Bijela pčela, br 204 by Danilo Orelj

204

jecu d u v za s list

4. SIĆ 199 U M Ć I NA OLU A TATJA L I Q E M UTE

Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

RIJEKA, FEBRUAR 2015.

SADRŽAJ 4 6 8 10 12 13 14 15 16 18 20 22 24 26 28 30 31 32 34 38 40 42 43 44

Mač ili sabqa Indijski i "indijskiji" (priča) Pjesme o qubavi Pjesnici o qubavi Avramova žrtva Manastir Iviron Slava Jelena Jefimija i Milica Jevgenija Vinča Kraqevina Španija Zuzuko Znam latinicu, učim ćirilicu U špajzu (strip) Ekologija: Ekološka poqoprivreda Milutin Dedić Petar Ubavkić Kviz Za tebe i za... Predstavqamo... Maštom, rukom... Mala galerija Veliki odmor Web-zanimacije Čipko

Dragi prijateqi, bjelopčelice i bjelopčelci Stigao je i februar, najkraći mjesec. Znate li, ako je 1. februar nedjeqa, u wemu se nađe uvijek, petak 13. Kažu da je to najgori dan, pogotovo ako je prestupna godina. Sva sreća, ova to nije, pa ovaj petak može biti i jako dobar. Dobar, u prvom redu zato što je početak vikenda, a to znači, bar malo zaboraviti učewe. Ali samo malo. Tek toliko da se poigrate u ovome pravom, velikom, bijelom snijegu. Kako to izgleda, pročitali smo u vašim radovima. Zato ne zaboravite da i daqe pišete, crtate i šaqete Bijeloj pčeli radove, da vaši prijateqi koji žive tamo gdje ne pada snijeg, vide kakvo je uživawe po wemu se igrati. Vaša Bijela pčela

MaÈ, sablja

Mač i sablja dijele isto značenje i važno su znamenje vladara, vojskovođa, heroja, vitezova. Simbol su kraljevskog dostojanstva i vlasti, vojne moći i časti. Predstavljaju snagu, zaštitu, moć, hrabrost, ugled, postojanost, počesto i gnjev. Britka oštrica mača ili sablje sila je koja može da podari i oduzme život, da razluči istinu od laži, pravdu od nepravde. Ovim britkim oružjem odstranjivalo se sve ono što je suvišno i nerijetko se izjednačavalo sa mudrošću i znanjem. Zlatni mač simbol je uzvišene duhovnosti te su ga s ponosom isticali i hrišćanski sveci koji su njime rastjerivali sile tame i zla.

Krilati ratnik Arhanđeo Mihajlo, „vojskovođa vojske nebeske“, vagatelj duša na posljednjem sudu i voditelj blaženih duša u raj, prikazuje se u vojničkoj opremi. Njegov simbol je mač koji uništava „sile nečiste“. Čuda i dogodovštine krilatog ratnika Arhanđeo Mihajilo spasava Carigrad od Saracena oslikani su na zidovima crkve u makedonskom Lesnovu. Na jednoj fresci živopisac je prikazao arhanđela kako svojim gromovitim mačem rastjerava nevjernike koji pokušavaju osvojiti Carigrad. Freska otkriva stvaralačku samosvijest nepoznatog živopisca, njegovu umješnost vođenja čistog crteža, vještinu u izboru boje i polutonova te smisao za isticanje detalja.

Giorgione, Judita

Oštrica ljepotice Iako se mač zbog oblika i duge oštrice povezuje s muževnošću, mačevi se vežu i uz ženske likove. Renesansni majstor Đorđone ovjekovječio je lijepu i čednu biblijsku junakinju Juditu sa mačem kojim je odrubila glavu strašnom Holofernu i tako oslobodila svoj narod od ropstva. Đorđone je naslikao čisto lice ljepotice sa spuštenim pogledom, kojoj kao da je nelagodno što u ruci drži veliki mač. Majstorska ruka umjetnika otjelovila je biblijsku heroinu mekim, laganim potezima četkice i znalačkim korištenjem boja. 4

Bijela p^elA

Dar ikonopisanja Nepoznati ikonopisac na zlatnoj podlozi naslikao je dvojicu ruskih svetitelja, ratnika Borisa i Gljeba, koji su se istakli u borbama protiv divljih Pečenega. Sveti ratnici što drže mačeve prikazani su uobičajenim plošnim načinom slikanja i obrubljeni oštrim crtežom. Ikonopisac je upotrebio žive boje i zanimljive šare, jasno naglasivši oblike. Nekad davno slikanje ikona slovilo je kao bogoslužje. Jedan zograf iz 14. vijeka napisao je kako ikonopiscu „priliči da bude ponizan, blag i pravovjeran“. Ikonopisanjem su se većinom bavili monasi koji su u manastirskoj tišini, snagom umjetničkog dara, stvarali prostore duhovnosti.

Sveti Boris i Gljeb, moskovska škola

Duh samuraja

Antonis van Dyck, Engleski kralj Charles I

Znaci dostojanstva Otmjen i gizdav gospodin sa crnim šeširom širokog oboda nije nitko drugi no Njegovo kraljevsko veličanstvo Čarls I Engleski. Njegovo kraljevsko veličanstvo nehajno šeta proplankom sa kojeg se pruža pogled na krajolik. Ispod krošnje moćnog stabla nalaze se strpljivi konjušar i nervozni konj. Siguran pogled, blještava svilena odjeća, mekana kožna obuća i, posebno, mač što visi na boku Njegova veličanstva, vanjski su znaci kraljevskog dostojanstva. Antonis van Dajk, dvorski slikar, savršeno zna da istakne gospodstvenu neusiljenost Čarlsa I i kad se ne nalazi u svom dvoru i na kraljvskom tronu.

Majstor drvoreza Suzuki Harunobu poklonio je besmrtnost mnogim kakuki-glumcima što su se istakli u ulogama japanskih vitezova – samuraja. Njihove je portrete Harunobu izvodio savršenom vještinom; jednostavnim crtežom, izborom finih nijansi boja te profinjenim osjećajem za pokret. Na ovom drvorezu prikazan je glumac sa maskom u bogato išaranom kimonu i samurajskim mačem u rukama. Mač kao da je stopljen s likom; samuraju je mač duša ispunjena razboritošću, mudrošću i milosrđem. Samurajski mač bio je glasovit zbog svoje ljepote i oštrine, duhovne moći i borilačke vještine. Suzuki Harunobu, Otani Hiroji

Znamenja hrabrosti Ratni plamen širi se nebom; bojištem jezdi oficir konjaničke garde sa isukanom zakrivljenom sabljom. Spretna i sigurna ruka Teodora Žerikoa vjerno prikazuje hrabrog husara i vatrenog konja, njegovu lepršavu grivu, uskovitlani rep, noge i kopita. Slikareva sposobnost došla je do izražaja i prikazivanjem ukrasa na odori i kićanke na husarovoj šubari. Konj, konjanik i oštra sablja odvaj kada su predstavljali jedinstveni simbol neustrašivosti i viteštva.

Theodore Gericault, Oficir konjaničke garde

Na oštrici mača Blizak duhu revolucije, francuski slikar Žak-Luj David, volio je lice historije promatrati sa one svjetlije strane. Za njega borba i žrtvovanje za visoke ciljeve, herojska je vrlina, plemenit i viteški čin. To slikarevo gledište jasno se iščitava iz historijske rimske priče u kojoj je prikazan trenutak kad sinovi, uoči odlaska u boj, pred ocem polažu zakletvu. Po ustaljenom običaju svaka se vjernost priseže na oštrici mačeva. Prizoru ovog svečanog „obreda“, David daje uzbudljiv i uzvišen ton. Nalazeći uzore u antičkim reljefima, slikar je oblikovao čvrste i krute likove. Jasques-Louis David, Zakletva Horacija

Bijela p^ela

edan putnik putujući naiđe na niz dućana ispred kojih stajahu prodavci i proda vahu svakojaku robu. Jedan tr govac stajaše ispred kovačke radwe. Sabqe i noževi bejahu okačeni posvuda, a trgovac vi kaše: – Indijske sabqe imam, indij ske jatagane prodajem, kupite i nosite, originalne indijske sa bqe, indijski jatagani kojima nema ravnih, ne žalite pare, budite mudri i kupite ih, ako

Indijski

Mahdi Azar Jazdi

hoćete da imate najboqu sabqu na svetu kupite indijsku sa bqu...! Putnik pomisli: „Kod kuće imam svakakvih stvari, ali sa bqu nemam. Možda će mi jednog dana zatrebati, pa ako već tre ba da je kupim, onda je najboqe da kupim indijsku sabqu, jer je ona, kao što ovaj čovek kaže, sigurno najboqa.” Priđe trgovcu i upita ga: – Kakva je ta indijska sabqa? – Kažu da indijsku sabqu treba držati malo daqe od sebe jer je veoma oštra i brza, ona je u va tri žarena i u vodi kaqena, seče sve na šta naiđe, na celom ovom svetu ne postoji ništa oštrije od we – objasni trgovac.

Ispred wegovih nogu bejaše je dan kamen. On pokaza na wega i upita: – Mogu li na wemu da je ispro bam? – Zašto ne bi mogao? – odgovo ri trgovac. – Sabqa je tvoja, pa čini s wom šta god ti je voqa. Putnik podiže sabqu i udari po kamenu. Sabqa puče na dva dela. Putnik poče da negoduje: – Zar nisi rekao da indijska sabqa sve može da prepolovi? Pa zašto se onda ona sama pre polovila? Možda zato što ovo nije indijska sabqa! – Ovo jeste indijska sabqa, ali vidi: postoje stvari koje ima ju slična svojstva, samo što ih neke stvari imaju više a neke mawe; ova sabqa jeste indijska, ali je ovaj kamen „indijskiji” od we! – objasni mu trgovac. Preveo Dejan Spasojević

Bijela p^ela

Ilustrovao: Sven Kovačević

i „indijskiji”

Putnik, koji se baš zagrejao da je kupi, upita: – Otkud ja znam da su to baš in dijske sabqe? – Čudne stvari pitaš, brate – reče trgovac. – Nema tu nika kve prevare, drvo se po plodo vima poznaje, a indijska sabqa po svojim delima. Indijsku sa bqu ćeš poznati po tome što po čemu god sa wom da udariš, ona će to da prepolovi. Dove di slona iz Indije, nosoroga iz Afrike, crnog đavola iz Tura na, kamen sa planine Damavand, indijska sabqa će samo jednim udarcem da ih prepolovi. Putnik kupi jednu sabqu, i sav srećan ushićeno reče: – Sada hoću da je oprobam.

Prva ljubav

Prva ljubav tako lepa i nestašna, Lepršava ko Anina haljina i mašna. Sa mnogo tajnih stidljivih pogleda I njen čarobni osmeh sa usana od meda. Prva ljubav pomalo nevešta, Ona je ono neobjašnjivo nešta. Prvi put zaljubih se jednog trenutka, U plavooku Anu, lepog Anutka. Prva se ljubav teško zaboravlja i shvaća, Al´ kad bi mogla stalno da se vraća.

Ljubavna

Jovica Đurđić

Dečaci i devojčice ne treba da se stide Kad razmene prve poljupce a odrasli vide. I ne treba da o tome naglas i na sve trube I deca treba da se vole, grle i ljube. Žao mi je samo što više nisam dete Ljubio bih devojčice od glave do pete. Jer bez ljubavi i ljubavnih strasti Ovaj ludi svet mogao bi propasti Znam sigurno da nema ništa slađe Zato nek´ se ljube sve mlađi i mlađe. Žao mi je samo što više nisam dete Ljubio bih devojčice od glave do pete. Jovica Đurđić

p i vn

a b ju

i c a rv

Prvi put sam se zaljubio kao od ništa, Još kao mali deran iz zabavišta. Drugi put, ah te ljubavi prve glupe, Kao prvačić u Anu iz treće klupe.

A zatim dođoše i one ljubavi prave, Ali ipak prve ne mogu da se zaborave. I danas je sve isto – devojčice i dečaci, Što se zaljubljivanja tiče, pravi su prvaci. Jovica Đurđić

Ilustrovao: Zvone Kenđel

A ja iz zadnje k´o neka glupa bena, Mislio da će mi ona biti žena. Treći put na moru jednog toplog leta, U devojčicu što plažom sama šeta.

Pripremio: Ratko Reli]

Historija o pjesništvu je i historija o qubavi. Qubav je jedan od najsnažnijih qudskih osjećaja i, zasigurno, najqep ši cvijet čovječanstva. Malo je pjesnika koji u ranoj mladosti nisu pisali qubav ne pjesme: poetske pokušaje posvećene nekoj dragoj osobi, iz kojih su se rađale zrelije,

"prave" qubavne pjesme. Tako saznajemo o qubavi pjesnika Branka Radičevića prema "vragolastim momama" i sim patija prema Mini, kćerki Vuka Stefanovića Karaxi ća, o "qubavnim ludorijama" pjesnika Đure Jakšića za kelnericom i šankericom, ili o nekoj Mili, đačkoj i nezaboravnoj Zori Branka Ćopića. Qubav je najdraža bol i če sto može biti jača od razu ma. "Qubav i čežwa – veli pjesnik Pero Zubac – jednako ozaruju i bole u svakom veku bez obzira na napredak teh nologije." A pjesnikiwa Mira Alečko vić poručuje: "Qubavi nikada

nije dovoqno, nikada…" U životnim vihorima, pa i u običnim trenucima, qubav može biti vrlo rawiva. O tome razmišqa Vladan Des nica: "A čudno je to kako i najveći qubavni zanos može rashladiti neka sitnica…" Očito, qubav je cvijet koji treba stalno zalijevati i o wemu brinuti. O qubavi neki umni qudi kažu – tko sačuva svoju qu bav prema drugom, sačuvao je i smisao svog postojawa. Pjesnicima je qubav vječna, neiscrpna i najdraža inspi racija. O woj neki pjevaju sve do svog kraja: kao da svojim qubavnim stihovima žele do dirnuti vječnost…

Pjesnici o Qubavi Što je prava qubav? Miloš Crwanski smatra da je istinska, prava qubav (i najčistija) platonska qubav, qubav na daqinu… "Cico, za kap tvog srca, poklawam ti okean lirike" Rade Drainac Srpski pisac Kosta Abraše vić smatrao je ako se mladi qudi vole po skrivenim i za brawenim mjestima, da je to "otimačina i pqačka". Voqeti se može u prilikama sveopšte slobode, jednakosti i pravde. Pri tome je Abrašević naro čito mislio na razliku u bo gatstvu koje je često prepreka za qubav, što je i sam doživio zaqubivši se u kćerku dobro stojećeg Šapčanina. 10

Bijela p^elA

REKLI SU o QUBAVI Najduže se sećamo qubavi koja nam je najviše boli nanela. Zanimqivo je da se qudi razumeju najboqe sa žebama u koje nisu zaqubqeni. Jovan Dučić

Qubav je izvor snova... Desanka Maksimović

Ko prvi devojci, wegova devojka. Ko posledwi devojci, wegova žena. Dušan Radović

Vjernu qubav nebo drži, kad joj krila k zemqi klonu... Petar Preradović

Bez qubavi se ništa trajno ne može staviti na papir. Miodrag Bulatović

Kad je čovek zaqubqen, izgleda mu sve moguće. Momo Kapor

MInI KARAXIĆ

MILA

Pevam dawu, pevam noću, pevam, sele, što god oću: i što oću, to i mogu, samo jedno još ne mogu: da zapevam glasovito, glasovito, silovito, da te dignem sa zemqice da te metnem međ´ zvezdice. Kad si zvezda, sele moja, da si među zvezdicama, među svojim, sele moja, milim sestricama.

“Vino, Milo!” Orilo se Dok je Mila ovde bila, Sad se Mila izgubila: Tuđe ruke vino nose: Ana toči, Ana služi Al'´ za Milom srce tuži.

Branko Radičević

Predosećawe Poznala sam te kad sneg se topi. Topi, i duva vetar mlak. Blizina proleća dušu mi opi, opi, pa žudno udisah zrak. S nežnošću gledah stopa trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom. Poznala sam te u zvonki dan, dan pijan, svež i mek. Čiwaše mi se već davno znan, znan kad te poznah tek. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom. Poznala sam te kad kopni led, led, dok se budi proleća dah; kad dan je čas rumen, čas setan, bled, kad sretno je i tužno u isti mah. S nežnošću gledah stopa ti trag, trag po snegu belom; i znadoh da ćeš biti mi drag, drag u životu celom. Desanka Maksimović

Nema nama Mile više! Ono malo veselosti Što imaše dobri gosti, to kod Mile ostaviše, Ana toči, Ana služi, Al'´ za Milom srce tuži. Iz Milinih ruku mali´' - Ma se rast'´o bela sveta mesto čaše od bermeta Otrova bi progutali! Ana toči, Ana služi Al'´ za Milom srce tuži. Đura Jakšić

NA NOĆIŠTU Studena me kiša šiba Već vasceli dan: Oj, primi me, krčmarice, U tvoj lepi stan. Savu, Mlavu i Moravu Prelazeći ja, Tebe sam se zaželeo, I lakoga sna. Natoči mi čašu vina Iz podruma svog, Poqubi me, zagrli me Pomog'o ti Bog! Đura Jakšić

Očiju tvojih da nije Očiju tvojih da nije ne bi bilo neba u malom našem stanu

Smeha tvoga da nema zidovi ne bi nikad iz očiju nestajali Slavuja tvojih da nije vrbe ne bi nikad nežno preko praga prešle Ruku tvojih da nije sunce ne bi nikad u snu našem prenoćilo. Vasko Popa

PAHUQICA SI SNEŽNA Pahuqica si snežna Tišinu oko mene Što raspeva Grana si rascvetana Osmeh na usnama Što mi zapali Oluja si letwa Krila što mi da I polomi Duwa si zrela U srcu što mi padne Duboko Vasko Popa

Prva qubav zaborava nema Još sam bila u osnovnoj školi kada spazih dva zelena oka On mi reče da me sredwe voli A ja wemu da je strašna stoka. To su bile naše reči lažne Izrečene zbog qubavi snažne Otišo je čak i drugo mesto A ja sam mu napisala pismo Pisao je on i meni često Ali više videli se nismo Pozdravqam ga sa rečima dvema Prva qubav zaborava nema Qubivoje Ršumović

Bijela p^ela

vramova žrtva pred stavqa starozavetnu prič u o žrtvovawu svoga prvorođenog sina Isa ka. U Starom Zavetu Bog je naložio qudima da prinose krvne i beskrvne žrtve Wemu u znak vernosti. Nakon što je Avram sklo pio savez sa Avimehalom u mestu Vir-Saveji, zasadio je lug (šumu) i prizvao u moli tvi „Boga večnoga“. Potom je otišao u zemqu Filistejsku, među mnogobošce, gde je po

Avramova žrtva, 1635., Uqe na platnu, St. Petersburg, Ermitaž

Bijela p^elA

stojao stari običaj žrtvo vawa prvorođene dece bogovi ma. Nakon određenog vremena, kada je Isak već porastao, Bog je odlučio da iskuša Avra ma. U snu mu se javio i rekao da žrtvuje svoga jedinca, sina Isaka, na mestu koje će mu on pokazati. Biblijska priča kaže da je već sutradan Avram rano ustao, uzeo svoga magarca, drva za žrtvenik, dva momka

sebi za žrtvu“. Kada su sti gli na vrh brda Avram je od kamena načinio žrtvenik i na wega položio drva, uzeo je sina svoga Isaka, vezao ga i položio na drva. U trenut ku kada je Avram zamahnuo no žem, javio mu se anđeo koji mu je zadržao ruku i blagoslovio ga jer je poštovao voqu Boga svoga. U tom trenutku pojavio se ovan u žbunu, kojeg je uzeo i prineo Bogu u znak zahvalno

Avramova žrtva “I reče Gospod uzmi sada sina svoga, Jedinca svoga miloga, Isaka, Pa idi u zemqu Moriju i spali ga na žrtvu…” (I Moj.) i „Isaka sina svoga“. Krenuo je na mesto koje mu je Bog u snu pokazao. Avramu je bilo veoma teško žrtvovati svoga sina jedinca, u koga je polagao sve svoje nade, ali je, veran Bogu, pristao na žrtvu odricawa. Treći dan puta Avram ostavi dva momka i magarca u podnož ju brda i pođe sa sinom Isakom do mesta na brdu koje mu je Bog rekao. Isak je nosio drva, a Avram je u jednoj ruci držao luču (zapaqeno drvo) a u dru goj nož. Kada je Isak shvatio da se radi o prinošewu krvne žrtve, upitao je oca: „Oče… eto ogwa i drva, a gde je jagwe za žrtvu“?, a Avram mu reče: „Bog će se sinko, postarati

sti što mu je Bog sačuvao sina jedinca. Tada anđeo Gospodwi poviče sa neba: „I blagoslo viće se u potomstvu tvom svi narodi na zemqi kad si poslu šao glas moj“. Tako je izabrani narod Boži ji, iz kog će doći naš Spasi teq Gospod Isus Hristos, za sva vremena prekinuo obi čaj prinošewa dece na žr tvu. Avramova žrtva je pra slika Hristove žrtve. Isak je na leđima nosio drva kao Isus Hristos krst na kome je postradao za naše spasewe te uspostavio beskrvnu žr tvu Bogu, koja se zove Euha ristija. Radoš Matić

Manastir Iviron

ek sa uvažavawem broj nih predawa i istorij skih čiwenica moguće je potpunije spoznati sve ono što se događalo na Svetoj Gori Atonskoj za proteklih dve hiqade godina. Izdržala je monaška zajednica za to vreme brojna iskušewa. Da li će i ona koja sada dolaze iz EU, čiji su zakoni u velikom nesaglasju sa monaškim, ostaje da se vidi. Sveta Gora Atoska bila je i još uvek je snažno uporište pravoslavnim hrišćanima. Tu blagodat među prvima su spoznali Gruzijci. Manastir Iviron, što znači gruzijski, osnovali su krajem 10. veka Jo van Iverski, vladar Meshije u Gruziji i wegov sin Jeftimi je. Oni su ubrzo postali ugled ni monasi tako da je Atanasije, osnivač prvog svetogorskog ma nastira, Velike Lavre, odre dio da ga posle smrti nasledi Jovan, a wega Jeftimije. U osnivawu Ivirona važnu ulogu imao je slavni vojskovo đa Jovan Tornikije, brat žene Jovana Iverskog. On je sa dva naest hiqada vojnika, uglavnom Gruzijaca i Jermena, porazio neprijateqe cara Vasilija II Makedonca. U znak zahvalno sti, car mu je dopustio da za drži ratni plen i da sagradi na Svetoj Gori novi manastir, što je on i uradio 980. godine. Bio je to prvi negrčki mana stir na Svetoj Gori Atonskoj. Iviron je više puta stradao od gusara. Veliki problem statusu i opstanku manastira bila je poveqa carigradskog patrijar ha Kalista I iz 1357. godine, po kojoj je određeno da iguman ma nastira može biti samo Grk, da se bogoslužewe obavqa na grč

duhovni tokovi kom jeziku i sl. Od 16. veka Rusi izdašnije po mažu Iviron, tako da postaje jedan od najbogatijih. Godine 1774. razrezan mu je porez od 369 pjastara! Monasi Ivirona znatno su pomo gli ustanak Grka protiv Turaka. Monah Nićifor bio je zamenik komandanta grčkih snaga. U godinama koje su dolazile Iviron je bivao sve mawe gru zijski. Bez uspeha je ostalo i nastojawe panslavista da u ma nastiru uvedu rusko- gruzijsku upravu. Tokom vekova mnoge dragoce nosti uništene su, ali je ipak ostalo dovoqno da se može reći da je Iviron riznica izuzetnog duhovnog bogatstva. Pored osta log tu se čuvaju delovi moštiju oko sto pedeset svetiteqa (na primer, desna ruka Vasilija Velikog, leva noga Svete Ma rine), oko dve hiqade kodeksa i sto rukopisa na pergamentu sa gruzijskim tekstovima, petna

est hiqada retkih rukopisnih kwiga, zlatopečatne poveqe vi zantijskih careva itd. Među velikim brojem ikona naj čuvenija je Svesvete Vratarni ce, zaštitnice manastira. Za wu je vezano više legendi. Po najpoznatijoj, jedna carigradska dama, da bi spasila ovu ikonu od uništewa za vreme ikonobor stva, bacila ju je u more. Posle sedamdeset godina isplivala je kod Ivirona. Monasi su je po stavili u glavnu crkvu, ali ona se svaki put smeštala kod ula znih manastirskih vrata, pa je zbog toga i dobila ime Vratar nica. Na wenom licu vidqiv je ožiqak od rane koju je mačem naneo arapski gusar Rahai. Kad je udario, potekla je krv. On se preobrazio u hrišćanina i ostao u manastiru do kraja ži vota. To je sveti Varvarin. Danas u Ivironu nema gruzij skih monaha. Posledwi se upo kojio 1955. godine. Milutin Dedić

Bijela p^ela

Pi{e: Jovan Savi^in Prica

duhovnoj tradiciji srpskog naroda slava je jedan od najvažni jih praznika. Ona danas ima hrišćanski karakter, jedan od svetaca slavi se kao poro

Slava dični zaštitnik. Porijeklo slave je prahrišćansko. I u daleko pagansko vrijeme, slavqen je domaći zaštit nik, to jest, božanstvo doma ćeg ogwišta. Kućno božanstvo predstavqa lo je mitskog pretka, osniva ča loze kome je slava bila posvećena sa dušama svih predaka. Današwi slavski rutual ne razlikuje se suštinski od pravoslavnog žrtvenog obreda i gozbe. Svijeće, ko lač, žito, vino kojim se ko lač preliva, kao i slavska pečenica, predstavqaju ne kadašwu žrtvu dušama pre daka. U naše vrijeme sve počasti i žrtve preuzeo je, kao i zašti ničku ulogu, domaći svetac. Karakter slavske „žrtve“ ukazuje da je ovaj praznik pr vobitno bio posvećen duša 14

Bijela p^elA

ma umrlih: svijeće, kao izvor svjetlosti koje u „dowem svi jetu“ nema; vino, kao zamjena za krv koja znači život, žito, kao osnovna žrtva u kultu mrtvih, jer je pšenica u sta rim religijama predstavqala otjelovqewe ženskog podze mnog božanstva plodnosti (kod Grka Demetra). Zapaqena svijeća na sveča nosti porodične slave sim bolizira plamen porodičnog ogwišta u kome se nalazi duh predaka, odnosno pretka za štitnika. Wegova slika se obavezno postavqa u istočnom dijelu sobe. Kad se gosti okupe oko stola, prije nego što sjednu, domaćin ritualno pozdravqa sveca zaštitnika, zatim se svi okreću krstu i svjećama na istoku. Ponegdje po selima i danas svijeća gori u posudi koja je popuwena raznim vrstama žita, voća i povrća, a po gra dovima, postavqa se na slav ski kolač.

Zašto se za slave i sahrane kuva žito? Običaj kuvawa žita o slavama i sahranama uvela je crkva sa uvođewem hrišćanstva u naše kraje ve, a preuzela ga kao običaj iz Grčke gdje su još u davna vremena kuvali žito za ri tuale prigodom umirawa i sahrane. Skuvano žito se usitni, sa meqe, potom se pomiješa sa orasima i šećerom. O slavi se iznosi čim gosti uđu u kuću i predstavqa prvo obavezno poslužewe. Na sahrani se žitom dočekuju svi koji dođu na grobqe; pri je nego što izjavi saučešće svako pojede kašiku koqiva, odnosno kuvanog i zaslađenog žita sa medom i orasima. Ovo je dio žitnog žrtve nog rituala mrtvima za koje se vjeruje da obilaze žive i paze da se ne ogriješe o svoje pretke. Jelo ima mističnu snagu i zato svi, ukućani i gosti, mo raju da ga okuse.

ragi moj narode vije lopčelski, leteći, na ravno nevidqiv, preko Balkana, radoznalost me uputi pred kuću kraj vrela gdje sam za tekao djeda i unuka kako listaju

Manastir Qubostiwa

Jelena Jefimija i Milica Jevgenija podebqu kwigu i raspravqaju. Evo priče koju sam pažqivo saslušao. – U qudskoj prošlosti kao da nema žena, samo župani, kne zovi, kraqevi, prinčevi. Sve neki jakote i moćnici pred kojima se drhti i strepi, jada se unuk djedu držeći poveliku kwigu u rukama. Nevidqiv, kakav jesam, prima koh se bliže da čujem ovu zani mqivu priču. – Neće baš tako biti. Nije vla dar samo onaj koji vlada dvorom i vojnom silom. – Ne razumijem – reče unuk. – Kulturna baština, nasta vi djed, važnija je za očuvawe narodnog bića nego fizička snaga. Vidiš sinko! Dok su po Evropi buktile lomače u koje su bacali „vještice“, u dubo koj tami sredweg vijeka kod nas su žene pisale pjesme i

bile ravne carskim dostojan stvenicima. Evo kwige, čitaj i uvjeri se. Unuk šapatom čita: “Jefimija“ i uzdiše: – Nikad čuo to ime. Djed opomiwe: – Čitaj daqe i ne hvali se neznawem! Unuk nastavi: – U boju kod Čer nomena 26. septembra 1371. po gibe despot Ugqeša Mrwav čević. Wegova udovica Jelena ode u manastir, zamonaši se i primi monaško ime Jefimija. Manastiri su bili središta naše vjere, nauke i kulture. Bio je običaj i obaveza da se udovica velikaša zamonaši u manastiru. Tamo su se asket skim životom i radom pripre male za „zagrobni svijet“. Tako je postupila i knegiwa Milica, žena kneza Lazara, nakon kosovske tragedije 1389. Ona je primila monaško ime Jevgenija.

Ove dvije čuvene srpske mona hiwe, prenesoše mošti svete Petke u Srbiju iz Trnova i učvr stiše kult ove svetiteqke kao zaštitnice zemqe i plodova. Knegiwa Milica, odnosno mo nahiwa Jevgenija, u slavu svoga muža Lazara podiže manastir Qubostinu u kome su do smrti djelovale Jefimija i Jevgenija. Jefimija, naša prva žena umjetnica pisane riječi, Jefi mija, ostavi za vječnost tri za pisa: Tuga za mladencem Ugqe šom, Zapis na carskim dverima i Pohvala knezu Lazaru. Po stilu i sadržaju, qepoti kazivawa i qepoti kazanog, ostavština monahiwe Jefimi je spada među najqepše strani ce srpske sredwovjekovne kwi ževnosti. Samo su Grčka i Vi zantija imale svoje pjesnikiwe: Sapfo u 6. vijeku p.n.e., Kasina koja je živjela u 9. vijeku i Ana Komina iz 13. vijeka. Velikim stvarima i ostva rewima ne treba buka i gala ma. Oni se vide svjetlom svoga uspona prema zvijezdama. J. S. Prica

Bijela p^ela

Piše: Milena Dražić

Vinča

edele smo u improvizovanoj letnjoj kafani Izabela, Riječanka, sada uspešna žena u Vašingtonu, i ja. I dok je tog julskog dana sunce palilo beton Beograda i isisavalo kiseonik, 14 kilometara južnije od prestonice, na obali Dunava kod sela Vinče, ispod samog Belog brda, reka nam je slala povetarac, ribe su iskakale iz vode da uhvate dah, a psi lutalice držali su šape na ogradi kafane, takoreći u našim tanjirima, gladni, ne ćevapa, već nežnosti. Kroz izmaglicu i titraj vazduha, druga se obala obojila u plavo, a Dunav je tekao zelen. U vazduhu je treptala jara, a neka milina od pejzaža i susreta širila se nama. A onda, posle druge krigle piva, sve se promenilo. Ispod Belog brda, tu iza naših leđa, nahrupili su neki čudni ljudi, kao iz atlasa evolucije ljudske vrste, vrsta homo sapisens. Nosili su primitivna oruđa, oružja, harpune za ribolov, keramičke posude neobičnih oblika, vaze, figurice od koji je su neke podsećale na ženu, na oltar, na životinju… Neke od njih pratili su psi. Pokušali su da uskaču u primitivno napravljene barke. Za njima su ostale lepe poluukopane kuće od blata i drveta, na dve vode, slično današnjim seoskim kućama u Vojvodini. Ta čudna družina je, u strahu i iznenađenju, pokušala da izbegne grupu stranaca koji su Dunavom upravo doputovali luksuznim brodovima. Od oružja imali su samo fotoaparate i kamere, a bili su obučeni u šarene krpice. Da ne dozvoli da se sretnu na tragičan način, potrudio se čika Miloš Vasić, prvi srpski diplomirani arheolog, koji je 1906. počeo da iskopava predmete vinčanske kulture upravo ovde, na obali, i na svetlo dana izvlači ostatke prestonice najveće evropske države neolita. Jer, Vinča, i to upravo

Bijela p^elA

ovo Belo brdo, bili su centar i glavni grad zajednice koja se prostirala do Češke i Nemačke na Zapadu i Rumunije na istoku, do Grčke na jugu... Nekako su se dve zemaljske generacije mimoišle bez dodira. Tako je propala šansa da prisustvujemo susretu dve generacije ljudi koji su živeli udaljeni jednih od drugih sedam hiljada godina. Ovaj izmaštani igrokaz po vrućini

dokaz je da je priča o vinčanskoj kulturi zapravo priča o Evropi, u istorijskom, geografskom, i uopšte, civilizacijskom smislu. Vinča je pre 7.500 godina, u vreme neolita, bila prestonica, u današnjem smislu, najveće evropske države. Ona je bila srce i kulturno središte ljudi neolita od Švarcvalda do Crnog mora. To dokazuje i devet naselja koja su iskopana u Belom brdu, sa svim odlikama metropole jedne izrazito razvijene civilizacije. Najranija metalurgija, prvo topljenje rude, izrada oruđa od metala čini ih vesnicima svega što će doći kasnije. U dva velika iskopavanja do Drugog svetskog rata profesor Miloš Vasić je detaljno istražio jedan kvart naselja u sloju zemlje debljem od deset metara, a posao su kasnije nastavili drugi arheolozi. I ne završava se sve metalurgijom. Pokazaće se da su Vinčanci bili pravi ratari, sa dobrim alatkama od kosti i metala, vični ribari s harpunima i mre-

žama i daroviti keramičari, čije vaze, figure, ljudskog ili životinjskog oblika, predmeta od zemlje za upotrebu... i danas začuđuju lepotom. Za doba mlađe neolitske i rane eneolitske kulture bio je to visoko razvijen kulturan život. Trgovina nadaleko od mesta proizvodnje cvetala je i iz prestonice širila visok stil života. Vinčanska kultura je bila tehnološki najnaprednija praistorijska kultura na svetu. U skromnom muzeju u Vinči kustos Dragan Janković pokazuje nam oruđe od obsidijana, od tesanog kamena, glačanog kamena, od nefrita, perle od mramora i kosti, od školjki, šila, harpune spatule… Pojavljuju se bakarna oruđa, igle, sekire, dleta, narukvice, ali najbogatiji deo nalaza čuva se u Narodnom muzeju u Beogradu – koji je pod ključem deceniju

te. Po harpunima i mrežama vidi se da su lovili velike ribe. Uzgajali su pšenicu, ječam, grašak, lan za jelo i tkanine i ulja. Pravili su i posude za kuvanje jela i za čuvanje namirnica, lonce, đuveče, ćupove. Imali su nešto kao ulice, u kućama ognjišta, oltare. U svemu su pokazivali mudrost.Ali, ostavili su i jednu veliku tajnu koju niko da odgonetne. Na grnčariji i figurinama ostavljali su znake, simbole, poruke, slova. Ako su to slova, budući da se ne zna jezik kojim su govorili, ne može im se ući u smisao. Arheolozi i paleolingvisti decenijama istražuju takozvano vinčansko pismo, oko kojeg su podeljeni. Neki veruju da znaci označavaju vlasnika, da su piktogrami, slikovno ili fonetsko pismo. Do danas je otkriveno više od 5000

– i u zbirci beogradskog Filozofskog fakulteta. Za hiljadu godina postojanja vinčanske kulture, širom Evrope ljudi su se učili zanatima, veštinama upotrebe materijala. Tako je negde do 3200. godine pre Hrista vinčanska kultura unapređivala život u velikom delu Evrope, i tada se, kao prevaziđena, urušila i nestala. Međutim, prema artefaktima, život na tom tlu nije prestajao do danas. Za Vinčancima stiglo je novo doba, što se danas očituje hrišćanskim srednjovekovnim nekropolama i drugim znacima potonjih civilizacija. Ova napredna kultura, koja je opstala oko hiljadu godina, imala je mudru ekonomiju. Bavili su se stočarstvom i poljoprivredom, lovom i ribolovom, sakupljanjem divljih plodova. Odgajali su goveda, svinje, ovce, koze, a drugovali sa psima. Jelo mleko i sir. Sakupljali med, lovili divljač za jelo i za materijal za obuću, odeću, ala-

znakova. Pitanje koje menja istoriju jeste: da li je Balkan kolevka prvog pisma na svetu? Neki arheolozi veruju da su urezivanjem tih znakova na keramiku njihovi vlasnici prenosili poruku, da ostave pisani trag na koji se traži odgovor. Drugi veruju da su grnčari “potpisivali” svoje delo, ili da je vlasnik obeležavao svojinu. Možda su to zapisi

o sadržaju sudova u kojima su čuvali med, mleko, kajmak, sir, sok.. Domaći i strani naučnici smatraju da je pismo vinčanske kulture centar za sve komunikacije uočene u regionu od Italije do Ukrajine, na vinčanskim lokalitetima u Bosni, Crnoj Gori, Južnoj Mađarskoj, Ukarjini, Rumuniji, severnoj Makedoniji, Sloveniji i Hrvatskoj. Na hiljadu istraženih lokaliteta, došlo se do pet hiljada znakova. Njihovo često ponavljanje ne može biti slučajno. Tih znakova je bilo i na nekropolama. Vinčanska kultura se prostirala na većoj teritoriji od bilo koje neolitske kulture u Evropi. Neka njena naselja premašila su i gradove kakvi će se znatno kasnije formirati u Mesopotamiji, Egeji i Egiptu. Ali, centar neolitskog sveta ostaje Vinča. Arheolozi su otkrili da su u centru naselja živeli najstariji ljudi, a nove kuće za mlade bile su okolo. Dunav je služio kao vodovod, smeće su bacali u iskopane jame. Groblja su bila unutar naseobina. Vinčanci su graditelji kuća sa dvoslojnim podom – drvo pa ilovača. Zidovi su bili veoma debeli, od ilovače pomešane sa plevom koja se nabacivala na trsku kao osnovu. I u različitim bojama. Kuće su građene izuzetno precizno, a izbegavali su da grade na mestima kojima preti poplava. Čemu ima da se zahvali što se život na istom ovom tlu odvija bez prestanka sedam i po milenijuma? Zemlja je plodna i dan-danas, Dunav daje mnogo vode i omogućava komunikacije, klima je povoljna za različite kulture, a verujem da postoji još nešto; da se energija koja je nastajala ovde i kumulirala se, prenosi na sve ljude na tom tlu i daje im snage. Današnji Vinčanci su bogati seljaci sa luksuznim kućama, čija deca studiraju fakultete. Prvi su u voćarstvu i mnogim drugim kulturama. Dunav im donosi znatiželjne turiste koji ovde svrate da se napiju istorije. I puni poštovanja prema njenoj veličini, da se načude velikoj, svetskoj tajni vinčanskog pisma. Koja možda nikada neće biti odgonetnuta. Bijela p^ela

KRALJEVINA (zavrteo: Igor Kolarov) Površina: 504.782 km2 Broj stanovnika: 44.990.890 Glavni grad: Madrid (3.167.987) Službeni jezik: španski Državno uređenje: višestranačka konstitutivna monarhija s dvodomnim parlamentom Etnički sastav: Španci 72,3%, Katalonci 16,3%, Galičani 8,1%, Baski 2,3%, ostali 1%

* Španija je članica Ujedinjenih nacija, Nato-a i Evropske unije.

Kraljevina Španija

* nalazi se na jugoistoku Evrope – zauzima najveći deo Iberijskog poluostrva koje deli s Portugalom. Dužina kopnene granice: 1.918 km Veći gradovi: Barselona (1.987.234), Valensija (983.560), Sevilja (830.600), Saragosa (780.900), Malaga (690. 100)

*Posle Sjedinjenih Američkih Država, Španija je zemlja koja ima najveći procenat imigranata na svetu.

* Svega 15%

teritorije Španije se nalazi pod šumama. I u Španiji su poznate vetrenjače

Valuta: evro = 100 centi Verska pripadnost: rimokatolici 97%, protestanti 0,4%, ostali 2,6% * U sastavu Španije nalaze se dva arhipelaga – Balearska ostrva u Sredozemnom moru, i Kanarska ostrva u Atlantskom okeanu.

Znak Svetskog nogometnog prvenstva 1982. godine

*Oko 80% stanovništva Španije živi u gradovima.

Poznata Ibica na Balearima

Vulkansko ostrvo Graciosa - deo Kanara

ˇ SPANIJA

* Osim španskog

jezika, u Španiji se govore i sledeći jezici: katalonski, baskijski, galicij ski, asturleonski i aragonski jezik, a španski jezik je drugi na svetu po broju zemalja u kojima je prvi službeni jezik.

Najpoznatija pećina iz kamenog doba s prizorima životinja - Altamira (levo i dole) i bik kao simbol Španije crteži Pikasa (desno)

Prema klasifikaciji Svetske banke, Španjolska je osma gospodarska sila sveta

Korida

Pablo Picasso najpoznatiji umetnik XX. veka i njegova pratilja Dora Maar (Dora Marković - levo) i njegov prikaz bombardiranja grada Guernice (dole)

Flamenko

“Ludilo od paradajza” - Tomatina u Valenciji Salvador Dali i njegovo Krist Najpoznatiji “stranci” u Španiji i najveći svetski nogometni čarobnjaci

Gola Maya - akt koji je naslikao Francisco Goya

GRADOVI: Madrid glavni grad Paco de Lucia

- Servantes, poznati književnik i njegovi slavni likovi Don Kihot i Sančo Pansa Barcelona

El Cid -

nacionalni junak u borbi protiv Maura

Alhambra Lavlja vrata remek delo arapske kulture

Valencia

Najčudnija crkva - Sagrada Familia (Sveta obitelj) i nakon 100 godina još se gradi, a djelo je Antonia Gaudia

Grafički oblikovao i oplovio: Dragan Stojković

Miguel de Cervantes Saavedra

Baskijski Bilbao i čuveni muzej

ZDRAVKO ZUPAN

ZUZUKO

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Ekološka poljoprivreda Pripremio: V. Radosavljević

Poljoprivreda je proizvodnja biljaka i životinja radi dobijanja hrane, pića i materijala za odjeću i obuću. A najveći proizvođači hrane jesu biljke. Bilo da su žitarice, povrće i voće, biljke prave same hranu

uz pomoć zemlje, vode, zraka i sunca. Biljkama proizvođačima hrane pomažu i ljudi koji ih siju, dohranjuju, zalijevaju, a ponekad liječe. Ni biljke ljudima ne ostaju dužne jer uvijek stvaraju hranu ne samo za sebe nego i za njih, pa čak i za životinje koje ljudima trebaju. Što je onda ekološka poljoprivreda? U prvom redu, to je zdrav uzgoj

svih biljaka i životinja od kojih se dobiva zdrava hrana. A da bi biljke bile zdrave i zdravo rađale moraju rasti u prirodnoj i nezagađenoj zemlji i zdravoj okolini. Eko poljoprivreda uzgaja sve korisne biljke koje donose hranu na prirodan i zdrav način, a to znači: Dohranjivanje i bogaćenje zemlje u kojoj biljke rastu prirodnim gnojivima, kompostom, humusom, životinjskim gnojivima i drugim prirodnim proizvodima. Izbacivanje iz upotrebe svih umjetnih i kemijskih gnojiva koja su štetna. Zabrana upotrebe svih kemijskih proizvoda kao što su pesticidi, herbicidi i ostale kemikalije koje su se doskora koristile u uzgoju i liječenju biljaka, a pokazale su se kao štetne. Izbaciti iz upotrebe kemijska sredstva za pospješivanje rasta pri ga-

jenju voća, povrća i žitarica jer se pokazalo da su štetne ne samo za životinje nego i za ljude. Kod uzgoja domaćih životinja biljojeda zabranjuje se upotreba mesa i hormona rasta jer štetno djeluju na zdravlje tih životinja, ali i ljudi. Postoji još niz mjera koje se provode u ekološkoj poljoprivredi kako bi i biljna i životinjska hrana bila ne samo ukusnija

nego i puno zdravija od one koja se proizvodi na neprirodan i umjetni način. Zbog svega toga ekološka poljoprivreda sve više se razvija u cijelom svijetu.

Plućnjak Plućnjak ili medunika je zeljasta biljka koja raste u brdskim i planinskim šumama a kod nas se u narodnoj medicini koristi kao lijek. U posljednje vrijeme se, zbog svojih predivnih cvjetova, koji su najprije ružičasti pa crveni i najzad modri, ponegdje koriste i kao ukrasne biljke u vrtovima i na balkonima. Najbolje ju je hraniti šumskom zemljom i povremeno zalijevati pa će već u martu da procvjeta.

Bijela p^elA

ta divna stvorenja

Klokan skokan Jedni me zovu klokan drugi, kengur i torbar a ja bih najviše volio da me zovu samo skokan. Jer ja skačem najviše od svih drugih životinja pa čak i od svih ljudi, tako barem u knjigama piše. A to što imam predug rep i što me nazivaju torbar, ne znači da nisam lijep i da nisam sportaš dobar.

zanimljivosti

 Dupin, delfin ili pliskavica je zapravo vrsta zubatih kitova. Ova životinja simpatična je ljudima, ali izgleda da su ljudi njoj više simpatični. Ovih dana jedan dupin u havajskim vodama obratio se ljudima čak i za pomoć. Nakon što ga je neki ribolovac nehotice ranio udicom u prsne peraje, ranjeni dupin se dugo mučio da izvadi udicu iz peraja, ali kako mu to nije uspjelo, doplivao je do prvih ljudi koje je ugledao na moru. Naravno, izvadili su udicu i ukazali pomoć ranjenom dupinu.

 Breskva je jedna od najpoznatijih voćaka koja se od davnina koristi kao veoma ukusno voće, ali i za pravljenje kompota, sokova, a ponekad se i suši kao bi se mogla koristiti i zimi. Breskva je porijeklom iz Kine, odakle je preko Perzije prenijeta po svim krajevima svijeta sa umjereno toplom klimom. Koliko je breskva omiljena voćka, govori i to da ih danas ima više od 2.500 vrsta. Koda nas je najomiljenija i najpoznatija vinogradarska breskva.

 Gepard je zvijer iz porodica mačaka, ali je po dužini tijela i nogu sličniji psima. Vrlo je brz, lukav i opasan lovac, čak i velikih životinja. Ljude vrlo rijetko napada, ali ga se svi pribojavaju. Kad su nedavno dva geparda pobjegla iz zoološkog vrta u Austriji za njima je tragalo tridesetak policajaca, nekoliko timaritelja iz Zoo vrta koji su vozili kavez za geparde, kao i lovac s puškom koji ih je trebao uspavati kako bi ih lakše ulovili. Ali, srećom, sve to nije bilo potrebno jer su gepardi čim su ugledali svoj kavez, bez ikakvih prisila, sasvim mirno učeta-

li u njega i tako okončali tu veliku hajku na njih.  Tupik kojeg još zovu i "morski papagaj" najneobičnija je morska ptica. Tupici su neobični po debelom i trokutastom crvenom kljunu, po tome što dobro plivaju, rone, lete, pa čak i hodaju, iako nerado. Neo bični su i po tome što su odlični ribari i što stalno žive u vodi, osim kad se gnijzde. Tada izađu na kopno i zajedno sa svim njorkama stvore milijunsku naselje i gnjezdilište. Neobični su i po tome što parovi ostaju vjerni do kraja života.

Bijela p^ela

MILUTIN DEDIĆ, SLIKAR I PUTOPISAC Osnovnu školu nisam završio, ali sam završio studije istorije umetnosti na Beogradskom univerzitetu. Od kada znam za sebe vazda sam nešto crtao. Tu svoju sklonost prikazao sam na tridesetak samostalnih izložbi i mnogim kolektivnim. Ilustrovao sam oko pedesetak knjiga, dizajnirao poštanske marke i uradio brojna grafička rešenja. Objavio sam knjige: „Vodenica, božja i đavolja“, „Kuća oblaka“ i „Trg tišine“. Imam dva sina, Luku slikara i Filipa filmskog montažera. Unuci Relja i Ignjat izgleda da će poći očevim i dedinim stopama. Rođen sam u Šibeniku 30. oktobra 1935. godine. Rat i poratne godine znatno su uticale na moj životni put. Iako su bile krajnje nepovoljne, ipak sam se nekako izborio za životni i profesionalni status. O tome ponešto govore i poslovi koje sam obavljao, a neke još obavljam. Počeo sam kao fizički radnik u jednom šibenskom trgovačkom preduzeću, a onda su usledili: seoski učitelj, vaspitač, grafički radnik, savetnik za film i pozorište, upravnik Centra za umetnost i kulturu Radničkog univerziteta „Đuro Salaj“ u Beogradu, upravnik Teatra poezije, samostalni savetnik za kulturu u Predsedništvu Saveza sindikata Jugoslavije, glavni urednik časopisa „Kulturni život“, kolumnista u brojnim časopisima i novinama, brodski slikar Ratne mornarice, stručni saradnik RTS-ove serije „Enciklopedija za radoznale“… 28

Bijela p^elA

Kad SAM BIO MALI koji je do iznemoglosti vežbao flautu, ukazivala je kad ne bi nešto valjano odsvirao. Školu nisam voleo. Možda zbog toga što 1941. kad sam pošao u prvi razred, nastava je bila na italijanskom s obzirom da smo bili okupirani od fašističke Italije. Ipak, moju ilustraciju pesmice „Tri pilića idu u šetnju“ učiteljica je proglasila najboljom i moja majka je taj crtež s ponosom pokazivala. Mnoge slike iz detinjstva ostale su sveže u sećanju, iako sam zašao u osamdesetu godinu života. Evo nekih.

Prijateljstvo, ve Sve je počelo u Šibeniku pod budnim okom moje majke. Iako nepismena, nepogrešivo je uočavala greške u mojim crtežima, a što je još čudnije, mlađem bratu Arsenu,

Titova štafeta, prvi dizajnerski rad

Jednog dana u jedinoj knjižari u gradu pojavila se u izlogu, inače mom omiljenom mestu, neobična knjiga. Nisam mogao ni naslov da pročitam, ali crtež na koricama me oduševljavao. Počeo sam dosađivati majci da mi je kupi, a ona nije htela ni da čuje za to. Bile su zaista teške godine kad je stomak bio više prazan, nego polupopunjen. Pošto sam bio više nego dosadan, ona ode u knjižaru da se raspita o kakvoj knjizi je reč. Egzaltirani knjižar rekao je majci da ta knjiga uopšte nije za mene, ali ako sam već toliko dosadan, da će dozvoliti da povremeno svratim i gledam slike u njoj. Na to rešenje nisam pristao, nego sam nastavio dosađivati majci da mi je kupi. I majka ko majka, krišom, da otac ne dozna, posudi novac i kupi mi skupocenu knjigu. Od nje se nisam odvajao, iako gotovo ništa nisam razumeo od onoga šta piše u njoj.

1. razred, 1941. godine

eliko bogatstvo Bila je to čuvena monografija posvećena Piteru Brojgelu Starijem, sa antologijskim predgovorom akademika Marijana Matkovića. Kasnije sam samo zbog Brojgela išao u Madrid da vidim njegovu čuvenu sliku „Trijumf smrti“. Želja da vidim što više slika (re-

Stara česma u mojoj ulici

produkcija) još jednom mi je zakomplikovala život. Bibliotekar gradske biblioteke zabranio mi je da ulazim u biblioteku, jer je, valjda, mislio da ću da mu kradem knjige. Ta zabrana mi je teško pala, pa sam došao na ideju da zapalim i njega i biblioteku. Ubrzo sam odustao od toga i odlučio da nacrtam nekoliko osmrtnica sa obaveštenjem da je bibliotekar umro. To sam uradio i jednu osmrtnicu zalepio na vrata biblioteke. Bio je to veliki šok za njega. Sa školom je išlo teško sve dok otac nije uzeo stvar u svoje teške zidarske ruke. Ugurali su me nekako u Učiteljsku školu, a da me nikad niko nije pitao šta bih ja želeo. Da nije bilo profesora Mile Jankovića, inače velikog slikara, ko zna kako bih završio. On mi je, pored ostalog, davao loše radove drugih učenika i ja sam na poleđini crtao. Dotle sam koristio vreće za

cement i onu plosnatu zidarsku olovku koju bi mi otac ustupao tek kad bi se smanjila do mere da je više nije mogao držati. Moju sklonost ka likovnosti zapazili su i drugovi iz Komiteta, pa su mi poverili da uradim opštinsku Titovu štafetu. Moja je ideja prihvaćena i poznati šibenski bačvar Ante Belamarić je majstorski izrezbario. Na moje odrastanje Šibenik je ostavio neizbrisiv trag. Više vremena sam provodio na rivi, nego u školi. Prekookeanski brodovi, koji su dovozili pomoć UNRA, razbuktavali su moju maštu i rodila se želja za putovanjima. Kasnije sam to i ostvario u priličnoj meri. Druga sretna okolnost bila je šibenska katedrala. Nju sam prosto upijao. I danas imam osećaj da bih je mogao po sećanju verno nacrtati. Od kuće sam otišao 1953. sa nepunih osamnaest godina. Od tada brinem sam o sebi. Ne bih opstao da nije bilo ljudi, mahom nepoznatih, i to onih kafanskih. Oni su mi najviše pomogli. Ako trebam neku poruku da uputim čitaocima „Bijele pčele“, ona glasi: stvarajte i negujte prava prijateljstva. Ona su veliko bogatstvo.

Dvorište kuće u Šibeniku

Bijela p^ela

SRPSKI SLIKARI Piše: Borislav Božić, prof.

Srpska umjetnost se razvija la u okriqu hrišćansko-pra voslavnog pogleda na svijet. To znači da je umjetnička praksa priznavala samo sli ku i arhitekturu izvođenu pod strogim pravilima. Jačawem Srbije kao države, tj. svjetovne vlasti, javqa se potreba i za vajarstvom kao važnim vidom umjetnosti. Kroz javno izvedene spome nike i kipove davana je važ nost aktuelnim ličnostima kulturnoga i političkog života. Ubavkić je prvi va jar iz korpusa umjetnika koji je izradio poprsja i spome nike svih važnih ličnosti toga doba: Vuka Karaxića, Đure Daničića, kneza Mi loša i mnogih drugih.

Vuk S. Karaxić, 1889.

Bijela p^elA

PETAR UBAVKIĆ 1852.-1910.

Prvi je školovani srpski vajar. Rođen je i umro u Beogradu. Za vrijeme školovawa wegovu li kovnu nadarenost primijetili su profesori pa na wihovu prepo ruku dobiva državnu stipendiju koja mu omogućava učewe ikonopi sačkog zanata kod putujućeg tali janskog umjetnika. Svoje likovno obrazovawe nakratko nastavqa u Pančevu, ali već 1873. otputovao je u Beč da na tamošwoj akademiji izučava vajarstvo. Poslije kraćeg boravka u Beču vraća se u Beograd gdje ponovo dobiva stipendiju za školovawe u Minhenu. Studije prekida 1876. zbog srpsko-turskog rata i ponovo se vraća u Beograd i tu neko vrijeme radi kao profesor na gimnaziji. Žeqan učewa vajarskog umijeća i napredovawa, uz pomoć državne stipendije nastavqa studije vajarstva u Rimu na Regio Istituto di Belle Arti S. Luca. Na ovoj uglednoj umjetničkoj školi diplomirao je 1882. godine i u Rimu ostaje sve do 1889. Godine. Tu nastaju neka od wegovih najznačajnijih vajarskih djela - npr. Ciganka. Po povratku u Beograd radi kao profesor crtawa i lije pog pisawa u Višoj ženskoj školi, a zatim u Trećoj beo gradskoj gimnaziji. Kao visoko školovani umjet nik primqen je 1883. godi ne za člana Srpskog učenog društva, a počasnim čla nom Srpske akademije nuka i umjetnosti postaje 1892. godine. Zajedno s Urošem Predićem, Đokom Jovanovićem, Markom Muratom, Betom Vukanović, Ristom Vukanovićem, Si meonom Roksandićem osni va 1904. Društvo srpskih umjetnika „Lado“. Ciganka, 1885.

KVIZ Pripremio UROŠ PETROVIĆ

Koliko znamo o nama? - broj 6 1. Šta je omaj u srpskoj mitologiji? a) zlo noćno biće b) biljka protiv uroka c) ledeni vetar 2. Za Rimljane je ona bila Prva, Jedna ili Jedina. Zvali su je Unum. O kojoj planini je reč? a) Miroč b) Maljen c) Ozren 3. Prvi rasadnik u Srbiji i prva poljoprivredna škola za seosku omladinu na Balkanu osnovana je u istom mestu. U kom? a) u Ledincima kod Novog Sada b) u Jajincima kod Beograda c) u Topčideru 4. Koji grad je poznat po prvom ragbi klubu u Srbiji? a) Niš b) Šabac c) Beograd 5. Svi su rođeni u Hrvatskoj, svi su slikari a samo jedan od njih trojice naslikao je “Pijanu lađu”. Ko? a) Stojan Aralica b) Sava Šumanović c) Đorđe Petrović 6. Po čemu je zanimljivo dvorište

crkve brvnare Lazarice? a) u njemu se nalazi najstarije stablo u Srbiji b) u njemu se nalazi stablo koje iz gledom podseća na žensko telo c) u njemu rastu šljive koje se uvijaju oko svoje ose 7. U Rudarsko-topioničarskom basenu Bor, na koti + 47 metara i 389 metara ispod površine zemlje nalazi se... a) kafić b) ledena dvorana c) biblioteka 8. Jedini sastojci tog jela su mladi ovčiji punomasni sir i kukuruzno brašno, ali ga, kažu, mora spremati muška ruka. Kako se zove taj specijalitet istočne i jugoistočne Srbije koji su nekada prvenstveno spremali pastiri? 9. ZAGONETNA LIČNOST Ko je Tirke koji se proslavio u ruskoj kinematografiji, u filmu Nikite Mihalkova? 10. ASOCIJACIJA Poznat je po kulinarskom specijalitetu po kome je poznat grad u Jablaničkom okrugu. Majstori za njegovo spremanje smatraju da je najvažnije dobro pripre-

miti meso (obavezno crveno). Ono najpre odstoji, pa se nakon mlevenja opet ostavlja da odstoji blizu 24 sata na temperaturi do 4°C, pa se opet samelje i dobro umesi. Od tako pripremljenog mesa (u koje se dodaju i začini) nastaje niz jela, koja se, ako se serviraju jedno za drugim predstavljaju kao “voz”. Zbog svojih brojnih fabrika tekstila, u 19. veku prozvan je Mali Mančester ili Srpski Mančaster. Hisar je naziv brda, arheološkog lokaliteta i parka prirode u Srbiji. Tu su se nalazila naselja iz neolita, bakarnog, bronzanog i gvozdenog doba, iz rimskog, vizantijskog i turskog perioda, a tu je otkriven i najstariji centar crne metalurgije u Evropi. Pronađena je ruda gvožđa, mlinovi za njeno sitnjenje. Tu su pronađeni najlepši primerci srednjovekovnog stakla ukrašenog u višebojnoj tehnici, kao i ostaci naselja iz 1400. godine, između ostalog i srebrni novac Stefana Lazarevića, pre nego što je postao despot. Godine 2001. pronađeno je višeslojno naselje brnjičke kulture, grupe koja se razvija od 1300. do 1050.godine p.n.e. Pronađene je tzv. “Turovićeva igla” iz 1300. godine p.n.e. a današnja metalurgija ne poznaje tehnologiju kojom je igla izrađena. Napravljena je od čistog gvožđa i ne sadrži primese drugih elemenata te zbog toga prevazilazi američki etalon za gvožđe. Zbog izuzetne vrednosti čuva se u sefu jedne državne ustanove. Poslednjih godina pronađeno je još sličnih predmeta i veruje se da su to najstarija nalazišta postrojenja za preradu gvožđe u svetu. Na tom arheološkom lokalitetu površine 130 hektara pronađen je redak primerak srebrne praistorijske kopče, u nekropoli starobalkanskih naroda Tribala i Dardana. Bijela p^ela

SMS PORUKA MESECA

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov

(poruku poslao: Gras)

Novac ponekad uklanja neprilike, ali ih i stvara.

NAJBRŽE SRPSKE PRIČE ZA DECU

Filmski zadatak Napiši nazive 5 svojih omiljenih filmova: 1.___________________________________. 2.___________________________________. 3.___________________________________. 4.___________________________________. 5.___________________________________.

Radmila Tomić (1960):

ČEKALIŠTE Od kad su me doneli na ovaj svet, ja stalno nešto čekam. Čekam da prime plate. Čekam veliki odmor. Čekam da porastem.

Sačuvaj ovaj broj ”Bijele Pčele” po svaku cenu! A zatim, kad napuniš 35 godina, ponovo odgledaj filmove sa liste. Ako već imaš 35 godina, filmove odgledaj nekoliko dana posle svog 98. rođendana.

I posle neka mi neko kaže da čitavo moje detinjstvo nije jedno obično čekalište!

EN C I K L O PE D IJA Amazonske prašume proizvode polovinu svetske količine kiseonika.

Meseci koji počinju nedeljom uvek imaju petak trinaesti.

Niška grupa „Galija“ dobila je ime po kafani u kojoj su se članovi sastajali. Prvi veći uspeh grupa je ostvarila pobedom na Zaječarskoj gitarijadi 1978. godine. Godine 1982. bili su predgrupa Džou Kokeru na koncertu u Beogradu, a 1991. predgrupa Bobu Dilanu. U njihovim pesmama često se koriste stihovi velikih književnika: Iva Andrića, Jesenjina, Alekse Šantića, Branka Ćopića... HOROSKOP ZA DEČAKE KOJI ĆE UPRAVO DA VIDE GALAKSIJU

Nastupaju predivni dani sreće u kojima će dečacima sve biti ružičasto. Ako ne bude tako, nabavite ružičaste naočare. Ljubav – Ala ćete da se zaljubite! Videćete sve zvezde i 5 planeta pride. Ne želite da se zaljubite? Šta, da nemate možda preča posla?

HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE NIKO NE RAZUME

Niko vas ne razume. Ni drugovi, ni porodica, ni nastavnici. Stvarno, šta vam je? Zašto ste upisali kurs baš iz portugalskog jezika? Ljubav – Pošlo vam je za rukom da se odljubite. Sada konačno možete da se zatreskate u koga hoćete.

Sportske prevare * Godine 1986. Argentina je u fudbalu pobedila Englesku 2:1. Presudan gol na utakmici postigao je Dijego Maradona – rukom! * Na konjskim

Irvasi vole da jedu banane.

trkama 1984. godine, Fajn Koton je pobedio tako što je tajno zamenio konja. Da bi taj konj ličio na zamenjenog, Koton ga je – obojio!

* Za vreme maratona na olimpijskim igrama 1904. godine, Fred Lorc je čitavih 18 kilometara – prešao kolima!

Oko 2 milijarde ljudi na svetu ne ume da čita.

Grafički oblikovao: Dragan Stojković

* Dora Ratjen je 1938. godine ”postavila” svetski rekord u skoku u vis za žene. Posle se ispostavilo da je Ratjen – muškarac!

Rog nosoroga je sačinjen od dlake.

PredstavLJamo

radicionalno, već desetu godinu zaredom, za Svetog Savu, obavezno mjesto okupljanja postaje Srpska pravoslavna opšta gimnazija Katarina Kantakuzina Branković. Svake godine dobro uvježbani tim nastavnika i učenika svojim gostima pripremi specifičan i bogat program kojim obilježe svoju školsku slavu. Takođe svake godine gimnazijalci svoje goste iznenade sa lajt motivom svetosavskog programa, ali i izuzetno inovativnim i kreativnim pristupom u obradi teme i samom načinu njenog predstavljanja i prikazivanja vjernoj zagrebačkoj publici. Kako je UNESCO 2015. proglasio Međunarodnom godinom svjetlosti i tehnologija zasnovanih na svjetlu, tako su i učenici Srpske pravoslavne gimnazije izabrali upravo svjetlost kao temu ovogodišnjeg svetosavskog programa. Svjetlost kao vjera, svjetlost kao ljubav i, na kraju, svjetlost kao znanje principi su kroz koje su učenici predstavili svjetlost i približili tu uhvatljivu i neistrošenu stvarnost putem književnih djela. Svjetlost kao vječita materija prikazana je kroz simbole, od izvoda iz Biblije, preko Platonove "Države", "Vere obrazovanih ljudi" Nikolaja Žičkog, daleko poznatije "Božanstvene komedije" Dantea, Njegoševe "Luče

mikrokozme", Šekspirovog "Romea i Julije" te znanstvenih, filozofskih i životnih misli te kroz figuru čovjeka koji je obasjao svijet – našeg, a svjetskog Nikole Tesle, rečenicama iz njegovih izjava datih u brojnim intervjuima. Daleku,

i izazove novog vremena i pred publikom među sjenkama i obrisima svjetlosti na svojim licima dokazati da upravo svjetlo kao znanje i vjera u uspjeh čini zajedničku sponu između svih velikih mislilaca i njihovih djela koja ih i danas čine

je. Pred prezicnim i sigurnim pokretima ruku, blagim i sporim, skoro lelujavim kretanjima tijela, usklađenima sa svjetlošću i tamom, učenici su spojili duhovnu, svjetovnu, naučnu i umjetničku stranu svjetlosti u jedno – izvorište inovativnosti,

imaginiranu temu svjetlosti učenici su predstavili kroz dramski komad u kome su za samo dva mjeseca vježbanja uspjeli povezati dijelove različitih tekstova u smislenu cjelinu popraćenu muzičkom kulisom. Kako bi se razbila eventualna monotonost, učenici su svjetlo predočili i uz pomoć plesnih pokreta usklađenih sa igrama sjenki svjetla i tame. Na vrlo zanimljiv i poučan način, sa efektima i tehničkom podrškom, ekipa učenika uspjela je kroz prvobitnu materiju, kao što je svjetlosna energija, povezati vrijednost tradicije

živima sa zaštitnikom škola, Svetim Savom. U duhu prikazane svjetlosti bile su i svetosavske poruke novog zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Porfirija, koji je učenicima poručio da prije svega uče vrlini i dobru. – Vrlina je metoda, sredstvo, i cilj prosvetiteljstva, što ukazuje da u osnovu svakog obrazovanja stoji istina celog čoveka. Znanje bez vrline opasno je i štetno, a najveću štetu nanosi samom čoveku, istakao je mitropolit Porfirije u svom prvom svetosavskom obraćanju gimnazijalcima Srpske pravoslavne opšte gimnazi-

maštovitosti, fleksibilnosti i spremnosti kritičkog razmišljanja u mijenjanju obrazaca i pomicanju granica znanja unaprijed. Jer, kao što su sami učenici na kraju svog svetosavskog programa priznali, i najveći mrak se povlači pred tračkom svjetla jedne svijeće. Svjetlost znanja i umjetničkih sposobnosti predstavljenih tokom svetosavskog programa, doprinos je i učenika Srpske pravoslavne gimnazije Međunarodnoj godini svjetlosti i njihovoj želji i stremljenjima da budu dio tokova 21. vijeka.

Bijela p^elA

Paulina Arbutina

ao i svuda širom Srbije, tako se i u dijaspori tradicionalno obeležava praznik Sveti Sava. U Trstu je ovaj praznik obeležen već u nedelju, 25. januara kad je održana svetosavska priredba uz učešće učenika dopunske škole srpskog jezika “Jovan Miletić” (Trst). Svečanost su uveličala i kulturno-umetnička društva “Pontes-Mostovi” i “Vuk Karadžić” u prepunoj sali slovenačkog pozorišta u Trstu. Svečanost je otvorena pesmom Oče naš koju je otpevao dečji crkveni hor, sečenjem kolača i pozdravom protojereja stavrofora Raška Radovića iz Trsta. Svojim prisustvom svečanost su uveličali i gost iz Beograda, general Simić, savetnik predsednika Republike Srbije, generalni konzul Republike Srbije u

Trstu Dragan Kićanović kao i Zlatimir Selaković, predsednik sprske pravoslavne crkvene opštine u Trstu. Kao i svake godine, tako i ove, decu učesnike, ali i decu koja su prisustvovala svečanosti kao publika, obradovala je paketićima srpska pravoslavna crkvena opština iz Trsta. Utiske nam prenose učiteljice

ove dopunske škole: “Na ovogodišnjoj Svetosavskoj priredbi učestvovalo je četrdesetak učenika predškolskog te 70 učenika školskog uzrasta, koji su recitacijama, pesmom i prigodnim igrokazom Krsna slava Sveti Sava izmamili mnoštvo aplauza, kako roditelja tako i prisutnih gostiju. Na taj način opravdali

su i očekivanja svojih učiteljica Tatjane Dašić, Maje Vranješ, Danijele Gvozdić i Slađane Marković. Nakon nastupa naših školaraca, igrom, pesmom i plesom predstavili su se najmlađi članovi društva dvaju srpskih kulturno- umetničkih društava i uveličali školsku slavu.”

kog praznika posvećenog prvom srpskom arhiepiskopu, učitelju, dobrotvoru i graditelju, Svetom Savi. Najmanje što možemo da učinimo da mu se odužimo

jeste da ga se sećamo, da našoj deci pričamo o njemu i da ga slavimo. Tako je ovaj dan, Savindan, i u Kopru, obeležen dostojno, u hramu Svetog Save gde su nastupila deca u okviru recitala posvećenog našem svetitelju. Posebnu pažnju privukli su učesnici obučeni u narodne nošnje. Najmlađi polaznici škole srpskog jezika u okviru Akademskog kulturno-umetničkog društva Kolo ponosno su odrecitovali pripremljene pesmice, na odličnom srpskom jeziku. Da jezik u trećoj generaciji pripadnika srpske narodnosti u dijaspori polako nestaje jeste činjenica, ali

ova deca uz veliki trud svojih roditelja i entuzijazam učiteljica iz AKUD Kolo već petu godinu čuvaju svoje kulturno nasleđe i prenose ga iz generacije u generaciju uz igru, pesmu, međugeneracijske susrete i takmičenja, i uz finansijsku podršku Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu, kako ne bi zaboravili ono što nam Sveti Sava vekovima poručuje: On poziva braću milu Da čuvaju srpsko slavlje I da drže pravoslavlje. Da se srpski jezik širi, Da se brat sa bratom miri, Da se slavi srpska slava To nam želi Sveti Sava.

Nada Čupković

aleko od matice Srbije tr udimo se da očuvamo pravoslavlje, srpski jezik, kulturu, običaje i tradiciju, s kolena na koleno, prenoseći najveću vrednost koju su nam u nasleđe ostavili naši preci. Deo te tradicije je svakako i proslava veli-

Nada Čupković

Bijela p^ela

rajem Januara meseca, na dan Sv. Save, prvog arhi episkopa i prosvetitelja srpskog, rodonačelnika srpske duhovnosti i kulture, kninski mališani proslavili su svog učitelja pismenosti. Uskraćeni za mogućnost da se za ovaj dan pripremaju u okviru svojih škola ili nekih drugih kulturnih i prosvetnih ustanova, sami su vredno radili, u želji da pokažu ko je zapravo bio Sv. Savo, poštujući njegov kult kroz istoriju srpskog naroda. Ranom zorom, nakon oglašavanja crkvenih zvona,

spremno su požurili u svoje hramove kako bi kroz pripremljene pjesme i recitale svima približili duh velikog praznika. U hramu Pokrova Presvete Bogorodice u Kninu mali svečari ispunili su svaki djelić crkve, kako svojim horskim pojanjem, tako i ljubavlju koju su prenosili na one koji su ih sa velikom pažnjom slušali. Smjenjivale su se recitacije u čast Sv. Savi, odzvanjali taktovi svetosavske himne, ponosno prenošene reči „Nebeske Liturgije“ Sv. Vladike Nikolaja Velimirovića. Bila je to idealna prilika da na jednom

mjestu zajedno uživaju sve generacije, kako oni najmlađi koji su tek naučili svoja prva slova, tako i njihovi roditelji, djedovi i bake, sa jedinim „žalom“ što takvih prilika nemaju češće. Nakon svečane liturgije i đačkog dijela programa, a kako to običaj na ovaj praznik nalaže, svoj prisutnoj djeci kninski sveštenici podijelili su prikladne poklon-paketiće. Jednako praznično raspoloženje vladalo je i u svim ostalim hramovima Eparhije dalmatinske. U pojedinim selima, gdje danas živi tek po nekoliko mališana, u skromnom okruženju svoje svetosavske darove dobila su i tek novorođena djeca. Svi oni, bar na trenutak osjetili su djelić bogate istorije ispisane imenom Sv. Save. Sličan program organizovan je i u crkvi Sv. Ćirila i Metodija u Kistanjama. U svetosavskom programu učestvovao je veliki broj vjernika čitavog bukovačkog kraja, a svima njima poslana je po-

ruka da je svetosavlje filosofija našeg života, zasnovana na duhovnim vrjednostima njegovanim kroz ličnost i u liku Sv. Save. „U jednoj svojoj besjedi o pravoslavnoj vjeri Sveti Sava je rekao kako Srbi nemaju kud' lutati, jer su pozvani da čuvaju jedinu i spasonosnu, pravoslavnu,svetu apostolsku vjeru, a to su riječi koje i mi danas moramo čuti, kako bismo svi zajedno njegovali našu vjeru i tradiciju“ istakao je između ostalog u svojoj besjedi Episkop dalmatinski Fotije. Ovim riječima poslana je i najjasnija poruka ohrabrenja svima onima koji danas žive u Dalmaciji kako bi sačuvali od zaborava jezik, pismo i običaje koji im pripadaju. Sv. Sava je živeo za svoj narod, a nakon njegove smrti ostao je njegov kult koji i danas živi medju Srbima. Tome u prilog najbolje idu pokazatelji brojnosti pravoslavnih vjernika koji ga ponosno njeguju i svetkuju.

vedrine, ali i osećaja da nisu sami i napušteni od svih, rekao je Baćanović. U samom Borov u akcija sakupljanja igračaka, školskog pribora i slatkiša trajala je četiri dana, a za sveukupno deset dana u Borovo su dolazili i meštani iz drugih sela ovog kraja. Sa humanitarcima je išla i Jelena Milošević iz Tenje. – Ove godine smo najviše radili u Vukovaru i okolnim

mestima, uključili smo i neke osnovne škole. Iznenađeni smo koliko mladih je uključeno u ovu akciju i kako to izgleda na terenu, a potreseni smo ljudskim sudbinama koje smo usput videli, istakla je Jelena koja je prvi put boravila na Kosovu i Metohiji. Tokom dva dana humanitarci su posetili mesta Banje, Suvo Grlo, Dren, Crkolez, Vidanje, Osojane,

Vaska Radulović

eć šest godina zaredom građani istočne Slavonije i zapadnog Srema, odrasli i deca, podržavaju akciju studentske fondacije „Osmeh na dar“ iz Beograda. Prikupljajući paketiće koji sadrže igračke, slatkiše, i školski pribor ljudi dobre volje namenili su ih srpskoj deci na Kosovu i Metohiji koja žive u izlovanim srpskim enklavama. Pomoć i paketići na odredište su stigli 10. i 11. januara, a sa studentima putovao je i načelnik opštine Borovo

Zoran Baćanović, gde je pomoć i sakupljana u organizaciji ogranka fondacije u Hrvatskoj. Razdragana deca gostima su poklanjala svoje crteže, a druženje sa njima prijalo je svima. – Drago mi je što sam imao priliku da posetim srpske sredine i decu na Kosovu i Metohiji i da vidim kako žive. Nadam se da je ono što smo im doneli, u njihove živote unelo bar malo

Bijela p^elA

školama sa nastavom na srpskom jeziku i pismu 27. januar bio je u znaku Sv. Save, prvog srpskog arhiepiskopa, svetitelja i prosvetitelja. Proslave Savindana prilika su da se đaci, njihovi roditelji, nastavnici i profesori okupe pod krovom škole i podsete se vrednostima koje je Sveti Sava zagovarao. Na razne načine, molitvom u crkvama, igrom, pesmom i glumom u školama, i druženjem nakon priredbi, Srbi su se ponovo podsetili da su duhovnost, prosvećenost, ljubav, razumevanje, sloga i zajedništvo najveće ljudske vrline. – Svetosavlje predstavlja jednu primarnu duhovnu kategoriju u našem načinu života i delovanju. Svetosavlje obuhvata sve ono što su naši preci vekovima radili, stvarali i ostavili nam u nasleđe. Sveti Sava je za školu, srpsku crkvu i narod sve. Postavio je temelje svega što imamo i što jesmo i to je zapravo ono s čim izlazimo pred ceo civilizovani i kulturni svet. Zato smo istinski ponosni što tradicionalno obeležavamo ovaj

Orahovac, Velika Hoča, Prizren, Novake, Miloševo, Staro Gracko i Gojbulja. Posetili su i srpske manastire; Banjsku, Visoke Dečane, Svete Arhangele, hram Bogorodice LJeviške i Svetog Đorđa u Prizrenu i prisustvovali nedeljnoj liturgiji u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u Orahovcu. Akciju “Osmeh na dar” svake godine pomažu i mnoge poznate ličnosti iz kulturnog, sposrtskog i javnog života kao što su Ivana Španović, Boki Perić, Sara i Nevena Božović, Milorad

dan kao školsku slavu i što je upravo Sveti Sava kao naš učitelj obeležio našu istoriju i trasirao naš put kojim trebamo da idemo kroz život i našu veru, istakla je direktorka OŠ Markušica Jasmina Maksić. – Naši učenici danas nemaju nastavu, ali njima je to radni dan. U sklopu nastave obeležavaju svoju školsku slavu. Ovde je direktor, svi profesori koji predaju u nastavi na srpskom jeziku, tu su svi učenici, njihovi roditelji, gosti. Naši učenici su veoma dobro upoznati sa likom i delom Svetog Save. On je za naš narod velika ličnost, začetnik je srpske kulture i pismenosti i u svesti svakog našeg čoveka ima posebno mesto. U školi imamo veronauku i zahvaljujući tome o njemu zaista znaju mnogo, rekla nam je voditeljka nastave na srpskom jeziku u vukovarskoj Gimnaziji Anđelka Savić. Svečano je bilo i osnovnim i u srednjim školama, slavilo se i u selima i u gradu,

a pripremljene programe pratio je veliki broj učenika i njihovih roditelja kojima su deca obučena u narodne nošnje uz hleb i sol iskazivala dobrodošlicu. – Sveti Sava uradio je ono što je danas gotovo nezamislivo. Odrekao se svog plemićkog života i posvetio se duhovnosti. On je još onda znao da je bogatstvo biti obrazovan, prosvećen, biti zdrav, a ne nekakva materijalna, okom vidljiva blaga, nadovezao se na reči svoje drugarice Srećko Ilić.

Pune crkve, sportske dvorane i školski holovi u Borovu, Borovu naselju, Negoslavcima, Bršadinu, Boboti, Vukovaru, Trpinji, Dalju, Bijelom Brdu i drugim mestima pokazale su još jednom da Sveti Sava u svesti svakog Srbina ima posebno mesto. Njegovo ime ne samo da pokazuje put, kako svi ističu, nego i opominje da je jedino u slozi moguće trajati i da svaku svađu treba prekinuti pre nego što preraste u mržnju.

Čavić, Miroslav Raduljica, Bojan Bogdanović, Nele Karajlić, Ivan Ivanović, Bajaga i mnogi drugi.

Osmeh na dečijim licima ima neprocenjivu vrednost, a oduševljenje sa kojima su dočekali goste sa poklo-

nima i srca humanitaraca ispunjava neizmernom radošću.

S. Bubalo

Slavko Bubalo

Bijela p^ela

ZIMA U LICI

Zima u Lici

Zima u Lici jako je hladna. Ima puno snijega pa se možemo grudati, klizati, skijati. S krovova vise ledenice, a često kliže i snijeg. Iako je hladno, uživamo i radujemo se snijegu.

Zima u Lici je tužna zbog hladnoće i ružna. Dani su hladni, i jeleni su gladni. Baba zima mora da ode, da se vrate laste i rode.

Rajka Raseta, 5. razr., Donji Lapac

Bijele su pahulje zabijelile moj kraj. Na suncu se svjetlucaju kao biseri. Vrapčići skakuću s prozora na prozor tražeći mrvice, gladni su. Zimi je priroda pusta, nema šarenila, biljaka ni životinja, osim ponekog zečića željnog igre ili hrane. Drveće je ostalo suho, prekriveno snijegom. Ljudi su najčešće u kućama i griju se kraj peći. A djeca? Djeca se igraju na snijegu i hladnoća im ne smeta.

David Simić, Daq

Tijana Ljiljak, 7. razr., Donji Lapac

Zima je moje omiljeno godišnje doba. Tada se moja braća i ja skijamo, sanjkamo, grudvamo i pravimo snjegovića. Najviše se volim bacati u snijeg jer tada osjetim kako je mekan. Lice mi zaista jako pocrveni. Posebno je zabavno sanjkati se na džaku jer je daleko brži od saonica. Uživamo na snijegu sve dok ne padne mrak, a onda se u toploj kući zamotamo u pokrivače i uz vrući čaj gledamo filmove. Zato volim zimu.

Qorđe Kondić, Dežanovac

Petar Bubalo, 5. razr., Dowi Lapac

Jabuka u dvorištu Moje omiqeno drvo je jabuka, i to ona u mom drvorištu. Iako ima još nekoliko staba la, ona mi je najdraža. Izgleda mi kao da je “glavna” i da se razlikuje od drugih. Lepo izgleda na gustoj zelenoj travi, sva ponosna. Razgranata je, a ukrašavaju je sočni, crve ni plodovi. Gledam je često i za mene je zaista posebna. Sada mi izgleda tužno, ali ponovo će na proleće ožive ti. Već sada se radujem novim listovima, cvetovima i plo dovima. Leon Radić, 3. razr., Vukovar

Milka Jazić, 6. razr., Donji Lapac

Da sam ja učiteqica

Goran Živković, Dežanovac

Nikolina Tijanić, Negoslavci

Da sam učiteqica bila bih stroga prema učenicima kako bi boqe učili. Dala bih im mnogo zadaće – da više uče. Zahtevala bih od wih da budu dobri, kulturni, da se ne tuku i ne svađaju i da redovno uče. Za ista se nadam da ću jednoga dana i postati učiteqica.

Na dan Svetog Save idemo u crkvu gdje se najprije održi liturgija. Nakon službe ot pjevamo himnu Svetog Save, a zatim recitiramo pjesme. Po tom stanemo u krug i vrtimo hqeb kojeg sveštenik polije vinom. Hqeb se siječe i uzi mamo ga zajedno sa koqivom.

Ivana Đudarić, 5. razr., Trpiwa

Jelena Bajić, 6. razr., Dowi Lapac

Dajana Veselinović, Žegar

Bijela p^elA

Sveti Sava

Dajana Veselinović, Žegar

Marko Gužvica

San Sawala sam beskonačnu livadu punu cveća. Tekli su potoči ći limunade, a na drveću rasli čokoladni mafini. Ukolo su letjeli leptirići, a sve je bilo puno bubamara. Tamo, u mom snu, život je vječan. Mirjana Paunović, 3. razr., Gračac

Zimske radosti Napokon je došla zima i školski praznici. Pravo vrijeme za igranje i zabavu na snijegu. Cijela je moja Lika prekrivena snijegom. Najljepše je za Badnjak. Tad idemo do crkve gdje se pali vatra, pleše se kolo, druži se i zabavlja. Na Božić idemo u crkvu. Mi djeca dobijemo darove. Na kraju zapalim svijeće za sve svoje bližnje. Gorana Balać, 7. razr., Donji Lapac

Ptica putovala, pa mi ispričala Kroz prozor na terasi ugledala sam dve male senice koje su srećno sletele na konopac za sušewe rubqa i veselo zacvrkutale. Jedna mi se senica javila i učinilo mi se da razumem ptičji jezik. Začudila sam se i izašla na terasu. Čudom, senice nisu odle tele, pa sam polako otišla u kuhiwu, uzela orah, očistila ga i iznela senicama. One su ga počele bojažqivo posmatrati i malo – pomalo, došle su do wega. Odjednom, jed na senica počne da priča: – Dobar dan, devojčice, mi smo senice, bračni par, dala si nam prekrasan dar. Od terase do terase, mi smo lutale, do tebe dolutale. Hranu si nam dala ti, pa ćemo kod tebe ostati, zimu prezimiti, na proleće mladunce dobiti. Oduševio me je ovaj pesnički jezik senica, pa sam odlučila da se brinem o wima tokom zime.

Jovana Popović, Dežanovac

Suzana Karniž, Dežanovac

Hana Radulović, 3. razr., Vukovar

Moja baka mesi hleb U pekarama možemo naći razne vrste hleba. Imamo narodni, raženi, beli, crni, sa raznim semenkama, ali meni je najdraži hleb koji mesi moja baka. Kad dolazim iz škole, uvek se razveselim kad baka ispeče hleb. On je puno boqi od onoga koji inače kupujemo u pekari. Moja mama kaže da je i puno zdraviji. Najviše ga volim jesti dok je još vruć. Pitala sam baku kako se pravi domaći hleb jer sam htela dati mami recept da ga i ona nauči mesiti. Baka mi je kazala da se prvo stavi kvasac u mleko, sa malo šećera, i čeka da se podigne. Nakon toga se doda brašno i so, te se umesi. Od testa se oblikuje kugla i ostavi da se diže. Kada se testo diglo, oblikujemo ga u hleb, zarežemo nekoliko puta i stavimo da se peče. Ispečeni hleb “umijemo” vodom i pokrijemo da korica omekša.

Aleksandar Dimitrievski, Dežanovac

Adrijana Kujavić, 5. razr., Daq

Nikolina Zelić, Žegar

Sergej Kovačević

Đorđe Gubrilović

Ivan Žarković, Dežanovac

Bijela p^ela

Anđela Erić, 2. razr., Markušica

Dejan Nešić, 8. razr., Daq

Ivana Radović, 6. razr., Mirkovci

Jelena Platića, 4. razr., Vukovar

Jovana Todorović, 4. razr., Vukovar

Tara Krstić, 4. razr., Vukovar

Vawa Stojković, 7. razr., Trpiwa

Bijela p^elA

Marko Zorić, 4. razr., Jagodwak

Saša Važić, 5. razr., Daq

Nikola Makivić, 4. razr., Daq

Jelena Ćoso, 2. razr., Žegar

Sara Popović, 5. razr., Daq

Milan Pavić, 4. razr., Daq

Bijela p^ela

CRNILICA

REBUS

Zacrni poqa označena tačkama i vidjet ćete kako Marko oblači pulover

P G

A A

Pripremio Dragiša Laptošević

MAGIČNI LIK

Upiši jedno slovo u prazna poqa da se liku nađu čulo vida, ptica pjevica i osvježavajući napitak

S K

Slijedeći matematičku logiku upiši brojeve koji nedostaju

JAKI MATO ZAGONETKA

Lipu sjekoh jedno qeto, Sjekoh lipu drugo qeto, Sjekoh lipu treće qeto, a sve lipa jednolika.

Ime Prezime Razred Adresa

Odgovor

SKD Prosvjeta Pododbor Rijeka Bijela pčela Trg Sv. Barbare 1 51000 Rijeka

Spojite jednake brojeve linijama koje prolaze iskqučivo praznim poqima. Linije se ne smiju sjeći. Sva prazna poqa moraju biti upotrijebqena!

PREMETAQKA

Šta pije

ARUKONE

BROJ U NIZU

Bijela p^elA

n a gr a d n i Z ADA T A K Koliko Čipko ima godina ako djed kaže “Čipko i ja imamo zajedno 65 godina, a meni je onoliko godina koliko je Čipku mjeseci.”

Web-zanimacije

Zvrrrrrrrrrk

Da li su ti nekada rekli stariji da si pravi zvrk? Znaš li šta to znači? To znači da si brz, radoznao, da se ne smiruješ baš kao zvrk ili čigra. I baš kao čigra vrte se informacije na internet-strani informativno edukativnog internet centra za decu Zvrk www.zvrk.co.rs/. ZVRK je nevladina neprofitna organizacija registrovana 2003.-e godine u tadašwem Saveznom ministarstvu nacionalnih i etničkih zajednica. U okviru ovog sajta sigurno će svako od vas naći nešto zanimqivo, kao što je 16 minutni film o xinovima Patagonije, tj. dinosaurusima, ili nešto kreativno kao što su slatki recepti iz “kobajagi kulinarskih čarolija” dece kuvara, ili možda malo zanimqive matematike, fizike, hemije, istorije, male škole stranih jezika... a možda volite da bojite? Nećete ostati “praznih šaka”, jer ovaj sajt nudi veliki

izbor raznih bojanki. Sajt ne bi bio sajt ako ne bi ponudio i mogućnost chat-a, pričaonice, sa drugarima Zvrkićima. Pored zanimqivosti za decu na ovom sajtu naćiće i vaši roditeqi informacije za svoje nedoumice u ishrani, vaspitawu slično. Za obožavaoce strip- junaka kao što je Denis napast, Kromawonci, Hogar Strašni, Kalimero i dr. autori stranice potrudili su se da i tu malu radoznalost ispune stripovima poznatih junaka. A možda voliš kviz pitawa? Odlično! Ovde ćeš naći i kvizove iz različitih oblasti: nauka, čovek, priroda, gramatika, matematika, jezici, sport,naša planeta, kultura, itd. Pa i ako daš neki pogrešan odgovor, ništa strašno, naučićeš nešto novo!

RJE{EWA

IMENOSLOV

MAGIČNI LIK

REBUS

Slovo O

Plava glava

BROJ U NIZU

ARUKONE

Brojevi 3, 8 PREMETAQKA

Makijato ZAGONETKA

Ovca i runo

Odabrala: Nada ^upkovi}

Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imenoslov. BARBARA - žensko ime, vodi porijeklo od grčke riječi barbaros, što znači negrčki, stran, tuđi. Ime je vrlo staro, iz vremena kada su se žene otimale iz tuđeg plemena, pa je takva žena u novom plemenu prozvana barbara ili tuđinka. Ime je to i svetice Barbare iz Nikomedije, treći vek, i preuzeli su ga svi narodi. U Srba je ime Varvara, a kod Rusa, Varvara i Varja. U Hrvata je Barbara, Barica, Bara... Danas je u svijetu, vrlo poznato ime lutke Barbika, miqenice svim djevojčicama. B. Kostić

Bijela p^ela

ČIPKO I DJED FILIP

ISSN 1331-5455

Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

NAGRADE

Grada Rijeke 2005. •Nagrada Sima Cucić 2011. •Nagrada nagrada 2012. •Zmajeva •Povelja Milan Radeka 2014.

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likovni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: Skaner Studio, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Zahvaljujemo Ministarstvu spoljnih poslova Republike Srbije.