Bijela pčela, br 201 by Danilo Orelj

djecu u v s za list

1994. MUSIĆ Ć I U L JANA O ILA TAT Q E M E T U

201 Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

RIJEKA, NOVEMBAR 2014.

SADRŽAJ 4 6 8 10 12 13 14 15 16 18 20 22 24 26 28 30 31 32 34 38 40 42 43 44

Zid Gospodin Zid (priča) Bajka o olovci i kompjuteru (priča) Vuk Stefanović Karaxić Zadušnice Manastir Sv. Trojice Biqke i životiwe u narodnom vjerovawu Mala priča o velikom Đuri Trebiwe Republika Irska Zuzuko Znam latinicu, učim ćirilicu Vještina (strip) Ekologija Miroslav Tadić Qubomir Quba Popović Kviz Za tebe i za... Predstavqamo... Maštom, rukom... Mala galerija Veliki odmor Web-zanimacije Čipko

Dragi prijateqi bjelopčelice i bjelopčelci Još jedanput zahvaqujemo na čestitkama i lijepim žeqama. Proslavili smo rođendan. Bilo je veselo i raspjevano, a za to su se pobrinuli Mali Riječani, Morčići i Horislavci. Nadamo se da je bilo zabavno i našim gostima, učenicima iz Markušice, Negoslavaca, Mirkovaca, Borova, Bobote, Trpiwe, Bršadina, Daqa, Bijelog Brda i vukovarske Osnovne škole S „ iniša Glavašević“. Bijela pčela se pobrinula da brzo ne zaborave boravak u Rijeci i Opatiji. Nadamo se da će nam o tome pisati. Zato nakon 200. broja trebalo bi da budemo još boqi. U tome ćete nam i vi pomoći, i to vašim prijedlozima, radovima, pa i žeqama. vaša Bijela pčela

Zid

Zidovi su svuda oko nas. Oni se ne podižu iz živopisnih razloga. Njihovo zidanje, prije svega, potraga je za sigurnošću. Jer zid omeđuje i osigurava i predstavlja zaštitni bedem koji zatvara neki svijet, grad, kuću, vrt, perivoj. Zid je simbol snage i obrane. No, ponekad, označava i osamljenost, zatočeništvo, zaustavljanje. U njemu su ostaci tajne dijeljenja i razdvajanja. Zidovi mogu biti i slijepi, počesto mogu imati i oči i uši. Najgori su porušeni zidovi koji otvaraju put razornim utjecajima. Postoje i oni nevidljivi zidovi što ih gradimo u našim mislima i osjećajima. Oni su glasovi tjeskobe.

Sjaj pripovijedanja Ovaj detalj sa stranice molitvenika vojvode od Barija predstavlja lijep primjer ukrašavanja rukopisa, nastalih prije Gutembergova izuma. Molitvenik pokazuje svo raskošno umijeće francuskog sitnoslikara Pola iz Lumberga. Njegova ilustracija prikaz je zamka utvrđenog dugačkim zidinama ispred kojih seljaci obavljaju svoje svakodnevne poslove. Ovo Lumbergovo djelo značajno je jer se do njegove pojave nije pridavala pažnja svakodnevnim detaljima. Ova ilustracija takođe je važna zbog umjetnikovog sjajnog smisla za likovno pripovijedanje. Giotto, Izgon đavola iz Arezza, detalj

Snaga vjetra Usprkos moćnim zidinama što završavaju prijetećim zupcima u obliku lastavičjeg repa, utvrđeni grad zaposjeli su đavoli. Njihovo prisustvo u porobljenom Arecu govori o varljivoj snazi podignutih zidova. Zloj napasti suprotstavlja se sv. Franjo koji molitvom izgoni crne đavole iz grada. Areco se tako obranio snagom svetiteljeve vjere. Tako propovjeda Đoto, veliki majstor fresko-slikarstva, koji je bio opčinjen životom sveca i čudima što mu se pripisuju. Sv. Franjo bio je zamašna Đotova priča, ispričana na zidovima crkava u rodnom mu Asiziju i ostalim gradovima italijanskog sjevera. 4

Bijela p^elA

Paul Limbourg, Minijatura iz Molitvenika vojvode od Barry

Redovnikova molitva Slika prikazuje jednog budističkog redovnika u Sanšanu, provinciji Henan, kako sjedi sučelice zidu. Bogobojaznom monahu zid je samo sredstvo da svoje misli usredotoči na molitvu. Izdvojen od svijeta monah je potpuno uronjen u sebe i svoje razmišljanje, Obredu se pridružuje i njegov učenik što stoji iza njega. Izrazi njihovih likova vedri su i smireni. Stari kineski majstor Liang Kai, zvani Ludi Liang, bio je nadaren za slikanje likova i pejzaža. Njegova slikarska izvedba bila je slobodna, a potezi četkice ravnomjerni, energični i uvjerljivi.

Liang Kai, Budhidharama sučelice zidu

Lice GRADA

Milivoj Bogosavljević, tajna starinskog zida

Topli, smeđi tonovi stvaraju smirujuće okružje francuskom provincijskom gradiću. Gledajući zastavu što se vijori na gradskoj vjećnici i građane okupljene ispred zida, gradić se, po svemu sudeći, priprema za neku svečanost. Morice Utrillo, Zastava na gradskoj vjećnici Bjelinom zidova ku ća i bijelim zidom što okružuje baštu Moris Utrilo oslikava lice grada. Naglašenom bjelinom on unosi svjetlost u tamni sjaj boje. Time umjetnik nastoji da postigne što vjerniji izgled onoga što prikazuje.

Svjedok prolaznosti

Veliki i mali

Milivoje Bogosavljević velik je sanjar. Njegova sanjarija, kao što reče jedan francuski pjesnik, zna prepoznati ljepotu i tamo gdje je vrijeme stalo. A život je zamro u zapuštenom dvorištu; trošnu kuću oblikovalo je vrijeme. Otpala žbuka ogolila je cigle. Pohabani zidovi govore o ljudskom nemaru, a dotrajali kameni zid pred prozorom nijemi je svjedok čemera. Zid je samo simbol trajanja i prolaznosti. Taj osjećaj Bogosavljević izražava prigušenim nijansama i žuto-zelenkastom patinom.

Ispred sivog zida, na kome su zalijepljeni plakati, mali ulični prodavač novina razgovara sa prolaznikom ne bi li ga naveo na kupnju. Dječak jednom rukom pod pazuhom pridržava snop novina, dok je drugu ruku ispružio da bi jedan primjerak novina uručio visokom kupcu u kratkom kaputu. Ovaj ulični prizor Josip Generalić stvara na osebujnosti likova i na oštrim razlikama u visini malog dječaka i odraslog čovjeka. Njihovi likovi naslikani su prepoznatljivim obrisima, jasnim oblicima i bojama, tako svojstvenim naivnom slikarstvu.

Josip Generalić, Mali kolporter

Odsustvo života Sumorni, olovni dan uvukao se u siromašnu četvrt londonskog predgrađa. Otrcana i tmurna okolina stvara utisak zapuštenosti i bilo kakvog života. Beznađe se širi iz bašte, ograđene zidom mamljive cigle. Oronulom baštom kreće se žena u crnom čije odsutno lice stvara dojam otuđenosti i usamljenosti. Bilježeći prizor iz sive svakodnevnice, umjetnik vidljivo suosjeća s prikazanom osobom. Osjećaj tjeskobe i nelagode kod gledaoca slikar budi sirovim načinom slikanja i izborom prigušenih nijansi boje. Carel Weight, daisy u bašti

Bijela p^ela

DEJAN ALEKSIĆ

Bio jedan Zid. A pored tog zida nalazila se Oglasna Tabla. Jednog dana Zid reče Oglasnoj Tabli: – Nauči me da čitam. – Radije ne bih, odgovori mu Oglasna Tabla. Zid beše začuđen ovakvim odgovorom. Već godinama su stajali jedno kraj drugog, u jednoj dugačkoj ulici. Bili su zajedno danju i noću, na suncu i kiši, po vetru i snegu... Moglo bi se reći da su s vremenom postali i prijatelji. Zato Zidu uopšte nije bilo jasno zbog čega Oglasna Tabla odbija da mu pomogne. Uostalom imali su vremena na pretek. – To za tebe nije nikakav trud, reče joj Zid molećljivo. Oglasna Tabla je ipak ostala neumoljiva. Njeno „ne” bilo je konačno. – Ako naučiš da čitaš, nećeš biti ponosan na ono što je napisano na tebi, objasni mu najzad Tabla. Zaista, na Zidu beše svakakvih škrabotina, ali ono što se moglo lepo pročitati, uopšte nije bilo pristojno. Ukratko rečeno, to nije bio Zid kojim bi se bilo ko mogao ponositi. Primetio je Zid mnogo puta da Ilustrovao: Sven Kovačević

Gospodin Zid se prolaznici čudno ponašaju u njegovoj blizini. Mnogi su od njega okretali glavu, a bilo je i onih koji su se smejali i šegačili pokazujući prstom prema njemu. To je, znači, zbog toga, pomisli Zid. Bio je nepismen i nije mogao da zna šta je sve na njemu ispisano, ali je negde u dubini osećao kako mu se cigle skupljaju od sramote. U istoj ulici u kojoj su bili Zid i Oglasna Tabla, baš u blizini, nalazila se jedna ugledna likovna galerija. Jednog dana svoje slike izlagao je čuveni slikar koji je došao izdaleka. Na Oglasnoj Tabli beše postavljen plakat na kojem je o tome sve lepo pisalo. Okupilo se dosta finog sveta i bilo je veoma svečano. Slikar je dobio mnogo pohvala za svoj rad. Sav zadovoljan, popio je malo više pića, pa mu se baš propisno zavrtelo u glavi. Zato je rešio da posle izložbe malo prošeta na svežem vazduhu i razbistri svoje umetničko kefalo (glava). Prolazeći pored onog Zida, slikar zastade. Retko mu se događalo da vidi tako ružan zid, sav ispisan nepristojnim rečima. Zato reče: – Kakav zid – zar te nije stid?! Tada se dogodilo nešto što slikar nikako nije mogao očekivati. Zid mu odgovorio: – Imaj u vidu – obraćaš se

Zidu! Slikar poskoči od iznenađenja i zbunjenosti. Nije mu bilo jasno da li je zaista čuo da Zid govori ili mu se samo učinilo od pića. Čak se malo i uplašio. Ko ne bi zadrhtao od straha pred Zidom koji govori. Zidu se svidela ova igra, pa nastavi: – Ove ružne reči niko da prekreči! Slikar se još više uznemiri i oseti kako mu se koža ježi. Istog trenutka stade da se izvinjava Zidu. Potom se vrati u galeriju da uzme boje i slikarski pribor. Ubrzo se vratio, spreman da počne sa slikarskim radom. Ali ovoga puta nije bio sam. Za njim je došla sva publika koja beše ostala u galeriji da se divi njegovim slikama. – Izgleda da je dobio ogromnu inspiraciju, čulo se kako kaže neko od okupljenih. – Kakav divan umetnik! Uzviknu jedna bakica koja je pokušavala da se progura kroz gomilu ljudi. – Više od toga – pravi genije!, dodade gospodin s gustim brkovima, podižući se na prste da vidi iznad glava ljudi koji su se okupljali u sve većem broju. Jedan se mladić čak popeo na Oglasnu Tablu kako bi s visine lakše posmatrao šta se zbiva pored Zida. Zastajali su i slučajni prolaznici, željni da

vide to čudo od slikara. Upaljeno je bilo i nekoliko baterijskih lampi kako bi slikar mogao da slika i po mraku, koji je bivao sve gušći. Neko se dosetio pa je umetniku doneo i stolicu jer je Zid bio suviše visok. A slikarski maestro mahao je i vitlao četkicama po Zidu kao začaran. Izgledao je poput nekog dirigenta koji upravlja velikim orkestrom i horom boja. Već je uveliko bila noć, ali nikom iz sve veće gomile nije padalo na pamet da ode kući. Svi su čekali da slikar završi svoje remek-delo. A kad je slika na zidu napokon bila gotova, publika je stajala gledajući gotovo bez daha. Na kraju, slikar se potpisao ispod svog dela. Poklonio se Zidu i rekao: – Nek Vam sve sa srećom ide, gospodine Zide. Na ove reči publika se glasno

nasmejala. – Kako je samo duhovit, reče ona bakica. – Više od toga – genijalno duhovit! Ispravi je brkati gospodin. Ipak slikar nije hteo da bude duhovit. Samo je bio iskren prema jednom Zidu kog je nepravedno uvredio. Tako je Zid postao jedno od omiljenih mesta u gradu. Ljudi su dolazili da se dive umetničkom delu. Bilo je čak onih koji su svoje devojke zaprosili pred tim Zidom jer se verovalo da donosi sreću. Pošto je to postalo veoma posećen deo ulice, i Oglasna Tabla dobila je posebnu vrednost. Nigde u celom gradu nije bilo popularnijeg mesta za ostavljanje oglasa, nekakve poruke ili za lepljenje plakata. Prema onoj čuvenoj slikarevoj

izjavi kojom se obratio Zidu posle uspešno završene slike, Zid je dobio svoje cenjeno ime – Gospodin Zid. I svi su se složili s tima da sasvim zasluženo nosi to ime. Jedino se sam Zid nije osećao kao gospodin. I dalje ga je mučio jedan stari problem. Stoga, on jednog jutra ponovo reče svojoj prijateljici Oglasnoj Tabli: Nauči me da čitam... Eto, dragi Čitaoče, to je ta priča. Ispričao sam ti je s posebnim razlogom. Ako me neki put budeš video kako sa otvorenom knjigom stojim pred jednim lepo oslikanim zidom, znaćeš zašto to radim. Svakome treba pomoći da se opismeni, pa makar to bio i zid. Uostalom, meni su, dok sam bio dete, često znali da kažu: – O, Bože, pričati ovom detetu isto je kao pričati nekom zidu!

Bijela p^ela

Bajka o olovci i komp Na jednom radnom stolu živeli su kompjuter, štampač, telefon i flomaster crni. Lepo su se sla gali i lepo zabavqali. Ponedeq kom, utorkom, sredom, četvrtkom i petkom lepo su se slagali, a su botom i nedeqom lepo zabavqali. Tada im je posetu dolazila olov ka, pa su se igrali crtawa predela u koje bi želeli da odu i smišqa li priče o tome. A tu se igru igra ovako: najpre svako po nešto nacrta, štampač veliku livadu i malu šumu, te lefon travu i planinsko cveće, olovka bubice i leptire, kom pjuter šumske jagode, flomaster crni drvenu ogradu između šume i livade. Taaako! Onda svako radi šta hoće. Telefon trči po liva di, skakuće, cupka i pomalo bere cveće. Kompjuter takođe trči po livadi i bere jagode, ali podosta. Štampač i flomaster crni idu u šumu da traže jagode. Samo olov ka sedi na ogradi. Sama. Sedi, ćuti i gleda u daqinu. Prošle su tako tri subote i tri nedeqe i stalno su igrali igru cr tawa predela, jer im se ona najvi še sviđala. Četvrte nedeqe su je opet igrali. Ali kompjuter više nije želeo da jede jagode nego je od wih napravio buket, otišao do ograde na kojoj sedi olovka, i rekao"izvoli". Ona je rekla "hva la", uzela buket, otkinula jednu jagodu, stavila je u usta i gledala u daqinu. Onda je uzela drugu, pa

treću i za tili čas smazala celi buket (bez listića) i rekla: „Pa, ti si divan.” Sutradan je bio ponedeqak, dan kad se svi lepo slažu i dan kada su svi radosni, jer na radnom sto lu stoji buket planinskog cveća. Ali tog se ponedeqka nisu lepo slagali. Kompjuter je ćutao, gre šio, zaboravqao i povremeno uzdisao. A kad ga pitaju šta mu je, on još gori. Zato ga više ni šta nisu pitali, nego su priča li kako je lepo na livadi pored male šume. Pomenuše i olovku, a kompjuter pocrvene. Aha, tu smo! Stvar je bila jasna: kad neko ćuti, uzdiše, greši, zaboravqa, pa još i pocrveni sigurno se zaqubio! „Možda” promrmqa kompjuter i opet pocrvene. Štampač, telefon i flomaster crni predložiše mu da dovedu olovku da živi sa wima, zauvek. Tako i uradiše. Olovka je imala srce grafitno i meko, a kompjuter programe tihe i nežne, pa su se lepo slagali i zabavqali. Najčešće su sedeli na ogradi, sami, gledali jedno u dru go i jeli jagode. Živeli su srećno i imali puno dece. I sva su bila mekog srca, tiha i nežna. Samo su im usta stalno bila musava, od onih jagodica. Gordana Timotijević

mpjuteru

Ilustrovala: Petra Ko탑ar

Vuk Stefanović KaraXić (1787 – 1864)

Pripremio: Ratko Reli]

Vuk Stefanović Karaxić je dan je od najznačajnijih umova u historiji srpske kulture. Napomenimo samo neke wego ve najznačajnije zasluge. – U srpsku kwiževnost uveo je narodni jezik, jednostavan i razumqiv svima, po pravi lu „piši kako govoriš, čitaj

Život trnovitim stazama Život ovog velikana počeo je skromno. Rodio se u selu Tr šiću kraj Loznice u seqač koj porodici. Bio je neobično radoznao dječak koji je zarana pokazao veliku qubav prema kwizi i učewu. Školu polazi u Loznici i u manastiru Tro noši, a zatim Veliku školu u Beogradu, postavši jednim od prvih wenih đaka. Nakon Prvog srpskog ustan ka odlazi u Zemun, pa u Beč gdje se upoznaje sa Sloven cem Jernejem Kopitarom koji odmah zapaža Vukovu žequ

UZ 150. GODIŠWICU SMRTI kao što je napisano”. – Štampao je prvu gramatiku „Pismenica srpskog jezika po govoru prostoga naroda” (1814). – Objavio je opsežan Srpski rječnik (1818). – Izdao je četiri kwige srp skih narodnih pjesama (18231833). – Sakupio je veliko narod no blago, bezbroj lirskih i epskih narodnih pjesama, po slovica, zabiqežio mnoge narodne običaje i sve to sa čuvao od zaborava. „Vuk je bio izvrstan stilist” – naglašava Tvrtko Čubelić, jedan od najboqih poznavala ca kulturnog narodnog blaga na našim prostorima – i do daje: „Vukovi prijevodi Novog zavjeta (1847), opisi suvreme nika i društvenih pojava idu 10

Bijela p^elA

u najboqu kwiževnu prozu”. Svojim je kwigama Srbiju približio Evropi i srpskim narodnim pjesmama oduševio wemačke pisce Getea i Grima koji su kazali: „Od Homero vih spjevova do danas nema u cijeloj Evropi nijedne pojave koja bi tako jasno mogla obja sniti suštinu epa kao srpske narodne pjesme”. Opravdanost Vukove reforme jezika i pravopisa potvrdio je 1847. godine Branko Radičević svojom kwigom „Pesme”, koju su prihvatili mnogi Srbi, naro čito mladi qudi. Iste godine P.P. Wegoš objavquje „Gorski vijenac”, a Đura Daničić raspravu „Rat za srpski jezik i pravopis” i time potvrđuju mogućnosti izraža vawa narodnim jezikom.

za pisawem i obrazovawem i usmjeava ga u radu. Boravi i obrazuje se u We mačkoj, Rusiji, putuje po Sr biji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i prikupqa duhovno narod no blago i priprema i izdaje kwige značajne za srpski je zik i kulturu. Bavio se i drugim poslovima. Bio je pisar, učiteq, sudski i carinski činovnik. Iscrpqen mukotrpnim ra dom, bolestan i opterećen materijalnim brigama oko štampawa kwiga i uzdrža vawa svoje porodice, umire u Beču. 1897. godine preneseni su u Beograd posmrtni ostaci i sahraweni u porti Sabore crkve – s jedne strane Dositej Obradović, s druge Vuk.

Radoznalo "čudovište" Prvi Vukov učiteq bio je Jef ta Savić, zvani Čotrić, a prvu kwigu koju je dobio bio je ruski bukvar. Čuvajući ovce čitao je ovaj bukvar, a zatim svaki za pis koji su mu donosili… Mali Vuk običavao je zau stavqati pismene qude i tra žio da mu nešto objasne iz bu kvara ili nešto što nije znao. Postao je „seosko radoznalo čudovište”. Govorili su – ako izuči važne kwige, mogao bi postati pop ili trgovac. U manastiru Tronoša Kao nadareno dijete otac je Vuka odveo u manastir Trono ša da se uči pismenosti. No, Vuk se razočara, jer su u mana stiru đaci učili samo zimi, a ostali dio godine čuvali ovce, koze ili kupili sijeno. Znao je već tada boqe da čita i piše od većine kaluđera, pa se vra tio u svoje selo.

Počiwe sam izučavati kwige koje mu je nabavqao otac. Već u 17. godini Vuk se pročuo kao učen čovjek. Na svadbama i na slavama sjedio je na počasnom mjestu do sveštenika. O we govoj učenosti i pismenosti čulo se daqe od wegova sela, pa su ga pozivali za pisara i turske spahije.

problema, Vuk je ipak uspio Mini osigurati dobro i sve strano obrazovawe. Privatno je je učila strane jezike, mate matiku i slikarstvo. Kako je bila nadarena za muziku, otac joj je, uz veliku štedwu, kupo klavir koji je Mina kasnije prenijela u Beograd. Vuk i Petar Preradović

U Sremskim Karlovcima U žeqi da se daqe školuje Vuk odlazi u Sremske Kar lovce, gdje oblači „graždan ske aqine”, a odbacuje "tursko ruho". U Sremskim Karlov cima iznenađen je brojem ra znovrsnih kwiga. „Ovdje sam poznao da na svijetu ima još i više nauka osim našeg psal tira i časoslova”, kaže Vuk. U Sremskim Karlovcima bo ravio je 1805. i 1806. godine gdje uči „slavjansku i nemecku gramatiku i latinski…” Odu ševqen je kwigom Dositeja Obradovića „Život i prikqu čenija”.

Vuka su veličali i priznava li mnogi ugledni qudi. Pje snik i general Petar Prera dović obraća se Vuku: „Ako Vas lično ne poznam, dosta ste mi i cielom narodu slavjan skom poznati po neutrudivih dielah Vašeg zlatnog pera…” U nastavku moli Vuka da mu ne zamjeri što je svoju zbirku pjesama šatampao latinicom, a ne ćirilicom, te još dodaje: „Svakom nepristranom čovje ku bit će svejedno ili ova bu kvica ili ona bukvica, samo ako je što vaqanog pod wezi nim odielom.” REKLI SU

Svestrana Vukova kćer Mina Vuk je veći dio svog živo ta živio u Beču. Žena mu je bila Bečanka, s wom je imao dvanaestero djece, od kojih je na životu ostalo samo troje. Najpoznatija je kćerka Mina koja je mnoge srpske narod ne jesme prevela na wemački jezik. Minine je prijevode, kaže Vuk, hvalio čuveni we mački pjesnik Gete. I pored velikih materijalnih

Na Vukov predlog otvore na je u Beogradu 1830. viša škola, a godinu-dve kas nije i štamparija. Vuk je znao, kao i ranije Dositej, da „oslobođewe od Turaka ništa ne znači bez obrazo vanosti.” Podsetimo da su srpske narodne pesme iz Vukove zbirke prevedene na oko 50 svjetskih jezika.

Vaso Milinčević

Vukov jezik je „umiven”, „do maćinski”, sav iznikao iz narodne priče i pesme...

Dragan Bogutović

Bijela p^ela

raspadqivost, a ustaje za ne propadqivost…” Kao i sta rozavetna Crkva, tako i naša pravoslavna hrišćanska Cr kva u hramu i na grobovima svojih pokojnika upućuje Bogu svesrdne molitve za pokoj wi hovih duša. Molitve za umrle čitaju se svaki dan na Svetoj liturgiji i u posebne dane, na Zadušnice. Za pravoslavnu crkvu Zadušnice su posveće veto pismo još u Sta rom Zavetu svedoči da je bila praksa da se u hramu prinose molitve za umrle. Lomio se hleb na grobu umrlih i delio siromašnima. Novozavetna Crkva na Svetoj liturgiji pomiwe imena umr lih, o čemu svedoči apostol Pavle: „Opomiwite se uči teqa svojih koji vam kazivaše reč Božiju…” O uspomeni na umrle u ranoj Crkvi govore liturgijski tek stovi, a korišćewe uspomene na umrle počiwe u Hristovo vreme. Većina hrišćanskih pisaca svedoči da se u wiho vo vreme Crkva moli za umr le, jer molitva pomaže duša ma naših pokojnika. Bog nas uči da smrt nije kraj, smrt je proces odvajawa tela i duše, duša čoveka je uvek i za več nost živa. Hrišćanin se kroz svoj život nada opštem va skrsewu mrtvih i večnom ži votu. Ovo najboqe objašwava apostol Pavle rečima: „Tako i vaskrsewe mrtvih seje se za

Bijela p^elA

ih se sećamo u molitvi i od Boga tražimo pokoj za wiho vu dušu. Molimo se za wihovo vaskrsewe, jer apostol Pavle nam govori: „Jer ako po Adamu svi umiru, tako će po Hristu svi živeti…” Svaki čovek u životu ima tri velika neprijateqa, a to su Đavo kušač, greh i smrt. Čo vek je u stalnoj borbi za spa sewe svog tela i duha čekaju

Uspomena na umrle -– Zadušnice “I vrati se prah u zemqu, kako je i bio, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao” (Prop. 12,7.) ne našim umrlim srodnicima i prijateqima, to je dan kada

ći večni život. Ta borba ne prestaje smrću. Bez obzira na izbor čoveka u ovozemaqskom životu borba za večnost ne prestaje. To je i smisao Za dušnica, dušnog dana. Apo stol Pavle nas uči da je mo litva za umrle neophodna jer i naše telo kao hram duše neće se smrću potpuno uni štiti. Hristos nam najavquje čas kada će i mrtvi čuti glas Božiji i ustati. Zbog toga na Zadušnice idemo u crkvu i na grobqe da se molimo i prise ćamo pokojnika i zatražimo od Boga večni život. Radoš Matić

MANASTIR SV. TROJICE

ako je prošlo više mi lenijuma od vremena kada su stvarani mito vi, neki wihovi odblesci još traju. Možda najviše oni koji se odnose na Prometeja, koji je postao simbol borbe za slobodu i velika inspiracija umetnici ma. Zbog suprotstavqawa bogo vima bio je razapet na kavkasku stenu gde mu je orao svaki dan kqucao jetru. Herakle, potomak Ije, uspeo je da ga oslobodi. Stanovnici Kazbeka na Kav kazu, udaqenom 160 kilometa ra od glavnog grada Tbilisi ja, veruju da se stena za koju je bio prikovan Prometej nala zi upravo kod wihovog mesta. To nije bez osnova, jer Kazbek je okružen kamenim masivima visokim i preko 5.000 metara: Tarijal, Kuro, Kabarxina, Kaz bek (vrh)… sa večnim glečerima Midagrabini, Suatisi, Maili, Ortsveri, Abado... Ovi predeli deluju zastrašujuće. A kako su tek izgledali čoveku iz daleke prošlosti? Teško da je u sve sti antičkog čoveka bilo suro vijeg mesta od Kavkaza, tako da bogovi sa Olimpa nisu imali problema da izaberu mesto na kome će neposlušni Prometej izdržavati kaznu. U Kazbeku seoski prodavci su venira nude prsten sa ugrađe nim vulkanskim kamenom, što podseća na Prometejevu obavezu po kojoj je, nakon oslobođewa, morao zauvek da nosi železni prsten sa komadom kavkaske ste ne kao simbol potčiwenosti vrhovnom bogu Zevsu. A pažwu privlači i to što mnoge žene i devojke nose ime bogiwe Ije.

Posle svega ostaju visine Okolina Kazbeka postala je privlačna i ranim hrišćani ma. Malo je mesta na svetu koja se po težini uslova za opsta nak mogu upoređivati sa viso vima Kazbeka. Upravo tu su već u 6. veku podvižnici iskuša vali snagu svog verovawa. Neki još uvek to rade, a neki su posu stali. Ovi drugi otišli su to liko daleko da su u jednoj peći ni na visini od 4.200 metara po digli kapelu posvećenu Vitle jemu, mestu Hristovog rođewa. Tu odavno nikoga nema. A i teš ko je doći do tog mesta. Grupa srpskih planinara pokušala je 23. jula 2010. da dopre do ka pele, ali snežna oluja, koja se tog dana obrušila na Kazbek, i magle koje su je smenile, to su onemogućili. Veo koji pre kriva tajanstvenu prošlost Vitlejemske kapele ostao je netaknut. Ova kapela i mana stir Sv. Trojice, koji je nešto niže, najviše su hrišćanske bogomoqe na svetu. Manastir Sv. Trojice osamio se u bespuću Kazbeka na visini

od 2.200 metara. Malo ima pisa nih tragova o wegovom nastan ku. Umesto wih tu su nezaobila zne legende. Po wima, dva kraqa su se svađala gde da podignu ma nastir. Neki starac im reče da zakoqu kravu. Gavran će uzeti wenu nogu. Na mestu gde se spu sti da je pojede, treba sagraditi crkvu. Tako je, prema legendi, nastao manastir Sv. Trojice. Ovaj manastir bio je duhovno središte gruzijskog naroda u Kazbeku, a u opasnim vremeni ma u wemu je skrivano blago gruzijske pravoslavne crkve. Tu se čuvao i krst Sv. Nine. Na fasadi crkve isklesani su ču desni reqefi čija simbolika još nije odgonetnuta. Pažwu privlači borba dve životiwe slične xinovskim gušterima. Crkvu krase i dva lepo iskle sana grozda, što pokazuje da su Gruzijci već u davno doba ceni li i grožđe i vino. I tako, posle svega ostaju visi ne, ali i rešenost čoveka da im se približi. Milutin Dedić

Bijela p^ela

Djevojke bubamari pjevaju s na dom da će im pomoći u srećnoj udaji.

PUSTI PUŽU ROGOVE

Pi{e: Jovan Savi^in Prica

ubamara ili božja ov čica, crvena buba sa sedam crnih tačkica, spada u red korisnih inseka ta jer se hrani drugim insek tima, osobito biqnim uši ma, parazitima što napadaju cvjetove na drugim biqkama, u svim našim krajevima. Bubamaru drže za glasnicu dobrih vijesti pa je radosno očekuju. Vjeruje se da je smrt ni grijeh ubiti bubamaru, što je dokaz da ona spada u „sjeno vite životiwe” koje najavqu ju događaje i ispuwavaju lije pe žeqe. Kad bubamara sleti nekom na ruku, to je znak da je došla i donijela žequ. Tada srećna osoba pjevuši: „Let, let bu bamaro, donesi mi goste”. U takvom slučaju djevojke pje vaju: „Let, let bubamaro, od kuda će doći svatovi?” U oba slučaja izražavaju se velike žeqe; nekada je zvani i slu čajni gost predstavqao veli ku sreću za napredak posje ćene kuće i bivao dočekan i ugošćen kao dobar brat koji ima božanstvene osobine ko jima će duhovno obogatiti po sjećenu kuću.

Bijela p^elA

Brojni su običaji i vjerovawa vezani za puževe. Puž služi u ishrani kao zdrava i dobra hrana. Puže vi takođe služe za liječewe očnih oboqewa i oboqewa probavnih organa. Po legendi puž je nastao od Bogorodičine pquvačke, pa i od ispquvka Gospoda. Zato su pužu pripisana ma

pio pod noge kakvog teškog stvora.

RASKOVNIK Raskovnik je magična trava koja otkiva, što će reći otva ra, sve katance na sanducima s blagom. Otvara vrata svake riznice, isto tako otkriva zakopano blago. Vuk Stefanović Karaxić za biqežio je priču o trgovcu koji je uhvatio neku „vješti cu”, na noge joj stavio buka gije, metalne kugle koje veza ne lancima oko gležwa nose

BiQke i životiWe u narodnom vjerovaWu gična svojstva i moći, osobi to wegovim rogovima. Kad se u proqeće ugleda prvi puž, qudi žure da mu dodirnu ro gove vičući: „Ustuk biče!” Prst kojim su dodirnuti ro govi puža liječiće dodirom u toku qeta sve bolesti uku ćana i prijateqa. Djeca se radosno igraju puže vima; poznata je dječja pjesmi ca koju djeca pjevaju držeći puža na dlanu: „Pusti pužu rogove na babine dolove, ako nećeš pustiti, ja ću tebe ubiti.” Pri pjevawu djeca dodiruju rogove za sreću i zdravqe, kao odrasli, a puža dižu na visoku granu kako ne bi dos

teški osuđenici, i sa wom hodao livadama. Trgovac je vjerovao da će bu kagije same spasti sa nogu nesrećne žene ako nagazi na raskovnik. Do raskovnika je gotovo ne moguće doći. Ipak postoji je dan siguran način: potrebno je otkriti ježevu logu, oteti male ježiće pa ih zakqučati katancem u sanduk. Sačekati prikriven ježa koji će doći noseći travku raskovnika na svojim bodqama. Vaqa biti veoma brz, jer će jež otvoriti bravu raskovnikom i čarobnu travku brzo progutati. U toj utakmici još niko nije pretekao ježa. Vaqa ponovo pokušati.

ragi moji Bijelopčel ci i Bijelopčelice. Vrijeme je da vas ponov no podsjetim na naše velikane koji su svojim djelima dopri nijeli nauci: matematici, teh ničkim naukama, hemiji, fizi ci, geofizici i astronomiji. Danas ćemo ugostiti prof. dr Đuru Kurepu, jednog od najve ćih svjetskih matematičara. Znate i sami da je „matematika kraqica cjelokupne znanosti, jedino kazivawe i događawe u kome se ne može sakriti niti na bilo koji način podvaliti laž za istinu, mawe za veće ili ćoškasto za okruglo; zato su matematičari od svih viso kih znalaca najviši, dostojni perjanici svoje kraqice...“ Upregnuo sam labudove, sjeo u Sunčeva kola i poletio sta zama životnog puta Đure Ku repe. Donosim vam samo mali dio onoga što sam vidio ili zapisao, jer je biografija tog velikana ukrašena tako boga tim djelima i bibliografijom da sve ne bi stalo ni u nekoli ko brojeva „Bijele pčele“. Dana 16. augusta 1907. godine rodilo se u selu Majske Poqa ne, kraj Gline, četrnaesto di jete Rade i Anđelije Kurepa. Dali su mu ime Đuro.

Nakon osnovne škole i gimna zije upisuje studij matematike i fizike u Zagrebu, koji zavr šava 1931. godine. Učiteq mu je bio čuveni prof. dr Vladi mir Varićak, rodom iz Švi ce kar Otočca. Kao asisten profesora Varićaka, Đuro je radio u matematičkom zavodu da bi potom kao stipendist francuske vlade četiri godi ne proveo na specijalizaciji na Sorboni u Parizu. Godine 1937. uz najveće pohvale polo žio je državni doktorat. Ko misija je pismeno potvrdila da Kurepina disertacija otvara nove puteve u matematičkim znanostima.

nosti), predsjednik Zavoda za matematiku u Zagrebu, uprav nik Instituta za matemati ku u Beogradu, član niza re dakcija kao i glavni urednik stručnih časopisa u zemqi i nostranstvu. Držao je predavawa na više od 50 najpoznatijih univerzi teta u scijetu, od Harvarda do Šangaja i Tokija, od Pariza i Berlina do Moskve i Tbi lisija. Brojni matematičari izradili su doktorske radwe pod wegovim mentorstvom. U najpoznatijim svjetskim mate matičkim časopisima objavio je više od 200 naučnih radova, više od 1000 stručnih ocjena

Mala priča o velikom Đuri Redovni profesor matemati ke na prirodoslovno-matema tičkom fakultetu u Zagrebu postao je 1946. godine. Od 1965. do penzije 1977. predavao je na prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Beogradu. Bio je član JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjet

matematičkih disertacija i kwiga, oko 40 uxbenika i pri ručnika za učenike osnovnih škola, nekoliko sveučiliš nih uxbenika, od kojih su ne zaobilazni Viša algebra I i II i kwiga o teoriji skupova. Wegovi radovi bili su pred met istraživawa brojnih ma tematičara u svijetu i ušli u niz uxbenika, kwiga i članaka vodećih svjetskih matemati čara. Prof. dr Đuro Kurepa ušao je u sve poznatije svjet ske enciklopedije. Nosilac je mnogih nagrada i priznawa dobivenih širom svijeta. U wegovu čast, prigodom raznih godišwica, organizovani su skupovi i akademije matema tičara. Niz godina bio je naj poznatiji stručwak u oblasti teorije skupova. J. S. Prica

Bijela p^ela

Piše: Milena Dražić

Trebinje

tkad u Trebinje dolazim dvaput godišnje, uvek mu se iznova obradujem. Moćne stenovite planine Hercegovine što paraju nebo znak su da posle njih dolazi nešto kao raj sa slika starih majstora. To je taj pogled, kad, idući sa severa, silaziš u Trebinje. Sa visine se pojavljuju dolina, vazduh pun sunca, treperav. Vode se zelene, kao i sočne trave i drveće. To ih reka Trebišnjica napaja hranom. Mostovi se ogledaju u reci, lukovi daju sliku krugova. Na brdu Crkvini se smirila Gračanica, kao da je neko juče na dlanu preneo sa Kosova. U izmaglici panoramu grada naruši poneka nametljiva staklena zgrada strane banke. Planine opasuju grad čuvajući ga od varvara... Od tog prizora srce uvek kuca brže. Trebinjci su ponosni na svoj grad, s pravom. Tu je 88 nacionalnih spomenika. Zgrada Gimnazije „Jovan

Bijela p^elA

Dučić“, Crkva Preobraženja Gospodnjeg, Arslanagića most, Vila „Lastva“, Careva džamija. Arslanagića most ima izuzetnu kulturno-istorijsku i umetničku vrednost i spada među najvrednije arhitektonske spomenike od 15. do 19. veka u BiH… A ti spomenici živi su i Trebinjci žive s njima. Odmah se vidi da je arhitektura veoma zanimljiva kao deo istorije ovog najlepšeg grada Hercegovine. Ima

nekoliko slojeva, a najvidljiviji su turski, austrougarski i moderni. Obilazak treba da počne pod platanima ispred hotela „Leotar“. Ovog leta si mogla da pod platanima nabasaš na reditelja Emira Kusturicu i njegovu divu Moniku Beluči. Ona igra glavnu ulogu u filmu koji snimaju u predelima oko Trebinja... Odatle se ide u Stari grad. Stari grad ili Kaštel, na temeljima rimskog, srednjovekovnog i turskog grada, rodno mesto Trebinja. Tu je krajem 19. izgrađena austrijska kasarna, a u njoj je danas Muzej Hercegovine. Tu su kafići, radnjice sa suvenirima koje prodaju predmete nostalgije. Na spoljnom zidu je drevna figura kraljice Jelene Anžujske, majke kraljeva Milutina i Dragutina. Ona je, posle smrti supruga Uroša Prvog, mudro upravljala Zahumljem, Dalmacijom, Albanijom i Srbijom od 1284. do 1314, tri decenije. I sada zaljubljeni parovi donose pred nju cveće moleći

Svetu kraljicu da blagosilja njihovu ljubav. Nju je kralj Uroš dočekao posađenim jorgovanima duž današnje Ibarske magistrale kad je dolazila da se uda za njega, a ona je uzvratila donoseći oleandar, pa se veruje da divlji oleandri oko njenog dvorca potiču od njene ruke. Spolja, sa leve obale Trebišnjice, nekada „kraljice ponornica“ (93 kilometara), krcate dolapima kojima se izvlačila voda za zalivanje, vide se zidine Starog grada, a južnije kuće koje podsećaju na Dubrovnik ili Veneciju. Izgrađene su na samoj obali, tu je vezan i poneki čamac u plitkoj i širokoj vodi, nađe se i koja naslonjača. Imaginarni vodič bi te uputio na most Arslanagića (Petrovića) i na

U stočarskom kraju najbolja su hrana mleko, sirevi, kajmak. Jagnjetina se sprema ispod sača i na ražnju, hleb se peče na kamenoj ploči ispod sača. A sirevi: suvi škripavac, torotan, okrugli prosušeni, ili sir iz ulja. Dalji specijaliteti su priganice, cicvara s kajmakom, pura, lojanica, kaštradina, orput ili pastrmka iz potoka. Sve to se zaliva se rakijama, vinima, žilavkom iz Trebinja, koja se služila na habzburškom dvoru u Beču! Često mi se čini da me po Trebinju prati Dučić, duhom, poezijom. Nekada duh Jelene Anžujske. Ponekad mi se javi Dejan Bodiroga, kojim se ovaj grad ponosi. Pravi ambasador rodnog Trebinja. On svakog leta okuplja mlade talentovane košarkaše iz sveta i trenira ih u kampu nje-

ostale mostove, pa na Crkvinu, gore, do crkve Presvete Bogorodice, kopije Gračanice, gde je Jovan Dučić našao mir 67 godina posle smrti. Obilazak okoline, prepune značajnih

gova imena. Nekada vladika zahumski, danas penzioner Atanasije, elokventan i vrlo ubedljiv u priči, na slavi u manastiru Gomirje ispričao je da u Trebinju i okolini živi desetak porodica naslednika Nemanjića. Nabrojao je nekoliko prezimena, ali ne umem da ih ponovim. Pričala sam o tome svima, pa i mojoj prijateljici Novosađanki Dunji. Nju to nije iznenadilo. Pa, jesi li videla, pitala me je, ljude koji na pijaci, pod platanima, prodaju kajmak? Kako su visoki, lepi, dostojanstveni, kao platani, kao planine, rekla je. Složila sam se. Grad pod Leotarom obezbedio je školovanje od osnovne do fakulteta ne samo svojima već celoj Republici Srpskoj. Tu su tri osnovne škole i jedna osnovna muzička, gimnazija, srednja medicinska, tehnička i muzička, zatim viša turistička i ugostiteljska, pa Akademija likovnih umetnosti, Fakultet za menadžment…

srednjovekovnih manastira (Tvrdoš, Duži, Petro-Pavlovski manastir...) tražio bi najmanje još jedan dan. Ljubitelji adrenalina vole Trebinje zato što ima uslove za sportove visokog rizika. Ovde paraglajderi lete kao ptice, visoko i opasno, a popularni su i klajmbing i speleologija. Zimi okolna brda postaju duge i opasne ski staze.

SMIRIO SE NA CRKVINI Jovan Dučić – najslavniji građanin Trebinja. Studirao na filosofskosociološkom fakultetu u Ženevi, odlazio u Pariz. Bio je diplomata stare Jugoslavije po svetu. Godine 1941. odlazi u Ameriku, gde umire 1943. godine. Iznad svega bio je pesnik, parnasovac, sledbenik francuskih simbolista. Zvali su ga pricom srpske poezije, aristokratom duha. Bez pesničke razbarušenosti, jezik mu je iskristalisan, stih elegantan, blistav. Trebinje se s radošću odužuje svom velikom sinu. Podignut mu je u centru veliki spomenik, škole nose njegovo ime, a 2000. godine su, po njegovoj testamentarnoj želji, njegovi zemni ostaci preneti u rodni grad Trebinje. Tada je na brdu Crkvini podignuta crkva u kojoj pesnik počiva. A ipak, u noćnom autobusu za Beograd s jeseni ne može se naći slobodno mesto. Sve su zauzeli studenti kojima počinje školska godina. Uprkos školama u gradu, akademski građani Trebinja više vole da studiraju na starom beogradskom univerzitetu. Neki se, kad završe, neće vratiti, pridružiće se velikoj trebinjskoj koloniji u Srbiji. Ali će uvek čeznuti za platanima. Bijela p^ela

REPUBLIKA

IRSKA Irski: Éire

(zavrteo: Igor Kolarov) Površina: 70.280 km2 Glavni grad: Dablin (1.185.292) Broj stanovnika: 4.600.387 Službeni jezik: irski, engleski Državno uređenje: višestranačka republika s dvodomnim parlamentom Etnički sastav: Irci 93%, ostali 7% Dužina kopnene granice: 360 km

* Irska je drugi svetski izvoznik računarskih programa, a trećina računara prodatih u Evropi proizvedena je u Irskoj.

Dablin glavni grad

Republika IRSKA

* se nalazi na krajnjem zapadu Evrope, na Atlantskom okeanu; od Velike Britanije razdvaja je Irsko more.

* Republika Irska pokriva 5/6 ostrva Irske. Preostala šestina ostrva je Severna Irska i pripada Velikoj Britaniji.

Ulica grafton - srce Dablina

* Zapadna obala Irske sastoji se mahom od stena, niskih planina i brda.

Valuta: evro = 100 centi Verska pripadnost: rimokatolici 93%, pripadnici Irske crkve 3%, prezbiterijanci 0,4%, ostali 3,6% Glavni simboli Irske su: djetelina, harfa, zelena boja i bend U2

* Kelti su došli u Irsku u 4. veku pre Hr. i vladali su njome oko 1000 godina ostavivši kulturu i jezik koji je, u izmenjenom obliku, preživeo do danas.

.............

KNJIŽEVNOST Čuveni irski književnici:

* Najduža irska reka je Šenon – duga je 370 km i uliva se u Atlantski okean.

Oskar Vajld

Semjel Beket

Džejms Džojs

Džordž Bernard Šo

* Oko 7% stanovnika Republike Irske jesu stranci. * Irska ima 92 000 km puteva.

Veći gradovi: Kork (210.353), Limerik (95.340), Voterford (51.654)

Poznati dablinski pabovi - mjesta za pivopije * Irski glavni praznik je Sv. Patrik i pada 17. marta, kad se popije jako puno piva, a najpoznatije je crno pivo: Gines....

... a tako se zove i knjiga u koju se upisuju najveći rekordi na svetu! Grafički pivoblikovao: Dragan Stojković

ZDRAVKO ZUPAN

ZUZUKO

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Roditeljska briga u životinja Pripremio: V. Radosavljević

Roditeljska briga prema mladima kod životinja vrlo je raznolika. O djeci i mladuncima životinja najviše i najčešće brinu majke, a često i oba roditelja. Najmanje i vrlo rijetko očevi. Jedine životinje koje vrlo malo ili nimalo ne brinu o svojoj djeci većinom su gmazovi i vodozemci, kao i mnoge vrste riba. Tako, na primjer, ženka ribe lososa stvori oko 2000 jajašca odjednom i izbaci ih u more. Od njih

preživi samo mali broj dok ostala pojedu druge ribe ili ih raznesu morski valovi. Najbolji roditelji među ribama jesu koljuške, koje čuvaju svoja gnijezda i podmladak sve dok ne odrastu. Mnoge ribe, žabe i gmazovi zapravo i ne mogu brinuti o svojim mladima. Kornjača, na primjer, izađe na kopno i zakopa u pijesak svoja jaja, ali ne može ostati da sjedi na njima nekoliko mjesci jer je vodena životinja. Nilski krokodil čuva svoj nasad jaja i svoje mlade, ali oni ipak stradaju jer ih ukradu grabežljivci i pored toga što ih čuva opasnan tata. Kod mnogih ptica oba roditelja brinu o mladima, prave gnijezda, stavljaju u njih jaja, a kad se izlegu, naizmjenice im donose kukce i drugu hranu. Najbolji roditelji među pticama jesu papi-

ge are. One se toliko vole da žive stalno jedna uz drugu i kasnije prenose tu svoju ljubav i prema svojoj djeci. Među pticama ima i najgorih roditelja, a to su kukavice. One su tako loše majke da ne prave gnijezda već svoja jaja snesu ili odnesu u gnijezda drugih ptica da se one brinu o mladima. Tako se mladi kukavčići nađu u gnijezdu sa mladima zebe, vrapca, kosa ili svrake i nikad više ne

ZIMZELEN Zimzelen ili vinka zimzelena je biljka sa modrim cvjetovima i do 2-3 metra visine, ali u novije vrijeme uzgojen je hibridni zimzelen s ružičastim i crvenim cvjetovima, visok oko 20 cm. Koristi se samo kao ukrasna biljka. Potrebno ju je samo zasaditi u vazu od desetak centimetara visine, napunjenu šumskom zemljom i zalijevati ljeti dvaput, a zimi jedanput sedmično pa će uljepšavati balkone i stanove.

Bijela p^elA

vide svoju pravu majku. Kod sisavaca su najbrižnije majke koale. Svoje mladunce skoro cijele godine nose na leđima i hrane ih i maze sev dok ne postanu samostalni. Nije lako biti mama ni među životinjama. Bebe šimpanze žive na majčinu mlijeku čak do četvrte godine života. I kod ostalih majmuna i mužjak i ženka vrlo su dobri i brižni roditelji i po tome najsličniji ljudima.

ta divna stvorenja

Plava sjenica brižna mamica Plava sjenica akrobat ptica obješena o granu kljucka hranu. Plava je sjenica brižljiva mamica sjeničićima u jednom danu oko šest puta posluži hranu.

zanimljivosti

 Sobovi su vrsta jelena koji najčešće žive u sjevernim dijelovima Evrope i Azije. Od ostalih jelena razlikuju se malim repom, a ženke imaju velike i lijepe rogove kao i mužjaci. Pripitomljene sobove od davnina najviše uzgajaju nomadski narodi jer su im vrlo korisni. Pripitomljeni sob je jedna od najvažnijih i najkorisnijih životinja – služi za vuču, daje mlijeko i krzno, a služi takođe i kao prevozno sredstvo.

 Nangka je najveće voće na svijetu, toliko je veliko da mu ni suše ne mogu naškoditi. Nangka raste u južnoj i jugoistočnoj Aziji i ima plod koji može narasti i do devedeset santimetara dužine i pola metra širine i težiti oko 45 kilograma. Ovaj je ogromni plod vrlo zdrav i hranjiv, a lako se i uzgaja i otporan je na sve nedaće, pa, već kazasmo, i na sušu.  Morska lastavica nije ni ptica ni letačica nego riba plivačica. Možda je dobila ime po tome što ima dvije velike i duge peraje koje podsjećaju na krila lastavice. Ova je riba posebno zanimljiva jer nije šutljiva kao ostale. Naime, kad morsku lastavicu izvadimo iz vode, ona ispušta neobičan, režanju sličan glas.

 Sova ima krupne oči, kratak povijen kljun, gusto meko perje i izgleda kao kakva pametna ptica dobričina. Možda su je zato i nazvali mudra sova. Ali, ona je takva samo kad je vidimo danju, a noću je sova pravi razbojnik i grabežljivac. To najbolje znaju poljski miševi, sve vrste žaba, mnoge ptice i drugi manji kralježnjaci, naravno oni koji ostanu živi poslije njenog napada.

Bijela p^ela

MIROSLAV TADIĆ, GITARIST

Rođen sam u Tuzli gde je moja majka Nada, koja je bila glumica, bila angažovana u narodnom pozorištu. Tamo sam proveo prvu godinu svog života, ali se iz tog perioda ničega ne sećam. Sledeće godine smo se preselili u Beograd, gde je mama počela raditi u dečjem pozorištu „Boško Buha” a otac Zoran se zaposlio kao lektor u dnevnim listovima „Borba” i „Večernje novosti”. U to vreme smo delili stan sa bakom i dedom, u ulici Đure Đakovića. Stan je bio u kući koja je imala ve-

jedan krug” sa njim. Rado sam pristao jer sam bio naivan, a i voleo sam čokoladne bombone. Dečak je otišao na trotinetu i ja sam ga uzalud čekao – nije se više vratio. Posle su moj otac i stric pokušali da nađu tog dečaka i moj trotinet, ali nisu uspeli. Kasnijih godina smo se uvek sećali te epizode i u šali govorili kako sam ”prodao trotinet za tri bombone”.

liko dvorište iz koga potiču i moja prva sećanja. Tamo sam se igrao, često sâm. Igrao sam se klikera a kada sam dobio tricikl, uživao sam da ga vozim po tom velikom dvorištu. Kad sam malo porastao, dobio sam trotinet, ali su mi ga ukrali: neki stariji dečak ponudio mi je nekoliko čokoladnih bombona da „posudi” moj trotinet i da “obrne

Kad mi je bilo tri ili četiri godine, počeo sam jako da se bojim aviona. Kad god bi nebom proleteo avion, ja bih se uplašio i trčao u kuću da potražim sklonište. I sam zvuk aviona (tada su to bili avioni sa propelerima) bio je dovoljan da u meni izazove panični strah. Danas mi je to neobično i ironično, jer sam radi svog posla i velike

Rođen je u Tuzli, BiH, 14. avgusta 1959. Završio je studije gitare i muzike u Americi, gde je magistrirao na Kalifornijskom insitutu za umetnost (California Institute of the Arts) u Los Angelesu, gde je profesor od 1985. godine. Izdao je više od trideset ploča i CD-a za izdavačke kuće širom sveta. Sarađuje sa brojnim umetnicima među kojma su i Vlatko Stefanovski, Rade Šerbedžija, braća Teofilović, Rambo Amadeus, London Symphony Orchestra, MDR Leipzig Symphony i mnogi drugi.

Bijela p^elA

Kad SAM BIO MALI

MUZIKA

A JE RADOST udaljenosti grada u kome živim do sada u avionima proveo stotine sati i preleteo više od milion kilometara. Kada mi je bilo šest godina, opet smo se preselili u Tuzlu, gde sam išao u prvi razred osnovne škole. Imao sam jako dobru učiteljicu koja se zvala Nađa. Umela je da radi i komunicira sa decom i nije bila previše stroga, pa mi je ostala u vrlo lepom sećanju. Možda sam radi toga bio odličan đak. U osmoj godini ponovo se vraćamo u Beograd, gde sam proveo ostatak svog detinjstva. Živeli smo na Novom Beogradu. Naš stan bio je nedaleko od hotela „Jugoslavija” koji i danas postoji i nalazi se na samoj obali Dunava. Na kej ispred tog hotela odlazio sam skoro svaki dan, peške ili biciklom i provodio mnoge sate sa svojim drugovima. Tamo smo se igrali ili pecali sitne ribe kojih je bilo puno uz samu obalu reke. Često su tamo dolazili i neki stariji

dečaci sa gitarama i svirali i pevali i tada sam prvi put osetio snagu i moć gitare. Bio sam stidljiv i povučen i shvatio sam da mi gitara može pomoći da privučem pažnju dečaka, a posebno devojčica! Moj otac je veoma lepo pevao i pratio se na gitari. Imao je gitaru još pre nego što sam se ja rodio, tako da je ona uvek bila prisutna u mom životu. Iako imam nekoliko lepih fotografija sa gitarom dok sam još bio beba ja sam počeo da je sviram tek mnogo kasnije, u svojoj desetoj ili jedanaestoj godini. Nosio sam je sa sobom na dunavski kej i tamo svirao ono što sam znao i učio od drugih, iskusnijih gitarista. Tada sam upoznao i svog prijatelja Momčila Bajagića „Bajagu”, koji je tamo često dolazio i svirao i pevao još mnogo pre nego što je postao slavan muzičar. Pored muzike zanimale su me i druge umetnosti, pogotovo književnost, film i pozorište. Stalno

sam čitao i odlazio u kino. U četrnaestoj godini otišao sam u Ameriku gde sam proveo godinu dana u gimnaziji. Te godine sam počeo da se ozbiljno bavim muzikom, vežbao sam svaki dan i naučio da čitam i pišem note. Kada sam se vratio u Beograd 1975. godine, odlučio sam da postanem muzičar. Prešao sam u srednju muzičku školu, ali kada je došlo vreme za studije, morao sam otići u inozemstvo jer tada kod nas još nisu postojale studije gitare na muzičkoj akademiji. Uz pomoć nekih prijatelja otišao sam ponovo u Ameriku i 1985. godine magistrirao muziku na Kalifornijskom institutu za umetnost u Los Angeles-u, gde sam kasnije postao profesor. Muzika mi je donela puno radosti i pomogla mi da obiđem veliki deo sveta i sretnem puno izuzetnih ljudi. Svaki dan osećam zahvalnost što se bavim onim što najviše volim, jer to je najveće bogatstvo koje čovek može imati.

Bijela p^ela

SRPSKI SLIKARI Piše: Borislav Božić, prof.

Srpska akademija nauka i umetnosti

Srpska akademija nauka i umetnosti najviša je naučna i umjetnička ustanova u Srbiji. Osnivana je 19. novembra 1841. sa zadaćom razvijawa i una

QUBOMIR QUBA POPOVIĆ pređewa naučne i umjet ničke djelatnost. Nala zi se u Knez Mihajlovoj ulici 35. Djelatnost Akademi je obavqa se u sjedištu Akademije, u wenom Og ranku u Novom Sadu te u wenim centrima za nauč no-istraživački rad u Kragujevcu i Nišu. U dugoj joj historiji weni članovi bili su značajni srpski naučnici i umjetnici i svojim radom do prinijeli su razvoju i ugledu srpske kulture u matici ze mqi i svijetu.

Slikarstvo Qube Po povi ća p ri pada du h u fantastičnog, magičnog slikarstva koje nastaje pod utjecajem nadrealiz ma. U tom fantastičnom slikarstvu kroz detaqe prepoznajemo elemente stvarnog svijeta. Ti re alni detaqi isprepliću se sa u mašti stvorenim svijetom. Tako izgrađena slikarska cjelina svojim je sadržajem izvan poj movnog, realnog svijeta. Moguća je samo u mašti umjetnika, u wegovoj fantaziji. Slika „Rađawe histeričnih oblika“ napravqena je tehnikom uqanih boja na platnu, dimenzija 200x195 sm i nalazi se u Ga leriji Sena u Parizu. Promotrimo li sliku, vidjet ćemo niz pažqivo oslikanih dijelova qudskog tijela, mrtvačkih glava, geometrijskih oblika i puno nedefiniranih kao poveznicu ci jele kompozicije. Nešto malo iznad središta slike jeste jako svijetao krug i kao da iz wega sve izvire. U duhu samog naslova iz tog svijetlog centra rađa se cijeli sadržaj slike. Quba Popović svojim je životom i radom u Parizu doprinio stva rawu pozitivne slike u svijetu o srpskoj kulturi i umjetnosti. 30

Bijela p^elA

„Rođen sam 1934. godine, u Kraqevi n i Ju go s la v i ji , u Tuz l i. Majka mi je rodom iz Bosne, a otac iz Vaqeva. Godine 1941. prešli smo u očevu kuću u Vaqevu. Tu sam završio osnovu školu i čuvenu vaqevsku gimnaziju, a onda prešao na studije u Be ograd. U slikarstvo sam zabasao čud nim spletom okolnosti. To sam najviše voleo, a to mi je nekako bilo i najlakše u ži votu. Diplomirao sam u klasi profesora Marka Čelobono vića, a posle toga završio i specijalni tečaj kod Mila Milunovića. Sve se to završilo u septem bru 1963. godine, kad sam oti šao u Pariz, koji je na planu slikarstva, predstavqao veću avanturu nego Beograd. Od tada mene predstavqaju kao „francuskog slikara srpskog porekla… A ja i ne znam ko liko sam slika uradio. Malo sam izlagao, nekih petnaestak samostalnih izložbi, imam osam monografija, nikad u životu nisam dobio nijednu nagradu, kad su hteli da mi daju - odbio sam.” Član je Srpske akademije na uka i umetnosti i dobitnik nagrade „Vaqevac”.

KVIZ Pripremio UROŠ PETROVIĆ

Koliko znamo o nama? - broj 2 1. Kako se zvao poznati srpski srednjovekovni monah koji je izradio i postavio prvi časovnik u Rusiji? a) Lazar Hilandarac b) Nestor Dečanski c) Petar Koriški 2. Ljudi koji su prenosili robu na konjima (karavanima) i kretali se sa kraja na kraj Srbije zvali su se... a) kaldrmdžije b) kiridžije c) rabadžije 3. Ispod stabla kojeg voća je 8. novembra 1805. godine, Turčin dizdar Muharem Guša predao Karađorđu ključeve grada Smedereva? a) duda b) šljive c) oraha 4. Svi su bili trgovci i dobrotvori, ali je samo jedan od njih bio predsednik Prve hrvatske štedionice i prvi predsednik Trgovačko-zanatske komore, današnje – Hrvatske zanatske komore? a) Nikola Ćuk b) Isidor Dobrović c) Anastas Popović

5. Kako glasi nadimak stanovnika Kruševca i njegove okoline? a) Gugutani b) Ćurani c) Čarapani 6. Koja planina u Srbiji je poznata i pod imenom „Balkan”? a) Suva planina b) Stara planina c) Ruj-planina 7. Svi imaju isto ime, svi su rođeni u Beogradu, svi su kompozitori i svi pišu i muziku za filmove, ali samo je jedan od njih trojice napisao muziku za filmove Emira Kusturice. Ko? a) Zoran Erić b) Zoran Simjanović c) Zoran Hristić 8. U jednoj narodnoj pesmi, uz jelek i opanke, pominje se i jedan tradicionalni odevni predmet. Reč je o vrsti starinske haljine, dugačke do nogu, sa dubokim izrezom na grudima i sa dugim, spreda otvorenim rukavima, od struka naniže zvonastog oblika a ime joj je... 9. ZAGONETNA LIČNOST Vajar i najpoznatiji stanovnik “Vrta dobre nade” koji je tri de-

cenije svoga rada i života posvetio stvaranju oaze životinjskog cartva u Beogradu zove se... 10. ASOCIJACIJA Radi se o specifičnoj vrsti žutog sira koji se može praviti od ovčjeg ili kravljeg mleka ili mešanog mleka. Često se taj termin koristi na Balkanu za sve „žute“ sireve. Ta vrsta sira posebno poznata u Srbiji, pravi se od mleka sa Stare planine („staroplaninski”, drevni sir). Reč je o vrsti prostirke i pokrivača koji nastaje na tkačkom razboju i najčešće se izrađuje od vune. Taj zanatski i umetnički proizvod najčešće se radi na području Bliskog istoka i Balkana. U pitanju je najveća živa mačka na svetu. Neke od njenih osobina pronaćićete i kod automobila ili pak njegovih pojedinih delova, te nije čudo što je ime te životinje u naslovu jedne domaće fabrike guma. To srednjovekovno utvrđenjegrad nalazi se na 300 kilometara od Beograda a nedaleko od granice sa Bugarskom. Prema narodnom predanju, ali i prema srednjovekovnoj istoriji Balkana, to utvrđenje podigao je nadaleko čuveni velmoža sa južnih Rodopa. Istorija nije do kraja razjasnila da li je baš on podigao taj grad ili je to učinio lično knez Lazar pred strahom od turske najezde. Ceo taj kraj se nalazio na glavnom trgovačkom i vojnom putnom pravcu, a kroz njega je išao Carigradski drum. Taj grad bio je utvrđenje koje se teško moglo osvojiti, a to su Turci shvatili kada su došli pred njegove zidove 1386. godine. Nakon pada Smedereva i kraha srpske despotovine u 15. veku, trajno pada u ruke Osmanlija i ostaje u njihovom vlasništvu sve do oslobođenja od Turaka. Bijela p^ela

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov

* Zbog skromnog budžeta,

Nekoliko zanimljivosti o filmu „Ko to tamo peva”, u slučaju da vas otmu vanzemaljci pa počnu svašta da vas ispituju a vi, baš fino, znate sledeće o ljudskom rodu:

snimanje filma je završeno za samo 21 dan.

* Misli se da se autobus

iz filma sada nalazi na parkingu zagrebačkog Jadran filma.

NAJBRŽE SRPSKE PRIČE ZA DECU Dejana Ocić (1969):

* Na kraju filma trebalo je

da bude prikazano bekstvo životinja iz zoo-vrta. Međutim, zbog Titove smrti granice Jugoslavije su bile zatvorene, pa životinje iz jednog italijanskog cirkusa nikad nisu dopremljene.

NAJPAMETNIJE Kažu da je moja mama baš pametna. To je verovatno zato što je neki naučnik. Meni je ona pametna zato što je rekla: - Dok vi rastete kao deca, i ja rastem kao roditelj...

U Danskoj ima duplo više svinja od ljudi.

E N C I K LO P E D I J A

o 4.600 bioskopa. U Kini postoji ok

Arsen Dedić (1938, Šibenik)

je posebna pojava na muzičkoj sceni. Muzikom je počeo da se bavi još u osnovnoj školi. Završio je Muzičku akademiju i radio sa grupama Prima, Syrinx, Zagrebačkim vokalnim kvartetom i Melosom. Postavio je temelje domaćim šansonama i znatno uticao na domaću rok scenu. Svoje tekstove je često potpisivao pseudonimom Igor Krimov. Objavio je nekoliko knjiga pozije, a bavi se i slikarstvom.

HOROSKOP ZA DEČAKE KOJI LIČE NA BAJATU KIFLU

Često zbunjujete ljude. Jer, kad vide da šetate sami, odmah znaju da oko vas nema nikoga. Zdravlje – Uh, skroz ste požuteli od učenja, ličite na bajatu kiflu. Ljubav – Hitno pronađite nekog i zaljubite se. To će vam vratiti boju u obraze.

HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE SU KUPILE IGLU I KONAC

Bavite se mišlju da naučite da ušivate gaće. Samo napred! Zvezde vas podržavaju u tome, naročito filmske. Zdravlje – Bravo, često ste zdravi. Ljubav – Jedna osoba će se izgubiti u gradu i pitaće vas za pravac. Vi ćete se odmah zaljubiti u nju i poslati je u pogrešnom smeru.

Čovek dnevno trepne oko 15.000 puta.

Najveći stadion na svetu (”Prvi maj”) nalazi se u Pjongjangu, glavnom gradu Demokratske Narodne Republike Koreje. Visok je 60 metara, površine je 207 000 m2 i ima 150 000 mesta za sedenje. Drugi po veličini stadion nalazi se u Indiji, a na trećem mestu je čuvena Marakana u Brazilu.

Na ulazu u zoo-vrt Perica kaže roditeljima: -Jedva čekam da vidim rodu. -Zašto rodu, sine? -Baš me zanima da li će me prepoznati... Svinja je četvrta najinteligentnija životinja na svetu.

Jezik žirafe je dug oko pola metra.

Grafički oblikovao: Dragan Stojković

godina

200 brojeva

Većina „pčela radilica” bila je na obilježavanju 20. godišnjice i 200. broja „Bijele pčele” u Rijeci. Najviše je „meda” sakupio Uroš Petrović. U riječkim Osnovnim školama „Vežica” i „Trsat” i dječjoj čitaonici „Stribor” održao je radionice. Posjetio je i Riječko sveučilište te profesorima predavao kako da podučavaju studente, a i sa studentima je održao radionice. Vjerujte, učenici su bili daleko bolji od studenata.

Dječja čitaonica Stribor

OŠ Trsat

OŠ Vežica

200-ti broj bio je svima zanimljiv.

Gostima smo predstavili i naslovne stranice Bijele pčele u obliku plakata.

Bijela p^elA

ijeloj pčeli na „rođendanu” bili su i učenici deset osnovnih škola sa istoka Hrvatske koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. U Opatiju smo stigli predveče i tamo smo prespavali u hotelu. Ujutro smo putovali brodom do Rijeke i nazad i to je bio najbolji deo putovanja.

Na samoj proslavi rođendana Bijele pčele deca su uspela i da se upoznaju i podruže sa princezom Jelisavetom Karađorđević i autorom „Čipka i djeda Filipa” Borivojem Dovnikovićem Bordom. Oni najuporniji poneli su kući i njihove autograme, a svi zajedno poneli su sa Kvarnera samo lepe uspomene. Nikola Milojević

Mnogima je vožnja brodom bila najljepši događaj.

Goste je pozdravila i princeza Jelisaveta Karađorđević.

Druženje s Bordom i princezom

Morčići, Mali Riječani i Horislavci nisu, na oduševljenje publike, štedili svoja grla.

Bijela p^ela

ihim i pustim ulicama Dvora često iz domova Mitića i Subotića dopiru zvuci Mozarta, Betovena, Čajkovskog, Baha. Pitanje otkuda klasici u tom malom, banijskom mjestu. Izbor je to Milana i Andreja, učenika šestog i sedmog razreda dvorske osnovne škole. Nitko, pa ni oni sami nisu prije tri-četiri godine slutili da će se u njima probuditi talenat i želja za muzikom. Sve je počelo neobavezno, kao igra. Surfajući Internetom, Milana je povukla želja da istraži bogatstvo muzičke ponude na popular-

i krupan korak za jednog dječaka iz Dvora – hrabra odluka da upiše muzičku školu u susjednom Novom Gradu, i to odsjek klavir i solfeđo. – Kada sam imao pet godina, htio sam ići u muzičku školu, pa sam se predomislio, zaboravio sam zašto, pa sam se toga opet sjetio u petom razredu, kaže Milan. Milan za sada nastupa jedino u vlastitom dvorištu, na priredbama u svojoj osnov-

zatim opet slijedi nekoliko sati sviranja, nakon čega gleda televiziju, čime završava Milanov dan koji u monotonom Dvoru uopće nije dosadan i jednoličan jer u Milanovom rasporedu slobodno popodne je samo utorkom. Svijet svjetskih klasika privukao je i Andreja, koji nikada nije maštao da će jednog dana uopće išta svirati. Sve njegove kratkotrajne muzičke faze bile su prolazne. Za sada Andrej svira samo

nom Youtube-u. Istražujući, među brojnim popularnim, ali kratkotrajnim hitovima raznoraznih muzičkih žanrova, Milanu, tada tek devetogodišnjaku, uhu su godile kompozicije poznatih svjetskih klasika. Počeo je ”skidati” melodije sa Youtube-a, zatim je na internetu pronašao aplikacije kako se te kompozicije sviraju. I započelo je sviranje kod kuće na sintisajzeru, a zatim došavši u četvrti razred, u školi je krenula muzička radionica, i sviranje na melodici. Prvo, po sluhu, a zatim kada je u nastavi upoznao svijet nota i akorda postao je pravi virtuoz na školskom klaviru. Uslijedio je zatim odlučan

noj školi, na koncertima u muzičkoj školi, a ove godine je imao i svoju solo točku u programu obilježavanja Dana općine. Kao nagrada za talenat i rad, Milanu je proljetos, na kućnu adresu, stiglo veliko iznenađenje o kome je ovaj banijski dječak dugo sanjao – klavir kojeg mu je poklonio poznati zagrebački profesor Svetozar Livada. Osim što pohađa muzičku školu, Milan od trećeg razreda trenira i karate u Novom Gradu. Obaveze su mu brojne. Poslije škole, kod kuće odmah napiše zadaću, zatim sat-dva svira na klaviru, ruča, pa odlazi na omiljene aktivnosti u karate klub ili u muzičku školu, a

na sintisajzeru, kaže da mu nedostaje klavir jer zbog nedostatka tipki ne može izvoditi i kompliciranija djela. Ali, osim ljubavi prema opuštajućim notama svjetskih kompozitora, Andrej se odlično snalazi i u svijetu informatičke tehnologije i programa. – To je jedno raznovrsno polje prepuno neograničenih kombinacija, slobode izbora, mogućnosti igre i kreativnosti, nabraja Andrej koji je učestvovao na državnom natjecanju programera gdje je osvojio šesto mjesto. Ove godine Andrej učestvuje čak na šest natjecanja: iz biologije, kemije, geografije, povijesti, informatike, i

Bijela p^elA

badmintona. – Sve to stignem. Jer dobro pratim i pamtim tokom časova u školi, tako da poslije stignem dodatno proširivati svoje znanje, govori Andrej. Interes za informatiku i programiranje pokazuje i Milan, što dokazuje da pripadaju današnjim modernim generacijama čiji je centar interesa, prvenstveno tehnologija i informatika. Osim muziku i informatike, Milan i Andrej imaju još jednu zajedničku osobinu – vole čitati, avanturističke i krimi romane. Vikendom čak šest sati potroše na čitanje knjiga koje im nisu

obavezne u školskoj lektiri. – Ništa nije teško, sve je jednostavno zanimljivo. Sve se može naučiti ako postoji želja i volja, kaže Andrej. Ali svoj život ova dvojica mladih Dvorčana koji su svoje mjesto obojali notama, ne žele vezati za muziku. I pored odličnog uspjeha i talenta, i Milan i Andrej, muziku vezuju samo uz ljubav i hobi, a u svijetu odraslih žele da budu informatički programeri. Milan sebe vidi u Americi, gdje mu živi mama, a Andrej u nekoj od evropskih metropola, Parizu, Londonu. A dječji snovi su svemogući, samo ako postoji jedna želja, želja da se napreduje. Paulina Arbutina

ovodom Dana belog štapa i Svetskog dana slepih u goste su me pozvali “balončići” dječjeg vrtića Zlatokosa iz Borova. Druženje sa mališanima započelo je već na ulazu vrtića gde su me mališani i dočekali. Četiri devojčice bile su mi pratnja do njihove učionice. Odmah su započela pitanja, „Kako se zove vaše pismo?“ pitala je Jelena, „Kako znate da čitate?“ pitao je Vuk, „Od čega se sastoje slova?“ pitala je Marina. Puno pitanja i puno odgovora za tako malene glavice. Nakon što su deca naučila da napišu ime svoga vrtića Zlatokosa na Brajevom pismu, pročitala sam im pesmice „Balončići“ pesma o njihovoj grupi, i pesmu „Graja”, o dekama i radu na njivi. Nagradili su me velikim aplauzom.

Potom je usledila demonstracija belog štapa i kako mi on pomaže da se krećem sama. I deca su isprobala hodanje uz beli štap zatvorenih očiju. Ivan je rekao da on može i bez štapa zatvorenih očiju stići do vrata, no ubrzo je zaključio da je to jako teško i naišao na jednu veliku prepreku na putu, čika Igora. Uz štap isti put prešao je znatno lakše. Stefan je uz pomoć štapa teško prešao put do vrata i rekao da se baš čudno oseća. Andrej je uz pomoć štapa pronašao put do ulaznih vrata, svaku je prepreku uspeo zaobići. Sa vaspitačima Vesnom, Igorom i Radmilom dogovorila sam se da napravimo

azbuku na Brajevom pismu kako bi deca mogla napisati svoja imena. Moram da odam priznanje vaspitačima i direktori vrtića Zlatokosa koji se veoma trude da ove male pametne glavice saznaju što više o životu i radu slepih osoba i o snalaženju u svakodnev-

nim situacijama te kako i oni tako mali mogu pomoći našoj populaciji. Ovo druženje sa decom dječjeg vrtića Zlatokosa traje već punih deset godina, a moja je velika želja da se takovo druženje nastavi i u buduće.

čitali Zuzuka, Djeda Filipa i Čipka i od srca se nasmejali horoskopu za dečake

i devojčice. Usput smo ponovili ćirilicu i veoma se potrudili da rešenje na-

gradnog zadatka napišemo ćirilicom čak i mi najmlađi, koji se sa ovim slovima susrećemo po prvi put. Raspust je dugo trajao i dosta toga smo zaboravili ali uz trud i rad vrlo brzo ćemo opet svega da se prisetimo. Sa nestrpljenjem očekujemo sledeći broj Bijele pčele i nove izazove na poslednjim stranicama a do tada vas pozdravljamo i svima želimo srećan početak nove školske godine.

Gordana Pavić

eć je oktobar i uveliko učimo, pišemo, družimo se i trudimo se da govorimo maternji jezik i u Sloveniji, u okviru radionica srpskog jezika koje, evo, već petu godinu izvodimo u Kopru u okviru Akademsko- kulturno umetničkog društva Kolo. Početak ove školske godine nam je bio prilično šaren, veseo i u takmičarskom duhu. Inspiracija nam je bila Bijela pčela i nagradni zadatak koji smo, nadamo se, uspešno rešili i sada nestrpljivo očekujemo da li ćemo biti ti srećnici koji će dobiti i nagradu. Listali smo Bijelu pčelu od prve do poslednje strane,

Nada Čupković

Bijela p^ela

Na krilima jeseni

LISTOPAD

Jesen je ušetala u naš voćnjak. Lišće otpada i djeca se raduju. Djevojčica Anđela kupi kruške, dječaci kestenje i jabuke. Suncokret je žut i spreman za vršenje. Anđela, Marko i Stefan igraju se u lišću. Počela je berba kukuruza. Grožđe je sazrelo i spremno da se pretvori u vino. Jesenske boje jako su lijepe. Drveće polako počinje da tone u san.

U listopadu lišće opada ima magle i kiša pada. Jutra su hladnija dami su sve kraći a noći sve duqe. Ima puno plodova sve se bere i sprema za zimu.

Đorđe Biserčić, 3. razr., Mlaka

Lara Samarxija, 3. razr. Teodora, Markušica

Dobar drug

Anđela, Markušica

Nema boljeg druga, od onog što je uz tebe kad te mori tuga. Kad je prijatelj uz tebe, drugarstvo se budi, on te uvijek brani kad ti ružno govore drugi. Još samo nešto – prijatelj će ti pomoći uvijek kad je teško.

Anđela Erić, 3. razr., Markušica

NA KRILIMA MAŠTE Na krilima mašte, sve možeš da radiš spavaš u vrh bašte, jagode sam zasadiš. Kada pjesmu pjevaš, sve se putem čuje naokolo cvijeće, a pčelice zuje.

Marina Aralica, Gvozd

Anđela Erić, 3. razr., Markušica

Mirjana Paunović, Gračac

Aleksandar Dubajić, Srb

Bijela p^elA

Radmila Bilas, Srb

Jesen Jesen je stigla i vesele đake na noge digla. Prirodu obojila i lišće osušila. Luka Đurić, Dowi Lapac

Jesen Pod tmurnim šeširom sa ledenim dahom, jesen se šeće mojim voćwakom. Po šumi medvjed hoda i kupi gwile kruške, medvjed se na san sprema dok ga tjeraju lovčeve puške. I životiwe i qudi ubrzano rade kupe plodove što godina im dade. I tako jesen voćwakom prođe. Dolazi zima, hladna i siva. Luka Kqajić, 8. razr., Dowi Lapac

Uroš Keča, Srb

Da sam kućni ljubimac

Da sam kućni ljubimac, volio bih da sam pas i da moje gazde imaju dvorište pa da imam svoju kućicu. U slobodno vrijeme želio bih da mi skinu lanac i da se s njima igram. Ali najviše bih volio da sam ljubimac jednog dječaka koji bi me vodio u šetnju, hranio me, čistio kućicu i igrao se sa mnom.

Ja bih bila mačka. Zvala bih se Milica. Željela bih da mi vlasnica bude djevojčica Ljiljana. Ona bi me čuvala i pazila i hranila me svaki dan. Stalno bi bila sa mnom. Kad bi padala kiša, oblačila bi me u moju kabanicu. A kad je sunce i kad bi Ljiljana išla u šetnju, ja bih joj uvijek skočila u naručje.

Stefan Despotović, 3. razr., Markušica

Jelena Majkić, 3. razr., Markušica Aleksa Vurčić, Markušica

Jesen u Lici Polagano nam dolazi jesen. Lišće se šareni i leprša kada zapuše vjetar. Miris jeseni nadaleko se osjeti. Qudi peku rakiju i pekmez i miris se osjeti nadaleko. Priprema se i zimnica: kiseli se kupus i povrće. Životiwe se spremaju na zimski san. I one prikupqaju hranu kao i qudi. Lastavice su već otišle. Šuma je šarena i volim je u tim boja ma, a ipak jedva čekam proqeće. Onda sve postane živo i veselo.

Igor Kalinić, Srb

Tijana Qiqak, 7. razr., Dowi Lapac

Priroda Priroda nam puno znači, reći će nam izviđači. Šume, more, zvijezde sjajne, sve to ima svoje tajne.

Patricia Jovičić, 3. razr.

Nikola Radusin i Milan Stanisavqević, Gračac

Jesen u Lici Jesen je najqepše godišwe doba u Lici. Sve je šareno, puno raznih boja i mirisa plodova. Jesen, vila u haqini od lišća, sa kosom od kišnih kapi. Svojim štapićem oboji šumu u prekrasne boje, zaželi la stama sretan put na jug. Milka Jazić, 6. razr., Dowi Lapac

Boško Đekić, Gračac

Ana Dobrić, Gračac

Mihajla Simić, Srijemske laze

Anastasija Majkić, Jagodwak

NN, Gvozd

Bijela p^ela

Uroš Veselinović, 4. razr., Mirkovci

Valentina Medić, 3. razr., Srb

Jovana Bućkalović, 3. razr., Daw

Bijela p^elA

Jovana Aleksić, 4. razr., Mirkovci

Nevena Jelača, 3. razr., Srb

Luka Berkov, 3. razr., Daq

Jovo Miličević, 1. razr., Srijemske Laze

Dragan Komazec, 3. razr., Gvozd

Neven Rađenović, 4. razr., Srb

Milica Keča, 1. razr., Srb

Nevena Savadinović, 1. razr., Daq

Tajana Panišić, 4. razr., Daq

Zorana, Bobota

Bijela p^ela

LAVIRINT

broj u nizu

Pomozite Čipku da sustigne djeda.

Koji broj slijedi u praznom poqu?

CAR-TOP I CAR-ZVONO Pripremio Dragiša Laptošević

U moskovskom Kremqu čuvaju se stari top i zvono koji su zbog svoje veličine nazvani Car-top i Car-zvono. Ukupno su teški 240 tona. Car-zvono je pet puta teže od Car-topa. Koliko je težak Car-top a koliko Carzvono?

PIRAMIDA

1. Treći samoglasnik, 2. Lična zamjenica, 3. Najveći sisar, 4. Poznati splav iz dječje kwige ("Kon-..."), 5. Odisejeva postojbina, 6. Ukrašavati, 7. Plan za ostvarewe nekog ciqa

Ime Prezime n a g r a d n i Z ADAT A K

Razred Adresa

Odgovor

SKD Prosvjeta Pododbor Rijeka Bijela pčela Trg Sv. Barbare 1 51000 Rijeka

Bijela p^elA

Pronađi i precrtaj navedene riječi koje su upisane u osam smjerova. Preostala slova daju jedno godišwe doba. Koje?

Ajvar Zimnica Magla Učenica Vile Jabuka Pita Šqiva Vinograd Kruška Paprika Škola Voće Kiša Povrće Zeqe Karte Rakija

Web-zanimacije

Svi znate ko je Zevs? Tako je: vrhovni bog starih Grka! A Jupiter? Pa, naravno: vrhovni bog starih Rimqana! A Svarog? Eeee, tu sam vas čekala. Znala sam da ne znate! A trebalo bi da znate! Dakle, mala lekcija iz staroslovenske mitologije: Svarog je vrhovni bog starih Slovena! I kao starogrčka i starorimska mitologija tako i staroslovenska obiluje bogovima i bogiwama, mitskim bićima, magijom i mitskim mestima. Da vam malo zagolicam maštu: P „ erun – Poznat svim Slovenima kao bog groma i olujnog neba, Perun je ostavio brojne tragove u imenima qudi, mesta, planina, pa čak i biqaka, npr. perunika, koja se naziva i bogiša, dakle božja biqka. Ovo je bog koji udara i krši, koji kažwava nepravdu. Zamišqen je kao zreo čovek duge brade, sa ogwenim kamenom, strelama ili muwom u rukama, ponekad prekriven i

k „ apom nevremena“. Alternativna imena: Prov, Parom, Porenucije i Belobog.“ Na Laguninoj internetskoj strani naćićete još mnogo više informacija sa područja slovenske mitologije www.slovenskamitologija.rs, a ukoliko vas tema zainteresuje, onda svakako pročitajte i kwigu istog naslova. Projekat Rastko www.rastko.rs/ antropologija/slovenska_mitologija.html nudi dodatne informacije pa vam preporučujem da malo „prošetate“ i po wihovoj stranici. A kada smo već kod starih Slovena, da li znate možda šta znače ovi pojmovi: koložeg, sečko, derikoža, lažitrava, cvetaw, trešwar, žetvar, gumnik, grozdober, šumopad, studen, koledar? Ukoliko ne znate, tajnu ću vam otkriti u sledećem broju! :)

RJE{EWA PIRAMIDA

Odabrala: Nada ^upkovi}

IMENOSLOV BROJ U NIZU

Broj 40 (5+9; 14+8; 22+7; 29+6; 35+5) CAR-TOP I CAR-ZVONO

Car-Top je težak 40 tona, a Car-zvono 200 tona.

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka filmom po romanu Igora Kolarova "Agi i Ema" nagrađena je Maruša Kuzmanović iz Kopra.

Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imenoslov. MATIETJ - Matija je muško biblij sko ime. Prijeklo toga imena jeste jevrejsko i sastoji se od dvije riječi: matt - znači čovjek i jeh(on) - Jahve (Bog) a zajedno znače: čovjek od Boga ili Božiji čovjek. U grčkom oliku ovo se ime izražava kao Matthais ili Matthias, a u latinskom obliku kao: Matheus i Mathias, i u oba slučaja su izvornog značewa. A neki pak tumače da se to ime u narodu prevodi i kao Bogdan i Bogdanka. Izvedenice su Matija i Mateja (i za muška i ženska imena). Mate, Matan, a prezimena Matić, Matanić, Matančić, Matković i dr. B. Kostić

Bijela p^ela

ČIPKO I DJED FILIP

ISSN 1331-5455

Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

NAGRADE Nagrada Rijeke 2005. •Nagrada Grada Cucić 2011. •Zmajeva Sima nagrada 2012. •

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likovni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: Skaner Studio, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije