RIJEKA, januar 2015.
djecu u v s za list
1994. MUSIĆ Ć I U L O JANA ILA TAT Q E M E T U
Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta
203
SADRŽAJ 4 6 8 10 12 13 14 15 16 18 20 22 24 26 28 30 31 32 34 38 40 42 43 44
Kquč Kquč (priča) Priča o Božiću Stevan Sremac Sveti Sava Manastir Gandzasar Zašto Rastko Nemawić Tršić Kraqevina Holandija Zuzuko Znam latinicu, učim ćirilicu Svoja rupa (strip) Ekologija: Životiwe na cesti Nebojša Glogovac Zorgaf Longin Kviz Za tebe i za... Predstavqamo... Maštom, rukom... Mala galerija Veliki odmor Web-zanimacije Čipko
Dragi prijateqi, bjelopčelice i bjelopčelci, Konačno je došla nova godina. A počela je odlično, praznicima. Ovaj snijeg je dobrodošao, skijawe, sawkawe, grudawe, klizawe, prava uživancija. No, i to je prošlo, pa ste već u školskim klupama. To znači – opet učewe, čitawe lektire, ocjene. Sigurni smo da ste donijeli, kao i svi, neke odluke za ovu 2015. godinu. Vjerojatno se neke odnose i na školu i ocjene. Važno je da se sada na početku drugog polugodišta više potrudite, učite, da počnete s dobrim ocjenama. I mi ćemo se potruditi da budemo boqi i zanimqiviji. U tome i vi možete pomoći. Čekamo vaše crteže, pjesme i priče. Bilo je sigurno zanimqivih doživqaja na praznicima, pa ih podijelite s nama. I, na kraju, nadamo se da će se vaše žeqe, što ste ih požeqeli u novogodišwoj noći ostvariti. Vaša Bijela pčela
kljuc �
Rimski bog Janus imao je dvostruko lice. Bio je čuvar ključeva svih postojećih vrata i upravljao svim putevima. Njegovo dvostruko božansko lice povezano je s dvostrukom ulogom ključa – otvaranjem i zatvaranjem, otključavanjem i zaključavanjem. Iz mita o bogu Janusu može se iščitati simbolika ključa. Jer, držati u rukama ključ značilo je posjedovati vlast; gospodariti i zapovijedati. Onom, tko ima ključ, pripada mu i mudrost, i znanje, i uspjeh. Ključ je simbol tajne koju valja otkriti, zagonetke koju valja riješiti. On je bljesak prosvjetljenja i otkrića.
Hvalospjev pobjedi
Pietro Perugino, Predaja ključeva, detalj
Simbol vlasti Hristos, u društvu apostola i pred okupljanim građanima, sv. Petru svečano dodjeljuje ključeve Kraljevstva Nebeskog. Tako sv. Petar postaje čuvar rajskih vrata. Motiv predaje ključeva u slikarstvu često se ponavljao. No slika majstora Pjetra Peruđina zaslužuje posebnu pažnju zbog načina na koji je naslikan svaki lik uzvišenog događaja, njihova živopisna odjeća, njihova otmjena kretnja i pokret ruku. Peruđino je volio mekane i profinjene linije i ljupke tonove. On je znalački koristio boje koje su bile zaštitni znak njegova načina slikanja. Dva ključa postali su simboli vlasti. Vlast ključeva prisvojila je i crkva. Srebrni i zlatni ključ ima papinski grb. 4
Bijela p^elA
Nakon duge opsade, našavši se u snažnom obruču španskih kopljanika, bedemi flandrijskog grada Brede morali su da popuste. Predaja ključeva, kao simboličkog znaka predaje grada, izvršena je na prostranoj ravnici koja je preplavljena visoko uzdignutim kopljima pobjed- Diego Velazquez, Predaja Brede, detalj ničke vojske. Nasuprot njoj naslikana su kratka, skrušeno spuštena koplja poraženih. Slikajući ovaj prizor Diego Velaskez nastojao je da uveliča svoje zemljake i njihovu pobjedu, No, usprkos tom ograničenju, Velaskez je naslikao živo i snažno djelo. On je prizor obasjao prozirnim i sjajnim svjetlom neba po kome plove razbijeni oblaci, dok u ravnici stupaju trupe, vijore zastave, vide se koplja, konji…
Znak (o)vlasti Britanski lord, vojničkog držanja, zapovjednik je engleskih trupa na poluostrvu Gibraltar. Odlučan izraz lordovog lica i ključ što ga drži u ruci, znaci su (o)vlasti što ga ima guverner na posjedu od velikog značaja. Lice lorda prikazano je izuzetno vjerno kako bi izrazilo pouzdanu narav i sposobnost. Portret britanskog heroja, koji je godinama odolijevao opsadi nadmoćnog neprijatelja, naslikao je slavni Džošua Rejnolds. On je junačku lordovu glavu okružio kovitlacima dima i paljevine.
Joshua Reynolds, Lord Heathfield pred Gibraltarom
Ključ razumjevanja Vrata poezije, jedno od najstarijih i najzapaženijih djela Ladislava Šošterića, otkrivaju svu ljepotu umjetničkih snova i slikarevu ranu ljubav prema nadrealizmu. Trideset godina kasnije Šošterić će da naslika minijaturu na kojoj se goropadno rasprostire masivni ključ. Uz njega stajat će i staklenka. Na tamnoj pozadini umjetnik je još prikazao slikarsko platno sa motivima starog zdanja. Ladislav Šošterić, Stari ključ Nezgrapni ključ izaziva nedoumicu: da li on zatvara, ili, i dalje otvara "vrata poezije"?
Proturječnost predmeta Salvador Dali, Nadrealistički plakat
Plakat jednog genija Stasiti brkati atleta zavrnutih nogavica, ponosno stoji u procjepu zemlje. Jednom nogom nemilosrdno je zgazio krticu. U procjepu se nalaze šupljine; u jednoj je smješten sićušan lik žene, a u drugoj je velikim slovima ispisano: DALI. To je sadržaj slike – plakata istinskog propovjednika nadrealističkog pokreta, samoproglašenog genija, Salvadora Dalija, koji je htio da postane vođa nadrealista. Naslikani ključ tumač je njegovih želja i njegovog slikarskog programa.
Svežanj ključeva pokraj igračice i neodređeni plosnati oblici stvaraju utisak snage i pokretljivosti. Fernan Leže bio je sklon slikanju proturječnih predmeta, ali je volio da onu budu sastavni dio cjeline. Snagu svog izraza Leže je crpio iz strogosti crteže i živosti boja. Oštrina i jednostavnost, tonovi žutozelene, plavosive, smeđe, mrke i crne bila su osnovna sredstva razmišljanja ovog slikara koji je djelomočno pripadao krugu kubista. Ležejeve slike, naročito one iz kasnijeg razdoblja stvaranja, odišu zdravljem i veFernand Leger, Igračica sa ključevima drinom.
Sjećanje na glumca
Milivoje Bogosavljević, Počasni ključ "Milivoje Živanović"
Počasni ključ pozorišta iz Požarevca sjećanje je na velikana srpskog glumišta Milivoja Živanovića, koji je u svojoj bogatoj karijeri odigrao oko 400 uloga: nezaboravnog Jegora Buliševa Maksima Gorkog, Agatona Branislava Nušića, kralja Lira Viljem Šekspira. Ključ je izradio je u sitnoj plastici vajar i slikar Milivoje Bogosavljević. On je znane obrise glumčevog lica utisnuo u brončani ključ jednostavnom i dobrom modelacijom. Portret u reljefu nosi obilježje glumčeve ličnosti, njegove duboko osjećajne prirode. Počasni kjluč dodjeljuje se predsjedniku žirija u vrijeme glumačkih svečanosti “Milivoje Živanović”. Bijela p^ela
5
LAZA LAZIĆ
č u q K
Kquč uspeha (dragi moji, dajem vam na znawe) to je vedro, lako, čilo – rano ustajawe! Otkqučajte dveri zore! Na sva vrata i prozore pustite dah poqa! To i nije novost neka – kquč sreće je za čoveka rad! Smeh! Dobra voqa. „Zakqučan si u mom srcu, ne možeš izaći, kqučeve sam izgubila, ne mogu ih naći!…“ Kad pred zamak tajni stupiš, moraš hrabrost da prikupiš, da kucneš zvekirom: kapije se pred lepotom i pred žeqom za životom otvaraju širom… S notnim kqučem u nedrima jači si od briga. Lakše ti je ako voliš Bramsa, Lista, Griga… I Dominigo Plasido do re mi fa so la si do vežba svakog dana! Zato mu je, s puno vere, dala zlatni kquč Opere publika zahvalna… Lopov s teškim kalauzom u stan tuđi rupi. „Daj,“ veli „sad još da šmugnem, da kroz ovaj prozor strugnem i da se izvučem.“ Ali, hoćeš! Istog časa na policiju nabasa! Nađe se pod kqučem. U buvari naš Drpislav siguran je barem. Po ceo dan igra karte sa svojim kqučarem. Dok zatvorske dane broji, može da se ospokoji i na miru spava. Je li tako? Kapija se tu svakako dobro zakqučava. Kqučevi se negde cene više, negde mawe. Niko jače kquč ne qubi od slavnog Kir Jawe! U kovčegu seferine, srebro, zlato i cekine čuva stari Cici. Dom se ruši, buja trava, a u štali kow crkava prokletom tvrdici! Kquč o pasu vazda nosi pleme Harpagona, kquč od kuće, od predsobqa, podruma, salona, kquč od trapa i sušare, i tavana i košare, i špajza, naravno. Kquč od šupe, kokošiwca i krletke kanarinca zanemelog davno… Jednom, vrlo gladan, sede Robinzon da ruča. Kad konzervu uze, vide: nema za wu kquča! A što da mu kida nerve bedni kqučić za konzerve, ćorava mu strana!
Bijela p^ela
7
Ilustrovala: Petra Kožar
Tu mu rastu ispred nosa tone urmi i kokosa i slatkih banana! Ko se mršti, kuwa, brine, ćuti, gunđa dovek, ko živi bez prijateqa – zakqučan je čovek… Daj mi čoveka što nije strasti rob, što sa vedrije strane život shvata, otvorenog daj mi druga i u srcu nosiću ga k'o rođenog brata.
Priča o Božiću U ponoć otvori se nebo. Anđeli zaljuljaju zvona. Ljudi se prenu, kao probuđeni iz sna. Srca im radosno zatrepere, sva skupa, kao latice jednog, istog, veličanstvenog cvijeta, usred koga sja sunce ljubavi – Isus. Ljube se i grle, čestitajući jedni drugima praznik Hristovog rođenja. Osjećaju, napokon, da su svi oni, zaista, rod rođeni. Sjenke nepovjerenja, zlovolje, zavisti, zloće, koje su, možda, pale među njih, zamaglivši im vid, u tome svetom času, tope se kao led na sucu – reče baka i nasmiješi se. Kako je to moguće? – upita Luka, zbunjen. Moguće je – reče baka – jer svi mi, duboko u našim srcima, nosimo sjećanje na raj, naš božanski zavičaj, u kome su živjeli praotac Adam i pramajka Eva, praroditelji čovječanstva. Ali, rekla si da je tamo bila zmija! – trgne se Luka. Da – reče baka, zaklimavši glavom. – Bila je tamo i uživala u tom prekrasnom vrtu. A zašto? – upita Luka, namršten. Bog zna – reče baka, uzdahnuvši. – Možda zato da bi ispitao srca svojih stvorenja, da provjeri jesu li zbilja dostojna da žive u krasoti, bez briga, muka, bola i suza?
Oni su htjeli probati tu jabuku… – započne Luka i stane. Odmahne rukom, pa doda: – Onda su zauvijek izbačeni iz raja! Ne zauvijek – reče baka. – Jednog dana… Kad? – prekine je unuk, nestrpljiv. Moramo se još mnogo truditi – reče baka. – Svaki dan postavljaju nam se pitanja, na koja treba naći prave odgovore, i zadaci koje treba izvršiti. Kao u školi, samo bez raspusta? – poskoči Luka. – To nije lako… Nije – složi se baka. – No, ne treba se obeshrabrivati. Nismo sami. Bog nam je dao Božić. Da nas podsjeti ko smo i pomogne nam da lakše nađemo put… Pa, ko smo, ustvari? – upadne joj u riječ Luka. Ljudi – reče baka i nasmiješi se. – Božja djeca! I Božić nas na to podsjeća? – upita Luka i zamisli se. – Ipak, čim prođe, svi to zaborave! Ne baš svi – reče baka, pomilovavši ga po kosi… Neki se sjećaju i, svojim riječima i djelima, pomažu drugima da se sjete. Voljela bih da i ti budeš jedan od njih. Što je više onih koji ne zaboravljaju, Zemlja će prije postati ono što, ustvari, jest – Božji vrt!
Božićna zvona božićna zvona veselo bruje, kroz noć zimsku odjekuje -
Isus Hrist – ljubav sama, rodio se među nama -
bim-bam-bom, bim-bam-bom -
bim-bam-bom bim-bam-bom –
anđelska se pjesma čuje, srce srcu poručuje -
svjetlost zemlju obasjala, nesta tama s utvarama -
bim-bam-bom, bim-bam bom -
bim-bam-bom bim-bam-bom!
Ilustrovao: Sven Kovačević
Sonja Krstanović
Stevan Sremac (1855 – 1906)
Pripremio: Ratko Reli]
"Bio si plemenit, jer veseqe je ono što dušu oplemewuje" (A.G.Matoš) Sremac je jedan od najboqih srpskih humorista i istinski pisac realista. To potvrđuju mnoga wegova djela u kojima je prikazao qude koje je poznavao
ki mučenik". U svojim djelima Sremac slika savremeni stvarni život Niša i malih srpskih mjesta i po tome se razlikuje od svojih prethodnika koji su pretežno opisivali seoski život, i to uqepšano, idilično. U wegovim se radovima redaju razni likovi seqaka, trgovaca, činovnika, intelektualaca, popova, kafexija, propalica, prosjaka, lopova, pijanica… Prikazujući ličnosti i društvena događawa svoga vremena Sremac ne ulazi u dubqa opisivawa qudskih karaktera i društvenih pojava ‡ glavna mu je namjera nasmijati čitaoca, u čemu i uspijeva. Wegova se
PISAC SRPSKIH PALANKI i događaji kojima je najčešće svjedočio. Likove i zbivawa je često začiwavao humorom, život je, gledao sa smiješne strane.
Sremčeva djela i danas su zanimqiva. Neke osobine ličnosti i događaji što ih opisuje mogu se prepoznati i u našem vremenu.
Zapažao humor već u školi
Pisac Niša i srpskih palanki
Sremac je imao izuzetan dar zapažawa. Primjećivao je šaqive pojedinosti koje drugi nisu uočavali. Takvu je osobinu pokazao još u školskim klupama, o čemu govori wegov prijateq Sreten Pašić: "Sremčev humor počeo se oštriti najpre na našim školskim drugovima, kojih je tada bilo iz celog Srpstva…" Pašić kaže da je Sremac na oku imao naročito one školarce "koji su primali pomoć od drugova, a zašivali dukate u tkanice".
Sremac je počeo pisati kwiževna djela kasno, u četrdesetim godinama života. (Prije toga, kao profesor historije, pisao je uzvišenim tonom o srpskoj prošlosti i wezinim junacima). Najpoznatiji su mu kwiževni radovi "Ivkova slava", "Pop Ćira i pop Spira", "Vukadin" i "Zona Zamfirova". Najčitanije su mu pripovijetke: "Putujuće društvo", "Kir. Geras", "Česna starina", "Buri i Englezi", "Nova godina", "Maler", "Junak dana" i "Politič-
10
Bijela p^elA
djela i danas prikazuju na raznim festivalima, naročito "Zona Zamfirova" i "Gospođa ministarka". Buri i Englezi Ovo je jedna od najčitanijih Sremčevih pripovijedaka. Glavna je ličnost gazda Radisav čiju je kafanu Sremac opisao i dao sliku wegovog doma, zavirio u večerwe "zanimacije" tadašwe mladosti i upoznao nas sa živahnim razgovorom sa sinom Marjanom. Sve je to, dakako, obiqežio blagim humorom i zgodnim izrazima. Pripovijetka ima i svoju aktualnost: dodiruje i neka tadašwa zbivawa u svijetu. Stevan Sremac je rođen u Senti, u Bačkoj, gdje je završio osnovnu školu. Rano je ostao
bez roditeqa, pa je brigu o wemu preuzeo ujak Jovan Đorđević, istaknuti javni radnik, profesor na Velikoj školi i neko vrijeme ministar. Ujak ga je doveo u Beograd gdje je završio gimnaziju i Veliku školu. Kao dobrovoqac učestvovao je u Srpsko-turskom ratu (1876-1878). Na wegov duhovni i politički život presudno je utjecao ujak. Sremac kao profesor djelovao je u Nišu, Pirotu, a zatim se zapošqava u Beogradu. Umro je na liječewu u Soko-bawi. Na wegovoj sahrani bilo je mnoštvo naroda među kojima i wegovi protivnici koje je opisao u svojim kwiževnim radovima. Sremčeva radna biqežnica "M nogo je godina pravio biqeške o svemu interesantnom što je zapazio. Svaka zgodna šala, humoristička opaska koju je čuo ili komična situaciju koju je video, bila je istog dana zabeležena u wegovoj beležnici." (Dimitrije Vučenov) REKLI SU Bio je jedan od najpronicqivijih i najradoznalijih promatrača. Vladimir Jovičić
Sremčev je stil reqefan, slikovit i živahan. Jovan Skerlić
Sremac otkriva istančanim zapažawem sasvim osebujan svijet qudskih slabosti i nastranosti. Tvrtko Čubelić
Buri i Englezi (Sličice iz srpskog života)
Ovo je priča o gazdi Radisavu, kafexiji, kojemu je u srcu mali južnoafrički narod Buri. Razgovor oca i sina koji se kasno vratio kući To "per-si" u razgovoru između oca i sina nije nikad dobro značilo, to je Marjan iz bogatog svog iskustva znao. Uvek su posle te i takve učtivosti sledovale brutalnosti. Pa kako ste to oboleli, vaše sijatelstvo, majkin prinče? Pao sam! – prošapta Marjan, jer je znao da posle tih titula sleduju batine. A gde si to pao, blago meni? Na trotoaru. E, o ´ će to. O ´ će! Sad u maju su najopasnije poledice, pa se omakne čoveku noga, i tada ima najviše smrtnih slučajeva! – reče gazda Radisav, pa ustade. A sin razumede dobro taj pokret, i odmah se namesti uza zid da skloni leđa i sve što je tim pokretom očevim bilo ugroženo i u opasnost došlo. – Nego dosta je bilo komendije! – veli gazda Radisav. A sad odmah da mi kažeš qudski: Gde te oćopaviše i kako? Gde si se i s kim si se tuk´o? Govori! – grmeo je otac. Nisam se tuk´o! Jesi! Nisam. Šta veliš nisi? – viknu i izvuče iz mraka svež, okresan prut. Nećeš da kažeš? O ´ ću… kazaću… kazaću odnah! – ubrza Marjan kad vide kako otac bira koju stranu pruta da upotrebi, tawu ili debqu, što je bednom detetu podjednako strašno i sasvim svejedno bilo. Kazuj, dakle! Igrali smo se… Gde? Na Vračaru… Šta ste se igrali? Igrali smo se rata. Srba i Turaka? A? Jok! Igrali smo se Bura i Engleza. Tukli ste se. Pa jesu li se razišli ćopavi ka´ ti, blago meni? Nisu!… Ja sam bio barjaktar! A bio si Orloviću Pavle! Pa? Pa se oko barjaktara nejviše tukli… A, a. Pa ti si isp´o ka´ neki novi Katanić. Nisi dao barjak, a? Pa tako dobio kamenicu u nogu… Na čijoj si strani bio? Čiji si barjaktar bio, blago meni? Bio sam burski… E? Baš burski… Boga mi burski tata! Pitaj decu. Tvoja sreća! – reče vrteći glavom, ali odobrovoqeno otac. – a da si bio engleski, ja bi´ ti sad tu drugu zdravu prebio! A ´ jd´ vuci se unutra. Nasto, podaj mu negu i duplu porciju! Bijela p^ela
11
vi mi znamo priče o Svetom Savi i Hilandaru, Savi i srpskoj crkvi, Savi i srpskoj državi ‡ Sava i nacionalna prosveta… Međutim jedna od glavnih priča vezanih za Svetog Savu u istoriji srpske crkve i države jeste priča o Savi i Studenici. Manastir Studenica posvećen je Presvetoj Bogorodici, savremenik je crkava u Parizu (Notr-Dam) i Kenteberiji u Engleskoj. Studenica je zadužbina velikog župana Stevana Nemawe (Sv. Simeona) podignuta sa ciqem da bude wegov mauzolej, grobnica, wega začetnika dinastije Nemawića, sredwevekovne srpske države i autokefalne, nezavisne crkve. Veza Studenice i Svetog Save jeste ta što je Sveti Sava ostvario očev san. Bez Savinog duha Studenica ne bi bila okosnica i centar srpskog političkog i duhovnog bića. Sveti Sava je u Studenicu došao iz Svete Gore i Svete zemqe, doneo je sa sobom mošti svoga oca Svetog Simeona i u Studenici izmirio braću.
S
12
Bijela p^elA
Baš tu u Studenici Vukan je prihvatio Stefana kao vrhovnog vladara srpskih zemaqa. Sveti Sava je bio iguman Studenice (1206-1217. god.) i iz Studenice, kao glavnog crkvenog središta tadašwe Srbije, Sava otpočiwe rad na osamostaqivawu srpske crkve. U Studenici, zahvaqujući Savinom radu, počiwe istorija našeg naroda, započeta kultom Nemawića. Sam Sve-
što takve čudotvorne mošti imaš…" Prvo se stara o Studenici Sveti Sava kao iguman manastira a potom i kao prvi srpski arhiepiskop. Sava je odredio da centar samostalne države i nezavisne crkve bude očev grob, čudotvorne mirotočive mošti koje će objediniti vlast, izmiriti braću i ujediniti narod. Ovaj značaj Svetog Save i Studenice pomiwe nam i Savin
Sveti Sava i Studenica “Sava crkve uzdizaše na temeqima apostola i proroka…” (Teodosije) ti Sava svedoči u hrisovuqi napisanoj na zidu Studenice o podizawu Studenice između 1183-96. godine. A patrijarh Pajsije kaže: “Veseli se, Studenice, velika crkvo,
Manastir Studenica
savremenik i protivnik Dimitrije Homatijan. Presudni momenat u istoriji Svetog Save i Studenice bio je 9. februar 1206. godine kada je veliki župan Stefan Nemawa (monah Simeon) sahrawen u Bogorodičinoj crkvi u Studenici. Sveti Sava će daqe u svom duhovnom i narodnom poslu, na dobro svog naroda, sa svih svojih apostolskih putovawa donositi darove očevoj zadužbini i tako Studenicu učiniti riznicom srpske sredwovekovne kulture, duhovnosti i političke misli. Studenički tipik, Savino delo, čini manastir Studenicu mestom početka srpske istorije i crkve. Radoš Matić
mANASTIR GANDZASAR
ahvaqujući poznatom jermenskom piscu Babkenu Simowanu, inače prijatequ Srbije, relativno lako sam dobio dozvolu da posetim Nagorno Karabah. Bilo je to u julu 2010. godine. U blizini manastira Gandzasar, gde sam se uputio, neprijatno su odjekivale detonacije. Mineri Nagorno Karabaha upravo su uklawali mine zaostale iz rata sa Azerbejxanom. U razdobqu od 1988. do 1994. godine Jermeni su vodili ogorčene borbe za oslobođewe i nezavisnost. Jer, Nagorno Karabah oduvek je bio jermenski, iako ga je Staqin pripojio novostvorenoj sovjetskoj republici Azerbejxan. Obilazeći ovu lepu zemqu nailazio sam na tragove borbe na svakom koraku. To i međunarodna izolacija Nagorno Karabaha nisu, naravno, umawili lepotu i značaj wenog umetničkog i duhovnog nasleđa. Jermenska arhitektura relativno rano je stekla ugled, vezavši se za hrišćanstvo koje u Jermeniji ima biblijsko utemeqewe. Navešću nekoliko primera koji to pokazuju. Kada se u Carigradu 989. godine urušila kupola Aja Sofije, pozvan je jermenski arhitekta Trdat da to sredi. Jermeni su sagradili i Plavu xamiju u Carigradu. Oni su veoma zaslužni i za stvarawe moravskog stila u srpskoj sredwovekovnoj državi, itd. Staqin je tridesetih godina 20. veka u Nagorno Karabahu zatvorio sve crkve, a nekima je promenio i namenu. Time nije uspeo da uguši duhovnost naroda. Jedan od najupečatqivijih doka-
Z
Dugovečni kao pla n i n e za za to je manastir Gandzasar. Gandzasar na jermenskom jeziku znači planina bogatstva. U blizini ima dosta rudnika srebra, ali pravo bogatstvo je upravo manastir Gandzasar posvećen svetom Jovanu Krstitequ. Manastir je građen po nalogu kneza Asana Xalala Vahtangjana. Predvorje je sagradila wegova žena Maikan. Gradwa je počela 1216., a završena 1240. godine. Po predawu u temeqe manastira položena je odsečena glava svetog Jovana Krstiteqa. U manastiru su čuvane i mošti wegovog oca Zaharija. Ovaj značajan spomenik naročito krasi preko 200 tekstova na jermenskom jeziku uklesanih u zidove. Posebnu vrednost predstavqaju skulpture raspoređene po čitavoj fasadi manastira, što je inače karakteristično za jermensku arhitekturu. Među skulpturama se izdvajaju Adam i Eva, Hrist, knez Asan kako na glavi drži model crkve, mnogo čudesnih životiwa od kojih,
posebno, dva lava pored ulaza, koji kao da čuvaju svetiwu od nepožeqnih. Nagorno Karabah je mala planinska republika na Kavkazu, ali strateški veoma važna, jer ko je kontrolisao Nagorno Karabah kontrolisao je i glavne putne pravce koji su išli od istoka ka zapadu ili obrnuto. Na površini od 5,2 hiqade kvadratnih kilometara živi svega oko 190.000 stanovnika. I naseqenost je slaba, na jedan kvadratni kilometar dolazi tridesetak stanovnika. Na licima žiteqa Nagorno Karabaha ne vidi se gorčina izolacije (wihovu zemqu ne priznaje ni jedna država na svetu). Naprotiv, vidi se optimizam i ponos. Dovoqno za život i dugovečnost. Uostalom, i čuvena skulptura Mi i naše planine, koju je 1966. godine uradio vajar Sargis Bagdasarian, jasno simboliše suštinu života u Nagorno Karabahu. Milutin Dedić
Bijela p^ela
13
Zašto se djetetu buše uši
Pi{e: Jovan Savi^in Prica
narodu postoji uzrečica: “Svako zašto ima svoje zato.” Lijepo je to smišqeno i rečeno, ali ostaje pitawe; da li je u svakom "zato" izrečena istina?
U
Zašto Vratićemo se u prošlost kada je postojao običaj da đak koji je odgovorio na učiteqevo pitawe ide od klupe do klupe i vuče za uši one kojima je bilo postavqeno pitawe, a oni nisu znali odgovor. Ovaj običaj liči na kaznu zbog nenaučene lekcije. Bilo je i takvih slučajeva, ali wegov nastavnik nema veze sa kažwavawem nego s vjerovawem da se razum i pamćewe nalaze u ušima. Tragove ovoga vjerovawa nalazimo kod Grka i Rimqana gdje su svjedoci, prije nego što će dati neki iskaz pred sudom, bili vučeni za uvo kako bi se dobro sjetili što treba da kažu. Postojao je običaj da otac kad na samrti ostavqa sinu imawe, sazove prijateqe i susjede kao svjedoke, priziva sina, povlači ga za uvo i saopštava odluku da je od tog trenutka sin gospodar i vlasnik kuće sa svim gospodarstvom. 14
Bijela p^elA
U naše vrijeme buše se zato da bi moglo nositi minđuše, osobito ako je dijete žensko. Kod primitivnih naroda muškarci nose minđuše kao i žene. U takozvanom civiliziranom svijetu minđuše nose razni muzičari i drugi “otkačeni” umjetnici. Nas zanima kakvo je porijeklo ovog običaja? Porijeklo vaqa potražiti u dalekoj prošlosti. Bušewe, odnosno zasijecawe uha i puštawe krvi iz wega, predstavqa zamjenu za qudsku žrtvu koja se prinosi božanstvu ili dušama predaka kako bi se djetetu pribavila wihova zaštita. Minđuša u uhu bila je amajlija koja je dijete branila od nečistih. Uši su bušene kao sredstvo protiv smrti djece u porodicama koje su imale samo jedno dijete (ćerku ili sina) i trpjele strah od izumirawa.
Zašto ne povući mačka za rep? U vjerovawu davnih Egipćana mačka je bila božanskog porijekla. U našem narodu sve donedavna vjerovalo se da se u običnim mačkama nastawuju razni duhovi, a u crne đavoli i vještice. Izraz “povući mačka za rep” upotrebqava se za onoga koji je sam svojom krivwom izazvao nevoqu jer je naqutio đavola koji boravi u crnoj mački. Prema tome, i oni “junaci” što na sportskim susretima barataju bakqama i buzdovanima vuku golemog mačka za rep i vraćaju se u duboku prošlost mraka i nerazuma.
D
ragi moj narode bijelopčelski, danas imamo uzvišenu zadaću ‡ preletjeti životni put Ras-
Rastko Nema na Vratima tka Nemawića, Svetog Save, prvog arhiepiskopa srpskog, koji je svojim božanstvenim djelom uzvisio srpski narod. Rastko Nemawić, sin župana srpskog Stefana Nemawe, rođen je 1175.godine. Od rane mladosti težio je duhovnom životu. Zamonašio se u Svetoj Gori. Prešao je put duhovnog uzdizawa do savršenstva. Postao je prvi srpski arhiepiskop. Zajedno sa ocem Stefanom Nemawom u samostalnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi podigli su manastir Hilandar, zatim druge manastire, crkve i škole širom Srbije. Putovao je dva puta u Svetu Zemqu, mirio svoju braću zavađenu oko vlasti i Srbe zavađene sa susjedima. Organi-
sudbinom predodređeni da budemo istok zapadu, i zapad istoku." A pjesma ovako kazuje:
zirao je srpsku crkvu, državu u kulturu. Unosio je mir među balkanske narode zbog čega je bio voqen i poštovan, čuvan svetosavskim duhom srpski narod je pretrajao vjekovima, iako se nalazio na veoma nepovoqnom mjestu, "sudaru" Istoka i Zapada. Sveti Sava je umro u Trnovu, Bugarska, na Bogojavqewe 1236. godine. Tako smo stigli do kraja zemaqskog puta Svetog Save. Krenimo Sunčevim kolima na vidikovac svjetlosti i qubavi na koji je Sveti Sava uputio i izveo srpski narod. Oko petnaest vjekova Srbi žive
Ni kamenu nije svud jednako Najteže je kamenu međašu Svako češe a niko ne gladi Svako čupa a niko ne sadi Preko wega prelamaju snagu Rawavaju, rane ne vidaju na licu mu tuče dube bore Zijevqe zemqa dok ga ne zaore.
NemaWić Vratima naroda na prostoru središweg dijela Balkanskog poluotoka. Taj prostor od davnina nosi naziv CATENA MUNDI, odnosno VRATA NARODA, jer predstavqa
glavnu spojnicu Evrope s Azijom, kao "kamen međaš" između Istoka i Zapada. Zato je Sveti Sava, davne 1221. godine rekao: "Mi smo Srbi
Narod je u liku Svetog Save oživio moći paganskih dobrotvora i čarobwaka. Zato se Svetiteq uvijek pojavquje kad je najteže kako bi pomogao, izbavio i spasio zatečene u nevoqi. Wegove su moći neograničene, a voqa i qubav da pomogne beskrajne. On je uvijek na strani istine i qubavi... Sveti Sava pomiče gore, otvara izvore, smrtne vida, mrtve vaskrsava, svijetli vjerom i nadom, primjerom i besjedom da je dobro djelom činiti dobrotu. Sveti Sava je prisutan u našim svetim kwigama, u djelima narodnih pjesnika, pripovjedača i besjednika, kao i u djelima potpisanih stvaralaca. Uvijek, i na svakom mjestu i u svakoj prigodi, suprotan je silama mraka. Ne bori se wihovim oružjem, već mudrom besjedom, umijećem i znawem; tihanim svjetlom spoznaje i blaženim činom praštawa. Snaga duha Svetog Save vjekovima čisti i napaja naša srca, oči, um i ruke. On je uzvišeni Otac naše duhovnosti; najsjajnija luča našeg prosvjetiteqstva. Krsna slava "Prosvjete". J. S. Prica
Bijela p^ela
15
Piše: Milena Dražić
Tršić
U
polumraku brvnare pokrivene šindrom, s prozorčetom i ognjištem na sredini, dugo se porađa žena. Sobom se pronose njeni prigušeni krici pre nego što će konačno roditi bebu. Muško, ponosno kažu porodilji dve žene. I jedna pred ikonom počinje da se moli Bogu za novorođenče, a u drugom uglu druga baje, obe u želji da mu obezbede srećan život. Jer u kući Stefanovića već je desetoro dece ugledalo svet, ali nije preživelo. Zato dečak dobija strašno ime, od kog beže sva zla ovog sveta: Vuk. Majka Jegda, devojačko Zrnić, sledeće noći sanja kako dečaku plete čarape; dobar znak, loš znak? Molilja joj tumači: stići će daleko! Taj će se san obistiniti. Godina je 1787, vek osamnaesti, Srbija pod Turcima. A muška beba je potonji reformator srpskog jezika, sakupljač i zapisivač narodnih pesama uz gusle, veliki putnik, promoter narodnog stvaralaštva, rečnika, zagovornik narodskog jezika, prevodilac Novog zaveta. Beba je, glavom i turskim fesom koji neće skidati - Vuk Stefanović Karadžić. On je potom, za 77 godina strašnog
16
Bijela p^elA
i blistavog života, preturio mnogo nedaća, ispio gorskih pilula, odbijanja, ali neizrecivo više neizbrisivih uspeha za priznavanje srpskog narodnog stvaralaštva i srpske kulture po svetu. Smatra se genijem, koji je krenuo iz malenog Tršića i u svojoj misiji stigao do velikih prestonica na istoku i zapadu Evrope. Stigao je do Getea i mnogih svetskih ljudi koji su se divili seljačetu, još i sa bolesnom nogom savijenom u kolenu, koje je, uz pomoć štapa, osvojilo svet. I smislio jedinu fonetsku azbuku na svetu, u kojoj svaki glas ima svoj znak, a sve pod geslom “Piši kako govoriš, čitaj kako je napisano”. Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića Čotrića, jedinog pismenog čoveka u kraju. Obrazovanje je nastavio u školi u Loznici, ali ga nije završio zbog bolesti. Školovanje nastavlja u manastiru Tronoši, a kako ga tamo nisu učili slovima već čuvanju koza, otac ga vraća kući. Čitavo detinjstvo mu je vezano za Tršić. "Ja sam se u Srbiji rodio i uzrastao i zato mi se čini da na svijetu nema ljepše zemlje od Srbije i ljepšeg mesta od Tršića”, govorio je Vuk. Vremenom je Vukov Tršić za Srbe postao ono što je Stratford na Ejvnu za Britance, Vajmar za Nemce, Jasna Poljana za Ruse – kao mesta rođenja i stvaranja najvećih narodnih umova, Šekspira, Getea, Tolstoja. Prvi podaci o naselju Tršiću ostali su s početka 16. veka, ali tu nema
ni reči o tome kako je Tršić dobio ime. Posle Austrijsko-turskog rata, od 1739. godine selo je bilo gotovo nenaseljeno. Tek su polovinom 18. veka počele s juga, iz današnje Crne Gore i Hercegovine, da pristižu na ove prostore porodice. Na primer, Josip Bandul, deda Vuka Karadžića, doselio se iz Hercegovine u Jadar s kompletnom familijom u strahu od turske odmazde. Tu je sagradio kuću pletaru na vrhu sela Tršića, u senci brda pokrivenih šumom. Prvi srpski ustanak 1804. ostavio je traga i na Tršiću; kuća Stefanovića Karadžića paljena je deset puta i ognjište prepuštano ljudskom nemaru. I, šta je danas, osim pastoralnih brežuljaka, gustih šuma, bistre reke Žeravije, ostalo od te uzbudljive živosti i prirodne lepote, u Tršiću i oko njega, od Jadra kao srca Srbije i srpskog jezika? Odgovor zavisi od toga kada ste poslednji put bili u Jadru, u Tršiću. Najpre na ekskurziji kao gimnazijalka, potom kao studentkinja Filološkog fakulteta i nadalje mnogo puta kao novinar, pratila sam događaje u Tršiću. Od prvog, najstarijeg utiska, ne
može se pobeći. Prekorači li noga u dolinu i pređe li bistre vode reke Žeravije, ulazi u magični svet prošlosti. Što ste stariji, to vam je prošlost zanimljivija od budućnosti. U vazduhu je neka nepoznata, čudna svetlost, večnost je dohvat ruke, i sve se čini da bi svakog časa moglo da istrči ono malo žitelja Tršića, Turčin da zavitla sabljom, da se pojavi pleme Hercegovaca iz 17. veka, ili se sretne skromni iskušenik manastira Tronoše. Sa dobrim zakašnjenjem, mada ne nenadoknadivo kasno, Tršić je počeo da pažljivo rekonstruiše prošlost. Svaki namernik će ovde najpre
mestu. Krst i dalje stoji kao dokaz gde je bila stara kuća. A rekonstruisana je prava, tipična kuća tog doba u Srbiji. To je dvodelna brvnara, ispod koje je podrum, a strmi krov pokriven je šindrom. Kuća ima jedno odelenje. Ima i otvoreno ognjište, a od ljudi u Tršiću sakupljano je pokućstvo, kao i posuđe, sve iz Vukovog vremena. U sobi su jedan krevet, sto, klupa, ikone i poznati Vukov portret koji je naslikao Pavel Đurković. Posle prve akcije rekontruisanja kulture Srbije 18. i 19. veka na mestu Vukovog rođenja, što su inicirali i ostvarili Vukovi poštovaoci i člano-
primetiti autentično obnovljene seoske simbole Srbije osamnaestog i devetnaestog veka. Narodno graditeljstvo, s kojim se ovde živelo stolećima, zvanično se obnavlja od 1933. godine, i to od priloga Vukovih poštovalaca. U ovom arhaičnom pejzažu opet stoje vajati, kačare, ambari i koševi za kukuruz, kuće s podrumima ili tavanima, magaze, mlekare, vodenice… Ta godina, 1933, posebno je značajna. Tada je počelo obnavljanje rodne kuće Vuka Karadžića, po ugledu na najstarije kuće u Tršiću i celom Jadru. Misao ove obnove bila je da se sačuva uspomena na Vuka i njegovo delo, kao i da se podigne spomenik narodnom neimarstvu, muzej pod nebom. U tom trenutku ono što je sagrađeno bilo je najveći muzej pod vedrim nebom u celoj Evropi i začetak duhovnog rodoslova Tršića kao Vukovog rodnog mesta. Današnja je kuća Vuka Karadžića, mada su je Turci spaljivali deset puta, ipak sagrađena na pravoj lokaciji, jer su dvojica komšija napravila i ukopala drveni krst na njenom
vi udruženja Podrinaca i Šabačke narodne knjižnice, godine 1964. studenti na omladinskoj radnoj akciji “Tršić 64”, u neposrednoj blizini kuće dižu amfiteatar sa pozornicom. Tako su se otvorile prilike da se pred Vukovom kućom organizuju predstave, koncerti, resitali, pozorišne predstave i druga dešavanja. Od tada se u Tršiću svakog septembra organizuju Vukov sabor i Đački
Vukov sabor. Ministarstvo prosvete krajem maja ovde organizuje republičko takmičenje iz srpskog jezika i jezičke kulture za učenike sedmog i osmog razreda osnovnih i svih razreda srednjih škola iz Srbije. To unapređuje ovaj spomenik u kulturno-istorijsku celinu. A putem izgrađenim od Tršića do manastira Tronoša počinje da se crta mapa prvih Vukovih koraka na putu opismenjavanja. Vreme nije ugrozilo ovaj kompleks sa 35 zaštićenih objekata, kao što ga nisu ugrozili ni Tršićani, koji su se dali na seoski turizam. Nude ljudima aktivan odmor, zanimljive starine, Dositejev muzej, udoban smeštaj, vožnje biciklom, uživanja u lokalnoj kuhinji. To je počelo da vraća ljude natrag u Tršić, te ih sada ima više od 1.100. U okviru Centra za kulturu „Vuk Karadžić“ otvoreni su Muzej jezika, Muzej Jadra, stalna postavka slika velikog slikara iz susedne Loznice Miće Popovića, kao i njegove supruge Vere Božičković, potom spomen kompleks Tekeriš, manifestacija Dani Jovana Cvijića… Zbog toga je Evropski muzejski forum ove godine kandidovao upravo ovaj centar, uz još tri stotine sličnih evropskih institucija, za godišnju nagradu Evropskog muzeja godine. Zasluženo!
Bijela p^ela
17
KRALJEVINA
HOLANDIJA (zavrteo: Igor Kolarov) Površina: 41.526 km2 Broj stanovnika: 16.850.400 Službeni jezik: holandski Državno uređenje: višestranačka konstitutivna monarhija s dvodomnim parlamentom Etnički sastav: Holanđani 95,8%, Turci 1,2%, Marokanci 0,9%, Nemci 0,3%, ostali 1,8% Dužina kopnene granice: 1.027 km
* Holandija nema jedinstven glavni grad. Sedište kralja, vlade i većine ambasada nalaze se u Hagu, ali vladar polaže zakletvu u Amsterdamu.
* Kraljevina Holandija se nalazi u severozapadnoj Evropi; na zapadu i severu izlazi na Severno more.
Valuta: evro = 100 centi Verska pripadnost: rimokatolici 31%, reformisti 21%, muslimani 4,4%, ostali 43,6%
* Cela provincija Flevoland (i još neki delovi Holandije) nastala je isušivanjem mora.
* Više od ¼ Holandije je niže od nivoa mora, a oko polovine teritorije nalazi se ispod jednog metra nadmorske visine. Klompe su dio folklora
Narančasta boja kao znak identiteta
Holandija je zemlja vjetrenjača i tulipana
Holandski igrači i njihova nogometna reprezentacija među najpoznatijima su na svijetu
* Holandija je jedna od 4 konstitutivne države Kraljevine Holandije – ostale 3 su: Aruba, Kurasao i Sveti Martin. * U Prvom svetskom ratu Holandija je bila neutralna; u Drugom svetskom ratu bila je okupirana od strane fašističke Nemačke.
Glavni grad: Amsterdam (820.000) Veći gradovi: Roterdam (620.000), Hag (510.00), Utreht (270.250)
Noćna sraža koju je naslikao Rembrandt van Rijn je nacionalno blago
Ana Frank je pisala svoj dnevnik sve dok nije odvedena u koncetracijski logor u dobi od 16 godina
* Glavna holandska luka Roterdam najveća je luka na svetu.
Roterdam iz1895. godina
Slavna pomorska tradicija
Van Gogh je također jedan od najpoznatijih slikara, a koji u životu nije prodao nijednu sliku. * Statistički, Holanđani su jedan od najviših naroda na svetu – u proseku su muškarci visoki 1,81 m, a žene 1,68 m.
Grafički oblikovao: Dragan Stojković
ZDRAVKO ZUPAN
ZUZUKO
20
Bijela p^elA
Bijela p^ela
21
22
Bijela p^elA
Bijela p^ela
23
24
Bijela p^elA
Bijela p^ela
25
Životinje na cesti Pripremio: V. Radosavljević
Životinje rijetko šetaju ulicom ili cestom kao što to čine ljudi, ali zato gotovo sve, od mrava do
to vrlo opasno i da mogu stradati, ali i zbog toga što su ljudi izgradili ceste na njihovom staništu gdje su navikle šetati i prelaziti kako žele. Životinje izlaze na ceste i prelaze preko njih kao da ne vide automobile koji jure njima, ili ih možda i vide, ali ne znaju da su vrlo opasni nja: "Životinje na cesti". No, bilo kako bilo, tih stradanja i sudara s vozilima ima svakog dana sve više. U njima manje životinje, ježevi, lisice, pa čak i poneka ptica, najčešće ostaju na cesti, dok krupnije životinje poput jelena, veprova ili srna, najčešće
medvjeda, prelaze preko ceste, i to najjčešće na krivim mjestima. U naseljenim mjestima prelaze mačke i psi, a ponekad i druge domaće životinje, dok ceste izvan naselja najviše prelaze divlje životinje kao što su medvjedi, jeleni, srne, divlje svinje i druge. Zašto to životinje čine? Najprije što ne znaju da je
i da mogu i da ih usmrte. Vozači ne mogu biti krivi što im najednom pred vozilo iskoči srna, divlja svinja ili druga divljač. Čak se često događa da neka divlja životinja u namjeri da pretrči cestu udari u vozilo. Za te saobraćajne nesreće u kojima stradavaju životinje, krivi su vozači voze li prebrzo ili ne poštuju znakove upozore-
bivaju samo ranjeni. Jedino medvjed, koji često prelazi cestu, skoro uvijek prelazi sigurno. Da li prelazi cestu na pravom mjestu ili obraća pažnju na znak upozorenja vozačima ili pak samo ima više sreće, to još nitko ne zna.
Zeleni most za siguran prelaz životinja preko autoceste
AREKA Areka je vrsta palme koja raste kao drvo u tropskim predjelima, ali može da se uzgaja i kao sobna biljka, u saksijama, po cijelom svijetu. Iako kao i sve druge palme areka ima sitne i neugledne cvjetove, zbog svojih vječnozelenih dugih i lepezastih listova djeluje vrlo ukrasno. Treba je samo čuvati od direktnog sunca, radovno zalijevati i vlažiti zemlju u kojoj raste.
26
Bijela p^elA
ta divna stvorenja
KOLIBRIĆ Zovu me kolibri i kolibrić i kažu da sam najmanji ptić na cijelom svijetu ali sam zato najbolji u letu. Letim gore, letim dolje, bio star ili mlad, a najbolje letim unazad. Kažu da sam kao bumbar mali a ja neću da se hvalim, ali kad su sa mnom tata i mama, težim čak i do osam grama.
zanimljivosti
Zlatni majmuni, kojih najviše ime u jednom kineskom centralnom parku, nisu toliko zlatni koliko su simpatični i dobri. Ženke zlatnog majmuna poznate su i po tome što najbrižljivije čuvaju svoje mladunce i nikud ne idu bez njih u naručju. I mužjaci su dobri i prema svojima i prema ljudima, ali što im to vrijedi kad su ugroženi i sve brže nestaju. Jedino su u svom parku zaštićeni i njihov se broj ne smanjuje, nego stalno raste.
Dlakavi ruj malo je drvo široke krošnje čije je lišće ljeti tamnozeleno a ujesen dobiva jarku narančastocrvenu boju. Osim lišća vrlo su lijepi i tamnocrveni plodovi zbog čega se ove biljke često uzgaja u našim rasadnicima i prodaje kao dekorativno drveće.
Zmijovrata je ptica koja živi u močvarnim predjelima Sjeverne Amerike. Ona je veliki gnjurac i ribolovac, ali nema kao druge ptice vodarice perje koje ne propušta vodu. Zato je nakon svakg gnjurenja i lova prinuđena da dobro raširi krila i osuši perje kako bi mogla opet da leti.
Koral ili koralj je nepomična morska životinja, priljubljena za podlogu, koja je po obliku mnogo sličnija biljkama nego životinjama. Korali žive u velikim skupinama i često stvaraju velike koralne otoke i grebene koji su ponekad i velika smetnja u pomorskom saobraćaju. Često su vrlo lijepi i ukrasni pa se od njih izrađuju razni suveniri i dekorativni predmeti. U Jadranu najčešće obitava lijepi koral crvene boje koji je vrlo cijenjen i od kojeg se izrađuju razni ukrasni predmeti.
Bijela p^ela
27
Nebojša Glogovac, GLUMAC
Kad SAM BIO MALI
"strunjače" za rvanje. Ustvari, moje je detinjstvo bilo kao i sve dece u ono vreme, osim možda što je moj otac bio sveštenik. Ali to je ponekad bila i prednost. Živeli smo u Pančevu, pored crkve s dva tornja i velikim dvorištu. Tu smo nabijali loptu. Malo tko se može pohvaliti da je u crkvenoj porti igrao fudbal. Oko nas su rasli bagremi, divlje jabuke. Moji drugari i ja radili smo zemunice, penjali se po drveću, a najdraže nam je bilo ratovanje sa susednim kvartom. Ratovali smo Rođen je u Trebinju 30. avgusta 1969. godine u svešteničkoj porodici. Sa šest godina seli u mjesto Opovo kraj Pančeva. Nakon dvije godine studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, 1990. godine upisuje Akademiju. Jedan je od najnagrađivanijih glumaca u Srbiji. Prvi put se pojavljuje u filmu "Vukovar, jedna priča", ratnoj drami Bore Draškovića. Do sada je glumio u više od trideset filmova. Prvak je drame Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Moje je detinjstvo vezano za Trebinje i Pančevo. Uvek se osećam prijatno kad se setim tih slika. Sećam se kako smo u Trebinju trčali za automobilima stranih registracija, posebno nemačkih i vikali za njima "Begenhaus", i pokazivali im gde je "begova kuća", a oni su nam davali poneku "kintu". Znali smo uzeti velike kartonske kutijie, ispraviti ih i to bi nam bile 28
Bijela p^elA
SA KAMENJAR
mi koji smo živeli u kućama protiv onih koji su živeli u zgradama. Tako da su svađe i tuče bile i dio mog odrastanja. Posebno je bilo uživanje kad smo se gađali bla-
tom, a blata je bilo u ravnici koliko god želiš. U to smo vreme skoro svi skupljali razne sličice i menjali ih za druge. Ja sam skupljao sličice "Sandokana" iz serije za koju današnja deca nisu ni čula. Literatura nam je bila Zagor i Blek Stena, junaci kaubojskih stripova. Moram priznati da je za mene bila trauma kad smo iz Trebinja, gde je mnogo kamenja, doselio u Pančevo, u ravnicu. Tu su ljudi bili sasvim drugačiji. Starije susede bile su veoma znatiželjene. Sve ih je zanimalo: šta radimo, šta kuvamo i meni je to bilo neobično jer je život u Trebinju bio sasvim drugačiji. I ta je ravnica imala neke prednosti, obožavao sam voziti bicikl. Majka mi je bila krojačica i često sam sedeo uz nju dok je šila i prelistavao sam krojačke časopise, pogotovo "Burdu". Imao sam i
jedan neobičan "hobi". Voleo sam zaspati na posebnim mestima: na ormaru u korpi ili na tavanu. Roditelji bi me vrlo brzo našli. U školi sam bio odličan đak. Najviše sam voleo srpski jezik. Mnogo sam čitao, a posebno su me zanimale svetske bajke, pogotovo one dalekih zemalja, Indonezija, Meksiko... Kad smo već kao tinejdžeri u osmom razredu, igrali "fote", pao je i prvi poljubac, sjećam se da sam bio zgrožen i odmah su mi se bile "pokvarile" ocjene. I u gimnaziji sam bio odličan. U to sam vreme bio opijen Heseom, a onda sam prestao da čitam (osim
Beograd, gde sam bio član Dečjeg dramskog studija. U to sam vreme dobio malu ulogu u popularnoj seriji "Bolji život". Glumio sam druga Slobodana Popadića. Planirao sam da mi gluma bude samo hobi. Upisao sam studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Verovatno to ima veze s tim što sam već kao dete, kad smo preselili iz Trebinja u Pančevo, video veliku razliku među ljudima. I sam sam često promatrao njihovo ponašanje. Zanimalo me je zašto je neko uspešniji, zanimao me govor njihova tela, mimika, njihovo ponašanje. Nažalost, nakon dve
RA U RAVNICU lektire), jer mi se činilo da mi je sve poznato. Tada smo se već svi ozbiljnije družili sa devojkama. Često sam kao sedamnaestogodišnjak čekao da otac zaspe, pa bih mu uzeo ključeve od auta i vozio devojke po gradu. Poseban mi je doživljaj bio kad smo se, kao deca, s roditeljima vraćali s mora, uvek smo išli u Nevesinje kod dede. Kad bi me deda video, rekao bi: "Evo moga vojvode", jer sam mu bio najstariji unuk i stavljao me na konja. To su mi bili najljepši doživljaji. Voleo sam tu kuću. Sada je sređujemo i nadam se da ću češće u njoj boraviti. Već sam se u to vreme bavio i glumom. Bio sam član "Ateljea mladih", amaterskog pozorišta u Pančevu. Tri puta nedeljno, od 12 do 18 godine išao sam na Radio
godine studija jako sam se razočarao. Shvatio sam da se to sve svodi na formule. I tako odustah od psihologije. I okrenuo sam se glumi. To je za mene bio veliki izazov. Od pet stotina kandidata
koji su se te godine prijavili na Akademiju, primali su samo devet. I ja sam bio među njima. Otac mi je čestitao na tom uspehu. Akademija mi je bila kao porodica i tu se najbolje pokazivalo zajedništvo. Prva mi je filmska uloga bila u filmu Bore Draškovića "Vukovar, jedna priča", 1994. godine, a za prvu glavnu ulogu, lik Bogdana u filmu Gorčina Stojanovića "Ubistvo s predumišljajem", 1995. godine, dobio sam u na Fimskom festivalu u Nišu nagradu "Car Konstantin" za najbolju mušku ulogu. Za mene je gluma način istraživanja. Tako ja i danas istražujem; likove koje glumim u filmovima, serijama i u pozorištu. Kad danas vratim slike iz svog detinjstva, mogu reći da smo mi bili, za razliku od današnje dece, slobodni. Danas su oni kao programirani, tako žive, ne žude za slobodom, jedino im je važno što će iduće da kupe. Lj.R.
Bijela p^ela
29
SRPSKI SLIKARI Piše: Borislav Božić, prof.
ZOGRAF LONGIN 16. vijek
Zograf – ikonopisac / Grčka riječ zōgraphos sastavqena je od zōḗ, što znači život, i riječi graphos ili graphia, koja označava pisawe, pisati/. Dakle, riječ zograf označava čovjeka koji piše pa ga možemo nazvati živopisac. Piše/ slika slike koje predstavqaju svetost. Riječ ikonopisac sastavqena je od grčke riječi eikon, što znači slika, i kada je spojimo s riječju pisati, dobijemo prekrasnu riječ ikonopisati ili slikopisati. Ovi pojmovi zograf i ikonopisac svojstveni su srpskoj pravoslavnoj kulturi i tradiciji i wima se označavaju slikari svetih osoba čije se slike najčešće rade na dasci posebno pripremqenoj za slikawe. U duhu crkveno-pravoslavne tradicije po manastirima osnivane su ikonopisačke škole. Postoje stroga pravila kod slikawa svetih lica i wih se pridržavaju sve škole i radionice. I pored strogo propisanih pravila, po samom slikarskom rukopisu prepoznajemo određenog majstora ili radionicu te tako danas možemo govoriti o speLongin, Bogorodica na prestolu sa Hristom cifičnostima i prorocima koji drže svitke sa tekstovima ruske, srpske, na srpskom i Bogorodičina znamewa. Tempera na drvetu, kraj 16. vijeka. Manastir Dečani. bugarske ikono174 h 117 cm pisačke prakse. 30
Bijela p^elA
Zograf Longin rođen je oko 1530. godine u Hvosnu. To je sjeverni dio Metohije. Bio je jeromonah, monah koji je rukopoložen za sveštenika. Kao nadareni slikar i kwiževnik imao je vrlo široko obrazovawe i bio je u vrlo bliskim i čvrstim vezama sa samim vrhom Srpske pravoslavne crkve. Wegovi radovi su po ikonostasima manastira Srbije i Bosne i Hercegovine. Najviše wegovih ikona sačuvano je u Dečanima. Naslikao je i prvu srpsku historijsku kompoziciju sa temom bitke na Velbuždu /bitka između kraqevine Srbije /Raška/ i Drugog Bugarskog Carstva, 1330. godine/. Wegove ikone imaju jasan i originalan crtež, svježu boju. Uz slikopisački rad jeromonah Longin bavio se i kwiževnim radom. Stručwaci ga procjewuju kao najdarovitijeg pisca toga doba. Bio je svestran umjetnik koji je svoj život i rad posvetio duhovnom. Umro je krajem 16. vijeka.
KVIZ Pripremio UROŠ PETROVIĆ
Koliko znamo o nama? - broj 5 1. Svi su rođeni Dubrovčani a samo je jedan bio vaspitač mladom knezu Milanu Obrenoviću. a) Medo Pucić b) Matija Ban c) Ivo Vojnović 2. Koja pijaca u Beogradu slovi za najstariju aktivnu pijacu na Balkanu, narod je zove kraljicom pijaca, a pod zaštitom je države kao spomenik kulture? a) Bajloni b) Kalenić c) Zeleni venac 3. Šta se nalazilo na mestu današnje zgrade Narodnog muzeja u Beogradu? a) hotel Pariz b) kafana „Dardaneli“ c) kafana „Bosfor“ 4. Kada se pomene Čenej, prvo se pomisli na aerodrom. Ipak, po čemu je još poznato to mesto? a) po najvećem uzgoju jahaćih konja u Srbiji b) po najstarijem drvetu duda u Srbiji c) po jedinom stablu tulipanovca ili lalinog drveta u Srbiji
5. Šta je to što Muzičku školu „Kosta Manojlović“ u Zemunu čini jedinstvenom? a) najstarija je muzičko-pedagoška ustanova u Srbiji b) samo ona ima odsek za harfu c) poseduje softver i štampač za note na Brajevom pismu 6. Od 259 km koliko je duga granica Srbije i Hrvatske, 138 km je na rekama Dunavu i Bosutu. Od 10 graničnih prelaza jedan je samo vodeni. Koji? a) Apatin b) Bezdan c) Bačka Palanka 7. Proizvođači igračaka – dobitnici priznanja „Dobra igračka“, koje dodeljuju Prijatelji dece Srbije, imaju mogućnost da godinu dana na nagrađenim igračkama koriste i nalepnicu sa znakom „Dobre igračke“. A znak je ... a) pužić sa ručicama b) školjka sa ručicama c) vila sa čarobnim štapićem 8. Taj specijalitet potiče iz Južne Srbije. Pravi se od tucane ljute paprike, belog sira i belog luka. Odličan je prilog jelima sa žara. O kakvoj salati je reč?
9. ZAGONETNA LIČNOST Rođen je 1. januara pre tačno sto godina pod planinom Grmeč. Sa dedom je otkrivao bujni svet prirode, smišljao kako će osvojiti mesec. Sanjao je o mnogim vratolomijama i oslikavao ježevu kućicu, Prokin gaj, Jovančetovu družinu… Pamti se po humoru i živoj mašti. O kome je reč? 10. ASOCIJACIJA GRADAC je staro ime za grad koji je administrativni, privredni i kulturni centar Moravičkog upravnog okruga u kome živi blizu 120 hiljada stanovnika. Mnoga naselja na prostoru bivše Jugoslavije tako se zovu. To je ime i reke u Zapadnoj Srbiji koja se u Valjevu uliva u Kolubaru i pećine nadomak Kragujevca kao i manastira – zadužbine kraljice Jelene Anžujske, žene Stefana Uroša I, posvećen Blagoveštenju u dolini Ibra u blizini Raške. Nedaleko od Leskovca, kod sela Zlokućana nalazi se istoimeno arheološko nalazište. KOLO je kružna igra sa melodijom ili bez nje, kao tipičan izraz i stilska odlika etničke grupe kojoj pripada. Potiče od grčke reči horos, što znači skup ljudi, igranka, igra. Razlikuju se po igračkom obrascu odnosno i po broju koraka njenih igrača… NADEŽDA PETROVIĆ naša znamenita slikarka s kraja 19. i početka 20. veka rođena je u tom gradu. U odnosu na ostale naše umetnike išla je ispred svog vremena. Majka joj je bila sestričina Svetozara Miletića. a njen mlađi brat zauzima važno mesto u istoriji naše književnosti. Školovala se u Beogradu i Minhenu. Sa Delfom Ivanić i Milicom Dobri osnovala je Kolo srpskih sestara. Umrla je u Valjevu od pegavog tifusa 1915. dok je bila na dužnosti dobrovoljne bolničarke. Bijela p^ela
31
Zakuvao i zamesio Igor Kolarov Čuveni glumac Geri Kuper odbio je ulogu Reta Batlera u jednom od najpopularnijih filmova svih vremena: ”Prohujalo s vihorom”. Razlog – smatrao je da će taj film biti najveći neuspeh u istoriji Holivuda! Uloga je na kraju pripala Klerku Geblu.
pam Ne sol i koj et ono i je nem me a. (po ru Paj ku po aK ani slao: žaj)
NAJBRŽE SRPSKE PRIČE ZA DECU Goran Radoš (1956):
UUPS!
-Tišina! – naredi učitelj. – Ko bude pravio buku biće izbačen sa časa. -Uraaaaaaaa! – povikaše đaci.
A J I D E P O L K I C EN Stari Egipćani su spavali na kamenim jastucima.
Afrički slonovi imaju samo 4 zuba za žvakanje hrane.
Puževi imaju 4 nosa.
Dejan Cukić (1959) pre svoje solističke karijere, bio je
u grupama: „Dizel“, „Tilt“ i u Bajaginim „Instruktorima“. Godine 1987. godine objavljuje prvi solo album „Spori ritam“, a sledeće godine osniva „Spori Ritam Bend“. Pored muzike, Cukić se bavi novinarstvom i književnim radom, a glumio je i u jednoj Tv drami i opereti.
HOROSKOP ZA DEČAKE KOJI SLUŠAJU SVOJE BABE
Igraćete karte sa dedom. A onda će baba obojicu da vas pošalje na pijacu. Tamo ćete nastaviti igru. Vi ćete da izgubite partiju, a deda novčanik. Zdravlje – Zapostavili ste zdravlje. Više hodajte. Ljubav – Kako da upoznate nekog kad toliko hodate?
HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE SU NEKADA MNOGO TRČALE (BAŠ MNOGO)
Neka osoba vam sprema neku zvrčku. Prepoznaćete je po tome što je poznajete. Zdravlje – Zapostavili ste trčanje od 527 kilometara dnevno. Ljubav – Dopada vam se osoba u znaku Strelca. Ili Ovna. Ili Raka. Ili Device. Ili Ribe. Ma, odlučite se već jednom – pokvarili ste horoskop! Kućna muva živi samo 14 dana.
Indija godišnje proizvede duplo više filmova od Holivuda.
Smatra se da je šah nastao pre više od 2000 godina. Evo šta su neki pametni ljudi rekli o šahu: * Šahovska igra je ispit uma (Gete). * Šah je više od igre, manje od nauke (Volter). * Šah je borba sa samim sobom (Gligorić). * To je veoma mnogo, čitav život (Flor). * Šah treba posmatrati kao borbu dva mozga (Lasker). * Šah, kao i ljubav, ima moć da ljude čini srećnim (Tartakover).
Perica se nekoliko dana posle rođendana iskreno zahvalio dedi: -Deda, hvala ti što si mi poklonio bubanj za rođendan! Uspeo sam već s njim da zaradim brdo para. -Baš si talentovan za bubanj? -Ma neee.... Svaki put kad počnem da sviram, mama i tata mi daju po 10 evra da odmah prestanem!
Grafički oblikovao: Dragan Stojković
Predmo stavLJa
U
svom programu kreativnih radionica za djecu “Azbuka kroz igru”, Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba je u nedjelju, 23. novembra 2014. ugostilo pijanisticu Lanu Genc. Kroz dva sata druženja, u dvije grupe (predškolski i školski uzrast) djeca su imala priliku da vide od kojih se dijelova sastoji klavir i kako funkcionira kao muzički instrumenat. Čemu služe tipke, žice i batići i kako nastaje muzika. Mlađa grupa je naučila da raspozna visoke i niske tonove i razliku između sporijeg i brzog tempa, a druženje je bilo upotpunjeno i dinamičnim igrama uz klavirsku pratnju. Pijanistica je od naših najmlađih polaznika dobila nekoliko papirnih cvjetova
34
koje su djeca izradila na prethodnim radionicama, a oni su dobili autograme na slagalice koje su za zagonetni predmet imale klavir. Otpjevali su i “Kad si sretan”, dinamičnu verziju pjesme. Starija grupa je našu gošću dočekala s mnoštvom pitanja, a iz odgovora smo
Bijela p^elA
saznali da se za poziv pijaniste studira i da treba vježbati sviranje svaki dan, da žica klavira može puknuti, pa na koncertima u publici uvijek bude klavir štimer, da muzičke teme mogu imati svoje varijacije i da svaka melodija otvara posebnu priču u našoj mašti. Lana je odsvirala tri kompozicije od Mocarta, Lista i Šopena, predstavivši ove poznate kompozitore, a kasnije je uslijedio zadatak u kojem su djeca prepoznavala kojim redoslijedom su kompozicije odsvirane. Pred kraj druženja, za Lanu je priređen mali koncert na kojem je na klaviru svirala Melina Cossetto, a na gitari Mateja Medaković. Lana je za sam kraj ostavila
posebno iznenađenje odsviravši mnogoj djeci omiljenu pjesmu iz crtanog filma Snježno kraljevstvo (Frozen), Let it go. Lana Genc je počela da svira klavir u dobi od osam godina. Kroz svoj pijanistički razvoj studirala je na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu i u Beču, a svoj rad usavršavala je sa velikim imenima svjetskog pijanizma (Lazar Berman, Viktor Merzhanov, David Lively, Naum Starkman), te pohađala brojne međunarodne majstorske klase u Nizozemskoj, Njemačkoj, Italiji. Austriji i Americi. Nastupala je širom Evrope, u Japanu i u Južnoj Americi (Čile), a u dobi od 16 godina snimila je svoj prvi CD. Nataša Puškar
H
umanitarna akcija pod nazivom „Pun kofer prijateljstva“ u organizaciji Društ va „Naša deca“ iz Vinkovaca, otpočela je još letos. Cilj akcije je da, uz pomoć donatora, pojedinaca, institucija i udruženja građana, svako dete koje je sa svojom porodicom nakon majskih poplava smešteno u kontejnersko naselje u Gunji dobije kofer u kom će se naći najosnovnija higijenska sredstva, odeća i obuća. Ovaj kovčeg će porodici čije ga dete dobije pomoći da donekle umanje probleme koje su im doneli nemili majski događaji kada su mnogi od njih ostali bez svega što su do tada imali. Akciji su se početkom decembra odazvali i članovi KUD-a „Vaso Đurđević“ iz Bršadina. Upravni odbor u ovom slučaju nije se ni najmanje dvoumio oko donošenja odluke o učestvovanju u akciji, a roditelji mladih bršadinskih folkloraša oduševljeno su se priključili akciji. Sa spiska na kom se nalazi nešto
više od 140 dece iz Gunje odabrali su dvanaestogodišnjeg dečaka po imenu Amel Korajac. – Teško je bilo odabrati jedno dete kada ih ima toliko i kada je pomoć svima podjednako potrebna, ali smo se vodili idejom da bi bilo lepo da naši mladi folkloraši obraduju jednog svog vršnjaka, odnosno dete približno svojih godina. Tako smo odabrali upravo Amela. Nije nam trebalo mnogo vremena da skupimo ono što, prema pravilima akcije, treba da se nađe u koferu, čak i više od toga. Roditelji naše dece bespogovorno su se priključili akciji; deo njih kupio je slatkiše, deo poneki odevni predmet, neki od njih i jedno i drugo. Našlo se tu i ponešto školskog pribora, novogodišnjih ukrasa, društvenih igara, a sve sa ciljem da se Amelovoj porodici predstojeći praznični dani, kao i novi početak u životu,
bar malo ulepšaju, kaže umetnič ki rukovodilac KUD-a Bojan Lazić. Kofer su na kraju jedva uspeli da zatvore, a s obzirom na količinu sakupljenog, sam kofer im i nije bio dovoljan, pa su preostalo spakovali u kese. Akcija je tim uspešnija jer joj se odazvala još jedna meštanka Bršadina koja je odlučila da sopstvenim sredstvima napuni kovčeg i pokloni ga Amelovoj sestri, četrnaestogodišnjoj Ameli, čime je pomoć ovoj porodici dobila na još većem značaju. Potpredsednic a K UD -a Dušica Rudež, rukovodilac KUD-a Bojan Lazić i još šest članova društva u subotu, 13. decembra, uputili su se, zajedno sa Antonijom Spajić, jednom od koordinatora akcije i volonterom Društva „Naša deca“, prema Gunji. Tamo ih je dočekala gunjanska volonterka učiteljica Maša Budimski, sa kojom su posetili kontejnersko naselje, Amelov i Amelin privremeni dom. Amel je od učiteljice Maše unapred bio obavešten da će dobiti kofer, dok je Amela doživela pravo iznenađenje kada je Bršadince ugledala sa dva. Srećni i radosni zbog novih poklona, nakon što su pregledali sadržaj kofera, oboje su izrazili svoje zadovoljstvo i zajedno sa mamom zahvalili bršadinskim folklorašima na pomoći.
Delegacija iz Bršadina u kontejnerskom naselju zadržala se još malo te ovom prilikom slatkišima obradovala i ostalu decu koja ovde žive. Stanovnici kontejnerskog naselja ukratko su ih upoznali sa načinom života i poteškoćama na koje svakodnevno nailaze, naročito u ovom zimskom periodu. – Teško je ostati ravnodušan na činjenicu da dvestotinak ljudi živi u 68 kontejnera, da jedna četvoročlana porodica deli 13 metara kvadratnih, da su u nekoliko dana izgubili sve što su godinama sticali, da treba da opreme svoju decu najosnovnijim stvarima, a ne znaju kako i da se ne zna koliko dugo će ovakav život potrajati, zaključuje Bojan Lazić. Ljudi dobrog srca koji se odazivaju ovakvim akcijama neosporno čine veliku pomoć Gunjancima da prebrode nevolju u kojoj su se ove godine našli. S.B., Bojan Lazić
Bijela p^ela
35
B
ožićni i novogodišnji dani vrijeme su malih i velikih želja. Grupica djece iz Srba želi samo jedno – da se i sljedeće godine druže u svojoj igraonici koja im puno znači. Skromne su to želje za djecu daleko od uobičajene savremene civilizacije, koji svoje djetinjstvo grade čak i bez DVD playera, u zabačenim seoskim sokacima do kojih se snježnim danima ne može ni probiti. Kao i sva djeca raduju se djeda-Božićnjaku ili djeda-Mrazu kome su pisali pisma o svojim željama. I već tjednima svakodnevno pričaju o djedi sa bradom i poklonima koji dolazi iz daleka i pitaju kruži li gore sa svojim saonicama, kada će doći do njih, hoće li darove
da podijeli samo dobroj djeci, hiljadu i hiljadu pitanja… Čekajući djeda Mraza petogodišnja Andrea pod novogodišnjom jelkom želi lutkicu sa dudom i bočicom u kolicima da je može vozati po dvorištu, a želja joj je da postane sirena, da živi u vodi. Sara voli životinje i
poželjela je da joj djed Božićnjak ili djed Mraz donese plišane mace i sanja da je princeza ili balerina. I njena prijateljica Tara želi plišane mace i zeke jer su joj se pokvarile, a sebe jednog dana vidi kao frizerku koja uljepšava svoje prijateljice. Niko obožava dinosaure, gumene ili plastične, i želi da bude nešto u budućnosti, kaže, možda vojnik.
Novu Godinu i Božić provest će u toplini svog doma, sa mamama i tatama. Između sjajnih i šarenih paketića, njima je za poklon dovoljan samo osmijeh i zajedničko druženje. Svim malenima: i Miji, i Antoneli, Dimitriju, Davidu, Andreji, Niki, Sari i Tari u igraonici
je super, što dokazuju i njihova presretna lica. Druže se, igraju se sa lutkama, u dječjoj kuhinji, zajedno crtaju, modeliraju. Zajedno su izrađivali nakit. Kuglice i razne ukrase po njihovoj ideji i mašti kačili su na bor. Plesali su i pjevali. Prizivali djeda Mraza i ono što sva djeca svijeta vole, a posebno lička, da im dani veselja i želja budu ispunje-
B
ijelo Brdo, selo nedaleko Osijeka, bogato je sportskim ribolovnim vodama. Uz selo je Bjelobrdska stara Drava, sa 110 hektara najveća stajaća voda u Osječ ko-baranjskoj županiji. Nedaleko je rijeka Drava, ušće Drave u Dunav i još nekoliko mrtvaja Du-
36
nava. Razumljivo je, da ima puno sportskioh ribolovaca, od mladih do starih. Od 2010. godine postoji škola ribolova za mlade ribolovce, kadetkinje i kadete, đake Osnovne škole
Bijela p^elA
Bijelo Brdo. Škola djeluje u okviru tamošnjeg Sportskog ribolovnog društva Karas. Voditelji su Kamenko Kovačević, instruktor i trener, ujedno presjednik “Karasa” i Radoslav Jasen-
ni i snježnom bjelinom. Bez grudvanja, valjanja i trčanja, pravljenja snješka, sanjkanja, za ovu djecu je zima bez zimskih radosti. Ali vole oni i sportske aktivnosti u dvorani: kolut naprijed, neki i kolut nazad, igre sa loptom, graničara, sve im to ispunjava vrijeme u igraonici. Često pričaju o životnim, svakodnevnim temama, o onome što ponesu od kuće. U igraonici “tete” ih uvode u svijet bajki i basni koje oni brzo pretoče u svoju stvarnost u kojoj je jedna od ljepših strana njihova igraonica koju je lokalna udruga Eko Una pokrenula ovog ljeta, a financira je Ministarstvo socijalne politike i mladih. Paulina Arbutina
čanin, instruktor i vođa ekipa za takmičenja. Uči se teoretski i praktično o sportskom (i takmičarskom) ribolovu, zaštiti prirode, boravku uz vodu i na vodi i drugom. Nastava je 2 puta mjesečno po 4-6 sari u učionici škole. Isto toliko dana po 3-5 sati se trenira takmičarski ribolov na te-
S
vi se sećamo majsk ih poplava i strašnih slika koje smo svakodnevno gledali na malim ekranima. Posledice još uvek nisu u potpunosti otklonjene, ali se sve radi na tome da se život vrati u normalu. U malom selu Donja Trešnjica (opština Mali Zvornik), sa jedva nešto više od 500 stanovnika, koji je pretrpeo velike grozote poplava i velikog odrona trikilometarske šume desilo se i malo čudo: odron je otvorio pogled na neverovatnu zbirku različitih vrsta kamena koji su se vekovima skrivali duboko pod zemljom. Tamošnji učitelj Predrag Spasojević odlučio je da sa svojim đacima ovo neverovatno nalazište pokaže i široj javnosti i tako je krenula akcija: “Budući da živimo na obroncima planine Boranje koja je veoma zanimljiva za geologe i petrologe, odlučio sam da osnujem muzej kamena koji će biti dostupan na internetu, a da u sakupljanje uzoraka budu uključeni i đaci. Uskoro sam došao na ideju da prostor koji od 1999. nije u upotrebi (nekadašnja školska kuhinja) sredimo i da u
njemu izložimo uzorke. Sa đacima i pomoćnom radnicom uredili smo, koliko smo mogli, prostorije, uneli stare klupe i počeli smo sa radom. Ideja je da od stare kuhinje napravimo muzej, ali i prostor za galeriju, prostor za realizacije priredbi i slično.” U akciju sakupljanja kamena su se, na veliku radost učitelja Peđe, uključila sva
i uzorci koje su doneli su u potpunosti dobro odabrali”, dodaje ponosno učitelj Peđa, čovek velikog srca, znanja, entuzijazma i volje koji se učiteljskim poslom bavi već više od 20 godina pri čemu generacije dece nadahnjuje i motiviše za rad i učenje, suživot i život sa prirodom. “Pored ideje o muzeju, koja je u toku realizacije, kamen nam slu-
deca, učenici od prvog do četvrtog razreda. I ne samo deca, već i pojedini roditelji prepoznali su bogatstvo ovog nalazišta i potpomogli akciju. Među roditeljima se najviše istakao jedan tata, Nenad Vučetić, čija deca pohađaju prvi i četvrti razred. “Deca su veoma brzo shvatila šta se traži, kako da uoče strukturu kamena
ži i kao ideja vodilja u toku likovne nastave, pa ga tako upotrebimo i kao motiv za likovno stvaralaštvo kada govorimo o linijama, o volumenu i sl. Veoma važno mi je i to da deca budu u prirodi. Kamen sakupljamo duž rečnih i tokova potoka. U školi negujemo i rad na računaru, ali i boravak u prirodi – šetnje, sakupljanje
kućim i mirnim vodama od marta do oktobra. Mladi ribolovci takmiče se 3-5 puta godišnje u okviru Društva za izbor ekipa za dalja takmičenja. Ekipe kadeta i kadetkinja natječu se dva puta godišnje u okiru Zajednice sportskih ribolovnih društava Osijek.
kamena, pecanje.” Deca i učitelj se nadaju da će do proleća uspeti da pripreme bogatu zbirku za predstojeću posetu stručnjaka sa Rudarsko-geološkog fakulteta iz Beograda, a tom bi prilikom održali predavanje i sortirali uzorke. “Plan je da predavanje snimimo i od rada stručnjaka napravimo radionice kako bismo mogli da pozovemo učenike okolnih škola, možda i pojedine ekskurzije, da svrate, kao i planinare, izviđače i svi ljubitelje prirode, a do tada imamo još puno posla: gletovanje prostorija, krečenje, postaviti pod… treba naći i sredstva za sve to. Stene koje je poplava “oslobodila” nose u sebi mnogo toga, pa sam ih nazvao “blagom oko nas”… Ovo je priča u potpunom začetku. Nadam se da ćemo istrajati u njoj”, ističe ovaj veliki učitelj, uzor svojim kolegama i đacima. Iskreno se nadamo da će ideja doći do konačnog cilja i da će učitelj Peđa i njegovi đaci od proleća sa ponosom širom otvoriti vrata ovog muzeja svim ljubiteljima prirode, a naročito kamena. Nada Čupković
Iako je djevojčica manje i ekipa broji manje članova, postižu veće uspjehe od dječaka. Redovno osvajaju od 1. do 3. mjesta ekipno i pojedinačno, dok se dječaci mogu pohvaliti samo s jednim drugim mjestom ekipno. Zoran Timarac
Bijela p^ela
37
Magična zima Jedne zime sa prijateqem sam pravio sneška i dvorac. Imali smo viška mrkvi pa, da ih ne bacimo, pojeli smo ih. Gađali smo se grudama. U to vreme cestom je prolazio kamion, pun magičnih šešira koje je vozio mađioničaru za predstavu. Nekoliko šešira izletelo je iz kamiona na našeg sneška. Odjednom se prijateq iza mene zagledao kao da je video duha. Mucao je: "C-c-c.." Okrenuo sam se i video velikog sneška kako se smeška. Dodirnuo sam ga i rekao: "Vau, naš sneško je oživeo!" Sprijateqili smo se s wim, pokupili ostale šešire i napravili još živih snegovića. Prijateq i ja počeli smo se s wima igrati i tako cele zime. Marko Budić, 3. razr., Vukovar Teodora Moćić, Jagodwak
Sergej Radanović, Jagodwak
Zimska radost
Sveti Nikola
Evo zime, neka je, nisu ti to bajke, evo zime, neka je, daj s tavana sanke. Snješka ću da pravim, da se igram ludo, lonac da mu stavim, biće pravo čudo.
Sveti Nikola u čizmicu dar stavqa na sve moje nestašluke zaboravqa. Bio sam dobar godine cijele, hranio golubove bijele. Slušao sam mamu i tatu i u učewu pomagao bratu. Pomagao sam i sestrici u matematici. Bio sam dobar godine cijele, zato sam dobio bombone žute, plave i bijele. Ali nemoj, Sveti, drugoj djeci zaboraviti koji slatkiš ostaviti.
Zoran Oreščanin, Kopar
Dino Tadić, 5. razr., Dvor
Priča o mišu
Robert Vukobratović, Vojnić
Dejan je moj školski drug. Juče je u školu doneo miša. Rekao je, jako iznenađen, da mu je miš u torbi. Mi smo se vi počeli smejati. Mislili smo da se šali. Dejan reče da mu je juče upao u torbu i mislio je da je izašao. Učiteljica ga je pitala zašto je miš ostao u torbi. Ostao je zato što je u torbi bila vrećica štapića. Pojeo je sve štapiće, osim jednog nagriženog. Učiteljica se jako uplašila, jer se ona inače boji miševa. Sva sreća da miš nije bio živ, uginuo je jer se prejeo Dejanovih štapića. Rekli smo mu da ga napolju izbaci iz torbe. Na kraju smo se svi smejali Dejanu, čak su nam i suze krenule od smeha!! Jelena Knežević, 3. razr., Tenja
N.N.
38
Lana Rodić, Srb
Bijela p^elA
Nenad Bogunović, Srb
Radmila Đilas, Srb
Crvenkapica dočekuje Novu godinu Pred Novu godinu Crvenkapica je odlučila da posjeti baku. Vani je padao sneg. Mama joj je spremila pečeno prase i punu šerpu sarme. Crvenkapa je hranu stavila na svoje sanke. Putem ju je sreo strašni vuk. Vuk: Crvenkapo, kuda si pošla? Crvenkapa: Idem kod bake da proslavimo Novu godinu, a tamo će biti i Deda Mraz. Vuk: Ih, Deda Mraz, a mogu li ja s tobom? Crvenkapa: Ne možeš, vuče, prošle godine si zamalo pojeo moju baku! Vuk: Baš si nekakva! Evo, ako ja pre stignem do bake, hoću li moći čekati Novu godinu sa vama? Crvenkapa: Dogovoreno. Crvenkapa jurnu svojim sankama niz breg, a vuk na prevaru pozove taksi i pre stigne do bakine kuće. Vuk razvali bakina vrata, a tamo novogodišwa žurka već počela. Tu su bili: baka, Bambi, Qutko, Deda Mraz, Zubić vila i ostala ekipa. Deda Mraz: O-ho-ho, evo nama vuka! Jesi li bio dobar ove godine? Nisi pojeo niti jednu baku ni jare? Vuk se uplaši, jer je znao da neće dobiti paketić ako je bio zao, pa reče: "Tako mi svih zvezda na nebu, jeo sam samo luk i zeqe!" Deda Mraz mu poverova i da mu paketić. U tom trenutku dođe Crvenkapa. Deda Mraz tada reče: "Mi ćemo da večeramo šta je Crvenkapa donela, a ti vuče šta je u paketiću!" Vuk sav srećan pristane na predlog. Kada je otvorio paketić, u wemu samo luk i zeqe. Svi ostali su se smejali vuku i jeli slasnu večeru.
Vasilije Milić, Srb
Uroš Keča, Srb
Ivana Karan, 3. razr., Vukovar
Legenda o sv. Nikoli Jednog se dana sveti Nikola razbolio. Njegov vjerni prijatelj Janko odlučio je otići na kraj svijeta, do nebeskog carstva po napitak života. Krenuo je na dugo putovanje. Nakon mnogo vremena uspeo se do nebeskog carstva. Bog mu je dao napitak života i vratio se svetom Nikoli. Ljudi misle da je Sveti Nikola umro, ali on još živi među nama.
Aranđel Rodić, Srb
Dejan Živković, 6. razr., Dvor
Nina Vojvodić, Srb
Igor Kalinić, Srb
Luka Stanisavqević, Gračac
Aleksandar Stojisavqević, Srb
Bijela p^ela
39
Marko Novković, 6. razr., Daq
Vawa Mašić, 5. razr., Daq
Tamara Popović, 5. razr., Daq
Tamara Popović, 5. razr., Daq
Teodora Moćić, 4. razr., Jagodwak
Nenad Trivunović, 4. razr., Jagodwak
Bojan Suzić, 4. razr., Jagodwak
Nikola Šukunda, 4. razr., Jagodwak
Boris Šarac, 6 god., Borovo
40
Bijela p^elA
Stefan Macut, 6 god., Borovo
Luka Đurđević, 4. razr., Knin
Marta Stjeqa, 4. razr., Kistawe
Tamara Mijoković, 1. razr., Daq
Aleksandar Kolunxić, 6. razr., Daq
Goran Bradaš, 4. razr., Knin
Radovan Čalošević, 5. razr., Daq
Bijela p^ela
41
SLOVA I BROJKE
REBUS
Zamijeni slova brojkama da dobiješ ispravan rezultat.
Pripremio Dragiša Laptošević
STARA RIBA
KAPAK KAPAK KAPAK KAPAK KAPAK + KAPAK -------------------------SNOVI
OSMOSMJERKA
Koliko je stara ova riba? SLOVNI REBUS
Ko se skriva u ovom rebusu?
ZA BISTROUMNE
AR AR AR AR AR
IĆ IĆ IĆ IĆ IĆ IĆ
Otkrij i precrtaj pojmove u osmosmjerki. Od preostalih slova složi riječ. Badwak, Božić, Djed Mraz, jelka, cicvara, ogaw, sarma, rakija, hrast, šaran, zima, kolač, česnica, magla, godina, djeca, čizma.
Zamijeni upitnik brojem ZAGONETKA
Poslije kiše ja se javim sve boje na sebe stavim.
n a gr a dn i ZADATAK
Ime Prezime Razred Adresa
Odgovor
SKD Prosvjeta Pododbor Rijeka Bijela pčela Trg Sv. Barbare 1 51000 Rijeka
42
Bijela p^elA
Koji se pojam skriva u vretenu pod brojem 7?
Web-zanimacije
TABLA JE SAMO JEDNA!
Deco, volite li da stvarate? Pišete? Crtate? Slikate? Možda fotografišete? Da li ste na bilo koji način kreativni i svoju kreativnost želite da pokažete javnosti? Verujem da u svakome od vas postoji barem jedan mali talenat, ako ne onaj pravi, onda barem onaj u nastajawu, koji samo čeka pravu priliku da se pokaže i sve nas oduševi, nasmeje, razvedri. Vodeći se upravo ovom mišqu okupila se u Nišu ekipa divnih qudi koja je prepoznala moć dečjeg stvaralaštva i u okviru Niškog kreativnog studija širom otvorila vrata deci i wihovim idejama u elektronskom časopisu TABLA, posvećenom, kako sami kažu: d “ ečijem stvaralaštvu, mozgawu i pametovawu, koji se razlikuje od drugih časopisa namewenih deci po tome što deca, u ovom slučaju, nisu samo čitaoci, već su i urednici časopisa. Naime, 80 posto T „ able“ čine wihovi radovi«. Časopis uređuju deca iz Srbije i wihovi vršwaci iz dijaspore, šta ovaj časopis
čini posebnim. Časopis je moguće videti na dva domena, ćiriličnom tabla.srb i latiničnom www.tabla.org.rs . Prošetajte ovim sajtom i možda ćete se prepoznati u jednoj od rubrika: likovnoj, literarnoj, muzičkoj, ručni radovi, možda će vaši mentori, učiteqi imati žequ da predstave nekoga od vas, možda vaš razred ima nešto važno da nam poruči ili da se predstavi nekim zanimqivim događajem, anegdotom iz školskog života, uspešno izvedenom predstavom ili ekskurzijom koja je ostala u pamćewu... U toku šetwe po sajtu saznaćete i nešto novo o Srbiji, kao npr. Park prirode Stara Tisa (Nikada niste čuli? E, pa eto prave prilike da ga upoznate), ili možda svojim vršwacima želite u okviru rubrike Računari da predstavite neku zanimqivu računarsku igricu , šta volite najviše da radite na računaru itd. Dakle, ideja je mnogo. Odabrala: Nada ^upkovi}
RJE{EWA
IMENOSLOV
STARA RIBA
SLOVNI REBUS
37 godina
Petar Šestić
ZA BISTROUMNE
ZAGONETKA
Broj 10 (7-4) + (8-5) = 6 (9-3) + (9-8) = 7 (9-2) + (4-1) = 10
Duga
SLOVA I BROJKE
Jedno od rješewa: 15451 h 6 = 92706
REBUS
Miša želi psa OSMOSMJERKA
Petarda
Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka filmom "Agi i Ema", po romanu Igora Kolarova, nagrađena je Petra Rađenović iz Srba.
Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imenoslov. VESNA - je iskqučivo žensko ime, salvenskog je porekla i znači PROLEĆE. Poznata je i u češkom, slovačkom, poqskom, ukrajinskom i ruskom jeziku. Reč dolazi od indoevropske reči VESR što znači SVETLOST i SVITAWE. Stari Slaveni, naročito istočni, koji su živeli istočnije i severnije od planinskog venaca Karpata,tu svetlost i svitawe, na odlasku zime, nazvali su imenom VESNA - božica proleća i mladosti.Veoma su je poštovali, pevali o woj i woj. Zamišqali su je kao mladu devojku punu bujne lepote i radosti, koja usrećuje svoj narod. B. Kostić
Bijela p^ela
43
ČIPKO I DJED FILIP
ISSN 1331-5455
Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo
NAGRADE
Grada Rijeke 2005. •Nagrada Sima Cucić 2011. •Nagrada nagrada 2012. •Zmajeva •Povelja Milan Radeka 2014.
Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likovni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: Skaner Studio, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757
List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Zahvaljujemo Ministarstvu spoljnih poslova Republike Srbije.