Bijela pčela, br 202 by Danilo Orelj

djecu u v s za list RIJEKA, DECEMBAR 2014.

1994. MUSIĆ Ć I U L O JANA ILA TAT Q E M E T U

e p C

202 Cijena 10 kn, 1,5 € - u pretplati 10% popusta

015. 2 a th

SADRŽAJ 4 6 8 10 12 13 14 15 16 18 20 22 24 26 28 30 31 32 34 38 40 42 43 44

Jezero Leda i Lahor (priča) Kako sam probudio Deda Mraza (priča) Devetstopetnaesta Sveti Nikola Crkva Hristova groba Demoni - talasoni Najveći mali junak Tisa Republika Bugarska Zuzuko Znam latinicu, učim ćirilicu Jesewa pesma (strip) Ekologija Živorad Simić Milena Pavlović Barili Kviz Za tebe i za... Predstavqamo... Maštom, rukom... Mala galerija Veliki odmor Web-zanimacije Čipko

Dragi prijateqi, bjelopčelice i bjelopčelci! Bliži se zima i kraj godine, a od snijega ni S „ .“ Kakvi su to zimski praznici bez sweška, grudawa, sawkawa, skijawa? Trebali bismo im promijeniti ime, recimo u kišne praznike. Uostalom nije ni važno kako se zovu, glavno da su praznici i da se vi odmorite. No prije odmora treba da se potrudite, iako nema ocjena na polugodištu, ispravite pokoju lošu kako biste u 2015. godinu ušli samo s dobrim ocjenama. Kraj godine vrijeme je da se se osvrnemo kakvi smo bili u protekloj godini i da vidimo što bismo mogli u idućoj uraditi da budemo boqi. To vrijedi za sve, za vas i za B „ ijelu pčelu“. Ona može biti boqa zahvaqujući vama, vašim žeqama, prijedlozima, ali i vašim radovima. Na kraju, svim bjelopčelicama i bjelopčelcima, mamama, tatama, bakama, djedovima, tetkama i svima želimo sretnu i uspješnu 2015. godinu. vaša Bijela pčela

Jezero

Jezero je odledalo prirode; njegova glatka površina odražava sve što je iznad i oko njega. Zbog toga jezero često mijenja lice, ponekad ono postaje zagonetno, ponekad neočekivano. Tome doprinose tajanstvene jezerske dubine. U bezdane jezera često je zalazila ljudska mašta. U bajkama i legendama prikazana su vodena čudovišta koja prebivaju na jezerskom dnu. Iz jezerskih voda izlazile su vile, vještice, nimfe, sirene koje ljude vuku u smrt. Neki su narodi vjerovali da se u jezerima kriju podzemne palače od dijamanata izlata, drugi da su jezera obitavalište bogova. Krilatoj narodnoj mašti nigdje kraja.

Magleni iskaz

Andrea Mantegna, Smrt Bogorodice

Dojmljiva veduta Djelo dočarava trenutak u kojem apostoli posljednji put pozdravljaju Bogorodicu. Liturgiju vodi Sveti Petar, dok mu ostali apostoli pomažu. Uz upaljene svijeće, kađenje tamjanom i škropljenje svetom vodicom, opijelo se odvija u otmjenoj dvorani dvorca. Iz nje se pruža vidik na jezero. U bistrim vodama jezera kupa se most i varoš Svetog Đorđa. Iako slika ima vjerski sadržaj, prikaz grada na jezeru omogućio je italijanskom majstoru Andreji Mantenji da iskaže sposobnost u uobličavanju ugođaja koje mogu da pruže samo jezerske vode. 4

Bijela p^elA

Nekadašnji italijanski vulkanski krater pokraj Napulja, u kome leži jezero Averno, nadahnuo je slikara Vilijema Tarnera da ispriča legendu o zlatnoj grančici. Prema toj grčkoj legendi proročica Sibila dala je Eneji, junaku iz Trojanskog rata, zlatnu grančicu koja mu je omogućavala povratak William Turner, Zlatna grančica iz podzemnog svijeta. Prigušenim bojama i učincima svjetla Tarner je prizor na jezeru prekrio nekom čudnom, tajanstvenom smeđežutom koprenom. Kroz maglovito svjetlo što se širi iz udubine jezera pojavljuje se Sibila s visoko uzdignutom grančicom u društvu plesačica.

Zanosni krajolik Pred uzvišenom ljepotom prirode čovjek postaje sićušan i beznačajan. Zanesen veličanstvenim i nedirnutim krajolikom slikar je taj osjećaj prenio na platno. On je lik pokraj jezera okružio visokim stablima i velebnim stijenama što se pružaju na drugoj obali jezera. Istančanom vještinom umjetnik uspijeva prikazati prozračno nebo i učinke svjetla na površini vode; svjetlost se ljeska jezerom, stvarajući sneni dojam bezvremenosti. Profinjenom ugođaju doprinosi i izbor boja od plavih, zelenih do smeđih nijansi. Washington Allston, Krajolik s jezerom

Neobuzdana mašta

Clode Monet, Jezerce u Montgeronu, detalj

Nestašna četkica Trepereće boje, odsjaji i bljesak svjetlosti ispunjavaju zabačeni kutak jezerceta. Drveće koje obrubljuje njegovu obalu odražava se na površini vode ocrtavajući zanimljive obrise. Slikajući motiv jezera s raskošnim raslinjem Klod Mone stvara gusto bojano tkivo razlomljenim potezima svoje nestašne četkice. Učincima vode i svjetla umjetnik poput Monea nikad nije mogao da odoli. On nikad nije odustajao od izražavanja osjećaja što priroda u njemu budi.

Bujna šuma koja okružuje tajanstveno jezero predio je neobuzdane mašte francuskog slikara Anri Rusoa. Ovaj izraziti predstavnik naive nikad nije slikao ono što vidi već ono što je osjećao kao svoju unutrašnju zbilju. Plavo prozračno nebo, vazdušasti vrhovi gorja, raskoš- Henri Rousseau, Jedrilice na jezeru no raslinje, jedrilice što visoko razvijaju jedra nad glatkom površinom vode dijelovi su stvarnosti, ali su naslikani na način da dočaravaju zagonetnu onostranost. Jasno ocrtani oblici, svježina i ljupkost, izvanredni dar za izbor boje te neposrednost doživljaja krase slike sanjara Anri Rusoa.

Odrazi modrine Mali, bijeli, magleni oblaci koji lebde iznad svijetloplave površine vode i ranojutarnji vazduh, čine jezero živahnim. Vazdušasti prostor ispunjava modrikasto gorje čiji se odrazi ljeskaju na vodenoj površini. Fina igra svjetla, s bojom metala i stakla, djeluje kao bajkovito čudo i nevjerovatan san. Ferdinand Hodler. Jezero Thun Jezero kao i da nema drugu obalu, osim one koja se rasplinjuje u nestvarnoj srebrenastoj daljini. Ferdinand Hodler ovom slikom želio je da prikaže samu suštinu jezerskog prizora, jednostavnom upotrebom boje i obrisa, bez nepotrebnih detalja.

Kaleidoskop zavičaja

Obrad Jovanović, Sjeničko jezero

Slikar prikazuje brdsko-planinski kraj u kome se nalazi jezero. I dok je gorje viđeno kao kroz neki kaleidoskop, u razuzdanom bogatstvu boja, jezero i nebo oslikani su prozirnim nijansama žute i plave. Umjetnik Obrad Jovanović ljepotu svog zavičaja voli da gradi na suprotnostima, ali lirskim zanosom. On u hladnim i, reklo bi se, surovim vodama jezera pronalazi sanjarsku nježnost kao odjek sopstvene slikarske osjećajnosti. Jezik kojim on to saopštava pomalo je tvrd, ali jasan i iskren da mu slika ne uzgubi dušu. Bijela p^ela

BOŽIDAR PEŠEV

Volelo se dvoje mladih, Leda i Lahor. Leda je živela na ostrvu Beli sprud u sredini jezera Gorska suza između tri planine: Ko-

Ilustrovao: Sven Kovačević

Leda i Lahor zjeg roga, Tronože i Surog visa, a Lahor u Vučjem dolu, ispod planine Kurjak. Još kao deca su se jedno drugom obećali, uz blagoslov roditeqa. To je, ujedno, bio i zalog da između wihovih sela neće doći do rata, kao mnogo puta do tada.

Ledini i Lahorovi očevi bili su starešine svojih sela i wihova reč značila je sve u tim čudniim i opasnim vremenima. Od kada su se wih dvoje zavoleli i wihovi očevi dali svoj pristanak, više među wihovim selima ili qudi-

ma nije izbila ni najmawa svađa. Zavladaše mir i qubav. Leda i Lahor razviše se u prekrasnu devojku i lepog mladića. I wihova qubav bi sve jača kako su godine prolazile. Te godine zima je bila toliko jaka da je Gorska suza zamrla, a svi putevi i staze bili su okovani ledom i snegom tako da nije postojao nijedan prolaz ni način da se iz Belog spruda dođe u Vučji dol, i obrnuto. I baš tada Vučji dol napadoše susedi. Rat beše krvav i kratak. Neprijateq bi prinuđen na povlačewe, ali mnogi stradaše u tim borbama. I Lahor bi teško rawen. Jedni način da preživi bio je da

mu se rane operu vodom iz izvora sa dna jezera Gorska suza, nedaleko Ledine kuće. Golub pismonoša donese vest Ledi. Uplašena za wegov život, ona izađe pred zoru na jezero. – Nerođena Zoro, ti što treba da živiš, pomozi meni, svojoj sestri, da odem svom dragom i da mu odnesem vodu iz izvora sa dna jezera. Da izvidam wegove rane i da ga spasem. Molim te, sestro, zamoli Sunce, svog brata, da mi ruke pretvori u krila da preletim planine i stignem do dragog. Ako on umre, sestrice, ni meni više nema života. – Dobro – reče Zora. – Pomoći ću ti. Kada se pojavi Sunce, ono

svoje prve zrake baci na Ledu koja je baš tog trenutka izrawala noseći u ustima vodu iz izvora sa dna jezera. Čim je dodirnuše zrake, ona se pretvori u divnu belu pticu, koja mahnu snažno krilima i vinu se u nebo. Doletevši u kuću Lahorovu, Leda mu poli rane i on se odmah podiže, zdrav. Zagrli pticu pa izađoše pred kuću. Sunce ih ugleda i, uz smešak, prosu svoju svetlost po Lahoru. Wemu u trenutku iznikoše krila i dvoje zaqubqenih zajedno odleteše. Od tada se, kažu, pojaviše labudovi, prvo na jezeru Gorska suza, kraj ostrva Beli sprud, a kasnije se raširiše po čitavom svetu.

Bijela p^ela

ve zima, ja, Malić Palić, patuljak, rešio sam da se više ne svađam sa svojom braćom. Biću dobar. Lečiću bolesne, zasmejavaću tužne i čuvaću Snežane od zlih veštica. Taman sam počeo da spremam čarobni napitak za smejanje, kada me je Zvončica, najmanja vila, pozvala umilnim glasom: „Pomagaj, Maliću Paliću. Uspavao se Deda Mraz, a sat otkucava. Deca očekuju poklone. Nova godina samo što nije stigla!“ Ali zašto baš ja, kad sam ja najmanji od svoje braće. Najmanji, ali i najpametniji. Jedino ti znaš kako ćeš Deda Mraza probuditi – reče Zvončica i više je nije bilo. Navukao sam čizme za duga putovanja, i za tren sam se našao pored Deda Mraza. Spavao je dubokim snom, a od njegovog hrkanja šumske kućice tresle su se kao da je zemljotres. Ovako je hrkao: HHHRRRRKK, HRHHHHRRRK, HRK, HRK. Morao sam brzo da ga probudim. Ušao sam kroz prozor njegove kućice i tiho mu na uvo rekao: „Zavejana bela staza nema deci Deda Mraza.“ Tada su pritrčali i ostali patuljci koji su pevali u šumskom horu, ali ni njihovi lepi glasovi nisu ga probudili.

Ilustrovao: Zvone Kenđel

Kako sam probudio Deda Mraza Odmah sam izvadio čarobni napitak za buđenje iz torbe za Hitnu pomoć. Evo od čega sam ga napravio: 7 kugli sladoleda od šumskih jagoda 2 soka od maline malo bibera 6 golicanja po vratu jedno češkanje po nosu 3 velika smeha jedna slatka tajna. Umio sam Deda Mraza čarobnim napitkom tri puta. Otvorio je oči i promrmljao: „Jao, deco, kakve sam lepe saone sanjao. Kada je zevnuo, shvatio je koliko je sati. HO HO HO vreme je da pođem. Nova godina samo što nije zakucala na vrata, a deca me nestrpljivo očekuju!!! Tada je otišao u svoju novogodišnju avanturu najbržim saonicama na svetu... a ja sam mu dugo mahao.

Slađana Ristić

Branislav Nušić (1864 – 1938)

Pripremio: Ratko Reli]

Nušić je u srpskoj kwiževnosti najpoznatiji po svojim komedijama, koje se danas izvode na svim južnoslavenskim prostorima i u nekim evropskim zemqama. Spomenimo neke najznačajnije: Ožalošćena porodivca, Gospođa ministarka, Sumwivo lice, Na-

nu nitko nije mogao da se smije" – kaže Nebojša Bradić. Ovo će djelo Nušić posvetiti svim poginulim, posebno đacima koji su napustili škole i učilišta i svoju mladost ostavili u tuđini bez grobnih obiqežja. Želio je označiti grobove svih palih đaka i grob svoga sina, kako reče – "umesto trošnom kamenom pločom." Nušić o svom romanu "Ma da je ova kwiga dosta opsežna, ja nisam ni pomišqao wome obuhvatiti celokupnu tragediju devetsto petnaeste godine. Beležio sam, opažao

DEVETSTO PETNAESTA rodni poslanik, Put oko sveta, Pokojnik i Običan čovek. Nazivaju ga, između ostalog, "kraqem smijeha" i "srpskim Šekspirom". Komedije su mu uvijek zanimqive i savremene bez obzira na društvene i političke promjene. Kad je riječ o Nušićevom proznom stvaralaštvu, uz Autobiografiju", najznačajniji je wegov roman-hronika "Devetsto petnaesta". U wemu je opisao tragediju srpskog naroda u Prvom svjetskom ratu i svoju bol za izgubqenim sinom u tom ratu. Stoga je ovo prigoda da se u godini obiqežavawa 100-godišwice Prvog svjetskog rata i 150-godišwice rođewa Nušića kažemo nešto o spomenutom romanu, kojega neki nazivaju i memoarskim putopisom. 10

Bijela p^elA

Spomenik svim pogi nulim i svome sinu U romanu "Devetsto petnaesta" dao je potresne i žive slike prelaska srpske vojske i naroda preko sniježnih crnogorskih i albanskih planina okovanih ledenim stazama što su vodile u neizvjesnost… takođe i vlastitu tragediju. Smijeh se zaledio 1915. U jesen ratne 1915. godine Nušić je saznao da je poginuo wegov sin Strahiwa Ban, dobrovoqac srpske vojske. Od tog časa u wegovo se srce ugnijezdila tuga i smijeh zaledio. "Tragedija naroda i wega kao pojedinca bila je velika da je u tom ratnom vreme-

i saosećao samo u pojavama koje su se zbivale oko mene ili doprle do mene jer, učesnik i sam u velikoj nevoqi, nisam mogao daqe dogledati. Moja kwiga završava u Peći, jer se tu završava i tragedija naroda. Odatle daqe nastaju tragedije pojedinaca, od kojih svaka za se zaslužuje po jednu ovoliku kwigu." U tuđini S mislima o izgubqenom sinu, Nušić kreće u izbjeglištvo. Pješice prelazi preko albanskih i crnogorskih planina dijeleći golgotsku sudbinu svoga naroda i stiže u Ulciw, pa brodom odlazi u Marsej. Neko vrijeme boravi u Nici i Parizu, i zatim u Italiji i Švicarskoj.

Francuske vlasti nude mu pomoć, ali je ne prihvaća, radije se želi zaposliti u nekoj fabrici kao radnik. Konačno od srpske vlade dobija pomoć. Nakon oslobođewa Srbije, vraća se u Beograd, bavi se kwiževnim radom i razmišqa o stvarawu Narodnog pozorišta, Nacionalne biblioteke i Narodnog muzeja. Potiskujući bol za sinom, uspio je napisati još nekoliko značajnih komedija. Najboqa predstava Devetsto petnaesta Na prvom pozorišnom festivalu "Teatar tvrđavi", koji se održao u Smederevu, za najboqu predstavu proglašena je Nušićeva "Devetsto petnaesta – tragedija jednog naroda". Predstava je izvedena u suradwi pozorišta iz Kragujevca i Niša, te Centra za kulturu Vuk Karaxić iz Loznice. (Politika, 10.06.2014.) REKLI SU Pisawe komedije za Nušića je bio oblik sopstvenog lečewa tako uspešan da je mogao rešiti svoje sumwe, olakšati svoju uznemirenu dušu... Nebojša Bradić

Nušić je velikan svetskih razmera. Veliki pisci prelaze sve granice. Zato bi Nušića uvek trebalo igrati u Hrvatskoj kao i Krležu u Beogradu. Jelisaveta Seka Sablić

Ono što je Nušić napisao prije 100 godina nalikuje današwim događajima Zijah Sokolović

Devetsto petnaesta

(odlomak)

Oficiri su okretali glavu da sakriju suze koje su i wima vrcale na oči. Ponoć je duboko prevalila a posao još nije bio svršen. Prostrane su rake, veliki je broj topova. Treba zatim zemqu ugaziti, treba je izravnati da se trag ne pozna, da neprijateq ne nađe srpske topove. Ponoć je odavno već prevalila, vatra koja je gore u brdu žderala kare, lafete i svu ostalu opremu srpske artiqerije, dogorevala je već; mrak je sve dubqe osvajao i jedino dole, pod drumom, što su se dogledali, kao dogorele zvezdice, slabo osvjetqeni prozori crkve Patrijaršije. Niska kubeta te srpske svetiwe ocrtala su se u noći i dogledala se iz daqine. Patrijaršija iz koje je nekada, u dalekoj prošlosti, nikla srpska vera, jedini je noćas nemi svedok tužnog čina sahrawivawa srpske vere. I sahrawena je već! Pukovnik koji je rukovodio sahranom srpskih topova, pošto je pregledao dovršene radove i bacio još posledwi pogled na grobqe srpske artiqerije, reče potresenim glasom i sa dubokim bolom u duši: Svršeno je, sve je svršeno!… Svršeno je, svršeno je sve!… …Kad je kod Rama prvi zarobqenik Nemac pao u ruke našima, bili su prema wemu čak i nežni. Podnarednik, koji se noću vratio iz patrole i doveo ga, podviknuo je onima što su se posle dnevne borbe odmarali kraj vatre: "Ajde, ber, dig´'te se koj, nek se ogreje ovo dete!" Pitaj ga, more, hoće li da puši. Da mu dan, podnaredniče, parče hleba? Daj mu. More da ga ogrnem ovim mojim šiwelom. Biće da je prozebao, a ja sam se razgrejao. Nije naučio to da ga bije kiša ceo dan. More, ne razumete ništa. Razume, što da ne razume. Ako i ne zna šta mu kažem, on vidi da mi ga je žao… Posqedwe pismo Nušićevog sina – septembar 1915. Dragi Ago, Ne žali za mene. Ja sam pao na braniku otaxbine za ostvarewe onih velikih naših ideala, koje smo si mi tako složno propovedali 1908. godine. Ne kažem da mi nije žao što sam poginuo, osećao sam šta više da bih mogao budućoj Srbiji korisno poslužiti ali… takva je sudbina. Deda, mama i ti oprostite mi. Gitu i Mimu pozdravi. Tvoj sin Bane Molim onog, koji me nađe mrtvog, da ovo pismo neizostavno preda adresantu. B. Bijela p^ela

našoj Crkvi na praznik Svetog Nikole 19. decembra pevamo pesme koje sveca prikazuju kao pobornika vere i pomoćnika siromašnih. Sveti Nikola kao episkop Mirilikijski, iz Male Azije, bio je veliki borac za pravoslavno učewe, ispravno učewe o Crkvi i wenom osnivaču Gospodu Isusu Hristu. Pored našeg srpskog naroda slave ga i mnogi narodi širom planete. Poznata je izreka da pola Srba slavi Svetog Nikolu, a druga polovina odlazi na slavu. Kao episkop istočne crkve Sveti Nikola postao je čuven kao borac za veru još na prvom vaseqenskom saboru 325. godine u Nikeji. Na tom saboru utvrđeno je učewe o Hristu kao istinitom čoveku i Bogu. Sveti Nikola je na tom saboru bio jedan od glavnih boraca protiv Arija i wegovog pogrešnog i jeretičkog učewa. Predawe kaže da je u revnosti odbrane pravoslavnog učewa udario šamar Ariju koji nije hteo saslušati wegove argu-

Bijela p^elA

mente. Sveti Nikola je postao pravilo vere i obrazac krotkosti, kako nam i govori wegova pesma, tropar. Kult Svetog Nikole poznat je iz 6. veka, iz jednog žitija sa Siona. Uwemu se pomiwe crkva kod grada Mire posvećena Svetom Nikoli. U vreme cara Justinijana ovaj kult o Svetom Nikoli širi se u Carigradu, a potom u idu-

kao borac za veru i pomoćnik siromašnima. Wegov ovozemaqski život kao episkopa bio je prepun čuda kojima je svetiteq spašavao ugrožene i nemoćne, pogotovo mornare i putnike. Velika carigradska crkva slavila je Svetog Nikolu kao jednog od najvećih vizantijskih svetiteqa. Iz Vizantije wegov kult se prenosi i na zapad, posebno u

SVETI NIKOLA PRAVILO VERE “Pravilo vere i obrazac krotosti…” (Tropar Sv. Nikoli) ćem, sedmom, veku poznat je i u Jerusalimu. U devetom veku napisana su mnogobrojna žitija Svetog Nikole u kojima se pomiwe

Italiju, Veneciju i Bari gde su prenesene wegove mošti. Wegov kult kod Srba ima istu snagu kao u Vizantiji. Stefan Dečanski je posebno negovao uspomenu na ovog velikog svetiteqa. Despot Stefan Lazarević je podigao u Beogradu crkvu posvećenu Svetom Nikoli. Takođe je Sveti Nikola poznat i u našoj ikonografiji i narodnoj tradiciji. Postao je obrazac hrišćanskog života i kao takav zaštitnik je mnogih porodica kao krsna slava, i mnogih naših sela i gradova kao wihov zaštitnik pred Gospodom. Radoš Matić

CRKVA HRISTOVOG GROBA

odine 2007. u isti dan su Jevreji slavili Pashu, a rimokatolici i pravoslavci Uskrs. To je u Jerusalim privuklo na desetine hiqada vernika iz celoga sveta. Jevreji su se masovno okupqali kod Zida plača, a hrišćani u crkvi Hristovog groba. Vernici sve tri konfesije najviše pažwe poklonili su molitvama i nadi da otklone, ili bar ublaže, nevoqe ili patwe koje ih pritiskahu. Tako su Jevreji ubacivali u pukotine Zida plača bezbroj ceduqica sa ispisanim žeqama, a hrišćani su u crkvi Hristova groba, na ploči za koju se veruje da je na woj bilo položeno Isusovo telo pre polagawa u grob, donosili bolesne i ubogaqene. Ploču su celivali i na wu postavqajli razne predmete u nadi da će doći do boqitka. Malo ko je tada pomišqao na istorijat ovog zdawa i tragičnu podeqenost onih koji upravqaju wime: Sirijaca, frawevaca, Kopta, Jermena i Etiopqana. Svađe, sukobi, pa i ubistva, doveli su do toga da su kqučevi crkve povereni dvema muslimanskim porodicama, jedna crkvu otvara, a druga je zakqučava. Do koje je mere taj razdor prisutan, vidi se na svakom koraku. Na primer, dok frawevci u svom delu drže misu, predstavnici drugih konfesija na to uopšte ne obraćaju pažwu, i obrnuto. Koliko je situacija ružna pokazuje i mogućnost, odnosno nemogućnost neposredne posete Hristovom grobu. Naime, unutar crkvenog prostora podignuta je rotonda sa Hristovim grobom, nazvana Anastazis, što znači Vaznesewe. Wome upravqaju

Vrhovi dubina Jermeni i frawevci i ona ima radno vreme. Međutim, ono nije naznačeno, tako da se ne zna kad se može ući. Brojnim vernicima to ne smeta i oni strpqivo čekaju da se vrata otvore i da se poklone grobu Spasiteqa. Pa ipak, i pored svega teško shvatqivog, ova crkva zaslužuje veliku pažwu. Možda najviše zbog svoje prošlosti. Carica Jelena, majka cara Konstantina, posetila je 326. godine Svetu zemqu, pa i stenovitu grobnicu, u centru Jerusalima, kao Hristov grob. Inače, na tom mestu bilo je više jevrejskih grobnica u steni. Posle toga je Konstantin, koji je sebe smatrao trinaestim apostolom, naredio da se podigne bazilika lepša nego i jedna u zemqi. Arhitekta Zenobije iz Sirije i starešina Evstatije iz Konstantinopoqa za deset godina podigli su velelepno zdawe koje je osvećeno 13. septembra 336. godine. O tome svedoče brojni zapisi, ali i skromni ostaci, jer prvobitnu su građevinu

razorili 613. godine Persijanci kada su osvojili Palestinu. Iako su se brojni obnoviteqi trudili da u što većoj meri ispoštuju zamisao prvobitnih graditeqa, ipak je došlo do mnogih odstupawa. Zavisilo je to od društveno-političkih prilika, ali i estetskih shvatawa i kreativne moći obnoviteqa. Stvoren je tako konglomerat raznih stilskih shvatawa i iskustava, kompleks od petnaestak specifičnih sadržaja. Poseban doprinos dali su krstaši. U žeqi da sačuvaju Hristov grob, oni su crkvu pretvorili u, maltene, tvrđavu. Ma koliko da su duhovna žarišta utonula u dubinu vekova i izložena raznim iskušewima, wihove vrhove ništa ne može da zakloni. Oni nadvisuju sva vremena, opomiwu, podstiču, usmeravaju... Na nama je da ih prepoznamo i da se trudimo da budemo boqi nego što jesmo. Hristov grob je jedan od tih vrhova. Milutin Dedić

Bijela p^ela

Pi{e: Jovan Savi^in Prica

ustolovica je žena duge rasplete kose, visokog stasa, na kozjim nogama. Javqa se i kao mlada i lijepa, ali najčešće kao stara i zastrašujuće ružna.

niko ne može da izmakne. Bajka o pustolovici nastala je u pradavno doba u svome prvom, danas bismo rekli "izdawu" kada je naš davni predak sa svojim rodom i plemenom živio u pećinama iz kojih je potisnuo medvjeda "vatrenim oružjem", odnosno upaqenom toqagom. Naš davni predak nije postao čovjekom kad je pobijedio spiqskog medvjeda, nego kad je svjesno ostavio prvo zrno za sjeme, iako mu je prijetila smrt od gladi za qute zime. To nam svjedoči da je imao maštu i razum. Okružen bezbrojem bića i pojava branio

lovice, vukodlaci, plakavci, psoglavi, vodeni qudi, vještice, bauci, vade, anateme, babaroge, alamuwe, alapqivci, ale, vampiri, utvare, sotone, duhovi, nemani, đavoli... Dobri duhovi naših prostora nazivaju se talasoni. Oni su zaštitnici kuća, staja i drugih gospodarskih građevina. Talasoni brane selo od svih zlonamjernih qudi i mračnih sila. Talasoni nastaju od qudi čija je sjenka uzidana u zidine kuće ili nekog drugog objekta. Za vrijeme gradwe zidari su znali kradom da izmjere nečiju sjenku na zidu

Demoni - talasoni Živi u pećinama koje imaju svoje sunce i svoje nebo i gdje vlada vječito qeto i zelenilo. Pustolovica sa javqa uoči jesewih i proqećnih ravno dnevnica. Ona znade jezike svih životiwa; mekeće i vabi koze, rže i vabi kowe, hučawem priziva sove, a qude zove po imenu. Koga ona pozove, taj mora da se odazove i kao omađijan krene prema woj. Onda ga pustolovica prekrije plaštom i odvede u svoju pećinu. Od pozvanih nesrećnika niko se nikad nije iz wene pećine povratio. Zato se ne zna što se konačno dogodilo sa odvedenim qudima i životiwama. Jedni misle da ovi uživaju u rajskim blagodatima, a drugi da umiru u paklenim mukama. Pustolovica je po svemu demon smrti, kome 14

Bijela p^elA

se i hranio toqagom i umom. Svijet je bio podijeqen na dobro i zlo sa svim pojavama i vidqivim i nevidqivim bićima. Od pradavnih vremena do danas na našim prostorima očuvano je više od dvadeset zlih duhova iz prapovijesti i samo jedan duh u službi dobra. Navešćemo wihova imena: pusto-

i tu mjeru uzidaju u temeqe građevine. Nakon smrti "vlasnika sjenke" od wegove duše nastaje novi talason. Nevidqivi su za svakog osim za psa i čovjeka rođenog u subotu. Prema ta las on i ma va qa biti pažqiv pa će vam otkriti blago davnih predaka ostavqeno za vas u zidu.

ragi moj narode bjelo pčelski, bliži se kraju ova 2014. godina, upamćena, zapisana, okukana i opjevana kao stota od početka Prvog

tiborca Miloša Mišovića da brine o Momčilu. Mališan se nije imao gdje vratiti jer je selo spaqeno, a seqaci pobijeni. Momčilo je postao borac srpske vojske – dijete Šestog puka Drinske Divizije. Došlo je strašno povlačewe preko Albanije. Miloš Mišović je u Podgorici kupio za posqedwe pare jedan vjenčić usoqenih ribica nanizanih na prutić i rekao Momčilu: „Sinko, ako oćeš da ostaneš živ, svakog dana ima da jedeš samo jednu ribicu. Zapamti dobro, samo, samo jednu, ako oćeš da preživiš.” Povlačewe je bilo neopisivo

Momčilo Gavrić ponovo u vojsci 1928. godine

Najveći mali junak svjetskog rata. Naša „Bijela pčela” pomenuće ovom prigodom jednog dječaka koji je u svojoj nepunoj osmoj godini postao i ostao najmlađi vojnik svih armija u Prvom svjetskom ratu. Bio je to Momčilo Gavrić! Rođen je u Trbušnici kod Loznice, isplod planine Gučevo, kao osmo dijete Alimpija i Jelene Gavrić. Avgusta 1914. u ranu zoru Austrougarska vojska upala je u Trbušnicu i pobila sve seqane, među wima i Momčilove roditeqe, tri sestre i četiri brata. Momčilo je pobjegao u planinu i na vrhu Gučeva izbio na položaje Šestog artiqerijskog puka Drinske divizije prvog poziva kojom je komandovao major Stevan Tucović. Mališan je pao, obgrlio komandantu čizme i zajecao: „Čiko, sve su mi pobili…” Major je odabrao kršnog Zla-

teško. Qudi su umirali od gladi, studeni i iznemoglosti. I Mišoviću, kršnom Zlatiborcu, ponestalo je snage. Vukao je malog Momčila, posrtao, teturao… Pao je u snijeg. Momčilo je pokušao da ga vuče. „Ne! Produži daqe, Momčilo, ne obaziri se na mene!”, molio je Zlatiborac. Momčilo nije poslušao svoga zaštitnika. To je bio jedini Momčilov neposluh od dolaska u slavni puk. Sklupčao se uz svoga dobrotvora u snijegu milujući mu promrzle ruke. Vapio je nad junakom: „Čika Mišo, hoću da umrem s tobom!” Na taj krik Miloš Mišović skupio je snagu i uspravio se. Posrtali su i bauqali desetak kilometara do dračkog pristaništa. Kad su malom Momčilu na Krfu prišili po jednu zvjezdicu na naramenice, postao najmlađi kaplar na svijetu.

Momčilo Gavrić na Krfu, 1983. odaje počast stradalim saborcima

Vojvoda Živojin Mišić unapređuje Momčila Gavrića u čin podnarednika u wegovoj dvanaestoj godini. U ratu je naučio da čita i piše. Srpska vlada je poslala Momčila u Englesku na školovawe. Obavio je taj zadatak. Vratio se u Srbiju. Umro je 1993. Pisac na kraju navodi da Srbija sama sebi duguje dostojnim spomenikom očuvati ime i djelo Momčila Gavrića. J. S. Prica

Bijela p^ela

Piše: Milena Dražić

Reka Tisa

vo je trik pitanje: šta mislite, ko će bezbednije da preživi milenijume – Snažni dinosaurus, jakog repa, dugog tela, oštrih zuba i ponekad krilat, ili majušni insekt s biljnim imenom tiski cvet, ne duži od deset centimetara? Kogod je tipovao na snagu, prevario se. Planeta Zemlja je bez dinosaurusa duže od 50 miliona godina. A mali insekt zvani tiski cvet milenijumima živi, menja se, „cveta“ i ostavlja larve naslednike pre nego što umre. Nastali pre dve stotine miliona godina, tiski cvetovi (ako se tako može reći za insekta) danas se mogu videti jedino na južnom toku reke Tise i na Žutoj reci u dalekoj Kini. A zaista fantastični, u svadbenom letu, postaju retka prirodna atrakcija sredinom juna svake godine. Oni su najveća evropska vrsta vodenih cvetova koji posle trogodišnjeg života u obliku larve i dvadesetak presvlačenja postaju sposobni da se razmnože. Tada ih na milione izleće iz vode i započinje svadbeni ples, koji će se završiti smrću. O tiskom cvetu veoma nadahnuto govori biolog Jožef Gergelj, jedan od najboljih poznavalaca ovog insekta, iz Sente, jednog od mesta gde se taj fenomen može posmatrati. Od prvog dana, narednih desetak dana, u predvečerje počinje ljubavnu igru. – Tiski cvet ima zlatnožuto telo, velike crne oči i svilenkasta krila kojima leprša. Kad su spremni, izleću iz vode i za svega nekoliko sati izavršavaju svoju zemaljsku misiju. I kao u nekoj tragediji, na kraju svadbenog plesa umiru. Najpre umiru mužjaci, a zatim, čim polože jaja, i ženke – govori Gergelj. Iz poštovanja prema “sugrađanima”

Bijela p^elA

žitelji Novog Kneževca, kroz koji protiče Tisa, podigli su spomenik tisinim cvetovima, jedinstven u svetu. Tisa je danas jedno od poslednjih utočište prelepog insekta, koji se u donjem toku reke masovno roji. Pre mnogo godina bili su rasprostranjeniji širom Evropi, ali su ih zagađenja reka oterala. Njihov izbor Tise za stanište znak je da je reka koliko-toliko očuvane ekološke čistoće, koja se, na žalost, ponekad ljudskom nebrigom opasno remetila. Zato Gergelj kaže da je krupnoliki tisin cvet nadživeo dinosauruse, ali da ga čovek dovodi u smrtnu opasnost. Neki nesavesni ljudi dolaze u vreme parenja da ga love jer je odličan mamac za ribolov na somove, jer za kilogram dobiju 50 evra. O tiskom cvetu raščulo se nadaleko po Evropi, tako da sada tokom juna pristižu brojni turisti iz okolnih zemalja. Organizuju se prateće manifestacije i festivali cvetanja Tise, pa je tako tiski cvet dospeo na listu turističkih događanja i destinacija. Poslednjih godina se na obalama sa sočnom travom i visokim drvećem okupi i po desetak hiljada posmatrača, ožive i mostovi i plaže. Svi slave neobičan događaj na

čamcima, brodovima ili na kočijama. U Novom Bečeju na manifestaciji Cvetanje Tise posetioci pale na hiljade svećica i puštaju ih niz vodu, u uverenju da će ovim ritualom lakše ostvariti svoje ljubavne želje. Zato se Tisa zove i rekom ljubavi. A prizor reke sa svećicama romantičan je i nezaboravan. Pre četrdesetak godina dogodilo se da su se insekti posle visokih poplava jedno vreme povukli, kao da su iščezli. Na sreću, posle nekog perioda, tiski cvet se vratio na obale reke, kao dokaz čistoće vode i pokazatelj ekoloških vrednosti i raznolikosti ovog važnog panonskog vodotoka. Eto, to je Tisa, reka veoma uzbudljiva, ponekad mirna, ponekad hirovita i nepredvidiva. Izvor joj je u Ukrajini, visoko na Karpatima, u oblasti Bukovina, gde se sreću i spajaju Bela i Crna Tisa. Dalje teče Panonskom nizijom, kroz Mađarsku, Rumuniju, Slovačku i Srbiju. Posle puta dugog 1358 kilometara, pošto u Srbiji pokupi vode Begeja, Bodroga, Zlatice, Koroša, Moriša, mnogih rečica i potoka, utopiće se kod Starog Slankamena u Dunav, kao njegova najveća leva pritoka. Na svom dugom putovanju, Tisa je,

spuštajući se niz planinu, brza i bistra. Zbog toga je često plaha, plavna, a kad siđe u Panonsku ravnicu, tamo gde je nekada bilo more, olenji se i uspori. A opasna je i kad naraste od bujica i kiša, pa kako Dunav ne može da je primi, ona počinje da se vraća, da teče uzvodno! Tako je u proleće 1879. razorila lepi mađarski grad Segedin. Duž toka Tise, hraniteljke zemlje, nastajali su zanimljivi gradovi. Danas ona protiče kroz Tokaj, Solnik, Čongrad, Segedin, Sentu, Bečej, Novi Kneževac…

Tokaj je na mapi uživalaca u hrani i piću upisan velikim slovima kao rodno mesto najbolje vrste gulaša, svetom poznatog mađarskog specijaliteta, i vinogradarskog kraja sa sortama grožda koje prave najbolja vina vrste tokaj. Stare kuće grada, mostovi, šetališta obalama reke Tise nose pečat velike kulturne istorije. U Čongradu je 1893. godine rođen najveći srpski pesnik i veliki romansijer Miloš Crnjanski, u osiromašenoj građanskoj porodici. Tu je bio s roditeljima do svoje treće godine, pa o rodnom gradi nije ostavio neka sećanja. „Ne bojim se smrti, ja sam već toliko puta umirao. Moja prva smrt bila je moje rođenje“, napisao je. U tom gradiću u Austro-Ugarskoj Monarhiji, bilo je dosta Srba iz Vojvodine. I Segedin, takođe Tisin grad, bio je u 19. veku velika stanica i kulturna i politička kolonija Srba. Danas je to kapija Evrope za sve koji putuju na sever od Srbije i pijaca jeftine hrane za osiromašene građane Srbije. U Srbiji Tisa ulepšava mnoge gradove i palanke kojima prolazi, hrani vodom kanal Dunav-Tisa-Dunav i druge brojne kanale za navodnjavanje plodnih polja, a ljude ribama. U njenim voda-

ma u Srbiji upecani su somovi teži od stotinu kilograma, koje je teško i opisati, a kamoli izvaditi iz mreže. Na Tisi je i Carska bara, o kojoj je „Bijela pčela“ pisala u Razglednici o selu Ečki. Legenda koja uzbuđuje sve generacije kaže da je Atila Bič Božiji, vođa Huna, najsuroviji vojskovođa u istoriji, sahranjen sa svojim takođe legendarnim blagom, na dnu Tise, na nekom meandru gde se ne bi ništa posumnjalo. Romantičari smatraju da se Tisa pri zalasku sunca zlati od Atilinog blaga. Mnogi su pokušavali

da ga se domognu, ali svi pokušaji su rezultirali jedino – žrtvama tragača. Mnogo je predanja koja hoće da protumače jednu od najvećih svetskih misterija. Jedno od njih je suvo korito reke, koja ga je davno napustila, u Severnom Banatu, u bespućima obraslim šibljem i punim blata. Zoran Malenčić Malenica iz Mokrina traga u široj okolini Mokrina, između reke Zlatice, ili Arange, kako je zovu Rumuni, i atara bliže Čoki, gde je pre mnogo stoleća proticala Tisa, a sada su ostali tragovi isušenog rečnog korita i poveće bare. Malenčić, čiji visak i rašlje nikada ne greše, pretpostavlja da je Atilin grob u okolini Mokrina. – Istraživanja sam temeljio na veri da treba tragati na mestima gde su stara korita Zlatice i Tise, između Banatskog Monoštora i Čoke, u čijoj je blizini nekadašnje korito Tise. Za kišnih godina predeo se napuni vodom, a u samoj blizini je poveća bara – pojašnjava Malenčić, koji se od 1986. bavi radiestezijom. Atila je, kaže mit, umro od mnogo pića i jakog krvarenja iz nosa, dan posle svoje svadbe. Veruje se ipak da je ubijen. Po hunskom običaju, telo mu je spaljeno i, s velikom količinom blaga, pepeo je podeljen u tri kovčega – zlatnom, srebrnom i gvozdenom, pa su spušteni u reku. Oko Mokrina ima dosta iskopina, arheolozi su našli 65 mesta na kojima su nekada bila naselja. O tome je 1971. pisao arheolog Milorad Girić. Neki arheolozi veruju da ih je mnogo više, čak oko 170 lokaliteta koja treba da se istraže. Čudo je da su se, prema nalazima, ovde još pre 4.000 godina radile uspešne operacije na mozgu. O tome je govorio prof. dr Srboljub Živanović. Mokrinski arheolog i učitelj Jovan Saser je između dva svetska rata otkrio sedamdesetak grobova. Našao je i koštanu kutiju sa slikom koja je pripadala stepskim narodima. U njoj su čuvali lekovite masti. Na slici u kutiji je i veliko brdo, sedam klima sveta i pupak sveta! Bijela p^ela

REPUBLIKA

(zavrteo: Igor Kolarov)

BUGARSKA * Bugarska je članica Nato-a i Evropske unije. Republika BUGARSKA

* Glavni grad

Bugarske, Sofija, 13. je po veličini od glavnih gradova Evropske unije.

Od 1999. godine Bugarska je podeljena na 28 provincija koje su dobile ime po najvećem gradu u svakoj od tih oblasti.

Osnovana 681. godine, Bugarska je jedna od najstarijih zemalja Europe. Njezinim središtem prolazi Stara planina, planinski masiv poznatiji kao Balkan, po kojem je čitava regija dobila ime.

* se nalazi u jugoistočnoj Evropi, na istočnom delu Balkanskog poluostrva i izlazi na Crno more.

Najveća crkva u Sofiji - aleksandar nevski

*U crkvi Sv. Kralja u Sofiji počivaju mošti srpskog kralja Stefana Milutina.

* Zbog niskog nataliteta i iseljavanja Bugarska je 1975. godine imala veći broj stanovnika nego 2001. godine – za oko 800.000 ljudi.

Valuta: bugarski lev = 100 stotinki Verska pripadnost: pravoslavni 85%, muslimani 13%, Jevreji 0,8%, rimokatolici 0,5%, ostali 0,7%

* Sv.Sava, prvi srpski arhiepiskop i prosvetitelj, umro je i sahranjen u bugarskom gradu Trnovu, u priprati crkve Četrdeset mučenika.

Površina: 110.910 km2 Broj stanovnika: 7.364.570 Glavni grad: Sofija (1.210.100) Službeni jezik: bugarski Državno uređenje: višestranačka republika s jednodomnim parlamentom Etnički sastav: Bugari 85,3%, Turci 8,5%, Romi 2,6%, Makedonci 2,5%, Armeni 0,3%, Rusi 0,2%, ostali 0,6% Dužina kopnene granice: 1.808 km

* Sedam Rila jezera

je a hrana a k s r a g u a onim natija b * Najpoz kojeg se smatra dovito, za red jogurt, umiraju nost. z n o k a vječ Veći gradovi: Plovdiv (350.500), Varna (300. 475), Burgas (200.900) koji g va dugo osigura

rodopi most blizu plovdiva Belograd

* Plovdiv, drugi po veličini grad Bugarske,

jedan je od najstarijih evropskih gradova. Smatra se da mu je istorija duža od 8000 godina.

Stefka Kostadinova - drži svjetski rekord u skoku u vis - 209 cm Christo je “obukao” Bundestag u Berlinu

Trnovo

Grafički pivoblikovao: Dragan Stojković

Pančarevo

Iz Bugarske je poznata filozofkinja Julija Kristeva, pisac Elias Canetti, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1981. godine, te Christo Javachev (“Christo”), tvorac mnogih neobičnih skulptura na otvorenom.

Narodna nošnja Bugarska narodna pesma: Valia Balkanska je bila uključena u Voyager Golden Record koju je NASA poslala u svemir.

ZDRAVKO ZUPAN

ZUZUKO

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Bijela p^elA

Bijela p^ela

Ubojice iz dubina Pripremio: V. Radosavljević

Morski psi ili ajkule pravi su vladari morskih dubina. Ali ne zbog toga što su ogromni nego zato što su vrlo proždrljivi i što su naoružani velikim i kao žilet oštrim zubima. Oni su jedni od rijetkih životinja koje čovjek nije uspio da pobijedi ni pripitomi. Zato nije ni čudo što ljudi strahuju od morskih pasa i što ih nazivaju ubojicama iz dubina. A da je taj strah opravdan, govore mnoga stra-

davanja od tih morskih nemani. To se posebno odnosi na topla mora gdje morski psi najviše žive. Ali ponekad se događa da po koji pas ubojica, u potrazi za hranom, zaluta i u pitomija mora kao što je Jadran. Naravno, nitko ne zna kada će se i gdje pojaviti morska psina i zato se ne može kao na kopnu napisati: Pazi oštar pas! Umjesto toga često se na plažama mogu vidjeti mreže ili ograničenja koja ne dozvoljavaju plivačima plivanje predaleko od obale. Morskih pasa ima mnogo vrsta ali nisu svi opasni za ljude. Među najpoznatije proždrljivce spadaju veli-

ka morska psina, čekićar, modrulj i morski tigar. Kod nas u Jadranu žive manje opasne proždrljive vrste kao što su mako, kučina, trupan i mlat. Najveći među morskim psima, ujedno i najveća ribe, jeste rinodon, koji može doseći dužinu i do 20 metara. On ima usta naprijed, a ne dolje kao ostali morski psi. Najproždrljiviji morski psi su tzv. tigrovi, koji love sve odreda – i ptice i tuljane i kornjače, pa i ljude, i to ne samo kad su gladni nego i iz navike. Pa ipak za ljude je naj opasnija velika morska

Oleander Ovaj ukrasni grm, bogat predivnim cvjetovima bijele, ružičaste, crvene i drugih boja u našim krajevima vrlo često ukrašava balkone, cvjetne vrtove i parkove. Vrlo lako se uzgaja. Treba ga samo zasaditi na svijetlim mjestima i redovito zalijevati. Iako je oleander ponegdje čak i ljekovit, treba znati da je vrlo otrovan i da ga se može samo promatrati i uživati, a ne i da se dodiruje.

Bijela p^elA

psina koja je uvijek gladna i koja u potrazi za hranom juri i po više stotina kilometara. Doduše, morske psine najviše vole tune i morske sisare, ali ako ništa od toga ne nađu, dobri su im i ljudi. Ako se zna da ovaj morski pas može dostići dužinu i do 15 metara i da su mu zubi dugi i do 50 centimetara, onda je jasno da se s tim morskim nemanima ne isplati boriti. A to što milijun morskih pasa godišnje završi na ljudskoj trpezi, ne znači da je čovjek jači od morskog psa – nego ga je ulovio oružjem i oruđem.

ta divna stvorenja

Vesela droplja Uvijek je velika bila i imala krila al' ne voli da leti ni zimi ni ljeti. Najradije po livadi šeće i nikad ne slijeće na stabla i drveće. Ova lijepa i velika ptica ima poduge i jake noge i bolja je trkačica nego ptice mnoge.

zanimljivosti  Ajam cemani je jedna vrsta kokoši koja živi samo na Javi. Posebna je po toma što je potpuno crna od glave do pete, kao i od perja do kosti. Javanci vjeruju da ova kokoš donosi sreću pa je prodaju vrlo skupo, čak i po dvanaest hiljada kuna po komadu.

 Okapi je srodnik žirafe, a živi u gostim afričkim prašumama i pronađen je tek 1901. godine. Od svoje rođake žirafe razlikuje se po tome što ima mnogo kraći vrat i što je tamnosmeđe boje, a noge i stegna išarana su bijelim prugama što mu pomaže da se bolje sakrije u prašumi i bude manje primjetan.

 Jaglac je jedan od prvih vjesnika proljeća, što znači da među prvim procvjeta na početku proljeća. Tako je to bilo oduvijek. Ali posljednjih godina jeglac je u mnogim krajevima više bio vjesnik zime nego proljeća, a ove godine čak i vjenik jeseni jer je prvi procvjetao već u mjesecu septembru.

 Dupini, delfini ili pliskavice spadaju među pametnije životinje koje mogu da se poduče mnogim vještinama. Tako su ove godine na Jadran došli američki vojnici sa šest uvježbanih dupina koji će im pomoći u traženju mina u vodama oko Dubrovnika. Naravno, njima će pomoći i naši ronioci koji će im otkriti sumnjiva područja oko Dubrovnika i Lokruma.

Bijela p^ela

ŽIVORAD SIMIĆ, KONZUL

Rođen je 4. Jula 1950. godine u Gnjilanu, Kosovo i Metohija. Živio je u selu Građenik kraj Kosovske Kamenice. Sa roditeljima Marom i Aritonom preselio se u okolinu Vranja, na jugu Srbije, gde je otac bio raspoređen kao milicioner. U Vranju je završio gimnaziju ,,Borisav Stanković“ 1969. i, zatim u Beogradu 1974. godine Fakultet političkih nauka, smer međunarodni odnosi. Zaposlen je u Ministarstvu spoljnih poslova i službovao je u ambasadama Jugoslavije odnosno Srbije u Ankari (Turska), Tirani (Albanija), Podgorici (Crna Gora) i kao generalni konzul u Vukovaru od 2010. godine. Autor je studije ,,Kipar, ujedinjenje ili podela“ objavljene 2001. godine. Govori engleski, ruski i turski jezik. Sa suprugom Jadrankom, profesorkom turskog jezika, ima kćerke Radmilu i Jelenu. Živi u Beogradu. 28

Bijela p^elA

Kad SAM BIO MALI

Pišući ovo priznajem da mi nije lako. Dosta kasno u životu postalo mi je poznato da se književnici, novinari i diplomate najviše plaše praznog, belog papira pre beleženja onog što je neophodno. Ali, šta je tu je – mora se ispuniti zadatak za „Bijelu pčelu”. Priznajem da se svog siromašnog detinjstva veoma rado sećam a o tome sam pričao svojim ćerkama kad su bile male, dakle poučne i autobiografske pričice o sebi kao o nevaljalom dečaku. Nošen tadašnjim obavezama na poslu i

nisu bili u mogućnosti da prehrane decu, mene i mlađe sestre Radmilu i Brankicu, već na na činjenicu da otac od plate milicionera nije mogao da nam priušti kvalitetne igračke niti odlazak na more. A Jadransko more sam prvi put video sa šesnaest godina. Naravno, bolno se pamti to što roditelji nisu mogli da nam „obezbede” igračke kakve mnoga današnja deca imaju, a meni su nedostajali: harmonika, bicikl, kožna fudbalska lopta i mnogo šta drugog, a sestrama lutke. Roditelji su nam stalno obećavali da će nam

porodici nisam stigao da te priče o nevaljalom dečaku zabeležim, za čim i danas žalim. Kada sam kazao siromašno detinjstvo – nisam mislio da moji roditelji

kupiti željene igračke i, najčešće, nisu to ispunjavali. Dečje igre u to vreme bile su sa loptom „krpenjačom” i klikerima, sa drugarima koji su bili sličnog materijalnog stanja.

oduvek sam

Pišući ovo, naprežem se da se prisetim prvog značajnijeg događaja iz najranijeg detinjstva. kako bih ga opisao. Odluka je pala na događaj u vezi sa slovom „A” na samom početku školovanja. U prvi razred osnovne škole u selu Peobraženje, kod Vranja, krenuo sa 1957. godine kod učitelja Mirka koji je, kasnije sam razabrao, više voleo čašicu nego da nas ,,neznalice“ uči azbuci i abecedi. To da nisam znao, shvatio sam na brutalan način kada je otac premešten u drugo selo (Trebešinje) gde me je učitelj Aca ošamario jer nisam znao slovo „A”. Od daljih problema spasili su me roditelji koji su mu objasnili kako

bilo naselje akcijaša koji su gradili autoput „Bratstvo i jedinstvo” kroz tadašnju veliku Jugoslaviju, što bi se reklo „od Vardara do Triglava”. Čini mi se da sam još tada odlučio šta ću studirati i čime se baviti. Dalje školovanje od 5. do 8. razreda nastavio sam u Osnovnoj školi „Dragomir Trajković” u Žbevcu, do koje sam sa drugarima išao peške kroz polja, oko tri kilometra svakodnevno. Iz tog perioda ostala su mi u sećanju vraćanja iz škole koja su trajala mnogo duže nego jutarnji odlasci jer bismo znali da „skrenemo” s puta i zaigramo se fudbala već pomenutom krpenjačom.

Interesantne su mi bile zabave po seoskim domovima kulture na jugu Srbije koje su, osim igre

me je učio prethodni učitelj. Ne znam da li zbog tog šamara ili sam bio nadaren, brzo sam savladao sva slova azbuke i već u trećem razredu opet promenio školu preselivši se u selo Ristovac, takođe kod Vranja, gde sam naučio i abecedu, kako je u to vreme bila praksa. Za treći i četvrti razred osnovne škole u Ristovcu vežu me mnoga ozbiljna dečačka sećanja. Pre svega na izvrsnog učitelja Srboljuba Milića, sa kojim sam bio u kontaktu do kraja njegovog života. Učitelj Srboljub me je – dajući mi da čitam tadašnje dnevne novine „Borba” – „zarazio” za ovo čime sam se kasnije bavio na studijama i u poslu. Tih godina sam prvi put video magnetofon i bio sniman kako govorim o tadašnjim političkim događajima na radio-stanici Omladinske radne akcije u Davidovcu. Tu je

Sećam se i još jedne „povrede (mojih) dečjih prava” – kako se to danas smatra – kada sam od oca dobio „dobre” batine milicionerskim kaišem jer sam otišao da igram fudbal sa drugarima na poljani umesto da zalivam našu bašticu pored Južne Morave, kako mi je on rekao da učinim. Pamtim i da su nas nastavnici vodili na sletove i pošumljavanja goleti. Sletovi su se održavali svakog proleća pre rođendana tadašnjeg predsednika Josipa Broza Tita – po lokalnim stadionima u unutrašnjosti, a centralna proslava bila je na njegov rođendan (25. maj). Kao đaci bili smo članovi organizacije „Mladi gorani” koja se bavila veoma značajnim poslom: pošumljavanjem obližnjih brda – goleti – što bi se danas smatralo ekološkom aktivnošću.

i muzike, uključivale i kvizove znanja, tj. poznavanja događaja iz Narodnooslobodilačkog rata. Kao što sam već rekao, ostala mi je neostvarena želja da se bavim muzikom a za to je bio odgovoran otac koji nije mogao da mi kupi željenu harmoniku. Dok sećanja naviru, umalo da zaboravim – bio sam odličan đak. Moje ćerke Radmila i Jelena se danas šale na moj račun govoreći da je to zbog činjenice da mi je otac bio milicioner. U trinaestoj godini osvojio sam treću nagradu za dečju pesmu na literarnom konkursu tadašnjeg časopisa za decu „ZMAJ” iz Novog Sada. Ostaje još samo sledeće: ćerka Jelena podarila nas je prelepom unučicom Katarinom kojoj jedva čekam da se pridružim po završetku dužnosti u Vukovaru.

m ZNao šta želim

Bijela p^ela

SRPSKI SLIKARI Piše: Borislav Božić, prof.

MILENA PAVLOVIĆ BARILI, 1909.-1945.

Slikarstvo Milene Pavlović Barili ima nekoliko značajnih odrednica, ali glavna je svakako nadrealizam. Bila je izvrstan portretista i rado je slikala portrete roditeqa, a često i svoj lik. Weno slikarstvo razvija se u nekoliko faza kojima je zajedničko alegorijskosimboličko ozračje. Potez joj je wežan, nanos boje prozračan. Česti su joj motivi Kompozicija, 1938. likovi žena – Venera s prozračnim velom ili šalom kao simbolom elegancije i ženstvenosti. Pored slikarstva bavila se modom, kreirawem i dizajnom. Izlagala je u Parizu, Londonu, Firenci i mnogim drugim evropskim gradovima s poznatim slikarima toga doba. Pisala je i objavqivala pjesme na talijanskom i francuskom. Bila je svestrana umjetnica, veliki kreativac i sawar. Osjećala je život kao umjetnost. Svoje je snove pretvorila u slike, a slike živjela u vlastitom životu. Pokopana je zajedno s majkom Danicom i ocem Brunom na rimskom grobqu. Grad Požarevac je u rodnoj joj kući uredio galeriju s wenom ostavštinom i tako se odužio velikoj ženi, velikoj umjetnici. Autoportret sa strelcem, 1937. 30

Bijela p^elA

Milena je sjajna slikari ca i pjesnikiwa k o j a p ri pada korpusu srpske kulture. Majka Danica bila je ugledna požarevačka učiteqica i pijanistica, čiji su korijeni u lozi Karađorđevića, a otac joj je cijeweni talijanski kompozitor, muzikolog i pjesnik Bruno Barili. Vaqa napomenuti da su i djed i stric bili ugledni slikari. Odrasta samo s majkom u plemenitom i kreativnom ambijentu kojeg stvara majčin široki i stvaralački duh. Milena je wežno dijete s vrlo izraženom kreativnošću. S pet godina nacrtala je „Damu sa naočarima“ i od tog časa slikarstvo je weno trajno opredjeqewe i sudbina. Majka je upisuje u umjetničku školu u Beogradu, da bi već 1926. godine nastavila školovawe u Minhenu. Nakon dvije godine napušta Minhen i školovawe, odlazi u Španiju i od tada stalno putuje. Boravi u Londonu, Parizu, Italiji. U Ameriku se seli 1939. godine. Radi i boravi u Wujorku gdje i umire 1945. godine od posqedica pada s kowa.

KVIZ Pripremio UROŠ PETROVIĆ

Koliko znamo o nama? - broj 4 1. Najmlađa srpska kraljica bila je... a) Ana Dandolo b) Simonida Paleolog c) Marija Paleolog 2. U njemu se oglasio prvi klavir u Srbiji, pojavio se prvi fijaker, stigao je i prvi metalni stilski krevet sa dušekom i prvi zastakljeni prozor. O kom gradu je reč? a) Kragujevac b) Niš c) Šabac 3. Katarina Popović – Midžina do danas je ostala poznata kao... a) autorka prvog kuvara na srpskom jeziku b) krojačica prvog korseta u Srbiji c) prva modistkinja u Srbiji 4. Koji grad u Srbiji je znan po proizvodnji i reciklaži stakla, konditorskim proizvodima i tekstilu? a) Paraćin b) Kragujevac c) Niš 5. Koji je od navedenih političara u Hrvatskom Saboru ugledni lingvista i jedan od inicijatora za

osnivanje Tesla štedne banke. a) Milorad Pupovac b) Željko Jovanović c) Vojislav Stanimirović 6. Svi su „pozajmiljivali“ glas crtanim junacima, ali samo jedan glumac je prvi pozajmio glas čuvenom Dušku Dugoušku? a) Nikola Simić b) Đuza Stojiljković c) Mića Tatić 7. Prvi put posle gotovo tri decenije Srbija je ove godine imala svog predstavnika u programu venecijanske Mostre. Film je osvojio glavnu nagradu - Nagradu publike, koja se dodeljuje za najbolji film prikazan u selekciji "Nedelja međunarodne filmske kritike". O kom filmu je reč? a) „Montevideo, vidimo se“ Dragana Bjelogrlića b) „Mali Budo“ Danila Bećkovića c) „Ničije dete“ Vuka Ršumovića 8. Sprema se od rolovanog goveđeg ili svinjskog mesa punjenog kajmakom. Ime nosi po čuvenom srpskom voždu a poznat je i po šaljivom nazivu „Devojački san“. O kom srpskom specijalitetu je reč?

9. ZAGONETNA LIČNOST Opisivali su ga kao nekoga ko uopšte nije čitao knjige. Ipak, zaslužan je za otvaranje prve knjižare u Beogradu (ona je danas na adresi – Knez Mihailova 12 i ima status spomenika kulture). Potvrdio se i kao najveći izdavač i knjižar na Balkanu. Kažu da je želeo da postane senator. Jugoslovenska vlada unajmljivala je njegov automobil koji je bio najluksuzniji u Srbiji. O kome je reč? 10. ASOCIJACIJA Nekada je svaki đak prvog razreda osnovne škole dobijao je tu „titulu“. Uz nju je išla i uniforma: plava kapa s crvenom petokrakom, bela košulja s crvenom maramom i plavi šorc ili suknjica. Po toj đačkoj „tituli“ zovu se, posle Beogradske arene najveća sportska dvorana u prestonici i jedan od centralnih parkova u Beogradu. To ime nosi i poznata fabrika slatkiša u Vojvodini. Ime jednog gradskog naselja, izletišta, lečilišta i jezera na severu Vojvodine. Poznat je i kao park prirode. U njemu raste više od 270 vrsta drveća i žbunja od kojih su mnoge retke i egzotične vrste, poput libanskog kedra i džinovske, sekvoje ili ariša. Od domaćih vrsta izdvajaju se stoletni hrastovi. Posetioci mogu da vide više od 65 vrsta životinja: brojne ptice, nekoliko vrsta majmuna, krupne sisare, ali i egzotične životinje poput zmija i tarantula. Taj zoo vrt poseti preko 160.000 ljudi. Bio je rimski gladijator i vođa ustanka robova koji se desio između 73. i 71. godine pre n. e. i bio poslednji u nizu neuspelih i međusobno nepovezanih ustanaka koje su dizali robovi protiv Rimske republike. Njegovim imenom zovu se fudbalski i hokejaški klub tog najsevernijeg grada Vojvodine. Bijela p^ela

SMS PORUKA MESECA

(por

uku

Zakuvao i zamesio Igor Kolarov

Pozn av je m ati drug pozn udrost e ; av je vr ati sebe hu mud nska rost .

p osl

ao: L

ao C e)

NAJBRŽE SRPSKE PRIČE ZA DECU Vlada Batinić (1958):

JESEN STIGLA Jesen stigla. Momci se žene. Udaju se cure. Svud pesma i cika. Nek im bude, mada ne razumem šta se u tom skriva. I ja volim jesen, i bakin čuveni pekmez od šljiva, ali da se zbog toga ženim – ne dolazi u obzir!

”Simpsonovi” su jedan od najpopularnijih i najdugotrajnijih crtanih serijala svih vremena. Godine 2007. pojavio se i istoimeni film. Pošto Simpsonovi u serijalu i filmu žive u Springfildu, premijera je održana upravo tamo. Ali... kako u Sjedinjenim Državama postoji 16 gradova tog imena, producenti su osmislili konkurs na kome je za mesto premijere pobedio Springfild u Vermontu. Antarktik je jedini kontinent na kome nema gmizavaca.

E N C I K LO P E D I J A 75% divljih ptica ugine pre nego što napuni 6 meseci.

Jednu od najpopularnijih grupa sa ovih prostora, „Bijelo Dugme“, osnovao je Goran Bregović 1974. godine. Pored velikog broja hitova, grupi se pripisuje i jedan od najvećih koncerata u istoriji domaće rok muzike – kod Hajdučke česme u Topčideru (Beograd), kada se okupilo više od 100.000 ljudi (1977.g.). Inače, omot njihovog prvog albuma proglašen je za jedan od 500 najboljih omota u istoriji.

HOROSKOP ZA DEČAKE KOJI PECAJU TEGLE Uvek pronađete slatkiše koje sakriju od vas. Ipak, pričuvajte se jedne tegle sa slatkim od smokava. Neko vam je postavio zamku. Ljubav – Ljubav nije kutija keksa. Nije ni vuneni džemper. Ni točak traktora. Ne. Ljubav je... ups, vaš horoskop se upravo završio! HOROSKOP ZA DEVOJČICE KOJE ZNAJU ČEMU SLUŽE KRAVE Devojčicama će cvetati ruže, ali samo onima koji se bave baštovanstvom. Tetke i ujne očekuju veliki problemi. Ha! Verovatno im dolazite u posetu. Zdravlje – Jahaćete kravu, i ta krava će štucati. A vi nećete. To znači da ste zdravi.

Učiteljica je na času pitala učenike o tome kako zamišljaju svoj život u budućnosti. Upitala je i Pericu: -Hajde sad ti, Perice. Šta ćeš biti kad porasteš? -Zna se, učiteljice. Biću – Pera!

Prve moderne olimpijske igre održane su 1896. godine u Atini (Grčka). Imale su 43 discipline u 9 sportova, i na njima su učestvovali samo muškarci. Na ovim prvim modernim Igrama, takmičari nisu dobijali medalje. Prvi olimpijski sportovi su bili: atletika, biciklizam, mačevanje, gimnastika, streljaštvo, plivanje, tenis, dizanje tegova i hrvanje.

Sova je jedina ptica koja može da vidi plavu boju. Najmanji i najplići okean na svetu je Severni ledeni okean.

Delfini spavaju s jednim otvorenim okom.

Popaprio i posolio: Dragan Stojković

eca koja su se našla na Sajmu knjiga u Beogradu ove godine imala su sreće. Posle dugog niza godina, drugi put uzastopce, bilo je mnošt vo k njižev nih programa za njih. Sedam dana, u okviru „Beskrajne priče“, kako smo ih nazvali, odvijali su se oni po dva puta dnevno u Dečjem paviljonu, koji su učenici Škole za dizajn ukrasili svojim radovima. Tako je, u mirnom kutku Sajma, poštovani dečji svet mogao da uživa u književnosti. Prvog dana bilo je, naravno, i najviše gužve. Mnogi su sedeli na podu ne bi li videli i čuli Ršuma, ali i njegove mlađe kolege: Zoricu Bajin Đukanović, Branka Stevanovića i Rajka Lukača. Posle su ih smenili putopisci, Milutin Đuričković, Laza Lazić, Božidar Pešev i Gordana Maletić, jer šta je lepše nego putovati? Ali lepo je i slušati šta se kome na putovanju dogodilo i kako se putnik vratio kući bolji nego što

je bio kad je pošao. Radionica bajki Zorice Kuburović donela je prisutnoj deci mnoga iznenađenja. Dok su se upuštali u izmaštavanje jedne nove bajke, decu je, na opšte zadovoljstvo, ova osvedočena majstorica pripovedanja vodila kroz daleke i zatravljene stazice fantastične priče. Ništa manje bili su zadovoljni i oni koji su pratili dogodovštine Dejana Aleksića, Popa D. Đurđeva i Igora Kolarova i njihovih svagda neobičnih junaka. Toj su se grupi posle pridružili i Rastislav Durman i Uroš Petrović – prvi sa neočekivanim, kobajagi horor pričama, a drugi sa mozgalicama za koje su oni najdomišljatiji dobili famozne loptice. I koleginice – pričalice, dve Vesne, Gajović i Aleksić, i po jedna Jasminka Petrović, Lidija Nikolić i Gordana

Bijela p^elA

Timotijević oduševile su svojim pričama o životinjama i prirodi, a decu je dočekao i stari znanac, Slobodan Stanišić, sa svojim omiljenim pesmama o školi i zaljubljivanju. Iznenađenje za većinu priredio je Božidar Mandić, šumski i pozorišni čovek, koji je svoju malu predstavu o povratku prirodi izveo s mnogo duha i šarma. Stariji su slušali od Raše Popova, žive enciklopedije i osvedočenog usmenog pripovedača, o nedaćama naše Isidore Sekulić, a prijatnu lirsku poeziju od odličnog pisca i recitatora Dragomira Ćulafića. I pisac i bibliotekar Miloje Radović umeo je da zainteresuje i zasmeje decu svojim kratkim pričama sa neočekivanim obrtima i zagonetkama. I tu iznenađenjima nije bio kraj. Pisac, reditelj i humorista Vladimir Andrić

govorio je o nesnimljenoj seriji „Hajduci“, prema knjizi Branislava Nušića, i uputio decu u tajne radionice scenariste. Najzad, predstavila su se i deca iz Bavaništa sa svojim radovima o pojmovima kao što su ćirilica i svetinja. Njima su na sličan način uzvratili poklone pisci Ljiljana Dugalić i Božidar Pešev. „Oproštajni valcer“ bilo je ime poslednjeg programa u kome je učestvovalo više pesnika za decu. Umesto muzike valcera, svi koji su se tu zatekli dobili su kolače i tako su se sedmo dnevni programi završili ne može biti bolje. U očekivanju sledećeg Sajma knjiga pisci pišu i smišljaju nove zanimljivosti za decu a ona će, nadamo se i tada dobiti priliku da se vide sa ovim ljudima, koji ih vole i misle na njih. Gordana Maletić

vijetu se ne može ugoditi, kaže narodna izreka, ali iskrena dječja srca željela bi svima udovoljiti. Dvadesetero učenika od prvog do trećeg razreda dodatne nastave srpskog jezika i kulture iz Vrginmosta pokušali su odgovoriti na pitanja da li je moguće svima udovoljiti, kako procijeniti kome treba i koliko pomoći, da li u tom pomaganju na kraju možemo izgubiti sebe. – Mnogo se treba truditi, svakim danom biti dobar. Jer dobro se dobrim vraća. Moramo biti dobri prema roditeljima, bakama i djedovima, prijateljima. Prema životinjama i prirodi. U školi, na ulici, nabraja Manuela. – Ali nemoguće je svima ugoditi. Važno je da poštujemo različita mišljenja, da nikoga ne uvrijedimo i da ne napravimo neku štetu. Čak ni onima koji nas ne vole, dodaje Ana. Ali kako danas prepoznati opasnost, nelagodu koja dolazi i kako se zaštiti?

– U tome nam pomažu lekcije koje se uče u školi, kod kuće: ne prilazite i ne uzimajte ništa od nepoznatih ljudi, podsjeća Helena. – Moramo slušati savjete mame i tate, učiteljice, ljudi koji nam žele dobro kako bismo izbjegli ljude koji kradu, lažu. Mada nije svaka laž jednaka. Postoje one male sitne laži koje ne mogu puno naškoditi, a postoje i okrutne laži, kaže Dario. – Ni jedna laž nije dobra. Nisu dobri ni neugodni i negativni ljudi. Ima ih i među vršnjacima. Ne volim pijance i ljude koji viču, ističe Lana iz trećeg razreda. U svijetu punom zamki djeca moraju biti oprezna. U svemu tome važno im je vjerovati u sebe. – Vjerovanje u sebe donosi uspjeh, pamet. Mame su nas pametne rodile, ali ta se pamet pokvari ako se ne koristi. Vjera u sebe gradi se učenjem, govori

Lana iz drugog razreda. – Vjerovanje u sebe zove se samopuzdanje. A ponekad nam na tom putu pomognu i naši idoli. Moj je idol moja mama jer je lijepa i pametna, uvijek onakva baš kakva treba da bude, tvrdi Marina. Među trenutnim idolima i uzorima ove male grupe mališana iz Vrginmosta još su lica sa TV ekrana i muzičke scene: Lepa Brena, Neda Ukraden, Severina, Rozga, Justin Bieber… ali prevladavaju mame i tate, pa čak i prijatelji iz razreda. Vjera u sebe važna je na svakom koraku, pa i u školi. Da li više vjerujemo u sebe ili onome kraj nas? – Recimo, pri pisanju tekstova najvažnije je vjerovati u sebe kako bi nadvladali tremu i bili sigurni u svoje znanje. Mada postoje trenuci kada nismo sigurni da

li je naš odgovor točan, pa zavirimo u tuđi rad. Prepisani odgovor nije moje znanje i rezultat, i ono nije ostalo u mojoj glavi, kaže Paula. – Znanje treba slobodno pokazati. Ne trebamo se stidjeti. Jer i ako griješimo, u školi smo da naučimo, daje savjet Vesna. Ali kako poslušati svoj glas, nadvladati tremu i ne pogledati u tuđi papir. – Moramo pročitati pitanje i dobro razmisliti. Najlakše je prepisati. Ali šta ako kod našeg prijatelja nije točno. Kada ne znamo, moramo da zastanemo, preskočimo to pitanje, odgovaramo dalje, a zatim vratiti se na to pitanje, dobro razmisliti i bez straha odgovoriti. Isplati se vjerovati u sebe jer uvijek kada vjerujem u sebe, dobro se završi, svjedoči Željka. Paulina Arbutina

Bijela p^ela

ulturna i duhovna manifestacija „Brankovi dani u Vukovaru“, 8. po redu, održana je i ove godine krajem septembra meseca na Dobroj vodi u Vukovaru. Učest vovala su mnoga deca iz škola u Vukovaru koja nastavu slušaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, kao i učenici iz OŠ Bijelo Brdo iz Bijelog Brda. Učenici iz OŠ Bijelo Brdo na Dobru vodu stigli su u pratnji svojih učitelja i profesora koji rade sa njima. Taj dan nastava je odrađena kao „integrisani dan“. To nije prvi put da učenici iz ove škole odrađuju svoje terenske nastave, integrisane dane na Dobroj vodi i u Vukovaru. Takvim radom i druženjem, boravkom na svežem vazduhu u prelepoj

prirodi veoma su zadovoljni i učenici i učitelji. I ove godine učenici iz Bijelog Brda bili su veoma aktivni. Veoma uspešno i zapaženo, predstavili su se pesmom, plesom, recitacijom i kraćim igrokazom. Svi su posetili sveti hram

gde ih je pozdravio paroh, otac Jovan i poklonio im brojanice i male ikonice. Kasnije su nastavili rad i druženje sa ostalim vršnjacima. Povratak je usledio posle 14 časova. Olivera Rupar, učenica 1. razreda, rekla je: Ovde

svirao „Za Elizu“ od Betovena. Zvuk klavira ju je potpuno očarao pa je tada poželela da i ona nauči da svira. Vrlo brzo nakon toga upisala je muzičku školu i krenula na prve časove. Najveća podrška su joj mama i baka sa kojima živi i koje uživaju da je slušaju svaki dan kako svira. U muzič koj školi sv ira klasiku koju obožava, a trenutno najviše voli Šo-

penove klavirske kompozicije. Kod kuće ipak više voli da se opušta uz sviranje muzike popularnih izvođača kao što su Sting, Koldplej ili pesme koje svira svetski poznati duet na violončelima 2Cellos, čija je velika obožavateljka. Cela soba izlepljena je posterima ove dvojice umetnika, a zbog njih je mama morala da je vodi na koncerte čak u Novi Sad i Varaždin. Sviranje

ako je tek nedavno krenula u osmi razred Osnovne škole „Dragutin Tadijanović“, već sada se teško može zamisliti neka kulturna manifestacija u Vukovaru da na klaviru ne nastupi Mina Guja Ždinjak. Osim toga, ona je i učenik šestog razreda osnovne muzičke škole, a klavir, kako kaže, predstavlja u isto vreme njen hobi i veliku ljubav. Kada je imala sedam godina, na televiziji je prvi put videla koncert klasične muzike, a pijanista je

Bijela p^elA

je baš lepo i zanimljivo. Današnji dan nam je bio super. Ponela sam vode sa izvora. Inea Dmitrović, učenica 4. razreda, voli terenske nastave u prirodi. Malo učimo, malo se zabavljamo, igramo, malo se sladimo, i to sve u prirodi. Sigurno ćemo i nagodinu doći. Sanja Čalošević iz 4. razreda se uvek lepo provede na Dobroj vodi kada su „Brankovi dani“. Ima puno dece, družimo se sa njima, trčimo po brežuljku, šumici. Uvek se skupimo kod spomen-ploče Branku Radičeviću. Zamišljam da i ja pišem pesme kao i on nekada. Goradana Pavić

vaj jesenji ras pust je do sada bio naaaajlepši od svih. Bio sam sa mamom i tatom u poseti rodbini u Engleskoj, u gradu Corbyju. Tamo imamo i prijatelje u društvu “Sveti Ilija” i mislili smo da ćemo ih posetiti jedan dan, ali su i oni kao i mi, imali raspust tako da ćemo ići ponovo (jupiii) i tada ćemo ih obavezno posetiti i upoznati. Moj rođak Luka, kod koga sam bio nekoliko dana, ide u srpsku školu, pa sam mislio sa njim da idem na jedan čas da vidim kako i šta oni rade na časovima srpskog a i da im ispričam pustolovine sa našom učiteljicom Nadom. Sve je bilo novo i lepo za mene, od aerodroma, aviona pa svega ostalog. Najbolje mi je bilo za noć veštica, jer smo išli u šetnju kroz

šumu, ceo krug. U šumi su nam postavili zamke i plašile su nas mumije, maskirani vojnici, zombiji i vampiri… Išli smo pored groblja, jurili su nas motornim testerama (bez lanca, naravno :)) i svašta nešto”, uzbuđeno nam piše naš drugar Zoki, Zoran Oreščanin, desetogodišnjak

iz Kopra, koji je evo, ove godine imao priliku da prvi put poseti Englesku ali i prvi put leti avionom. I već se raduje sledećem odlasku i ponovnom druženju sa devetogodišnjim Lukom, koji je inače rođen u Engleskoj. Dok Zoran već četvrtu godinu održava svoje znanje

dve različite vrste muzike za nju predstavlja put u dva potpuno različita sveta koje joj pruža omiljeni instrument. – Klavir je jedan prekrasan instrument koji proizvodi divan zvuk. Kroz te zvukove mogu da iskažem svoje emocije prema muzici koju sviram. Kao što pesnik svoje osećaje iskaže kroz stihove, tako i ja svoje pokazujem kroz klavir. Ako mi se dogodi nešto loše u toku dana ili nešto lepo, ja to uvek opišem sviranjem. To je moja ljubav i moj cilj u

životu. Neko će se možda baviti sportom ili biti doktor, a ja baš želim da sviram klavir, jer me ništa ne ispunjava više od toga, odlučna je ova mlada umetnica. U muzičkoj školi uporedo svira klavir, ide na hor i solfeđo, odnosno muzičku teoriju. Odlična je učenica, sve petice, kako u muzičkoj tako i u redovnoj školi. Za vežbanje izdvoji po dva sata dnevno, a svaki slobodan trenutak iskoristi i za sviranje kod kuće. Šest godina je svirala na sintisajzeru i

maternjeg jezika u školici srpskog kod učiteljice Nade Čupković,a u okviru AKUD Kolo iz Kopra, Luka istovremeno pohađa nastavu srpskog jezika u Corby-ju. Ali to nije jedina tačka koja ih povezuje. Zoki i Luka su izgradili pravo prijateljstvo i skovali planove za nove akcije u kojima će njih dvojica biti glavni junaci. Druženje će obojici dečaka ostati u lepom sećanju i nadi da će se uskoro ponovo sresti kako bi, kako kaže Zoki u svom pismu: “ovaj jednostavno jedinstven i nezaboravan događaj” ispunili novim avanturama, pričama i još lepšim uspomenama. Nada Čupković

čekala da dobije svoj prvi klavir, što se i desilo za rođendan početkom ove godine. Ljubav prema klaviru još uvek je ne popušta pa je Mina sigurna da će sledeće godine u srednju muzičku školu, jer sviranjem na crno-belim dirkama želi da se bavi profesionalno. Da li je u budućnosti čekaju velike koncertne dvorane na kojima će nastupati, to još uvek ne zna, ali je sasvim sigurna da će klavir i dalje biti njena najveća ljubav.

Bijela p^ela

N.M.

Jesen u Lici

Ana Bradaš, Knin

Žuta pjesma

Jesen je moje najdraže godišwe doba. Volim u to doba šetati šumom i gledati životiwe kako se, kao i mi, spremaju za zimu. Ove jeseni, nažalost nema puno voće, ali se ipak osjete miris pekmeza od šipla. Zimnica je spremqena. Drva su složena ispred kuće i čekaju hladnije dane. Una Dražić, 7. razr., Dowi Lapac

Žuto je sunce na nebu što nas grije. Žut je i mjesec koji nam se noću smije. Žuta su i žitna polja što nas kruhom hrane. Žuta je i košulja majstora Rade. Žuta je i lija što noću kokoši krade. Žuta je i haljina moje barbike Are. Žuto, žuto… najljepše je! Bojana Novaković, 4. razr., Trpinja

Radost koju ću pamtiti

Tawa Knez, Srb

Aleksandra Dorić, Bolman

Kad je nastavnica srpskog jezika ušla u razred i rekla da danas ima lep, ali težak zadatak, svi smo se zapitali: “Šta bi to moglo biti lepo. ali teško“ Čim smo saznali da nas „Bijela Pčela“ poziva u goste za dvadeseti rođendan, u razredu je zavladalo oduševqewe i radost. Ubrzo je oduševqewe preraslo u razočarewe kad je nastavnica rekla:“Ali mogu da idu samo dva učenika!“ „Daj Bože da to budem ja!“ – Verujem da su to, kao i ja, svi pomislili. Nastavnica je rekla da razmislimo pa ćemo sutra iz našeg razreda izabrati jednog učenika. Jedva sam čekala čas srpskog i izbor. Uz pomoć nastavnice smislili smo “propozicije“. Učenik treba da bude ne samo pretplatnik nego i suradnik. Tome sam se obradovala jer su mi u „Bijeloj pčeli“ objavqeni i likovni i literarni radovi. Šta vredi! Bilo nas je nekoliko takvih. Neko je predložio da ide onaj koji je duže pretplaćen. Odlično! Ja sam od prvog razreda. Ali opet je bilo više takvih učenika. Ni uspeh 5,0 u petom razredu nije mi pomogao jer je i moja drugarica Dragana imala taj uspeh. U meni se smewivala čas radost, čas razočarewe, sve do trenutka dok neko nije rekao da glasawem izaberemo između mene i Dragane. I opet: “daj Bože da to budem ja!“ Ovoga puta sam bila ja. Skočila sam od sreće. „Idem u Rijeku“- vikala sam čim sam ušla u kuću i grlila mamu i tatu. Oni su bili iznenađeni i srećni. Tu radost, sigurna sam, zauvek ću pamtiti. Teodora Đuranović, 6. razr., Daq

Tawa Bijelić, Vojnić

Nikola Jovanović, Trpiwa

Bijela p^elA

Iva Balaban, Jagodwak

Jovana Milić, Žegar

Bila sam na rođendanu „Bijele pčele“ Nastavnica je rekla da se povodom dvadeset godina izlaženja „Bijele pčele“ ide u Rijeku i da će iz razreda biti izabran jedan učenik. Srce mi je počelo ubrzano lupati, a u očima mi se videla želja. Posle glasanja bila sam presrećna jer su me izabrali. Uzbuđenje je bilo još veće jer nikad nisam bila u Rijeci. Put je bio dug, ali zanimljiv, a sunce nas je pratilo celim putem. Kad smo se približili Jadranu, pogled na more bio je čaroban. Jako mi se svidela vožnja brodicom od Opatije do Rijeke. Brodicu su zapljuskivali talasi, pirkao je svež vetrić, a vazduh je mirisao na more. Najviše mi se svidela priredba koju su nam pripremili naši domaćini. Pevali su dečji horovi iz Rijeke i Beograda. Do sada sam o princezama čula samo u bajkama, a sada sam imala priliku upoznati jednu pravu princezu, princezu Jelisavetu Karađorđević. Ona nas je pozdravila nasmejanog lica, ljubazna i prijatna, kako i dolikuje jednoj princezi. Naročito me obradovalo što sam dobila njen autogram, kao i od autora „Čipka i djeda Filipa“, Borivoja Dovnikovića. A kada sam u novinama videla našu zajedničku sliku, bila sam presrećna. Ova uzbuđenja oko putovanja, zanimljivih doživljaja i nova prijateljstva ostaće zauvek u mom sećanju.

Teodora Moćić, Jagodwak

Marija Dokić. 5. razr., Dalj

Jesen

Priča jednog lista

Odlaze nam laste lete prema jugu, a u srcu čežwa raste, donosi nam tugu. Krošwa suva, lome joj se grane, dok jak vetar duva i nosi crne vrane. Jasmina Manojlović, 6. razr., Trpiwa

Jesen Jesen je ušla na velika vrata, u haqini boje zlata. Sunčeve zrake sve mawe griju. a jesenski plodovi sve više zriju. Jelena Prokić, 6. razr., Trpiwa

Jelena Ćoso, Žegar

Sretan sam što živim na drvetu ispred učionice četvrtog razreda. Cijelo proljeće i ljeto kroz prozor sam promatrao moju Anju. Ime sam čuo od učiteljice kada je jednom otvarala prozor. Slušao sam kako moja Anja čita, kako razgovara, kako računa, kako se snalazi na geografskoj karti… Primijetio sam i crvenilo na licu kad joj nešto nije bilo jasno. Često je mijenjala frizure, od spuštene kose ili zavezane u rep do podignute u punđu. Često je mijenjala i trenirke, majice, ljetne haljinice… Početkom ljeta smo se rastali. Anji su počeli ljetni praznici. Cijelo ljeto sam mislio na moju Anju i iščekivao dan kad ću je opet vidjeti. Počela je nova školska godina. Moje Anje više ne viđam. Na njenom mjestu u učionici sjedi neka druga djevojčica. Od nesreće počinjem obolijevati. Moja zelena boja pretvara se u bolesno žutilo.

Jelena Gojkić, Jagodwak

Vukašin Axić, Markušica

Slađa Dragalović, Markušica

Marina Kovačević, 4. razr., Trpinja

Vawa Jelača, Srb

Tamara, Markušica

Bijela p^ela

Ana Maćešić, 5. razr., Mirkovci

Emilija Đurđević, 4. razr., Mirkovci

Milica Manojlović, 8. razr., Trpiwa

Stefan Kicoš, 8. razr., Daq

Sara Gavrovski, 8. razr., Daq

Anastasija Kujavić, 7. razr., Daq

Aleksandra Kolunxić, 7. razr., Daq

Bijela p^elA

Milica Lazić, 7. razr., Daq

Tamara Klajić, 7. razr., Daq

Jasmina Manojlović, 6. razr., Trpiwa

Marko Krwajić, 8. razr., Trpiwa

Miloš Manojlović, 6. razr., Trpiwa

Srđan Đilas, 6. razr., Mirkovci

Bijela p^ela

LAVIRINT

Zainteresiranih je puno, a kost je samo jedna

Pripremio Dragiša Laptošević

UKRŠTENE RIJEČI

Vodoravno i uspravno: 1. Svečana priredba sa igrankom 2. Aždaja 3. Kraq životiwa

ZAGONETKA

I dva trup trup, I dva lup lup, I dva gledaju, i dva slušaju, I deveti majbaša Ko je to? Što je to? Je li se predaješ?

CRNILICA

Ako ne znaš zagonetku, riješi crnilicu, no najboqe riješi oboje.

SLOŽI PAROVE

"Dobrom kowu i dobrom junaku svud su brodi, i gde god dođw vodi..." Ime Prezime Razred

1. Jabučilo 2. Bukefal 3. Šarac 4. Doro 5. Rosinanta 6. Đoli

Adresa

Odgovor

SKD Prosvjeta Pododbor Rijeka Bijela pčela Trg Sv. Barbare 1 51000 Rijeka

Bijela p^elA

1. Talični Tom 2. Kraqević Marko 3. Don Kihot 4. Ivo Senković 5. Napoleon 6. Vojvoda Momčilo

n a gr a d n i Z ADA T A K Koja se poslovica krije u ovom kowičkom skoku?

Web-zanimacije

AsteriKS i ObeliKS Vjerujem da ste svi čuli za najpoznatije Gale svih vremena: Asteriksa i Obeliksa koji žive oko 50. pr. Kr. u izmišqenom selu na sjeverozapadu Galije, području današwe Bretawe. Selo je poznato među Galima po tome što je jedino koje još nisu osvojili Julije Cezar i rimski legionari. Posebnost ovog naroda je nadqudska snaga koju crpe iz magičnog napitka koji priprema druid Panoramiks. Selo s jedne strane okružuje okean, a s druge strane četiri rimska utvrđewa, čija je namena paziti da Gali ne stvaraju nevoqe. Ali, nevoqama nema kraja uprkos svim wihovim pokušajima da ih spriječe. A zna se ko i uvijek pobjeđuje! Sigurno ste pogledali i kakav film u kojem su ova dva izuzetno simpatična junaka bili u glavnim ulogama, ili barem pročitali poznati strip autora Rene Goscinnyja i Alberta Uderzo-a, koji su prevedeni na više od 100 jezika. Za one koji vole animirane filmove postoji i stranica Zemqa crtića www.zemlja-crtica.com/asterixiobelix na kojoj može da pogleda čak šest crtaća. Za vas koji biste žeqeli još više informacija i zabave sa herojima iz galskog sela predlažem da pogledate zvaničnu web-stranicu www.asterix.com sa koje možete poslati e-card prijateqima, ali pazite: broj razglednica je

ograničen na 10 u toku jedne sedmice! Stranica nudi bogat opis svih junaka stripa ponaosob: 34 Gala, 54 Rimqana i 34 drugih junaka kao i informacijom u kom stripu se tačno nalaze. A kada sve likove lepo prostudirate, e, onda možete da se prihvatite rješavawa kviza sastavqenog od 20 pitawa. Od vas se očekuje samo jedno: znawe engleskog!

RJE{EWA

IMENOSLOV

UKRŠTENE RIJEČI

složi parove

1. Pir 2. Ala 3. Lav

1. Jabučilo - Vojvoda Momčilo 2. Bukefal - Napoleon 3. Šarac - Kraqević Marko 4. Doro - Ivo Senković 5. Rosinanta - Don Kihot 6. Đoli - Talični tom

ZAGONETKA

Odabrala: Nada ^upkovi}

Kow

Za ta~no rje{ewe nagradnog zadatka filmom "Agi i Ema", po romanu Igora Kolarova, nagrađen je Milan Gostić iz Banovaca.

Znate li kako nastaju imena i prezimena? I šta ona znače? Ako ne znate, čitajte imenoslov. VELIZAR je muško ime izvedeno od imena BALTAZAR, biblijskog imena jednog od mudraca. Ime dolazi iz semitskih jezika, akadskog, kojim se govorilo Vavilonu. Dolazi od složenice: Bel - šara/ra usur, prevodi se kao "štititi kraqa". Od Bavilonaca to ime prelazi u hebrejski, kao Balšazar, a prema grčkom i latinskom govoru izgovara se Batathazai Baltazar. Reformom jezika u vrijeme Justinijana, klasično grčko slovo B (beta) postaje V (ve) te prelazi u starosloveski jezik. Zato se kod srba izgovara kao Valtazar a kod većine ostalih je zadržano slovo B a ime Baltazar. B. Kostić

Bijela p^ela

ČIPKO I DJED FILIP

ISSN 1331-5455

Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

NAGRADE Nagrada Rijeke 2005. •Nagrada Grada Cucić 2011. •Zmajeva Sima nagrada 2012. •

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA - Uređuje redakcijski kolegij - V.D. glavnog urednika: SRĐAN TATIĆ - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likovni urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ - Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR BEDNJANEC - Štampa: Skaner Studio, Zagreb - List izlazi mjesečno - Tiraž: 1500 primjeraka Adresa uredništva: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - PODODBOR RIJEKA, Trg. Sv. Barbare 1 - Telefon (051) 330-867, tel./faks 330-873 E-mail: bijelapcela@yahoo.com - IBAN: HR8823600001500150831 - Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Sektor informiranja, pod brojem: 757

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije