Bijela pčela, br 205 by Danilo Orelj

djecu u v s za list

1994. MUSIĆ Ć I U L JANA O ILA TAT Q E M E T U

Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

205

RIJEKA, MART 2015.

SADRŽAJ

4 6 8 10 12 13 14 15 16 18 20 22 24 26 28 30 31 32 34 38 40 42 43 44

Trava Trava života (priča) Pjesme o proqeću Milica Stojadinović Srpkiwa Teodor Tiron Lazareva crkva Larnaka Drvo zdravqa Zemqa vukova i ratova Svilajnac Republika Poqska Zuzuko Znam latinicu, učim ćirilicu Mama (strip) Ekologija: Bijeli medvjed Bojan Vasković Vladimir Veličković Kviz Za tebe i za... Predstavqamo... Maštom, rukom... Mala galerija Veliki odmor Web-zanimacije Čipko

Dragi prijateqi, bjelopčelice i bjelopčelci, Odmah na početku da pohvalimo učenike i wihove učiteqice iz Markušice, Jagodwaka, Daqa, Žegara, Doweg Lapca, i iz škole Siniše Glavaševića iz Vukovara. Do sada su bili najvredniji i redovno nam slali svoje radove, literarne i likovne. I naši mali prijateqi, učenici Područne škole u Srbu, bili su vrijedni. Sigurni smo da će se wihovi radovi i daqe nalaziti na stranicama Bijele pčele, ali se nadamo da će ih poslati i svi drugi. Nema puno vremena jer do kraja ove školske godine izlaze još svega dva broja, za april i dvobroj za maj-jun. Znamo da morate i učiti, da se morate i igrati, jer proqeće je, ali očekujemo da ćete naći vremena i za vaš i naš list. vaša Bijela pčela

TRAVA

Zalena trava je biljka koja svoju simboliku može zahvaliti ljekovitim svojstvima. Od iskona trava je melem za ranu, okrepljujuća je, vraća snagu, olakšava porođaje, osigurava plodnost i povećava rasplodnu moć. Stoga neki životnu snagu trave povezuju sa simbolom drva života. Odvajkada su nadahnuti travari na prostranim livadama ili na najskrovitijim mjestima tragali za životnim sokovima zelenih vlati, za iscjelujućim moćima travki. Sem ljekovitosti, trava označava korisnost, podređivanje, poslušnost, a travnjak predstavlja zemlju, otadžbinu. Šaka trave znači pobjedu, osvajanje neke zemlje, potčinjavanje. Nekada je poraženi vladar osvajačkom vojskovođi davao punu šaku trave kao znak da mu predaje cijelu oblast ili zemlju.

Srž prirode

Djevojka iz Stabije

Dah proljeća Odjevena u prozračnu haljinu, djevojka izuzetne ljepote, šetajući se zelenim sagom ubire cvijeće. Ona kao da u mladoj travi traži životni dah proljeća. Iznikla trava, cvijeće u rukama ljepotice, a i ona sama, onako mlada, pouzdani je znak proljeća. Ljupki i živi lik mlade žene uhvaćen u pokretu sačuvan je na zidu jedne rimske vile u antičkoj Stabiji. Slikarija je stara preko dvije hiljade godina i još uvijek odolijeva vremenu, svjedoči o visokom stepenu zidnog slikarstva i gospodskom ukusu starih Rimljana. Jednostavna, jasna, živopisnih boja i oblika, stabijaska freska predstavlja remek – djelo zidnog slikarstva. 4

Bijela p^elA

Vedar dan u dolini; u neprimjetnom svijetu vlati i krhkih stabljika travki vrzmaju se i lepršaju sitni kukci. Služeći se tušem i Vedar dan u dolini, nepoznati slikar, izrez bojama, nepoznati slikar iz jednog starijeg razdoblja kineskog slikarstva, želio je da na jedan lirski način prikaže tajnovitost sitnih djelića goleme i veličanstvene Prirode. Za njega trava koju je naslikao nije manje dostojna od kamelije, orhideje ili božura; nije za njega manje lijepa. Taj čarobni prizor, gotovo neprimjetan oku, nastao je neposredno, brzo, bez dvoumljenja, bez premišljanja. Potezi umjetnikove četkice uvjerljivi su i neizvještačeni, jer je slikar sam sebe poistovjetio sa predmetom slikanja. On je shvatio samu bit prirode, njen božanski iskon.

Budni promatrač

Albrecht Dürer, Veliki busen trave

Stari njemački majstor Albreht Direr vjerovao je da se istinska umjetnost nalazi u samoj prirodi. Njenu ljepotu neposredno je promatrao kako bi mogao da zabilježi i najmanju pojedinost u njoj. Ova skupina različitih trava naslikana je sa mnogo čara akvarelom i gvašem. Pažljivim načinom crtanja i znalačkom upotrebom vodene boje Direr je ostvario iznimno likovno djelo puno sklada i ljupkosti. Po sredini busena umjetnik je naslikao najviše trave, malo su niže zatvorene glavice cvjetova maslačka, a, sasvim pri dnu lokvu iz koje izrastaju široki listovi biljke. Busen trave prikazan je tako stvarno, kao da se radi o slučajnoj fotografskoj snimci.

Boja života

Tereza Dolenec, Kosci

Nebo zavičaja Pod vedrim i prozračnim nebom četiri kosca na sjenokoši kose travu polegušu. A, iza njih, sve do rijeke, rasprostiru se pitome livade sa plastovima sijena, poredanih kao u nekom dvojnom vojničkom stroju. U daljini naziru se i crveni krovovi seoskih kućica. Naivna slikarka Tereza Dolenec uspješno dočarava svoj zavičaj, ističući svoju ukorijenjenost u njemu. Ona prisno priča o ljepoti podravskih predjela, ljepoti ljudskog trajanja. Slikarka, osim iskazane ljubavi za rodni kraj, posjeduje izrazitu svijest o vrednotama linije i boje, o njihovom emocionalnom naboju i značaju.

Nebo boje jorgovana nadvilo se nad prostranim seoskim dvorištem. Ispred dugačke gospodarske zgrade, na svježem travnjaku pase krupan dorat, ruje bijelo prase. A podalje od njih, na mekanom travnatom ćilimu odmara se pjesnik koji nije mogao odoljeti čarima jednostavnog i tihog seoskog života. Prizor je odjeven u zeleno ruho jer je zelena boja nade, boja buđenja u bujanja pri- Marc Chagall, Pjesnik na odmoru rode. Pjesnik, koji sanja o bezbrižnom seoskom životu, nije nitko drugi do sam slikar Mark Šagal koji priželjkuje takvu idiličnu stvarnost. Sočna trava tek je preneseno značenje umjetnikove potrebe traženja bogatije hrane duhu i mašti.

Mjesto razbibrige Travnjaci, na kojimna se odvijaju sportska takmičenja, okupljaju mnoge gledaoce, ljubitelje razbibrige i dokolice. Zbivanja na zelenoj tratini s užitkom je slikao Ivan Tabaković, posmatrajući ih sa posebnom naklonošću, ali i izvjesnim humorom. U prvom planu bili su fudbaleri u trku ili u trenutku šutiranja lopte na gol. Tabakovićeva slikarska četkica naročito je vješto predočavala komešanje i vrevu navijača na tribinama. Fudbal, kao izrazito popularna igra, umjetniku je poslužila kao metafora društva – svih onih koji u njemu na različite načine učestvuju.

Ivan Tabaković, Utakmca

Sneni krajolik

Camille Pissarro, Pejzaž u Chaponvalu

U čednom krajoliku, u podnožju brdašca, utonuli kućerci plavih i crvenih krovova. Bijele kućice okružuju bujne livade i pašnjaci. Snenim krajobrazom posvuda vlada prepoznatljiv seoski mir. Samo u sjeni mladog drveća pase krava rumenka, praćena budnim okom čuvarice. Zanemarujući pojedinosti u pejzažu, slikar Kamij Pisaro tek ovlaš naznačuje obrise predmeta. Izazvan nutarnjim potrebama, umjetnik brzo nanosi čiste tonove, oživljavajući površinu slike na prirodan način. Prizorom prevladavaju nijanse zelene boje, a neznatni prostor slikar ostavlja sivoplavom nebu. Dovoljno da svojom živom paletom izrazi širok raspon utisaka izazvan ličnim prisustvom u krajoliku. Bijela p^ela

Ranko Pavlović

Razbole se mala Kosanka i poče da kopni, a pogled joj se zamuti kao izvor Studenac za jesenjih kiša. Kuvali joj čajeve od ljekovitih trava koje su donosili poznati travari iz okoline i udaljenih sela i gradova, dovodili joj najpoznatije vračare koje su bajanjem pokušavale da iz nje istjeraju bolest, ali sve uzalud. Topila se iz dana u dan i samo se čekao čas kad će zauvijek napustiti rastuženog oca i rasplakanu majku. Jedne večeri stvori se u njihovoj kući žena u crnoj odjeći. – U šumi iznad sela, reče Kosankinoj majci šapatom, na jednom mjestu raste trava života. Samo ona može pomoći tvojoj jedinici. Tragaj za njom po šumi i ništa se ne brini, jer ako ti nju ne nađeš, naći će ona tebe. To kaza starica i nestade kao što nestane lijepog sna kad se iznenada probudiš. Čim ujutro prvo bljedilo zore rastjera tamu po selu, majka zamače u šumu.

a v a r T Čekali su je s nestrpljenjem, a malu Kosanku sve više osvajala bolest. Čekali su je tri dana. Krivili su vratove prema šumi devet dana iščekujući njen povratak. Uzalud su joj se nadali i u tom iščekivanju prođe tri puta po devet dana. Onda je, bez očevog znanja, s mukom vukući izmučeno tijelo kroz šipražje, u šumu krenula Kosanka da je traži. Lutala djevojčica od stabla do stabla, od čuke do čuke, od proplanka do proplanka, bauljala, padala i dizala se, sve više gubeći nadu da će naći majku, Iza podneva stvori se kraj nje starica u crnom, baš kao što se iznenada one večeri pojavila u njihovoj kući. – Ako nađeš travu koja govori, naći ćeš i svoju majku – reče, pretvori se u pticu i odleti u plave nebeske visine. Dugo je Kosanka tražila travu koja govori, a nije znala šta traži jer joj starica nije rekla kako izgleda. Iscrpljena bo-

a t o v ži

lešću i umorna od uzaludnog lutanja šumom, zaustavi se na jednom proplanku, gorko zajeca i spusti se na zemlju. Tada – gle čuda! – kroz suze primjeti jednu krhku stabljiku na kojoj su rasli srcoliki listovi. Ona otkinu jedan list, stavi ga među usne i dunu preko njega, kao što su to često činila djeca u selu. Ne ču se nikakav zvuk. Dunu ponovo i šumski mir naruši tanjušan piskutav jecaj, baš kao da je list propištao od bola i Kosanki bi žao što ga je ustrgla. Kad dunu treći put, iz lista poče da se izvlači jedva razumljiv glas: – Tvoja majka nalazi se u dubokoj jami na mjestu gdje se potok Strminac s visokih stijena survava u Šumsku rijeku. Ni sama ne znajući kakva je to snaga nosi i kako pronalazi pravi put, bolesna djevojčica pojuri prema selu. Kući stiže u sumrak i ispriča ocu šta se dogodilo. On okupi se-

cu, ali joj tuga okova lice čim primijeti da je bolesnija nego što je bila kada je ona krenula u potragu za travom života. Znatiželjnim ljudima ispriča da ni sama ne zna kako je došla do ovog mjesta. Sjeća se samo da je pred njom prhutala jedna ptica, često se spuštajući na stabla kraj kojih je prolazila. Kao u nekakvom bunilu, skočila je u jamu i sva se izranjavala. Na rane je, da bi zaustavila krvarenje, stavljala rukoveti bujne trave što raste na dnu jame. Kako je ranama prinosila travu, tako su one zacjeljivale. – U jami ima jedan izvor, pa sam vodom iz njega gasila žeđ, a glad sam tolila travom – reče i pokaza rukovet neobične trave koju je stiskala u

desnoj šaci. – Evo, baš ovom – kaza i ozarenog lica pogleda svoju kćerkicu. – Sada znam, ovo je trava života o kojoj je govorila neobična starica! Pritrča Kosanki i poče joj u usta trpati zalogaje trave. Kako bi koji zalogaj progutala, tako se život vraćao u blijedo lice bolesne djevojčice. Majka strže s nje haljinicu i cijelu je namaza travom. Kosanka zablista, veselo poskoči i razdragano se nasmija, kao da bolest nikada nije lomila njeno krhko tijelo. Baš u tom času stvori se pred njima starica u crnom, pomilova Kosanku po raščupanoj glavi, pretvori se u pticu i odleti prema plavim nebeskim visinama.

Ilustrovao: Sven Kovačević

ljane i narednog jutra u samo svanuće krenuše prema ušću Strminca u Šumsku rijeku. Sa sobom ponesoše i Kosanku koja je, sva u vatri i znoju, provela noć u buncanju i plaču. Pred njima je stalno, spuštajući se na stabla kraj kojih su prolazili, prhutala jedna ptica, pokazujući im tako najkraći put. Kad stigoše do ušća, na dnu jedne duboke jame strmih kamenitih strana, ugledaše Kosankinu majku. Nađoše u blizini dugu debelu šumsku lozu. Jedan njen kraj uhvatiše tri snažna čovjeka, a drugi spustiše jadnoj ženi. Ona čvrsto stegnu lozu i začas je izvukoše iz jame. Njenoj sreći nije bilo kraja kad je vidjela svoju kćerki-

Bijela p^ela

Vesnici proleća Prolećnu livadu preseca put. U travi kraj puta jaglac žut! Uz put se protegla odvodna graba. Na rubu grabe – visibaba! Na hrastum uz grabu, selica ptica. Pod hrastom bokor qubičica! Na vrbi pup zelen, jedar. Jedino spava još ogromni čedar. A sunce na brda i doline izlilo obilni slap topline. I čedar će početi da se budi kad mu toplina napuni grudi!

Đuro Maričić

Traktat prvoj visibabi Dobro mi došla, vjesniče mali! Daleke ti prevalila pute, hladnoća te grejala, zima povijala pahuqe bijele tkale ti skute. Dobro mi došla, hrabri putniče ti što od svih prva prtinom gaziš, da najaviš Sunce, zime da nestane, Proqeće baš ti najmawa da najaviš. Dobro mi došla, princezo bijela ti što se ko vitez sa snijegom boriš, procvala si pored mog sela, tu si baš htjela da se stvoriš. Dobro došla, mila prijateqice! Dobro mi došla, života učiteqice. Šešir svoj pred tobom želim i ja skinuti i wežno te poqubiti i k sebi privinuti.

Ilustrovao: Zvone Kenđel

Milena Severović

Milica StojaDInović SrpkiWa (1830 – 1978)

Pripremio: Ratko Reli]

Bila je jedinstvena i zanimaqiva pojava u srpskoj kwiževnosti ‡ prva je žena u Srbiji koja se potpuno posvetila kwiževnom radu. Ubraja se, kao jedna od najobrazovanijih žena u Srbiji, među naj-

SAradwa s Vukom Milica je rado slušala narodne pjesme koje su pjevale seoske djevojke u vinogradima i u poqima. Zapisala je dosta tih pjesama, među kojima su najpoznatije "Ravno ti je poqe", "Žao mi je na te" i "Ranila Milka ticu slavuja" i poslala ih Vuku Stefanoviću Karaxiću s napomenom "Evo pesama narodnih, donetih prekjuče iz vinograda". (Vuk je Milicu nazivao "moja kći iz Fruške").

PRVA SRPSKA SPISATEQICA poznatije ličnosti svog doba. Za života su je zvali "vrdnička vila", "srpska pevačica Milica", "večna qubimica srpstva", "pesmotvorka"… Kwiževni radovi Milica Stojadinović je prve pjesme napisala u 13. godini na nekim papirićima, a prvu je objavila u 17. godini u "Srbskom narodnom listu". Nakon toga pjesme objavquje u raznim časopisima i listovima. Prva zbirka pjesama "Pesme M. Stojadinović" izašla je 1855. u Novom Sadu. (Kasnije je objavila još dvije zbirke pjesama). Većinom su joj pjesme patriotskog karaktera, prigodne su i s poučnim porukama. Di10

Bijela p^elA

vila se pjesniku Branku Radičeviću, ali ga nije slijedila ni oponašala. Možda bi bilo boqe da je išla Brankovim pjesničkim stazama, da je svoje osjećaje otvoreno iskazivala poput wega. Pjesme bi joj bile poetičnije i zvučnije. Naime, Milica nije htjela "otvoriti" svoje srce, svoja "čuvstva". O tome ona tajnovito pjeva u pjesmi "Kad se nebo muti". Pjesme i rodoqubqe bile su wezina najveća qubav. Napisala je i dnevnik "U Fruškoj gori" u kojemu biqeži svoje doživqaje, svoja maštawa, osjećaje i qubavne tajne… Za ovaj dnevnik Jovan Skerlić je rekao je da je to "lep dokumenat za intimno poznavawe duše toga doba".

Miličino rodoqubqe Bilo je to vrijeme romantizma, buđewa nacionalne svijesti i Milica Stojadinović znala je iz svoje duše "istisnuti": "O, Srbijo, al´ si lepa, lepa kao venac cveća!" Zalagala se da srpske djevojke svim srcem vole svoju zemqu, da weguju svoj materiwi jezik i narodne običaje, da budu pobožne i vrijedne. Savjetovala je da čovjek treba da živi u skladu sa prirodom. Ne voli pomodarstvo i ne prihvaća tzv. "otrov zapadne civilizacije". Od slave do siromaštva Rođena je u sremskom selu Bukovcu u porodici svećenika Va-

silija Stojadinovića. Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu, a višu djevojačku u Varadinu. Svoje je obrazovawe stalno obogaćivala čitawem kwiga evropskih pisaca i u razgovorima sa učenim qudima svoga vremena. Naučila je wemački jezik i znala da svira gitaru. Sve je to u wezinoj sredini u to doba bilo neprilično za jednu djevojku i zbog toga je nailazila na nerazumijevawe, čak i kod nekih učenih qudi. Boravila je u Beču, odlazila u Beograd, obilazila Vojvodinu i druge krajeve. Nekada poznata i slavqena, svoj je život završila u 48. godini gotovo u siromaštvu.

Iz posvete pjesnikiwe Florike Štefan Milici Stojadinović

Tužbalica Milice Stojanović Srpkiwe Izvrgli su me podsmehu ruglu čereče mi dušu čeprkaju po ranama a umrla sam bedno kao zaboravqeno siroče otuđena od roda rodbine prijateqa strana svima kojima sam nesebično služila... …O Bože sačuvaj za buduće potomstvo Fruškogorske manastire i svetske lepote u kojima sam blaženo uživala dok sam bilamiqenica sreće i naklonosti plemenitih qudi… Bar neko da me se seti i pusti sapatničku suzu tugujući za mojim stvaralačkim duhovnim životom.

Kad se nebo muti

Posledwe vrste

Kad se nebo muti, ne kaže zašto, Nit rosna kiša rad koga pada. A srce moje da kaže na što Štono samo zna za sada? Ja zar kome da čuvstva najavim? Ta pre ću mrtva da se utajim.

Nek sunce sija, nek cveće cveta Sva moja mila nek krasi mesta, Ali za mene iščezlo sve je, Ni na što duša s´ moja ne smeje. Osećawa je usahlo more Kojim je srce brodilo moje, A sada reka druga se pruža Iz koje samo navire suza. U woj se sunce života moga Sa svoga svoda jošte niskoga Ogleda mutno, a weno ime Zove se žalost! Teško tom s wime Pod tom tegotom moj život struku Skršenom liči, a u svom krugu Kao da meni ovoga sveta S gorkošću sudba samo doleta. Znam od kud takve donašaš glase,Samo se srce žaluje na se Što ne uztegnu u sebi čuvstvo,Ali kad s žarom obima Srpstvo...

Skriva se zemqa pod pokrov noći Dok zvezda rpeti na nebu sjajna. A zaves srca zar treba poći Da snimim čuvstva i javim tajna? Nek tuga, radost, u wem´ počiva: A tajnu neba tek nek otkriva. U podne, ili veče života svoga Potuži svaki na zemqi ovoj. I ja bi glasa imala toga Ko mnogi pesnik u pesmi svojoj; Al da mi sudba zar bude javna? Ta pre će primit zemqa me tavna!

Bijela p^ela

očelo je vreme velikoga, uskršweg posta, kada se pravoslavni hrišćani postom, molitvom i Svetim pričešćem pripremaju za veliki hrišćanski praznik Uskrs. Vernici se u ovom postu prvi put pričešćuju o Teodorovoj suboti. U gradu Amasiji živeo je Sveti velikomučenik Teodor Tiron. Bio je rimski vojnik i kao vojnik dužan da prinese žrtvu neznabožačkim idolima. Pošto je Teodor bio hrišćanin, odbio je naredbu, pa je zbog neposlušnosti bačen u tamnicu i osuđen da umre smrću od gladi. Sveti Teodor Tiron nije klonuo duhom moleći se Bogu. Noću su mu se javqali anđeli Božiji i sa wim proslavqali pravoga Boga. Videći to stražari ga ponovo optuže pred sudijama. Sudije donesu novu presudu ‡ smrtnu kaznu mučewem i spaqivawem na lomači. Ispuštajući svoju mučeničku dušu, 306. godine, Sveti velikomučenik Teodor je pevajući veličao Gospoda: „Blagosiqaću Gospoda u svako doba, hvala je wegova svagda u ustima mojim“. Ostatke wego-

Bijela p^elA

vog mučeničkog tela pokupila je pobožna hrišćanka Jevsevija i sahranila ih u gradu Evhaiti. Iz ovog grada wegove su mošti dospele u manastir Hopovo u Fruškoj Gori, gde se i danas nalaze. Za Svetog Teodora Tirona vezan je i praznik Teodorove subote. Ovaj praznik je uspomena na čudo koje se desilo 50 godina nakon Teodorove smrti. Tadašwi rimski car Julijan Otpadnik naredio je grad-

skom načelniku u Carigradu da prve nedeqe uskršweg posta poškropi krvqu mnogobožačkih žrtava sve namirnice u gradu. Namera mu je bila da navede hrišćane da prekrše post. Wegovo naređewe je odmah izvršeno. Ali Bog se preko Svetog Teodora Tirona u snu javi carigradskom arhiepiskopu Evdoksiju. Naredi mu da cele prve sedmice posta hrišćani ne kupuju hranu nego da cele nedeqe jedu kuva-

Teodor Tiron “Bog čuva put svetaca svojih” (Priče 2,8) nu pšenicu zaslađenu medom. U spomen na ovo čudo crkva je prvu subotu uskršweg posta posvetila Svetom Teodoru Tironu. Toga dana se u crkvi osvećuje koqivo, što podseća na uzaludni pokušaj cara Julijana Otpadnika da uništi hrišćanstvo. Tako je napokon u istoriji propao pokušaj da se uništi Hristova nauka. Ovim čudom Bog je proslavio Svetog Teodora čije delo slavi veličinu i silu nauke Gospoda Isusa Hrista. Radoš Matić

Lazareva crkva Larnaka

vojim položajem i bogatstvom Kipar je od davnina privlačio mnoge koji su hteli wime da ovladaju. Wihovo brodovqe ni do danas ne da moru mira. U bronzano doba dolaze Grci, potom Feničani. Egipćani ga osvajaju 1.600. godine stare ere. Posle wih smewuju se Asirci, Persijanci, Aleksandar Makedonski, Rimqani. Propašću Rimskog carstva Kipar ostaje u sastavu Vizantije. Arapi ga povremeno zauzimaju. U 12. veku krstaši, predvođeni engleskim kraqem Ričardom Lavqeg Srca, osvajaju Kipar i osnivaju grad Limasol. Kraq prodaje ostrvo vitezovima Reda sv. Jovana, a oni francuskoj porodici Lizawan. Mlečani osvajaju Kipar 1489., a turski sultan Selim II ih potiskuje 1571. godine. Od tada pa do 1878. je pod Turcima, kada postaje britanski protektorat, odnosno kolonija. Unošewem razdora i semena zla među Grke i Turke nastaje kriza koja još traje. Kipar se izborio za nezavisnost 1960. godine, a Turci vrše invaziju 1974. i od tada je ostrvo podeqeno na četiri dela: grčki, turski, engleske vojne baze i liniju razdvajawa. Svako od osvajača ostavio je neki trag. Naročito hrišćani koji na ostrvu deluju od I veka. Na Kipru je rođen apostol Varnava, a apostol Pavle više puta je dolazio. Kiparska pravoslavna crkva stekla je autokefalnost još na III Vaseqenskom saboru u Efesu 431. godine. Od brojnih hrišćanskih znamenitosti posebnu pažwu privlači crkva posvećena svetom Lazaru, Isu-

Nemirno more

sovom prijatequ. To, naravno, nije slučajno, jer kad je Isus vaskrsao Lazara posle četiri dana, Jevreji su ga hteli ubiti. Lazar je izbegao na Kipar i tu postaje episkop. Po legendi živeo je još trideset godina. Na Kipru je i sahrawen. Kad je u 9. veku pronađen wegov grob, a grob ili sarkofag se na grčkom jeziku kaže larnaks, nad wim je 890. godine podignuta crkva. Od reči larnaks nastalo je ime Larnaka, grada goji se tu razvio. Bilo je to vreme vizantijskog cara Lava VI Mudrog, koji je svečeve mošti preneo u Carigrad. U to vreme Vizantija postaje sila, jer period koji je prethodio, poznat u istoriji po borbi onih koji nisu poštivali ikone i onih koji jesu, vodio je u propast. Pobeda poštovalaca ikona imala je odjeka i na Kipru i to mnogo godina nakon pomenutih krvavih događaja. Naime, kad je na temeqima stare Lazareve

crkve u Larnaki u 17. veku sagrađena nova, koja i danas postoji, u woj je postavqen jedan od najlepših ikonostasa uopšte ‡ sa čak 120 ikona! Samostalna kiparska pravoslavna crkva stalno je bila izložena unijaćewu i islamizaciji. Jedno vreme bila je pretvorena u rimokatoličku i tada su pravoslavni sveštenici morali klečati pred rimokatoličkim biskupom. Turci su je jedno vreme pretvorili u xamiju i kaluđerima su često stavqali samar na leđa i jašili ih. Godine 1589. vraćena je pravoslavcima. U crkvenoj porti nalazi se lapidarijum sa izvanredno oblikovanim poklopcima i nadgrobnim spomenicima engleskih velikodostojnika. Najveći praznik koji ova crkva slavi jeste Lazareva subota. Tada, i uopšte o Vaskrsu, hiqade vernika iz čitavog sveta posećuju grob sv. Lazara.. Milutin Dedić

Bijela p^ela

Pi{e: Jovan Savi^in Prica

očuvawau zdravqa i prevenciji bolesti drvo je imalo veliku ulogu. Po principima prijenosa magije, dodir s natprirodnim bićem ili wegovim

i djevojke na obalu rijeke gdje imaju vrbovih grančica pa se uzajamno udarali govoreći pritom: "Da si zdrav kao dren, da se ugojiš kao prase, da rasteš kao vrba". Na Lazarevu subotu beru se vrbove grančice i nose u crkvu, gdje se sutradan, na Cvijeti, osvećuju, poslije čega se smatraju qekovitim i čuvaju u kući, pored ikone, čitave godine. Lazareva subota je dječji praznik, kada se djeca ovlaš šibaju vrbovim prutićem radi zdravqa. O ulozi vrbe u našoj narodnoj religiji govori i narodni na-

Drvo zdravQa staništem čini da se wegova moć prenese na čovjeka. Po ovom principu mogu se objasniti mnogi običaji, kao što je obavezno cjelivawe svetog drveta, šibawe wegovim grančicama, opasivawe wima, pričešćivawe pupoqcima određenog drveta, quqawe, čiji je ciq da se wihova životna snaga prenese na čovjeka, da ga osnaži i sačuva od bolesti. Najveći broj običaja vezan je za velike hrišćanske praznike proqećnog ciklusa, kada je vegetacija u punoj snazi i rastu. Na Mladence, Lazarevu subitu, Cvijeti, Đurđevdan, "šibana" su djeca i mladi prutićima, najčešće vrbovim, qeskovim i drenovim. Na Mladence su išli momci 14

Bijela p^elA

ziv ovog hrišćanskog praznika Vrbica. Lijeski je takođe pridavana izuzetna magična snaga i moć u liječewu. Šibawe qeskovim prutićem bilo je poznato i kod starih Germana. Za dren se vjeruje da svojom tvrdoćom utiče na zdravqe, želi se da se bude"Zdrav kao dren". Od magijskih radwi za zaštitu zdravqa i prevenciju bolesti bilo je često i opasivawe prutom ili granom vrbe, lijeske ili drena, koje je imalo istu funkciju kao i šibawe. Djevojke su se na Đurđevdan opasivale vrbom da budu vitke kao vrbe. Bio je običaj i pričešćivawe pupoqcima određenog drveća. Dren kao biqka daje zdravqe. Kori-

šten je za pričešćivawe na Božić u šabačkom kraju. Dren se davao i porodiqi odmah poslije porođaja. U narodnoj religiji drveće je podijeqeno na sretno i nesretno, tj. ono koje je nastaweno dobrim i ono koje su zaposjela zla bića, vještice, đavoli… U sretno drveće ubrajaju se hrast, lijeska, dren, tis, lipa, vrba, jabuka, breza, dok se treba čuvati oraha, zove, kruške, bagrema, duda, bresta. Dijelovi različitog drveća smatrali su veoma jakom zaštitom od uroka, bolesti i drugih nesreća koji mogu zadesiti čovjeka. Među najjače apotropejone ubrajaju se glog, lijeska, tis, dren, nošeni kao amajlije. Glog je poznat kao najveći zaštitnik od svih demonskih bića, glogovim kolcem ubijaju se vampiri, tjeraju vještice. Tisovo drvo ima veliku snagu. Tisovina se prišiva djetetu za kapu ili se meće u odijelo, u kolijevku da ga ne bi urekli ili da mu ne bi naudile vještice. I lijeska je dosta korištena kao amajlija. Komad lijeske stavqan je novorođenčetu u kolijevku. Djevojke su qeskove grančice stavqale u kosu, kao zaštitu od uroka. Dren su na Đurđevdan žene stavqale u vodu kojom su se kupale zbog zdravqa. Za zaštitu od epidemija, poduzimale su različite radwe u kojima je drvo, prvenstveno glog, ima značajnu ulogu.

orwa krajina ili Karlovačko vladičanstvo istorijsko je i administrativno područje u Hrvatskoj, gdje su Srbi u doba Austrije bili apsolutna većina stanovništva.

dolinom Zrmawe, Pqešivicom i dubokom dolinom Une, gorwom Koranom i sredwim tokom Gline, pa Kupa, Sava i dowi toko Une i mali dio suve međe na Kordunu. Prema tome, u Gorwu krajinu spadale su: Banija, Kordun, Kapelsko, Lika, Gacka i Krbava. Kapelsko je velika zagonetka. Ime gotovo posve zaboravqeno. Malo je qudi koji su danas živi, a rođeni u Kapelskom, a koji bi bili u stawu pokazati granice svog kapelskog zavičaja. Zato ćemo se potruditi da im pomognemo povratiti u sjećawe Kapelsko, jedan od najqepših prostora na cijeloj zemqi.

između Gorskog kotara, Like i Korduna. Krajina je svoju "slobodu" plaćala životima svojih najboqih sinova u neprekidnim ratovima za tuđu nezahvalnu gospoštinu, kulučewem dažbinama, porezima, globama i tamnicama. Bila je varana na paragrafima i na kantarima. Otimali su od wenih usta i wene duše, wenih voda i wenih šuma, wenih poqa i gora. Bolovala je od svojih rana i tuđih boleština. Ni bogovi Krajini nijesu bili nakloweni; vladale su ciče zime, paklene suše i gladne godine. Krajina je bila najgori logor

ZemQa vukova i ratova Početkom 19. stoqeća Gorwa krajina imala je 415.604 stanovnika; 183.240 katolika i 227.604 pravoslavnih i 5.128 unijata na Žumberku. Teritorija Gorwe krajine bio je prostor između Jadranskog mora i Velebita, s dubokom

Kapelsko je oblast s obe strane planine Kapele. Od Saborskog, Jesenica i Plaškog s jedne strane, i daqe preko Ogulina, Gomirja i Moravica s druge strane, do Jasenka, Drežnice, Glibodola i Dabra. Kapelsko je prelazno područje

i najveći vojni tabor koji pamti istorija Evrope. Vladale su često ubitačne suše praćene glađu qudi i stoke. U jeku teških oskudica Krajišnici su masovno odlazili u Slavoniju da zarade koju vreću bilo kakvog zrwa. Sa narodom su kretali sveštenici u berbu kukuruza i na druge poslove. Zapamćeno je da je tada sveštenik Cijuk poveo u seobu srpski narod iz Like prema istoku. Jedni su dospjeli u Gradišku regimentu, a drugi produžili preko Dunava, treća grupa je ostala oko Sremske Mitrovice, a Cijuk je s nešto naroda ostao u Mirkovcima. Mnogi su tokom seobe pomrli, neki se teško razboqeli, a niko se zdrav nije povratio. J.S. Prica

Bijela p^ela

Piše: Milena Dražić

Svilajnac

ladunče je napokon kršteno. Kum bebin Dragomir Tanović iz Beograda smislio joj je ime Svidi i njime pobedio na konkursu „Zaviri u prošlost i daj mi ime“ (i za nagradu dobio kompjuter i tablet). Koliko razumem, ime je kraćenica od reči svilajnački i dinosaurus. I zaista, lik tog mališana koji je kopija istrebljenih životinja prepoznatljiv je, zanimljiv i blizak ljudima, kako je i traženo konkursom od kumova. Mališan je tako postao maskota Prirodnjačkog centra u Svilajncu. U pitanju je dobri i nežni dinosaurus – diplodokus, omiljen kod dece. E, sada, ko nema šta drugo da radi, a voli dinosauruse, treba 29. juna ove godine da dođe u Svilajnac, na svečano otvaranje Prirodnjačkog centra. Tamo će ga čekati i Svidi, sa rođacima raznih vrsta i različitih epoha. Biće tu i igre, predavanja, učenja, razvijanja mašte, a ovi kipovi izumrlih životinja i obnovljena priroda dovodiće ovde, odsad pa nadalje, ekskurzije, radoznalce, odrasle koji su u duši ostali deca, radoznale turiste, poslovne ljude iz inostranstva, putnike po pokrajini Braničevu, istok Srbije, na stotinak kilometara od prestonice Beograda. – U Prirodnjačkom centru bavimo se nizom akademskih aktivnosti – radionice za studente i doktorande, organizujemo naučne skupove u želji da nauku približimo najmlađima i da

Bijela p^elA

Komšija Svid im omogućimo da se upoznaju s prirodom, a sve je posvećeno deci školskog uzrasta – govore pokretači ove ideje o smislu postojanja Prirodnjačkog centra. – Deca ne bi trebalo da se boje nauke, već da kroz igru uče. Ponudićemo spoj visoke nauke i nečega što bi deci bilo intresantno, moramo ih ubediti da je nauka zabavna. Prirodnjački centar u gradiću od jedva desetak hiljada žitelja ima najmodernijju opremu, kao muzej prema najvišim svetskim standardima. Čine ga naučne postavke, prirodna bogatstva, prošlost naše planete, Dino park, 3D bioskop, učionice, radionice i interaktivni sadržaji koji će mladima približiti svet nauke i kulture, dati im priliku da zavole nauku i prave vrednosti kroz zabavu, tvrde zaposleni u centru. Cena ovog korisnog prostora, površine od 3.000 kvadratnih metara, sa skeletima i replikama 20 dinosaurusa, pravljenih u Nemačkoj, pojela je više od šest miliona evra! Naravno da

gradić nije mogao ni da sanja da tako nešto izvede sam. Novcem je pomagala Evropska investiciona banka za istraživanje i razvoj u javnom sektoru, a uz pomoć Ministarstva nauke. Poklon kao da je pao s neba! Na radost dece iz regiona, ovo je najveći projekat te vrste ne samo u Srbiji već i okolini. Neki od dvadesetak dinosaurusa veći su i od 20 metara. Dino park je na otvorenom i namenjen je najmlađim posetocima. Usred krda dinosaurusa uzdiže se vulkan, visok desetak metara, koji, po potrebi, ispušta “lavu”. U njega se takođe može bezbedno ući i pratiti proces nastajanja vulkana. Ovaj ogledni i zanimljiv objekat, s okolnim jezercima i zelenilom, ima zadatak da ilustruje proces nastanka zemlje. Pre nego što se definitvno rasporede u svom novom staništu, dinosaurusi su sto dana pozirali u Beogradu, na tvrđavi Kalemegdanu, na oduševljenje dece.

Svilajnac je, kao i sve srpske regije sa gradićima izraslim oko reka, podizan na plodnom tlu gde se svaka poljoprivreda isplati. Ipak, brojni su ljudi koji decenijama žive i rade u Evropi, najviše u Francuskoj, odakle šalju novac porodicama. A kad dođu, zidaju luksuzne kuće kakve viđaju po svetu, ali i dalje ne žive u njima. Samo je izvesni Svilajčanin Živorad, po povratku iz Švajcarske 2011, gde je prolivao znoj 37 dugih godina, kupio tri ulice u svom rodnom gradu. Sada je u posedu više od 1300 kvadratnih metara stambenog prostora, mada i dalje ne zna precizno koliko je to prostora, jer je, kaže, to teško sabrati! A davno pre Živorada i njegovih savremenika, ovde su živeli Tračani, koje su potom pokorili i prognali

svilu u inostranstvo. Danas ljudi sa žaljenjem zaključuju da su dudovi posečeni, te da više deca ne beru lišće duda da njime pokriju debele bele crve, velike kao dečiji prst, koji jedu danju i noću, sve dok ga ne obrste. I što su deblji, to su bliži svilenoj čauri u koju će se zatvoriti, i berbi svile iz kazana u kojem vri voda sa čaurama. Nije samo svila dokaz da je ovaj grad oduvek bio na visokom zanatskom, kao i trgovačkom nivou, a to je ostao i danas. Mada je jedno vreme bio snažan industrijski centar, Svilajnac je sačuvao duh starih vremena. U analima je zapisan i kao grad ugostitelja i dobrih kafana, a to je i ostao. Tako se 1718. godine piše da je Svilajnac sa samo 12 domova, a već 1733. ima 28 domova.

Rimljani i tu osnovali provinciju Gornju Meziju. Za njima dolaze Sloveni. Trebalo je da prođu vekovi pa da u vreme srpske despotovine dinastije Nemanjića u ovim krajevima procvetaju kultura i ekonomija. “Selo Svilajnac sa 30 kuća”, tako se ovaj gradić prvi put pominje u turskom popisu pokrajine Braničeva 1467. godine. Svilajnac duguje ime, po legendi i istorijskoj pretpostavci – svilenim bubama! Pošto je putem svile tajna o kineskoj svili sa Dalekog istoka u štapu preneta u Evropu, odgajanje svilenih buba postalo je moda i potreba Starog kontinenta. Tako je ta moda dospela i do sela Svilajnca. Na svakom koraku sađeni su dudovi, hrana za debele svilene bube. Iz njihovih svilenih čaura, bačenih u vrelu vodu, u komplikovanoj kućnoj radinosti, grančicama se vade svileni konci i kasnije tka svila. Davnašnji Svilančani su to radili predano i toliko dobro da su izvozili

U prošlom veku, 1930, zapisano je da se Svilajnac, varoš na reci Resavi, deli na Čaršiju, Bojaču, Vlaovačku malu, Donji kraj, Zapis i Cigansku malu. U to doba palanka ima 1187 kuća u kojima živi 5356 stanovnika. Svaki žitelj ovog grada potvrdiće vam danas da se brojni ugostiteljski objekti uređuju i prilagođavaju savremenom potrošaču. A oni koji od kafanskog uživanja više vole avanture putovanja, pasionirani turisti, upustiće se u kulturološka i

idi, dinosaurus

speleološka istraživanja. Najpre, u ovom kraju je u neposrednoj blizini manastir koji je bio prepisivačka škola Resava, ili Manasija, građen u vizantijsko-moravskom stilu. Tu je reka Resava, koja protiče kroz Svilajnac i na četvrtom kilometru uliva se u Veliku Moravu. A najveći izazov za speleologe amatere i avanturiste jesu Resavska i njoj srodne i susedne pećine. Za ova prirodna čuda treba zahvaliti planini Beljanici, koja je puna ponornica, a prati tok reke Čemernice. U njenom je grebenu najveća pećina Velika Atula, a u podnožju ima vodopade velike lepote, od kojih je najpoznatiji Veliki buk. Vode je ovde poptuno čista, te se slobodno može piti. Pored Resavske pećine, uređene su i poznate pećine Vlaška, Ivkov ponor i Izviđačka, i sve imaju neverovatno bogat pećinski nakit. Ali, kako je Resavska pećina sa svojih sedam dvorana malo bliže varošici Despotovcu, o njoj ćemo poslati detaljniju “Razglednicu” kad posetimo Despotovac. No, kao veliki mamac za turiste ne može da se prećuti Vinatovača, deo oko Svilajnca koji je bogat šumama i u kojima verujete da ste zalutali u neku evropsku prašumu. To je masiv bukovih šuma na području Beljanica-Južni Kučaj, na 15 kilometara, sve do hidrokompleksa Lisine. To je jedinstvena i jedina bukova šuma u Srbiji, pa je zato proglašena strogim prirodnim rezervatom. Stabla su neobično lepo oblikovana, a podmladak izuzetno vitalan. Kao i narod ovog kraja! Zato ih treba videti i uveriti se u to.

Bijela p^ela

REPUBLIKA (zavrteo: Igor Kolarov) Površina: 312.685 km2

POLJSKA

Poljska je 1999. godine ušla u savez NATO, a 1. svibnja 2004. pridružila se EU

Broj stanovnika: 39.132.240 Glavni grad: Varšava (1.800.711) Službeni jezik: poljski Državno uređenje: višestranačka republika s dvodomnim parlamentom Etnički sastav: Poljaci 97%, Ukrajinci 0,6%, ostali 1,8%

Dužina kopnene granice: 2.788 km

REPUBLIKA POLJSKA

* nalazi se na južnoj obali Baltičkog mora – na zapadu graniči sa Nemačkom, na jugu sa Češkom i Slovačkom, na istoku sa Belorusijom i Ukrajinom.

* Poljska je 9. najveća zemlja u Evropi, i 69. na listi najvećih država sveta.

Poljska je jedna od najbogatijih zemalja na svetu po broju jezera - ima ih 10000 - površine veće od jednog hektara.

Letonija (Latvija), svojedobno vazal Poljske, imala je kolonije na Tobagu (danas Trinidad i Tobago) koje su kasnije postale poljske.

* Poljska je podeljena na 16 oblasti koja se nazivaju Vojvodstva.

Veći gradovi: Lođ (820.230), Krakov (810.765), Vroclav (670.543), Gdanjsk (499.980), Lublin (380.345) Valuta: zlot = 100 groša Verska pripadnost: rimokatolici 95%, ostali 5%

Slika “Sprovod plemenitaša” čiji je autor Henryk Siemiradzki

Ian Sobjeski, vojskovođa i kasnije kralj Poljske, pobjedom kod Beča spasio je Evropu i prestrašenu elitu od najezde Turaka

* Ime Poljska potiče od plemena Poljana - Polanie (“Oni koji žive na polju”). naseljavali su teritorij današnje Velikopoljske u nizinama između rijeka Odre i Visle.

Poljski husar

POZNATI POLJACI

Varšava

Maria SkłodowskaCurie dvostruka i prva žena dobitnica Nobelove nagrade i to za fiziku 1903. i hemiju 1911. godine.

Krakov Nikola Kopernik naučnik koji je dokazao heliocentrični sustav planeta u kojem je Sunce, a ne Zemlja, postavljena u njegovo središte. * Poljska ima 70 vrhova viših 2000 metara.

Henryk Sienkiewicz književnik, autor “Kroz pustinju i prašumu”, a za “Quo vadis” nagrađen je1905. g. Nobelovom nagradom.

Mjesto Zakopane i planine Tatre u pozadini

Godine 1939. započeo je II. svetski rat napadom Nemačke na Poljsku.

* Zloglasni logor smrti - Auschwitz Birkenau u poljskom gradiću Oświęcimu, gde je pogubljeno 1,1 miliona ljudi, najviše Jevreja, te Rusa, Poljaka, Roma...

Karol Józef Wojtyła Sveti Ivan Pavao II. , papa slavenskog roda nakon više stoljeća. Prvi je papa koji je ušao u džamiju i sinagogu.

Frédéric Chopin (1810. - 1849.) , skladatelj i pijanist, čiji opus po poetskim obeležjima nema premca u evropskoj muzici.

* Poljska je bila deo komunističkog istočnog bloka pod “željeznom zavjesom” Rusa do 1980.-tih, kada je krenuo pokret ”Solidarnost” koji je pobijedio na parlamentarnim izborima 1989. godine, te je uvedena demokracija.

* Poljsko zlatno doba je 16. stoleće, kada se Poljska ujedinila s Litvom i bila jedna od glavnih evropskih sila pod dinastijom Jagelovića. Poljska je opet uspostavljena kao neovisna država nakon 1. svjetskog rata.

Joseph Conrad, književnik čije je delo “Srce tame” poslužilo kao potka za film Apokalipsa sada Francisa Forda Coppole.

u šumi Bjalovježa i dalje žive bizoni, koji su odavno izumrli u ostatku Evrope. Na području današnje južne Poljske, poznate i kao Małopolska, postojala je u ranom srednjem veku država Bijelih Hrvata. Poznato je da se još u 19. i 20. st. oko sto tisuća poljskih imigranata u SAD prilikom ulaska izjasnilo kao Białochorwaty (“Bjelohrvati”), ali Poljaci nikad nisu čuli ni za Bjelohrvate, ni za Bijelu Hrvatsku (osim sveučilišnih profesora i studenata slavistike).

Lech Wałęsa - političar i državnik. Prvi je predsjednik demokratske Poljske. Dobio je Nobelovu nagradu za mir 1983. godine.

Grafički oblikovao i obišao: Dragan Stojković

ZDRAVKO ZUPAN

ZUZUKO

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijeli medvjed Pripremio: V. Radosavljević

Bijeli ili polarni mdevjed živi na dalekom sjeveru, u vodi ili na kopnu. Najčešće živi samački, osim u prvim godinama života kada mladi prate majku. Ovaj džin sjevernih predjela hrani sa onim što nađe. Najčešće lovi i voli tuljane, a kad njih nema, dobre su mu i ribe, pa čak i trava. Bijeli medvjed je skitnica po prirodi i teško nalazi sklonište za noć. Jedino za najžešćih zima skotne ženke, kao i poneki odra-

sli pojedinci, sklanjaju se u ledene spilje. Bijeli medvjed ne podnosi nikakvo ropstvo i vrlo je nepovjerljiv. Čak i kad je ukroćen, iznenada pokušava napasti svog ukrotitelja. A kad nekog napadne to nije ni malo bezopasno jer je ogroman i dugačak skoro tri metra. Pa ipak, bijeli medvjed spada u ugrožene vrste

na zemlji. Njegov opstanak ovisi o sezonskoj rasprostranjenosti tuljana, koji su mu glavna hrana, i od izlova ljudi. Da bi se, barem, donekle spriječilo nestajanje ovih polarnih džinova, osnovani su mnogi arktički rezervati u kojima je bijeli medo stavljen pod zaštitu. No i pored svega toga, ovi sjeverni ljepotani,

I ukrasna i jestiva Fortunela je grmolika biljka sitnih šiljastih listova i zlatno žutih plodova zbog čega je Kinezi nazivaju "zlatna kiša" ili kin – kin. Kod nas se uzgaja najčešće u loncima kao ukrasna biljka, iako bi bila mnogo korisnija da se uzgaja kao jestivo voće. Fortunalu treba zasaditi u humusnu zemlju, povremeno zalijevati, često prihranjivati i obrezivati pa će svake godine rađati "zlatnom kišom" sočnih i mirisnih plodova kojima ne treba skidati koru kao što uradimo kod naranče.

Bijela p^elA

zbog svog srbrnastobijelog krzna i dalje često bivaju metom krivolovaca. Procjenjuje se da danas ima svega oko 10, 15 hiljada ovog sjevernog usamljenog lutalice, a nekada ih je bilo mnogo, mnogo više. M ož d a j e z a t o b ij e li medo ponekad tako opasan i ljut da napadne svakog tko mu stane na put.

ta divna stvorenja

Polumajmun indri Kažu da sam polumajmun zovu me i šumski čovjek a ja vam mogu reći da sam lemur i to najveći i da imam ludu sreću što živim samo na drveću pa ne mogu da me ulove oni koji me ne vole. A to što nemam rep i što imam uši čupave ne znači da nisam lijep i da spadam u neke glupave.

zanimljivosti

 Kukuvija drijemavica je ptica iz reda noćnih grabljivica. Živi najčešće u blizini naselja, danju se skriva po tornjevima, tavanima ili ruševinama a noću odlazi u lov i potragu za hranom. Kukuvija je duga oko 35 cm. Ima srcoliko lice sa pojakim kljunom na sredini i pepeljasto smeđe perje pa je nije lako uočiti, ali zato ona odlično vidi i noću, pogotovo miševe i pacove koje najviše voli i najviše lovi. Upravo je zato ljudi cijene – jer je korisna ptica.

 Kukurijek je višegodišnja biljka velikih listova i bijelih cvjetova koji se pojavljuju ispod snijega već u drugoj polovini zime. Već od davnih vremena ova se biljka u narodu koristila kao lijek i za ljude i za domaće životinje. Ali, kako je poznato da je ova biljka mnogo više otrovna nego što je ljekovita, a još uvijek nije dovoljno proučena, nje se treba što više kloniti.

 Kinkadžu ili poto je po mekom krznu i vitičastom repu za hvatanje posebna životinja u svojoj porodici rakuna. Taj njegov rep, duži od tijela, služi mu za hvatanje po drveću u kišnim šumama u kojima živi. Kad se čvrsto uhvati repom za granu, prednjim i zadnjim šapama bere plodove s drveta bez ikakve muke. Kikandžu je pravi vegetarijanac jer osim plodovima hrani se i nektarom cvijeća i medom. U tome mu mnogo pomaže jezik koga ispruži i do 12 centimetara.

 Najveći mrav na svijetu naraste i do veličine ljudskog malog prsta. Osim što može da ugrize, on bode kao osa. Kad se netko približi takvom mravinjaku, mravi tako zasmrde da mnogi njihovi neprijatelji odustanu od namjere. A ako ni tako ne uspiju otjerati neprijatelja, onda zajedno zavrište, a desetak najhrabrijih ratnika izjure iz mravinjaka i počnu da napadaju neprijatelje svojim moćnim klještima.

Bijela p^ela

Bojan Vasković, muzičar sam završio prvi razred osnovne škole, u drugi nisam išao jer je počeo rat. I postao sam izbjeglica. Ostali smo bez svega. Ne zamjeram nikome jer mislim da rat niko nije želio. Kao što se nama desilo, dogodilo se i nekom drugom. Iz Sarajeva smo otišli u Podgoricu. Tamo sam završio 3. i 4. razred. Trebalo se prilagoditi, ali ja sam sve to prošao kroz igru. Sada znam da je to bio težak period za familiju, trebalo se boriti za egzistenciju. Početi od nule. Roditelji nisu dozvolili da sestra i ja to Rođen je u Sarajevu 28. jula 1985. godine. Osnovnu školu pohađao je u Sarajevu, Podgorici i Beogradu. Završio je Višu madicinsku školu. Vođa je jednog od najpopularnijih muzičkih sastava na našem području "Lexington benda". Snimili su 3 CD-a. Najčešće svakog od nas određuje grad gdje smo rođeni i bez obzira na sve što se desilo, za njega smo uvijek vezani. Rođen sam u Sarajevu, gradu mojih prvih koraka, bezbrižnog djetinjstva, okružen s mnogo drugara. Igrali smo se kao i sva djeca. Bio sam, čini mi se, dobro dijete, nisam se svađao ni tukao, niti sam, kako je moja baka govorila, radio "zijan", odnosno "belaj". Tako su me odgajali roditelji. Otac mi je uvijek govorio: "Kad možeš, izbjegni frku, ne daj na sebe, ali nikad nemoj prvi započeti svađu." Takvo je bilo moje rano djetinjstvo, puno radosti i igre i pamtima ga samo po lijepom. U Sarajevu 28

Bijela p^elA

Kad SAM BIO MALI problem ni jezik. Nisam govorio ekavicu i to nikom nije smetalo. Stekao sam nove prijatelje, igrali smo se dvorištima i po Kalemegdanu. Nikad nisam maštao nemoguće. Nisam sebe zamišljao da ću, recimo biti astronaut, jer kako kažu, mi Bosanci imamo velike glave. Znam da sam još kao mali odlučio da ću biti fudbaler ili pjevač. Nogomet sam počeo trenirati na Banjici u fudbalskom klubu "Rad". Od svih fudbalera, najviše mi se sviđao Vladimir Jugović. Nažalost, nisam mogao krenuti njegovim

Ja sam iz Sarajev osjetimo. Međutim, ja ipak znam što znači biti izbjeglica i sigurno nikad neću zaboraviti što sam doživio i vidio kao dijete. Kako je otac bio ranjen i morao ići na rehabilitaciju, a i zbog nas, preselili smo se u Beograd. Tu je bilo više mogućnosti za školovanje. U Beogradu sam nastavio školovanje. Iako sam bio izbjeglica, nisam se tako osjećao. U školi nije bio

putem jer sam ozlijedio stopalo, a imao sam problema i sa kičmom. I tako je moja karijera fudbalera završila. No druga su vrata bila otvorena. Još kao klinac peo sam se na stolicu i pjevao pjesme Zdravka Čolića, Dine Merlina i Crvene jabuke. Sestra je uvijek govorila da bi bilo bolje da pjevam vani nego po kući. Ta joj se želja i ispunila. Na žalost nisam mogao ići u muzičku školu jer su roditelji imali prečih stvari, osigurati nam egzistenciju. Uzimao sam sate gitare. I tako je ispalo da sam bolji pjevač nego fudbaler. Kad sam završio srednju školu, odlučio sam da idem dalje, ali tamo gdje nema puno matematike. Kako je dio mog društva išao u Višu medicinsku školu i ja sam tako uradio. Diploma stoji, a ja radim ono što najviše volim – pjevam. Kao dijete nisam volio da čitam, a

takvom ljubavlju mora doći do publike. Sretni smo što je došlo. Sad mogu reći, živimo na "točkovima" i na bini. Stalno nastupamo na svim prostorima nekadašnje zajedničke države. Jedina je razlika što sada prelazimo granice, ali i dalje istu muziku slušamo, ista jela jedemo... Ova tri CD-a što smo do sada snimili rezultat su zaista predanog rada i ljubavi, ali i saradnje s mnogim sjajnim autorima. Sve što radim u životu, radim intuitivno i osjećaji me nikad ne varaju. Stalno imam na umu kako su me roditelji vaspitavali: uporan sam i istrajan, uživam u svakodnevnim

va, a dolazim iz Beograda danas rađe čitam nego što gledam televiziju. Što se tiče muzike, postoji samo dobra i loša. Volim ambijentalnu muziku, špansku i grčku, slušam Džipsi Kingse, ali i našu narodnu muziku. Shvatio sam da ništa u životu ne dolazi slučajno. Ako se to dogodi, onda je kratkotrajno. Znao sam da ću uspjeti u muzici jer sam vaspitan da sve ono što radim, radim temeljito od samog početka i da ne odustajem. Osim talenta treba i veliki rad i upornost, tek se tada možete nadati uspjehu. Mi smo počeli polako i išli uzlaznom putanjom. Svirali smo po kafićima. Nastupali smo u kafiću "Lexington" na Dorćolu, i otuda i naše ime. Bili smo mladi, puni entuzijazma, i tu smo ostvarili svoje prve kontakte sa publikom. Svu svoju energiju ulažem u muziku vjerujući da ono što radiš s

stvarima i ne težim nedostižnom. I dalje pripadam istim ljudima, nisam se zbog popularnosti ni malo promijenio. I dalje govorim ijekavicu jer sam

ja ipak rođeni Sarajlija i ponosan sam na to. Kad god imam vremena, odem u Sarajevo jer su mi tamo mnogi prijatelji. Lj.R.

Bijela p^ela

SRPSKI SLIKARI Piše: Borislav Božić, prof.

rteže i grafike Vladimira Veličkovića odlikuju se sigurnom i jasnom linijom. Ona je razigrana i dinamična, a nastala je brzim pokretima ruke. Naš umjetnik dosta crta i mnoge je crteže realizirao kao serigrafije. Sfumato je atmosfera wegovih slika, ali istog idejnog i duhovnog registra. U wegovim radovima kao konstantni motivi pojavquju se razna živa bića: ptice, pacovi, psi itd., a skoro uvijek prisutan je i čovjek. Veličkovića svrstavamo u slikare fantastičnog i nadrealnog zbog načina kako on ta svoja bića iz mašte prikazuje u svojim radovima. Iako je u poznoj dobi, još uvijek svakodnevno odlazi u svoj ateqe i slika.

Iz serije “Gavrani”

Bijela p^elA

VLADIMIR VELIČKOVIĆ Beograd, 1935.

ao mladić pokazuje veliki interes za likovnu umjetnost tako da već u dobi sa sedamnaest godina ima svoju prvu izložbu linoreza i bakropisa u Galeriji Grafički kolektiv u Beogradu. Po žeqi oca upisuje studij arhitekture na kojem diplomira 1960. godine. Žeqa za slikarstvom i taj wegov kreativni nerv ne miruje, već ga u potpunosti okupira tako da se mladi Vladimir, diplomirani arhitekt, u potpunosti posvećuje slikarstvu. Godinu dana (od 1962. do 1963.) suradnik je Majstorske radionice Krste Hegedušića gdje učvršćuje i razvija svoj slikarski habitus. Na Bijenalu u Parizu 1965. godine, velikoj svjetskoj slikarskoj izložbi, dobiva nagradu i već sqedeće godine nastawuje se u Parizu gdje i danas živi. Ukazane su mu sve počasti koje se mogu ukazati velikom umjetniku. Osamnaest godina bio je profesor na Akademije likovnih umjetnosti u Parizu. Član je Akademije lijepih umjetnosti Francuske i prvi je Srbin u povijesti član ove ugledne institucije. Odlikovan je francuskim Ordenom viteza legije časti. Nosilac je Viteškog ordena umjetnosti i kwiževnosti u Francuskoj i član je Srpske akademije nauka i umjetnosti. Vladimir Veličković ponos je srpske umjetnosti i kulture. Crtež 12 h 7,5

KVIZ Pripremio UROŠ PETROVIĆ

Koliko znamo o nama? - broj 7 1. Prema srpskoj mitologiji travka poznata pod imenom Vilino sito (Carlina acaulis) koristila se za… a) otključavanje svega što je zaključano b) otkrivanje istine c) ljubavni napitak 2. Prvi srpski almanah zvao se…? a) Politikin zabavnik b) Srpski zabavnik c) Zabavnik 3. Svi su bili ugledni Srbi u Hrvatskoj, a samo jedan od njih je zaslužan za osnivanje prve srpske štamparije u Zagrebu? a) Dušan Rogić b) Petar Nikolić c) Pavle – Paja Jovanović 4. Najstarija srpska i jugoslovenska umetnička kolonija i najstarija institucija te vrste na Balkanu osnovana je u… a) Sićevu b) Kikindi c) Beogradu 5. U kom gradu u Srbiji se nalazi Centar za azil? a) u Banji Koviljači b) u Banji Vrujci c) u Nišu

6. Pionirski park u Beogradu prepoznatljiv je i po jednoj fontani. U njenom centru je skulptura devojke sa… a) školjkom b) krčagom c) cvetom 7. Najnovije filmsko ostvarenje Darka Lungulova izuzetno je dobro prihvaćeno i kod nas i u svetu. U središtu komedije je ime jedne poznate muzičke zvezde. O kome je reč? a) Majkl Džekson b) Fredi Merkjuri c) Đorđe Marjanović 8. Sremci ga zovu samo svojim proizvodom. Poznat je i bački i petrovački… Ovaj suvomesnati specijaliet proizvodi se i u Slavoniji i Baranji. O kojoj vrsti kobasice je reč? 9. ZAGONETNA LIČNOST On je kompozitor, muzičar, zabavljač, fotograf i najpoznatiji „tobogandžija“ sa diplomom inženjera elektrotehnike. Njegovo ime „prati“ jedan dan u nedelji. Ko je u pitanju? 10. ASOCIJACIJA – Jugoslovenski revolucionar,

vojskovođa i državnik koji se smatra jednom od najvažnijih ličnosti 20. veka i uopšte istorije na prostorima bivše Jugoslavije. Jedan je od osnivača Pokreta nesvrstanih.Njegova sahrana je bila najveći pogreb nekog državnika u 20. veku. Mnogi gradovi na tlu bivše Jugoslavije u svom nazivu nosili su i njegovo ime. – Jedan od nacionalnih specijaliteta zlatiborskog kraja a najčuvenije po njegovoj proizvodnji u Srbiji je zlatiborsko selo Mačkat. Poznate su dve njegove vrste, od svinjskog i goveđeg mesa, mada se pravi i od ovčijeg mesa. Klima i način proizvodnje čine ovaj proizvod specifičnim. Posebnost u samom činu njegovog nastanka je u konstantnom loženju tihe vatre u sušari i postizanju dimljenja, ali i nezaobilaznog korišćenja mraza kao sastavnog dela u sušenju tog proizvoda. Po ovom specijalitetu u Dalmaciji je poznat Drniš a u Crnoj Gori selo Njeguši. – Reka nastaje na obroncima planine Tare a kod Požege se spaja sa rekom Moravicom i tako nastaje Zapadna Morava. Na toj reci puštena je u rad prva hidroelektrana u Srbiji “Pod gradom” 2. avgusta 1900. godine, i to sa Teslinim sistemom trofaznih struja. U svom toku ima dve velike pećine. To su Megara i Potpećka pećina. U klisuri se nalazi i nekoliko izvora tople vode. Veliki je broj retkih i endemskih biljnih vrsta koje su ovde sačuvane. Poznata je kao jedan od prostora najbogatijih dnevnim leptirima. Na toj reci nalaze se i tri veštačka jezera. Na njenoj obali nalazio se srednjovekovni manastir Rujno, posvećen Svetom Đorđu, u kome se nalazila prva srpska štamparija. Tu je štampana prva knjiga na srpskom tlu “Rujansko četvorojevanđelje”. Manastir su srušili Turci sredinom 16. veka. Bijela p^ela

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov Ovo sigurno niste znali, a ako jeste - očigledno ste zapostavili bavljenje sportom i štrikanje džempera:

SMS PORUKA MESECA

(poruku posla Ešenbah)

Čuvaj se vrline kojom se neko sam hvali.

* Glumac Džek Nikolson toliko ne podnosi intervjue, da nije gostovao na televiziji još od 1971. godine.

NAJBRŽE SRPSKE PRIČE ZA DECU

* U crtanom filmu ”Priča o igračkama”, dizajn tepiha u hodniku kuće u potpunosti je isti kao u horor filmu ”Isijavanje”.

Božidar Mandić (1952):

LOPTA Ni sa jedne strane ne može se uštinuti. Glatka i okrugla, vrti se do poslednjeg daha. Uzbuđenje. Rumeni obrazi i pocepane patike trče do kasno u noć. Nije jasno samo jedno: zašto uvek leti ka prozoru komšijske kuće?

* Mehanička ajkula iz filma ”Ralje” dobila je nadimak Brus, po advokatu reditelja filma Stivena Spilberga.

* U filmu ”Čarobnjak iz Oza”, kostim Plašljivog lava napravljen je od prave lavlje kože.

A J I D E P O L K I C N E

Pilići ne mogu da podriguju.

Na svetu postoji 701 čista vrsta pasa.

Profesionalne balerine koriste oko 12 pari baletanki nedeljno

Beogradska rok grupa „Idoli“ nastala je 1980. godine. Njihov prvi album „Odbrana i poslednji dani“ dobio je ime po književnom delu Borislava Pekića. Album je proglašen za najbolji jugoslovenski album godine. Omot je štampan ćirilicom, i na njemu se nalaze detalji fresaka. U tom periodu, više evropskih magazina proglasilo je „Idole“ za četvrtu rok grupu u Evropi po važnosti.

HOROSKOP ZA DEČAKE KOD KOJIH JE MANJE-VIŠE SVE OK

Preterano ste neodlučni. Čas ste Vodolija, čas Ovan, a čas hemije prespavate. Inače, vi ste vrlo mirna osoba, naročito kad spavate. Zdravlje – U redu, kijate, štucate, boli vas zub, šmrkćete, napadaju vas bubuljice, svrbi vas palac, ali sve ostalo je OK.

Deset najopasnijih sportova na svetu

HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE VREBA STRAŠAN KELJ

Za vreme ručka, pričuvajte se mlađe sestre - ubaciće vam svoj kelj u tanjir! Ako nemate mlađu sestru, pozajmite bilo čiju sestru pa je se pripazite. Ljubav – Krajem meseca upoznaćete jednu prelepu osobu koja će se odmah zaljubiti u vašeg najboljeg prijatelja. Džaba ste je upoznali.

Književnica Virdžinija Vulf je sva svoja dela napisala stojeći.

* Neki od navedenih sportova nisu dovoljno poznati, neki deluju smešno – ali to nikako ne umanjuje njihovu opasnost: 1. ulične trke s bikovima; 2. trka za kačkavaljem; 3. vožnja motora preko užeta; 4. trkanje sa kamp kućicama; 5. skakanje sa zgrade; 6. reli; 7. avanturističko skijanje; 8. ulično skejtovanje; 9. moto-kros; 10. ekstremno peglanje veša.

VAŽNA NAPOMENA!

Ne pokušavajte ove sportove kod kuće! (Ni u školi, ni na ekskurziji, ni u bioskopu, ni na koncertu Bahove muzike, ni dok berete jagode s bakom...

Nikad!)

Drug se hvalio Perici kako je probao raznu neobičnu hranu, pa upita Pericu: -Eto, ja sam probao zečetinu. Ti sigurno nisi. -U pravu si, i ne pada mi na pamet – reče Perica. -Zašto? -Pa, ne volim brzu hranu! 30% prosečnog hleba čini voda.

Zaljutio i zakiselio: Dragan Stojković

Čestitke za Valentinovo

Predmo stavLJa

kriveni pogledi i slutnje, poruke ispod klupe ili, po modernom načinu, signali putem SMS-a, Fejsbuka i brojnih drugih virtualnih puteva novoga doba čini draž jednog vremena škole i odrastanja. O tome, pogledima i osjećajima koji uljepšavaju đačke dane, najviše se govori u mjesecu ljubavi - februaru. Tada je na svakom koraku prisutna ta mala, “slatka stvar”: u tekstovima za analizu na satima jezika i književnosti temama za sastavke i pjesmice, više nego obično, povod za pjesmice na satima muzičkog, najčešći motivi za likovno izražavanje. Samo što se ta dobro skrivena tema ne useli na sate fizike i matematike. Mada su đačke simpatije po školskim hodnicima i klupama sastavni dio svakodnevnih školskih formula i jednadžbi sa jednom ili dvije nepoznate, priznaju učenice dodatne nastave srpskog jezika i kulture iz Pakraca. – Računica je to koja uvijek bude u plusu. Leptirići u stomaku, osmijeh i rumenilo na licu, znakovi su da nam se dešava nešto lijepo, tajnovito i mistično, na samoj granici sramežljivosti, ističe Milena Todorović za koju je kao i njene prijateljice još vrijeme samo simpatija. – Ali one se ne priznaju. Čvrsto se drže u sebi. Mož-

da još samo poneka prijateljica zna, govori o dobro čuvanim tajnama Dragana Radulić, tajnama kojima svjedoče i njihovi crteži sa časova likovnog gdje su prikazivali kako oni doživljavaju ljubav. Ali među simbolima ljubavi, između sunca, golubova, dvostrukih

je da bude dobar, nježan, pažljiv, nabraja Kristina Todorović odlike koje mogu privući pažnju djevojčica koje priznaju da je uvijek među ljudima najvažnije razumijevanje, poštovanje i prijateljstvo. Da li je u pitanju prijateljstvo, simpatija ili prava lju-

već prema svojim bližnjima, prijateljima, prolazniku na ulici, životinjama, drveću, općenito prirodi, predmetima koji nas okružuju. Postoji više vrsta ljubavi. Važno je da oko nas kruži pozitivna energija, ističe Milena. Na njihovom putu upoznavanja ljudi, novih prijate-

srca, srca sa krilima ili onih probijenih strelicama nigdje nije stajalo nečije ime. – Neki od dječaka na čudne načine iskazuju svoje osjećaje. Gurkanje i štipkanje nisu lijep način da se privuče pažnja. Čokolada, simpatične poruke, lijepa riječ, već su drugi stil, kaže Tanja Prodana. – Zgodan, sladak, crna kosa, smeđe oči, stereotipi su koji ne prolaze. Potrebno

bav? – Granica između njih je vrlo tanka. Iskustvo i intuicija su potrebni da bismo znali ocijeniti da li su osjećaji prolazni i površni i jesu li uzvraćeni. Još uvijek o tim stvarima sudimo na osnovu romana, filmova, razno-raznih serija, ali i životnih primjera oko nas, govori Dragana. – Bitno je da ljubav oko nas postoji. Ne samo ljubav i poštovanje prema suprotnom spolu,

lja, otkrivanja nepoznatih osjećaja i duboko čuvanih tajni stoji još mnogo izazova, nepoznanica, strepnji i čekanja, ali i trenutaka koje će dugo pamtiti. Jedno je sigurno, one glasaju za ljubav i osmijeh. Svaki dan u godini. Jer uz simpatiju, prijateljstvo ili ljubav bolje se diše, više se smije, ljepši je dan, a naše učenice kažu – bolje se i uči.

Bijela p^elA

Paulina Arbutina

vaki naš čas na radionicama srpskog jezika u Kopru u okviru AKUD Kolo, poseban je i zanimljiv. Ovaj put su nam se pridružile čak i jedna mama, a i članica društva iz veteranske folklorne grupe, ljubiteljke poezije, jer je današnji čas bio posvećen upravo poeziji i stihu. U pomoć smo pozvali, koga drugog nego pesnikinju, Mirjanu Jerotić, koja u Kopru (Slovenija) živi više od 10 godina i skoro čitavo to vreme pretače svoje misli, osećanja i doživljaje u poeziju: “jer mi postojimo da rečju gorimo bliskošću naših svetova mi koji smo beli orlovi belim pčelama, koje će doći”, poručuje nam naša gošća. Uživali smo u razgovoru sa njom o pesničkom zanatu i malim tajnama koje su neophodne pri pisanju pesama, u stihu ili ne, i ti saveti će svakako dobro doći nama koji nikada nismo pisali pesme, a ponajviše našem mladom pesniku, Zoranu Oreščaninu (10,5 god), koji se polako probija u pesničke vode i učestvuje u mnogim konkursima i literarnim izazovima. Posebno iznenađenje za sve nas bili su pokloni koje smo dobili od naše gošće: Mirjanina zbirka pesama Srce na dlanu, sa posebnim dotakom: autogramom! Svoje utiske o ovoj neobičnoj i veoma inspirativnoj poseti prenosi nam i naša gošća, a mi se nadamo, da će nam se pridružiti još koji put i doneti nam neki novi stih sa kojim ćemo

Stih po stih, pesmica

svi da poletimo u pesničke visine: ”Kada se desi, da se ostvari želja i svetlost ugleda prva samostalna knjiga jednog autora, verujete da je to značajan događaj u njegovom životu. Postoje autori koji ne žele klasične promocije svog rada, ali kada ih pozovu da deci predstave svoju ljubav uloženu u rad, oni se sa radošću odazovu. I tada

nije poenta i cilj predstaviti samo pomenuto delo, već ukazati naraštajima na značaj pisane reči koji ne samo u njihovom, već i u životu širih razmera, mora imati svako ko se se nazove knjigopiscem i knjigovedcem. U prilog tome i sledeći citat, reč Stevana Nemanje (Stefana Nemanje – oca Simeona (1166-1196) izgovorene na samrtničkoj

postelji, koje je zapisao njegov najmlađi sin Rastko, Sveti Sava (iz knjige „Zaveštanje Stefana Nemanje”, pisca Mileta Medića):“ Narod koji nema svoje knjigopisce i knjigovijedce nema svoje povijesti u prošlosti ni života u budućnosti. Mi smo ponekad bivali zapisivani tuđom rukom u tuđim knjigama i tuđim pismom. A pero u tuđoj ruci, sine, opasnije je od mača. Postaćemo narod kad se svojom rukom zapišemo u svojim knjigama i svojim jezikom i pismom.” Kako bi iskoristili stečena znanja učiteljica Nada svojim malim kreativcima priprema novi izazov: sledeći čas pišemo pesmu! Svi! Jer to možemo i hoćemo! N.Č.

Mlade karatiskinje iz Dalja M

ihaela Savičić i sestre Andrijana i Anastasija Kujavić odlične su učenice Osnovne škole Dalj. Uz mnogobrojne vanškolske aktivnosti veliki hobi im je karate. Uz trenera Branislava Bojaniće marljivo treniraju. Članice su Karate kluba Bijelo Brdo gdje marljivo treniraju. Osim napornih treninga tu je i druženje sa prijateljima. Do sada su osvojile mnogo medalja na takmičenjima u Slavonskom Brodu, Osijeku, Vukovaru i Somboru.

Želele bi da putuju i više, ali to određuju materijalna sredstava, kojih uvek nedostaje. Za sada, nameravaju i dalje trenirati, a posle, kada kre-

nu u srednju školu, ko zna? Nadamo se da će i dalje marljivo trenirati i nastupiti na velikim takmičenjima. Gordana Pavić

Bijela p^ela

13 veličanstvenih

osnovnoj školi u Veri od prvog do četvrtog razreda ima samo 13 učenika. To nikako nije bio razlog da svi oni ne urade jednu pravu malu svečanost za svoje dve učiteljice i roditelje uoči

su tek dolazili, a roditelji i ostali meštani Vere su do kraja ispunili učionicu koja tokom školske godine nije

i pastire. Publika je mogla da vidi i igrokaze posvećene Novoj godini i narodnim običajima. Ovaj raznovrsni

pravoslavne Nove godine 13. januara. Učenici su pripremili svečanu priredbu u kojoj je bilo reči o svim praznicima koji su prošli, i koji

ni blizu toliko puna. Bilo je pevanja, recitovanja, igrokaza. Prikazali su najmlađi Verci običaj Vertepa obučeni u mudrace, careve

program završen je pesmama o zimi, Deda Mrazu i Sremu. Pošto su bili tako dobri i vredni, na kraju ih je posetio i sam Deda Mraz

ema škole niti vrtića u kojima se na Savin dan ne čuje svečana pesma posvećena ovom velikanu srpske historije, Svetom Savi. Raduju se deca uz pesmu, ples poznate stihove. Svako na svoj način pokazuje zahvalnost ovom svetitelju, začetniku i graditelju crkava i škola. Više takvih svečanosti održalo se i u Borovu. Oni najmlađi u DV ZLATOKOSA BOROVO sa svojim vaspitačima uz pesmu i scenski prikaz naučili su kako je Sveti Sava od princa postao prosvetitelj. Kako je svoj život u dvoru zamenio životom u ma-

koji im je uručio poklone pune slatkiša. Nije Deda Mraz zaboravio ni ostalu decu iz ovog mesta, ni onu stariju, ni onu mlađu pa je svima doneo paketiće, ukupno njih 53. Iako po dva kalendara imamo čak

dve Nove godine, kada su pokloni u pitanju, mogla bi ona biti i češće od dva puta godišnje. N.M.

Deca slave svoju slavu nastiru.Kako je putovao i učio ljude da je sreća u njima samima. Oni stariji u OŠ BOROVO

Bijela p^elA

prikazali su uz pesmu i stihove kako je Sveti Sava omogućio deci da imaju četvore oči. Stvarajući ško-

le Sveti Sava je omogućio deci da nauče čitati i pisati te tako usvoje nova znanja i gledaju su svet kroz još jedne oči. Učila su u tim školama deca, ali sa njima i njihovi roditelji. I tako sve do danas, deca u vrtićima i školama stiču svoja prva znanja. Zato baš i vrtići i škole s radošću dočekuju Savin dan, školsku slavu. Zajedno, deca, vaspitači, učitelji, roditelji uz svečanu pesmu zahvaljuju svetitelju, da se ne zaboravi. Gordana Pavić

re nekoliko dana naletim na objavu preko Facebooka »Olga Petrović, osvojila 3. mesto na svetskom prvenstvu tekvondoa u Meksiku«, pored objave slike sa prvenstva i nepregledan broj čestitki! Pažnju mi privuče fotografija mršuljaste devojčice kratke kose koja kao u filmu Matrix lebdi, ni na nebu ni na zemlji: magičan trenutak uhvaćen u fotografiju! Uau, pomislim! U tekvondo se ne razumem, ali njen izraz lica i harmonija pokreta mi sve govore: istrajnost, talenat, samouverenost, odlučnost! Zaintrigirana sam i »čika google-a«pitam: »Olga Petrović – taekwondo« i pogoci: »Olga Petrovic won the gold medal at the European Championship in taekwondo”¸ Olga Petrović, bronzana na SP u formama – Prva medalja za Srbiju na planetarnom šampionatu”, gledam dalje: “Olga Petrović šampionka Evrope”, Olga Petrović vredno trenira u Galebu” i još i još i još… Tri puta “aua”! “Svaka čast, Olga”, pomislim i dodam svoj komentar pod objavljenu sliku. Više od toga nisam mogla da napišem: jednostavno sam ostala bez teksta. Ali zaintrigiranost ostaje i dalje prisutna.. . ne da mi mira ova mušica radoznalosti! Zanima me više: ko je, zaista, Olga Petrović? I informacije pristižu: naše gore list, otac Lozničanin, porodica živi u Moskvi gde je Olga rođena 1999… Samo petnaest

Ogrlica od medalja godina, a biografija bogata kao kod profesionalaca! “Na tri jezika je učila govoriti: srpski, mađarski i ruski”, saznam čitajući detaljne informacije iz Olgine biografije. “Koreografski

“Rinat Sadikov” CSS-Moskva-zlatna medalja. Na Tehničkom Prvenstvu Srbije 2012. dobila je zlatnu medalju, na šampionatu Moskve 2012. je bila prva. Niz je sve duži i duži i duži!

ples Isidora Dunkan pohađala je od treće godine. Sa četiri godine je počela da svira violinu u dečjoj muzičkoj školi. U sedmoj godini se upisala se u specijalnu školu za nemački jezik, sa engleskim drugim jezikom. U septembru 2008. godine je počela da se zanima za taekwondo u klubu CSS-Moskva.“ A onda kreću turniri i prva mesta. Sa 10 godina se na prvom ispitu za žuti pojas istakla i jedina među sedamdesetak polagača je dobila zeleni pojas umesto žutog. Pobede se nižu: 2010. na takmičenju World Culture Expo u gradu MUJU zlatna medalja, Serbia Kwon Open 2010.- zlato, Finnish Open Poomsae 2011. je zauzela prvo mesto, takmičenje

Znam, reći ćete, “neverovatno”! Da, i ja bih isto pomislila, ali je istinito! Olga ide dalje… medaljama nije kraj, njeno vreme tek dolazi i vredno trenira kao član TKD Galeb u Mosk vi, uz trenera Natalia Tiplyakova, nekadašnje višestruke šampionke Rusije

i vicešampionke Evrope. Svojim vršnjacima Olga daje pravi primer šta znači snaga volje, prihvatanje odgovornosti, istrajnost i organizovanost. Jer za sve aktivnosti kojima se Olga bavi, sva takmičenja, pripreme, putovanja pored redovnih školskih obaveza najvažnija je odlična organizacija! Uz sve to, naravno, i izuzetna podrška roditelja. Olgi želimo puno uspeha u takmičenjima i da pored, kako kažu njeni roditelji, ”ostvarenog sna svakog sportiste od prvog novembra, kada se na Šampionatu Sveta u formama popela na pobedničko postolje i dobila bronzanu medalju”, osvoji još više medalja, da joj se ostvare sve želje, da uspe da održi svoj uspeh u školi i u sportu koji je izabrala i bude ponos svojim roditeljima, klubu, treneru i domovini. Nada Čupković

Bijela p^ela

Moji snovi, moja sreća

Kruška

U mirnom danu stiglo je proleće. Osunčalo je polja i ravnice! Ah, ti divni bregovi! Moji su snovi! Često sanjam krlila leptira na gustim oblacima… Sreća, snovi, osunčanim morima plove, Vetar se zakači iza brodova – za drvene jarbole!

Kruška posle kiše, uvek se wiše. Na drvetu kruška stoji, gleda kako baka sukwu kroji. Baka krušku ubere i odmah je opere. Daje krušku deci, a oni kažu: "Bako iseci."

Angelina Majkić, 5. razr., Jagodnjak

Marija Božić, 6. razr., Trpiwa

Dragana Pajić, Gvozd

Kruška moje bake Ispred kuće moje bake nalazi se drvo kruške. Baka kaže da je jako stara, a to se vidi po wenoj kori i tankim grančicama. Iako stara, i ovo leto nam je dala puno slatkih krušaka. U jesewe dane weno, nekad zeleno, lišće izmenilo se u puno raznih jesewih boja. Kada opadne lišće i grane joj ostanu gole, tada izgleda tužna i stara. Sara Lapčević, 3. razr., Vukovar

Mihaela Samarxija, Gvozd

Radovan Martowi, Markušica

Bakine naočare

Šta je ljubav

Nemalo puta naša je baka gubila naočare kao svaka. Naša je baka jako lepa, a'l bez naočara, к'о slepa. Bez njih ne može nikako, zato ih nosi svakako. Da ih nosi silno voli, al ih veoma često gubi. Mi unuci ih onda tražimo i posvuda nađemo: nađemo ih u zamrzivaču, ispod kreveta, na usisivaču. Ponekada u mašini za veš, u rerni, skoro potpuno reš. Draga bako, mi dobro znamo da i dalje biće tako. Al' svejedno, mi i dalje volimo te jako.

Ljubav je kad se neko voli, a neko za ljubav i moli. Najlepši osećaj na svetu! Miriše lepše nego latica na cvetu. Suprotno od mržnje je ljubav, iako je osećaj katkad i gubav. Ljubav je veoma lepa. Ma šta lepa – ona je prelepa! Sara Eremić, 4. razr., Vojnić

Lipa Lipa je veličanstveno drvo. Kad su vrući letwi dani, najlepše je stati ispod we jer je puno hladovine. Kada procveta, miriše mi celim putem do škole.

Stefan Mrkajić, 9 godina, Koper

Jelena Vlaškalić, Negoslavci

Damirka Dragosavac, Gračac

Bijela p^elA

Srđan Đekić, Gračac

Kristina Blagojević, 3. razr., Vukovar

Goran Borojević, Dežanovac

Breza

Oras

Breza je prelepo drvo. Kora joj je bela, a listići su joj u obliku suze. Nalazi se u crkvenom dvorištu, a prijateqice su joj jele i lipe. Ptičice je uvijek obilaze i djeca se igraju oko we. A vjetar stalno pirka kroz wenu prozračnu krošwu.

Oras u mojoj bašti je tako velik da ga ne mogu obuhvatiti rukama. Stablo se razdvaja pa izgleda da su to dva orasa. Krošnja mu je ogromna. Lišće i plodovi su zeleni, a u jesen požute i opadaju. Plodovima se mnogo radujem jer se od njih rade kolači koje jako volim.

Anastasija Majkić, 3. razr., Jagodwak

Boris Jazavac, 3. razr., Jagodnjak Petra Vojnović, Markušica

Moja baka mesi hleb Kada moja baka mesi hleb, miriše cela ulica. Ona ga mesi na poseban način. Volim gledati kako rukama vešto prevrće i mesi testo. Priča kako je woj wena baka mesila hleb kao i ona meni sada. Uvek želim da i ja mesim, ali baka kaže da ne mogu jer ona to radi na poseban način. Primetila sam da nešto priča obraćajući se testu. Rekla mi je da mu tepa jer će testo biti ukusnije i mekše. Kada ga je stavila da se diže, zamirisala je cela kuća. Sedela sam ispred pećnice i gledala kako testo raste. Baka reče da je to zato što mu je tepala. Pošto ga je izvadila, nisam mogla dočekati da ga probam. Hleb je bio mekan, topao, hrskav i ukusan. Gledajući kako ga baka mesi, naučila sam da sve što se radi treba da se radi s qubavqu i strpqawem.

Milana Miquš, Markušica

Tajana Panišić, 6. razr., Daq

MAMA Ujutru se probudim, torta na stolu. Nije mi rođendan, nije ni slava, nije ni Božić, a ni Sveti Sava. Pitam se, šta je, o čemu se radi? A stomak počeo da cvili od gladi, setim se brzo i pozovem mamu, pozdravim je ko najveću damu. “Srećan ti rođendan, majko moja!” Niz lice joj skliznu suza koja. “Hvala ti, sine, srećo moja, najlepša na svetu čestitka je tvoja.” Zoran Oreščanin, 10,5 godina, Kopar

Dejan Borojević, Dežanovac

Jablan Moqe omiqeno drvo je jablan. Svaki ga dan gledam sa kuhiwskog prozora. Visok je do jedanaestog sprata. Posebno je lep ujesen. Lišće mu je žućkasto – zeleno, a vremenom postane potpuno zlatno. Volim kada vetar wiše grane i kad hodam po mekanom tepihu ispod krošwe.

Maja Bošwak, Markušica

Hana Radulović, 3. razr., Vukovar

Miwa Zeqić, Markušica

Radovan Martowi, Markušica

Milan Medić, Markušica

Bijela p^ela

David Jakšić, 2. razr., Vukovar

Miloš Damjanović, 4. razr., Jagodwak

Anastasia Đuranović, 4. razr., Daq

Jovana Radovanović, 4. razr., Daq

Dajana Ćorković, 4. razr.

Milan Subotić, 6. razr.

Bijela p^elA

Leonardo Alkoz, 4. razr.

Marko Berić, 4. razr.

Sara Perić, 4. razr., Vukovar

Aleksandra Japić, 2. razr., Vuikovar

N.N.

Bijela p^ela

MAGIČNI KLIN

BROJ U NIZU

Koji broj nedostaje u praznom poqu?

Vodoravno i uspravno: 1. Val 2. Nezasitan 3. Car životiwa 4. Lavež 5. Suglasnik

Pripremio Dragiša Laptošević

MOZGOLOMKA

Ispuni prazne krugove brojkama

MAGIČNI LIK

1. Podni prekrivač 2. Plemićka titula 3. Močvara

kowićev skok

Krećući se kao skakač na šahovskoj ploči, otkrij narodnu izreku "Gde je strah... "

Ime Prezime Razred Adresa

Odgovor

SKD Prosvjeta Pododbor Rijeka Bijela pčela Trg Sv. Barbare 1 51000 Rijeka

Bijela p^elA

nagradni Z ADA T A K Precrtaš li slova koja se ponavqaju, od ostalih ćeš složiti ime zemqe iz koje je Čipku stiglo pismo.

Web-zanimacije

Srpska naučna televizija Engexet je jedna od najpoznatijih emisija o novim tehnologijama. Naučnik dana govori o qudima koji su uticali na razvoj nauke kakvu danas poznajemo. Kompas vas vodi na interesantan put oko sveta, od nepristupačnih planinskih vrhova do okeanskih dubina. Na internet-strani ove televizije nalaze se i zanimqivi tekstovi o tome kako su meteori stvorili našu planetu ili o beskontaktnom načinu plaćawa ... hm, pitate se, šta je sad to? Ako malo prošetate ovom stranicom saznaćete i taj podatak. Uglavnom, kada već kliknemo, onda da klik nemo na pravi link, zar ne? Zato kliknimo na www.sntv.rs, proširimo stečena znawa i saznajmo nešto novo.

O ovoj posebnoj televiziji pisali smo pre tri godine, kada je tek počela sa radom. Od tada do danas je stekla veliku popularnost mladih, a kako ne i bi kada ima tako privlačne i zanimqive teme. Program Srpske Naučne Televizije, neprofitne televizijske stanice civilnog društva, možete pratiti na IPTV-u Telekoma Srbije, a uskoro i u drugim kablovskim sistemima širom Srbije. Televizija nudi: Naučne vesti vas informišu o najnovijim dostignućima iz oblasti nauke, tehnologije, kulture i umetnosti. Nedeqna doza zdravqa, emisija posvećena medicini i zdravom životu. Na kauču uvodi vas u kompleksan svet psihologije i psihijatrije. Depresija, bolesti zavis nosti, fobije, muško – ženski odnosi.

Odabrala: Nada ^upkovi}

RJE{EWA

IMENOSLOV

MOZGOLOMKA

KOWIĆEV SKOK

77; 2; 7

Gde je strah, onde nema vere. bROJ U NIZU

MAGIČNI KLIN

1. Talas 2. Alav 3. Lav 4. Av 5. A

19 MAGIČNI LIK

1. Tepih 2. Ser 3. Rit

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka kwigom Miodraga Jeknića "Smokva iz Beograda" nagrađeni su Dino Tadić iz Dvora i Maja Knežević iz Rijeke.

Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imeno slov. LUKA je biblijsko ime, pretežno muško. Prema tumačewu dolazi od latinske riječi lukus što znači: lug, gaj, šuma. Drugi izvor kaže da dolazi od latinske reči lucanus, što znači svetao. Onaj koji svetli, onaj koji daje svetlo, svetlost. Izvedenice imena Luka vrlo su učestale i za muška i za ženska imena: Lucijan, Luko, Lucifer; ženska imena: Luce, Lukrecija. Od ovoga imena su i prezimena Lukin, Lukić, Lukanović, Luković, Luketić, Lucetić Luseti itd. B. Kostić

Bijela p^ela

ČIPKO I DJED FILIP

ISSN 1331-5455

Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

NAGRADE

Grada Rijeke 2005. •Nagrada Sima Cucić 2011. •Nagrada nagrada 2012. •Zmajeva •Povelja Milan Radeka 2014.

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likovni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: Skaner Studio, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Zahvaljujemo Ministarstvu spoljnih poslova Republike Srbije.