TAJNE PISACA: Predrag Ličina

Neočekivani problem(i) fi lmskog radnika

Iza scene zna da bude jednako zanimljivo koliko i u kadru, to vrlo dobro znaju svi učesnici na fi lmskom ili televizijskom setu, kao i gledaoci koji jedva čekaju scene sa snimanja u odjavnim špicama. Reditelj, scenarista i pisac Predrag Ličina podelio je sa našim čitaocima upravo jednu takvu – vrlo zanimljivu i uzbudljivu – priču „iza kulisa“, koja mu je poslužila kao inspiracija za prvu novelu zbirke Bljuzga u podne, koju je Laguna objavila u biblioteci Bez prevoda

Piše: Predrag Ličina

Uproljeće 2012. godine zatekao sam se na ukrajinskom poluotoku Krimu (danas Rusija) kako bih snimio reklamu za jedno pivo. Treći, odnosno posljednji dan snimanja trebao je biti najzanimljiviji – kostimirana povijesna scena s konjima na polju veličine omanjeg grada okruženog gorostasnim planinama. U sceni bitke dvadeset ukrajinskih kozaka odmjeriće snage protiv dvadeset ratnika iz susjedne i neprijateljske Poljske, a konje će nam iznajmiti lokalni Tatari. Tog dana prilično kasnimo s oblačenjem i šminkom statista (brčine, sablje, buzdovani), ali sve se nekako sredi do 13 sati. Organizator zovne Tatare i kaže im da krenu s konjima na polje. Tatarima od sela do nas treba 10–15 minuta. Taman da popijem kavu i zapalim pljugu. Međutim, prođe pola sata, al’ nema Tatara. Prođe i sat vremena, i još uvijek nema Tatara. Prođe sat i pol, a od Tatara ni traga ni glasa. Pitam organizatora snimanja gdje su Tatari. Oni mi najnormalnije odgovara: „Ah, slušaj, takvi su ti Tatari. Oni uvijek kasne.“ Trenutno kasnimo sa snimanjem tri i pol sata, ali nema panike, jer ovdje je sunce sigurno do osam, mislim ja. Ipak, upitam direktora fotografi je što on misli, kad pada mrak. „U šest“, kaže on. Pogledam te planinčuge koje sam potpuno smetnuo s uma i zabrinem se. Srećom, tad u daljini uočim oblak prašine. Makadamom jure Tatari u kamionima, a u kamionima četrdeset konja. Dvadeset „kozačkih“ konja brzinski smještamo u desnu stranu kadra, a dvadeset „poljskih“ u lijevu stranu. Konji će pojuriti galopom jedni na druge, bolje nego u Gospodaru prstenova, i ja ću biti nagrađen na nekom bizarnom festivalu za najbolju režiju konjske bitke u bivšem SSSR-u. Glavnog glumca još uvijek ne stavljam na konja. „Odmori se“, kažem mu. „U ovako širokom kadru nećeš se ni vidjeti. Štedi svoju maestralnu glumu za krupni plan u kojem ćeš hrabro predvoditi svoje kozake.“ Dreknem „akcija“ i kozački konji krenu žestokim galopom prema Poljacima. Međutim, njihovi konji baš i ne galopiraju. Oni idu najsporijim kasom koji sam ikad vidio, i prisiljen sam stopirati kadar koji je uvreda i za amaterizam. „Što je ovo?“, upitam organizatora. „Što je ovo?“, upita organizator Tatara. „Zašto konji ne trče? „To su kobile“, odgovara Tatar. „Ok, zašto kobile ne trče?“ „Kobile su trudne“, kaže Tatar. Pola četiri je, i ostala su samo dva i pol sata do mraka. Jedino što mi preostaje jest da izbacim tih dvadeset trudnih kobila iz kadra i da polovicu kozačkih konja ustupimo Poljacima, i da spektakularna bitka bude duplo manje spektakularna – deset protiv deset. Jadno je to, ali druge mi nema. Pređemo ubrzo na drugi kadar u kojem naš glavni lik poput Hulka razbuca petoricu Poljaka u borbi prsa o prsa. Snimimo to relativno brzo, i ostade nam posljednji kadar u kojem glavni glumac hrabro jaše predvodeći kozačke drugove. Momci brzinski montiraju bodycam na tijelo glavnog glumca. To je naprava koja se stavi na glumčevo tijelo čiji je kraj isturen metar od njegove glave. Na kraj naprave ide kamera koja prati glumčeve i konjske pokrete. Vrlo efektan pokret kamere, ali nažalost ne i u mom slučaju. Kad je konj krenuo u galop, glavni glumac umjesto da hrabro urliče kao Mel Gibson u Hrabrom srcu, počinje uplašeno skvičati kao da ga napada horda zombija. Onda umalo padne s konja, a Tatari ga spašavaju u posljednji čas. Naime, glavni glumac lagao nam je da zna jahati kako bi dobio glavnu ulogu! Pola šest je i gledam sunce koje se spušta prema planini. Dolazim na ideju da kadar snimamo najuspore-

Odmah pogledam materijal i uspijem pronaći dvije sekunde na kojima je, uslijed stilizacije usporenog snimanja, uplašeni glumac ispao kao junačina, pa zaključim da je fi lm iluzija

nije što možemo. Lažljivi glumac izdržao je maloprije skoro deset sekundi na konju, pa ako ponovimo kadar s usporenim snimanjem, tih deset sekundi bit će skoro minuta. U toj minuti moraju biti barem dvije sekunde u kojem njegov užasnuti strah može ispasti kao abnormalna hrabrost. On guta knedlu jer po drugi put u životu mora na konja, u samo deset minuta. Svi su toliko ljuti na njega da bi se ovaj, ako treba, vjerojatno i bacio s vrha one planine koju upravo nježno dodiruje sunce. I snimimo njega. Opet je uplašen i vrišti od straha, i opet ga na kraju spašavaju Tatari da ne padne s konja. Odmah pogledam materijal i uspijem pronaći dvije sekunde na kojima je, uslijed stilizacije usporenog snimanja, uplašeni glumac ispao kao junačina, pa zaključim da je fi lm iluzija.

Proglasim kraj snimanja i pogledam sunce čija je polovica već zašla iza one planine i mislim kako jedva čekam da u Jalti popijem 10–15 piva, samo ne ovo za koje sam upravo snimio reklamu iz noćne more. ■