ga je genijem, a vožd Karađorđe mu je s poštovanjem i poniznošću ljubio ruku. Njegoš ga je nazivao takovskim čudom, Karađorđem besmrtnim. Taj čovek je umeo da ceni znanje. Karađorđe je rođen u selu Viševcu, a uoči ustanka doselio se u zaseok Krćevac pored varošice Topole. Tu je veliki vožd osnovao grad, omeđen dolinama rečica Kamenice i Jasenice, pa ga je pretvorio u svoju i prestonicu oslobođene Srbije. Sazidao je utvrđeni grad sa šancem, kulama i bedemima za odbranu, crkvu sa tri zvona, koja su se prva oglasila u slobodnoj Srbiji. Ali, turska vojska je

Ovaj istočnik ladnij podiže aleksander karađorđević kWaz srbskij 29 Septem. 1858. God.

Bijela p^elA

slomom ustanka porušila i zapalila Voždov grad. Kuda god ko god da je iz ovih krajeva kretao, često nije mogao zaobići Topolu. Koliko zanemarljiva, ta varošica je kroz istoriju bivala i mala i velika, značajna i marginalna, siromašna i bogata, srce Šumadije i njen budžak. Izabrali su je da tu žive srpski vlastelini. Prvi srpski despot, veliki um, pesnik, prosvetitelj Stefan Lazarević, sin cara Lazara, upokojio se ovde, u selu Crkvinama 1427. godine. Nesrećnici s Kosova i Metohije

posle Kosovske bitke i turskog zuluma tu bi se nastanjivali, a preostali su kasnije bežali preko Topole sa Arsenijem Čarnojevićem, dalje. Očito, teško je pričati o Topoli, a prećutkivati istoriju. Savremena Topola je, ako se zanemari prošlost, tipična srpska varošica. Ulice su ucrtane u prošlom stoleću, porodične kuće građene su u stilu srpske arhitekture, a pokoje novo zdanje odiše modernošću tipičnom za ovo vreme. Grad je čist, pošto su ljudi savladali i očistili divlje deponije, taj nekultu-

ran odnos prema javnim objektima, dovedena je zdrava voda, a sređena je i kanalizacija. Topola je šampion čistoće među gradovima u Srbiji već nekoliko godina. Miran život građana naruši se i razdrma svakog oktobra, kad se na topolsku berbu grožđa sjati mnogo gostiju iz cele Srbije. Ovaj kraj je inače slavan po odličnom grožđu i još boljem vinu i jakoj rakiji, kojim se ponosi svako selo oko Topole, pa mirne ulice tih dana postaju vesele od isprobavanja pića iz svake bačve. Bira se najlepša ljubavna ili vinska pesma. Steknu se ovde grupe pevača iz cele Srbije:

„Obraše se vinogradi/ Dole kraj Topole,/ Došlo vreme da se uzme/ Koji koga vole“, a sve se to odvija na Vinskom trgu i u okolnim uličicama. Kako kaže pesma, posle berbe dogovaraju se brojni brakovi, da bi se već na sledećoj berbi ponosno u kolicima provozale tek rođene bebe. I nadaleko čuveni vašar u Topoli, odnosno Sabor narodnog stvaralaštva. isijavu radost, veselje, gradsku buku i dobru atmosferu. Tada, prema poznatoj pesmi Dobrice Erića, kreće bujica naroda, kola i stoke kroz polja i potoke, ka Topoli. Stiže roba na volovskim kolima, lubenice, voće, zemljani lonci, stada ovaca. Šarene se tezge, na kojima se prodaje sve, od poslastica koje vesele decu, liciderskih srdaca, svilenih bombona, do „...Igračaka, nakita /Što divno sija, /I bezbroj drugih drangulija...“ Vašar je i prilika da se, uz pljeskavice i pečenje, pokažu i nezaboravljeni stari zanati, najviše vezani za alatke za rad, potom stari recepti za lokalna jela, vezovi, tkanja i ostali ručni rado-

vi. Gostima se tada ponude i ručno rađeni suveniri. Priča o topolskim vinima vezana je, opet, za Karađorđeviće. Kralj Petar Prvi, koji se, posle svrgavanja s vlasti dinastije Obrenovića, vratio nakon 45 godina izgnanstva u otadžbinu, voleo je da dolazi na Karađorđevo imanje i da gaji lozu i pravi vino. Njegova kraljevska vina bila su visoko cenjena, a on je sam sa uživanjem obrađivao posed. Iz tog doba ostala je legenda koja potvrđuje snagu pravne države Srbije u to vreme. Naime, navodno je njegovo visočanstvo, svakako ne namerno, svom vinogradu pripojilo nešto tuđih čokota. Seljak koji je tvrdio da je kralj uzurpirao njegov posed, tužio je nosioca krune sudu za nepoštovanje međe. Sud je utvrdio da je seljak u pravu i vratio mu „kraljevsku pozajmicu“. Monarh je, dakle, pred zakonom bio jednak sa svakim građaninom. Preostala istorijska mesta, obnavljana više puta posle stradanja što od Turaka, što od obrenovićevaca dok su bili na vlasti, cilj su brojnih turističkih putovanja. Iz autobusa o vikendima izlaze putnici željni da vide starine stvorene u herojskom periodu Prvog srpskog ustanka, odnosno srpske revolucije, kako je taj istorijski period novog doba video istoričar Leopold Ranke. I da shvate da je Topola bila i ostala grad Karađorđevića. Kralj Petar je, došavši 1903. u Srbiju, ispunio amanet svojih roditelja. U Topoli, na vrhu prelepog brda Oplenca, sagradio je hram Svetog Đorđa s ma-

uzolejem u kome će se sahranjivati svaki član dinastije. U velelepnoj crkvi, pravljenoj u belom mermeru, iscrtane su kopije 60 najlepših srpskih fresaka iz manastira. Sa stepeništa lepe crkve pruža se izvanredan pogled na sve strane. Do Drugog svetskog rata tu su sahranjeni sam kralj Petar Prvi, potom njegov sin Aleksandar, koga su u Marseju, u Francuskoj, ubili fašisti. Tu je, četvrti put zaredom, sahranjen i osnivač dinastije vožd Karađorđe. Kako četvrti put? Za one kojima je promaklo, u šta sumnjam, sledi kroki najtužnije slike srpske istorije. Kad je Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka, naručio ubistvo kuma, vožda Karađorđa, ubica je žrtvu na brzinu sahranio u selu Radovanju, gde mu je odsekao glavu. Potom je Miloševa supruga, kuma Ljubica, iz straha od prokletstva, prenela kuma u Topolu i sahranila ga u crkvi, a ljutiti kum Miloš je Voždove ostatke izbacio iz crkve i sahranio ih uz crkvu. Nesrećni Karađorđe je našao mir tek u grobnici na Oplencu. Pre dvadesetak godina, princ Tomislav, unuk kralja Petra i sin Aleksandrov, posle dugih godina izgnanstva vratio se iz Velike Britanije, gde se bavio gajenjem jabuka, i nastanio na Oplencu. Tu je kasnije i sahranjen. Na isto mesto su nedavno pristigli posmrtni ostaci kraljice Marije, udovice kralja Aleksandra, a onda i kralja Petra II, princa Pavla i njegove porodice. Bijela p^ela

Džepni globus zavrteo: ov Igor Kolar

l Velika Britanija je šesta

najposećenija zemlja na svetu – godišnje je poseti oko 30 miliona turista.

UJEDINJENO KRALJEVSTVO VELIKE BRITANIJE I SEVERNE IRSKE

Dva simbola Engleske – sat Big Ben u Londonu i Rols Rojs

l Čuveni crveni autobusi na kat

l SJEVERNA .... ....

....

l Stari London – vrijeme

Olivera Tvista

Površina: 243.610 km2 Broj stanovnika: 62.008.048 Glavni grad: London (8.278.251) Službeni jezik: engleski, velški Državno uređenje: višestranačka konstitucionalna monarhija s dvodomnim parlamentom Etnički sastav: Englezi 80%, Škoti 10%, Irci 4%, Velšani 2%, ostali 4% Dužina kopnene granice: 360 km Veći gradovi: Birmingem ( 988.000), Glazgov (610.700), Liverpul (468.300), Šefild (422.900) Valuta: funta sterlinga = 100 penija Verska pripadnost: anglikanci 47%, rimokatolici 9%, prezbiterijanci 4%, ostali 40%

l London city

– centar moći

l London je grad koji ima najviše banaka i bankarskih filijala na svetu – više od 500.

l ”Goli kuhar” – Džemi Oli ver – otkrio dobru prehranu i najmanja kuća u Britaniji

Glavni grad Velike Britanije – London

kraljica Elizabeta II

kraljica Elizabeta I

Čarls Darvin: Postanak vrsta

Henri VIII

kraljica Viktorija

Viljem Šekspir, najznačajniji pisac

KNJIŽEVNOST

Najpoznatije kraljice i kralj l Kraljevina se nalazi na severozapadu Evrope – u njen sastav ulaze ostrvo Velika Britanija i severni deo Irskog ostrva.

l ŠKOTSKA

....

Tko je popularniji – Alisa u zemlji čudesa ili Hari Poter?

....

Glavni grad Škotske - Edinburg

....

IRSKA

....

......

....

...... ....

....

......

..... ......

London ima najstariju i najveću podzemnu železnicu na svetu – čini je 394 km pruga i dnevno se njom preveze oko 3 miliona ljudi.

....

... ....

....

... ....

..l ENGLESKA l Oko 11% površine Velike Britanije je pod šumama.

....

... ....

l Izvan Velike Britanije živi

oko 6 miliona Britanaca.

....

l VELS

l Sve do Drugog sv. rata iz Velike Britanije se iseljavao velik broj ljudi, što je pogodovalo širenju engle skog jezika. Na planeti tim jezikom danas govori stotine miliona ljudi, i to je službeni jezik i u SAD-u, Kanadi, Australiji i Indiji.

Grafički uobličio: Dragan Stojković

ZDRAVKO ZUPAN

ZUZUKO

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

E K O L O G IJ A Pripremio: V. Radosavljević

Ekologija je riječ koja se sve češće čuje i ponavlja. Sastavljena je od dvije grčke riječi: kuća i riječ, ili riječ o kući – planetu. Ekologija je nauka i dio biologije, koja govori o onome što se zbiva u okolini, o načinu života, o smještaju živih bića i o odnosu jednih prema drugima. Ona govori i o odnosima između biljaka, životinja i ljudi u kući, tj. planetu na kojem žive. Životni prostori na zemlji su voda, kopno i zrak, a ponekad i prostor ispod zemlje. Svi ti dijelovi

na kojima ima živih bića mogu da budu predmet izučavanja ekologije. Svi ti životni prostori i zemlja i voda i vazduh mogu da budu zagađeni i nezdravi za živa bića. I ptice i krtica i slon htjeli bi da žive u zdravoj sredini, ali sve se češće događa da ih pogađa zagađena okolina i nezdrava klima. Šume i livade uništavaju otrovi i kisele kiše. Zagađena voda dovodi do pomora riba, a onečišćen zrak često loše utječe na ptice. Tko napada priodu i živa bića u njoj i od koga ih

treba braniti? Prirodu i život u njoj često ugrožavaju elementarne nepogode i katastrofe kao što su poplave, požari, zemljotresi i klizanja i obrušavanja zemljišta, od kojih se može samo ponekad braniti. Ali od

Rogata paprat Ova ukrasna sobna biljka ima lijepe zelene listove nalik na jelenje rogove, zbog čega je i dobila ime jelenja ili rogata paprat. Ako je biljka u loncu, njeno staro lišće ne treba odbaciti nego staviti u zemlju u saksiji, pa će biljka duže trajati. Biljka se zalijeva svakih pet do šest dana i to tako da je treba zajedno s loncem potopiti u vodu na nekoliko minuta i pritom paziti da se lišće ne ovlaži, te je ostaviti da se ocijedi.

Bijela p^elA

zagađivanja i uništavanja prirode koja nastaje ljudskim djelovanjem moguća je i nužna odbrana, i to svakodnevno, kao što su i napadi na prirodnu i životnu sredinu svakodnevni. Svi ljudi, i djeca i odrasli, moraju braniti prirodu, biljke i životinje kao što to čine razni ekološki pokreti, društva zelenih i druge ekološke organizacije širom svijeta. Ekologija nas uči da moramo da branimo i čuvamo prirodu kako bismo sačuvali vlastiti životni prostor.

ta divna stvorenja

šišmiš Zovu me i netopir i slijepi miš i ljiljak i vampir a ja sam šišmiš. Neki kažu da sam ružan i misle da sam slijep a ja za to nisam tužan jer vidim da sam lijep. Ja ne trčim po zemlji i nisam velik kao slon al' zato letim ispod neba kao pravi avion.

zanimljivosti  Poskok ili kamenjarka najopasnija je zmija koja živi u našim krajevima. Ova otrovnica prepoznatljiva je po vijugavoj tamnoj pruzi duž leđa i po izrastu poput roga na nosu. Kao što joj ime govori, ona stanuje nejčešće na kamenitim područjima i kamenjarima, ali to ne znači da ne zaluta i u ravnije predjele.

 Mnoge biljke pokušavaju da se zaštite od prejakih pljuskova i nevremena pa se po njima može naslutiti kakvo će biti vrijeme. Tako, naprimjer, maslačak se pokazao kao pravi biljni meteorolog jer čim nasluti nevrijeme, odmah zatvara svoje cvjetove. Ako je nebo oblačno i njegovi cvjetovi ipak ostanu otvoreni, znači da kiše neće biti.

 Žličarka ili kašikarka je ptica močvarica iz porodice ibisa, slična čaplji, od koje se razlikuje jedino po kljunu. A kljun žličare zaista je poseban jer je dosta dug i ima proširen i spljošten vrh u vidu žlice, zbog čega je i nastalo ime ove lijepe ptice.  Odavno se zna da su južnoameričke ribe pirane ili piraje vrlo opasne i da sa svojim kao nož oštrim zubima napadaju i ljude, ali to što su učinile ove godine u rijeci Parana, zaista je previše. Naime, tamo su ove opasne mesožderke za božićnih vrućina povrijedile čak 70 ljudi koji su u rijeci Parana, plivali i tražili spas od velikih vrućina koje su vladale u to doba godine. Među ozlijeđenim bilo je i sedmero djece koja su ostala bez prstiju na rukama i nogama. Bijela p^ela

Miodrag An\elković Burek, fudbaler

Rođen 7. decembra 1977. u Kosovskoj Mitrovici. Kao fudbaler igrao je u 25 klubova u petnaest zemalja: Srbiji, Španiji, Njemačkoj, Izraelu, Turskoj, Brazilu, Poljskoj, Južnoj Koreji, Kini, Japanu, Kazahstanu, Ukrajini, Saudijskoj Arabiji, Rumuniji i Kanadi. Danas je pomoćni trener u OFK Beograd, klubu u kojem je počeo igrati fudbal.

Rodio sam se u Kosovskoj Mitrovici, a s tri godine doselili smo se u Beograd, na Karaburmu. Bio je to siromašan dio grada, ali nama je deci bilo zanimljivo. Bili smo slobodni, igrali se na ulici, krali po voćnjacima trešnje, bacali petarde. I imali smo loptu. Najveće nam je zadovoljstvo bilo preskakati ogradu i trčati po stadionu. Čika Rade, čuvar stadiona, stalno nas je jurio, a mi, da bismo mu se osvetili, na teren smo ubacili krticu kako bi izrovala stadion. Znali smo mu i da mu probušimo gume na autu. Kad se danas toga setim, vidim da smo bili malo nevaljali, ali sve to spada u detinjstvo. 28

Bijela p^elA

Kad SAM BIO MALI

Majka mi je bila Ruskinja i predavala je ruski i srpski jezik, a otac privatni ugostitelj. Učili su me da budem pošten i da pomažem drugima. Želeli su da završim školu kako bih imao zanimanje koje bi mi omogućilo normalan život. Upisao sam medicinsku školu, smer sanitarni tehničar, ne zbog ljubavi za to zanimanje, već zbog devojaka. U mom odelenju bilo je 39 devojaka – i ja jedini učenik. Prihvatile su me kao pravog drugara i u njihovom sam se društvu lepo osećao i moram priznati puno sam od njih naučio. Ne moram ni da govorim

Imao sam veliko razumevanje nastavnika, posebno direktorke Ljiljane Vićentijević, kako bih savladao nastavu i trenirao. Već kao šestogodišnjaka, zapazio me Aca Stefanović, koji je otkrio mnogo talentiranih fudbalera i tako sam došao u OFK Beograd. Trenirao sam s pionirima, iako sam bio dvije godine mlađi od ostalih. Dan mi je bio u celosti ispunjen. Ujutro bih trenirao fudbal, a nakon škole, uveče, igrao bih košarku u Košarkaškom klubu "Taš". Otac mi je kazao da se moram opredeliti, koš ili gol.

da sam imao u razredu poseban tretman. Uz to, igrao sam fudbal. U međuškolskom takmičenju bili smo prvaci u fudbalu, što je vrlo neobično za medicinsku školu.

I odabrao sam fudbal. Igrao sam za OFK i bio reprezentativac u pionirskoj, kadetskoj i omladinskoj kategoriji.

FUDBALSKI

To se čulo na stadionu, navijači su mi dali nadimak Burek jer sam protivničkog igrača "driblao", i on bi otišao na suprotnu stranu, "po burek". Meni su uzori bili stariji fudbaleri Van Basten, Savićević i Bokšić. Voleo sam fudbal, celo me vreme vukla želja da upoznajem nove klubove. Tako sam sa osamnaest godina otišao u Španiju, potpisao za klub Espanjol, na 5 godina. Bio sam mlad pa sam stalno izlazio. Barcelonu sam upoznao "kao vlastiti džep". Nisam izdržao celi ugo-

čitavu zemaljsku kuglu uzduž i popreko. Od Evrope do Azije, od Južne do Severne Amerike. I svagde mi je bilo lepo i uživao sam igrajući fudbal. Svagde je bilo drugačije. U Brazilu sam igrao za "Fluminense", a tamo je fudbal najvažniji, svi znaju sve igrače svih klubova, i svi tamo imate status VIP osoba. To menjanje klubova, nekad nije olakotna okolnost, bez obzira na kvalitet koji sa imao. Često su me pitali da li sam se svađao sa trenerima ili suigračima, pa da zato napuštam klub. Brzo su se uverili da to nije razlog menjanja sredine. Ni sam ne znam zašto sam često menjao klubove. Svaka mi je ze-

vor, verovatno sam tada pogrešio, i prešao sam u drugi klub. I tako je započelo moje putovanje po klubovima, gradovima, zemljama, kontinentima. Prokrstario sam

mlja nosila nešto novo. Naučio sam jezike, engleski, portugalski, španski, turski, nemački. Danas mislim da mi je bilo najlepše u Kini, u gradu Dalijanu,

"Nije sa sirom, nije sa mesomto je Burek sa plavo-belim dresom"

GLOBTROTER

na moru. Tamo mi se rodila prva kćerka. U Saudijskoj Arabiji bilo je čudno jer sam živeo u kvartu gde su živeli belci, ograđeni bodljikavom žicom. Osećao sam se kao zatvorenik. Zbog nostalgije vraćao sam se u OFK. U Kanadi sam igrao za "Galaksi" iz Brenforda. Tamo je važniji hokej, a fudbalska liga je poluprofesionalna. Želeo sam da osetim kako je igrati u tom delu sveta. Ipak me je hladnoća oterala, iako sam postao počasni građanin Brenforda. Moja se nogometna avantura trebala nastaviti na suprotnom kraju sveta u Australiji, na jedinom kontinentu gde do tada nisam igrao. Međutim supruga mi je bila u visokoj trudnoći, pa sam odustao. Kad bih opet bio na početku karijere, mislim da bih odabrao isti put. Igrajući fudbal stekao sam veliko iskustvo, obišao svet i naučio jezike. Danas sam pomoćni trener u OFK Beograd za generaciju 1995/96, dečake koji će, nadam se, zaigrati u prvom timu OFK-e. Bijela p^ela

SRPSKI SLIKARI

MILAN KOWOVIĆ

Piše: Borislav Božić, prof.

1898.-1993.

Osnovna obiqežja Kowovićevog slikarstva su ekspresivnost boje i kolorizam. U početnoj fazi potez kistom je mirniji, a namaz boje u nekim dijelovima slike tanak je i razvučen do najfinije lazurnosti. Taj period od 1913. do 1928. wegova slikarstva naziva se „rana faza“. „Plava faza“ su mu zadwe godine boravka u Parizu. Tad mu boja postaje dominantno izražajno sredstvo, pa je nanosi debqe, potez je slobodniji i gesta izražajnija. Po povratku u rodni Sombor inspiriran je svakodnevnim ambijentom i pejzažom Vojvodine. Najčešće su to žitna poqa, obrađene wive, seoski motivi te motivi s putovawa po Dalmaciji. To je period od povratka iz Pariza do Drugog svjetskog rata, u kojem dominira crvena boja – tzv. „crvena faza“. Za vrijeme Drugog rata je u zarobqeništvu. Sve do 1952. godine pod snažnim je uticajem ratnih zbivawa, qudske tuge, neimaštine. Odmiče se od svojih uobičajenih tema i slika grobqa, sahrane, prosjake u tmurnoj i sivoj paleti boja. Ova faza mu je nazvana „siva“. Poslije ovog perioda vraća se bogatijoj paleti boja i motivima svoje Vojvodine. Boja je snažna i čista, s debqim nanosima, potez kista nemiran i nepredvidiv, gesta naglašena. Slike iz ovog vremena karakteriše suodnos realnog motiva i umjetnikove vizije. Zadwi period slikarstva inspirisan je vizantijskom umjetnošću, ikonama i freskama i nazvan je „vizantijska faza“. Traje od 1985. do 1990. godine, a zbog prisustva i dominacije bijele boje na slikama naziva se i „bijela faza“.

GALERIJA

/francuski: galerie/

Najčešće uska dugačka prostorija sakralnih ili svjetovnih objekata. Dakle, to su bili prvi izložbeni prostori i sasvim je spontano ime galerije postalo sinonim za sve prostore u kojima se izlažu umjetnička djela. Kasnije su kroz istoriju ciqano izgrađivani prostori za izlagawe umjetničkih djela i nazivani su galerijom, tačnije umjetničkom galerijom. Vrlo često gradovi ili države imenuju galerije po svojim zaslužnim umjetnicima. U wima su umjetnički radovi kao stalni postav tog umjetnika ili ta galerija samo nosi wegovo ime, a priređuju se izložbe drugih umjetnika. Vrlo često su to galerije kombinovanog karaktera: jedan dio je stalni postav, a drugi dio služi za priređivawe izložbi drugih umjetnika. To je najmawi dug kojim se jedno društvo može odužiti svom zaslužnom umjetniku.

Bijela p^elA

Milan odrasta u advokatskoj porodici uz lijepe manire građanskog vaspitawa. Školuje se u najboqim školama toga doba i po završetku gimnazije 1916. godine mobilisan je i poslan u vojnu školu u Budimpeštu. Već 1919. odlazi u Prag, gdje upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u klasi profesora Loukote, a potom kod Vlahe Bukovca. Imajući svoju viziju života i svijeta, Akademiju napušta nakon godinu dana i putuje po Evropi. Nekoliko godina zadržava se u Beču. Intezivno proučava aktuelno slikarstvo i 1924. godine dolazi u Pariz u kojem boravi punih osam godina. Kratko vrijeme uči u ateqeu Andrea Lota, a zatim obilazi pariške muzeje i galerije gdje proučava stare majstore i prati aktuelnu likovnu scenu. Izuzetno puno slika i učestvuje na izložbama. Kao formiran i afirmiran slikar 1932. godine vraća se u rodni Sombor i tu ostaje do kraja života.

KVIZ Pripremio UROŠ PETROVIĆ

Koliko znamo o nama? - broj 8 1. Na krunisanju Stefana Prvovenčanog vlastela je na dvoru slušala... a) pesme b) svirku bubnjeva i gusala c) zvuke trube 2. Kako se zvao konj Banović Strahinje? a) Ždralin b) Jabučilo c) Đogin 3. U koji dan u nedelji uvek pada pravoslavni praznik Spasovdan? a) četvrtak b) petak c) nedelja 4. Gde se nalazi najveće ulje na platnu u Srbiji - slika "Bitka kod Sente" Ferenca Ajzenhuta? a) u Starom dvoru u Beogradu b) u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu c) u Županiji u Somboru 5. Šta se popularno naziva i „crveno zlato“ Srbije? a) malina b) jagoda c) mlevena crvena paprika

6. Kako se zove selo, poznato kao najmedonosnije mesto u Srbiji u kom se nalazi spomenik pčeli, jedinstven u Evropi? a) Kamenovo b) Kupinovo c) Kovilovo 7. Skluptura kog geometrijskog oblika se nalazi u Knez Mihajlovoj ulici, ispred zgrade Srpske akademije nauka i umetnosti? a) piramida b) valjak c) kocka 8. Kako se zove tradicionalna vrsta hleba koja se pravi od krupno mlevenog kukuruznog brašna, soli i vode? 9. Zagonetna ličnost On je jedino lane koje plovi belom lađom i najpoznatiji je televizijski „pustolov“. O kome je reč? 10. Asocijacija TIMOTI DŽON BAJFORD: On je engleski reditelj, scenarista i glumac koji je veći deo svog radnog veka proveo u Srbiji i opredelio se da u Srbiji živi. Poznat je po kultnim dečjim

Ovo je kviz u kojem ćete tokom cijele školske godine pokazati koliko znate o našoj historiji, kulturi i običajima. Rezultate objavljujemo u broju 199, a odgovore očekujemo do 1. jula. Zato pažljivo čitajte i šaljite odgovore iz svakog broja na redakciju lista. Troje najuspješnijih, koji sakupe najviše tačnih odgovora, biće nagrađeni. serijama TV Beograda kao što su „Poletarac”, „Babino unuče” i one svima poznate i posebno drage, snimljene po motivima dela Čika-Jove Zmaja. JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ: Rođen je u Novom Sadu 1833. a umro u Sremskoj Kamenici 1904. godine). On je jedan od najvećih liričara srpskog romantizma. Najpoznatije dve njegove zbirke stihova jesu „Đulići“ i „Đulići uveoci“. Po zanimanju je bio lekar. Osnovao je, uređivao i objavljivao Srpske dečje novine. Taj i danas poznati list priređivan je i štampan u Novom Sadu i Zagrebu. Prvi broj izašao je 1880. Samo izabrano ime novina trebalo je da simbolizuje dugovečnost izlaženja. Za list su planirane pesme i priče klasika svetske književnosti, kao i odabrani lirski segmenti iz njegove poezije, rebusi, zagonetke i pitalice. Prvi urednik tog obnovljenog lista u 20. veku bio je Miroslav Mika Antić. CVET: Deo je biljke, ali nemaju ga sve biljke. Njegova osnovna funkcija jeste reprodukcija biljke. Ima čašicu, krunicu, prašnike i tučak. Miriše, ukrašava vrtove, kuće... nalazi se svuda gde se želi postići lepša i prijatnija atmosfera. Od njega se sprema i čaj. Bijela p^ela

u ost e n e j er U m a m d a l j e, n v j e l u o z d ra t u n s os tele meren sa a u ženju dru ima – . ljud ni mir ev : duš slao

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov

po uku den) r o (p ar Bern

..........................

Vladimir Andrić (1944):

Milan Caci Mihailović je, pored Aleksandra Berčeka, jedini glumac koji je igrao i u TV drami ”Šešir profesora Koste Vujića” (po romanu Milovana Vitezovića, u režiji Vladimira Andrića, 1972.), i u Šotrinoj filmskoj verziji (2012.) – likove Milorada Mitrovića i profesora stenografije.

...................................... Čak i kad se veoma radujem, ja to ne umem da izvedem kako valja, a trebalo bi samo da se ugledam na svog psa Snupija – da skačem, da se valjam, da skičim kao šašav i, naravno, da mašem repom.

E N C I K LO P E D I J A j

Zemljino Od svih metala u kori najviše ima aluminijuma.

Svetske biblioteke sadrže više od 100 miliona originalnih izdanja knjiga.

U Švedskoj se do 1965. godine vozilo levom stranom ulice.

- Kao mali sam bio prepametan. Prohodao sam sa 8 meseci – reče Stefan. Perica odgovori: - Ja sam bio još pametniji. Mene su nosili do četvrte godine!

Jovan Kolundžija (Beograd, 1948) jedan je od najpoznatijih srpskih violinista svetskog glasa. Studirao je i magistrirao na Muzičkoj akademiji, a usavršavao se kod čuvenog violiniste Henrika Šeringa. Tokom karijere održao je više od 4.000 koncerata!

HOROSKOP ZA DEČAKE KOJI VEŠTO ĆUTE Predstoji ozbiljan razgovor sa roditeljima. Razgovaraćete o svemu i svačemu, ali budite oprezni – pokušajte da završite razgovor pre nego što ukapiraju da niste progovo rili ni reč. Ljubav – Prestanite da grickate nokte drage osobe. Imate svoje.

HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE SVAŠTA SANJAJU Mama i tata vam redovno kupuju igračke i slatkiše, deda umesto vas ide u školu, stariji brat vam posprema sobu. Eto, takve snove sanjate u pos lednje vreme. Zdravlje – Malecna modrica na ruci, od lenjira vaše drage osobe. A ni čvoruga nije loše ispala.

U svetu postoji dvostruko više bicikala od automobila.

l Lukas Radebe (Lids junajted) okliznuo se na led u svojoj kući dok je vadio l Dejvid Džejms (Bristol siti) grašak iz frižidera. istegao je leđni mišić pokušavajući l Santjago da dohvati daljinski upravljač. Kanjizarez (španski reprezentativac) propustio je Svetsko prvenstvo 2002, jer mu je u hotelu bočica l Liam Lorens (Portsmut) pao je preko svog psa i povredio losiona za nožni zglob. brijanje pala na nogu l Svein Grandejl (norveški reprezentativac) dok je trenirao i pokidala tetivu na trčeći po šumi, sudario se sa irvasom i teško povredio. nožnom palcu. l Kirk Brodfut (Glazgov Rendžers) spremao je jaja za doručak

......................................

u mikrotalasnoj peći, ali mu je jedno od njih eksplodiralo u lice.

Oko Velike Britanije se nalazi 1.040 ostrva.

Grafički oblikovao: Dragan Stojković

Predmo stavLJa

jetinjstvo, najljepši period u odrastanju čovjeka, uvijek obiluje bogatstvom igre, druženja i takmičarskog duha. Od najranijih dana, i prvih koraka koje napravimo, sport je nešto što čini našu svakodnevnicu. Bilo da se radi o trčanju za loptom, preskakanju prepreke koja nam se nađe na putu ili učenju vještina kroz različite discipline koje otkrivamo, vremenom postajemo spretniji, sposobniji i drugačiji. Iako u početku i nismo svjesni šta to zapravo znači kada nam roditelji i učitelji kažu da je „u zdravom tijelu i zdrav duh“, sigurni smo da nam sve vrste aktivnosti prijaju, i igranje sa drugarima je ono što nas uvijek čini jako srećnima. Pohvale kada smo u nečemu jako dobri ili bolji od naših vršnjaka, često nas motivišu da se još više dokazujemo. Većina djece koja tek kre-

nu u školu ne odlučuje se samo za jedan sport, i svi bi jednako htjeli biti dobri u košarci, fudbalu, odbojci, karateu ili nekom od mnogih koje učeći otkrivaju. To je ono što nas sve čini jako sličnima. Međutim, postoje i oni koji svoje simpatije vrlo rano otkriju i odluče im se u potpunosti posvetiti, uz mnogo učenja, vježbanja, uloženog rada i truda. Jedan je od takvih mladih sportista i Denis Orlović iz sela Ljubač kod Knina. Denis ima osam godina i učenik je prvog razreda osnovne škole. Kao i većina dječaka, Denis je prvo zavolio loptu i fudbal. Na dječijoj olimpijadi u vrtiću osvojio je i svoju prvu pobjedničku medalju. Dok je uspješno vladao loptom, iako još mali, odlučio se oprobati u još nečemu što je privuklo njegovu pažnju. Paralelno sa fudbalom, roditelji su ga upisali na trening karatea, a ljubav prema ovom sportu ubrzo je sve ostale stavila u drugi

plan. Redovni treninzi i urođeni talenat u kratkom roku donosili su najbolje rezultate. Za samo dvije godine Denis je osvojio četiri zlatne medalje i postao jedan od najuspješnijih mladih sportista u Kninu. Sa istom posvećenošću spremao se za Kup gra-

da Zadra, međunarodno takmičenje „Ploče Open“ u Pločama, Prvenstvo Dalmacije i tek završeno Prvenstvo Jadrana u Splitu, a rezultat su bila osvojena prva mjesta i najsjajnije medalje oko vrata. U karate klubu „Tigar“ u kojem Denis tri puta nedjeljno trenira, za njega imaju samo riječi hvale, kako njegovi drugari tako

i trener Miroslav Okić koji od početka prati i podržava njegov rad, pomaže u njegovom napredovanju. Posvećenost sportu, u kojem postiže samo najbolje rezultate, Denisa ne ometaju ni u svakodnevnim školskim obavezama. Sportski duh njeguje se i kroz učenje u školi, a rezultat takvog vaspitanja su i petice iz svih predmeta. U slobodno vrijeme Denis sluša muziku na svom kompjuteru, mašta o bubnjevima koje bi volio svirati, i pokazuje vještine karatea svom mlađem bratu Danijelu koji je krenuo njegovim stopama. Svojom skromnošću i ozbiljnošću, nesvakidašnjom za jednog osmogodišnjaka, Denis je najveći ponos svojih roditelja i najbolji uzor svom bratu. Na putu do crnog pojasa, koji je cilj svima koji se bave ovom vještinom, Denis kaže ići će korak po korak. Put na kojem se uči sve, od uspravnog držanja, strpljenja i poštovanja prema drugima, samopouzdanje i duboko ukorijenjeno poverenje u sebe. Koristan je za sve uzraste, a samo najodlučniji i najuporniji na njemu ustraju. Vjerujemo da će Denis nastaviti ređati svoje uspjehe, i ostvariti sve ono o čemu danas tek potajno sanja. Takvim primjerom postaće ne samo ponos svojih roditelja, drugara i grada u kojem živi, već i uzor svima nama. V. Radulović

Bijela p^elA

astavnica Snežana Petrović pod svoje je okrilje okupila više od 200 dece srpskog porekla daleko od matice i za to su joj zahvalni i deca i roditelji i sva udruženja u kojima su okupljeni srpski doseljenici u Vićenci i okolini. “Dopunska škola na srpskom jeziku 'Sveti Sava' počela je sa radom u Vićenci 19. oktobra 2010, i to posle višegodisnjih priprema i pokušaja. Tek kada se razvila Parohija, stvorili su se uslovi i za razvoj škole. Zajedničko nastojanje našeg sveštenika, oca Milivoja Topića, i tadašnjeg konzula gospođe Mirjane Kotlajić, bilo je odlučujuće za početak rada Dopunske škole u Vićenci. Školu su odmah podržali parohijani koji su među

prvima upisali svoju decu, pomagala su sva udruženja i svi smo se borili da škola opstane, uprkos brojnim teškoćama”, poverila nam je nastavnica Snežana. Dopunska škola deluje po programu Ministarst va prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Srbije. „Nastava je organizovana tako da ne bude deci opterećenje. Pored osnovna tri predmeta deca su učila i uvežbavala srpske igre i učila da međusobno komuniciraju na srpskom jeziku, kroz igru i druženje. O nama je pisala lokalna štampa i televizija Republike Srpske snimila je prilog o nama za emisiju “Tamo daleko”.

Nastavnica Snežana ostavila je veliki trag u radu ove škole i novoj nastavnici, koja je počela sa radom ove školske godine, ostavila u nasleđe divnu decu željnu znanja, kojima je usadila volju za učenjem maternjeg jezika pored redovnih školskih aktivnosti. Sa nadom da će aktuelna promena doprineti “daljem

Vojniću smo posetili plesače u folk lor nom an samblu Srpskog-kulturnog društva „Prosvjeta“. Bio je osmi mart, i međunarodni Dan žena, pa su mladi folkloraši iskoristili priliku da se malo druže, a muški članovi su devojkama doneli po ružu. Njih tridesetak se okupilo ovde pre skoro godinu dana i od tada vredno vežbaju i uigravaju koreografije. Njihov voditelj Čedomir pohvalio nam se da su za to vreme pripre-

mili osam različitih igara, od kojih su nam neke vrlo rado i pokazali, iako su svi bili obučeni svečano, a ne za igranje folklora. Bilo je tu plesova iz Srbije, Posavine, ali i nekih rusinskih igara, jer ovde se pleše i neguje sve što je dobro i zanimljivo. Ovaj mali ansambl u kome su se okupili plesači od četvrtog razreda osnov-

ne do četvrtog razreda srednje škole, koliko smo uspeli da vidimo, predstavlja pravu malu oazu mira i drugarstva. Ovde nema nikavih razlika koje odrasli ponekad nameću. Svi se zajedno igraju, vesele i druže, a na bini su svi kao jedan. Martina Brkić i Nataša Perić su najbolje prijateljice. Martina ide u prvi razred

širenju škole, njenom rastu u broju đaka, učiteljica i kvaliteta nastave”, kako kaže Snežana, od sveg srca želimo školi srpskog jezika puno uspeha u radu a nastavnici Snežani smo svi zahvalni za entuzijazam u očuvanju nacionalnog identiteta daleko od matice. Nada Čupković

Medicinske škole, a Nataša u drugi razred Trgovačke škole. Najsrećnije su što imaju priliku da igraju zajedno folklor koji toliko vole i jedna i druga. Ono što ih drži na okupu je, kako tvrde, to što su dobar tim i još bolji prijatelji. Nataša se bavi folklorom već šest godina, a ljubav prema narodnoj igri nasledila je, kao i Martina, od mame. I njoj su omiljene vlaške igre jer njih u ansamblu najduže vežbaju i uigravaju. Svi se folkloraši nadaju da će njihov veliki entuzijazam i trud koji ulažu vežbajući četiri puta nedeljno uskoro svi prepoznati kada počnu da nastupaju na smotrama folklora, na kojima će se, sigurni smo, predstaviti u najboljem svetlu. N. Milojević

Bijela p^ela

iši kao što govoriš i čitaj kao što je napisano – rečenica je poznata đacima prvacima ne samo u Srbiji već i Trstu. A da se srpski jezik daleko čuje, potvrđuju nam nastavnice dopunske škole u severnom delu Italije. „Srpska dopunska škola 'Jovan Miletić' pri Srpskoj Pravoslavnoj Crkvenoj Opštini Sv. Spiridona Čudotvorca u Trstu prvi put je zvanično 1. januara 1792. godine počela sa radom. Ime je dobila po svom dobrotvoru Jovanu Miletiću, bogatom trgovcu iz Sarajeva koji je živeo u Trstu i tu stvo-

i latinski jezik, aritmetiku i pravoslavnu veronauku. Takvo stanje održalo se do 70-ih godina 20.-og veka, kada zbog nedovoljnog broja učenika 26. maja 1973, odlukom Crkvenog odbora SPCO u Trstu, škola prestaje da radi kao redovna i nastavlja da funkcioniše kao dopunska škola“. O počecima srpske škole u Trstu govori nam jedna od sadašnjih nastavnica srpskog jezika, Danijela Gvozdić. Zajedno sa koleginicama, Slađanom

šta, kao i na kraju školske godine. Svima se dodeljuju đačke knjižice sa ocenama na koje su izuzetno ponosni“, dodaje nastavnica Danijela. „Svi završeni razredi u ovoj školi priznati su u Republici Srbiji, što znači da će svi đaci koji se vrate da žive u otadžbini moći da nastave školovanje u Srbiji normalno, bez ikakve nadoknade ili polaganja razlike predmeta. Trenutno škola ima 47 đaka uzrasta od 1.-8. razreda“.

rio veliko lično bogatstvo. Testamentom je ostavio 24.000 forinti tadašnjoj „Ilirskoj zajednici“ (kako se u to doba nazivala Srpska pravoslavna zajednica u Trstu) kako bi se mogla otvoriti škola za srpsku čeljad u Trstu. Nakon 6 meseci, 21. jula 1792, stiže i zvanično odobrenje od lokalnih, austro-ugarskih upravnih organa za otvaranje i rad ove škole. Tim aktom škola je dobila i status redovne škole u Trstu. U njoj se učilo srpski, nemački, italijanski

Marković i Majom Vranješ, od septembra 2012. decu uče srpskom jeziku i kulturi, a pod pokroviteljstvom Ministarst va prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Srbije, kada dobija i zvanično priznanje kojim biva uključena u sistem dopunskog obrazovanja u Srbiji. „Naša deca uče tri predmeta propisana od strane Ministarstva: Srpski jezik, Moja otadžbina Srbija i Osnovi kulture srpskog naroda. Učenici se ocenjuju i na kraju prvog polugodi-

A kako škola ne bi bila samo škola uz knjige i sveske, ove vredne učiteljice trude se da decu nauče o otadžbini svojih predaka i putem vanškolskih aktivnosti kroz priredbe i takmičenja. „Svake godine obavezno pripremimo Svetosavsku priredbu, zatim sledi priredba za kraj školske godine, i već tradicionalna priredba „Trieste nel mio cuore“ („Trst u mom srcu“), gradsko takmičenje u pevanju, gde naši đaci nastupaju zajedno sa đacima

Bijela p^elA

lokalnih tršćanskih škola i decom iz drugih neitalijanskih zajednica. Ponekad se u našoj školi održavaju i male pozorišne predstave, kao što je bila predstava "Maša, mašta i slova", održana u oktobru 2012. god. u izvedbi glumaca 'Panteatra' iz Beograda“, sa ponosom ističu učiteljice. Deci su svakako najomiljenije igre kojima se časovi obogaćuju, ali i deci pomažu da maternji jezik savladaju kroz igru i zabavu nakon redovne nastave koja se izvodi po italijanskim osnovnim školama. „Na repertoaru često imamo igre poznate deci u Srbiji: “Kaladont“, igra gluvih telefona, igra asocijacija, „Eci, peci, pec“, „Ide maca oko tebe“. Učionica je opremljena i multimedijalnom tablom i kompjuterom pomoću kojih imamo pristup Internetu, pa često na kraju časa gledamo emisije za decu kao što su 'Branko kockica', 'Priče iz nepričave', 'Muzički tobogan', a sve kako bi naše đake koji su rođeni ili od malih nogu žive u Italiji upoznali što više sa srpskom kulturom i kako bi im odškrinuli vrata tog čarobnog sveta i divnih emisija za decu uz koje su njihove mame i tate odrastale“, ističu učiteljice Maja, Slađana i Danijela. Svakako je najveća želja nastavnica da im se pridruže i novi đaci prvaci, ali i oni malo stariji, jer se u ovoj školi stiče mnogo više od znanja: ljubav prema maternjem jeziku i poreklu. Nada Čupković

olaznici omladinske škole fudbalskog kluba Borac, zajedno sa svojim roditeljima, posjetili su Beograd i Marakanu. U “petlićima” Borca ne treniraju samo igrači iz Bobote, već i iz Trpinje, Pačetina i Ludvinaca. Odmah po dolasku u Beograd usledio je poset Zvezdinom muzeju gde su se svi upoznali sa bogatom istorijom ovog kluba i videli više od 100 različitih trofeja, između ostalih i onaj najpoznatiji, repliku pehara osvajača Kupa šampiona iz 1991. godine. Nakon toga mladi fudbaleri su, podeljeni u dve starosne kategorije, odmerili snage sa vršnjacima iz Zvezde. Posle dve prijateljske utakmice deca i njihovi roditelji, kao Zvezdini gosti, prisustvovali su i prvenstvenoj utakmici između ovog kluba i Radničkog iz Kragujevca koju je beogradski klub dobio sa rezultatom jedan prema nula. Jedanaest odabranih sigurno će pamtiti do kraja života to što su pre početka

utakmice između Zvezde i Radničkog izveli za ruke igrače Crvene zvezde iz tunela ispod severne tribine pa sve do centra Marakane. Trener Nikica odredio je za ovu priliku jedanaest onih koji su bili najviše puta na treninzima. Osećaj izlaska iz tunela smeštenog ispod tribine na kojoj je bilo više od deset hiljada najvatrenijih navijača dugo će pamtiti i desetogodišnji Peđa Palić iz Trpinje. – U tunelu je bio poseban osećaj, čuli smo samo galamu, petarde i nestrpljivo čekali da izađemo na teren. To ću sigurno pamtiti dugo. Bilo mi je zaista dobro tokom celog dana, jedino što smo se, kada smo igrali svoju utakmicu, na terenu malo mučili i nismo uspeli da damo ni jedan gol. Nismo dodavali onoliko koliko smo trebali, više smo gledali kako ćemo šutirati, ali na kraju nismo razočarani, jer je bila prijateljska utakmica, kaže Peđa. Na terenu se našla i jedna

devojčica od tri koliko ih trenira u Borcu. Reč je o Zvezdani Popović iz Bobote, koja je ime dobila upravo po slavnom fudbalskom klubu.

će, ali mislim da ipak neću, zaključio je Milan nakon što je utakmica završila. Miloš Dragaš iz Trpinje bio je golman protiv vršnjaka iz Zvezde. U Beograd je dola-

Nisu, međutim, sva deca navijači Zvezde, bilo je i partizanovaca. Jedan od njih je i Milan Šljukić iz Pačetina koji je nakon ove posete umalo promenio mišljenje. – Na utakmici mi je bilo zanimljivo, a iako sam partizanovac navijao sam ovog puta za Zvezdu. Čuo sam i video neke dobre fore na severu, pa sam se čak i predomišljao da počnem da navijam za Zvezdu i ubudu-

zio nekoliko puta ranije, ali je ovo prvi put da je bio na popularnoj Marakani. – Od svega što smo videli ovog dana, posebno ću pamtiti trenutak kad je Zvezda dala gol i kada smo svi skočili sa svojih stolica i veselili se. Još uvek mi odzvanja u ušima navijačka pesma „Svuda grmi okolo...“, zaključio je Miloš u autobusu na povratku kući. Nikola Milojević

Bijela p^ela

Poštobana redakcijo, dugo listamo i čitamo vaš časopis i veoma nam se dopada, pa smo odlučili i mi poslati naše radove u nadi da će bar nekoliko ukrasiti vaš časopis na našu radost. Predškolska grupa OŠ Markupica. Aneli Škorić, Dežanovac

Bojana Savanović, Dežanovac

Srpski jezik Na srpski jezik idem od prvog razreda i vrlo mi je zanimwiv. Bilo mi je lako naučiti ćirilicu jer su mi neka slova bila zabavna. Slovo “ž” izgledalo mi je poput žabe. Nastavnica srpskog jezika i kultura, Radmila Kuga, upoznala nas je sa piscima i pjesnicima. Na nastavi puno razgovaramo jer nastavnica želi čuti naše mišwewe. Ne učimo samo kwiževnost. Ponekad, nakon razgovora o tekstu, nacrtamo to što smo čitali. Zato je nastava raznolika i zanimwiva, pa nije ni čudo da volim pohađati sate srpskog jezika i kulture. Jelena Bojić, 5. razr., Dowi Lapac

Za mene učewe srpskog jezika i kulture znači obrazovawe. Nastavu pohađam od trećeg razreda. Učimo, pišemo, čitamo. Išao sam i u "qetuu školu" na Pašmanu i bilo je super. Igrali smo se, kupali, ali i učili istoriju Srbije i učili plesati folklorne igre. U svojoj školi u Kninu nemam nikakvih problema, svi se lijepo slažemo. Mirko Bradaš, 6. razr., Knin Kristina Stanisavqević, Gračac

Milan Stanisavqević, Gračac

Jelena Stanisavqević, Gračac

Bijela p^elA

Prijatelj

Proleće

Moj se prijatelj zove Stefan. On ima smeđe oči i crvene usne. Voli se smejati. Prezime mu je Kiš. Nosi belo-plavu majicu. Stefan ima psa po imenu Luna. Luna je sivo-bele boje. Stefan se voli igrati sa mnom.

Stiglo je proleće, puno vedrine. Volim što više nema zime. Sve okolo, vedrina neka, ah, to je život, neka, neka!

Luka Jovčić, 2. razr., Tenja

Nenad Bogunović, Srb

Angelina Majkić, 5. razr., Jagodwak

Aleksandar Zelić, Žegar

Mama

Zove se Đurđina. Ima zelene oči i smeđu dugu kosu. Brine se o meni. Preziva se Jovčić. Ja je ne bih menjao ni za Zemaljsku kuglu.

Luka Jovčić, 2. razr., Tenja

Jako te volim, mama ja te jako, jako volim, draga moja mama. Ti si dobra bila, uvek nasmejana. Kad zatreba, brzim korakom dotrčiš i stalno me dobrom učiš. Zato ću te uvek jako voleti i uvek se za tvoje zdravlje moliti.

Luka Erić, 3. razr., Markušica

Čarobni štapić Kad bih imala čarobni štapić, dovela bih u red, prvo mame i tate, i wihovu znatižequ pretvorila u lepu žequ. Svu tugu, bolest, i starost, pretvorila bih u sreću, zdravqe i mladost. A mamine i tatine kazne, preokrenula bih u smeh, i zagrqaje mazne.

Saška Galetić, Markušica

Leon Babić, Markušica

Teodora Đuranović, 5. razr., Daq

KNJIŽEVNI KLUB “MIROSLAV-MIKA ANTIĆ” IZ INĐIJE 25. MEĐUNARODNI PESNIČKI KONKURS “GARAVI SOKAK”, 2014. Uslovi konkursa: - Poslati tri pesme, dužine od 12 do 24 reda, teme slobodne. - Pesme potpisati imenom i prezimenom, navesti tačnu adresu stanovanja, brojeve telefona i elektronsku adresu. - Pesme mogu biti na srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku, a ukoliko stvarate na drugim jezicima, uz orginal poslati prevod na jedan od navedenih jezika. - Obavezna kraća biografija autora. - Konkurs traje od 12. februara do 30. maja 2014. godine, a pesme slati na adresu: konkurs@zlatomirborovnica.net ili Zlatomir Borovnica, ulica Kneza Lazara 14/25 22320 Inđija, Srbija (za konkurs). - Pesme slati isključivo u jednom word 2003 dokumentu i obavezno ga nazvati imenom i prezimenom autora, time nam u mnogome olakšavate rad na zborniku. - Telefoni za kontakt: - fiksni: +381/22-551-347 — mobilni: +381/64-617-1354.

Dajana Veselinović, Žegar

Marko Gužvica, Žegar

Saša Kovačević, Maja B., Markušica Markušica

Miodrag Momić, Knin

Saša Mihajlović, Markušica

Una Dražić, Dowi Lapac

Bijela p^ela

Dajana Ćorković, 3. razr., Dvor

Milena Knežević, 4. razr. , Dvor

Đorđe Lukač, 8. razr., Dvor

Milica Knežević, 4. razr., Dvor

Bijela p^elA

Nikolaj Ostojić, 5. razr., Dvor

Adrijana Bogdan, 4. razr., Jagodwak

Nenad Trivunović, 4. razr., Jagodwak

Maja Dragoslavac, 4. razr., Gračac

Dino Tadić, 4. razr., Dvor

Una Meničanin, 4. razr., Dvor

Milica, 3. razr.

Jelena Ćoso, 1. razr., Žegar

Miloš Jovičić, 1. razr., Jagodwak

Ana Vukčević, 3. razr., Gračac

Bijela p^ela

MAGIČNI KVADRAT

ISPUWALKA

Vodoravno i uspravno: 1. Listopadno drvo 2. Muško ime 3. Stari izraz za sto 4. Put 5. Kretawe vodene površine

Popuni prazna poqa. 3 cifre: 250, 743 4 cifre: 3362, 3908, 4789, 7382, 7721, 8482, 8533, 9012 5 cifara: 92640, 96401 7 cifara: 45112754, 6985401, 8801236, 9295113

Pripremio Dragiša Laptošević

ARUKONE

Spojite iste brojeve linijama koje prolaze praznim poqima. Linije se ne smiju sjeći, a sva poqa moraju da budu popuwena.

KOWIĆEV SKOK

Trice

Krećući se kao skakač na šahovskoj tabli otkrijte narodnu izreku. Počnite od označenog poqa. "SKUPQA DARA..."

Koliki je zbir svih trojki?

Ime Prezime

nagradni Z ADA T A K

Razred Adresa REBUS

Odgovor

SKD Prosvjeta Pododbor Rijeka Bijela pčela Trg Sv. Barbare 1 51000 Rijeka

Bijela p^elA

Koji se pojam skriva u rebusu?

Web-zanimacije

o, ta nauka! Voliš da eksperimentišeš? Zanima te fizika, biologija, hemija, forenzika? Odlično! Evo, pravog sajta za tebe www.lovemyscience. com . Sajt je namijewen djeci i roditeqima: djeci, zato što sadrži mnogo jednostavnih naučnih eksperimenata i najosnovnije informacije Nauka je svugdje oko nas, u svakodnevnom životu i sigurno će te oduševiti šta nas sve okružuje i koji zakoni važe. Prilikom eksperimentisawa drži se pravila zaštite sebe i okoline, operi ruke poslije svakog ekpsperimenta, pogledaj u Laboratoriju pravila kao i miješawe i razdvajawe u okviru vodiča kroz laboratoriju. o naučnim temama koje zanimaju djecu, a roditeqima pomaže da djeci uz pomoć datih eksperimenata i opisa sve te pojave na što jednostavniji način objasne. Putem ove stranice saznaćete više o prirodnim naukama kroz zabavu, igru i slike kao i jednostavan rječnik koji objašwava stručne termine.

Odabrala: Nada ^upkovi}

RJE{EWA ARUKONE

IMENOSLOV MAGIČNI KVADRAT

1. Hrast, 2. Rista, 3. Astal, 4. Staza, 5. Talas Trice

2 1 rebus

koWIĆWV SKOK

Motor

Skupqa Dara nego mera.

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka iz pro{log broja nagrađeni su Aleksandar Dubajić i Radmila Đilas iz Gračaca.

Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imeno slov. KSENIJA je iskqučivo žensko ime. Potječe iz grčkog jezika, a znači gostoqubivost, a lično žensko ime gostoqubiva. Međutim, u grčkom jeziku postoji još i riječ "ksenos", što znači "tuđ, nepoznat". Izvedenica ovog imena je malo a to su: Ksena, Sena Senka, pa i Sewa i Sewka. B. Kostić

Bijela p^ela

ČIPKO I DJED FILIP

ISSN 1331-5455

Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

NAGRADE Nagrada Rijeke 2005. •Nagrada Grada Cucić 2011. •Zmajeva Sima nagrada 2012. •

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likovni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: Skaner Studio, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije