Hrvatska na venecijanskom Biennaleu

SADRŽAJ

1.

UVOD

2.

SUDJELOVANJE REPUBLIKE HRVATSKE NA VENECIJANSKOM BIJENALU ARHITEKTURE

2

3

2.1 1991.

2.1.1 Prvo sudjelovanje samostalne Hrvatske

2.2 1996.

2.3 2000.

2.3.1 'Transparency of the Hyperreal'

2.4 2002.

2.5 2004

2.5.1 Okviri/ Frameworks

2.5.2 'Absolute Internet'

2.6 2006.

2.6.1 Između sustava

2.7 2008.

2.7.1 Morske orgulje i Pozdrav Suncu

2.7.2 Tko se boji vuka još u digitalnoj eri

2.8 2010.

2.8.1 Brod/The ship/La nave/Le bateau

2.

OSVRT

4.

BIOGRAFIJE AUTORA

5.

BIBLIOGRAFIJA

6.

POPIS GRAFIČKIH PRILOGA

3 3 6 7 8 12 13 13 20 24 24 32 32 37 41 41 51 52 59 61

1. UVOD Venecijanski bijenale (talijanski: Biennale di Venezia) je najveća svjetska izložba suvremene umjetnosti koja se održava svake druge godine u Veneciji na prostoru Giardina i Arsenala.

Venecijanski Bijenale arhitekture ima u usporedbi s Bijenalom likovnih umjetnosti relativno kratku tradiciju. Paolu Portoghesiju treba zahvaliti realizaciju manifestacije "Strada novissima", koja u smislu povijesti arhitekture predstavlja jedinstven start. Ta izložba ne samo da je Veneciju dovela na zemljopisnu kartu pozornosti suvremene arhitekture, već je istovremeno bila važan doprinos i označila prekretnicu u arhitektonskom diskursu. Danas je neosporno da je taj takozvani "Bijenale postmoderne" istovremeno etablirao star‐system u arhitektonskoj kulturi te tako utemeljio novu epohu u povijesti arhitekture.

Za kustosa prve izložbe arhitekture u Veneciji 1975. odabran je Vittorio Gregott. Izložba se održava u sklopu izložbe vizualnih umjetnosti, a nakon nje uslijedile su i izložbe 1976. i 1978.

Izložba arhitekture postaje samostalna 1980. Godine tijekom mandata Giuseppea Galassoa (1979.‐1982.). Nakon izgradnje Rossijeva Teatro del Mondo, Galassoa organizira izložbu pod nazivom La del passato presenza. Ta prva izložba bavi se pitanjem postmodernizma koji sugerira novi pogled na povijest i u konačnici postaje neiscrpna riznica opravdanja za razne slobodne oblike i dekoracije.

Iz toga proizlazi i ideja Paola Portoghesija za glavni postav izložbe nazvan Strada Novissima. Strada Novissima je oblikovana od dvadesetak pročelja različitih autora i treba predstavljati hipotetsku postmodernu ulicu.

Druga samostalna izložba arhitekture 1982. bavi se pitanjem arhitekture u islamskim zemljama, od kraja drugog svjetskog rata.

Treće izdanje izložbe održava se 1985. godine. Kustos izložbe je Aldo Rossi naziva ju Progetto Venezia i poziva niz manje ili više afirmiranih arhitekata da prikažu svoja razmišljanja o prostoru Venecije i predlože neke intervencije koje će transformirati prostor i stvoriti neke nove odnose, u laguni kako i na kopnu.

Na spomenutoj izložbi 1985. godine sudjeluju hrvatski predstavnici, Nikola Polak i Ivan Crnković s projektom Ca' Venier dei Leoni, Nenad Fabijanić s projektom mosta Ponte dell' Accademia te Andrej Uchytil s Renatom Waldgoni s projektom Rocca Di Noale.

Iduća izložba 1986. godine posvećena je radu arhitekta Hendrika Petrusa Berlagea.

Tek nakon 2000. godine izložba arhitekture u Veneciji dobiva stalni dvogodišnji ritam.

2

2.

SUDJELOVANJE REPUBLIKE HRVATSKE NA VENECIJANSKOM BIJENALU ARHITEKTURE

2.1

1991.

Godina : 1991.

Glavni kustos : Francesco Dal Co

Peta Međunarodna izložba arhitekture održana je 1991. godine i nastavak je različitih aktivnosti koje je Dal Co podupirao u prethodnih godina. Dal Co uvodi razne novitete, koncipira ovu izložbu poput umjetničke izložbe i poziva nacionalne paviljone da sudjeluju.

Također, naglašava važnost suočavanja bijenala s venecijanskom prostoru, i to objavljivanjem natječaja 1988. godine čije su teme bile obnova Padiglione Italia (prva nagrada ‐ Francesco Cellini), obnova Palazzo del Cinema na Lidu (prva nagrada ‐ Rafael Moneo) i preoblikovanje Piazzale Roma.

Usprkos dobrim preduvjetima, niti jedan projekt nije realiziran.

Najuspješnijim rezultatom smatra se Stirling i njegov Bokk Paviljon.

Među najvažnije sudionike spadaju Austrija ( izložena djela Coop Himmelb (l) au), SA (izložena djela Petera Eisenmana i Franka O. Gehryja), Švicarska (izložena retrospektiva Herzoga & de Meurona) i Norveška (izložena djela Sverre Fehna).

2.1.1 Prvo sudjelovanje samostalne Hrvatske

Hrvatska kao samostalna država prvi puta sudjeluje na Venecijanskom bijenalu 1991. godine. Stoga je bilo od neobične važnosti da predstavi vlastito kulturno nasljeđe. Izabrani rad bio je zapravo odljev prvonagrađenog rada s natječaja Shinkenchiku iz 1983. godine, arhitekta Ivana Crnkovića, u suradnji s Emilom Šverkom, pod nazivom Novi hrvatski dvorac ili kuća sa šest jednakih prostorija. Riječ je o skulpturalnoj interpretaciji arhitekture, točnije tlocrta i fasada navedenog projekta izvedenoj u aluminiju i smještenoj u prirodno okruženje parka.

„ Crnković je na natječaju nastupio preispitujući povijesne tipološke dispozicije enfilade čija je neutralnost poslužila kao polazište za polemiku o neprostornosti arhitekture, kao i o prekidu doslovne veze između funkcije i prostora. Crnković je manipulirao asemblažem tradicionalnih arhitektonskih elemenata‐ sobom, vratima, rampom, kroz koje je proveo slijed svojih konceptualnih preokupacija u

3

nastojanju da se jednostavna prostorna dispozicija temeljena u kvadratnom tlocrtu interpretira kao borghesovski labirint.“ Citat iz knjige Suvremena hrvatska arhitektura‐ testiranje stvarnosti

slika 1.1 SKICE

4

slika 1.2 CRTEŽ PROČELJA

slika 1.3 TLOCRT

slika 1.4 CRTEŽ PROČELJA

5

2.2

1996.

Godina : 1996.

Glavni kustos : Hans Hollein Naslov : Arhitekt kao seizmigraf Zlatni lav za najboljeg nacionalnog predstavnika : Japan Zlatni lav za najbolju interpretaciju : Odile Decq‐Benoît Cornette,Juha Kaako, Illka Laine, Kimmo Llimatainen, Jari Tirkkonen, Enric Miralles Moya

Holleinova je ambicija bila odrediti trendove predmetnog trenutka suvremene arhitekture. Hollein nastavlja model izložbe koji je postavio dal Co. Cilj izložbe je istražiti sposobnosti arhitekta da uhvati vibracije ondašnjeg vremena i pokuša ih prevesti u jezik budućeg vremena. Zahvaljujući pažnji koju poklanjaju neobičnim elementima kao što su sustavi komunikacije i nove tehnologije, arhitekti mogu promijeniti ključna mjesta u urbanom pejzažu, provocirajući tako tradicionalnu ideju o urbanom prostoru.

Na izložbu je pozvano sedamdesetak arhitekata (Frank O. Gehry izlaže nacrte za Guggenheim muzej u Bilbau), Tadao Ando, Jean Nouvel, Renzo Piano, Zaha Hadid, Coop Himmelb(l)au, Peter Eisenman, Norman Foster, Herzog & de Meuron, Arata Isozaki, Toyo Ito, Philippe Stark, Jorn Utzon, Alvaro Siza Vieira, Massimiliano Fuksas, Rem Koolhaas, Rafael Moneo).

Glavna nagrada izložbe postaje Zlatni lav, a 1996. ga dobivaju Ignazio Gardella, Philip Johnson and Oscar Niemeyer

Hrvatska nije imala svog predstavnika na bijenalu 1996. godine.

6

2.3

2000.

Godina : 2000.

Glavni kustos : Massimilian Fuksas Naslov : Grad: manje estetike, više etike Nagrade: Zlatni lav za životno djelo : Renzo Piano, Paolo Soleri, Jørn Utzon Zlatni lav za najbolju interpretaciju : Jean Nouvel Posebna nagrada za najboljeg nacionalnog predstavnika : Padiglione Spagnolo Posebna nagrada 'Bruno Zevi' za najboljeg profesora arhitekture : Joseph Rykwert Posebna nagrada za najboljeg izdavača na području arhitekture : Eduardo Luis Rodriguez, izdavač Arquitectura Cuba Posebna nagrada za najboljeg fotografa arhitekture : Ilya Utkin

Tema grada toliko je važna za promišljanje budućnosti društvenog i urbanog konteksta s pozicije ovlasti i obveza arhitekata kao kreatora i intelektualaca da je Fuksas, na engleskom (grad je u naslovu teme naime napisan na talijanskom jeziku), dodao poruku: manje estetike, više etike.

Odabrana tema sažima gotovo sve probleme suvremenoga društva, suočena sa sve ubrzanijim ritmom povećanja stanovništva u urbanim sredinama.

Središnje mjesto izložbe bilo je u zgradi Corderia u Arsenalu, gdje su se na golemu platnu, 280 metara dugu i 5 metara visoku, sinkronizirano isprepletali videozapisi odabranih urbanih aglomeracija. Prema Fuksasovoj zamisli taj je megaekran trebao zahvatiti beskrajnu složenost prirode gradova od urbanoga konteksta s besmislenim, neplanskim stambenim nakupinama, neorganiziranim predgrađima, neiskorištenim prostorima depresije na jednoj i koncentracije energije i sadržaja na drugoj strani, do nelogičnih razmještaja i sukoba u društvenom kontekstu poput beskućnika, izbjeglica, marginalnih skupina i getoiziranih manjina. Sva je šarolikost te menažerije prema Fuksasu najuočljivija na kolodvorima, zračnim lukama, u podzemnim željeznicama, trgovačkim centrima, dakle namjenskim objektima koji bez obzira na zemljopisne i kulturne razlike svagdje na isti način ukazuju na cijeli spektar degradacije društva i okoliša.

7

2.3.1 'Transparency of the Hyperreal'

Pod naslovom Transparency of the Hyperreal, radovi nagrađeni na Shinkenchiku i Central Glass natječajima izloženi su u galeriju Imaginu u Dorsoduru iza Ca' Rezzonico, pored Trga Svete Margarite.

Izložba je fokusirana na odnos fizičkog i virtualnog u arhitekturi. Prva prostorija galerije prezentira vizualni, a druga audio‐taktilni aspekt istog koncepta. Niz transparentnih plastičnih tuba označava fizički prijelaz iz jednog u drugi svijet. Osim putem vizualnih izložaka, projekt je prezentiran i putem hipersenzitivne audio‐taktilne 8,5 metarske konzole prozvane horizontalnim totemom. High‐tech interaktivna konzola bila je jedini izložak u prostoriji. Podjeljena je u pet segmenta koji sadrže audio‐taktilne opise koncepata predstavljenih na klasičan vizualni način u prvoj prostoriji. Posjetitelji su na taj način mogli iskusiti arhitektonske ideje na potpuno nekonvencionalan način, čime je stvoren uzorak nove senzibilnosti.

Arhitektura je shvaćena kao medij prijenosa fenomenološke stvarnosti.

Važno je napomenuti da totem nije isključivo bio namijenjen slijepim osobama koje su samo paradigma jedne moguće nove audio‐taktilne kulture, koja bi mogla, ili čak trebala, odmijeniti eksplozivno vizualnu civilizaciju u kojoj danas živimo.

– Penezić & Rogina

Smatramo da bi arhitektura budućnosti trebala biti ta koja će prizvati osjetila koja sada u nama spavaju ili tinjaju, a koja će upotpuniti ili nadmašiti ova na koja se sada oslanjamo.

– Rogina (ČIP 3/4, 2000.)

Na bijenalu su izloženi slijedeći radovi 'Tokyo works' – 'Stil za 2001.', 'Staklena kuća 2001', 'Jednostavnost/Složenost', 'Mogućnost nekretanja' i 'Arhitektura koja poštuje zemlju'.

Rad 'Stil za 2001.' iz 1984. godine je predstavljen zbog svojeg dvojakog značenja – Dioklecijanova palača je zanimljiva zbog svog lokalnog karaktera i tradicije, ali i zbog univerzalnosti, tj. globalnog karaktera, koje istovremeno egzistiraju. Povijesno iskustvo Dioklecijanove palače pokazuje da careva palača postaje grad, odnosno da se neki arhitektonski tipovi mijenjaju ili razvijaju, a s novim tehnologijama pretpostavljene su i nove kvalitete. Crtež nema treću dimenziju koja bi implicirala transformaciju iz tipa u model, već je predložak razmišljanja Penezića i Rogine o temi iskustva, kontinuiteta i diskontinuiteta, dualnosti, dinamike i razvoja.

8

Tema koja nam je bila zanimljiva jest proces, razvoj, što znači arhitektura koja nije petrificirana, što se provlači kroz naš rad kasnije.

Znači arhitektura koja nije monument i ne participira promjene.

Upravo je Dioklecijanova palača životom, erozijom, postigla ono što danas jest, i ne možemo reći da da je to erozija u negativnom smislu, nego je to vitalna struktura. Iz toga smo izvukli kovanicu da samo najvitalniji sustavi mogu prihvatiti destrukciju kao konstruktivan čin.

Ne može se točno definirati gdje prestaje destrukcija a započinje konstrukcija, i da li je šteta da je ta destrukcija učinila to što je učinila, ili da li je dobro što je učinila.

– Penezić & Rogina

Neke teze koje smo postavili 1984., na neki su se način potvrdile 1999. Uvidjeli smo da smo tu matricu 'bez mjerila, bez tipologije i bez stila' uspostavili na neki način već kod razgradnje Dioklecijanove palače. Poslije smo tezu 'arhitektura kao priroda' inaugurirali na natječaju 1996., upravo vezano uz Kazuyo Sejima i njezin odličan izazov s temom 'Mogućnosti nekretanja'. To smatramo manifestnim i zato su te teze jasno istaknute u prostoru galerije.

– Rogina (ČIP 3/4, 2000.)

slika 2.1 KUĆA ZA SLIJEPCA

9

slika 2.2 POSTAV IZLOŽBE NA BIJENALU

slika 2.3 'HORIZONTALNI TOTEM'

10

slika 2.4 AUDIO‐TAKTILNI POSTAV

11

2.4 2002.

Godina : 2002.

Glavni kustos : Deyan Sudjic Naslov : Next Nagrade: Zlatni lav za životno djelo : Toyo Ito Zlatni lav za najbolji projekt internacionalne izložbe: Ibere Camargo Foundation di Porto Alegre (Brazil), Alvaro Siza Vieira Posebna nagrada za najbolje nacionalno sudjelovanje : Nizozemska

Tema kojom se bavi osmo bijenale arhitekture u Veneciji 2002. godine je budućnost arhitekture.

Zahvaljujući crtežima, modelima i novim tehnološkim mogućnostima, danas je moguće lako predvidjeti arhitekturu u bliskoj budućnosti.

Izložba je stoga usmjerena na prikazivanje procesa stvaranja arhitekture, fizičkih modela, istraživanju materijala te tragova i elemenata budućih projekata.

Jedna od ključnih značajki je, dakle, pozornost posvećena materijalima. Svi izlagači bili su pozvani prikazati ne samo crteže i modele nego i istražiti konkretne materijale kao što su cigla, staklo, metal, kako bi se prikazali i dokazali utjecaji koje materijali imaju na arhitektonski prostor.

Hrvatska nije imala svog predstavnika na bijenalu 2002. godine.

12

2.5 2004.

Godina : 2004.

Glavni kustos : Kurt W. Forster Naslov : Metamorph Nagrade: Zlatni lav za životno djelo : Peter Eisenman Zlatni lav za najbolju nacionalno sudjelovanje : Belgija ('Kinshasa, the Imaginary city') Zlatni lav za najznačajnije ostvarenje izložbe : SANAA, Kazuyo Sejima + Ryue Nishizawa, projekt za Muzej suvremene umjetnosti 21. stoljeća u Kanazawi (Kanazawa, Japan) i za proširenje Instituta za modernu umjetnost u Valenciji (Valencia, Španjolska)

Razvoj novih tehnologija i materijala omogućio je generiranje metamorfne arhitekture koja je tema devetog Venecijanskog bijenala arhitekture po izboru Kurta W. Forstera.

Forster predlaže novu viziju suvremene arhitekture u kojoj je moguće ostvariti neke nove odnose, drugačije od onih u tradicionalnoj ideji arhitekture kao spoja izoliranih, dobro definiranih dijelova.

Izložba je podijeljena u sedam dijelova : transformacija, topografija, površine, atmosfere, Hyper‐projekt, Harrowing of the City, Priroda umjetnog. Prvi i najvažniji dio, transformacije, bio je posvećen četirima umjetnicima koji su duboko promijenili teorijsku raspravu početkom 80‐ih : Rossi i Stirling na jednoj i Eisenman i Gehry na drugoj strani.

2.5.1 Okviri/ Frameworks

Čelična konstrukcija 632 x 534 x 315 cm Stakleni okviri 250 x 250 x 3 cm Betonske platforme 120x 120 x 30 cm Elektro‐ motor 1.1 kW

“Teoretski to je kontinuirani prostor, konačan prostor koji se proteže od točke A do točke B. U obje varijante, složenoj i banalnijoj, i onoj komotnijoj, prostor je identičan, prijeđeni put je isti, samo se mijenja njegova kvaliteta. Tunel predstavlja dilemu – kvalitete života, identiteta ovoga prostora, u odnosu na najširi kontekst. Put od vrata do vrata, od ulaza do izlaza je isti u oba slučaja, samo se mijenja njegova kvaliteta, i način na koji su u njemu prisutni ljudi.“ ‐ Toma Plejić

13

2004. je godine prvi put hrvatska selekcija smještena u prostoru Arsenala uz središnju izložbu na temu Metamorph, umjetničkog direktora izložbe Kurta W. Forstera. Metamorfoza, prema rječima selektorice Helene Paver‐ Njirić, dobro ocrtava i hrvatsko društvo u posljednjih desetak godina. Selektorica je pozvala mlade arhitekte, sve ispod 30 godina, Petra Miškovića, te Leu Pelivan i Tomu Plejića koji zajedno djeluju u vlastitu arhitektonskom uredu Studio Up. Oni su zatim pozvali na suradnju ambijentalnu umjetnicu Ivanu Franke koja u svom radu okoliš tretira kao integralni dio umjetničkog djela, kako bi zajedno izradili instalaciju u zadanom prostoru Artiglieria pravokutnog oblika, površine oko stotinu kvadratnih metara.

Izložba Okviri/Frameworks je pritom i doslovno site‐specific, interpretirajući lokaciju u koju se umješta – Veneciju nestabilnih temelja, i staklo kao tradicionalni obrtni produkt Venecijanske lagune. ‐ Silva Kalčić

Riječ je o svojevrsnoj arhitektonskoj skulpturi, nizu staklenih paralelnih okvira koji tvore tunel. Svaki od okvira postavljen je na vodilice upravljane elektromotorom te je tako omogućeno mijenjanje tlocrta i presjeka samog „tunela“. Mijenjanjem oblika, mijenjaju se i percepcija tj. doživljaj prostora. Tako da se u četiri minute, koliko traje pomak, prolaznik može osjećati i slobodno i skučeno. Nesigurno i tjeskobno, iznenađeno i ugodno, te tako bivati aktivnim sudionikom ovog mehanizma.

“Posjetitelji moraju proći kroz tunel, ali ako ne žele riskirati, ako ne vide nekoga u tunelu tko bi ih ohrabrio u tome što činiti, idu tzv. mimo‐putem, i u tom slučaju tunel poimaju kao objekt, a ne prostor.

Tako je ovaj prostor live‐back prostor, od posjetitelja traži angažman, stav, pripravnost i sposobnost reagiranja – budući da izmiče, odnosno doslovno izmiče tlo pod nogama, potrebno je promptno reagirati. Malo je i opasan.” ‐ Lea Pelivan

Kao referentna točka rada navodi se Vladimir Turina, s obzirom na njegovo istraživanje mogućnosti transformacija u arhitekturi, čije funkcije interpretira kao procese u vremenu. Instalacija na Bijenalu stoga nije arhitektura nego prije svega stroj, uređaj, device. ‐ Silva Kalčić

14

“U našem se radu ne može razlučiti kretanje i zadržavanje posjetitelja, to je dvoje poistovjećeno. Kretanje posjetitelja je istodobno predstavljanje rada. Sam rad je, dakle, stakleni tunel kojim su povezani sučeljeni ulazi u sobu. Posljedica klizanja okvira je mijenjanje oblika tunela, njegovih fizičkih karakteristika. On je u jednom trenutku ravan i relativno kratak i širok, kroz neko vrijeme pomakom se pretvara u jedan zakrivljeni, izduljen tunel, da bi se potom vratio u prvobitni položaj. Cijelo vrijeme pulsira između ta dva ekstremna položaja‐stanja. Analogijom s fizičkim medijem filma, odnosno kao što film ima 16 ili 24 sličice u minuti, tako su i ovdje parametri arhitektonskog okvira – debljina stakla i širina kotača, proizašla iz konkretnih

arhitektonskih

zahtjeva.

Film

je

kontinuirano

dokumentiranje trajanja u vremenu, a Okviri su kontinuiran prostor koji je razlomljen, odnosno isječen na manje segmente” ‐ P. Mišković

15

slika 3.1 TLOCRTI

16

slika 3.2 PRESJECI

slika 3.3 POGLED

17

slika 3.4 POGLEDI

slika 3.5 PRESJECI

18

slika 3.6 PAVILJON U ARSENALIMA

19

2.5.2 'Absolute Internet'

Arhitekti Penezić i Rogina dobili su poziv za sudjelovanje na izložbi glavnog selektora i direktora ovogodišnjeg Bijenala arhitekture u Veneciji, Kurta W. Forstera. Svjetski priznati teoretičar i povjesničar arhitekture, je zadao temu 'Metamorph'. Odabrana je tema kojom se želi napraviti presjek promjena u arhitekturi u zadnja tri desetljeća. Penezić i Rogina su pozvani da u društvu vodećih svjetskih arhitekata u sekciji 'Surfaces' ('Površine') izlože svoj projekt pod naslovom 'Absolute Internet', nagrađen u Japanu na natječaju časopisa Shinkenchiku (Japanski arhitekt). Po prvi puta je selektor Bijenala pozvao nekog hrvatskog arhitekta u vlastitu selekciju.

U projektu 'Arhitektura u digitalno doba' Penezić i Rogina istražuju potencijale informatičkih tehnologija u kreiranju jedne nove multisenzorijske prirode.

Kako arhitektura u digitalnoj eri definitivno nije više igra volumena na svjetlu, već ona obavija igru digitalnih informacija u prostoru, koncepcija digitalnog informativnog okružja ‐ Datasupermarket: infoscapes > mediascapes > e‐scapes >>> ‐ poput jedne potpuno nove prirode, predstavlja elektronički šator za moderne nomade.

Datasupermarket nije ni analogan (poput klasične knjižnice) ni analogno‐digitalan (poput suvremene mediateke), već digitalan, elektronički okoliš "konstruiran" informacijama u kojem bitovi zamjenjuju opeke, informacije zamjenjuju mort, a sučelja zamjenjuju zidove i sastoji se od ritualnog (fizička kotva ‐ atavistički ostaci) i virtualnog (cyber matrica ‐ transformacijski algoritmi) dijela javnog/društvenog događaja.

Postmoderna je donijela novi vokabular, što nam je bila odskočna daska. Vrlo smo brzo shvatili da je promjena prisutna i tako smo se prvi počeli baviti digitalnom arhitekturom, koja prodire u neistražene odaje tijela i uma. Prijelomna je bila 1990. kada smo u Japanu nagrađeni na natječaju za staklenu kuću za 2001., gdje smo već u naslovu rada “Staklena kuću za slijepog čovjeka” preokrenuli temu natječaja. Htjeli smo reći da postoje druge kakvoće materijala koje još nisu istražene. ‐ Rogina

Ideja korporalnosti koja je u uskoj vezi s elektronikom predstavljena je u projektu Raelity‐Show Para‐Site House nagrađenom na na tokijskom natječaju Surround DataHome 2001. koji se bavi mogučnošću implantiranja obitavališta u gusti i definirani okoliš današnjice čiji je obrazac No‐Stop City Archizooma iz šezdesetih.

20

Zamisao samogenerirajućih implantata fabuliranih više zakonitostima interneta, a manje klasičnim urbanističkim načelima prezentirana je uz osnovni moto "Post‐prostornoga urbanizma ‐ Post‐prirodne ekologije ‐ Post‐pop populacije". U postojeću gustu strukturu tipičnoga garagelanda usađuju se urbanom akupunkturom otvorene jedinice sazdane od ogibanja jedne jedine plohe, integriranog arhitektonskog elementa koji odmjenjuje najčešće segregirane tektoničko ‐konstrukcijske, tehnološko‐instalacijske te informatičko‐ dekoracijske aspekte. Arhitektonsko je sučelje tog Metastacityja istovremeno integrirajuće i dezintegrirajuće, labirintna kontinuirana ploha što tvori međuprostore za međuvrijeme, istovremeno omata i odmata.

Ne radi se primarno o zakloništu, iako ona to nesumnjivo jest, već o sučelju urbanih nomada i njihova neposrednoga okoliša gdje novi vid voajerizma sastaje novi vid egzibicionizma, billboardima svakodnevice na kojima se instantno projicira ono što se događa u potpuno transparentnoj unutrašnjosti. Uz pomoć dvije platforme u neprestanom kretanju "surfa" se od jedne do druge sekvence i nije jasno radi li se o stvarnim ili virtualnim zbivanjima, kućnim aktivnostima ili scenariju, jesu li objekti naprave ili artefakti.

slika 3.7 ABSOLUTE INTERNET

21

slika 3.8 ABSOLUTE INTERNET

slika 3.9 ABSOLUTE INTERNET

22

slika 3.10 REALITY‐SHOW PARA‐SITE HOUSE

23

2.6 2006.

Godina : 2006.

Glavni kustos : Richard Burdett Naslov : Cities. Architecture and society Nagrade: Zlatni lav za životno djelo : Richard Rogers Zlatni lav za najbolju nacionalno sudjelovanje : Danska (“CO‐EVOLUTION”, dansko/kinseka suradnja, o održivom urbanom razvoju u Kini) Zlatni lav za najbolji urbanistički projekt : Javier Sanchez/Higuera + Sanchez za projekt stanovanja “Brazil 44” u Mexico Cityju

Glavno pitanje postavljeno na desetom venecijanskom bijenalu arhitekture glasi: mogu li gradovi promijeniti sliku svijeta?

Bijenale se bavi temom takozvanih globalnih gradova, gradova u kojima stalno živi više od tri ili četiri milijuna ljudi i suočavaju se s različitim problemima : od imigracijskih do pitanja mobilnosti.

Izložba uzima u obzir neka temeljna pitanja suvremenog društva, pokušavaju prodrijeti u moguće interakcije između arhitekture njenih korisnika.

Deseto izdanje izložbe pokazalo je manifest za grad 21. stoljeća, posvećen potencijalnom doprinosu megalopolisa boljem, demokratskom i poštenom svijetu.

2.6.1 Između sustava

Na 10. Venecijanskom bijenalu Hrvatsku su u centralnom Talijanskom paviljonu predstavljali arhitekti Saša Randić i Idis Turato izložbom „Između sustava“. Budući je tema samog Bijenala bila „Gradovi: ljudi, društvo, arhitektura“, arhitekti su odlučili prikazati procese promjene na primjerima triju jadranskih gradova: Rijeke, Splita i Dubrovnika. Izložba se bavi preobrazbom hrvatske obale koja je drastično promijenila svoj izgled i karakter u posljednjih dvadeset godina. Turistička propaganda usporedna sa stvarnim stanjem stvari.

Hrvatska kao zemlja u vječitoj međufazi, na granici teritorija i političkih sistema, u tranziciji. Svi ti procesi vidljivi su vrlo dobro upravo na primjeru odabranih hrvatskih obalnih gradova.

Sights and Sounds of Croatia je prostorna instalacija u Talijanskom paviljonu s mobilnim robotom (model robota izradili su Željko Kranjčević Winter i Stjepan Bukvić na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, pod vodstvom prof. Ivana Petrovića) i višekanalnom audio‐video projekcijom MUZIS (autor videa je Radislav Jovanov Gonzo, a glazbe Damir Martinović Mrle).

24

„Hrvatski projekt Između sustava bavi se prostorom hrvatske obale i gradova, prikazujući specifičnosti hrvatskog povijesnog i zemljopisnog položaja te utjecaja društvenih i političkih transformacija na razvoj prostora. Prikaz je koncentriran na prostor tri obalna i lučka grada: Dubrovnik, Split i Rijeku, gdje će se kroz prikaz razvojnih trendova prikazati refleksije globalnih trendova u hrvatskom kontekstu.

Razvoj našeg obalnog prostora je u velikoj mjeri uvjetovan promjenama geopolitičkog položaja, gdje su intenzitet i dinamika promjena imali iznimno značajan utjecaj na razvoj obalnih gradova.

Uzmemo li u obzir da je u proteklom stoljeću hrvatski prostor prošao kroz pet različitih političkih i državnih sustava, u ovom trenutku se zemlja priprema za još jednu promjenu pred ulazak u Europsku uniju, tada je jasno da je riječ o potpuno specifičnom prostoru obilježenom diskontinuitetom. Naziv Između sustava označava stanje latentne nestabilnosti svojstveno hrvatskom kontekstu ali i specifične pristupe i metode koje su razvijene u takvom okruženju.

Pitanje na koji način je moguće izgraditi koncept razvoja koji će istovremeno očuvati prirodne i povijesne vrijednosti prostora nije samo središnje hrvatsko nego opće pitanje razvoja. Naravno da je mjerilo velikih svjetskih aglomeracija neusporedivo s našima, no vrijednosti našeg prostora, ali isto tako i izgrađeno iskustvo razvoja u promjenjivim okolnostima, postavljaju hrvatsku obalu u središte interesa međunarodne arhitektonske scene. Mislimo da je to i bio glavni razlog zašto smo dobili poziv da naš projekt izložimo u prostoru Talijanskog paviljona. Prezentacija projekta bit će zasnovana na istraživanju prostora triju gradova i njihovih luka, koja će biti predstavljena u posebnoj publikaciji, te naravno i unutar našeg prostora u paviljonu s jednom specifičnom instalacijom.“

‐ Saša Randić , Zarez 184‐185, 14. Srpnja 2006.

25

slika 4.1 TLOCRT

slika 4.2 PUBLIKACIJA „IN‐ BETWEEN“

26

slika 4.3 TUNJAC

slika 4.4 IZLOŽBA

27

slika 4.5 IZLOŽBA

slika 4.6 IZLOŽBA

28

slika 4.7 IZLOŽBA

slika 4.8 IZLOŽBA

29

slika 4.9 IZLOŽBA

slika 4.10 IZLOŽBA

30

slika 4.11 IZLOŽBA

slika 4.12 IZLOŽBA

31

2.7 2008.

Godina : 2008.

Glavni kustos : Aaron Betsky Naslov : Out There: Architecture Beyond Building Nagrade: Zlatni lav za životno djelo : Franck O. Gehry Zlatni lav za najbolju nacionalno sudjelovanje : Poljska ('Hotel Polonia. Zagrobni život građevina'), Nicolas Grospierre i Kobas Laksa Zlatni lav za najbolju instalaciju na međunarodnoj izložbi : Greg Lynn Form ('Recycled Toys Forniture') Srebrni lav za mladog sudionika koji obećava : Chilean Group Elemental

Polazeći od teze umjetničkoga direktora Aarona Betskog kako arhitektura nije isključivo građevina sama po sebi, nego akumulacija mnogobrojnih pratećih sadržaja koje je vrlo teško prilagođavati neprestanim promjenama i zahtjevima modernoga života, većina zastupljenih autora ovaj se put usredotočila na istraživanje potencijala koji se bave središnjim pitanjima današnjeg društva, i to ne u obliku građevina, koje Betsky naziva grobnicama arhitekture, nego prostornospecifičnim instalacijama, vizijama i eksperimentima koji bi trebali pomoći u razumijevanju suvremenoga svijeta u kojem živimo.

Jedno od glavnih obilježja ovog bijenala približavanje je arhitekture i likovnosti. Riječju, granice između arhitekturalnosti i likovnosti u pojedinim su radovima u potpunosti izbrisane te se nerijetko stječe dojam da prisustvujemo likovnoj manifestaciji. U tom kontekstu znatan se broj izloženih radova u vidnom retroodmaku poziva na umjetnička i arhitektonska kretanja tijekom šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća. No ovdje nije riječ o tek pukom eklektičkom historicizmu, nego o dokazu koliko su primjerice razmišljanja Archigrama i sličnih tadašnjih tendencija bliska današnjem trenutku digitalnog doba.

2.7.1 Morske orgulje i Pozdrav Suncu

Hrvatsku 2008. godine na biennalu predstavlja arhitekt Nikola Bašić sa svoje dvije instalacije ‐ rekonstrukcije instalacija sa zadarske rive – Morske orgulje i Pozdrav Suncu.

Hrvatski paviljon smješten je u atraktivnom prostoru paviljona Artiglierie, u Arsenalima, na 110 četvornih metara izložbenog prostora koji je u središnjem dijelu popločen bijelim bračkim kamenom. Posjetitelji su u dvije simultane videoprodukcije Bašićevih urbanih instalacija sa zadarske rive – Morskih orgulja i Pozdrava Suncu ‐ mogli doživjeti isto ono što i šetači po zadarskoj rivi. Ugođaj originalne lokacije dočaravaju video projekcije Davora Šarića ‐ jedna na površini od 6,5 metara i visoka četiri metra "prati život" Morskih orgulja od zore do sumraka, a druga projekcija prati Pozdrav Suncu

32

sa zadarske rive. Također, autori Hrvatskog paviljona središnji su dio izložbenog prostora internetom povezali s rivom u Zadru pa je posjetiteljima i na taj način moguće osjetiti vibracije zadarskih instalacija i tamošnjega ugođaja.

Izložbu prati i opsežan katalog na hrvatskom i engleskom jeziku, koji sadrži i nekoliko eseja te niz fotografija. Hrvatski nastup na 11.

Biennalu arhitekture u Veneciji, na kojemu sudjeluje 50‐tak zemalja, financiralo je Ministarstvo kulture RH i veliki broj sponzora, najviše iz Zadra.

„Način predstavljanja Bašićevog projekta, svakako je drugačiji od uobičajenog kada je riječ o arhitektonskim izložbama. No, to se može ovog puta reći i za glavninu izloženog na Venecijanskom bijenalu u kojem prevladavaju upravo instalacije, što je u određenoj mjeri inspirirano Betskyjevom koncepcijom“ – Branko Silađin, selektor (www.dnevnikulturni.info)

„Ako interpretiramo temu misleći da je uvođenje nematerijalnih supstancija u oblikovanje prostora kao njegovih tvornih komponenti postupak koji se događa 'onkraj' građenja, onda mogu reći da je naša prezentacija urbanih instalacija sa zadarske rive apsolutni doprinos temi. Taj doprinos je utoliko veći što se radi o izvedenim djelima, čega je u ostalim nastupima bilo malo ili nikako. Međutim, što reći na tvrdnju da je tema Biennala bila daleko od bilo kakve primisli na svrhovitost, te da se ona ne želi baviti građenjem pa makar se ono 'izvodilo' svjetlošću ili zvukom. Bilo kako bilo, ja sam bez obzira na te dihotomije naš nastup na Biennalu doživio vrlo uspješnim.“ ‐ Nikola Bašić (ČIP 11‐12/2008)

Pozdrav Suncu, smješten na vrhu zadarskog Poluotoka, uz Morske orgulje, sastoji se od tri stotine višeslojnih staklenih ploča postavljenih u istoj razini s kamenim popločenjem rive u obliku kruga promjera 22 metra. Osim Sunca gledajući od zapadne strane, a poviše Morskih orgulja nalaze se i ostali planeti Sunčevog sustava.

Veličine ploča Sunca i planeta su proporcionalne, kao i udaljenosti središta svake ploče same za sebe, no oboje istovremeno nisu, jer bi planeti morali biti udaljeni od nekoliko stotina metara do nekoliko desetaka kilometara od Sunca na instalaciji. Ispod staklenih provodnih ploča nalaze se fotonaponski solarni moduli preko kojih se ostvaruje simbolična komunikacija s prirodom, s ciljem da se, kao i s Morskim orguljama, ostvari komunikacija ‐ tamo sa zvukom, a ovdje sa svjetlom. Istovremeno s 'najljepšim zalaskom sunca na svijetu' uključuju se i rasvjetni elementi ugrađeni u krugu te po posebno

33

programiranom scenariju proizvode zanimljivu i dojmljivu svjetlosnu igru u ritmu valova i zvuka morskih orgulja. Fotonaponski solarni moduli danju apsorbiraju sunčevu energiju i zatim ju pretvaraju u električnu predajući je u distributivnu naponsku mrežu. Na informativnom zaslonu očitava se trenutačna proizvodnja električne energije, a očekuje se da će čitav sustav godišnje proizvoditi oko 46.500 kWh. To je zapravo mala elektrana iz koje će se energija koristiti ne samo za instalaciju Pozdrava Suncu, nego i za rasvjetu cijele rive. Ta energija bi trebala biti do tri puta jeftinija od postojeće, a sam je projekt jedinstven primjer spajanja korištenja obnovljivih izvora energije, energetske učinkovitosti i uređenja gradskog prostora. U suradnji s prof. Maksimom Klarinom iz zadarske Pomorske škole u prsten oko Pozdrava Suncu upisani su zadarski sveci, svi oni koji su titulari današnjih, ali i nekadašnjih crkava na Poluotoku. Uz svako od njihovih imena i blagdana na koji se slave upisana je i deklinacija sunca sjeverno ili južno od ekvatora (DEC ‐ minimalno ‐23 stupnja do maksimalno 23 stupnja), visina Sunca u meridijanu na taj datum (ASM ‐ Altitudo Soles im Meridien) i trajanje Sunčeve svjetlosti na taj blagdan (npr. 15:10:12) čime instalacija postaje svojevrsni kalendar. Na taj je način istaknuta veza Zadra i Kalendara svetoga Krševana, koji je dao veliki doprinos obilježavanju vremena i astronomskoj navigaciji u njezinim samim počecima.

Kalendar svetog Krševana ‐ Imena i brojke upisani po prstenu koji okružuje instalaciju na rivi ‐ Pozdrav suncu, dio su Kalendara svetoga Krševana, nastalog u Zadru i pronađenog 1964. godine u Bodleian Library u Oxfordu. Datiran u 1292. ili 1293. godinu, među najstarijim je takvim dokumentima na svijetu i moguće prvi u kojemu su astronomski podaci pisani arapskim brojkama. Uz kalendarski dio s blagdanima i imenima svetaca, ima i astronomski dio koji prikazuje efemeride sunca, koordinate nebeskih tijela, njihove kutne udaljenosti od određenih nepokretnih ravnina, pravaca ili točaka.

Tehnički podaci:

Lokacija: Istarska obala, Zadar Investitor: Grad Zadar Godina izgradnje: 2008.

Autor: Nikola Bašić d.i.a.

Suradnici: Ivan Kujunžić d.i.a. (oblikovanje), Sergej Skočić d.i.el. (svjetlotehnika), Želimir Ivanović d.i.el. (elektroinstalacija), Barbara Bašić Stelluti (dizajn prstena i grba), prof. Maksim Klarin (sunčeve efemeride), dr. prof. Nikola Vuletić (sveci – titulari) Projektna tvrtka: Marinaprojekt d.o.o. Zadar Godina projektiranja: 2007.

Izvoditelji: Duca d.o.o. Zadar, Heres d.o.o. Zadar, Alukoningstahl d.o.o. Zagreb, Leurocom electronic displays GmbH, Pomak d.o.o.

Split, Pestić elektroinstalacije d.o.o. Zadar, Prokrom KTM d.o.o.

Zadar, Formator d.o.o. Rijeka, Scam marine d.o.o. Rijeka

34

slika 5.1 SKICA

slika 5.2 DETALJ I PRESJEK

slika 5.3 MORSKE ORGULJE

35

slika 5.4 POZDRAV SUNCU

slika 5.5 POZDRAV SUNCU NOĆU

36

2.7.2 Tko se boji vuka još u digitalnoj eri

Arhitekti Vinko Penezić i Krešimir Rogina, na poziv autora koncepcije 11. biennala arhitekture u Veneciji Aarona Betskyja, predstavljaju instalaciju 'Tko se boji vuka još u digitalnoj eri' u glavnom izložbenom prostoru uz 20ak svjetski poznatih arhitekata. Betsky se u sklopu teme 'Out there: Architecture beyond Building' (Ondje: Arhitektura onkraj građenja), zapitao sljedeće: “Kako iznijeti na vidjelo, prilagoditi i domestificirati sustave, uobičajeno tehnološke naravi, koji kontroliraju naše živote, na način da bismo se udomili u modernom svijetu?”

Instalacija Penezića i Rogine je nadahnuta basnom o tri praščića, a tematizira budućnost arhitekture u digitalnoj eri u 21. stoljeću na izrazito filozofski i krajnje provokativan način. Instalacija je izgrađena u prostoru Corderija u Arsenalima na 270 m2, što je dvostruko veći prostor od hrvatskog paviljona u kojem izlaže arhitekt Nikola Bašić.

Penezić i Rogina nastupaju već treći put u Veneciji: prvo su 2000. predstavljali Hrvatsku s izložbom 'Transparency of the Hyperreal', a zatim su četiri godine kasnije na poziv selektora Kurta W. Fostera prezentirali koncept 'Absolute Internet'.

Instalacija je oblika divovske šahovske ploče čije dijelove posjetitelji slobodno pomiču te se unutar njih kreću po želji. Projekt ‘Tko se boji vuka još u digitalnoj eri’ temelji se na tri elementa: zaklonu kao metafori primarne kolibe, zatim arhitekturi kao infrastrukturi te arhitekturi kao mediju. Prvi skup od osam elemenata predstavlja klasičnu arhitekturu, odnosno tradicionalističko poimanje arhitekture kao zaklona, kao skloništa. Onako kako je arhitektura stoljećima bila doživljavana i kako je funkcionirala. Ova grupa elemenata predstavlja oprostorenje Laugierove primitivne kolibe i formalnim oblikovanjem jasno se referira na primitivnu kolibu kao prvi oblik arhitekture. Objekti zaklona su napravljeni od ploča tvrdog prešanog laminata s tiskanim uzorkom, koji se usklađuju s crnim, odnosno, bijelim poljima. Drugi set arhitekture kao infrastrukture je prezentiran nizom mehaničkih elemenata, koji su nezaobilazni standard u gradnji svakodnevnih građevina, od klasičnih instalacija za odvodnju, kanalizaciju i klimatizaciju, preko tuš kade do prehrambenog dijela s kuhinjom. To predstavlja arhitekturu mehaničkog doba koja je stanovanje podredila samo jednom cilju ‐ ekonomičnom životu, u kojem se arhitekturu više ne promatra samo kao zaklonište nego kao sklop sustava koji kondicioniraju prostor.

Treći skup arhitekture kao medija je sastavljen od 16 elemenata tzv. s‐struna. To su digitalno kontrolirana vlakna, napravljena od specijalne gume, koja predstavljaju medij, odnosno, vezu između korisnika i okoliša, samorealizirajući element koji se prilagođava korisniku ‐ postaje i zaklonište, i infrastruktura, i medij istovremeno.

Penezić i Rogina pošli su od ideje antikuće Petera Reynera Banhama, britanskog teoretičara arhitekture, medija i pop‐kulture.

37

On je još prije 40 godina zaključio da je moderna kuća toliko okovana sustavima cijevi, od instalacija, toplovoda, žica, odvoda i slivnika, do antena da bi taj kompleks cijevi komotno mogao stajati sam za sebe, bez pomoći kuće. Naposljetku se zapitao: “Čemu onda imati kuću?”

“I mi smo pošli od Banhamove ideje, izvrnuli sve cijevi van i napravili njegov opredmećeni dijagram”, rekao je Rogina, dodavši da će se digitalni elementi u budućnosti na originalan način integrirati u arhitekturu.

“Instalaciju smo zamislili kao dinamičnu igru, kao veliku šahovsku ploču. Na nju su smještene tri vrste objekata koji su materijalizacija tri principa arhitekture ‐ zaklona, infrastrukture i medija. To će funkcionirati kao svojevrsni reality show nastanjen ljudima. Želimo da ljudi tamo mogu boraviti, ulaziti i izlaziti, dakle da instalacija ima utilitarnu svrhu. Igra nam je jako važna, naime, današnja arhitektura teži duhovitosti i odmaku jer živimo u doba postmoderne koje je donijelo sasvim drukčija pravila. S druge strane, suočeni smo sa žestokim konzumerizmom koji je pred čovjeka stavio nebrojene mogućnosti pa želimo pokazati da o krajnjem korisniku ‐ čovjeku ‐ ovisi konačan izbor.”

– Vinko Penezić (Nacional, br. 658, 2008.g.)

Za projekt 'Tko se boji vuka još u digitalno eri?' izrađivali su se prototipovi, ispitivalo se njihovo funkcioniranje i radile su se preinake. Prototip za zaklonište se radio u tvrtki Siže Kupres u Samoboru, ploče je izradila austrijska kuća Max Funder, s‐strune Akademija primijenjene umjetnosti u Rijeci, a sustav za kondicioniranje Zagreb montaža i Komfort klima. Cijela instalacija je prvo složena u Zagrebu, a nakon toga je postavljena u Arsenalima.

Danas je instalacija postavljena u Muzeju Suvremene Umjetnosti u Zagrebu.

„Rad kojim odgovaramo na temu Arhitektura onkraj građenja ujedno zaokružuje naše dvadesetogodišnje bavljenje eksperimentalnom arhitekturom. Kada se sve to rezimira uistinu postoji jedna zajednička razvojna linija, počevši od koncepta Stila za 2001. iz 1984., prvog projekta kojeg smo radili za japanske natječaje, preko niza koncepata Kuća za slijepog čovjeka, Arhitektura kao priroda, do novijih istraživanja koja pokušavaju iznaći kakvoće arhitekture u digitalnoj eri. Intuitivno smo neke značajke vremena u kojemu živimo naslutili još te 1990. godine. Sada smo osmislili instalaciju koja predstavlja

38

materijalizaciju naše vizije arhitekture današnjeg vremena, vremena u kojem je informatička tehnologija praktički prožela sve sfere života.“ – Vinko Penezić (Zarez, br. 235‐236)

slika 5.6 DETALJI

slika 5.7 INSTALACIJA

39

slika 5.8 INSTALACIJA

40

2.8 2010.

Godina : 2010.

Glavni kustos : Kazuyo Sejima Naslov : People meet in architecture Nagrade: Zlatni lav za životno djelo : Rem Koolhaas Zlatni lav za najbolju nacionalno sudjelovanje : Bahrein, Bahrain Urban Research i LAPA, fotograf i inženjer Camille Zakharia i filmski producent Mohammed Bu Ali Zlatni lav za najbolje pojedinačno sudjelovanje : Junya Ishigami Srebrni lav za mladog sudionika koji obećava : OFFICE; Kersten Geers David Van Severen + Bas Princen (Belgija i Nizozemska), za rad 'Sedam komada, 21 perspektiva'

'Bijenale arhitekture 2010. Trebao bi biti razmišljanje o arhitekturi' , kaže Kazuyo Sejima, glavna kostosica i prva arhitektica na tom mjestu. Pitanje koje se postavlja je, može li arhitektura u 21. stoljeću, vremenu kad se odvijaju mnoge radikalne promjene, oblikovati u razjasniti nove vrijednosti i novi stil života?

Sudionici bijenala trebaju pokazati svoj stav prema interakciji u novim društvenim i prirodnim okolinama, svatko je slobodan interpretirati temu, svatko je sam sebi kustos.

2.8.1 Brod/The Ship/La nave/Le bateau

"U trenutku pisanja ovog teksta, još uvijek je neizvjesno kada će putujući paviljon koji se otisnuo s hrvatske obale Jadrana stići u Veneciju. Ne zatvoriti puni krug i ne stići na konačno odredište, nakon izvanrednih napora autora teglenice i brojnih suradnika ovdašnje pomorske industrije, bilo bi jednostavno nedopustivo.

U uobičajenoj arhitektonskoj spin master praksi proces bez konačne materijalizacije mogao bi sam po sebi biti valjan i ovom prigodom doslovan odgovor na temu koju je predložila Kazuyo Sejima, direktorica ovogodišnjeg Bijenala. Riječ je o susretu velikih arhitektonskih umova, potpuno afirmiranih, koji su prihvatili sve nesigurnosti koje proizlaze iz tako neobičnog projekta i sada otvoreno vlastitoj javnosti nude duboko osobno iskustvo rada u nestabilnim grupnim uvjetima."

‐ Leo Modrčin

41

Petnaest arhitekata, autora koji su okupljeni na ovom projektu, zasigurno su među najistaknutijim hrvatskim arhitektima danas.

Ovdje su ujedinjeni u radnu grupu koja je stvorila zajednički projekt koji predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu.

Arhitekti sudionici: Saša Begović, Marko Dabrović, Igor Franić, Tanja Grozdanić, Petar Mišković, Silvije Novak, Veljko Oluić, Helena Paver Njirić, Lea Pelivan, Toma Plejić, Goran Rako, Saša Randić, Idis Turato, Pero Vuković, Tonči Žarnić

Ovogodišnja ideja hrvatskih autora obuhvaća tri komponente prezentacije:

‐ Ploveći paviljon na teglenici

‐ Izložba dokumentacije projekta u hrvatskom izložbenome prostoru u Arsenalu

‐ Publikacija namijenjena posjetiteljima koja objedinjuje čitav projekt

Ploveći paviljon izgrađen je na postojećoj teglenici dimenzija 10 x 20 x 3 m. Strukturu paviljona čini 32 tone zavarenih žičanih mreža u 40 slojeva, volumena približne veličine 19 x 9 x 5,5 m. Unutar tereta od čeličnih mreža je prostor formiran različitim konturama slojnica, koje tvore glavni prostor i vizurne prodore prema vanjskom prostoru i uokvirenim pogledima. Gotovo nevidljiva iz određene udaljenost, struktura čelične mreže različite gustoće, variranjem prozirnosti oblikuje fantastične vizualne efekte i stvara jedinstveni doživljaj prostora.

U hrvatskom izložbenome prostoru predstavljen je tijek projekta u postavu praznih kartonskih kutija na kojima je otisnuta dokumentacija procesa projektiranja i izgradnje paviljona u 280 godina starom brodogradilištu u Kraljevici, te prikaz putovanja paviljona preko Jadrana. Zvučna kulisa dočarava nastanak paviljona u okruženju brodogradilišta.

Nastanak projekta i plovidba paviljona predstavljena je publikacijom projekta u obliku šest velikih tiskanih plakata, sadržavajući vizualnu bazu podataka i razgovore sa svim autorima u kojima opisuju svoje iskustvo rada na projektu. Presavijanjem listova formira se knjiga/katalog na 96 stranica koju si svaki posjetitelj može sam uvezati.

Grafički dizajn potpisuju Lana Čavar i Narcisa Vukojević, a Vjeran Šalomon je autor zvučne kulise.

Uslijed oštećenja pri transportu, paviljon nije izložen u Veneciji u za to predviđenom vremenu.

42

''Svojim projektom i svim njegovim formatima (realizirani paviljon, izložbena instalacija s nacrtima, fotografije i film, posteri, knjiga i web stranica) strastveno smo željeli afirmirati i ilustrirati zamisao o plovećem paviljonu koji hrvatski postav svake godine odnosi preko mora na Venecijanski bijenale. Oštećeni paviljon želimo popraviti, predstaviti u Veneciji, a nakon zatvaranja bijenala predati riječkom MMSU i izložiti u Rijeci.'' (autorski tim)

43

slika 6.1 TLOCRTNE SHEME

44

slika 6.2 TLOCRT I PRESJEK

45

slika 6.3 UZDUŽNI PRESJECI

46

slika 6.4 POPREČNI PRESJECI

slika 6.5 AKSONOMETRIJSKI PRIKAZI

47

slika 6.6 IZGRADNJA

slika 6.7 IZGRADNJA

slika 6.8 IZGRADNJA

48

slika 6.9 IZGRADNJA

slika 6.10 IZGRADNJA

slika 6.11 IZGRADNJA

49

slika 6.12 PAVILJON U RIJEČKOJ LUCI

slika 6.13 PAVILJON U RIJEČKOJ LUCI

slika 6.14 UNUTRAŠNJOST

50

3.

OSVRT

Prvo hrvatsko službeno predstavljanje na Venecijanskom bijenalu kao samostalne države bilo je 1991., godine kad je bilo od iznimne važnosti afirmirati vlastiti arhitektonski izričaj i scenu.

Nedostatak vlastitog prostora ili paviljona na bijenalu uvjetovao je potrebu za afirmacijom svaki put iznova.

Bijenale kao svjetska manifestacija, dobro popraćena u svim medijima, odlična je prilika za upoznavanje svjetske javnosti s hrvatskom arhitekturom. No, možda bitnije od toga je upoznavanje same hrvatske javnosti s radom arhitektonske struke, i to onda kada je ona neopterećena legislativom ili zahtjevima privatnih investitora.

Svaki takav javni nastup dočekan je uglavnom negativno od publike koja jednostavno nije arhitektonski obrazovana, već je naučena na godine bespravne gradnje i korupciju. Stavlja se zatim dodatan pritisak na arhitekte da osvjetlaju pomalo ukaljan obraz struke i shvaćamo tada da arhitektura nikad nije potpuno slobodna ili samodostatna.

Ono što dobro govori o stavu prema arhitekturi vidi se u činjenici da su iz skladišta Muzeja Suvremene Umjetnosti u Klaonici u Heinzlovoj ukradeni metalni okviri instalacije Frameworks i da nitko za to nije preuzeo odgovornost.

Ipak, najtužniji je stav i manjak potpore od dijela struke same, koja možda frustrirana ili se ograđuje od ovakvih projekata. Zaokupljeni ponekad sobom, vlastitim ambicijama ili neuspjesima, arhitekti ( i oni koji izlažu i oni koji promatraju) zaboravljaju da je zadaća arhitekture uvijek veća od nje same.

51

4.

BIOGRAFIJE AUTORA

Nikola Bašić je rođen 1946. godine u Murteru. Diplomirao je na Arhitektonsko‐urbanističkom fakultetu u Sarajevu 1972. godine.

Postdiplomski studij 'Arhitektonske strukture' je također pohađao u Sarajevu (1978.‐1980.). Od 1991. godine vodi vlastiti projektantski ured pod nazivom Marinaprojekt. Član je stručnog savjeta UHA‐e (dva mandata) te član žirija nagrade Vladimir Nazor. Ekspert je Europana i član žirija, član Skupštine Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu, počasni član društva arhitekata grada Sarajeva, član Upravnog vijeća Nacionalnog parka Kornati. Ima i članstvo u ocjenjivačkim sudovima niza arhitektonskih natječaja.

Sudjeluje s referatima i predavanjima u nizu znanstvenih, stručnih i javnih skupova u zemlji i inozemstvu, te u nizu grupnih arhitektonskih izložbi u zemlji i inozemstvu. Predstavljao je Hrvatsku 2008. na arhitektonskom Bijenalu u Veneciji. Gost predavač na postdiplomskom studiju u Sarajevu (2004.) i na arhitektonskom fakultetu u Splitu (2005.). Autor je Morskih orgulja na zadarskom poluotoku kao i instalacije Pozdrav Suncu, također u Zadru.

Saša Begović rođen je 1967. u Bjelovaru. Diplomirao je na Arhitektonskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1994. godine osnovao je arhitektonski studio 3LHD. Gost profesor je na Arhitektonskom fakultetu u Splitu. Bio je gost‐predavač na TU Graz, a redovito predaje na sveučilištima diljem svijeta. Bio je glavni urednik arhitektonskog časopisa Čovjek i Prostor. Njegov arhitektonski ured 3LHD usredotočen je na integraciju raznih disciplina; arhitekture, urbanizma, dizajna i umjetnosti. Projekti, kao Most hrvatskih branitelja u Rijeci, Dvorana Bale, Hrvatski paviljon na EXPO 2005. u Japanu, Splitska Riva, Centar Zamet u Rijeci samo su neki od najvažnijih projekata. Radovi 3LHD‐a predstavljeni su na važnim sveučilištima, izložbama i institucijama diljem svijeta, te osvojili važne međunarodne nagrade, uključujući nagradu WAF 2008 na prvom Svjetskom festivalu arhitekture, nagradu IOC/IAKS, nagradu AR award za najbolje nadolazece arhitekte, nagradu časopisa ID, kao i sve najvažnije hrvatske strukovne nagrade: D.Galić, B.Bernardi, V.Kovačić i V.Nazor.

Ivan Crnković je rođen 1941. u Zagrebu, gdje je 1965. diplomirao na na Arhitektonskom fakultetu. Od 1967. je zaposlen na Arhitektonskom fakultetu. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje (1989.‐93.), te dekan Arhitektonskog fakulteta (od 2003.). Bio je dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata od 1995.‐1997. Projektirao je i izveo desetak obiteljskih kuća, interijera i javnih zgrada. Sudjelovao je na četrdesetak domaćih i stranih natječaja, od kojih je dvadesetak pozivnih. Dobitnik je nekoliko hrvatskih i međunarodnih nagrada, a najvažnija je 1. nagrada na Shinkenchiku Design Competition u Tokiju, (s: E. Šverko) 1983. godine. Objavio je desetak znanstveno‐stručnih radova u stručnim i znanstvenim časopisima. Sudjelovao je i održao više od dvadeset izložaba u zemlji i inozemstvu.

52

Marko Dabrović rođen je 1969. u Dubrovniku. Diplomirao je na Arhitektonskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 1991. osnovao je RNA studio za kompjutersku vizualizaciju, a 1994. godine osnovao je arhitektonski studio 3LHD. Od 2002. član stručnog savjeta UHA, od 2003. član UMARa, od 2005. član nacionalnog odbora Europana Hrvatska i stručnjak za licenciranje Hrvatskog nogometnog saveza pri UEFAi. Njegov arhitektonski ured 3LHD usredotočen je na integraciju raznih disciplina – arhitekture, urbanizma, dizajna i umjetnosti.

Projekti, kao Most hrvatskih branitelja u Rijeci, Dvorana Bale, Hrvatski paviljon na EXPO 2005. u Japanu, Splitska Riva, Centar Zamet u Rijeci samo su neki od najvažnijih projekata. Radovi 3LHD‐a predstavljeni su na važnim sveučilištima, izložbama i institucijama diljem svijeta, te osvojili važne međunarodne nagrade, uključujući nagradu WAF 2008 na prvom Svjetskom festivalu arhitekture, nagradu IOC/IAKS, nagradu AR award za najbolje nadolazeće arhitekte, nagradu časopisa ID, kao i sve najvažnije hrvatske strukovne nagrade: D.Galić, B.Bernardi, V.Kovačić i V.Nazor.

Igor Franić rođen je 1963. godine u Zagrebu. Diplomirao je 1989. godine na Arhitektonskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon diplome boravio i radio u Londonu. Vodi vlastiti projektni ured, od 1996. godine radi i na Arhitektonskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredni profesor. Dobio je priznanje za projekt na 35. zagrebačkom salonu za natječaj Farmaceutsko‐biokemijskog fakulteta – 2002. godine. Sudjelovao je na više izložbi u zemlji i inozemstvu, a o svom je radu održao niz predavanja. Značajnije realizacije: Dječji vrtić, Ston – 1995., MSU, Zagreb – 2009., Stambeno poslovni objekt Mercator Zagrebačka , Zagreb – 2007.Značajniji projekti: Natječaj za sportski kompleks s bazenom , Pula , 2. nagrada – 2003., Natječaj za Pile , Dubrovnik , 1.nagrada – 2003., Natječaj za Muzičku akademiju , Zagreb , 2. nagrada – 2004. Značajnije izložbe: Magazzino del sale , MSU, Venezia, 2007., Suvremena hrvatska arhitektura , Torino, 2008., Suvremena hrvatska i slovenska arhitektura , Harvard , USA, 2008.

Ivana Franke je rođena 1973. u Zagrebu gdje je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti. Dva puta je predstavljala je Hrvatsku na bijenalu u Veneciji ‐ prvi puta 2004. godine na bijenalu arhitekture sa zajedničkim radom 'Frameworks' u suradnji s arhitektima Petrom Miškovićem, Tomom Plejićem i Leom Pelivan, a drugi puta je samostalno izlagala sradom pod nazivom 'Latency' na umjetničkom bijenalu 2007. godine. Izlagala je na brojnim samostalnim i zajedničkim izložbama, uključujući 'Full empty spaca', PS1 Contemporary Arts Center, New York, 2001., 'Passage d'Europe', Musee d'Art Moderne de Saint Etienne, Saint Etienne, 2004, 'Avoiding' (with D. Očko and S. Vujičić), Museum of Contemporary Art, Zagreb, 2005, 'Levity', The Drawing Center, New York, 2007, 'Reykjavik Experiment Marathon', the Art Museum in Reykjavik, 2008, 'Manifesta 7', Bolzano, 2008. Živi i radi u Zagrebu.

53

Tanja Grozdanić je rodjena 1968., u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1994. godine osnovala je arhitektonski studio 3LHD. Gost‐kritičar je na nekoliko sveučilišta u Europi i član nekoliko nacionalnih arhitektonskih žirija.

Njen arhitektonski ured 3LHD usredotočen je na integraciju raznih disciplina – arhitekture, urbanizma, dizajna i umjetnosti. Most hrvatskih branitelja u Rijeci, Dvorana Bale, Hrvatski paviljon na EXPO 2005. u Japanu, Splitska Riva, Centar Zamet u Rijeci samo su neki od najvažnijih projekata ureda. Radovi 3LHD‐a predstavljeni su na važnim sveučilištima, izložbama i institucijama diljem svijeta, te osvojili važne međunarodne nagrade, uključujući nagradu WAF 2008 na prvom Svjetskom festivalu arhitekture, nagradu IOC/IAKS, nagradu AR award za najbolje nadolazeće arhitekte, nagradu časopisa ID, kao i sve najvažnije hrvatske strukovne nagrade: D.Galić, B.Bernardi, V.Kovačić i V.Nazor.

Helena Paver Njirić (1963.) diplomirala je 1989. na AF u Zagrebu. Od 2002. vodi vlastiti ured hpnj+ u Zagrebu. Radi na projektima istraživanja i planiranja javnog prostora, krajobraza, stanovanja, održivoj prenamjeni i rekonstrukciji kao i modalitetima planiranja i gradnje u prirodnom ili ruralnom kontekstu tranzicijskih kondicija.

Dobitnica je više domaćih i međunarodnih priznanja i nagrada na natječajima. Organizirala je nekoliko samostalnih izložbi i sudjelovala u brojnim međunarodnim selekcijama. Shortlisted 40 za 'Mies Award' 2009.(Jasenovac) i 2007. (Rovinj). Selektorica je za hrvatski paviljon ‐ la Biennale di Venezia 2004. Od 2008. docent na Arhitektonskom Fakultetu u Zagrebu i gostujući prof. na KTH Stockholm, na TU Berlin 2001‐03, i 2005. na Universite di Camerino u Ascoliju. Od 2006. Do 2009. članica Gestaltungsbeirat, Salzburg.

Realizacije: Moiré – 'time‐specific' instalacija, MAXXI, Rim, 2010. /Stalni postav MM Jasenovac 2007. /Stanga housing, Rovinj, 2004. /Mc Donalds, Maribor, 2000. /Baumaxx, Maribor, 1999. Radovi su objavljeni u The Phaidon Atlas 2008. (Jasenovac, Rovinj) i 2005.

(McDonalds, Baumaxx) / 10x10 Phaidon, 2000. O radu je izdan monografski broj El Croquis 114(II), 2003.

Petar Mišković rođen je 1974. godine u Rijeci. Diplomirao je 2000. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2000. djeluje kao free‐lance arhitekt u Rijeci i Zagrebu. Od 2002. predaje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Surađuje s drugim arhitektima i umjetnicima. Bavi se arhitekturom paviljona te stambenih i društvenih zgrada. Nagrađen Prvom nagradom Zagrebačkog salona arhitekture i nacionalnom nagradom za stambenu arhitekturu 'Drago Galić' 2003. Predstavljao je Hrvatsku na Bijenalu u Veneciji 2004.

54

Leo Modrčin je arhitekt koji je svojim radom prisutan u Hrvatskoj i SAD. Autor je priznatog Kazališta 59E59 u New Yorku, dovršenog 2004. godine i nagrađenog godišnjom nagradom Viktor Kovačić, te stambenog objekta POS u Kraljevici iz 2006. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1984., a 1988. godine magistrirao je na Institutu Pratt u Brooklynu, New York gdje i predaje projektiranje. 2006. godine gostujući je profesor na arhitektonskom fakultetu SUNY at Buffalo, a od 2008. docent je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Natječajni radovi uključuju: Stari most u Mostaru (1.nagrada, 11th Membrane Design Competition, Japan, 1996) i Gradska knjižnica Rijeka (2.nagrada). Redovito publicira svoje radove i napise o arhitekturi u hrvatskim i međunarodnim publikacijama.

Silvije Novak rodjen je 1971. u Rijeci. Diplomirao je na Arhitektonskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je danas gost predavač. 1994. godine osnovao je arhitektonski studio 3LHD. Član je stručnog savjeta UHA‐e. Bio je izvršni urednik arhitektonskog časopisa „Čovjek i prostor“. Njegov arhitektonski ured 3LHD usredotočen je na integraciju raznih disciplina – arhitekture, urbanizma, dizajna i umjetnosti. Most hrvatskih branitelja u Rijeci, Dvorana Bale, Hrvatski paviljon na EXPO 2005. u Japanu, Splitska Riva, Centar Zamet u Rijeci samo su neki od najvažnijih projekata.

Radovi 3LHD‐a predstavljeni su na važnim sveučilištima, izložbama i institucijama diljem svijeta, te osvojili važne međunarodne nagrade, uključujući nagradu WAF 2008 na prvom Svjetskom festivalu arhitekture, nagradu IOC/IAKS, nagradu AR award za najbolje nadolazeće arhitekte, nagradu časopisa ID, kao i sve najvažnije hrvatske strukovne nagrade: D.Galić, B.Bernardi, V.Kovačić i V.Nazor.

Veljko Oluić rođen je 1954.g. u Bjelovaru. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1979. g. Radi na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu od 1980. g. Od 2010.g. kao redovni profesor. Veljko Oluić autor je ili koautor brojnih stručnih projekata (od idejnih studija do izvedbenih projekata) i realizacija.

Dobitnik je niza nagrada na arhitektonskim natječajima, Salonu mladih (priznanje 1987.g. s T. Žarnićem) i Zagrebačkom salonu (nagrada za projekt i Velika nagrada salona 1994.g. s T. Žarnićem ), nagrada Viktor Kovačić za najbolju godišnju realizaciju 2005.g (s T.Žarnićem), druga nagrada na 41. Zagrebačkom salonu 2006.g. (s T.Žarnićem). Sudjeluje na velikom broju izložbi u zemlji i inozemstvu.

Odabrane realizacije ‐ Industrijska i obrtnička škola u Zadru (s T. Žarnićem), Paviljon 6 Agronomskog fakulteta u Zagrebu (s H. Auf‐ Franić) i Obiteljska kuća u Kustošiji.

Lea Pelivan (Split,1976.) diplomirala je 2001. godine na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine, 2003. s Tomom Plejićem osniva STUDIO UP ‐ ured sa sjedištem u Zagrebu koji se bavi suvremenom arhitekturom i urbanizmom. Dobitnica je Velike nagrade na 38. Zagrebačkom salonu 2003., nagrade ‘Viktor Kovačić’ 2008., nagrade ‘Vladimir Nazor’

55

2008., nagrade ‘Drago Galić’ 2009 te Posebnog priznanja nagrade Mies van der Rohe za ‘nadolazeće arhitekte’ 2009. godine.

Sudjelovala je na izložbama ‘Mare Nostrum’ i ‘Power Lounge’ kao dio drugog i trećeg Internacionalnog Bijenala Arhitekture u Rotterdamu, ‘Balkanology’ u Baselu, ‘Peacebuilding’ u Rimu i ‘New trajectories: Contemporary Architecture in Croatia and Slovenia’ u Bostonu, te je 2004. godine predstavljala Hrvatsku na Venecijanskom Bijenalu. Kao predavač gostovala je u Beču, Bostonu, Essenu, Leuvenu, Lisabonu, Ljubljani, Splitu i Zagrebu.

Vinko Penezić je rođen 1959. u Zagrebu gdje je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu. Od 1983. do 1990. je na postdiplomskom studiju Arhitektonskog fakulteta u Beogradu (prof. Ranko Radović).

1991. s Krešimirom Roginom osniva ured Penezić & Rogina arhitekti.

Dobitnik je nagrada i natječaja u Japanu 1984., 1990., 1995., 1996., 1999. i 2001., srebrne medalje na INTERARH svjetskom bijenalu u Sofiji 1987., Grand Prix na beogradskom salonu arhitekture 1988. godine, nagrade Viktor Kovačić i Bernardo Bernardi1997. i nagrada Vladimir Nazor za arhitekturu 2002. Bio je hrvatski predstavnik s Krešimirom Roginom na venecijanskom bijenalu 2000. godine s izložbom 'Transparency of Hyperreal'. Pozvani su na sudjelovanje na venecijanskom bijenalu 2004. s izložbom 'Absolute Internet'. Glavne zgrade su bazen Mladost i atletski stadion u Zagrebu (1987. i 1999.), sakralni kompleks u Dubrovniku (Sv. Mihael 1987.) i Zagreb (Trnje 1994. i Dugave 1989.), obiteljska kuća Majetić (1999.) i stanove za stradalnike Domovinskog rata u Vukovaru (2002.) i u Novoj Gradiški (2003.), poslovna zgrada Velebit u Zagrebu (1985.‐1995.), brojni interijeri i scenografije za Kviskoteku i Dnevnik HTV‐a. Glavna bibliografija: Book‐box PENEZIĆ & ROGINA 59‐79‐04, Zagreb 2004., Paola Gregory: New Scapes, IT Revolution in Architecture, Birkhäuser 2003., Less aestetics, more ethics katalog, venecijansko bijenale 2000., Metamorph katalog, venecijansko bijenale 2004.

Toma Plejić (Rijeka,1977.) diplomirao je 2001. godine na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 2003. godine s Leom Pelivan osniva STUDIO UP ‐ ured sa sjedištem u Zagrebu koji se bavi suvremenom arhitekturom i urbanizmom. Dobitnik je Velike nagrade na 38. Zagrebačkom salonu 2003., nagrade ‘Viktor Kovačić’ 2008., nagrade ‘Vladimir Nazor’ 2008., nagrade ‘Drago Galić’ 2009 te Posebnog priznanja nagrade Mies van der Rohe za ‘nadolazeće arhitekte’ 2009. godine.

Sudjelovao je na izložbama ‘Mare Nostrum’ i ‘Power Lounge’ kao dio drugog i trećeg Internacionalnog Bijenala Arhitekture u Rotterdamu, ‘Balkanology’ u Baselu, ‘Peacebuilding’ u Rimu i ‘New trajectories: Contemporary Architecture in Croatia and Slovenia’ u Bostonu, te je 2004. godine predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom Bijenalu. Kao predavač gostovao je u Beču, Bostonu, Essenu, Leuvenu, Lisabonu, Ljubljani, Splitu i Zagrebu.

56

Goran Rako rođen je 1952. u Imotskom / 1977. natječaj za Muzej u Jablanici (s M. Pecotićem) / 1978. diplomira na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, projektira kuću Periskop / od 1990. do 1998.

Radi s B. Radonićem / 1991. natječaj za Kongresni centar u Nari / 1993. projekt stambenog naselja Den Bosch, projekt Bolnice Nova Bila (sa A. Kuzmanićem i D. Marasovićem) / 1994. natječaj za Južne arkade Mirogoja / 1997. nagrada zagrebačkog salona za projekt / 1999. projektira stambenu zgradu B / 2000. postaje predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu / 2001. natječaj za Muzej Narona u Vidu / 2003. dobiva nagradu Viktor Kovačić / 2004. otvara vlastiti ured Radionica arhitekture, natječaj za vrtić u Sesvetama / 2005. natječaji za zgradu u Tkalčićevoj i školu u Španskom / 2007.

Natječaj za Vodotoranj u Vukovaru, Rako dobiva nagradu Vladimir Nazor, postaje predsjednik UHA‐e / 2008. projekt Arheološkog muzeja Vučedol / od 2009. predaje Zgrade za turizam na AF‐u.

Saša Randić (1964, Rijeka) diplomirao je na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu 1990. Godine. Nakon studija pohađao je poslijediplomski studij na Berlage Institute u Amsterdamu, gdje je diplomirao 1992. godine u prvoj generaciji diplomanata. U razdoblju od 2003. do 2007. godine bio je predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata. 2009. godine pokrenuo je arhitektonski blog pogledaj.to, koji djeluje kao istraživački studio njegovog arhitektonskog ureda.

Osnovao je zajedno s Idisom Turatom arhitektonski biro Randić‐ Turato 1993. Godine. Za svoj rad primili su nagradu Viktor Kovačić 1993. godine za zgradu Tehničkog fakulteta u Rijeci, 2008. godine za Aulu Ivana Pavla II na Trsatu te 2009. godine za dječji vrtić DVKF u Krku. Osnovna škola u Krku nagrađena je nagradom Piranezi 2005. godine i nagradom Vladimir Nazor 2006. godine. 2007. godine zgrada je uključena u uži izbor Mies van der Rohe nagrade. 2006. godine Randić i Turato predstavljali su Hrvatsku na desetoj Međunarodnoj izložbi arhitekture venecijanskog Bijenala.

Krešimir Rogina je rođen 1959. u Rijeci gdje je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu. Od 1983. do 1990. je na postdiplomskom studiju Arhitektonskog fakulteta u Beogradu (prof. Ranko Radović).

1991. s Krešimirom Roginom osniva ured Penezić & Rogina arhitekti.

Dobitnik je nagrada i natječaja u Japanu 1984., 1990., 1995., 1996., 1999. i 2001., srebrne medalje na INTERARH svjetskom bijenalu u Sofiji 1987., Grand Prix na beogradskom salonu arhitekture 1988. godine, nagrade Viktor Kovačić i Bernardo Bernardi1997. i nagrada Vladimir Nazor za arhitekturu 2002. Bio je hrvatski predstavnik s Krešimirom Roginom na venecijanskom bijenalu 2000. godine s izložbom 'Transparency of Hyperreal'. Pozvani su na sudjelovanje na venecijanskom bijenalu 2004. s izložbom 'Absolute Internet'. Glavne zgrade su bazen Mladost i atletski stadion u Zagrebu (1987. i 1999.), sakralni kompleks u Dubrovniku (Sv. Mihael 1987.) i Zagreb (Trnje 1994. i Dugave 1989.), obiteljska kuća Majetić (1999.) i stanove za stradalnike Domovinskog rata u Vukovaru (2002.) i u Novoj Gradiški (2003.), poslovna zgrada Velebit u Zagrebu (1985.‐1995.), brojni interijeri i scenografije za Kviskoteku i Dnevnik HTV‐a. Glavna bibliografija: Book‐box PENEZIĆ & ROGINA 59‐79‐04, Zagreb 2004.,

57

Paola Gregory: New Scapes, IT Revolution in Architecture, Birkhäuser 2003., Less aestetics, more ethics katalog, venecijansko bijenale 2000., Metamorph katalog, venecijansko bijenale 2004.

Idis Turato (1965 Rijeka), diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1991. godine. Magistrirao na istom fakultetu 2004. godine. Od 2007. godine predaje na GAF‐Split. Idis Turato osnovao je zajedno s Sašom Randićem arhitektonski biro Randić‐ Turato 1993. Godine. Za svoj rad primili su nagradu Viktor Kovačić 1993. godine za zgradu Tehničkog fakulteta u Rijeci, 2008. godine za Aulu Ivana Pavla II na Trsatu te 2009. godine za dječji vrtić DVKF u Krku. Osnovna škola u Krku nagrađena je s nagradom Piranezi 2005. godine i nagradom Vladimir Nazor 2006. godine. 2007. godine zgrada je uključena u uži izbor Mies van der Rohe nagrade. 2006. godine Randić i Turato predstavljali su Hrvatsku na desetoj Međunarodnoj izložbi arhitekture venecijanskog Bijenala.

Pero Vuković, rođen 1989., student je Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 2007. Polazio je razne arhitektonske i umjetničke radionice. Dobitnik je Rektorove nagrade 2010.

Sudjelovao je na arhitektonsko‐urbanističkim natječajima te osvojio nekoliko nagrada, od kojih dvije prve. Na Arhitektonskom fakultetu, kao demonstrator, sudjelovao je u nastavi Projektnog studija I i II, te sudjeluje u nastavi Arhitektonskog projektiranja I i II.

Tonči Žarnić je rođen 1956. godine.Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1981. godine. Podučava na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1988. godine.

Trenutno radi kao profesor pri Katedri za arhitektonsko projektiranje, na kolegijima Arhitektonsko projektiranje I i II, Studio III i Arhitektonska radionica II. Za arhitektonsko djelo nekoliko je puta nagrađivan nacionalnim nagradama. Živi i radi u Zagrebu.

58

5.

BIBLIOGRAFIJA

‐ časopis Oris, broj 30, 2004. godina, Stroj za prolaženje, autor Idis Turato, str. 126‐ 131

‐ časopis Oris, 3. posebno izdanje, Eksperimentalna arhitektura, autor Aaron Betsky

‐ časopis Oris, broj 55, godina 2009., intervju Aaron Betsky, autor Vedran Mimica, Andrej Radman, 120‐ 139

‐ časopis Oris, broj 42, godina 2006., Djelujemo s elementima našeg okruženja; Saša Randić i Idis Turato, autor Ante NIkša Bilić, Maroje Mrduljaš, str.

34‐ 51

‐ časopis Oris, broj 17, godina 2002., Razgovor Vinko Penezić, Krešimir Rogina, autori Ante Nikša Bilić, Vera Grimmer, Andrija Rusan, str. 32‐43

‐ časopis Čovjek i prostor, broj 3/4, 2000. godina, Samoposluga za sva osjetila; intervju Penezić i Rogina; autor Renata Margaretić Urlić

‐ časopis Čovjek i prostor, broj 3/4, 2000. godina,Otvorena mreža; intrevju Randić i Turato; autor Saša Begović,

‐ časopis Čovjek i prostor, 11‐012, 2008. godina, Nastup Vinka Penezića i Krešimira Rogine na 11. venecijanskom bijenalu arhitekture, tekst: Goran Rako, str 12‐ 13

‐ časopis Čovjek i prostor, 11‐012, 2008. godina, intervju Nikola Bašić, autori Leo Modrčin i Branko Silađin,str. 14‐ 21

‐ časopis Oris, broj 37, godina 2006., Orgulje, Nikola Bašić, autor Emil Šverko, str 78‐ 85

‐časopis Čovjek i prostor, 03‐04, 2005. godina, Nikola Bašić, Morske orgulje u Zadru, str. 22

‐časopis Čovjek i prostor, 11‐12, 2004 , Mehanički san, tekst Vladimir Mattioni, str.36‐ 39

59

‐ http://www.zarez.hr/184/vizualna4.htm , Razgovor sa Sašom Randićem i Idisom Turatom‐ Refleksije globalnih trendova na hrvatske obalne gradove, autor: Silva Kalčić

‐ http://www.d‐a‐z.hr/ostalo/promocije/randic‐turato‐in‐ between.htm

‐ http://www.a4a.info/ArticleView.asp?article_id=976

‐ http://www.nacional.hr/clanak/25021/urbana‐gerila‐na‐10‐ biennalu‐u‐veneciji , Urbana gerila na 10. biennalu u Veneciji, autor: Nina Ožegović

‐ http://www.a4a.info/ArticleView.asp?article_id=746

‐ http://www.a4a.info/ArticleView.asp?article_id=912

‐ http://www.nacional.hr/clanak/46715/nova‐arhitektura‐bez‐ grada

‐ http://www.nacional.hr/clanak/13897/vinko‐penezic‐i‐kresimir‐ rogina‐hrvatski‐arhitekti‐na‐venecijanskom‐bijenalu

‐ http://www.designboom.com/weblog/cat/9/view/3622/venice‐ architecture‐biennale‐08‐preview‐penezic‐rogina‐architects.html

‐ http://www.novilist.hr/2010/03/05/umjesto‐u‐muzej‐instalacija‐ otis.aspx

‐ http://www.a4a.info/ArticleView.asp?article_id=428

‐ http://www.zarez.hr/141/vizualna3.htm

‐ http://www.nacional.hr/clanak/25021/urbana‐gerila‐na‐10‐ biennalu‐u‐veneciji

‐ http://www.zarez.hr/184/vizualna3.htm

‐ http://www.d‐a‐z.hr/ostalo/nagrade/nagrade‐UHA‐2004.htm

‐

‐

‐

‐

http://www.matica.hr/Vijenac/Vij170.nsf/AllWebDocs/Etikaucars tvuestetike http://www.matica.hr/Vijenac/Vijenac327.nsf/AllWebDocs/kaza6 6 http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac380.nsf/AllWebDocs/S_on u_stranu_arhitekture http://en.wikipedia.org/wiki/Venice_Biennale_of_Architecture

60

6. POPIS GRAFIČKIH PRILOGA

4 5 5 5

slika 1.1 SKICE slika 1.2 CRTEŽ PROČELJA slika 1.3 TLOCRT slika 1.4 CRTEŽ PROČELJA

slika 2.1 KUĆA ZA SLIJEPCA slika 2.2 POSTAV IZLOŽBE NA BIJENALU slika 2.3 'HORIZONTALNI TOTEM' slika 2.4 AUDIO‐TAKTILNI POSTAV

slika 3.1 TLOCRTI slika 3.2 PRESJECI slika 3.3 POGLED slika 3.4 POGLEDI slika 3.5 PRESJECI slika 3.6 PAVILJON U ARSENALIMA slika 3.7 ABSOLUTE INTERNET slika 3.8 ABSOLUTE INTERNET slika 3.9 ABSOLUTE INTERNET slika 3.10 REALITY‐SHOW PARA‐SITE HOUSE

slika 4.1 TLOCRT slika 4.2 PUBLIKACIJA „IN‐ BETWEEN“ slika 4.3 TUNJAC slika 4.4 IZLOŽBA slika 4.5 IZLOŽBA slika 4.6 IZLOŽBA slika 4.7 IZLOŽBA slika 4.8 IZLOŽBA slika 4.9 IZLOŽBA slika 4.10 IZLOŽBA slika 4.11 IZLOŽBA slika 4.12 IZLOŽBA

slika 5.1 SKICA slika 5.2 DETALJ I PRESJEK slika 5.3 MORSKE ORGULJE slika 5.4 POZDRAV SUNCU slika 5.5 POZDRAV SUNCU NOĆU slika 5.6 DETALJI slika 5.7 INSTALACIJA slika 5.8 INSTALACIJA

slika 6.1 TLOCRTNE SHEME slika 6.2 TLOCRT I PRESJEK slika 6.3 UZDUŽNI PRESJECI slika 6.4 POPREČNI PRESJECI slika 6.5 AKSONOMETRIJSKI PRIKAZI slika 6.6 IZGRADNJA slika 6.7 IZGRADNJA

9 10 10 11 16 17 17 18 18 19 21 22 22 23 26 26 27 27 28 28 29 29 30 30 31 31 35 35 35 36 36 39 39 40 44 45 45 47 47 48 48 61

slika 6.8 IZGRADNJA slika 6.9 IZGRADNJA slika 6.10 IZGRADNJA slika 6.11 IZGRADNJA slika 6.12 PAVILJON U RIJEČKOJ LUCI slika 6.13 PAVILJON U RIJEČKOJ LUCI slika 6.14 UNUTRAŠNJOST

48 49 49 49 50 50 50

62