"Književna Rijeka" br. 1/2013.

Književna Rijeka

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 1, godište XVIII, proljeće 2013.

NAKLADNIK Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci Sunakladnik Venerus, Rijeka ZA NAKLADNIKE Božidar Petrač UREDNIŠTVO Igor Žic (glavni urednik) Silvija Benković Peratova, Đoni Božić, Bože Mimica, Davor Velnić LEKTURA, REDAKTURA, KOREKTURA, GRAFIČKI DIZAJN, PRIPREMA ZA TISAK Željka Kovačević Andrijanić ADRESA UREDNIŠTVA Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice) Tel./fax: +385 (0)51 214 206 E-mail adrese / kontakti: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci (službeni e-mail): dhk.rijeka@gmail.com Benković Peratova, prof. Silvija (predsjednica Ogranka): silvija.benkovic@skole.hr Žic, prof. Igor (glavni urednik Književne Rijeke): igor@ppmhp.hr Kovačević Andrijanić, Željka (odnosi s javnošću, web, grafički dizajn): zeljka.dhk.rijeka@gmail.com Časopis izlazi četiri puta godišnje.

Cijena pojedinog broja iznosi 30,00 kn.

Godišnja pretplata (s uračunatim PDV-om) iznosi 120,00 kn, a uplaćuje se na žiro račun: 2360000-1101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb), s naznakom: Za “Književnu Rijeku”.

Rukopisi se šalju e-mailom ili na CD-u. Obvezno je navesti, uz svoje ime i prezime, kraću bi(bli)ografiju, kontakt-brojeve telefona i – ako se rukopisi šalju poštom, na CD-u – e-mail adresu. Rukopisi se ne vraćaju.

ISSN: 1331-0607 Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova: Grad Rijeka – Odjel gradske uprave za kulturu Županija primorsko-goranska – Odjel za društvene djelatnosti Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

KR Broj 1, godište XVIII. PROLJEĆE 2013.

SADRŽAJ

r i j e č u r e d n i k A ............................................................................................................................. 5 proza marija rakić mimica: Šest kratkih priča .................................................................................. 7 IGOR ŽIC: Podno hreljinskog grada ili O pjesnicima i luđacima ...................................... 18 BOŽICA ZOKO: Lastovica ...................................................................................................................... 22 VERA PRIMORAC: Za šteku cigareta .............................................................................................. 47

ESEJ željka lovrenčić: Zapisi s putovanja Južnom Amerikom .......................................... 50 IGOR ŽIC: Polemika Vatroslava Cihlara i Drage Gervaisa oko Karoline Riječke ...... 64

DR A M A NIKOLA ŠIMIĆ TONIN: Agonija jedne iluzije ............................................................................ 82 NIKOLA TUTEK: Baš ništa nova ..................................................................................................... 116

p OEZIJa RUŽICA CINDORI: Pjesnici ................................................................................................................. 154 ĐONI BOŽIĆ: Pjesnikovo srce

.........................................................................................................

160

SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA: Pisala bih ti o ljepoti prirode .............................. 167 ANDRIJA VUČEMIL: Ožujski zapisi .............................................................................................. 171 TOMISLAV KOVAČEVIĆ & Giacomo Scotti: Udvojeno ................................... 183 VERA PRIMORAC: Haiku ................................................................................................................... 188 ANELA BORČIĆ: Beračica soli ......................................................................................................... 192 VANJA MICHELAZZI: Dodir vala .................................................................................................... 200 ELFRIDA MATUČ MAHULJA: Uvod u psihodeliju .............................................................. 205 MIRJANA MILJKOVIĆ: Zima u šumi ............................................................................................. 210 ERIK STOJŠIĆ: Duga i kiša .................................................................................................................. 217 KREŠIMIR BUTKOVIĆ: Udica u kljunu ptice ........................................................................... 220

književnost za djecu i mladeŽ EDITA TOŠIĆ: Čistuljica i Prljavko

..............................................................................................

233

ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Oluja ......................................................................... 249

sudbina knjige ALFREDO PÉREZ ALENCART: Ružica Cindori, hrvatska pjesnikinja ............... 251 ŽELJKA LOVRENČIĆ: U Guadalajari predstavljena Povijest hrvatske književnosti – tisućljeće od Bašćanske ploče do postmoderne akademika Dubravka Jelčića ............ 253 FABIJAN LOVRIĆ: Cvjetko Milanja: Hrvatsko pjesništvo 1950. – 2000. ...................... 255 FABIJAN LOVRIĆ: Mario Bilić: Zastava pod kojom ginem ............................................ 258 BOŽIDAR PROSENJAK: Mirjana Miljković: Budnica za letače .......................................... 263 DANIEL RADOČAJ: Franko Bušić: Ostani noćas doma ................................................... 267 NIKOLA ŠIMIĆ TONIN: Fikret Cacan: Ljiljan u trnju ......................................................... 269

Igor Žic / riječ urednika

5

RIJEČ UREDNIKA U petak, 15. veljače ove godine, Tonko Maroević, dobri duh hrvatske kulture i čovjek bez živih neprijatelja, pohodio je emocionalno ispražnjen grad na Rječini... Naš voljeni, senilni biser Kvarnera! Došao je autobusom, bez parade, bez pratnje, bez mobitela, bez honorara – puno je tih bez!

Imao je samo beskrajnu volju da podijeli svoja razmišljanja o suvremenoj hrvatskoj umjetnosti pri otvaranju izložbe Nives Kavurić Kurtović u galeriji Kortil. Iako se skupilo dosta ljudi, imao sam neki čudan osjećaj da je Tonko čovjek s najvećom energijom u prostoru!... – koju je, vješto kao i uvijek, prenio svima koji su ga pažljivo slušali.

Potom smo proveli neko (prekratko!) vrijeme u kavani hotela Neboder, elegantnoj, prezagrijanoj, s krajnje neudobnim foteljama – što narušava samu ideju kavane! Razgovor je išao krivudavo i optimistično, povremeno se vraćajući na Grgu Gamulina. Tonko, blizak Gamulinov prijatelj, učenik te nastavljač i skrbnik njegove duhovne ostavštine, morao je spomenuti da je Književna Rijeka napravila ključne stvari za revalorizaciju Gamulina kao književnika i, zapravo, utjecala na brže pojavljivanje knjige njegovih Izabranih djela.

Nakon toga smo, žurno, prošli Korzom do autobusnog kolodvora na Žabici. Grad je bio sumoran i siv, uz nalete neugodne, oštre bure. Samo se s terase robne kuće Korzo slijevao agresivan i rezak zvuk Azrine pjesme Balkan. Netko je izvodio tu pjesmu preglasno, no istovremeno i odviše uvjerljivo. Zanimljivo je da Štulić, iako već dugo živi u Nizozemskoj, nikad nije otišao s Balkana... A da Rijeka nikad nije bila toliko na Balkanu kao posljednjih godina...

Upoznao sam, svojevremeno, Branimira Štulića u nečijem skromnom, potkrovnom stanu na zagrebačkom Gornjem gradu. Po zidu su bile njegove zlatne ploče, a on je bio odsutan. Najgori koncert kojem sam ikad prisustvovao bio je davnašnji (1980.?), kasnoljetni koncert Azre na stadionu Orijenta. Grupa je svirala dekoncentrirano, nemotivirano, ispražnjeno, a Štulić je pjevao još gore no inače.

Dok je odlazio noćni autobus za Zagreb, Maroević je povukao odviše velik dio hrvatske urbanosti sa sobom, a Rijeka je ostala zarobljena Štulićevim davnašnjim nesuvislim, nevještim stihovima... Hrvatska – mala zemlja za velika lupetanja...

Igor Žic

Marija Rakić Mimica

7

PROZA MARIJA RAKIĆ MIMICA

Šest kratkih priča Nikad pored

U

vijek sjedi nasuprot. Nikad pored. Mrzi kad malo brže dišem. Ne želi mirisati moju kosu ili gledati kako nervozno čupam ruke. Nokte čupam kad ne želim osjetiti gorčinu u zraku koja ždere utrobu.

Sumnja i pitanje. Jesmo li? Možda jesmo.

Otvaram ti vrata stana. Odjenula sam ti najdraže. Čekam te. Vjerujem u svaki korak tim stubama kojima gaziš. Ruku držiš na ogradi, a drugom tražiš moj broj na mobitelu. Tu sam.

Nisam te zvala, a ti prstima već pritišćeš zvono. Moje lice panično traži tvoje. Dobro je. Imaš osmijeh. Osmijeh koji krade život i osakati tijelo.

Nema veze. Ne mogu drukčije. Trebam te kao što dijete treba igračku dok je još pospano. Živim te i dišem kao što samo mladost zna.

Da, tu smo sad. Osjećamo se. Dogodimo se uvijek iznova. Možda iznova ne bi bilo opet danas da me svaki put ne zamrziš jako. Još jače. Što sam tu i što ne mogu drukčije. Čujem ti svaki udisaj i preduhitrim svaku misao. Mislim da i ti moju. Možda i ne. Nije ni važno.

Stan je malen. Svakom riječju grabiš stvari i odnosiš ih sa sobom. Stolac na kojemu si me poljubio upravo je izišao prvi kroz vrata. Stol više nema četiri noge. Kuhinja je potpuno prazna; ona je nestala kad si rekao: nazvat ću te. U dnevnom boravku ostao je samo kauč. Njega sam sačuvala ono kad te na kraju nisam pogledala u oči. Pretvarala sam se da gledam automobil na cesti dok si oblačio cipele.

Nerviram te zbog svega što pitam. Previše. Sanjam stalno, a ne govorim nikad. Ne mogu zinuti. Napišem pa suze idu kad čitam. Nekad i dok pišem jer konačno govorim. Dodirneš me pa odeš. Odeš s onom mučninom koju ćutim preko zida. Pokušam shvatiti koji pokret je bio pogrešan. Ono dok sam se smijala ili stegnula usne? Nisi ih nikad zapravo probao. Zamisli. Nikad.

Stan je prazan. Prvi pokret su oči na ekranu. Poruka, glas, slovo, zvono, čudo. Jedan pogled u stranu i prazan hod bosih nogu po hladnim pločicama. Svjetlo na ekranu šuti. Vrata ne škripe. Ne čuje se kucanje.

Bojim se. Toliko se bojim mržnje kojom me ostaviš svaki put kad živim svoj život. Život kojeg dobro i ne poznaješ, a rušiš ga svakim novim

8

Književna Rijeka / PROZA

zvonom na vratima. Ne trebam riječi. Ne. Dovoljan mi je titraj gornje usne.

Nisam ih nikad zapravo probala. Zamisli.

Imaš lice pobjednika pred ciljem, a ja sam tvoj trofej. Ja sam nagrada za dijete koje je upravo pojelo cijeli ručak. Ja sam zadovoljstvo bez zadovoljnog osmijeha. Ja sam golo tijelo na krevetu bez plahte. Ja sam pobjeda bez pobjednika.

Pokušala sam prijeći preko ovog. Ove priče koja zapravo ne priča ništa, a kaže sve. Jedan korak naprijed i moći ću. Ostavljaš sve iza sebe i ne okreneš se nikad. Pljusneš me i pljuneš nasred obraza. Nestaneš samo zato jer sam se pogrešno osmjehnula. Ili spustila pogled kad nisam trebala. Ili se predugo smijala nečemu što uopće nije smiješno.

Ne razumijem, iako sam svaku riječ preslušala tisuću puta. Ne pričam, a pitanja u glavi slažem poput lego kockica. Ne ljubim, a usne nakon tebe čuvam u kutiji bez poklopca. U sobi iz koje si upravo izišao.

I danas je sjedio za stolom poput cara koji čeka svog podanika da mu samo potvrdi novi dan. Sjedio je nemirno. Disao poput dječaka koji tvrdi da nije pojeo tuđi slatkiš, a na obrazu još ima čokolade. Pričao, šetao, prepričavao i sjedio. Sjedio nasuprot. Nikad pored.

S krpom ili bez krpe Njemu uvijek trepere usne kad me vidi. Navuče onaj polucinični osmijeh na lijevoj strani usne i bulji najčešće u prazno, ali tako da mu pogled skreće u smjeru mog. Ono, gledamo u istom smjeru. Baš. Fatalne strasti i fatalne ljubavi daju ili oduzimaju sve. Uglavnom oduzimaju. Dah, pažnju, živce, razum, govor.

Sjedio je na tramvajskoj stanici i čekao peticu. Sat na Kvatriću pokazivao je vrijeme tupila, pospanosti i kvaziažurnog ponedjeljka. Lako bi on izgurao dan da nije tih prokletih snova. Možda ih Freud nije istumačio kako treba. Možda kad sanjamo vodu, zapravo, nismo žedni. Možda me i nije sanjao noćas. Kako mi konačno govori što mu znači taj tupavi pogled. Pogled koze u travu? Te noći zasigurno nisam izgledala kao koza.

Sanjao je kako plešem u dugoj, šarenoj haljini na prugice dok mi se rubovi zapliću o sive sandalice i kosa vijori na vjetru. Što je s tom plavom kosom na tramontani koja ostavlja bez daha, pomiče otoke, mora i oceane?

Daje odsjaj na mjesečini? Ili ta plavuša ima mozga dok izvija bok?! Ja, definitivno, imam. Imam stila, mozga, dobro meljem, brzo mi radi mozak i nisam loša u struci. Međutim, sve to nije ni pjesmica za laku noć da ja, zapravo, ne mislim o sebi puno više.

Zdrave glave i pri punoj svijesti mogu reći da sam magistrica zavo-

Marija Rakić Mimica

9

đenja. Zavodim genijalno, govorim maestralno i znam svoj posao. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako je jednostavna formula muškog uma, zapravo, razlomak i nešto sitno. Povučeš zajednički nazivnik i – imaš svadbu do dvadeset i pete. Međutim, poanta nije udati se dotad, poanta je udati se što kasnije, roditi blizance u trideset i petoj i maltretirati muža s bakterijama do četrdesete. Karijeru – paralelno s djecom, histerično čišćenje malo sa strane i imaš ideal: histeričnu, emancipiranu majku s krpom na ramenu.

Ipak, sve uvijek završi s krpom. Bez obzira, na krpu ili bez krpe, sanjao me je noćas. Na postaji je još uvijek sanjario o mjesečini, plavim uvojcima i dozrelim grudima koje se naziru pod lepršavom haljinom. Ipak, to najčešće prođe do podne. Onda se samo sjetiš svakih desetak minuta da si, zapravo, jebeno nesretan i da nemaš pojma kojeg će ti crnog vraga predavanja o strukturalizmu, a u džepu imaš devetnaest kuna. Nema veze, dosta je za ručak na Cvjetnom. Možda dođem. Odmah će kosani poprimiti miris janjetine, a pire koji propada kroz vilicu postat će kavijar s mirisom božanstva.

Upravo o tome i govorim. Magistrica.

Ručao je na Cvjetnom. Kosani je smrdio, a pire je curio kroz vilicu.

Usranu vilicu, kojom bi bilo najlakše izbosti koga – ali ne danas! To će ostaviti za tridesete, kad ne bude plaćao tri rate besmisleno skupog kredita za stan – kojeg treba otplaćivati sedamdeset i četiri godine! – kad ostane bez posla, a žena mu kenja o strukturalizmu i emancipaciji. E, to je vrijeme za vilicu. Kosani je mila majka.

Otišao je i na kavu. Haljina je dolazila na pamet sad već svakih dvadeset minuta. Nije mirisala na kavu, već na dosadu. Fjaku istjerati iz Dalmatinca je otprilike jednako nasljeđivanju stana od babe koju čuvaš dok ne krepa.

Učenje u domu na Lašćini sad već ostavlja puno više vremena da misli na mene. Bliži se večer, cvrkuću ptice i tišina je apsolutna. Barthes priča o Marsu, a moja kosa miriše do Zagreba. Ljudi, moja kosa zaista miriše do Zagreba! Sad će noć i trebaš samo zatvoriti oči, ušutkati cimera, ugasiti mozak i pozdraviti svijet. Tu sam.

Smisao i srića – O’š moć’ ti sama? O’š da ti ponesen tu torbu? – pitala me gospođa u plavom odijelu dok smo se penjale ljepljivim i prašnjavim stubama bolnice.

– Hoću, hoću! – odgovorila sam dok mi je srce lupalo ka’ blesavo.

Usne su mi se skroz osušile i kao da nisam imala pljuvačke. Ili sam je barem manje proizvodila nego inače.

– Aj’! – rekla je hladno i pogledala me preko ramena pogledom vještice.

10

Književna Rijeka / PROZA

Sledila mi se krv u žilama, ali toliko sam bila uplašena da sam se mogla samo smješkati.

Penjale smo se dugo. U bolnici je uvijek mrak. Te noći mrak je bio jeziv. Činilo mi se da satima dižem stopala po onim stubama koje su se protezale u vječnost. Tko zna, možda i vode tamo? Možda tamo nema ove panike. Uhvatila me opet. Stube su stalno mijenjale oblik, a moje je tijelo po njima, zapravo, lebdjelo. Previše su se micale i noge su mi stalno propadale u neke rupe koje sam vidjela samo ja. Ova vještica sigurno ne. Ta ima čvrsto tlo pod nogama. Pokušala sam opet svojom sugestijom odvući misli od toga, ali nekad ne pomaže ništa. Moje tijelo znalo je samo za strah. Leđa su me boljela jako, a ruke su mi bile potpuno mokre. Stalno sam ih brisala o suknju, ali ništa nije pomagalo. U jednom trenu osjetila sam hladan znoj na licu i pokušala sam nešto reći, ali uspjela sam samo kratko zastenjati.

– Je l’ sad bio? – pitala me, trudeći se pokazati da je čovjek. Možda je i bila, a samo joj se spavalo. A za mene je jednostavno nije bilo briga. I to je ljudski. Valjda.

– Da – odgovorila sam pristojno i nastavila se tromo penjati šugavom bolnicom.

Bila sam kenjkava i draga. Inače nisam. Tada sam se bojala disati, a kamoli kome uputiti pogrešnu riječ. Stigle smo do dugačkog, sivog i smrdljivog hodnika koji je, valjda, vodio do nekog tko bi me mogao pregledati.

Sve je smrdjelo na bolest i noć. Ipak, ja sam se smješkala. Smješkala i koračala za vješticom. U tom prašnjavom, ljepljivom i smrdljivom hodniku u jednom trenu čula sam zvuk neke ptice. Pjevala je veselo. Noć je već prelazila u zoru, a novi dan prijetio je Splitu. Bio je siječanj koji nudi samo depresiju, neimaštinu i nemoć. Točno takva bila sam i ja dok sam koračala hodnikom do nekog.

Taj netko bila je žena. Nadrkana, masna i crna žena koja je tipkala na pisaćem stroju. Da, pisaćem stroju. To postoji još u logoru zvanom splitska bolnica.

Pogledala sam prema toj staroj mašini i promotrila joj, nakratko, ruke.

Debeli prsti koji tipkaju na latinskom jeziku nešto odvratno hladno, što ne razumije nitko živ. Samo njezina masna glava i debeli prsti. U bolnici je uvijek vruće. Topiš se kao da si u solariju. U ovoj se smrzneš. U ovoj je ispod nule.

Glasom muškarca ispitala me sve podatke i otipkala na prgavom stroju. Za to vrijeme buljila sam u prozore. Imali su neki premaz boje lješnjaka na rubovima; nisam uspjela shvatiti što je to i kako se tu našlo. Razmišljala sam čemu to služi, dok je ova zapisivala adresu na ružnom Sućidru.

Bol. Jaka bol u leđima. Sjela sam na visoki stol i sišla za pola minute.

Bilo je brzo. Jedan, sad već dobro znani, pokret i – gotovo je. Sve u redu.

– Sestra će nastaviti – rekla je hladnjača hladno. Ni to nisam osjetila.

Marija Rakić Mimica

11

Samo blagi pritisak i – idemo dalje.

Dobila sam upute da šetam hodnikom dok ne budem morala otići u zahod. Obavila sam i to brzo. Sigurna sam da nikad ništa neugodnije i gnjusnije nisam radila. Moram i to. Razmišljala sam kako moram nazvati Katu da joj kažem sve. Pričale smo dugo, smijale se i bile uzbuđene. Svake dvije minute morala sam zastati, prekinuti razgovor i ispraviti leđa. Oštra bol započela bi s leđa prema naprijed, ali najviše se, zapravo, osjećala naprijed.

Bila je oštra, da. Probadajuća i nagla. Naglo bi počela, pa bi se pojačavala.

Srećom, ta ne bi trajala dugo i moglo se prošetati. Šetala sam sa svojom oštrom, probadajućom boli i mobitelom u ruci, čekajući da mi novi dan donese čudo.

Srce nisam imala. Odnijela ga je ona žena u plavom odijelu. ili ga je zgnječila ona s debelim prstima, tamo negdje među tipkama pisaćeg stroja na kojemu ne tipka više nitko živ?! Disanje mi je bilo ubrzano, koncentracija za razgovor nikakva, ali smiješila sam se. Ljudi se uvijek smiješe kad ne znaju što bi i kad ih čeka nešto o čemu ne znaju ništa. Svaka pora mog zelenog lica bila je u panici. Još sam je držala pod kontrolom. Još su pločice jezivog hodnika stajale pod nogama i još sam šetala noge. Ja njih. Ne one mene.

– Dođ’te ‘vamo! – zavikala je još jedna u plavom odijelu.

Krenula sam poslušno. Uvela me u sobu u kojoj je na pomoćnim ležejevima ležalo dvadesetak žena. Umornih, zgužvanih i uplašenih žena s najvećim očima na svijetu. Svaka je imala isti pogled. Sve su imale iste boje na licima. Sve su jednako stenjale.

– Čekajte tu dok ne zovemo!

Hladan odmak i – samoća. Sve žene buljile su u mene, a ja sam bila sama. Promatrala sam im lica; bila su obješena i prazna. Obratila sam se najbližoj ženi, koja je najglasnije stenjala. Čudila se kako se moje lice ne grči i kako je gledam ravno u oči.

Pozvali su me. Legla sam na visok krevet. U tom ružnom, sivom boksu čekala sam presudu. Dobro je, može se izdržati. Ovo uopće nije tako strašno. Ne znam zašto svi rade grimase svaki put kad spomenem. Bol je bježala.

S jednog kraja prostorije u drugi. Uspijevam joj pobjeći. Ona prava je još izvan prostorije. Ona čeka na stolcu pred vratima.

Uskoro je u prostoriju ušla lijepa žena s nekom bilježnicom u rukama.

Pogledala je mene, papire na krevetu i zapovijedila najgoru moguću kaznu.

Uskoro sam poviše sebe imala vrećicu s tekućinom koja ruši i najsnažnije.

Bol je ušla u sobu brzo. Podigla se sa stolca. Dobar dan, ja sam tvoja.

Samo tvoja. Mene si čekala. Bila je ogromna. Imala je lik stranca koji krade život. Odjevena u plavo odijelo, mahala mi je debelim prstima. Stegnula mi je grlo. Ukrala ruke. Noge je bacila tamo negdje pokraj stola za čišćenje.

Brojila sam minute poput nestrpljivog trogodišnjaka. Živce sam ostavila tamo negdje, u hodniku, pored onog stolca.

12

Književna Rijeka / PROZA

Strah! Strava koja, zapravo, nema ime! Neće nikad stati! Ne mogu ovo preživjeti! Netko mi kida utrobu i čupa kliještima leđa. Vuče rukama jednu po jednu kost van iz tijela. Želi me ubiti i ostaviti krvavu u ovom boksu iz kojeg nitko ne izlazi. Tu se samo ulazi. Tu me nitko ne poznaje. Ja sam samo broj koji vrišti. Ja sam samo broj.

Konačno je netko ušao. Bio je mršav, star i s glupavim osmijehom.

Sjeo je na stolac pokraj mog kreveta, zavrnuo rukav i ugurao ruku u mene do lakta.

– Šta imamo tu? Šutjela sam. Suze su isto šutjele.

– Dobro je. Brzo ćemo. Vid’ nju, bogati. Imaš bit’ sritna i ponosna, ti ka’ balavica – držao je u meni svoju ruku do lakta. – Šta si se stisla? Ovo ti je smisao i srića.

Nisam razmišljala o smislu uopće. Imala sam njih dvije – bol i paniku koje su me zgrabile duž cijelog tijela i uništile. Htjela sam umrijeti. Čovjek s rukom u meni do lakta govorio je kako će brzo doći kraj, a ja sam nizala pred sobom slike svog života. Klanjala sam mu se. Pjevala mu. Vrištala.

Jecala. Molila da me čeka.

Ovo je smrt. Ruke su mi se zgrčile. Jednu nogu nisam uopće osjećala, ona je odšetala do druge sobe. Tamo je vrištala žena s brojem 12. Ja sam broj 10.

Samo da stane! Mora stati! Ne mora. Može trajati danima. Neću ovo izdržati! Neću! Ne mogu...

– Evo, još malo! Pomoz’te mi malo!

– Ne mogu!

– Moraš!

– Ne moram! Ne mogu...

Možda ovako sve boli. Ne mogu znati početak kraja. Života ili smrti.

Umrijet ću. Pomozi mi, Bože. Stvarno ću umrijeti. S ovom boli. Zauzela je cijelu sobu, cijeli boks. i bacila me o zid. Bacila svom snagom i ostavila na podu, poput psa.

– ‘Ajde! ‘Ajde! – čula sam čovjeka s rukom. Umirala sam. Zgrčenog lica, stegnutih ruku oko šipki i s najvećim očima na svijetu. Umrla sam.

– Bravo! – netko je rekao.

Bravo! Uspjela sam! Nije smrt! Nije! Život je... Rodila sam dite!

Soba od tri kvadrata Soba u studentskom domu smrdi na hranu iz menze. Prekrižene noge na trošnom krevetu i tvoja odjeća na samom rubu. Ostalo ti je od sinoć. Ono,

Marija Rakić Mimica

13

kad smo gledali film i pričali o tebi, meni, nama, tvojoj Slavoniji i mojoj Dalmaciji. Tvoje ruke na meni nevine su, čiste, prvi put. Prigušeno svjetlo u sobi od tri kvadrata, a čuje se samo škripavi zvuk televizora iz prošlog stoljeća. Naivno, histerično i naglo. Polako i nježno. Iskreno i snažno. Pamti se zauvijek, a odlazi – nikad.

Ručkovi u dvoru pred upravom i boje koje donose more na kontinent.

Grleni osmijeh kojeg sad mogu samo uzalud tražiti umornim prstima po prljavom asfaltu. Naš mali dom iz kojeg još i sad, ponekad, znamo poviriti glavama van. Ima nas! Ima! Nema... Nema više...

Zvala sam te stalno. Ujutro, poslijepodne i navečer. Tebe i tvoje prijatelje bez kojih ustajanje iz kreveta nema dobro jutro. Dugo smo ispijali jake turske kave i razgovorali o smislu, besmislu, poštenju, intelektualizmu i gluposti. Isprazni razgovori koji ne vode nikud, a kažu sve.

Dobro jutro, drugi moj grade! Oblačiš se jeftino, a posljednjim kunama kupuješ kavu i cigarete. Zoveš me imenom jer nadimke i tepanja još ne poznaješ. Ostavljaš me svake noći u prašnjavoj sobi koja vonja na kosani odrezak i jučerašnji kruh. Odeš oko ponoći i ostaviš me samu. Samu u sobi od tri kvadrata.

Zahrđala ploča u zagušljivoj kuhinjici u paviljonu broj dva. Kuhamo špagete s vrhnjem i sirom. Nedjelja je dan rezerviran za sitost i zadihane obraze nakon penjanja do brda. Oni dolaze sa zagrebačkog kolodvora, a u ruci imaju paket sreće. Da, nismo sami. Imamo kuhinjicu, špagete i crvene obraze. Imamo – sve.

Vodiš me za ruku kao što majka vuče dijete preko ceste. Kao stariji brat, kao prijatelj. Kupuješ moj život bonovima za ručak, a dodire ostavljaš za klupu pred paviljonom broj dva. Sjedimo na stubama ispred sobe koja ne zna za tišinu, koja ne zna za mir. Pričaš mi o anatomiji i nekoj medicini, a ja tebi o Barthu i strukturalizmu. Jednom si mi govorio o anatomiji desne šake, dok si istom nespretno otvarao bocu vina. Bio je petak i smijali smo mu se glasno.

I one je noći bio petak. Zveckanje štikala pred vratima tvoje sobe.

– Oprosti. Moram dalje sama.

– Sve je u redu.

Kao stariji brat. Kao prijatelj.

– Sama. Molim te. Oprosti.

Dobro je, mogu sama. Moram! Mogu... Hodat ću pješke dovoljno dugo da shvatim, a onda ću se vratiti natrag. Natrag, na brdo koje prvi put neće pričati glasno ni smijati se grleno. A ispred su i dalje boje koje donose more na kontinent, držeći ga čvrsto u šaci. Ručat ću sama ispred uprave.

Skuhat ću čaj prije spavanja u kuhinjici blizu moje sobe. Moje sobe. Sobe od tri kvadrata.

14

Književna Rijeka / PROZA

U crkvi i u bolnici – Psssst! O’š ti prestat više? – čula sam prvu babu dva reda iza mene.

– Ma, ne znan jesan peglu ostavila uključenu – kaže druga.

– Vid’ bene, umukni! Sad si našla lajat! Gotovo je, ne’š se sad vraćat’.

– Ajme meni, užga li mi se kuća!– Umukni više, u Svetoj kući smo!

Ugasi se, da čujen propovid!

U crkvi se mora mučat’! I u bolnici. Popa i doktora se svi boje. Nisam mogla u prvi red nikako, jednostavno nisam htjela. Tako sam odlučila odmah i ovako mi je bilo lakše. Propovijed nisam čula uopće, samo sam pratila kako se otvaraju i zatvaraju popova usta. Znao bi ponekad i uzdahnuti. I to dosta glasno. Razmišljala sam smije li on to; pa ipak drži propovijed. I u Svetoj kući smo, kako kaže prva baba.

– O’š mi dodat’ vestu, molin te? ‘Ladno mi je, uvatit’ će me priko leđa propuv – opet će baba s peglom.

– Moca, sina, duva svetoga, ako si ti zdrava! Prođi me se sa svojin lušama! Evo ti je i uvuci taj jezik u gubicu!

Znala sam ići sa sestrom u crkvu. Eno je sada u prvom redu. Uvijek bismo kasnile na misu i stajale. Ona bi se uvijek odmakla od mene na drugu stranu jer bi me uhvatio smijeh. Onda bismo se tražile očima i bezbrižno smijale. Ono, kad te uhvati kad ne smiješ! Taj nema kraja! Nisam se odavno tako smijala. Sad nisam mogla vratiti taj osjećaj, nikako! Bila sam tupa.

Izrazito tupa za ikakvu emociju i najlakše mi je bilo slušati dvije babe. Nekad tako banalni razgovori pomognu više nego sve duhovne i emocionalne analize svijeta. I samopomoći, da ne zaboravim! Osvrnula sam se malo oko sebe. Nitko se ne smije. Ipak, ljudi u crkvi uvijek imaju onaj pristojan, blagi smiješak. Moraš se pristojno smješkati u crkvi. I u bolnici.

– Ajme, šta je zapuvalo vanka! Ovo će na buru noćas... – bila je neumorna baba.

– Ma kakva bura, moli Boga!

Ja nisam mogla moliti. Promatrala sam strop. Popucao je na točno sedam mjesta i vjerojatno je propuštao kišu. Načula sam kako mještani prikupljaju novac za obnovu crkve, ali – eto... Znamo kako sve to ide. Puževim korakom. Bilo je dosta ljudi. Imali su pognute glave i šuškali molitve tiho.

Pop je govorio i govorio. Usta su mu se stalno otvarala, ali nekako ukrivo.

Imao je nešto čudno na ustima. Razmišljala sam misli li on stvarno sve to što govori na misi ili uvijek govori isto. Ne vjerujem da može iskreno govoriti.

Iz srca. Nemoguće, nitko više tako ne govori.

– Neće ovo još dugo, a? – čujem ja babu.

– Ne virujen, pri kraju je.

Brzo je prošlo. Mislila sam da će biti i gore. Zapravo, nisam ništa mi-

Marija Rakić Mimica

15

slila niti sam mogla. Potpuno prazne glave čekala sam kraj. Da nam kaže da možemo krenuti dalje. Pa da ovo sve završi. Babe iza mene počele su se komešati i okrenule su se prema izlazu. Pop je prestao otvarati usta i krenuo prema izlazu. Svi za njim. Izišla sam na zrak. Vani je puhalo i zrak mi je godio. Netko me zovnuo. Okrenula sam se i iza sebe ugledala dvije babe, one dva reda iza mene. Ona s peglom mi je prišla, zagrlila me i rekla: – Dušo moja, nisan ti se uspila javit’ od gužve. Znaš kako je. Žaj mi je, mater ti je bila krasna žena.

– Da, bila je. Hvala − osmjehnula sam se i krenula prema groblju.

Učinit će to Pakirao se brzo. Spretnim pokretima pomicao je zidove, mršavim prstima oblikovao rupu u njima. Htjela sam mu reći da mi dozvoli da uđem cijela u nju. Šutjela sam. Stvari su padale u plavu torbu poput jabuka iz košare pune zdravog života. Našeg. Onog koji se sada gasi poput mučne cigarete u pet ujutro, u zoru, one koju pališ samo da bi palio. Koja gori samo da bi gorjela. I koja izgori prije negoli kažeš dobro jutro.

Dobro jutro, ljubavi! Na stolu je kruh koji miriše na blago jutro i čiste plahte. Otkidaš komad golim prstima i nasmiješiš se izrazu mog lica. Mrzim to! Kavu piješ glasno, a vilicu nespretno držiš u pogrešnoj ruci. Hrapavim glasom me budiš. Svoju kavu pijem sama – dok sjedimo skupa za stolom.

Uvijek tako. Moram tako.

Plava torba na kauču i njegovi prsti koji guraju unutra. Guraju u nju kao da je bez dna. Koliko toga, zapravo, u nju može stati? Stane sve! Sve tvoje... Moje... Naše... Kopča koja škripi svaki put kad dodirne rub zatvarača. Osjećam kako su mu nervozne noge pred navalom bijesa. Sjeo je na rub kauča, onog istog koji smo slomili one večeri kad si mi rekao da uopće ne trebam brinuti o nama. Sve je u redu.

Pogled mu je bio na podu. Ruke obješene onako kako ih uvijek obijesi kad ga uništim riječima. Oči postanu još sitnije, slova zapinju pred knedlom gorčine. Usne su moje sitne. Hvatam mu mislima misli... Misao... Možda neće?! Isuse, hoće! Učinit će to! Previše je objesio ruke. Previše sam vrištala. Plakala. Kopala po onoj godini, mjesecu, danu. Kad je zasvirala poruka o njoj u našem krevetu. U trenutku dok sam imala velik trbuh i još neznanu plavu kosu u njemu. Hoće, učinit će to! Da... Previše sam vikala... Opet...

Možda ipak neće? Ne može nam to učiniti, jer to onda nije samo moj strah. To je onda čin koji se ne da više brisati. Utisnut će nam se u dlanove, poput stigme. Onda više nikad neće mirisati moju kožu koja je mekana nakon tuširanja mlakom vodom. Vodom koja je u stanju svu prošlost isprati jednim mlazom. Više neće naslanjati lice na moja koljena kao da s njima zaista

16

Književna Rijeka / PROZA

priča. Jednom si im rekao kako te subote ujutro u listopadu zapravo nisi bio s njom... Samo ste razgovarali o vama... Niste o nama, ne!

To niste, kažeš mi sad. Onda sam čuvala slabašnu nadu da znaš kako su sva jutra moja i kako nemaš razloga sjesti u automobil, isprazniti bateriju mobitela i nestati. To je bio samo vaš greben i vaša uvala. Dok si vozio, more je bilo skupa s tobom. Na mom sjedalu. S tobom! S njom! Pa onda prazno mjesto u automobilu na putu prema tamo. I prazna baterija mobitela koji zvoni piskutavo kad ga uključiš. I prazan osmijeh dok ga ponovno uključuješ.

Kupuješ vrijeme tišinom. Buljiš u potplat cipele. birao si ga jednu vječnost. Povuci ručnu jednom, jednom stani na vrijeme! Okreneš se prema meni i otpuhneš dim cigarete baš kao da si sam u sobi. Kao da ja ne sjedim, ovako sitna, na kauču nasuprot tebi. Osjetila sam dim kako me pritišće.

Osjetila sam kako mi zatvara oči. Taj tvoj dim uskoro će krenuti za onom modrom torbom i ostavit će me, sitnu, na kauču... Prvi jecaj... Drugi glasniji... I onda krik! Zatvorit će se vrata stana i čekat ću podizanje garažnih vrata... Evo ih, već ih čujem!

Nagli trzaj, ustajanje i ponovno zvuk kopče. Pokušavam ti nešto reći, ali u grlu ostaje samo neizrečena misao. Ti govoriš, a usne ti poprimaju oblik čaše iz koje si maloprije glasno srkao kavu. Oči su ti dvije mrvice kruha zaostale na stolu. − Zašto opet? Kako? Već tri godine? − Nisam samo ja. Ne radim sve ja. − Kako možeš tako plivati sama? Daviš me golim rukama i ne staješ.

Moje su ruke ruke zmaja. Ne čuje. Nikad me ne čuje. − Nisam. Ne mogu. Neću.

Zvuk kopče i maleni kamion vatrogasaca našeg sina, lijevo, pokraj modre torbe. Skupljena koljena, bijeli obrisi i sjena na kauču. Mršavo i duguljasto lice s paničnim strahom pod trepavicama. Ušla sam u rupu u zidu.

Cijela sam stala u nju i ne mogu disati. Pružam ruke i govorim, ali ne čuje se. Zvuk ne može i ne želi van.

Panika! Opet moja. Samo moja. Predajem joj se u potpunosti. Ne može mi ništa. Može, uvijek može gore! Krik svijetla iz dnevne sobe nikako da stane. Svjetlo vrišti. Svjetlo je lava koja me istiskuje iz rupe van. Ovaj put ću sigurno poludjeti! Šalice kave, tišina koja me grize dok sjedim u rupi u zidu. Ona je pas koji grize bez laveža. Moje tijelo više nije moje. Moje tijelo je sjena, ono je sitna kaplja na asfaltu.

Ostajem nepomično sjediti na kauču. Progutala sam sve riječi, kavu, kruh, rupu, zid. Nisam sigurna da sam čula druga vrata. Da, čula se se u pozadini, kad sam jednom glasno zajecala. Tiho su se čula. Škripavo i trulo, kako samo vrata pričaju na odlasku.

Marija Rakić Mimica

17

*** Rakić Mimica, Marija (Split, 1982.) završila je Jezičnu gimnaziju u rodnom gradu i Filozofski fakultet u Zagrebu, čime je postala profesorica kroatistike i komparativne književnosti. Radi kao profesorica u srednjoj školi u Splitu i upravo priprema Priručnik za pomoć učenicima u suradnji s nakladničkom kućom Knjigotisak iz Splita. U slobodno vrijeme piše poeziju i prozu. Prozu je dosad objavljivala na portalima Najbolje knjige, Litkon, Knjigomat i Radio Gornji grad, a pjesme su joj objavljene u časopisu Pleme i unutar zajedničkih zbirki.

18

Književna Rijeka / PROZA

IGOR ŽIC

Podno hreljinskog grada ili O pjesnicima i luđacima

V

ladimir Nazor sumnjičavo je došao na skup nedaleko od ruševnog hreljinskog – jednom davno frankopanskog! – kaštela u travnju 1920. godine. Prezirao je masu okupljenu zbog tako banalnog razloga kao što je politika. Oduvijek je bio uz one koji su na vlasti i nije se odviše zamarao konkretnim političarima. Vjerovao je u institucije i funkcije. Još mu je najjednostavnije bilo živjeti i raditi u vrijeme cara i kralja Franje Josipa I. koji je, kao dobar otac, vladao svojom prostranom, no vrlo tromom carevinom. U njegovo vrijeme zakoni se nisu nepotrebno mijenjali, nije bilo inflacije, svi državni službenici bili su raspoređeni po platnim razredima i općenito sve je bilo sporo, ali solidno. Odluke su bili rijetke, ali dobro promišljene.

Smrt Cara 1916. godine, usred Velikog rata, bio je loš znak. Odjednom su se ukazale litica i dubok ponor pod njom. Veći dio rata Nazor je proveo u Kastvu, prvenstveno zaokupljen pribavljanjem hrane, jer je Austro-Ugarska funkcionirala sve lošije. Zahvaljujući Branimiru Vodniku, panceta i krumpir redovito su stizali iz Zagreba i to je život činilo barem podnošljivim. Jedini ozbiljniji sugovornik u tom gradiću, s kojeg se širio prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev, bio mu je konfuzni, ali prodorni Milan Marjanović, koji je gomilao stranice rukopisa o njemu i njegovom pjesništvu.

Sam je, pak, vrijeme neizdržive neizvjesnosti kratio prevođenjem Danteovog Pakla i Shakespearovog Macbetha. Kao bard jedne nanovo probuđene književnosti morao je izmijenjivati misli s ravnopravnim sugovornicima.

Danas je došao ovdje, među ove loše obučene ljude, samo zato što je jedan od govornika bio pisac – i, na žalost, agresivni komunistički agitator! – Miroslav Krleža. Tog talentiranog mladog čovjeka upoznao je tijekom ljeta 1916. godine dok se, kao domobran narušenog zdravlja, oporavljao u lovranskoj bolnici. Iako prepun strahova od svih bolesti, a najviše od tuberkuloze, smogao je snage i došao mu se pokloniti u malen, prašnjav, provincijski Kastav. Ostavljao je utisak simpatičnog, rezigniranog, vrlo pričljivog, no pomalo pompoznog i dežmekastog hipohondra. Sve pohvale na račun Velog Jože, Hrvatskih kraljeva, Novih pjesama i Hrvatskih gradova nagurao je u nekoliko uvodnih rečenica, a potom je pričao o svojoj poemi Pan... I o bolestima...

Igor Žic

19

Tada je pomislio kako će taj neugledan pričuvni vojnik izrasti u važnog literatu jer su njegove riječi zvučale slatkasto-zavodljivo, u svakom slučaju neusporedivo zanimljivije od njegovog dotadašnjeg književnog traga koji je bio neuredan, pretenciozan i nepotrebno bučan.

Neposredno poslije Velikog rata, tijekom boravka u Zagrebu, pratio je i tekstove u njegovom časopisu Plamen. Svi ti Cesarci, Cihlari, Radoševići, Cvijići i Miljuši mogli su, svojim komunizmom, ideološki biti uz njegov bok, no njegova Hrvatska književna laž bila je oluja. Rušio je – kao i svi revolucionari! – i previše toga, a nudio je kao zamjenu samo sebe. To, vjerojatno, nije bilo najsretnije rješenje, jer njegova figura nije imala ničeg herojskog u sebi. Izgledao je neuvjerljivo – pa čak i smiješno! – kao predložak za monument.

Osvrnuvši se oko sebe Nazor je shvatio da je okružen hrvatskim trobojnicama, narodnim nošnjama, tamburicama i sve to ga je počelo plašiti.

Seosko vjenčanje s odviše pijanih svatova! Govornici prije Krleže izvikivali su revolucionarne parole: Južnoslavenska socijalistička republika!... Diktatura proletarijata pod vodstvom komunističke partije i III. internacionale...

Razvijmo barjak Lenjinizma na Kvarneru!

Iznerviran primitivnom militatnošću i prizemnošću govornika, spremao se odmaknuti što dalje od pozornice, kad je ugledao upadljivu mladu ženu koja se brzo i spretno provlačila kroz masu. Shvatio je da je Ruskinja po toplom govoru kojeg je nesvjesno prevodio, a da je ljuta po metalnom pogledu i agresivnoj gestikulaciji. Suprug, koji je izgledao kao ruski carski časnik bez uniforme, pokušavao ju je smiriti: Nemoj, Irina! Zaboga, tu smo stranci! Kontroliraj se malo! Ubrzo ćemo nastaviti put prema Zagrebu...

Neovisno o tomu, ona je nastavila s kletvama udaljavajući se ozelenjenom, procvjetalom livadom punom pčela i leptira, negdje prema dolje. Posljednje što je čuo bilo je: Komunističke svinje! Pobjegli smo pred Lenjinom, a ovi ga luđaci dozivaju!

Nazor je osjetio dvostruku nelagodu: zbog toga što netko izvikuje njegove prigušene misli i zato što nema hrabrosti slijediti vatrenu Irinu i napustiti ovaj besmisleni, rušilački skup.

Na jednostavnu, šrkipavu pozornicu iskoračio je Krleža u ispranom, preširokom odijelu. Podsjećao je na nespretnog Ivana Krstitelja u kostrijeti.

Taj sramežljivi dvedesetsedmogodišnjak ubrzo se preobrazio u uvjerljivog oratora, zahvaljujući dobacivanjima koja su ga hrabrila. Pomicao je granice svojih sumnji ka neprovjerenim istinama.

Doradivši svoje prethodne govore iz Karlovca i Delnica, pripremao se i za Selce, Crikvenicu i brodogradilište u Kraljevici. Nikad nije zaboravljao da je govorništvo kazališna, a ne literarna vještina. Psihologija mase osnova je suvremene politike! D’Annunzio je, vjerojatno, bio najmoderniji europski

20

Književna Rijeka / PROZA

političar trenutka, no on ga je mogao natkriliti nesumnjajućom ideologijom i slijepom vjerom. ...Bacite pogled na ovu našu plavu Učku, na ovaj naš Kvarner, na ove glagoljaške otoke Krk i Cres, na onu nesretnu Rijeku, tamo, pod našim nogama, sjetite se da tamo dolje, na Rječini, onaj majmun D’Annunzio izvodi svoje fanfaronate pred licem čitavog našeg naroda i vi ćete, u jednom trenutku, imati pregled čitave naše političke i međunarodne situacije! Sam fakat da ona rulja ardita urla po tom našem od pamtivijeka hrvatskom gradu, govori vam čitava poglavlja, više od toga – čitave knjige!

Naša gospoda, beogradski kraljevski ministri, predali su Zadar i Rijeku da dobiju Skadar, a umjesto Skadra oni su neodgovorno proigrali Bojanu i Jadran i sve vanjske otoke od Lošinja do Lastova! ...Naši lenjinski barjaci, pod kojima smo se sastali ovdje, nad našim Kvarnerom, pod slavnom historijskom gradinom hreljinskom, za bulumentu kraljevskih agenata i pandura znamen su nasilja i krvi, a ja vam kažem da nad ovim Kvarnerom neće biti tako dugo slobode dok se od Trsta do Učke i od Rijeke do Brseča i Pule ne zavijore isti lenjinski barjaci!

Od tog trenutka Nazorove misli bile su samo u nekadašnjem pavlinskom samostanu u Crikvenici kojega je preuzeo kao upravitelj. Ako je već morao napustiti Zagreb, barem je mogao urediti pristojan dječji dom u zapuštenoj građevini. Trebalo je obnoviti krov masivnog, drevnog zdanja, trule podove, kupalište zatrpano kamenjem, ruševni gat, zarasli park. Zamašan zadatak dostojan njegove nanovo probuđene graditeljske strasti.

Trebat će od one nesretne pavlinske mrtvačnice napraviti blagovaonicu, a u parku urediti prostor za boravak djece tijekom ljetnih dana. Pred očima mu se ukazala slika arkadijskog doma u kojem će vladati strogo, poput Svetovida. Računao je i na pomoć onog mladog Gustava Krkleca te majke i sestre Irme... U prvom redu – savjetodavnu, jer je djecu oduvijek smatrao balastom koji nepotrebno zadržava uzlet balona književne mašte k nebeskom plavetnilu stvaralaštva.

Pjesnik mora biti slobodan, da bi mogao otkrivati najdublje tajne prirode. Mora si urediti vrt u kojem će, dok traži put ka kršćanskom Tvorcu, moći razgovarati s grčkim, rimskim i slavenskim bogovima. Klaustri i pergole – to su prostori u kojima duh može pronaći Istinu. Od zadužbine Martina Frankopana Pobožnog napravit ću ugodan dom za čovjeka bez obitelji i pjesnika hrvatskih kraljeva!

Dok je Nazor gradio svoj zamršeni, panteistički svijet, Krleža je pokušavao najkraćim putem stići do boljševičkog Raja. Svaka nova, moguća, nasilna smrt bila je tek ciglica na crvenoj cesti koja je vodila ka Kremlju, najblistavijem svjetioniku novog doba. Posljednje što je Nazor čuo dok se, okrenut od pozornice, udaljavao prema Bakarcu koji je bio negdje duboko

Igor Žic

21

dolje, bile su već posve nerazumljive rečenice partijskog tribuna koje je raznosio sve jači vjetar.

Nadao se da će, ako požuri, sustići Ruskinju i da će od nje saznati što se zaista događa u Rusiji, tom krvavom boljševičkom carstvu. I kakav je zapravo Lenjin kojem je punu podršku dao Poeta-Soldato D’Annunzio, trenutačni gospodar Rijeke. Pomislio je kako je luđak luđaku dao baklju i kako će zapaliti svijet... A onda je ugledao teške oblake zapele na Učki i prijeteće bljeskanje i znao je da će ubrzo stići neugodna, proljetna kiša, nošena vjetrom pristiglim s još snježnih vrhova, sakrivenih iza najbližih brda...

22

Književna Rijeka / PROZA

BOŽICA ZOKO

Lastovica (ratna pripovijest) Oj turne moj lipi komu te ostavljan!

Ostavljan te ptici ptici lastovici ka će letnin danom nad tobom letiti meni tužan spomen svitu paklensku neviru tužiti! (stihovi stare krčke narodne pjesme o knezu Ivanu Frankopanu kojega su Mlečići 1480. godine na prijevaru zarobili i oteli mu otok Krk)

N

ije poznavala sve zakone svoje vrste. Ni ljudi više nisu poznavali zakone. Sve se pomiješalo. Neki, a ti su doista za žaljenje, nisu prepoznavali da je ptica, a kamoli – lastovica! Lastovica je isto što i lastavica; bila je, naime, lastavičjeg roda, ali jednom davno netko joj je rekao: Lastovice! i to joj se toliko svidjelo da bi smjesta poletjela kad bi joj tko tako viknuo. Ovo o u lastovici zaokruživalo je njezin svijet i lijet.

Ne znam što su mislili o njoj oni koji je nisu prepoznavali. možda su mislili da je otkinuta grančica oživjela pod naglim naletom vjetra ili, još prije, potez tamnoplavog nalivpera izišao iz kakva krasopisa ili su mislili da je pobjegla sa svilene tkanine na kojoj je kineski ili japanski crtež ostao iza nje, začuđen i čudesan u isti mah, gledajući je kako se slijeva sa zrakom. Sve su to mogli pomisliti oni koji je promatrahu. Ali nije bilo lako promatrati je, jer ona nikome nije dozvoljavala da joj nadgleda let. Nije bila ukočena poput zrakoplova. bila je nepredvidljiva; nikad nisi znao kuda će, u kojem pravcu, poletjeti... *** Nije riječ o bilo kojoj lastavici, iako bi svaka to mogla, ali nije svaka dobila taj zadatak. Koji? Saznat ćemo.

Najčešće bi sjedila na posljednjem stablu, daleko od ljudi, iako ih je neizmjerno voljela. Voljela ih je, kažem, ali nije razumijevala njihove svađe i zločestoću. Kad je bila među njima, šutjela je pod strehom u svom gnijezdu i pribojavala se ljudskih razgovora; hoće li sad opet neka psovka, bezrazložna

Božica Zoko

23

na i ružna, neki uzvik pun mržnje... Opravdavala ih je u sebi: nije moguće da su doista takvi, oni to ne misle ozbiljno... Ne moraš ih baš odmah za to kazniti, nek’ spoznaju svoje pogreške, pokaju se, daj im još malo vremena, oprosti im, pa makar još samo ovaj put. sve je to govorila Bogu molećivo i iskreno, ali ipak nije uvijek i svakoga zagovarala. Doduše, ono što je molila od Boga i sama je činila – opraštala je gotovo sve nepodopštine prema sebi, opraštala je ljudima poglede pune mržnje, prijetvornosti i prijevare, ali nekima lakše, nekima teže, a nekima nikako i svjesno ih je izbjegavala. To je bio njezin grijeh, jer zna se da se opraštati mora, a isto tako bilo je uvriježeno mišljenje da je ljude Bog najviše volio od svih stvorova i najviše im praštao. i tko je ona da im sada ne oprašta?!

– Ja sam lastovica! – rekla bi ponosno i tad bi preskakala sve obzire ili, bolje rečeno, prelijetala i, smjestivši se napokon na posljednjem stablu, razgovarala bi s Bogom tako prisno i otvoreno kao da mu je upravo ona od svih stvorova najbliža i najmilija... *** Iza posljednjeg stabla bila je nepregledna pustinja, možda čak i drugi planet, jer posljednje stablo tajanstveno je drvo, nitko osim laste nije znao za nj.

Jednom davno bila se lasta zaputila i dalje od posljednjeg stabla, u tu pustoš, u njezinu neizrecivost, u njezinu nepreglednost. Koliko je samo zrnaca pijeska bilo tamo! Koliko vjetrova! Ali su često spavali ti vjetrovi, jer je bilo malo onih koji bi mogli osjetiti njihovu moć i diviti joj se. Možemo reći da su se jednostavo – ulijenili. Nekoć su postojali pustinjaci koji su bježali od zločestoće svijeta, ali sada više ni njih nije bilo. Sveci su otišli među ljude, skrili se i trpjeli među njima, nečujno ispaštali naše zajedničko zlo; takvo je bilo vrijeme.

U toj pustinji nije bilo ni stabala ni čovjeka, nije bilo čak niti zmija i guštera; što bi se reklo – nikoga živog! Lastovica je jednom ipak bila tamo krenula. Nakon tog iskustva nije se više bojala smrti, čak bi pomišljala na nju s nekom prisnošću i naklonošću, jer to što je tamo doživjela bijaše gore od smrti. Stanje nalik onome kad bi smrtni tren izgubio svoju neminovnu prolaznost i postao jedini i vječan. Ne više život, nego mrtvanje. Ne uživanje, nego mrcvarenje. Kakav je to bio osjećaj? Tijelo joj je bilo teško i često nije mogla ni leprhnuti krilima ili je to činila mučno i sporo, bez učinka. Kad bi joj i za takvo što ponestalo snage, spustila se na tlo i pješačila. U tom se trenu zacijelo bila pretvorila u neku drugu životinju, jer – tko je vidio lastu kako pješači?! Ni sama nije znala što je.

– koja sam sad životinja? – pitala se snuždeno, čeznući za lastavičjim životom. Međutim, samo je klonulo i bez ikakvih odgovora prebirala neiz mjernu pustinju svojim nožicama...

24

Književna Rijeka / PROZA

Bio je to neki drugi svijet koji je samo oponašao pustinju. O, pustinje su bile toliko ljepše! Sada je to znala, promatrajući sve s posljednjeg stabla.

U pravim pustinjama ima toliko sunca! Lastavice vole sunce. Naša lasta i više od drugih. Često bi mu letjela ususret, sve dok je ne bi zaslijepilo. Bila je to ugodna i okrjepljujuća zaslijepljenost.

Ni danas ne zna što ju je izbavilo iz one pustoši, tko ju je razriješio onog ništavila. Zapravo, spram onoga što je ona doživjela, i ništavilo i pustoš imali su svojih draži. U tom predjelu kroz koji je prolazila nije ni uz najveći napor mogla pronaći ni tračak istine, ljepote i dobrote. Unaprijed se odricalo postojanje tog svetog trojstva. Umjesto njega – laž, ružnoća, zloća. Umjesto čistoće – prljavština. Ubojstvo radosti i ljubavi, u svakom njihovom obliku. To se nije prvi put dogodilo tada, iako se njoj činilo da jest. u povijesti postoji valjda bezbroj primjera, a i danas svakog trena na svakome mjestu neprestano, stalno moraš oko sebe suzbijati taj poriv ako želiš disati slobodno u svojih pet-šest kubnih metara mukom izborena ili dodijeljena ti prostora. Svejedno.

Borba, s promjenjivim ishodom, stalno traje. Bitka po bitka i, kad ti se već učini da si pobijedio u ratu, shvatiš da je protivnik samo promijenio oblik te da moraš ponovno u boj. Zato i jesmo među živima – da bojujemo i vojujemo za istinu, ljepotu i dobrotu. Čista radost nek’ nam bude nagrada, molimo.

Lasta je već nešto znala o njoj, toj čistoj radosti. Bila je ogledni primjerak čistoće i radosti. Krilata bojovnica ljepote, istine i dobrote. Svojom je pojavom upravo izazivala zloću i prljavštinu, sva mrzovoljnost svijeta bila je ismijana samim njezinim postojanjem. Mamac, u koji je zlo pohlepno zagrizlo i gnječilo ga, tištilo i gutalo, želeći je pretvoriti u još jednu hrpicu izmeta pokraj puta. Dokle god je davala znakove života, ubijalo ju je. I kad se činilo da je uginula, ubojstvo nije prestajalo. Od mrtvog učiniti još mrtvije. Mrcvarenje. Ukratko, nastojalo se ubiti Boga u njoj. Ako to uspijemo, mislila je zloća, naša je! Nisu znali, jadnici, da Bog, i kad ga ubiju, uvijek iznova uskrisuje. Svijet samo zato i opstoji. Danomice se planira i vrši bogoubojstvo, ali najdulje za tri dana Bog opet uskrsne, a lastovici je trebalo toliko vremena. Kako to objasniti i opisati? Uboga lastovica! Nije više bila živa, a i dalje ju je nešto ubijalo. Čupalo joj pera do onog posljednjeg perca, razvaljivalo joj kljun, kuhalo je i peklo... Kako se uopće vratila u život?!

Otkuda joj opet ta radost i zaljubljenost? Čudo. Ne postoji drugo objašnjenje. Zato se prisno obraćala Bogu.

Tko bi drugi mogao biti zaslužan za njezino izbavljenje?! Možda su i neki sveci i svetice nešto pripomogli, koji anđeoski kor, a možda je i sam Nečastivi digao ruke od nje – tko će znati?! Ako zahvaljujem Bogu, mislila je lasta, svi će oni dobiti od njega pravedan dio. Ne mogu pogriješiti.

Možda ju je spasio i neki čovjek koji nije prestajao moliti za nju. A zar nije i Bog čovjek? Ipak, bilo bi lijepo susresti baš tog čovjeka, letjeti mu pred očima svoj let zahvalnosti s najčudesnijom i gotovo vratolomnom

Božica Zoko

25

koreografijom. Ponekad bi joj se svidio neki čovjek i ona bi sve u tom trenu za nj učinila, razumije se – koliko su dozvoljavale njezine lastavičje mogućnosti. Bila je hrabra. Taj je čovjek tog trenutka bio njezin gospodar i mogao je činiti s njom što god je htio. Barem se tako činilo. Srećom, većina ljudi voljela je laste i nije zlouporabljivala svoj položaj. Našao bi se, doduše, i koji čovjek koji bi je malo zlostavljao. ona bi se ražalostila, kanule bi i ptičje suze, ali one su vjerojatno više nasmijavale Boga, nego što je ozbiljno uzimao u obzir boli ptičjeg srdašca. on je, naime, najbolje poznavao ptičju narav i znao je da će već domalo zapjevati iz sveg srca sjedeći na posljednjem stablu. Odmah zatim započet će razgovor s njim, s Bogom – o ljudima, biljkama, životinjama...

– I ti si čovjek! – završavala bi razgovor, nekad smijući se, nekad plačući – ovisno o tome kakve je trenutačno bila volje. Bog ju je uvijek razumio, ali još je smišljao glagol za nju. Ni ljudi ga još nisu izglagoljali; nitko nije točno mogao reći kako se lasta glasa. Njezin je glas u isti tren bio i visok, i tanak, i dubok. Rijetko se može čuti njezin pravi glas; ona više osluškuje i sluša, ali oni koje je voljela često su je mogli vidjeti kako im lijeće u susret. Za taj moj lijet, mislila je neskromno, trebao bi barem još jedan glagol. U njemu bi moralo biti K i možda S – ksika ksike ksiki ksikoooo... i tu bi već sletjela na kakvu žicu, grančicu ili se sklonila pod kakvu strehu, svim srcem i dostojanstveno predana nadolazećoj neizvjesnosti jer, priznajte, što je uopće izvjesno? *** – Ksikam, ksikaš, ksika... neće nas poslušati svi jezici. Možda će svaki pokušati spoznati radost glagoljanja svojom riječju za lastavičji let i glasanje – govorila je ozbiljno i znanstvenički mudro lastovica Bogu. Ne znamo što je Bog odgovorio. Lako je moguće da je on upravo tada spavao. Bezbrižan. Lastovica to nije mogla znati.

Nekad je bila sretna što ne zna. ona je u dobroj vjeri ksikala u Božje uši, a što uđe u Božje uši, nikada se neće izgubiti. Čak bi joj bilo i milije da Bog spava; nekako bi bila slobodnija, a i ponosna što bdije nad njim. Nad njegovim snom. Usto, znala je – ksikne li štogod pogrešno, Bog će se odmah probuditi i možda neće biti najraspoloženiji. Pogledat će u nju, ona će znati da je zgriješila, ali joj neće reći što. To će ona sama morati spoznati, ali u tom spoznavanju bivalo je uvijek mnoštvo teškoća, zabluda i stranputica – to zna svatko tko god je pokušao spoznati svoje grijehe, jer ili pretjera pa se optužuje za sve i sva ili nikako, ni uz najveći napor, ne može shvatiti u čemu je to pogriješio. Ali što možemo, tako stoje stvari. Ipak joj je laknulo, pokajala bi se za svaki slučaj i za onaj grijeh kojeg nije spoznala i dalje gledala u njega – nek’ on sad zapovijeda! Jer svakako je to bilo olakšanje – opet bi nastalo vrijeme da se za svijet budno brine on, a ne lastovica. Ne treba niti govoriti da se ona za svijet nije mogla brinuti jednako kao i on; njezina je briga

26

Književna Rijeka / PROZA

spram njegove bila uprav’ smiješna. Ona se, na primjer, brinula za pčelu koja je ušla u prazan stan i ne zna izići odatle, a približit će se večer i zatvorit će joj košnicu te sve ako i iziđe iz praznog stana u kojemu nema nikakve cvjetne paše, dočekat će je prohladna noć, zalutat će i uginuti! I lasta bi sve drugo na svijetu zaboravila, od tog trenutka samo brinući za tu pčelu kao da je pčela sama na svijetu, kao ničega drugog nema i kao da opstanak svijeta ovisi upravo o toj pčeli.

Srećom, i među ljudima je bilo luckasto brižnih osoba. Seoska učiteljica koja je dobila taj stan na korištenje, ali još ga nije bila uredila i namjestila niti je išta uselila u nj, bila je došla prozračiti sobe. Stan je bio na strmu brijegu, podosta udaljenom od škole u kojoj je učiteljevala i predavala i uglavnom davala sve od sebe. Morala je posuditi bicikl da bi što brže stigla do svog strmog brijega. ako bi krenula pješke, ljudi bi je malko čudno gledali.

Zato što je bio posuđen, bicikl je zahtijevao dodatnu skrb; nije ga smjela ostaviti u podnožju brijega da ga tko ne ukrade, sakrije ili mu zaplijeni koji vitalni dio. Tako učiteljica, iz predostrožnosti, guraše bicikl uzbrdo najmanje pol’ sata. Kad je napokon stigla gore, rastvori prozore, pjevušeći usput u praznom stanu koji je akustično odzvanjao zbog svoje praznine. Vjerojatno je zamišljala vlastitu budućnost u tom stanu i već je bilo vrijeme za nastavu.

Na brzinu pozatvara prozorei uoči pčelu koja je očajnički pokušavala izići, ali joj nije uspjelo. I još jednu! No učiteljica ih nije stigla izvesti na pravi put, žurila je u školu. Skoturala se s tim klimavim biciklom niz brijeg, sjela na nj i požurila u selo. Dok je žurno okretala pedale nije mislila ni na što, međutim, kad je stigla u selo nešto ju je tako zapeklo u dnu duše pri pomisli na one pčele koje je zatvorila u svom stanu. Nije imala mira – baš u njezinom budućem stanu da uginu dvije pčele još i prije nego je doselila! zar je ona ubojica, a vani sve cvjeta...? Ne! Nije ubojica! I učiteljica se okrenu, sjede opet na bicikl i vozi natrag, uzbrdo. Moramo reći da je učiteljica još bila neudana, ali u najljepšim godinama, godinama u kojima se željno iščekuje kakav sudbonosan susret. Svejedno je Boga molila da je sada nitko ne susretne i ne priupuita kamo ide i što je to zaboravila. Ljudi su ipak primijetili, jer ljudi uvijek sve primijete. ali – neka. Sopćući se uspne uz strmi brijeg, pohita u svoj neuređeni stan i – gle! – nađe još živu pčelu. Jedna je, doduše, već uginula. Sve u svemu, ipak dobro. Pusti ovu živu van i sretna, laka i oslobođena spusti se niz brijeg. Lasta odahnu – netko je ispunio njezin zadatak! I to prije negoli se Bog probudio, izvrsno! Ksika! *** Te i takve bijahu lastovičine brižnosti, ali ipak je Bog imao povjerenja u nju: budio se osvježen, nasmijan i ispavan. Slušao bi je umivajući se i poticao ju kratkim upitima i pogledima da ksiče ili govori na svoj način. Naglas ili u sebi, jer lastovica je i šuteći govorila. On je volio i jedno i drugo – tko

Božica Zoko

27

je tada bio sretniji od nje. Kako je sada sve drukčije izgledalo, točnije – sve je izgledalo prvotno, kao da je tek sada stvoreno: pustinja se proljepšala, nekako zasjala, a tek one ljepote koje su se sterale sve do posljednjeg stabla koje je kao stražar stajalo na rubu!

Zašto se najradije zadržavala na posljednjem stablu? Možda zbog sjećanja na njezino posvemašnje klonuće koje je doživjela prekoračivši međaš na kojemu bijaše to stablo. Mirno je sada gledala mjesto gdje bijaše živa, a progutana smrću. Nije više bilo važno što je prouzročilo taj doživljaj. nejasno je slutila da sve laste i lastavice ipak nisu doživjele takvo što i da je njoj zbog tog doživljaja, upravo zbog njegove strahote, mjesto na posljednjem stablu. Uopće, u blizini posljednjih stvari. Skromno ili neskromno, svejedno, lastovica je tako mislila. Posljednje je stablo bilo osamljeno kao i ona i dobro skriveno, jer ljudi neumoljivo uništavaju sve divote koje postoje na svijetu. Svaki je dan bivalo sve manje stabala.

– Možda će jednog dana doći i do posljednjeg – pribojavala se lastovica, malo se rastuživši. – što ja mogu učiniti?!

– Umovati – odgovori joj stablo nečujno.

I doista, lastovica, po svojoj novostečenoj prirodi, nije dugo mogla biti tužna ni očajna. Očajanje je, uostalom, grješno.

– Ono što sam ja doživjela i preživjela, pomaknulo je granicu mogućeg. možda je to u povijesti svijeta ostavilo kakav majušan trag, možda se svijet zbog toga, ma koliko neznatno, ali ipak poboljšao... – to je, doduše, nagađanje i uvijek bi se tu, u blizini, našla kakva sumnja s kiselkastim licem, stalno joj uz to predočavajući strahotne prizore, ponavljajući: – pogledaj, to je istina, to zlo!

Nikad lastovica to nije priznala. ni kad joj je bilo najteže. i kad su joj oči gledale ukočeno, bez razumijevanja, govorile su: – TO NIJE TO, TO NIJE TO, TO NIJE TO! ja ću čekati istinu dok mi ne iskopaju iste ove oči. Pričekajte i vi i ne vjerujte zlu, makar se ono naočigled širilo! Ja upravo proživljavam propast svijeta! Kraj svijeta! I sunce je poblijedjelo, svjetlost gusta i rastresena, ne mogu disati... ali pričekajte, ja ću to preživjeti da ne morate vi, svi skupa...

Kad je došla do daha, nakon dugo, dugo vremena, najprije je upitala: – Bože, jesi li opet spasio svijet! Jesi! Dobro! Hvala ti! Vječni i slavni!

Divni i prekrasni! Predragi i premili!

– Dobro, dobro, bilo bi dosta za danas! – umiri je Bog. – Nikad nije dosta! – kliknu lastovica. *** Na posljednjem je stablu mogla do mile volje kliktati, gledati zahvalno s jedne strane u pustinju, a s druge u čovječanstvo i tješila ga je koliko god je mogla.

28

Književna Rijeka / PROZA

– Vjerujte mi, vjerujte, ja sam preživjela propast i kraj svijeta! i vi ćete!

Samo vjerujte!

Tko ju je čuo? Posljednje stablo, svako zrnce pustinjskog pijeska, neka životinja? Možda. vjerojatno su osjetili, sve ako i nisu razumjeli, da im o takvom čemu govori.

– Ja sam preživjela kraj svijeta, a još, gledajte, živim – ponavljali su neprestano njezini kliktaji. – Radosna sam i smirena i ponekad znam što je ljubav! Kad sam ja tako nagrađena, ni ljudi neće puno gore proći. I njih čeka život vječni. Neki od njih možda neće doživjeti kraj svijeta, ali moja je dužnost da prkosim svima koji prijete uništenjem, priželjkuju kraj vremena i vječnosti, onima koji svojevoljno vrše posljednje sudove, onima koji sude...

– morala je širiti nevjericu prema laži i zlu, pod kakvim god maskama postavljali zapreke na našim putovima.

Zlo, jednostavno, nije istina. ono je, možda, samo prijevremena kazna za kakav počinjeni grijeh kojega nismo niti svjesni. Njezina je dužnost bila proširiti to znanje, tu svetu znanost. To je ponekad teško išlo. bolje rečeno – nije se micalo s mjesta. stizahu zle zapreke sa svih strana među ljude. priječili su dobro, ubijali nerođenu djecu, započinjali ratove... ondje bolest, tamo suša, poplave i pošasti, ovdje siromaštvo...

– ali siromaštvo nije zlo – pobuni se lastovica. – Siromaštvo, uz poštenje, razvija plemenitu crtu u ljudi. I to ne samo jednu, nego više njih i tako tvore zahvalno lice svijeta. Zahvalno za svaki novi dan koji je svanuo. *** Moglo bi se isto tako reći da je lastovica živjela u neznanju.

– Neka – reče lastovica, – valja onda proširiti to i takvo neznanje; svijet bi bio ljepši! – tako je razmišljala lastovica na posljednjem stablu.

– O, ti, stablo, stablo – obratila bi mu se ponekad, – ja zaboravim na tebe. mislim na Boga, na ljude, na sav ostali svijet, a na tebe, koje me tako ugošćuješ, svojim granama zaštićuješ, ti, što si, takoreći, moj dom, o tebi uopće i ne mislim. Čak ne znam jesi li lipa, hrast, bukva, eukaliptus, sekvoja, baobab, čajevac, palma ili jasen. Možda pitomi kesten ili bajam, orah...? možda bi ljudi, kad bi došli, smjesta odredili tvoju vrstu i sortu, ali ja, ovako uboga i sama, bezimena, ne brinem o tvom imenu, no isto tako dobro znam da su u tebi sva stabla ovoga i onoga svijeta i da te ja nikada neću posjeći.

Stablo zaljulja granama ili joj se to samo učinilo, jer šutljiva su stabla i samozatajna. Tek s nekim vjetrom iskoristi priliku da zašumi, zašušti lišćem, zatreperi, zalahori, zaćarlija i, uopće, pokaže svoje veselje. Inače je živjelo takvim tihim životom, s takvom neiskazanom sporošću i nježnošću, da je to lastovicu jednostavno ushićivalo. Činilo joj se da i brzi i lagani pokreti njezinih nožica i kandžica narušavaju tih i miran život posljednjeg stabla.

K njemu su dolazile posljednje životinje. Koje su to – posljednje živo-

Božica Zoko

29

tinje? Sve one koje su također preživjele kraj svijeta. One su bile blage i malo uplašene. Sve su životinje takve. Sve životinje koje je lastovica voljela.

Nije mogla podnijeti grabežljivce. Njih nije bilo pod posljednjim stablom. Grabežljivce ne zanimaju posljednje stvari, pa tako ni posljednje stablo. Ne brinu se, eto, to je. Zgrabi prvo što stigneš! I neki su ljudi bili takvi, znala je to lastovica.

– daleko, daleko budite! Bog spava! Ne približavajte se! – sa smješkom im je govorila. I doista, nisu se približavali. Znači da su ipak, na neki način, poslušali. Iako joj je bilo neugodno što su tako grabežljivi, gotovo da ih je voljela zbog toga što su tako daleko od nje i njezina posljednjeg stabla.

– I grabežljivce je Bog stvorio – rekla bi pomirdbeno.

A što je s ljudima? Treba li ih prepustiti vlastitoj pohlepi? Ne, uvijek treba nastojati oko njih. Bilo bi glupo reći da se lasta, samo zato što često boravi na posljednjem stablu, odrekla svijeta, da je to sve što je još očekivala od života, da je zanemarila ljude. Naprotiv! Mislila je stalno o ljudima, ali se i pribojavala njihove blizine. Ona bi se odmah zaljubila u svakog čovjeka kojega bi pobliže upoznala. O, kako bi se zaljubila! Ako mi ne vjerujete, promatrajte lastovicu kako leti. leti kao luda! čini vam se – pada, pada, sad će se zabiti u asfalt neke ceste, ubost će se na šiljak antene, udarit će u uličnu svjetiljku, ubit će se... Tako mogu letjeti samo zaljubljeni.

– Čini ludosti – kazali bi ljudi za njezin lijet koji je izmicao svakoj kontroli, a nisu znali da je to od neopisive i neiskazive ljubavi prema njima i prema Bogu jer, kao što je već rečeno, i Bog je čovjek.

Neka skromnost i dobar odgoj priječili su je da kaže Bogu: Ja letim zbog tebe, samo zbog tebe, ovo ja tebe ljubim!, jer to ne bi bila cijela istina.

Hitar ptičji pogled uvijek je svraćala na njegova stvorenja. Potajice. ili bi se, zaboravivši na svaki obzir, širom otvorenih očiju blaženo zagledala u nekog Adama.

Njezino brzo ptičje srce čistilo se svakog dana, svakoga ga je dana iznova ispitivala: – što si učinilo dobro? što nisi? koga danas voliš? ljubiš li ikoga...?

Koga? Na primjer, onog neprijatelja. Ne znam baš...

I tako se čistilo srce. Blago onima čista srca – ti će Boga gledati!

– O, znam te riječi – otprhne lastovica.

Ona je, o, sad je to strašno reći i čuti, Boga vidjela i potajno je uvijek gledala u nj. Vidjela ga je u svakom čovjeku, u svakom stvorenju, u nevidljivom... To njezino gledanje i viđenje bilo je starije od očinjeg vida.

– I kad očiju ne bih imala, gledala bih u tebe.

Dakako, bila mu je neizmjerno zahvalna za oči, ali i da je slijepa, takva kakva jest, ona bi ga vidjela.

– I slijepci ga vide! – kliknula bi.

Znala je ponekad i dodijati Bogu u tom svom klicanju.

30

Književna Rijeka / PROZA

– Počini malo – rekao bi Bog. Odmah bi skupila krila i pala u san ili, bolje rečeno, uznijela se u san – ovisno o tome koliko je taj dan griješila. I najveći pravednik sedam puta na dan pogriješi – bilo je odavno poznato. Njezin je san bio kraći od trenutka, a trajao je vječno. Njoj se činilo da je samo trepnula, a u isto je vrijeme znala da se nikad neće probuditi. Jest, njezin je život bio proturječan, ali ništa zato – život je uopće takav. Što prije to prihvatiš, to bolje. Začas bi se iz vječnosti vratila u trenutak prije spavanja. Njezin je san bio ukraden od vječnosti i vremena, ali vječnost se nije ljutila, a ni vrijeme. Vječnost ne zna što će od obilja, a vrijeme voli kad mu tkogod pronađe kakvu vječnu ranu kojih je ono puno i zacijeli je svojim snom. Vrijeme se tako liječilo od svoje prolaznosti. Čak bi znalo poticati lastovicu na tu snenu krađu. Odjednom bi prestalo, nestalo, zaustavilo se, pretvorivši se u svoju vječnu sestricu. Sve je bilo jedno. Lastovica ne bi mogla doći k sebi zbog tog doživljaja, ushit bi bio gotovo nepodnošljiv.

– Dobro je, dobro – reklo bi vrijeme i opet se pojavilo te mirno sjelo na žicu pokraj lastovice. – Ima li struje u selu? – upitalo bi ju, gradeći se nevještim.

Ako bi lastovica slučajno bila na posljednjem stablu, čula je kako joj polako i nenametljivo govori, jedva čujno, a ipak razgovijetno: – Ovdje sam. Tu sam, s tobom, na posljednjem stablu.

Nakon takvih snovitih doživljaja lastovica se zaljubljivala i u vrijeme. Što bi san bio ljepši i njezina je ljubav bila veća. Vrijeme bi se na tu njezinu ljubav iskreno i srdačno nasmijalo licem kakvog slučajnog prolaznika.

– Poznaješ li ti mene uopće? – pitalo ju je.

Jer, doista, tko od svih nas uistinu poznaje vrijeme? Ni znanstvenici nisu sigurni da znaju više od tek rođena djeteta. Čak bi oni pošteniji morali priznati da dijete više od njih zna o vremenu i uopće o svemu, samo što rastući – zaboravlja, ali to se znanje ugrađuje u nj. U svakog od nas. Jesi li i ti dijete? ti, koji ovo čitaš? Znam da jesi.

Lastovica bi na taj vremeniti smijeh odgovarala nepredvidivim letom.

Vrijeme bi opet zastalo i gledalo u nju, ako se njemu ikad može potpuno vjerovati. Ili je možda uzelo lik dječačića iz vaše ulice koji još ne smije sam prijeći preko ceste, možda djevojčice koja ide iz škole i hrabro gazi ususret svijetu? Lastovica je, sa svoje strane, beskrajno vjerovala. pa i vremenu. ali ne uvijek; možete nekoga voljeti svim srcem, iako znadete da je lažac. Opraštate mu. Oprost ne bi imao smisla kad ne bi bilo grijeha. Lijetala je i strujila zrakom, rezala ga i crtala njime po nekoj svojoj ili nebeskoj geometriji.

– Dođi, sjedni pokraj mene – pozvalo bi je vrijeme. – Ne leti više.

Sad se lasta radovala. Bila je zadovoljna što je njezina ljubavna izjava bila primljena i prihvaćena.

– Moje me vrijeme hoće. Ne odbacuje me. Ne smatra me ludom. Dobro,

Božica Zoko

31

možda malo, ali sve to je na opću korist. Voli me moje vrijeme. Ljubi me.

Obožava! E, sad si pretjerala! Nije za čuđenje. Tko od nas ne čezne za tim da mu ljubav bude uzvraćena?

I doista, vrijeme joj je uzvraćalo.

– Neće me biti, ako ti tako želiš! – govorilo je lastovici u pol’ šale, u pol zbilje.

– Ne, ne, ne! – zvučnim zračnim vriskovima odgovarala je lasta, slijećući i uzlijećući strjelovito. – Ne! Ne! Ne! – Dobro. Onda ću proći tobom!

– Prođi, samo prođi!

Ali ponekad je vrijeme ne bi čulo. Pouzimalo bi si previše poslova i dana i skapavalo bi od brige, muke i tereta, iscrpljeno sasvim. Je li lastovica bila za to kriva? Uvjereni smo da nije. Tu je negdje, umiješana u njihovu ljubav, možda usred nje, bila Božja odluka. Vrijeme jest bilo jedino i jedno, ali se uvijek iznova rađalo i imalo je tisuć’, bezbroj, lica. Lastovica je tako imala i bezbroj prilika da se opet i opet zaljubljuje i vječito obnavlja svoju ljubav.

– Kakvo si danas, vrijeme? *** Bog ne vjeruje u smrt, iako je i sam prošao kroz njezina vrata. Ni lasta nije u nju vjerovala. Toliko puta je doživjela uskrsnuće, da bi bila grjehota vjerovati u smrt. Ali ponekad bi joj se stužilo i činilo joj se kako nitko ne mari za nju. Zaboravilo me, zaboravili su me, mislila je.

– Umorna sam od samoće, Bože! – izustila bi, konačno, ljudskim glasom.

–Umorna lastovica?! Zar i toga ima?!

Gle, lasto, netko te zadirkuje! Tko? Bog ili vrijeme u prolazu, ne znamo. Nije ni lastovica znala, samo je bila tužna što uz nju nema nikoga od onih u koje je bila zaljubljena.

– Napustit ću i posljednje stablo! Krenut ću na putovanje!

I zbilja, ode ona.

Tada progovori i posljednje stablo: – Lastovica je sigurno otišla rastjerivati bjesove po zraku!

Bijes se doista zna nastaniti u zraku i teško onomu tko ga udahne.

– Samo leti i tjeraj ih, tjeraj... - dahnulo bi stablo.

Kamo je to lastovica otputovala? K nama. K nama, koji još uvijek imamo dom.

– Nedostaje mi... – disalo je dalje stablo. – tako sam samcat! Odletjela je lastovica sa svojom lakom imovinom – šiljastim perjem. Ali njoj i nije mjesto na meni, posljednjem stablu. kakva streha bila bi joj bolja. a možda još čemu i poduči ljude... Oh! – ote mu se uzdah. – O, ona bi bila sretna jednako u štalici na kakvu imanju pokraj sela, kao i pod velikom strehom

32

Književna Rijeka / PROZA

autobusnog kolodvora. Bila bi presretna uz gredu kakvog svinjca... Možda će doista naći takvo mjesto i nastaniti se, ali opet će se ona vratiti meni jer ona je lastovica stražarica, doći će pogledati jesam li još tu. A i bog će se zaželjeti njezine samoće. Barem sam ja takvog mnijenja! – nedužno prema pustinji raširi grane posljednje stablo.

– Ooo, otkada nije pala kiša, kiša Božja! – jeknu cijeli krajolik na slabi nalet vjetra.

Stablo zijevnu.

– Vratit će se ona. Nećeš me dotle valjda zatrpati, pustinjo! – šalilo se, na svoj drvenasti način. – Samo mi kadikad dođe koja protjerana ili izbjegla životinja. Jednom mi je bilo obećano da će se poda mnom skupiti sve što bude ostalo od ljudskog roda koji želi sam sebe uništiti. Poda me će doći posljednji ljudi. Na svijetu više neće biti nikoga osim nas. Tako mi je barem obećao neki, možda i samozvani, prorok. Slabo ga se sjećam, iako njegov duh neprestano lebdi nada mnom. To što bude ostalo od ljudskog roda, tumačio mi je, neće umrijeti. Samo će se preseliti u vječnost – ispovijedalo se stablo nekom sirotom, zalutalom vrapčiću. – To je razlog mojih najrazličitijih umišljaja. a vidiš, možda ja uopće nisam posljednje stablo, možda ih još ima i možda je za sve kriva ova nemilosrdna pustinja? Ne znam, a ipak me svi zovu posljednjim stablom. To mi je, čini mi se, davno obećano. Još dok bijah nejaka mladica. Često ja i zaboravim na to obećanje. Znam da bi morala proći cijela vječnost da se ono ispuni, a vječnost, kao što je poznato, ne prolazi. A zašto bih, uostalom, i željelo takvo ispunjenje proročanstva?

Bila bi to propast ljudskog roda. Makar se ja i pod tim uvjetima zaželim ljudi, pa makar i posljednjih, samo što tu nema mjesta ponosu, već samo jadu i nesreći. Naime, to da ja budem posljednji spas i utočište.

Vrabac je samo povremeno trepnuo, ne mogavši sebi doći od čuđenja što mu se ovo ogromno stablo svijeta povjerava – zar meni!?

Stablo nije moglo čekati boljeg slušatelja.

– Moj vrapčiću, s posljednjim se stvarima nije šaliti, netko je rekao, ali mene je baš lastovica naučila da im se možemo smijati veselo i kliktavo, pa i ovom crnom proročanstvu. Zašto bismo čeznuli za svršetkom svijeta?!

I taj je odgovor lastovica znala: Iz znatiželje, iz znatiželje, moje stablo! U pravu je, svi smo mi radoznali i znatiželjni. Lastovica možda još ponajviše. ja sam drugačije biće od nje i moja je radoznalost drugačija. Ona je ptica, a ja sam stablo, no zajedno smo mi jedno ushićeno biće – stablo i ptica! Tko bi nas uopće mogao prepričati?! Kad se mi prepustimo svojim umijećima, bez ijedne riječi uspavamo uplakano dijete, smirimo učenike nekog osobito živahnog razreda, umijemo otjerati zle misli, umijemo... gdje li je sad lastovica? – napokon završi svoju ispovijest stablo.

Božica Zoko

33

Vrabac, zgranut, nepomično zuri u pustinju, slušajući sve do posljednje riječi. tad se prenu i odleti natrag, u svijet. *** Doista, gdje je lastovica? Našli smo je pokraj vode. Razgovarala je s ribama. Nitko to nije mogao čuti. Ono što bi ona, s vremena na vrijeme, zaskvikutala, bila je tek dopuna razgovoru, njezin pozdrav prolazniku, drugoj obali, usklik namijenjen njoj samoj... Uglavnom, nije bio namijenjen ribama, iako bi one nedugo nakon tog njezinog ksikvaja iskočile iz vode u pravilnom luku. Da, ta voda bila je more ili rijeka ili – još najbolje – ušće rijeke. Znači – i more i rijeka. Veliko, plavozeleno oko razliveno u pogled svud uokolo. Čovjek ne može prestati gledati u nj. Sudjelovati u tom razgovoru koji se odvija i razumijeva gledanjem. I lastovičino toplokrvno srdašce razumjelo je krvožilni sustav riba, njezino je perje razumjelo riblje peraje, njezin kljun razumio je njihove krljušti, lastovičin rep razumio se sa ribljim repovima...

Njihov šutljiv razgovor na prvi je pogled mogao djelovati zabrinuto, zato što u blizini nije bilo u dupina. Oni bi sve znali prevesti u zvukove i u ples nad vodom. Ovako, s ribicama i ribama, dijelila je nijemu rječitost i obje su strane uživale u njoj, makar se to nije moglo čuti. Ne treba brinuti ako nešto jest, a mi ne čujemo i ne vidimo tog trena što to jest. Blago onima koji ne vide i ne čuju, a vjeruju. Može se uživati život i tiho, samozatajno, iako je lastovici bilo žao što mora stalno šutjeti, a ribama što ne znaju pjevati i letjeti. Ne znaju? To nitko sa sigurnošću ne može reći. Možda mi ne čujemo. Usto, može se reći da ribe pjevaju plešući i plivajući. Pjevaju – ne glasom, nego tijelom. i to bi bila istina. Nezgoda je bila u tome što je svakog trena mogao naići kakav ribolovac, ribič, ribar. Svi su oni bili opasni za razgovore između lastovice i riba. Lastovica se, doduše, smjestila na nepristupačnom dijelu obale, ali – kad dobro razmisliš – danas gotovo da i nema nepristupačnih dijelova ičega. U živi pijesak ili u živo blato – bilo gdje, što god može, guta jednooka sprava: kamera i ostali fotoaparati. Ti su gutači svjetlosti bili i na Mjesecu, barem tako kažu. Pretpostavimo da su te snimke s Mjeseca istinite; ipak je pametnije više vjerovati vlastitim očima koje nam govore da je Mjesec neusporedivo ljepši sa Zemlje negoli sa sebe sama. Eto, lastovica je uspjela pobjeći kameri i fotoaparatu, ali nije mogla pobjeći našoj misli. Ona ju je našla u tom jedinstvenom trenutku. U svakom su trenu mogli naići ribolovci i krivolovci; tko će pobjeći od njihovih mreža, mamaca i udica? Lastovica je, spram riba, ipak bila zaštićenija – i zakonom i običajem, ali ona nije bila samosebica koja misli samo na seb; brinula se zbog riba.

– Zašto zakon koji tebe štiti, nas izostavlja? – upitaše ju ribe.

Zato što je to ljudski zakon, odgovori lastovica šutke. gdje god su ljudi,

34

Književna Rijeka / PROZA

možeš se nadati i prekršiteljima i prijestupnicima, tako da nisam ni ja sasvim zaštićena.

Doduše, neki zakoni zaštićuju i neke vrste riba, ali dok se lastovica mogla nadati dubokoj lastavičjoj starosti, ribe nisu mogle s njom računati.

Tek bi neki som, duboko u mulju neke ravničarske rijeke, godinama izbjegavajući udicu ili bodvu, dospio do doba u kojemu se očekuje određena životna mudrost i bogato iskustvo.

– Što bi rekli ljudi: Čovjek se uči dok je živ i opet lud umre! – utješi lasta svekoliki riblji mrijest. *** Ribe su se, na neki način, čudno ponašale; ponekad bi samoubilački gutale mamce i srljale u mreže baš kao što se i ljudi daju ponekad zavesti na krivi put, uvale se u kakvo zlo, škode sami sebi i sami sebe ubijaju. Kod ljudi to zna biti od prevelike čežnje za Bogom. Čezneš, čezneš i – iščezneš, a na tvoje mjesto tada doista dođe Bog. no neki ne mogu izdržati to polagano iščeznuće, odluče se na kakav nagli korak ili iskorak, zgriješe protiv sebe. Željeli bi sve skupa ubrzati i zapadnu u takav očaj da se više ne mogu podnijeti. Naglo svrše s tim, onda se poslije sva nebeska vijeća i zemaljski slučajnici bave njima – kud će i kako će, ne bi li ih kako spasili vječne kazne, kaštige i pedepse. Ribe isto tako znaju nagliti i prenagliti; gutanje mamca ili srljanje u mrežu onima nestrpljivim ponekad se učini jedinim načinom da dopru do ljudi, do vanjskog svijeta, do čiste svjetlosti. I u najbistrijoj vodi svjetlost je malko zamućena i svaka se sunčeva zraka u vodi malo slomi.

Svaka voda zato pritajeno čezne za pravom svjetlošću i za cjelovitijim svijetom za kojim hlepi i hlapi. voda ne želi da sve bude voda, ni more ne želi da sve bude more – ono voli svoje krajeve i otoke. s oceanom ne možeš biti tako siguran; pola kugle zemaljske sebi je uzeo i kad se udruži s vjetrom hara obalama. Ali čežnja kanda je u ovom svijetu mijena vječna. Ta čežnja na ljetnom suncu ponekad dočezne i tad neke rijeke jednostavno ishlape ususret svjetlosti. presuše – rekli bi ljudi. Ribe tad pocrkaju u mulju. Ali tamo gdje se ne dogodi to čežnjivo ishlapnuće i to crkavanje od ljubavi, čežnja se najjače pokazuje kod onih koje progutaju mamce, uplivaju u mrežu.

Ribe tek tada, izdišući, potpunije spoznavaju svijet. Možda je tako svima, ne samo ribama. One ne mogu zaroniti u zrak kao što mi možemo u vodu.

Teško se suočiti s time da zrak, zahvaljujući kojemu mi živimo, nekoga ubija, ali tako jest. Kad je bilo ono prvotno – duh nad vodama i kad je počelo stvaranje, ribe su dobile zadaću da ostanu u tom prvotnom i poslušale su, ali svatko od nas, makar ponekad i potajno, priželjkivao je za sebe drugačiji postanak. tako i ribe – i one bi htjele znati što bi bilo kad bi bilo, to jest kako bi im bilo i kakve bi bile da su izišle iz prvotnih voda kad i svi drugi. Ipak, svatko bi na svom svjetskom mjestu mogao postići savršenstvo i cjelovitost

Božica Zoko

35

spoznaje. Kako? To svatko za se mora otkriti i onda, ako hoće, kome dalje prenijeti, reći mu: tako, i tako, i tako. Ipak je, dakle, najsretnije za ribe kad se njihova čežnja za vanjskim svijetom pliva skupa s njima, produžavajući im život, jer ispunjenje će doći kad-tad. Kolike li prednosti čovjek uživa, pomisliše zajedno i ribe i ptica, iako ga nikad ne napušta zavist upravo prema pticama i ribama. Recimo, njegove prednosti spram riba: on u vodi može plivati, plutati, roniti, kupati se, može piti vodu, ploviti morem, oceanom, rijekom; može nad vodom živjeti u sojenici. ipak su to velike mogućnosti, a ribe, čim iziđu na zrak, skapavaju za nekoliko trenutaka. Lastovici je bilo teško i misliti o tom.

– Ostanite unutra – govorila je ribama – a ja ću vam reći sve što vas zanima o zraku, svjetlosti, o ljudima. Vi meni slobodno šutite o svemu i plešite – razumjet ćemo se! Razumjet ćemo sve što prešutjesmo, a kad zaskvikutnem, zrak i visina razumjet će sve što vi znadete o rijeci, o moru, o oceanu, o pličinima i dubinama, o sebi samima...

Tko bi rekao da se ptice i ribe tako znaju narazgovarati!

Povremeno bi lastovica poletjela i preletjela na drugu obalu. Odjednom im se obraćala s druge strane, mogli bismo reći – iz onostranog. dočim su riblji putovi vodene struje, i lijeva i desna obala za njih znače nešto drugo nego za ljude. Preletjevši rijeku ptica je dokazala ribama da i one mogu spojiti dvije strane svijeta – plivanjem. A što tek mogu učiniti svojim gledanjem! Riblje oko gledalo je široko, široko. Sjedne strane sve desno, desno, desno, s druge strane sve lijevo, lijevo, lijevo. Kad bi imale treće oko, ono bi spojilo ono što vide ova dva. Četvrto bi oko bilo straga i tako bismo imali puni krug, punu kuglu gledanja. Tko zna, možda baš tako i jest – toliko ima nevidljivih očiju. Sve su to znale i ribe i ptica. Razmjenjivale su iskustva.

– Ljudi, nama u čast, nose po dva slijepa oka – rekoše ribe – svako s jedne strane glave i neki se izvrsno služe tim očima. Te su oči namijenjene bratimljenju sa životinjama i sa svim ostalim nerječitim bićima, posebno s biljkama.

Nisu svi ljudi bili svjesni tog svog slijepog srodstva, podcjenjujući svoje slijepoočnice. Ponašali su se kao da ih nemaju, nisu ih koristili. Jedino su slijepci među ljudima bili svjesni važnosti svih očiju, vidljivih i nevidljivih.

– Oprostite mi, ribe, ali ja sam se zaželjela svoga glasa. nećemo prekinuti ovaj nesmetani protok misli između nas, ali pustimo nakratko misli nek’ same razmišljaju, nek’ na trenutak svak’ bude ono što jest.

Ribe su razumjele. Ipak, tako je dugo lastovica šutjela s njima. Šutjela je, ponekad i mučno, kad je doista imala što reći. Drugi su govorili krivo, lažno, zlobno, a ona je sve to – u počast ribama i njihovoj naravi – trpjela. Stoga su joj one rado opraštale pogrešne riječi kojima bi prekidala tu šutnju. Svaka je riječ bila pogrešna ako bi se naglas izgovorila. i z d a j a, buljnule bi ribe jedna u drugu i hitro se okrenule i otplivale. Lastovica je zato u razgovoru

36

Književna Rijeka / PROZA

s njima znala prešutjeti takve divne riječi, da bi se ribe stresle od jeze i ganuća u isti čas. Te bi riječi buknule takvom unutarnjom svjetlošću, da bi svima oči zasvjetlucale, gotovo se zakrijesile, a tijela bi im se zasinjila odsijavajući sunce.

– Ja volim jesti ribu – priznala im je na kraju lastovica. – Ribe su tako šutljive i ukusne, sočne i posne. masne i slasne i kad nisu masne, nego se sjaje od ulja maslinova. I vi biste mene pojele da se utopim i da se razgradim u hranjive čestice. Kad poletim preko mora, nikad na to ne mislim. A ako se dogodi, dobro se dogodi; zašto biste vi umrle od gladi usred hranjiva mora?

I zar bih ja dozvolila da se vi usmrdite na zraku?

– Zašto nas uvijek netko mora podsjećati da smo smrtnici? – s negodovanjem primijetiše ribe, proplivavši duž cijele obale.

I lastovicu obuzme nestrpljenje te opet lako preleti na prvu obalu. Bila je to rijeka obrubljena vrbama i žestikama. One se zaljuljaše, to jest – nasmiješiše. Stare prijateljice riječnih bića. Lastovica je bila dobrodošli, dragi gost. Nikad im nije smetala, samo su se malo čudile što nije kod kuće. Lastovice su domaća bića, pokućarice, ako ne i kućanice.

– Ah, ima nas svakojakih! – kljucne lastovica. *** Preko posljednjeg stabla, koje je možda ujedno i prvo – tko će znati! – lastovica se sprijateljila sa svim stablima svijeta, ali nije im svima znala imena niti ih sve prepoznavala. Tim je više cijenila svoje poznanstvo s vrbom i žestikom. Prepoznala bi glatkoću šiblja, bila bi ponosna na vrbino i johino (žestiku su zvali i joha) lišće u svim zelenkastosivim bojama koje se mogu zamisliti.

– crvenkastosmeđa kora. prave ste ljepotice – znala bi im reći.

– Nismo ni sumnjale. I tko bi, osim nas, izdržao u toj vječnoj vlazi?

– I kako brzo rastete – uključi se lasta. – još lani bijaste samo šiblje.

– O, i sad smo mi sve u šibama!

– Znam, znam. Šiblje, šiblje, glatko šiblje – skakutala je lasta, – a ipak se može reći da ste stablo!

– Dobro, dobro – zanjišu se žestike i vrbe, – ali najdraže nam je kad od nas načine svirale ili kad nas spletu u košare... Zamisli od mene jedan dobar sepet! – šibnu se žestika. Što rade ribe? Poigravale su se sa ribičima. Tek bi najtišima i najstrpljivijima gutale mamac.

– Opet gutaju mamce – lastovica će prijekorno. – Ne mogu ja cijelog života lebdjeti nad vama i upozoravati vas!

– Ej, poigravamo se, ne brini! – javiše se ribe.

I doista, nisu svima gutale mamce. Netko bi se samo pretvarao da je tih i strpljiv, ali one se nisu dale prevariti. Cupkale bi oko udice, neprestano

Božica Zoko

37

varajući. Ribare su shvaćale ozbiljnije i u njihove mreže ulazile bi jatimice, kao da vrše kakav zadatak, kao da su znale da ribari žive od njih. Zato su se na ribičima iživljavale. Najprije bi pokušale razgovarati s njima, to jest otvoriti im slijepe i oči i uši da vide neviđeno i čuju nečuveno u tišini... I kad uspiju, riba zagrize mamac, trgne njime. sad dolazi bolni trenutak – udica joj se zabode u usta, ona počne vući k sebi, ribič se trgne i, obično, nadjača ribu. A sve je za ribu, zapravo, bolna igra sebedarja.

Brbljavi ribiči, netko bi pomislio, nikad ništa ne ulove. ali i najveći brbljavci smirili bi se i uživjeli u nepomičan prut nad vodom. Sve dok se koja riba ne bi sažalila nad njima. Kakva je to radost? potmula; znači – ona koja se odvija ispod površine, bez jasnih odjeka. unutarnji događaj. e, takva radost pojavi se u ribiča kad osjeti da ga k sebi vuče komadić dubine i još kad nadjača i izvuče van tog koprcajućeg stvora, najčešće malešnog! a dok je trajalo to prekoštapno povlačenje, činilo mu se da će izvući struju iz vode, rijeku iz rijeke, more iz mora, da će nakon tog povlačenja ostati suho korito – toliko se taj strujeći otpor u prvi mah učini jakim. Kolikog li olakšanja kad se u zraku zakoprca tek jedna sitna ribica! Tjelešce vode. Da, voda ima tijelo. To su ribe. Riba je tijelo vode, a voda je njezina duša? Tako nekako.

Ali duh je sveopći. Nalazi se i u duševnoj tekućini i mi ga udišemo škrgama.

Govorite o kisiku? Govorimo o tome da i mi poznajemo duh, da duh nije čak ni nama ribama isto što i duša...

– Evo, gledam more. more je, dakle, duša, a ribe i sva morska bića njezino su tijelo – računala je lastovica.

– O, lasto, lasto – spočitavale su joj ribe, – otkad ptice postavljaju takva pitanja? Ti si ptica! Morala bi znati. Ni ti, poput nas, ne voliš podjele; voliš, ucijelo, sve!

– To ja računam zato da lakše prepričam ljudima – opravdavala se lastovica.

– Misliš li da će te ljudi slušati?

– Hoće, hoće. Ovo je njihov jezik i on razlikuje duh i dušu. U našim bićima oni su jedno, prožimajući se iz trena u tren...

– Ali zar nije i ljudima tako?

– Jest, jest, ali ljudi govore, a tko govori mora znati razlikovati dobro od zla, lijepo od ružnoga, istinu od laži...

Vrijeme, najčešće, nije sudjelovalo u tim razgovorima. Kao i uvijek bilo je popustljivo prema lastovici, a i prema ribama, jer dobro je znalo da one u sebi imaju nešto izvanvremensko, neovisno o godinama, godišnjem dobu, klimi koja mu neprestano izmiče, nešto – neprolazno.

– I ja imam nešto takvo u sebi – tepalo si je vrijeme, – nešto neprolazno u vremenu! – i bilo mu je uvijek drago kad bi to otkrio neki umjetnik ili mudroslovac, graditelj ili glazbenik, neki starac ili dijete... Zar je vremenu doista samo do jurnjave, kako znaju pomisliti ljudi kad im se čitav život učini

38

Književna Rijeka / PROZA

poput jednog hitrog – evo, već dokončanog! – trena? Imalo je vrijeme u sebi svakojakih neotkrivenih ili, bolje reći, zaboravljenih pravila i zakona.

Lastovica je često bila na putu da ih se prisjeti ili da ih iznova otkrije. Ribe su joj u tome pomagale. Vrijeme je zato pomno slušalo njihove razgovore i nije se htjelo izravno miješati u njih, a sve kad bi i htjelo – znalo je da ih ne može poraziti ili pregaziti, jer njihov je razgovor bio star kao i samo vrijeme. stoga je ono gledalo lastovicu i ribe kao drage suputnike čiji razgovor rado sluša drijemajući, a povremeno i širom otvorenih, začuđenih očiju.eto, iznenade ga ponekad i naglo razbude kakvom riječju. I umiješat će se tek kad bude i ono imalo što reći. Dosad su mogle bez njegovih uputstava. Nitko ne bi pogodio da su se to ovovremena prava pravcata lastovica i ovovremene prave pravcate ribe svojim razgovorom domogle vječnosti, i to one prapočetne; domogle su se doba kad vrijeme nije bilo ni dijete ni začetak djeteta, još nije bilo počelo i rado je slušalo savjete iz tog doba. Da, taj razgovor savjetodavan.

Vrijeme si nikad nije reklo: moglo sam i bolje početi, kad jasno vidi da je nešto krenulo po zlu. Radije je mislilo: Ja se uvijek iznova rađam! Tek rođenom treba skrb, ljubav, dar pod jastukom koji će, jednom u budućnosti, uživati. Ovdje, kod ptice i riba, bilo je zanimljivo i važno zato što su stvarali nove uvjete postojanja, unatoč i usprkos svim okolišnim nedaćama. Još jedna davna, a po svemu nova svjetska mogućnost. Tko zna odakle će doći spasenje? Možda i odavde.

– Naš razgovor spašava svijet! – neskromno zaključiše ribe. – Nitko ne bi želio takvo što uništiti, a ne bi ni mogao; mi se bavimo neuništivim!

To je bilo točno. lako je ubiti lastavicu, lako je uloviti i pregršt riba, ali duh njihova supostojanja je neuništiv, zamišljen u onom prvom, velikom planu. Neuništivo!

Još jedno ime za Boga, potajno je pomislila lastovica. Potajno? Svi su je čuli! Zastruji voda, zažubore potoci, morski se valovi namreškaše, oceani osjetiše toplinu zemljine jezgre kroz puknutu koru iz koje vatrom i kamenjem buknu još jedan vulkan... Svi se uzradovaše.

– Danas nikako nisi pjevala naglas – rekoše lastovici.

– Raspjevavam nijema bića. To je isto potrebno.

Sva su se nijema bića razumjela.

– Nijema, nijema smo... – pjevala su nečujno.

Negdje, u svijetu, zaplesala je gluhonijema djevojka. Njezin ju je sustanar začuđeno i zblenuto pogledao i uzalud pokušao dokučiti na kakvu glazbu pleše. Kakva je to u njoj glazba? To ga je gotovo ispunilo zavišću, a postidjelo ga je.

– Ja imam zdrave uši, a ne čujem. a gle nju!

Gluhonijema je djevojka spuštenijeh trepavica, malko nagnute glave, i dalje plesala. Trenutak potom širom bi ovorila oči, zastajkivala i pocupkivala...

Božica Zoko

39

Njezin se sustanar uplašio da će progovoriti čisto i razgovijetno. Ne znamo je li se to doista i dogodilo.

Lastovica digne glavicu. Još toliko njih treba razveseliti i rasplesati!

Cijelo ovo vrijeme, svu ovu nijemu vječnost valja ispuniti glasovima... unutarnjim glasovima. Glasovima iz dubina... glasima visina... Svjetlost dolazi sa svih strana, kruži, kruži i konačno zaokruži i ispuni sve. Nikud unaprijed, ne unatrag; smiješno lijevo, smiješno desno; ni dolje ni gore – a u sve si, zapravo, ušao i išao u svim smjerovima, nedostižan... Mora da je lastovica malo poludjela.

– Zaljubljena sam! – uskliknu. *** Zmije su siktale. Bile su gluhe, a siktale su. Nisu nikoga slušale. Nisu mogle slušati, bježale su u vijugu. Svaku su riječ doživljavale kao udarac motikom po njihovim uvijajućim kralježnicama. Kao da im rječita motika odsijeca komad po komad, pršljen po pršljen. Zbog toga su još i više siktale.

Lasta je znala da bi ju rado progutale i dugo gušile svojim dugim, mišićavim trbuhom. Plazeći trbusi, rascijepljena ušiljena jezika koji paluca, oponašale su lastin rep, ali nisu znale da ono što se pristoji repu, ne pristoji ustima.

Iako svi govore o zmijskoj mudrosti, zmije se nisu mogle niti uspoređivati s lastovicom. dovoljno je usporediti zmijsku rupu u zemlji i lastino gnijezdo – uzor graditeljskog umijeća. O, kako bi one rado progutale i ugušile lastu, samo da im se dovoljno približi i pokaže zanimanje, onako ptičji znatiželjna i radoznala za njihovu tobožnju mudrost! Ne, lastovica nije vjerovala u zmijsku mudrost. Vjerovala je u mudrost. I veselila joj se. I pjevom i zlatnom šutnjom. *** Kad bi začuli glasove iz dubina, ljudi bi se čudili: – zar toliko duboko prodire svjetlost?!

Taj glas koji je prodirao iz dubina nije se nimalo stidio svjetlosti, kao da je odavno i još bolje poznaje od onih koji stalno prebivaju u njezinom punom sjaju. U tom dubinskom glasu dubina, tmina, svjetlost i visina postale su jedno. Cijela je zemlja kao srhom bila prožeta svjetlošću. Ljudi su to, nekako, osjećali dok su toliko cijenili zlato. Oduvijek su mislili za nj da je svjetlost dubina. No zlato nije rječito, a ovaj je glas bio i zlatan i rječit. Izgovarao je riječi lakoćom. Zlato je šutjelo, ali ovaj glas nije. Bio je to izvor-govor. Nešto je čisto i tekuće bilo u njemu. Nešto prozirno, i hladno, i bistro, i nešto toplo i žarko. U njemu su se miješale sve ljudske opreke o kojima su odmalena počavali svoju djecu. Vatra u vodi, voda u vatri. Bio je to glas dobrote. More, čiji beskrajni valovi svjetlucaju u suncu. Sunce, koje se svjetluca u moru... uzajamno se ogledaju more i sunce. U tom glasu čovjek

40

Književna Rijeka / PROZA

se mogao okupati. Plivati njime i ne potonuti. Roniti njime i ne ostati bez zraka... Prosvijetljen, okupan i čist. Prožet tim glasom... *** Postojala su vrata. Ne zna se koja po redu – jedna jedina ili jedna od brojnih. Ponekad bi, tek kad prođeš kroz njih, znao da su postojala. Prije toga nisi ih primijetio. A bila su tu. I pred nekim su uvijek, vazda i vječno, zatvorena. Zašto?, pitaš se. Kako sam ja prošao ovuda, a da nisam ni znao da su tu? toliko su širom bila otvorena za mene, a neki prose, pišu molbe, kucaju, lupaju, očajnički stoje pred njima, stražare i spavaju, no ona se ne otvaraju pred njima. To je doista čudesno i tajanstveno, a svi znaju za to.

Lastovica se nije bojala vrata. Kad bi poletjela, ona su bila čvrsto zatvorena i ona bi krenula prema njima kao da ne postoje ili kao da se ne boji njihove zatvorenosti. Vrata bi se redom otvarala pred njom, a da lasta ni na trenutak ne bi zastala u svom lijetu.

Poželjela je jednom sjesti na prag otvorenih vrata. I to joj se ispunilo.

Sjedila je tamo toliko dugo da su vrata pomislila kako se nikad više neće ni zatvoriti, kako će vječno ostati otvorena da ne bi zgnječila lastovicu koja se smjestila na njihovu pragu kao na žici.

Nisu to bila ni zidana, ni drvena, ni plastična, ni staklena, ni papirnata, ali bila su – vrata. Prag nije bio ni kameni ni betonski, ali bio je – prag i, u svakom slučaju, nepodobno mjesto za jednu lastovicu, a ona se baš na njemu zaustavila. To je izgledalo otprilike tako kao da sjedi u zraku i ne miče se. Zadivljena. To nije bio kameni prag, već smo rekli, ali na nj se i usred zrakopraznog prostora moglo sjesti i osloniti na dovratke. To je, ukratko, bio oslonac. Lastovica ni sama nije znala kako je pronašla taj oslonac u zraku. Možda je samo, jednostavno, imala hrabrosti zaustaviti se usred lijeta i, začudo, nije pala. Zrak ju je pridržao. To je bio prag. Bila je na pragu, na pragu vrata kroz koja je bezbroj puta proletjela. Vrata su je dobro upamtila.

Ipak, nekad su ta vrata bila čvrsto zatvorena i lastovica bi hitro skrenula, prošla ispod ili iznad njih te im prišla s druge strane; samo s vratima u zraku takvo što je moguće. Otvarala se vrata ili ne otvarala – ona je uvijek lako prelazila u onostrano. Kad se vrata ni s druge strane ne bi htjela otvoriti – iako zračna – bila su nepropusna i tvrda, ne dozvoljavajući nikome da kroz njih prođe. lastovica je bila na muci, iako je znala da ta zatvorenost nije njoj namijenjena. Prelijećući i podlijećući uvjeravala ih je, kljuc po kljuc: – otvorite se, otvorite se!

I doista, usred svog tog njezinog lijetanja i kljucanja, odjednom bi, iznenada, u jednom trenu neki čovjek, dječak ili djevojčica, mladić ili djevojka, muškarac ili žena pogledali slobodno u nebo. To je značilo da su se vrata otvorila. Vrata neba.

Lasti bi laknulo. Vrijedilo je letjeti i kljucati.

Božica Zoko

41

Taj slobodan pogled u nebo neprocjenjiv je i nenaplativ – lijep je, drag i sladak i, nadasve, mio. Obostrano.

Starci i starice mogli su i bez otvaranja nebeskih vrata slobodno gledati u nebo ako bi oživjeli u sebi svoje djetinjstvo. Novorođeni su isto slobodno gledali u nebo. Njihove su oči otvarale nebeska vrata. Nekima je ipak bila potrebna lastovičina pomoć. Brojna su djeca prebrzo odrastala i prebrzo zaboravljala na nebeska vrata i lastovica ih je morala podsjećati na njih lijećući naizgled bez svrhe i cilja, želeći privući pozornost i – doista – tad bi koji dječak, pokušavajući pratiti lastovičin lijet, usput pogledao u nebo i vrata bi se opet otvorila. To je značilo da se pogled oslobodio svih nevidljivih zapreka. Nebo bi se proširilo, a svejedno bi stalo u dječakovo oko. Takav je učinak imalo otvaranje vrata. Taj pogled kroz otvorena vrta neba slobodan je i čist, jasan, vedar, nepomućen i ne zna se dokle seže, nemoguće je odrediti granicu tom pogledu – nebo se otvara do beskraja! U tom trenutku znao si što znači kad netko kaže: sve ili ništa! Ovo je bilo SVE. Ovdje i sada, u oku. Nisi znao što je ništa kad si, tako, gledao kroz širom otvorena vrata nebo koje ti je prišlo i uselilo se u tvoje oko. Vrata, kroz koja je tvoje oko prišlo i uselilo se u nebo. Uvijek je to obostrano, uvijek je obostrano. Jesmo li to već negdje rekli? Neka smo, i ako jesmo. Obostrano je zbog nas i neba.

Zbog nas i Boga. Mi i Bog – to je jedno. Zato je obostrano. zato je uvijek obostrano, zato što smo mi i Bog – jedno. Svi smo mi jedno! Lastovica je samo pokušala nekoliko puta reći: – ja, ja, ja... – i odmah je shvatila da je nepotrebno na taj način svraćati pozornost na samu sebe. Što sam ja bez nas?, pitala se. Mi bijaše prije nego jaz. Kako bijaše u početku, tako i sada, i vazda, i u vijeke vijekova... *** Postojala je i taština ili ispraznost. Zrakoprazan prostor, to jest prostor bez ijedne duše. Disao si i u takvu prostoru, ali nekako naprazno – nije duh izlazio iz tebe niti je ulazio u tebe. Ispraznost ili bezdušno disanje. Taština je bila strašna, ali ona se mogla pripitomiti – govorio si joj tašćina, tašćinica i ona bi se nekako stanjila i ne bi te mogla progutati. Pokazalo bi se njezino pravo, usko, zlobno lice i uzalud je zijevala u nijemom kriku. A bila te je mogla progutati. Svakog trena si bio mogao u nju upasti, kolika je bila. Kad te proguta ispraznost ili taština i ti postaneš tašt ili isprazan. Ali kad si ti pun kao šipak, tašćina se slegne, spusti, popuže po zemlji i odgmiže. Je li to ubigla? Ne daj da ubigne! Zgazi ju! Nije veća od mjehura ribe.

Ribe su ponosne na taj svoj mjehur, tu oazu zraka usred oceana. I koliko je riba, toliko je i tih oazica zraka. One su same stvorile taj unutarnji zračni prostor. Ribe jedva čekaju, kad se već uguše na našem zraku i kad ih čiste spretne ruke, da djeca uzmu taj mjehur i probiju ga. on pukne – zrak i zrak se spoje. To je riblji dar općem disanju. Njihov duh tad je u potpunosti

42

Književna Rijeka / PROZA

oslobođen i još ako je taj (puk! nuti!) mjehur obradovao djecu – kolikog li veselja! Poslije toga možete ih mirne duše ispeći i pojesti. Ako ste gladni. *** Proljeće je bilo u tijelu. Ono je uvijek tu. Kad se probudiš, to se uvijek ono budi. To što se budi neizrecivo je nježno, nježnije od svakog sna, a ipak od stvarnog je tkanja. Snovi izlaze na javu. Ne računajte u snove smušene i najčešće nijeme slike koje se brzo izmjenjuju kad spavate. I ne tumačite ih; oni se sami sobom protumače. Budete li ih vi sami tumačili, nikad ništa nećete doznati. Usto, dok vi tumačite, pupoljci će ostati nezamijećeni i oni, tako prezreni, i ne procvjetaju. Ili ipak procvjetaju! Ali kakav im je to ponos i kakva radost?! Vi prolazite pokraj njih kao da ne postoje i tumačite noćne more ili ono što ste sinoć vidjeli gledajući inače mračnu kutiju koja je priključena na električnu energiju. Kako je lijepo kad nestane te struje i mama upali svijeću! Jeste li to primijetili? Noć nam uvijek nešto pokloni; makar i nesanicu. Ako možete, smjerno primite i taj dar. I znajte, svi su noćni darovi za trenutačnu uporabu. Još dok spavate i sanjate, morate ga prihvatiti. Ili dok ne spavate i ne sanjate, nego se samo prevrćete u postelji. Što biste još htjeli ujutro? Izišli ste iz okrilja noći, probudili ste se u svijet ili ste probdjeli noć za dobro svih, jer uvijek netko mora biti budan. Možda ste noćas to morali biti vi! Ali sad je jutro! Zar prezirete jutro?

Ponekad se snovi ne daju odagnati i vire u javu kao dlačice iz nosa u starijih ljudi te kupe svu prljavštinu koja se nakupi disanjem. Žalosno je što i u zraku ima prljavštine, ali naše je tijelo izbirljivo i zna što hoće: uzima samo najčišći zrak za sebe. Sve suvišno ostavlja u nosu. Kad se nakupi tih suvišaka čistimo nos, ispuhujemo ga ili, kao oni manje uljudni, kopamo po njemu.

Tako je, u sebi, lastovica razgovarala s djecom, poput kakve dobre učiteljice ili tete u vrtiću. Znala bih ja i s većom djecom! Razgovarati. Ili barem klicati! Samo da ne zastranim, mislila je lastovica. Ali odmah zatim: Kako ja to mogu zsatraniti?! Zašto bih zastranila? Što to uopće znači?! Pobjeći u jednu stranu, i pronaći joj kut, i skriti se u njega, i ne moći od straha niti pomaknuti se, ni naprijed ni nazad, u kutu zašiljenom, šćućuren i nesretan. O, ja nikada ne gradim gnijezdo u kutu! Kad ga gradim, a ja ga doista gradim, uvijek ga savijam u polukrug i slobodno se vraćam, odlijećem i dolijećem...Ja si sagradim dom pod nadstrešnicom. Ljudi još ne znaju u kakvom sam ja prijateljstvu s njima! Iako ne šećem cestama i trgovima poput golubice, ja sam pitomo biće, a u meni je sva sloboda divljine. Gledajte samo kako lijećem! Utopim se u suncu i izranjam. Ljudi ne čine uvijek tako. Hodaju smrknuti. Zato ponekad uopće nimalo nisam čovjek, nego samo lastovica.

Lastovice, lijepe ptice...! A mogli bi se i ljudi kupati u svjetlosti. Ne može jedna lastovica učiniti više od čovjeka! Zapravo, nije riječ o više ili manje.

Božica Zoko

43

Jednako je to. Čovjeku je dosta da me pogleda i da bude sretan. samo da me pogleda i on već lijeće sa mnom. Takve oči imaju ljudi, takva ja imam krila, ali ne znaju to svi... Još ne svi, ali doznat će i doznaju polako. Svakog proljeća, sve do jeseni, ja ih na to podsjećam. *** Lastovica je imala tajni život. Točnije, i tajni život. Tajni život laste počinjao bi na bilo kojem javnom mjestu – od javnih zahoda do kavana.

Nitko je, doduše, tamo nikada nije zatekao jer toliko neoprezne laste ipak nisu, iako ponekad na cestama stradaju od automobila. To mjesto koje bi odabrala bilo je utoliko značajno i zanimljivo što je na nj svaki čas mogao stići bilo tko. svima dostupno mjesto. O, kad bi samo došli!, priželjkivala bi lastovica, očekujući bilo koga. Svaki dolazak bio je dragocjen susret, iako naizgled ljudi nisu primjećivali lastovicu, a lastovica je naizgled zbrajala neke svoje račune. ipak, postojalo je prijateljstvo između ljudi i lastovica.

Gdjegod ima ljudi i lastovica, postoji i neka vrsta neporecive sreće. Ljudi, ipak, najčešće nisu znali koliko su sretni i lastovica nije nikad potpuno ili čak uopće nije razumijevala zašto ljudi toliko cijene tužno ružne priče. Doduše, tugu je i lasta cijenila, voljela ju je, ali sveopće ruglo kojemu se ljudi znaju izvrgnuti nije shvaćala. Odakle ta potreba za nesrećom? jer da nema te potrebe, nesreće se ne bi niti događale, bila je uvjerena lastovica. To je nekakvo ljudsko prenje s Bogom, mislila je. Nesretne priče žalosnih ili strašnih svršetaka, pune jada. ali i jad je bio dobrodošao spram onoga nad čim su ljudi značajno kimali glavama.

– to je istina, to! – tvrdili su. – Zlo i ruglo.

Lasta nije mogla nasmagati dosta negodujućih pogleda i pokreta da se suprotstavi tomu.

– Da su mi sada ljudske riječi! – dahnula bi nemoćno. Samo za trenutak, jer dobro je znala da nitko od nas nije nemoćan u pitanjima istine i da tu svi dobivamo jednak udio čim smo rođeni ili stvoreni. Čim jesmo, u istini smo, samo što ju ne znamo uvijek prepoznati. Onda ljudi, koji ne znaju istinu, izmišljaju ili bezočno lažu. Izmišljanje je utoliko bolje što ti ljudi koji nešto izmišljaju imaju neku vrstu viđenja, ali oni koji lažu, ti ništa ne vide i nama još mažu oči. zato kažemo: bezočno. Svijetom su vladali, koliko je lastovica mogla primijetiti, oni nesposobniji, to jest – oni koji ne poznaju i ne prepoznaju istinu, ljubav i dobrotu; dakle, oni koji lažu i izmišljaju.

– Da se barem raduju! – negodovala je lastovica. – Lakše bi se prešlo preko njihovih izmišljotina i laži! Ljudi su lakovjerni! Vjeruju zlu. Nesposobnjakovići su, nesposobnjakovići. Pametniji su kad se rode, nego kad odrastu!

– ljutila se lastovica. – Daju se prevariti od zemaljske slave. Ružno je reći zemaljska, kao nešto pogrdno, zato što svi živimo, ako živimo, i zemaljski.

Mogao je naići bilo tko, a lastovica je tako razmišljala, poput kakvog

44

Književna Rijeka / PROZA

mudroslovca.

– To se zove tajni život. Onaj koji naiđe ni ne sanja o čemu ti misliš. U zemaljskoj slavi živimo i divimo joj se – umovala je. – Slava, sama po sebi, ne može biti loša, ali uvijek postoji opasnost da se ona izvrgne u ispraznost.

To vam je kao da se vjedru kojim zahvaćate vodu provali dno, a vi i dalje lijevate u nj vodu bez prestanka, ništa ne primjećujući, čak diveći se samome sebi kako činite nešto za što bi vam svi trebali biti zahvalni, poštivati vas, diviti vam se, ako ne i – obožavati vas. Tako to ide sa tobož’ slavnima. oni doista slavni brzo uvide da je vjedro provaljeno i ne lijevaju iz šupljeg u prazno; pobrinu se da se stvar popravi i uvijek čine nešto korisno ne samo za sebe, nego za još barem jednoga bližnjeg, ponekad za sav svoj narod, a time i za cijelo čovječanstvo. a nekima, Bože mi oprosti, i Bog ostane dužan.

Razumjela su je djeca koja su se, jedno za drugim, penjala na brezu. bilo ih je odjednom troje na toj drvenoj ljepotici za koju se kaže da je u nekom tajnoj srodstvu s pjesnicima: Ima neka tajna veza između pjesnika i breza! Bilo je to u gradskoj četvrti u gdje ima puno mladeži koja ide u visoke škole; u blizini su bile sveučilišne zgrade, tramvajska pruga, od ceste do zgrada travnjak na kojemu su bili breza i još neka stabla, ali djeci se tog trenutka svidjela pjesnikinja breza.

Gledajući je, lastovica se zaželjela posljednjeg stabla i sažalila se nad njim. Kako je ovdje, među nama, ipak prekrasno: toliko stabala, toliko mladica, toliko djece, toliko ljudi, životinja, različitih krajolika koji se mijenjaju iz trena u tren! O, Bože, ovdje nije nikada dosadno! Toliko te ima, toliko nas ima! Zašto posljednje stablo mora biti tako samo i daleko? *** Lastovica nije mogla odoljeti, a da ne oda počast velikom danu. vrijeme se u njem’ tako znalo raširiti i proširiti, da ga sati nisu mogli pokupiti.

– Da sad krenem letjeti ne bih ti, veliki dane, stigla na kraj. umorila bih se prije nego što bi pala noć. Stigla bih do posljednjeg stabla, a ti još ne bi svršio. Zaspala bih usred tebe, veliki dane! Kad bi se svi mogli u tebi sabrati! I ljudi, i životinje, i biljke, i krajolici, i posljednje stablo! – jer sve je bilo tu, osim njega. Sve je bilo nadohvat ruke, osim njega. – Šuma! Šuma bi bila spas! Velika, dišuća šuma od nas do posljednjeg stabla; tad bismo svi bili tu! Ili ja idem smjesta k njemu! Takva je samoća kakvu trpi posljednje stablo: nepodnošljiva! Pri samoj pomisli na tu samoću i taj životni zadatak hvata me bjesomučnost!

Ipak, lastovica je mogla čuti na daljinu i tog je trenutka čula posljednje stablo.

– Ne moraš neizostavno doći! Budi među ljudima! Skući se i udomi!

Vrijeme ti je! – tim riječima je, kao pratnja, došla sitna, sitna kiša na proljetnu Cvjetnu nedjelju, tiho rominjajući protiv svake bjesomučnosti.

Božica Zoko

45

– Što znači bjesomučno? – upita neko dijete koje je, tko zna kako, čulo sve što se govorilo i očemu se razgovaralo.

Lastovica je uzela sebi za zadatak da mu dostojno odgovori. Najprije je smireno preletjela ponad djetetove glave duž cijelog dvorišta te sjela na neku od žica kojih uvijek i svuda ima. Dijete je gledalo u nju ne shvaćajući još uvijek. Nije ni čudo, objašnjavanje je tek počelo. Lastovica je, tako, za početak mirno sjedila u njegovom pogledu i bilo joj je žao što se sad ne mogu gledati – gledati bez razloga, sve do isteka trenutka. Ona je morala prekinuti taj obostrani pogled i pokazati mu što je bjesomuk. Što je hitrije mogla, zaletjela se kao da je netko goni, lijećući iz jednog u drugi kut dvorišta. Lijetala je, tako, svud – gdje god ju je dječje oko moglo slijediti. oko svakog mjesta na kojemu bi se mogla zaustaviti, užurbano je oblijetala ne zaustavljajući se ni na trenutak. Morala je tako činiti sve dok ju je dijete gledalo, a ono je pokušavalo pronaći uzrok, razlog, svrhu, smisao lastina lijetanja. Ne mogavši pronaći ništa od toga, zaustavi svoj pogled. Uto stade i lasta, odahnuvši; shvatilo je nešto o bjesomučnosti. Barem koliko o njoj znade i sama lasta. *** Na kraju, moramo zaključiti što smo sve doznali o lastavici koja je voljela slovo o i onoga tko ju je, jednom davno, nazvao lastovicom. Međutim, svaki zaključak nešto zaključuje i zaključava, a mi smo htjeli lastovici otvoriti put do vašeg srca i uma, a ovamo nešto zaključujemo i zaključavamo. Zapravo, grijeh bi bio na bilo koji način zatvoriti i zaključati lastovicu.

Oprosti nam, lasto.

Shvaćala je i opraštala; i sama je griješila. Zbog toga ju nije sustizala bogznakakva kazna. Recimo, utopila bi se u nekom jatu i izmeđ’ ostalih ptica nitko ju nije mogao zamijetiti. Ali to nije bilo važno. važnije je bilo da ni ona samu sebe nije mogla zamijetiti. Bila je jato, ne više ptica. Poistovjećena s jatom.

Tek kad bi pala shrvana umorom, opet je bila ona sama, jedna jedina, ta posebna lastovica.

Pravo na vlastitu sudbinu ostvaruje se i pri gradnji gnijezda, biranju zavičaja, grada, sela, dvorišta, kuće, štale, strehe. Ali ova naša lasta bila je osamljenica još uvijek, najdalje je otišla u selidbi – otišla je do posljednjeg stabla i još dalje. Imala je čudna iskustva. O njima nije mogla bogznakako govoriti, jer nije zasnovala vlastitu obitelj. Tek vlastita obitelj ljude pouči što i kako moraju govoriti, a što prešutjeti. Djeca su tu najvažnija. Za njih se valja brinuti i odgajati ih. Lastovica je imala posla s djecom, čak ih je nastojala i poučavati, ali ona je bila čudan stvor – čas bi bila djetinjastija od najmanjeg djeteta, a čas mudrija od kakve iskusne starice. To je djecu zbunjivalo, no ipak je uspijevala probuditi i u njima lastavičju dušu spremnu za let, ohrabriti je. Možda bi neki razumni ljudi koji bi promatrali

46

Književna Rijeka / PROZA

lastovicu mogli za nju reći: poludjela ptica. Lastovica je znala da se tim svojim životom pomalo zamjerila i ljudskom i vlastitom rodu te su znali zazirati od nje i oni u svemu joj jednaki, samo što su se znali bolje čuvati. U svom prijateljstvu prema ljudima ili Bogu nisu prelazili nepisanim zakonom određene im i ustanovljene granice. Dovde, ne dalje. Lastovica je to prekršila. Otišla je dalje. Ni ona to nije učinila hotimice, ali neki običaji morat će se, zbog njezinog postojanja, promijeniti. O kakvim je točno promjenama riječ, lasta nije nikome tumačila. Njoj je sve bilo samorazumljivo, a slavu tumača nije namjeravala steći. Bila je ona samo jedna od brojnih lasta na svijetu, jedno od mnogih bića u biću, jedan od brojnih života u životu, jedan od mnogih bitaka u bitku, jedna suština među mnogima u jednoj suštini.

Nije shvaćala kako nitko ne vidi ono što je njoj bilo očigledno: bila je jedna među mnogima koji su se nalazili u jednom, jedna među brojnima koji se nalaze u jednoj... Sve joj je to bilo lako shvatljivo i nije znala kome i zašto bi to morala tumačiti.

Postojanje ju je ushićivalo. Čak kad od cijelog svijeta i postojanja ne bi bilo ničeg’ osim vremena, i to bi ju neizrecivo ushićivalo. vrijeme, vrijeme koje stoji i prolazi, vrijeme...

Ne, nikome to neću moći objasniti, ali to moram i mogu reći samo ovako kako govorim...

Ne, nije čak ni to govorila. Barem ne ovim riječima. Mi govorimo umjesto nje i u tonu našega glasa može se ponekad čuti sve ono što je znala i što je doživjela lastovica.

Tko smo to – mi?

– Zar ne znate? – upita lastovica i poleti u svijet. *** Zoko, Božica (Vinkovci, 1963.) osnovnu školu završila je u Gradištu, srednju u Županji, a diplomirala je kroatistiku u Zagrebu. Tri godine predavala je u školi, a umirovljena je 1998. godine.

Objavljivala je različite tekstove – pjesme, pripovijesti, eseje, kritike – u Oku, Pitanjima, Quorumu, Europskom glasniku, Republici, Književnoj reviji, Riječima, Kolu, Forumu, Godišnjaku Matice hrvatske Vinkovci, Klasju, Glasu koncila, Novoj Istri, Vijencu i Hrvatskom slovu te u emisijama 3. programa Hrvatske radiotelevizije (Poezija naglas, Dnevnici i pisma, Rječnik, Riječi i riječi...). Uvrštena je u nekoliko antologija, a ponešto joj je objavljeno i u prijevodu. Sudjelovala je, uz još jedanaest autora, u Quorumovom projektu Posao dvanaestorice.

Objavila je u Zagrebu pet zbirki pjesama: Trg na kojem stojimo, ruši se (Biblioteka Quorum,1990.), Biće iz mraka (Meandar, 2001.), Opisivanje kruga (Naklada MD, 2004.), Crveno more (Društvo hrvatskih književnika, 2007.), Zapisi iza greba (Altagama, 2009,) te u Orebiću knjigu poetskih eseja Ima vremena (Narodna knjižnica Orebić, 2009.).

Vera Primorac

47

VERA PRIMORAC

Za šteku cigareta (iz zbirke priča Druga strana zrcala; 2008.)

– Opet si noćas meditirala do u kasne sate – bile su to prve riječi koje su me dočekale na ulasku u stan.

– Jesam, jesam. pa što?

– Ništa, ništa. Nemam ništa protiv. Samo ti nastavi tako! Ali bojim se da će ti se pjesme objaviti tek... kad na vrbi grožđe rodi. Dajem svoju ruku.

Nikad! Ha, ha, ha! Nikad!

– Ma, brini ti svoju brigu! I pusti mene s mirom.

– Molim, molim. Samo ti kažem. Baš bih volio pročitati neku tvoju umotvorinu. Ako mi dozvoliš...

– A zašto bih?

– Da vidim zbog čega kradeš bogu dane i provodiš vrijeme među oblačićima.

– Pa meni je krasno gore, a tebe žalim. Tako si prazan i jadan. I vjeruj mi, prije bih umrla, nego živjela u tvom svijetu siromašnih duhom.

– E, sad je već dosta! Dokle ćeš ti tako? Ostaješ do sitnih sati. Pušiš cigaretu za cigaretom... Ali ako ti od honorara dotekne za koju šteku cigareta, dobro će biti – zaključi umno.

– Ti ne beri brigu. Plaćaš li ih ti?

– Ali ja se samo bojim za tvoje zdravlje. Što bih ja bez tebe?

– Jest, jest, ako ćemo lagati. Tebe boli briga za mene. Ti samo brineš tko će, ako se meni što dogodi, prati, peglati, kuhati, čistiti, pospremati, moj uvaženi gospodine!

– Ma, samo ti slobodno piši, ali nikad nećeš postati velika pjesnikinja – zaključi umno taj veliki poetski znalac.

– Baš mene boli briga za velike pjesnikinje! – promrmljam tiho, umorna od njegovih peckanja.

– Kakva podrška! Nema što, prava podrška! S ovakvim poticajem ni zvijezde mi nisu daleko! Bože, Bože, s kim ja to živim? Ali – srećom – nisu svi isti. Iskreno se tomu nadam. Ipak moram priznati da su muškarci neki čudan soj. Stvarno ih ne razumijem! Ili ne znaju ili ne žele znati ništa o ženama. Što očekuju? Čemu se nadaju? Što žele? O čemu sanjaju? Za njih su to španjolska sela. Zato i dobivaju onoliko koliko i daju – jedno veliko NIŠTA! Dečki moji dragi, treba znati svirati violinu, jer slab svirač dobije samo škripave tonove! A ako želite biti veliki pijanisti, onda morate i učiti.

48

Književna Rijeka / PROZA

Učiti, učiti! Jer ništa nije bogomdano. Niti pada s neba. Treba učiti! Učiti o životu udvoje. Učiti o davanju, a ne samo uzimanju. Učiti o ljubavi. Učiti, učiti, vrla moja gospodo! Pa u kojem to vi stoljeću živite?! Ako želite poslušne ženice koje vam se duboko klanjaju, onda ne tražite sebi ravne.

Nađite, brate moj, kakvu jadnicu. Ona će vam se diviti, obožavati zemlju po kojoj hodite ili će se praviti da je vaš pokorni sluga. Ali vaši kriteriji su malo kompliciraniji... Vi hoćete jadnicu u kući, ljubavnicu u krevetu i ljepoticu pokraj sebe. Za pokazivanje svijetu. Znam da bi to malo podiglo vaš ego pa se ne biste istresali nad sirotim ženama, ali znam i iz iskustva da je to u svakodnevnom življenju neizvedivo. I još je gore što svi vi, u odabiru, imate jako, jako visoke kriterije. Tražite nemoguće. I uvijek suprotno od onoga što bi vam pristajalo. Kao da nemate zrcalo! Jer vaši su apetiti neutaživi, a narcisoidnost visoko rangirana. I – eto problema! Vi konzervativni, a ona progresivna. Vi odbojni, a ona pristupačna. Vi dosadni, a ona zabavna. Vi ne znate plesati, a ona ples obožava. Ona mrzi šport, a vi ga obožavate. I tako do u beskonačnost. A na kraju – razlaz...

– Vrata su ti tamo! Svatko na svoju stranu.

– Da ne bi! Vidi ti samo nje! Iz ove kuće izlaziš samo ti! Samo ti!!!

Stan glasi na mene. Na m-e-e-ne-e! Čuješ li? Stan je moj, a ti, ako ti se ne sviđa, kupi svoje prnje!

– Dragi moj, nemoj misliti da i neću! Meni ništa nije teško. Mogu ja i milijun puta ispočetka. Baš mi to i daje snagu! Treba mi zraka, a ti me gušiš!

Baš si jadan! Uvijek ideš jednosmjernom ulicom, kao konj s ularom. Istini za volju, u toj tvojoj školi nisi ništa drugo ni naučio. Kažeš, među oblačićima! Bijedo jedna prazna! Da živiš još toliko godina koliko si dosad živio, ne bi skupio ovoliko ljepote u duši koliko ja, otkad sam počela pisati, skupim u samo jednom jedinom danu. A s tobom je najbolje šutjeti. Mi se najbolje i razumijemo kad šutimo. Zapravo, smetaš mi i kad šutimo! Sve mi kod tebe smeta! Smeta mi tvoja sebičnost. Tvoja lažljivost. Tvoje licemjerje. Smeta mi sve! Sve!!! Idem zapaliti jednu cigaretu. Dosta mi je svega. Dosta!!!

Ležim budna u krevetu i razmišljam. Do mene – hrkanje... Što ja još uvijek radim s ovim čovjekom, jadna mi moja majka?! Bože, Bože moj, a toliko sam željela svoj dom, svoju obitelj! Nekoga tko će me voljeti i koga ću ja voljeti.

Doduše, obitelj imam, ali ne i DOM. U kući samo prebivam. Moj gospodar i ja. Od samog početka sve pospremljeno, izglačano, skuhano. I servirano... A gospodar sjeda i pita što danas nudim.

– Što danas nudim? Svašta! Ta nismo u hotelu! Trebate li možda, gospodine, jelovnik? A ako vam se ponuđeno ne sviđa, onda izvolite u drugi restoran!

Vera Primorac

49

Kretenčina jedna!!! A toliko sam toga imala dati! Ali – kome? Zar ovom čovjeku pokraj sebe? Ta mi smo dva svijeta, dva suprotna tabora! I dijele nas barikade šutnje, prezira i ravnodušnosti.

I kako vam samo pada na pamet, pitam se, nakon svega ružnoga što nam činite, još i tražiti da izvršavamo neke svoje bračne dužnosti!? Bože, Bože moj! Kakve riječi? Izvršavati svoje bračne dužnosti... Katastrofa!!!

Izvršavati nešto, po nekoj dužnosti. Kao zaposlenik koji je, u zajedničkom poslovanju, prema članku broj 1 Zakona o radu i poslovanju, točke 3, dužan to i to... A ljubav? A razumijevanje? A davanje? Ništa!!! Jedno veliko i prazno – NIŠTA!!!

– I ugasi već jednom te vijesti! Popele su mi se na vrh glave! Brini svoje, a ne svjetske brige. Imaš ih i na pretek! A i mene brine kako ću sutra na posao. Nešto me boli glava i kao da imam temperaturu. Oči mi suze. Curi mi iz nosa.

– A što ti je?

– Pa vidiš i sam što mi je! Bolesna sam.

– Jesi, jesi! Trebala bi si napraviti čaj i popiti koji andol.

Znam to i bez tebe, kretenu jedan! Diži guzicu i skuhaj mi čaj! Valjda to znaš!, kažem to u sebi, kuham si čaj i odlazim u krevet.

– Moja Lucija! Moja Lucija! U što si se ti to uvalila?! Jadna ti tvoja majka!

– Čuj samo ovo: Bolesna si... skuhaj si čaj!!!

– Nema što, dobar savjet! Ili, možda, dobar vic. Moram ga prodati.

Mogu nešto i zaraditi. Bar za jednu šteku cigareta.

50

Književna Rijeka / ESEJ

ESEJ ŽELJKA LOVRENČIĆ

Zapisi s putovanja Južnom Amerikom

P

utovanja su oduvijek moja velika strast. Divno je nekuda otići, pobjeći iz svakodnevice, udahnuti malo svježine i drugačijega života.

Budući da sam već tridesetak godina vezana uz Latinsku Ameriku, otići na moj kontinent nije mi samo užitak, nego i potreba. Tamo idem po svoju dozu duševnoga mira, po energiju, po nadahnuće – kako bih mogla dalje relativno spokojno živjeti ovu našu stvarnost. Ravnoteža između staroga i novog svijeta čini me istinski sretnom. U mojoj zaljubljenosti u hispanofoni svijet prati me i suprug, pa sve češće putujemo zajedno. Na taj način spajam ugodno i korisno: turističko putovanje i posao, to jest – upoznavanje književnika i Hrvata na području Latinske Amerike. Nije važno u koju zemlju putujem; svaka mi je draga na svoj način i u svakoj pronađem nešto što me kasnije vezuje uz nju. Ove je godine izbor pao na Argentinu i Paragvaj.

Buenos Aires Slijećemo u Buenos Aires, u najvažniju argentinsku zračnu luku Ministro Pistarini de Ezeiza. Poznajem je. Tu sam već po tko zna koji put jer sam, uglavnom, preko Argentine letjela u Čile u kojemu sam boravila pet godina. Kad sam godine 2007. s kolegicom Dianom Rosandić putovala u Boliviju na predstavljanje knjige Puentes, u Buenos Airesu smo boravile samo jedan dan, ali već sam tada primijetila da Argentina više nije ono što je bila 1995. ili 1996., kad sam u nju učestalo dolazila kako bih se odmaknula od svoje čileanske svakodnevice. Prema pričama mojih prijatelja i znanaca Argentinaca, čini se da je postala poprilično nesigurna. Svejedno, obuzima me neopisiva radost što sam tu.

Let iz Pariza do Buenos Aires trajao je trinaest i pol sati, a ako mu pridodamo i onaj od Zagreba do Pariza te čekanja, putovanje je trajalo puna dvadeset i četiri sata. Ali to mi uopće nije smetalo; osjećala sam se fantastično.

Naime, od našega prošlogodišnjeg putovanja u isto vrijeme u Meksiko, puno se toga dogodilo. Iza mene je lijepo razdoblje pisanja, objavljivanja knjiga, druženja s prijateljima i kolegama, ali i ono bolno, u kojemu sam ostala bez tri drage i bliske osobe – svekrve i dviju prijateljica: Vide Jerman i Silvije Letica, s kojima sam, između ostalih stvari, dijelila i ljubav prema putovanjima.

Željka Lovrenčić

51

Veliki Air Franceov zrakoplov bio je pun. Primijetila sam da, uz uobičajene putnike iz zapadnih zemalja, ima i puno Rusa. Otkako su se zemlje bivšeg istočnoga bloka oslobodile komunističkoga jarma, putovanja Poljaka i Čeha u zemlje Latinske Amerike su učestala, dok primjerice Slovake i Mađare nisam susretala na većim udaljenostima.

Osoblje u zračnoj luci je osobito simpatično – nasmijani su, srdačni i vedri. Službenici na šalterima ni u kojemu slučaju nisu namrgođeni, smrtno ozbiljni ili pak ledena pogleda kao što su, primjerice (za ne povjerovati), Meksikanci ili Čileanci. Za Kubance je to, na neki način, i razumljivo. U Meksiku su prije ukidanja viza za hrvatske građane toliko dugo analizirali naše putovnice da sam se pitala hoće li me uopće pustiti u zemlju i jesam li možda nešto skrivila. Osmijeha, naravno, nema ni kod hrvatskih službenika.

Dapače, odmah dobiješ želju da se vratiš odakle si i došao...

No argentinsku sam simpatičnost i nonšalantnost skoro platila u Boliviji, kad su me policajci Eve Moralesa izvukli iz reda zbog turpijice za nokte – ni manje ni više nego u središtu pobune bolivijskih bogataša koje predvode potomci Hrvata. Valjda su mislili da ću njome zaprijetiti pilotu, posadi i putnicima, kako bismo svi zajedno ostali u Santa Cruzu i pridružili se pobunjenicima. No nakon dulje rasprave ipak su shvatili da sam sasvim bezopasna...

Nakon obavljenih aerodromskih formalnosti, u agenciji specijaliziranoj za prijevoz putnika iz zračne luke unajmljujemo auto koji nas vozi u hotel. To je puno sigurnije i od radio-taksija. Jako sam oprezna još od 1987. godine, kad sam se spremala u Meksiko na jednogodišnji boravak i kad mi je bivši francuski ataše za kulturu u toj zemlji objašnjavao da moram paziti u koji taksi sjedam kad dođem u zračni luku kako ne bih nestala. Otada se užasavam pomisli na dolazak u nepoznati (pa i poznati) grad, osobito noću.

No sad je jutro i nema nikakvih problema.

Nakon pola sata stižemo u hotel Claridge koji se nalazi u samome središtu gradu, u blizini poznate ulice s nizom trgovina – La Florida. U hotelu zamjećujem puno Brazilaca, Francuza, Talijana i Čileanaca. Englesko otmjeni Claridge zapravo je dio poznatoga njemačkog lanca hotela World-hotels. Ovaj je otvoren 2. kolovoza 1946. godine, u potpunosti preuređen i prilagođen izazovima današnjice. Prema hotelskim brošurama, odiše elegancijom i engleskim stilom. Hajde da i to vidimo!

Nedjelja je, još je ljeto i sve je relativno mirno. Na pamet mi padaju riječi jednoga tanga: Mi Buenos Aires querido, cuando yo te vuelva a ver no habrá más penas y olvidos... (Moj dragi Buenso Aires, kad te ponovno vidim, više neće biti tuge i zaborava). To smo pjevali u vrijeme kad smo noću, nakon posjeta Dorega baru u četvrti San Telmo sigurno šetali ovom lijepom metropolom. Grad je sada puno prljaviji i nesigurniji. Na mogućnost krađe upozora-

52

Književna Rijeka / ESEJ

ravaju čak i u podacima o hotelu pa, zlu ne trebalo, skidam svoja dva prstena.

Već se dugo priča da je Argentina u krizi. Primjerice, kad smo 2009. bili u Urugvaju u kojemu je polovica turista iz te zemlje, na vijestima su neprestano izvještavali o provalama u kuće i o uličnim napadima zbog krađa u Buenos Airesu.

Primjećujem da pročelja zgrada nisu blistava kao nekada, ali nekako mi je čudno da bi tako velika i bogata zemlja mogla biti u ozbiljnoj krizi. Pa i onda kad je bila u bankrotu, Argentina se oporavila. No da se gospodarska situacija ipak promijenila primjećujem i po količini hrane u restoranu – vrlo je ukusna, ali sigurno bismo mogli pojesti još jednu porciju. Čini mi se da više nema steakova koji vire iz tanjura i koje se ne može pojesti...

Iako smo mrtvi-umorni, odlučujemo se za šetnju La Floridom. Sve su trgovine otvorene. Naravno, tu je i nezaobilazni simbol novije povijesti latinsko-američkih zemalja: trgovački centar u kojemu mnogi građani provode vikende jer u njemu zaista ima svega – osim mnogobrojnih trgovina, tu je i niz restorančića s ukusnom hranom. Već smo gladni, no odlučili smo večerati u hotelskome baru. Odluka se pokazuje vrlo mudrom jer je obrok obilan i vrlo ukusan.

Divno je biti bezbrižan, u ugodnome ozračju, uz mnoštvo ljudi koji razgovaraju na raznim jezicima. Osjećam se sretno i slobodno jer sam daleko od sitnih duša, podmetanja, zavisti... Par tjedana mogu raditi samo ono što zaista želim, bez budilice i osmosatne kontrolirane robije. Moj se liberalni duh opire prisilama svake vrste. Po prirodi sam radoholičar i nikada ne gledam na sat kad radim ono što volim i očekujem neke rezultate, ali nadzor ikakve vrste i primitivne goniče robova jednostavno ne podnosim.

Silazimo na doručak i brzo zaboravljam svoju radnu svakodnevicu.

Nakon doručka mijenjamo novac u obližnjemu trgovačkom centru. Zbog lažnih novčanica koje kruže Argentinom kontrole su vrlo stroge i dugotrajne. Pada kiša, no to nas ne sprječava u šetnji. Krećemo prema sjevernom dijelu grada, četvrti Retiro u kojoj središnju ulogu imaju stara željeznička postaja i Trg San Martín sa svojim stogodišnjim drvoredom. On je posebice lijep u proljeće. Ulice su prepune ljudi, što zaista nije nikakvo čudo jer je Buenos Aires grad od oko petnaest milijuna stanovnika. Šećemo središtem grada kojeg obilježavaju vrlo široke avenije i labirinti modernih i klasičnih zgrada. To je financijsko i poslovno središte Buenos Airesa, argentinski Wall Street. Danju tu vlada žamor, a noć je rezervirana za noćne zabave. Mnogobrojni barovi i restorani počinju se puniti već oko šest sati poslijepodne, u vrijeme kad se zatvaraju uredi. Najvažniji dio središnjega dijela grada su ulice 25 de Mayo, Reconquista i San Martín koje se nalaze između avenija Córdoba i Corrientes. Razgledavamo kazalište Colón te simbol grada obelisk, sagrađen 1936. povodom 400. obljetnice

Željka Lovrenčić

53

osnivanja grada Buenos Airesa. Četvrt Monserrat, političko središte grada, još uvijek čuva sjaj nekadašnjega Buenos Airesa, što je vidljivo na zgradama i crkvama. Vlast je ovaj dio grada odabrala za svoje sjedište 1580. godine. Otada je Plaza de Mayo središte argentinske povijesti. U ovom se dijelu grada nalazi i predsjednička palača Casa Rosada koja je dobila naziv po boji svojih zidova. U njoj sada boravi lijepa argentinska predsjednica Cristina Fernández, udovica bivšega predsjednika Néstora Carlosa Kirchnera Ostojica, čija je majka iz Punta Arenasa. Tu se nalaze zgrada Vijećnice (Cabildo) u kojoj se davnih dana počelo razmišljati o argentinskoj nezavisnosti i oslobađanju od španjolske dominacije, gotovo mitske kavane, poput one nazvane Tortoni, Kongres i Središnja banka. Na trgu 25 de Mayo, koji je sačuvao španjolski stil, nakon razdoblja diktature prosvjeduju majke nestalih i poginulih.

Obilazimo Puerto Madero, sigurnu i čuvanu četvrt u kojoj kvadratni metar stana vrijedi od dvije i pol do pet tisuća američkih dolara. Puna je veličanstvenih zgrada i visokih tornjeva od kojih zastaje dah. Krećemo u San Telmo, poznatu boemsku četvrt Buenos Airesa, što me posebno raduje.

Tu se može vidjeti kakav je grad nekada bio. Pročelja zgrada i danas čuvaju svoj kolonijalni izgled, ali je razvidan i moderan stil. Četvrt je puna barova, buvljaka i staretinarnica u kojima se mogu naći zanimljive stvari s patinom prošlosti. Tu se nalazi bar Defensa te poznati Dorega bar u koji navraćam nakon sedamnaest godina. Dok gledamo slike Carlosa Gardela, Franka Sinatre i ostalih znamenitih posjetitelja ovoga mjesta, opet se prisjećam stihova jednoga tanga: ...que veinte años no es nada (...dvadeset godina nije ništa). Zaista, dvadeset godina proleti u trenu... Ispijamo ukusni kapučino, a poslije se utapamo u rijeci turista koji posjećuju grad na La Plati.

Nakon naših lutanja gradom dolazim do zaključka da ni Buenos Aires, grad koji Latinoamerikanci toliko vole i smatraju kulturnim središtem svoga kontinenta (ja se ne bih složila s tom tvrdnjom jer je moj apsolutni kandidat Ciudad de México, ali mi, Europljani, drugačije gledamo na te dvije prijestolnice), nije pošteđen snažnih i razvidnih socijalnih razlika. S jedne strane – sjaj i blještavilo širokih avenija, a s druge – prosjaci koji spavaju na ulici.

Sva njihova imovina sastoji se od par komada odjeće i madraca. Poslije su mi u Córdobi rekli da postoje domovi za te jadnike u koje oni ne žele ići. Nekako u to sumnjam. Zaista je mučno gledati ljude kojima više nije preostalo ništa osim malo dostojanstva. Skoro sam se rasplakala. Na žalost, ne mogu im dati ništa više osim tople riječi i par pesosa.

Nestanak sjaja Buenos Airesa vidljiv je i na predsjedničkoj palači koja djeluje pomalo zapušteno. Takvima se čine i brojne crkve koje izvana djeluju jako skromno, ali kad se u njih uđe pokazuju pravu raskoš i bogatstvo. Ljudi koji prolaze pokraj nas širokom ulicom udubljeni su u svoje misli i djeluju

54

Književna Rijeka / ESEJ

prilično nezainteresirano za svijet oko sebe. Ne znam kamo su nestali oni rasplesani i veseli Argentinci, puni zanosa i uvijek spremni na neprospavane noći zbog odlaska u diskoteku ili noćni bar. Ali gledajući vijesti na televiziji ponovno se uvjeravam da Buenos Aires zaista nije više onaj siguran grad iz dana kad sam u njemu često boravila; prigodom provale u njegovu kuću, brutalno su napali poznatoga radijskog novinara i teško ozlijedili njegova sina. Snažne mjere sigurnosti po turističkim područjima (uz gradsku, tu je i turistička policija) potvrđuju moje uvjerenje.

Posjet Buenos Airesu je nezamisliv bez obilaženja groblja Recoleta, nacionalnoga povijesnog spomenika smještenog u istoimenoj i jednoj od najotmjenijih gradskih četvrti. Područje današnjega groblja nekada je pripadalo redu bosonogih fratara koji su tu sagradili samostan i crkvu. Godine 1822. red je raspušten, a samostanski vrt pretvoren u groblje koje je javnosti otvoreno 17. studenoga iste godine. Za nastanak prvoga javnog groblja u argentinskome glavnome gradu zaslužni su predsjednik Martín Rodríguez i njegov ministar Bernardino Rivadavia. Na njemu danas počivaju argentinski državnici, književnici, generali i druge znamenite osobe. Evita Perón, Juan Manuel de Rosas, Domingo Faustino Sarmiento, Adolfo Bioy Cáceres – neki su od njih. Najposjećeniji je grob Evite Perón. Iako sam pokušala pronaći grob hrvatskoga pjesnika Viktora Vide, u upravi mi nisu znali reći gdje je.

Od značajnijih mjesta i zgrada u Buenos Airesu istaknula bih i palaču Barolo koju je arhitekt Mario Palati sagradio po uzoru na Danteov Pakao. U nju je želio prenijeti i Danteove ostatke, kako bi postala neka vrsta mauzoleja. Ta je zgrada nekad bila najviša u gradu, a isti je arhitekt identičnu građevinu napravio i u Urugvaju. Značajna je i tržnica Abasto koja se od mjesta za prodaju pretvorila u četvrt, jer je u njezinoj blizini krajem 19. i početkom 20. stoljeća živio znameniti pjevač tanga Carlos Gardel. Četvrt La Boca, koja se nalazi na krajnjemu jugu grada, na tzv. Rječici (Riachuelo), ističe se stoga što su u nju dolazili brojni doseljenici (među njima, naravno, i Hrvati) koji su bojili kuće bojom preostalom od brodova šzo su stizali u luku.

La Boca je danas prilično opasna četvrt u koju se ide taksijem kako bi se pogledalo tango u ulici Caminito koja još uvijek čuva svoj drevni izgled.

Tango je ples koji zaista dopire do duše i uvijek se iznova divim strasti i skladu njegovih plesača, bilo na ulici ili u nekome otmjenom baru. Prije odlaska iz Buenos Airesa poželjela sam vidjeti Nacionalnu knjižnicu koja se sada nalazi u četvrti Recoleta. Knjižnica, koja je osnovana 1810. godine, dugo je bila smještena u zgradi današnje gradske Vijećnice. Zamjećujem da su u Latinskoj Americi ravnatelji nacionalnih (pa i gradskih) knjižnica vrlo često istaknuti književnici; u Argentini su to, primjerice, bili Paul Groussac i Jorge Luis Borges, u Meksiku Fernando del Passo, a u Paragvaju dobitnik Nacionalne nagrade Jacobo Rauskin...

Željka Lovrenčić

55

Slapovi Iguazú Navečer sređujemo račune, naručujemo buđenje i taksi za aerodrom.

Do kasno u noć gledali smo zanimljiv film o Marylin Monroe pa smo u pola pet ujutro jako pospani. U pet i dvadeset već smo u taksiju koji nas vozi na aerodrom Pistarini. U rano jutro ulice velikoga Buenos Airesa poprilično su mračne i prazne pa izgledaju još veće nego što jesu. Neki ljudi već rade.

U zračnoj luci je mnoštvo ljudi među kojima se ističu dva Amerikanca u safari odjeći. Vjerojatno idu nekamo u Amazonu. Prigodom putničke kontrole negdje mi je ispala putovnica s kartom za ukrcaj, no sve se brzo i sretno rješava. Muža pak u avionu stjuardesa zalijeva spriteom (dobro da nije kavom). Kako u zračnoj luci, tako i u zrakoplovima Argentinci su vrlo opušteni (možda i previše). Na sjedalima do nas sjedi tipična buenosaireška obitelj: otac, majka i tri kćeri. Smiješe mi se. To je još jedna stvar koja mi se jako sviđa u Latinskoj Americi. Potpuno nepoznati ljudi gledaju te u oči i ljubazno se smiješe.

Stižemo u grad Puerto Iguazú, u pokrajinu Misiones, smješten na tromeđi Argentine, Brazila i Paragvaja. Tu smo zbog veličanstvenih slapova koji su, po količini vode, na drugome mjestu na svijetu, odmah iza Viktorijinih, a po visini i širini vodeći na svijetu (visoki su sedamdeset metara, a široki dva kilometra i sedam stotina metara). Simpatična gospođa Raquel Espinola naša je vozačica do hotela i ujedno vodič. S njom dogovaramo izlete u Brazil i Paragvaj.

Hotel u kojemu odsjedamo je pravi mali raj usred prašumske zone. Čini mi se da bih tu mogla ostati zauvijek. Samo mjesto nije odviše zanimljivo. Bolje rečeno, skoro ga i nema. Kuće razbacane na sve strane, zgodno šetalište uz riječnu obalu. Jako je vruće i vlažno. Ta mi kombinacija baš ne odgovara, a mužu još manje. Ali u prašumi smo, pa se drugo ne može ni očekivati. Ručamo u hotelu. Toplina popušta tek oko pet sati poslijepodne pa odlazimo u obilazak.

Buđenje uz pjev ptica i pogled na prašumu nešto je zaista predivno i nezaboravno. Raquel nas vozi u Ciudad del Este, drugi grad po veličini u Paragvaju, poznat uglavnom po trgovini (kažu da se svašta prodaje, čak i ljudi). Preko puta Ciudada del Este nalazi se brazilski grad Fos de Iguazú s kojim je povezan Mostom prijateljstva (Puente de la Amistad). Ciudad del Este nam izgleda strašno. Gomila ljudi gura se oko štandova sa svakojakom robom; ima jako puno trgovina, a prodaje se i na pločniku. Sve je to normalno za slobodnu carinsku zonu (Ciudad del Este je, iza Miamija i Hong Konga, treći na svijetu po slobodnoj trgovini).

U tom gradu uz domaće stanovništvo živi i radi i veliki broj doseljenih Kineza, Indijaca i Arapa. Mnogi Arapi koji žive u Fos de Iguazú dolaze

56

Književna Rijeka / ESEJ

svakodnevno na posao u Ciudad del Este. Oni njeguje svoju tradiciju i običaje pa nije ništa neobično vidjeti na ulici žene u tradicionalnoj arapskoj odjeći. Fos de Igauzú je vrlo čist i uredan i čini nam se ljepšim od argentinskoga Puerta Iguazúa. Posjećujemo ogromnu elektranu Itaipu (Raspjevana stijena), drugu po veličini na svijetu, iza one kineske. No Itaipu je najsnažnija na svijetu. Zadovoljava 95% paragvajskih i 25% brazilskih potreba za električnom energijom. Poslije obilazimo slapove na brazilskoj strani. Oduševljeni smo ljepotom prirode i njezinom moći. Nije ni čudo da su Slapovi Iguazú proglašeni jednime od svjetskih čuda. Nacionalni park je prepun posjetitelja. Među njima susrećemo i ljubazne mlade Meksikance s kojima malo razgovaramo.

Po povratku, Raquel nas ostavlja ispred restorana Acua, za koji kaže da je jedan od najboljih. Možda bi i bio, da juneći medaljoni ne plivaju u krvi.

To čak ni ja ne mogu jesti, a kamo li moj muž. Argentince i Urugvajce se jednostavno ne da uvjeriti da mi želimo pečeno, a ne sirovo meso. Konobarici se ne sviđa ni to što joj vraćam sok od naranče jer je u njega stavila led.

Na svojim se putovanjima uvijek strogo držim liječničkih i sanitarnih uputa: ne pijem vodu iz slavine nego iz boce, zube također perem tom vodom, ne jedem na čudnim mjestima, obvezno se cijepim. Ovog puta pijemo i tablete protiv malarije. Valjda zbog toga nismo vidjeli ni jednoga komarca...

Poslije ručka, koji se sastojao od peciva, malo maslaca i računa od koji četrdesetak dolara, odlazimo u obližnji dućan kupiti nešto za jelo. Za razliku od Meksika, gdje je hrana odlična i gdje je čak i moj prilično izbirljivi muž uživao, u Argentini se sigurno nećemo udebljati. I njihove općepoznate parillade su me razočarale. Trebali bi doći k nama na tečaj roštilja. Osim krvavoga mesa, živcira me i provjera identiteta u mjenjačnicama. Traže sto potpisa i potvrda. Sama se sebi činim poput kriminalca dok razgledavaju američke dolare koje im dajem, ali ni prema turistima s drugim valutama nisu baš odviše nježni. Nakon što mi je održao slovo jer nisam imala putovnicu nego kopiju iste (što preporučuju u Buenos Airesu), bezobrazni činovnik mi kaže da mi ipak ne može zamijeniti dolare bez putovnice. Nisam bjesnila, nego sam ga samo otrovno upitala: – a kako to da su mi u Buenos Airesu mijenjali dolare bez problema, samo uz kopiju putovnice? Zar su oni bolji od vas? Tko je tu vodeća turistička destinacija?

Problem je brzo riješen, jer je šef poslovnice odlučio da mogu dobiti svoje pesose. Jasno mi je da je ovo pogranična zona i da su posebno oprezni, ali isto tako znam da ne vole glavni grad jer smatraju da njihovi prihodi odlaze u Buenos Aires... Brojim novac, uz zadovoljan smiješak.

Makar im je priroda prekrasna, stanovnicima Iguazúa će još jako puno trebati da postanu pravo turističko mjesto. Latinoamerikanci jednostavno

Željka Lovrenčić

57

ne znaju kako iskoristiti svoju predivnu prirodu i mjesta koja izgledaju poput raja. Isto tako, ne znaju postupati s turistima i iz njih izvući više novca.

Europljani su u tome puno spretniji...

Odabrali smo divan dan za posjet stanovnicima prašume – jaguarima, tukanima, papigama, tapirima, pumama, koatijima, oposumima, malim majmunima, šišmišima... Iako je paklenski vruće i stalno pijemo tekućinu, ne sjećam se kad je sve oko mene bilo tako lijepo, raspjevano, blistavo. Do Nacionalnog parka vozi nas Raquelin simpatičan i razgovorljiv prijatelj i ostavlja nas. Doći će po nas u pet sati. Možemo birati rute, pa najprije odlučno krećemo stazom prema unutrašnjosti prašume. Inače, ja sam više urbani tip, pa je ovo zaista prava pustolovina. Rutu nismo završili jer nigdje nije bilo ljudi na vidiku, a na svaki sam šum protrnula, pomislivši da ću se – oči u oči – susresti s nekom zmijom ili (na slikama) ljupkim jaguarom... No, na sreću, naišli smo samo na jednoga malog tapira koji je brzo protrčao pokraj nas.

Dok na postaji čekamo vlakić da nas poveze dalje, među mnoštvom turista opažam nešto predivno s velikim repom; to su koatiji, vrst rakuna vrlo sličnih mravojedima. Kod nas su poznati kao dugonosi rakuni. Sasvim su pitomi i beskrajno simpatični. Čekaju hranu koju ne biraju. Jedu sendviče, hamburgere, pomfrit. Jedan je dohvatio limenku coca-cole i pio iz nje.

Raquel nam je kasnije rekla da je društvu iz Nacionalnog parka pronađen kolesterol u krvi, jer su svoju prirodnu hranu – biljke i mrave – zamijenili onim što im se servira. Ako im se odabrani zalogaj ne daje – otimaju. Vješaju se po vrećicama, njuškaju po torbama. To su pravi mali razbojnici.

U njihovom društvu jedemo sendviče koje, naravno, dijelimo. Na žalost, moramo napustiti naše novostečene prijatelje i krećemo u obilazak slapa Garganta de Diablo (Đavolje ždrijelo).

Na putu vidimo egzotične biljke i drveće poput copayera (Copaifera bijuga), curupaya (Piptademia comunis), predivnih orhideja koje rastu u posebnome (vlažnom) okružju. Od drveta palo rosa (Aniba rosaedora) prave se predsjednički stolci. U rijeci plivaju debele, crne ribe slične somu.

I one čekaju da im se udijeli hrana; čini se da točno znaju rutu kojom prolaze turisti. Simbol slapova je ptica slična lastavici – vencejo de cascada (Cypselo idex senex). Zaista uživamo u ljepoti koju nam nudi Nacionalni park. Nismo jedini; svi turisti izgledaju kao da su opijeni. U moru jezika čujemo i hrvatski...

Navečer večeramo u hotelskome restoranu. Biram riječnu ribu. Nadam se da nije jedna od onih brkatih koje smo gledali poslijepodne. Osjećam grižnju savjeti. Muž bira steak koji je, začudo, pečen. Jelo smo popratili izvrsnim argentinskim vinom. (Nismo htjeli piti čileansko koje obično pijemo; to ne bi bilo u redu, jer smo nazdravljali ljepotama Argentine). Brazilski gosti za susjednim stolom čine isto (u Argentini ima puno brazilskih turista,

58

Književna Rijeka / ESEJ

što je logično, jer im je blizu i jeftino).

Ujutro nas Raquel vozi na aerodrom – putujemo u Córdobu. Budući da ne polazimo u ranu zoru, stignemo i doručkovati. Rastajemo se, uz obećanje da ćemo se jednom vratiti, ako ne u Iguazú, onda u Misiones, gdje je snimljen film Misija i gdje ima puno isusovačkih tragova. Raquel mi, usput, kaže da i na tome području ima Hrvata. Ne sumnjam u to...

Córdoba Po dolasku u Córdobu javljam se Cristianu Šprljanu, vrijednome pokretaču brojnih aktivnosti vezanih uz hrvatsku zajednicu u tom gradu, s kojim uspješno surađujem već nekoliko godina. On, njegova žena Lili i desetomjesečni sinčić Roko svraćaju k nama u hotel i vode nas u noćno blitz-razgledavanje grada.

Sutradan nakon doručka po nas dolazi počasni konzul Nikola Nakić.

Rođen je u okolici Benkovaca, a u Argentini je od 1972. godine. Respektabilni je građevinski poduzetnik i još jedan primjer hrvatskog uspjeha izvan granica Lijepe naše. Zadivljuje me činjenica da netko tko je došao gotovo bez ičega u sasvim novu sredinu, tko nije znao jezik i kome nisu priznali ni srednju školu, savlada sve prepreke i postane tako uspješan.

S Nikom idemo u obilazak mjesta u okolici Córdobe, drugog argentinskoga grada po veličini i značaju. Prvo dolazimo u turistički gradić Carlos Paz, po posjećenosti odmah nakon središta argentinskoga turizma La Plate.

Osim po turizmu, poznat je i kao centar kazališnog života. I ovdje ima hrvatskih tragova – Nikola nam pokazuje hotel u vlasništvu Antonija Delića i, usput, napominje da je Splićanin Francisco Delić bio rektor sveučilišta u Córdobi. Zatim prolazimo kroz mjesto Alta Gracia, također poznato po turizmu. Tu se svake godine održava Festival folklornih skupina pojedinih zemalja. Tom se prigodom pripremaju tipična jela i predstavljaju narodne nošnje (poslije saznajemo da će i mali Roko, u svojoj narodnoj nošnji, sudjelovati na Festivalu).

U blizini se nalazi malo, slikovito selo Cumbrecita, smješteno u dolini Calamuchita u brdima Sierras Grandes. Otkrio ga je dr. Helmut Cabjolsky, rođeni Berlinčanin koji je došao raditi u Buenos Aires, u tvrtku Siemens.

Nakon njemačkih pionira, u selo su uglavnom dolazili doseljenici iz srednje Europe. Nijemci, Austrijanci i Švicarci bili su i prvi doseljenici u gradić Villa General Belgrano, u koji svraćamo na ručak. Njegovom razvoju osobito je pridonijelo stotinu dvadeset i pet članova posade njemačkoga ratnog broda Admiral Graf Spee. Ovaj čudesan grad izgleda kao Mala Bavarska ili Mali Tirol u srcu Argentine, a u njemu se organizira i Oktoberfest. Zaista

Željka Lovrenčić

59

dojmljivo! Nakon obilaska okolice Córdobe, vrijeme je i za upoznavanje toga lijepog grada. (I tu smo, naravno, pronašli trgovački centar; odmah nam je preko puta hotela).

Trećeg dana našeg boravka u Córdobi osjeća se promjena vremena.

Zahladilo je. Cristian nas vodi u posjet gradskom arhivu, u kojemu nas čekaju dr. Branka Tanodi i dr. Sonia Sincic. Branka je kćerka dr. Zlatka (Aurelija) Tanodija, pokretača arhivističke djelatnosti u Latinskoj Americi. Na žalost, nisam ga uspjela upoznati, iako sam to jako željela jer sam o njemu pisala; devedeset i sedmogodišnji Zlatko umro je prošle godine.

Branka nas vodi po Arhivu i Knjižnici, a Sonia kasnije po gradu. Pravi je turistički vodič, ponosna na ljepote Córdobe. Saznajemo da je u tom gradu, između ostalih znamenitih ličnosti, rođen i prvi argentinski pjesnik, Luis de Tejada (1604. – 1680.). Córdoba je zaista jako lijepa. Ni prevelika ni premalena, pa se čovjek u njoj baš ugodno osjeća. Tome pridonose i njezini stanovnici koji su iznimno gostoljubivi i simpatični. Nije ni čudo da baš ovdje živi velika hrvatska zajednica. Sigurna sam da nitko ne bi imao ništa protiv da im se pridruže još dvoje zemljaka...

Navečer smo gosti na večeri kod Juana i Andrésa Budimira. Taj me se susret posebno dojmio jer su oni podrijetlom iz Vrsnoga, to jest iz istog sela kao i otac moga muža. Iako se uspostavilo da nisu baš blizak rod, činjenica da su iz mjesta u kojemu su svi – na neki način – rod, bila je dovoljna za emotivan i radostan susret zemljaka koji žive na suprotnim stranama svijeta. Osobito je zanimljiva činjenica da su se Juan i Andrés – koji, budući da je njihov otac u dobi od osamnaest godina došao u Argentinu između dva svjetska rata i pripadao gospodarskoj emigraciji, nisu kontaktirali s hrvatskom zajednicom – na poticaj Cristiana Šprljana priključili hrvatskoj zajednici u Córdobi. Ljubav prema otkrivenim korijenima bila je toliko jaka da je Juana, koji nije znao ni jednu riječ hrvatskoga, potaknula da ode u Vrsno u kojemu nije nikoga poznavao i u rodnome selu svog oca proboravi šest mjeseci. Sad se sasvim solidno može sporazumijevati na hrvatskome.

Dolazak jednog Budimira iz Hrvatske bio je, naravno, popraćen mnogobrojnim zdravicama i bezbrojnim pitanjima o rođacima iz Vrsnoga. Na večeri na kojoj smo jeli izvrstan roštilj o kojemu je brinuo Andrés, uz obitelji braće Budimir i nas, bili su i Cristian, Lili i mali Roko, Cristianova simpatična sestrična Irene, konzul Niko i roditelji budućeg muža njegove kćeri. Uvijek me je fasciniralo kako supruge Hrvata koje su Argentinke, Čileanke ili Španjolke s puno ljubavi prihvaćaju zanos svojih muževa prema domovini njihovih predaka.

Sutradan po nas dolaze Cristianov otac Ante i djevojka njegovog brata Guillerma, Splićanka Jelena Ninčević. Upoznali su se u Zagrebu, gdje je Guillermo učio hrvatski, a odlučili živjeti u Córdobi. Ante je prava enciklopedija; iznimno je obrazovan i načitan. (Sad mi je jasno od koga je Cristian

60

Književna Rijeka / ESEJ

naslijedio ljubav prema Hrvatskoj i toliki interes za izučavanjem hrvatskih tragova u Argentini). Potječe iz Vodica, ali je zbog rata rođen u Zagrebu.

Antin otac Miše u Argentinu je došao 1948. godine, nakon što je tri godine boravio u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji. Njegova supruga Dobrila Bujas je, s djecom (Antom i njegovom sestrom Katom), iz Šibenika stigla devet godina poslije.

Posljednjeg dana boravka u Córdobi na glavnome gradskome trgu San Martín gledamo manifestaciju Cabalgata a Villa Cura Brochero. Radi se o hodočašću na konjima u čast svećeniku gauchu Joséu Gabrielu Brocheru (1840. – 1914.) koji je često jahao rutom koju će prijeći okupljeni konjanici i pomagao siromašnima. Pred mnoštvom ljudi hodočasnike, uz glazbu i prigodne govore, ispraćaju predstavnici gradskih i crkvenih vlasti. Zaista divna manifestacija!

Poslijepodne posjećujemo gospodina Antu Mandakovića i njegovu suprugu Anu Maríju. devedeset i dvogodišnji Ante jedan je od najstarijih Hrvata u Córdobi (od njega je stariji Vlado Providor, koji će uskoro navršiti devedeset i osam godina; rođen je 1913.) i rođak je prerano preminule novinarke Sanje Kapetanić, inače moje kolegice sa studija. Kako je svijet mali!

Ovaj Višanin, koji iznimno lijepo pjeva, nakon sjemeništa u Splitu pohađao je studij prava koji je apsolvirao. Nakon Drugoga svjetskog rata uspio je izbjeći Bleiburg. Od travnja 1946. do prosinca 1947. boravio je u Rimu gdje je, u samostanu, pomagao kuharima. Preko prijatelja Nijemaca pronašao je rođake u Argentini i došao u tu zemlju 3. siječnja 1948. godine. Kao i mnogi drugi, najprije je živio u hotelu za emigrante. Nije imao novaca, pa je plaćao brošurama Joze Kljakovića koje je donio sa sobom, sve dok mu jedna argentinska Hrvatica nije dala prve pesose. Pronašao je posao u nekoj tvornici, a poslije je radio u bojaonici vune. Mirovinu je dočekao u tvornici automobila. Sa suprugom, Argentinkom talijanskoga podrijetla, Ante ima sina i kći. Kćerka mu je novinarka i sveučilišna profesorica, a sin je radio kao menadžer u City Bank. Hrvatsku je prvi put posjetio 1971. godine. Saznajemo da Mandakovića ima i u Čileu, u Viñi del Mar. Gospodin Ante se dobro osjeća i i dobro pamti; priča nam o svojim poznanstvima s Rankom Marinkovićem i Jurom Kaštelanom (o obojici je izrekao sve najbolje)... Vezano uz Hrvate u Córdobi, istaknuo je i pohvalio zanos Cristiana Šprljana, dobrog duha naše zajednice u tome gradu.

S Cristianom svraćamo u Hrvatski dom; idemo pozdraviti njegovu obitelj. Ante mi daje knjigu Luisa Gregoricha Cómo leer un libro i otkrivam još jednoga značajnog pripadnika hispanističke Croatice, rođenoga u Zagrebu 1938. godine. Tu su i Cristianov stric te gospodin Tomislav Čavić iz Starigrada Paklenice, mjesta u kojemu imamo apartman i gdje ljetujem već dugi niz godina...

Povratak u hotel i pakiranje.

Željka Lovrenčić

61

Asunción, Paragvaj Ustajemo oko devet sati. Divno, avion ne kreće u ranu zoru, pa možemo mirno doručkovati. Već u taksiju zapažam da je Mladen zaboravio jaknu, pa se vraćamo. Na sreću, imamo dovoljno vremena.

U zračnoj nas luci ponovno iznenađuju svojom ljubaznošću (mislim da bi Hrvati u javnim službama svakako morali otići u Argentinu na tečaj kulturnog ophođenja) – nude nam raniji let do Buenos Airesa, koji odbijamo jer nam se zaista nikud ne žuri, a četverosatno čekanje nije nam problem.

Let do Buenos Airesa je kratak. tražimo međunarodni izlaz, opet popunjavamo neke formulare od kojih mi se diže kosa na glavi. Mrzim formalnosti, ali što se mora, mora se... Čekajući let za Asunción, promatram fizionomije ljudi i pogađam tko je odakle – što me zabavlja. Osim po izgledu, zaključke donosim i po tome gdje tko sjedi. (Makar, kad bi se na meni primjenjivale takve analize, rezultati bi sigurno bili negativni jer nikada ne sjedim kraj izlaza za svoj let). Zamjećujem nekog strašno antipatičnog tipa koji drži noge na sjedalu na koje će kasnije netko sjesti. Ljudska nekultura dovodi me do ludila. Igrom slučaja, ta nepristojna spodoba građanskog izgleda putuje u Asunción i sjedi baš ispred mene. U skladu s očekivanim, spušta mi sjedalo gotovo u krilo. No budući da putujemo argentinskom zračnom linijom (a već sam istaknula da su Argentinci, kad se radi o zrakoplovstvu, više nego ljubazni), premještamo se na drugo mjesto i, udaljeni od svih ostalih putnika, uživamo u noćnom prizoru.

U Asunción dolazimo malo prije ponoći. Iako se već na prvi pogled zamjećuje da Paragvaj nije turistička zemlja, sve protječe bez problema i relativno brzo. Na izlazu nas čeka hotelski vozač. Već prvi dojmovi upućuju na činjenicu da smo došli u vrlo tradicionalnu zemlju s velikim klasnim suprotnostima.

Stižemo u hotel smješten u samom središtu grada. U indijskom je stilu, pomalo kičast, ali zapravo vrlo ugodan. Na recepciji susrećemo i osoblje iz našega zrakoplova... Znači, izbor nam je dobar.

U sobi nazdravljamo čašom čileanskog vina mom trećem i, ovoga puta uspješnom, pokušaju dolaska u Paragvaj (sve zemlje Latinske Amerike koje se ne bave proizvodnjom vina u hotelima i restoranima nude najbolja latinskoamerička vina, to jest – čileanska).

Kakva je zemlja Paragvaj? Prilično zatvorena, sa samo šest milijuna i dvije stotine tisuća stanovnika koji se, uglavnom, bave poljoprivredom i proizvodnjom električne energije. Najviši je vrh Cerro Peró (osam stotina četrdeset i dva metra). Uz Boliviju, to je jedina država Južne Amerike koja nema izlaz na more. Stanovništvo, uglavnom, čine potomci Španjolaca i američkih Indijanaca (95%) te manje skupine Nijemaca, Japanaca i drugih

62

Književna Rijeka / ESEJ

Europljana. Glavne turističke atrakcije ove zemlje su grad San Bernardino, koji se nalazi na obali jezera Ycaparai (omiljeno ljetovalište), grad Itagua (nedaleko od Asuncióna), u kojemu se mogu vidjeti kolonijalna arhitektura i tradicionalni zanati te gradić Pilar, koji se smjestio uz obalu rijeke Paraguay i koji je poznat po nekolicini natjecanja u pecanju i brojnim kolonijalnim građevinama s kraja 18. stoljeća. Uz španjolski, službeni je jezik i guaraní.

Tako piše u knjigama. A sada, moji dojmovi...

Asunción je smješten uz rijeku Paraguay, a glavna ulica zove se La Palma. Dosta je prljav i neodržavan, ali ipak simpatičan. Od građevina u njemu ističu se: zgrada Kongresa (vrlo zanimljiva arhitektonska kombinacija novoga i starog, jer je ostavljeno pročelje stare zgrade koja je srušena), gradska katedrala, grobnica nepoznatih junaka (Panteón de Héroes Desconocidos). Ima puno parkova i zelenila. Kao i njihov grad, i Paragvajci na prvi pogled djeluju čudno jer su, za razliku od Argentinaca i drugih Latinoamerikanaca, jako zatvoreni. Ali – samo na prvi pogled!

Jako je vruće; tu vlada prava tropska klima. Tražimo nešto za piće jer se odlučujemo na popriličnu šetnju od kojih četrnaest kilometara, kako bismo iz središta grada došli do njegovih drugih dijelova. Smatramo da se grad najbolje upoznaje hodajući.

Paragvajski glavni grad podijeljen je na zone: upravna, trgovačka i rezidencijalna. Obilazimo ih. Prolazimo pokraj zgrada veleposlanstava i predsjedničke rezidencije. Ljubazni čuvar kaže nam da ne smijemo fotografirati. Posjećujemo gradsko groblje, vrlo slično buenosaireškoj Recoleti te nezaobilazne trgovačke centre koji su – u zemlji uvelike posvećenoj trgovini – mamac za mnogobrojne posjetitelje iz zemlje i inozemstva.

Nakon petosatnog hodanja, odlučujemo se na isprobavanje paragvajske kuhinje u hotelu. Ugodno smo iznenađeni! Konačno netko zna i hoće ispeći meso! Osim toga, nudi nam se i čitava paleta prirodnih sokova od ananasa, naranče, breskve, mrkve, lubenice, tropskog voća, mamóna... i koktela – od standardnih daiquiríji i margarite, do onih vrlo privlačnih imena kao što su Morir Soñando (Umrijeti sanjajući), Nieve (Snijeg), Paraguay Libre (Slobodni Paragvaj) ili pak Amanecer (Svitanje)...

Zamjećujemo da je ova zemlja mirna, ali i da su socijalne razlike ogromne. Na jednoj strani nezamislivo bogatstvo, a na drugoj isto takvo siromaštvo. I vrlo malo onih između... To je razvidno i u časopisu Chic koji dostavljaju u hotel i koji prati društveni život paragvajske visoke klase. Iz njega se može saznati gdje su bogataši bili, što su radili, tko će se s kim vjenčati, a tko roditi... Strašno!!! Ne daj, Bože, da se netko iz te kaste zagleda u nekoga tko njoj ne pripada. Hm... Koje je to stoljeće?!!

Listajući tu kroniku besposlenih bogataških supruga, pronalazim i neka hrvatska prezimena koja poslije provjeravam u telefonskom imeniku:

Željka Lovrenčić

63

Zaputovich, Martincich, Soljancic. Otkrivam da je Vicente Zaputovich liječnik, vlasnik klinike Dermalaser smještene u Sanatorio Italiano i da mu je snaha također ugledna liječnica, dermatologinja. Osim što je iznimno uspješna u svom poslu i izgleda lijepo i vrlo njegovano, još je i uzorna supruga i majka... Ali nisu napisali da sve to uspije biti zato jer sigurno ima pet kućnih pomoćnica. Licemjeri.

Prezime Soljancic mi je odavno poznato, jer sam Huga Soljancica upoznala na skupu latinskoameričkih gospodarstvenika u Hrvatskoj gospodarskoj komori prije dvadesetak godina. Tko zna je li uopće živ???!

U Asunciónu se ne sastajem s Hrvatima, nego s Jacobom Rauskinom, pjesnikom, sveučilišnim profesorom na Universidad Católica i akademikom, dobitnikom Nacionalne nagrade za književnost. On je prijatelj peruansko-španjolskog pjesnika Alfreda Péreza Alencarta, koji me je s njim povezao. Uz kavu i čaj, ugodno čavrljamo i dogovaramo zajedničke projekte...

Iako me je – kao ljubiteljicu reda u svemu – Asunción na prvi pogled šokirao, što sam duže boravila u njemu, to mi se više sviđao. Vrlo sam brzo za sve pronašla opravdanje. Zemlja nema novaca, pa su zgrade trošne. Ni drugi veliki latinskoamerički gradovi nisu oličenje čistoće. Ljudi su jako zatvoreni, to je točno. Ali kakvi bi i mogli biti nakon dugotrajnih diktatura?

(Samo je diktator Stroessner bio na vlasti od 1954. do 1989. godine, dakle – punih trideset i pet godina!). Ali vrlo su ljubazni i sami se nude pomoći, bez da ih se išta pita... Tek se sada, u demokraciji, polagano otvaraju, grade trgovačke centre, primaju turiste. Ne treba mi puno kako bih vidjela da je indijansko stanovništvo obespravljeno i da njihova jednakost postoji, uglavnom, na papiru. To su mi rekli i Indijanci koji prodaju robu na ulici, istinski vlasnici ove – zapravo divne – zemlje iz koje mi se na kraju nekako ne da otići...

Na putu prema relativno skromnoj zračnoj luci zamjećujem veliki natpis na španjolskome i guaraniju: dobro došli. Možda, kojom drugom prigodom, dođem ponovno...

Prije ukrcaja za Buenos Aires kupujemo frulicu i narukvicu od prodavača Indijanca. Jako sam slaba na obespravljene.

U zrakoplovu za Buenos Aitres ovoga puta ima puno ljudi, a gužva u zraćnoj luci i na putu u hotel podsjeća nas da je prošlo njihovo ljeto i naš godišnji odmor.

Jednodnevni boravak u istom okruženju sad je drugačiji – hotel Claridge mi više nije tako ugodan, jer sve miriše na povratak. Pitanje kada opet? gubi se u jesenskom ugođaju ogromnoga grada.

Dan povratka. Ljubazni aerodromski činovnik nudi nam novootvoreni VIP salon za odmor prije puta u Francusku. Hvata me tuga; ne želim ići u Europu! Želim ostati tu!!!

Let do Pariza je vrlo ugodan. Uz francusko vino nazdravljamo Argentini i Paragvaju. Zatim tonemo u san...

64

Književna Rijeka / ESEJ

IGOR ŽIC

Polemika Vatroslava Cihlara i Drage Gervaisa oko Karoline Riječke

V

atroslav Cihlar (Senj, 3. kolovoza 1896. – Rijeka, 2. siječnja 1968.) bio je mlađi brat znatno poznatijeg književnika Milutina Cihlara Nehajeva. Osnovnu školu polazio je u Senju, a Nautičku školu u Bakru. Nakon što je bio izbačen iz škole u Bakru zbog revolucionarnog učeničkog štrajka, imao je prilike družiti se s Antunom Gustavom Matošem koji je u rujnu 1912. boravio u Kraljevici. Maturirao je na Nautičkoj školi u Kotoru 1913. godine. Iste godine počinje objavljivati Pisma iz Trsta u Riječkom novom listu.

Zajedno s Primorcima Antunom Barcem i Antunom Tomašićem bio je utemeljitelj Nakladnog zavoda Jug u Zagrebu 1917. godine. Objavljivali su knjige Matoša, Nazora, Milutina Cihlara Nehajeva, Krleže, Barca te, od siječnja 1919. godine, Krležin časopis Plamen. Iste, 1919. godine, bio je jedan od utemeljitelja Saveza komunističke omladine Jugoslavije! Poslije zabrane časopisa Plamen – kojega je formalni vlasnik bio Vatroslav Cihlar! – odlazi u Pariz, Milano i Rim te Beograd, Beč i Frankfurt na Majni. Već 1922. bio je među prvima u svijetu koji je, u Pismima iz Njemačke, upozorio na opasnost od Hitlera!

Bio je, od 1924. do 1928. godine, član uredništva zagrebačkog lista Hrvat i objavljuje neka poglavlja Krležinog provokativnog Izleta u Rusiju.

Tijekom 1925. objavio je svoja sjajna Pisma iz Beograda, u kojima je posve razobličio velikosrpstvo (objavljeno i u Književnoj Rijeci br. 1/2006, str.

58-72).

Godine 1926. Milutin Cihlar Nehajev postao je predsjednik Društva hrvatskih književnika i to će ostati do iznenadne smrti 7. travnja 1931. godine. To je pozitivno utjecalo na kvalitetu Savremenika, glasila društva, pa ne iznenađuje da već tijekom 1927. Vatroslav Cihlar, odbornik DHK-a, postaje redoviti suradnik. Više objavljuje književne studije i feljtone, a nešto manje političke članke. Mogu se spomenuti dulji tekstovi: Vjenceslav Novak, Viktor Car Emin, O našem književnom perčinu, Tri profesora i Demetrova nagrada, Novi roman u Savremeniku. U vlastitoj nakladi objavio je brošuricu Brod na Savi.

Godine 1928. objavio je članak o Lavu Tolstoju u Hrvatu pod pseudonimom Clio. Objavljuje niz kazališnih kritika u istom listu, od kojih se može navesti Begovićev Hrvatski Diogeneš. Preveo je zabavni roman Josepha

Igor Žic

65

Renauda Plesačica Orhideja s francuskog. Intenzivno se družio s bratom te s Milanom Begovićem, dr. Ivom Politeom, Ljubom Wiesnerom i Ljubom Babićem – nekima od ključnih ljudi tadašnjeg zagrebačkog kulturnog života.

Poslije ubojstva Stjepana Radića 1928. godine i Milutin i Vatroslav Cihlar prekinuli su sve odnose s Krležom zbog njegovih stavova o preminulom vođi hrvatskog naroda. Potom je Vatroslav Cihlar napisao brošuru Hrvatsko pitanje i amputacija, koju je objavio o vlastitom trošku. U kratko vrijeme razgrabljena su tri izdanja s istim tekstom, no nanovo slaganim. Časopis Hrvat je zabranjen, a Cihlar je uhićen i tri je mjeseca proveo u zagrebačkom zatvoru. Od 1929. do 1938. godine bio je politički emigrant u Njemačkoj i Švicarskoj, cijelo vrijeme pišući i objavljujući članke protiv jugoslavenskog režima. U više navrata imao je prilike družiti se se Thomasom Mannom, najutjecajnim književnikom tog vremena. Zbog višestrukih hapšenja i progona, velike neimaštine i bolesti, bio je primoran vratiti se u Zagreb 1938. godine. Tu je surađivao s dr. Adlerom, dopisnikom Basele Nachrichten, pa su zajedno pisali članke o nacističkim akcijama na Balkanu.

Tijekom 1940. godine Cihlar je, zajedno s dr. Steinerom i Pavlakovićem, poluilegalno tiskao prevažnu knjigu Hermana Rauschninga Razgovori s Hitlerom, najbolje antinacističko djelo prije drugoga svjetskog rata, tada prodano u više od dva milijun primjeraka. Za tu knjigu napisao je sjajan esej Nekoliko napomena o piscu i knjizi.

Tijekom drugoga svjetskog rata bio je u Zagrebu, no posve neprimjetan, zbog zdravstvenih problema. Poslije oslobođenja dolazi u Rijeku i ponovno intenzivno objavljuje po novinama, baveći se povijesnim i kulturološkim temema.

Od 1. lipnja 1951. do 31. siječnja 1952. godine Vatroslav Cihlar bio je redovni službenik Narodnog kazališta u Rijeci, na mjestu urednika građe za kazališnu povijest, pa je tako radio i na formiranju Kazališnog muzeja. Pripremio je i postavio dvije izložbe u kazališnom atriju: povodom 50. obljetnice Verdijeve smrti te o djelovanju Ivana Zajca u Rijeci. Organizator je i tajnik proslave 120. obljetnice rođenja Ivana Zajca. Na Radiju Rijeka je od travnja do kolovoza objavio trideset i pet kozerija pod zajedničkim naslovom Događaji iz riječke prošlosti. Publicirao je članke: Stanko Vraz u Rijeci, Riječka umjetnost u XIX. vijeku itd. Bio je član Savjeta za kulturu i umjetnost GNO Rijeka te Stručnog savjeta pri Muzeju Hrvatskog primorja.

Godine 1952. posvetio se problemu Karoline Riječke i ušao je u neočekivano oštru polemiku u Riječkom listu (pod tim imenom tiskaju se dnevne novine od 1947. do 1954., a tada mijenjaju ime u Novi list) s književnikom Dragom Gervaisom, u vezi njegove istoimene komedije. Bio je posebno osjetljiv na tu temu jer ju je dobro poznavao, što dokazuje njegov povijesni esej.

66

Književna Rijeka / ESEJ

“Karolina Belinić Riječka hrvatska drama u predvečerje kongresa u Veroni Vojvoda od Otranta, iza koje se titule krije Joseph Fouche, poznati šef Napoleonove tajne policije, bio je prvi put u svom životu ozbiljno zabrinut – ta zbivaju se događaji koji ne znače samo promjenu režima, već pad jedne velike imperijalne ideje, kojoj je i on bio jedan od moćnih stupova.

Taj stari majstor u mijenjanju političkih kabanica, koji je proživio revoluciju, bourbonski pad, termidorski prevrat, Napoleonov državni udar i ratnu furiju poslijerevolucijske evropske konflagracije – imajući u svemu pomalo svoje prste, a da mu nije pala ni vlas sa glave – našao se jednog vrućeg, srpanjskog dana 1813. u Ljubljani, u položaju kartaša koji je izigrao posljednju kartu. U to doba on je guverner francuske Ilirije, što kao dio napoleonske imperije obuhvaćaše i Rijeku, sa sjedištem u Ljubljani.

Tu, u svojoj rezidenciji, Joseph Fouche doživljava ne samo raspadanje napoleonskog carstva, već i svoju vlastitu životnu dramu, što će ga – nakon neuspjela pokušaja da se opet nekako izvuče iz procijepa – konačno otjerati u progonstvo i bijednu i žalosnu smrt u Trstu. Jer istrošiše se već nepopravljivo majstorluci tog ovejanog političkog artista; žica, na kojoj je plesao čitavog života kao jedan od najgenijalnijih političkih akrobata u svjetskoj historiji, pukla je zauvijek. Otvorio se ponor u kojem će on, iako ne dragovoljno, solidarno nestati zajedno sa svojim gospodarom.

Posljednja njegova karijerska postaja je Ljubljana, posljednja njegova utjeha u korespondenciji koju vodi sa svojim riječkim prijateljem, obmanjujući i sebe i njega u zbivanjima, koja i tog starog, hladnog, proračunatog lisca ispuniše vrtoglavicom. Ne boj se ništa – piše on svom prijatelju u Rijeci nekoliko dana prije konačnog sloma! – napoleonska armada još je uvijek tako jaka, njena željezna pest još uvijek tako snažna, da će smrviti Austrijance ako se samo usude približiti riječkom gradu. Ako Austrijanci budu zbilja toliko ludi do prodru do Rijeke, on će poslati iz Ljubljane gradu u pomoć snagu koja će još jednom posvjedočiti slavu napoleonskog oružja.

Zar je otrantski vojvoda, rezidirajući još uvijek u svom vojvodskom sjaju i stanu u Ljubljani, zbilja mislio da će nakon Berezine i stvaranja šeste koalicije moći spasiti Rijeku od zajedničke englesko-austrijske navale? Ili je to bila samo prisiljena udvornost, dekorativno garniranje jednog pisma koje je trebalo samo utješiti njegovog riječkog prijatelja? Kako bilo da bilo, otrantski je vojvoda do posljednjeg časa prije svog bijega iz Ljubljane sipao dekrete, ukaze i premještaje, kao da se nalazi na vrhuncu svoje moći; još u posljednjim minutama mijenja on gradske i općinske načelnike na Rijeci i Hrvatskom primorju da se sve praši, baca strijele sa svog vojvodskog Olimpa

Igor Žic

67

na nepouzdane elemente, koji ne bijahu ni nepouzdani ni elementi, već obični ljudski stvorovi koji – u onoj promjenljivoj buri između francuskih armada, engleskih pomorskih kanonada i austrijskih bataljuna u maršu– smatrahu svoju rusu glavu i svojih općinara važnijima od posljednjeg imperatorskog obračuna.

Svi veliki imperiji izgleda da propadaju na isti način, svi njihovi igrači i u tom propadanju igraju istu smiješnu ulogu. Foucheovo riječko pismo bilo je, kako znamo, obična fraza – frazirajući vojvoda morao je i sam nekoliko dana nakon toga spakirati svoje kofere. Austrijanci su zbilja bili toliko ludi – zar nismo čuli sličnu frazu i prošlog svjetskog rata? – te prodriješe do Rijeke. Ne samo prodriješe, već su je i zauzeli.

I dok tako vojvoda od Otranta – Nous Gouverneur General des Provinces Illyriennes – šalje iz Ljubljane na Rijeku i Hrvatsko primorje svoje uznosite imperatorske fermane koje vjerojatno nije nitko više čitao – komešanje je bilo sveopće – dok francuski imperator, nekako u isto vrijeme, dinira u čitavoj svojoj imperatorskoj pompi kod saskog kralja u Dresdenu i navečer prisustvuje predstavi jedne Molierove komedije u dvorskom teatru, na Rijeci je, koju je on smatrao jednim od svojih ponajglavnijih strateških bastiona na jadranskoj obali, dana 13. srpnja 1813. osvanulo teško, naoblačeno jutro koje sumornom sparinom pritisnu prirodu i ljude. U zraku je nevera, tišina je pred buru.

Na riječkom žalu ispred gradskog tornja u rane jutarnje sate nema još gotovo nikoga, samo se nekoliko kalafata vrzma oko izvučenih barki. Tišinu, i rana jutra, i sive naoblačene neizvjesnosti kida tek žamor što dopire s palade. To su bracere, koje su već zarana stigle na Rijeku s otoka noseći nešto hrane, ali i mnogo uzbudljivih vijesti okretanju engleske flote na Jadranu, koja pod zapovjedništvom admirala Fremantlea već dulje vrijeme opsjeda i uznemiruje čitavu obalu od Trsta do Kotora.

Englezi su već bombardirali Hvar i Korčulu operirajući s Visa, a sad ih eto i u blizini Kvarnera. Mornari pripovijedaju da se na otvorenu moru izvan Velikih vrata pojavila engleska eskadra i da plovi smjerom prema Rijeci; ovisi samo o vjetru i vremenu kad će ući u Kvarnerski zaljev. Na obali je šačica ljudi, grad još spava, a iza zidina još uvijek ponosno stojećeg starog grada, koji je ujedno i čitava Rijeka, malo tko goneta što donose dan, vjetar i oluja.

Doduše, već su se prošlih dana pronosile vijesti o operacijama engleske flote na Jadranu, o gomilanju austrijskih trupa sjeverno od Save, ali da će događaji tako brzo nastupiti, to na Rijeci, barem u širim slojevima, nisu očekivali, to se ni po čemu nije moglo razabrati, ni po ljudima, ni po izgledu dnevna života koji je mirno tekao, daleko od ratne huke i buke što potresla čitavom je Evropom.

68

Književna Rijeka / ESEJ

Nešto je, doduše, prije nekoliko godina okusila i Rijeka od toga novita strepitosa, što ju je Rijeci javio barun D’Argento u času Napoleonove provale u Anconu, uzbudila je grad valjda kao nikada u prošlosti, ali sve je to bilo poput kamena što samo začas uzbiba tihe kvarnerske vode. Sve do tog dana Rijeka je živjela kao u nekom zatišju – Jaschkeovi osunčani riječki akvareli mogu nam zbilja dočarati Rijeku iz prvih dana prohujalog stoljeća.

Francuske službene novine pišu tih dana o Rijeci kao da se ništa ne događa.

Tišina je, dakle, opća.

Ljetna sparina i politička neizvjesnost još su više umrtvili mrtvilo tog, ionako natmurenog, srpanjskog dana. I da nije bilo nešto vreve i žamora na tržnici iza gradskog tornja, što je također tog jutra bila nenavadno prazna – mljekarice i povrćarice iz okoliša su izostale – čovjek bi pomislio da to nije ona živa, uzbibana, vesela i južnjačka Rijeka, već neki zamrli grad po kojemu lutaju utvare i sjene.

Jedan će glas pokrenuti, poput munje, čitav grad, ljude, kuće, ulice i trgove – engleska je flota na Velim vratima! Na vijest o primicanju engleskih ratnih brodova uskomeša se čitava Rijeka; tišina, koja je još netom davala gradu obilježje usnulog naselja, naglo se prekinula. Iz kuća izletješe ljudi, majke s djecom, starci i žene – sve se to sjatilo na glavnom trgu, tražeći jedan od drugoga savjet i spas.

Riječki pomorci, koji su znali svojim brodovima probijati i englesku blokadu, shvatili su odmah, na prvi pogled njihove siluete, o kakvim se jedinicama radi. Bilo je to nekoliko većih engleskih fregata što sačinjavaju dio velike jadranske Fremantleove eskadre.

Jednim od najvećih brodova zapovijedao je Master of Navy John Leard. On će biti i onaj koji će ispaliti prvu salvu na Rijeku. To je onaj isti Leard koji će, nekoliko godina kasnije, nakon Bečkog kongresa – ironijom sudbine – doći na Rijeku, tu se oženiti jednom Riječankom i postati pater familias jedne poznate i – po našu političku i kulturnu historiju zaslužne – riječke porodice. Svakako, on tog dana, promatrajući Rijeku dalekozorom s mora, nije znao da će bombardirati grad u kojem je u tom času, zajedno sa svim Riječanima, strepila pred njegovim topovima i njegova vlastita buduća žena.

Francuska riječka posada, koja se u taj čas nalazila na Rijeci, nije bila sposobna ni da uzdrži red u gradu, a kamoli da se odupre topovima moćnih engleskih brodova koji su vozili i čete za iskrcavanje. Vojvoda od Otranta nije poslao Rijeci nikakvu pomoć; po svoj prilici njegova je glava u tom času bila drugdje. Francuska je posada već istog jutra napustila grad; zajedno s njom otišao je čitav francuski upravni aparat – Francuzi su ispraznili Rijeku. Jedino se još neko vrijeme održao na Trsatu francuski detašman sastavljen od hrvatskih vojnika, ali i taj se povukao prema Sv. Kuzmi kad su pale prve engleske granate na Rijeku.

Igor Žic

69

Francuske baterije, koje se nalaziše uzduž obale od kapucinske crkve do Rječine, nisu uopće reagirale na englesku paljbu. Tako su se Englezi nesmetano iskrcali na obalu, ali njihov cilj nije bio da ostanu u Rijeci; austrijska vojska još nije bila dovoljno spremna da s kopnene strane zaokruži grad. Svrha je ove engleske operacije bila jedino ta da se zapale sva skladišta i brodovi u luci, pa da se zatim to isto učini u Bakru i Kraljevici, kao u francuskim ratnim lukama što su bile, u ono doba, od još većeg značaja od riječke luke.

Prvi engleski odredi iskrcali su se kod kapucinske crkve. Tu su oni ostavili i svoje topove koji su imali zadaću štititi engleski desant, a zatim su se uputili prema Rječini koja je, u ono doba kao glavna riječka luka, bila puna drvenih brodova. A i glavni magazini nalazili su se uz Rječinu. Požar nije bilo teško podmetnuti, s obzirom na mnoštvo bačava punih ulja i dasaka koje su se nalazile naslagane uz obalu.

Brodovi su umah počeli gorjeti, a vatra, što se silnom brzinom proširila čitavom lukom, zahvatila je i neke obližnje kuće. Zamalo je i čitava Rijeka nestala u dimu, dok su s engleskih ratnih brodova grmjele topovske salve.

Panika je obuzela čitav gard, malo je tko uspio pobjeći u pozadinu. Historijsko municipijsko zvono zazvonilo je na uzbunu, zvuk njegov jedva se čuo u topovskoj grmljavini i vrisku žena i djece koji izletješe na ulicu tražeći spasa, a ne znajući gdje. Eto, u tom času nastaje jedna historija koja će nas, svojim skromnim tragom, povesti u svijet jedne velike naše narodne drame.

Ta mala riječka historija zove se Karolina Belinić.

Karolina Belinić je dijete starog riječkog grada. udana je za poštenog i čestitog našeg čovjeka, Lovranca Andriju Belinića, osjećajući se Hrvaticom – kao što je to uvijek isticala i kako je to u dokumentima zabilježeno. U to doba, potkraj francuske vladavine na Rijeci, njoj su dvadeset i četiri godine, mlada je i brižna majka dvoje sitne dječice od jedne i dvije godine, dobra žena i primorska domaćica koja do tog – po Rijeku kobnog – dana ne iziđe ni po čemu na javu, osim što je bila poznata u staroj Rijeci po svojoj simpatičnoj vanjštini, prirođenoj eleganciji svoje vitke pojave, svom bijelom, finom tenu i izrazito dubokim crnim očima. To je sve što se dotad o njoj znalo.

Kao djevojčica bila je odgojena poput gotovo svih kćeri iz tadašnjih pomorskih kuća u djevojačkom samostanskom internatu na Rijeci, koji se nalazio blizu Fiumare. Tu je i dobro naučila francuski, pa je ta okolnost ponešto uzdigla i njezin društveni položaj za vrijeme pripadnosti Rijeke francuskoj Iliriji. Ali, zapravo, ona je bila samo jedna od onog niza primorskih žena koje vjekovima čuvaju primorsko ognjište i vatru na njemu. Njezina glavna briga bio je njezin dom u starom riječkom gradu, njezina djeca i domaće ognjište. Po svojoj društvenoj klasifikaciji nije bila ni pučanka ni plemkinja. Belinić nije bio riječki patricij, a ni njezin otac. Sociološki bi je

70

Književna Rijeka / ESEJ

mogli uvrstiti u malograđansku klasu koja se u ono doba ne diferenciraše mnogo od puka, bivajući i sama, uglavnom, njegovim dijelom; njegova krv i odvjetak, jer se svi ti naši primorski ljudi s nekim imenom i osebujnostima – pomorci, kapetani, armaturi, brodograditelji i paliri – rodiše u malim i skromnim primorskim kućama od priprostih ljudi, probijajući se svijetom, morem i kontinentima do društvenog značaja samo svojim vlastitim žuljevima, talentom i marom.

Uostalom, to primorsko pučko građanstvo bijaše u ono doba progresivna demokratska klasa koja je na svojim leđima iznijela čitavu narodnu i naprednu borbu na Hrvatskom primorju i u gradu Rijeci u XIX. vijeku.

Mnoge primorske građanske kuće u ono doba bijahu ne samo žarišta domaćih narodnih i kulturnih pokreta, već i svjetionici što su nadaleko bacali svjetlo narodnog preporoda u mraku koji je često zaprijetio čitavoj zemlji i narodu. Ta bogata narodna i kulturna historija Hrvatskog primorja i našeg pomorskog svijeta u njemu nije još napisana; ljudi koji su je ispisali svojim djelima nisu još prikazani onako kako to zaslužuju.

Karolina Belinić razlikovaše se od puka jedino po nošnji, a ne možda po kakvim privilegijama i ekskluzivnostima. Ona se odijevala po gradsku, njezin uljani nam je portret prikazuje u ono doba u modnom dekorativnom ampiru, sa čipkastim, duboko sežućim velom kao zanimljivom varijantom onog tipičnog ženskog rupca što resi glavu na portretima kapetanskih žena iz XVIII. vijeka. Smisao za eleganciju, sudeći po njezinom portretu, Karolina Belinić je jamačno imala. ukratko, bila je lijepa žena, a ljepota nije grijeh. Ali ona je imala nešto više od svoje vanjske ljepote – imala je plemenito srce što živo kucaše, u još ono predilirsko vrijeme, za svoj rod i zavičaj.

Bila je, po svom karakteru, autohtona Riječanka, stanujući u starom riječkom gradu, pod krovom jedne od onih starih riječkih kuća pokraj kojih često prolazimo bez interesa, ne sluteći da iza njihovih zidova ima toliko toplih i srdačnih momenata iz života našeg svijeta i roda u ovome gradu u prošlim vjekovima. Mnogi kamen u starom riječkom gradu vjekovno je svjedočanstvo našeg naroda na Rijeci.

Karolina Belinić je sasvim lokalno, sentimentalno i ljudski – više kao ucviljena majka, nego ako historijski akter – reagirala na događaje od 13. srpnja 1813. godine. Ona, u hrvatskoj drami koja započinje tog dana, nije protagonist, s obzirom na sve ono drugo što će se historijski i udesno prolomiti onoga časa na riječkom obzorju, ona je bez koturna. Na nj će ga uzdići teg glas starog riječkog grada.

Ljudi, koji se u onom općem metežu i uzbuni nađoše onog jutra na Korzu ispred gradskog tornja, opaziše odjednom u crnu, žalobnu halju odjevenu ženu kako se, u pratnji jednog svog rođaka, odlučnim koracima upućuje do engleskog komandanta da usred dima i požara izmoli od njega milost

Igor Žic

71

za grad i (kao i sama majka dvoje djece ) za sve riječke majke i djecu.

Zna se da je engleski komandant obustavio paljbu i paljenje grada, završio ratne operacije na Rijeci, digao jedra i otplovio put Kraljevice i Bakra.

Ako je komandant John Leard – veliki pomorac iz Nelsonove škole, kojeg je ime zabilježeno i u pomorskoj znanosti, koji je bombardirao Rijeku i kojemu je engleski kralj James III. u posebnoj pergameni odao priznanje nakon svršetka velike vojne – poštedio od propasti grad u koji će se nekoliko godina kasnije vratiti kao prijatelj i u prijateljskoj misiji, zbog čega bismo čitavu tu dogodovštinu mogli smatrati kao neku klizavu avanturu, a ne kao djelo pomorske kavalirštine?

Po osobi i karakteru Karoline Belinić, kako smo vidjeli, sigurno ne; po držanju jednog pomorca usred ratnih operacija još manje. Nepisani je kodeks kod pomoraca da spašavaju u buri i oluji svoje drugove u nevolji i od starih je vremena ratna praksa da se pobijeđenom neprijatelju koji se utapa pruži ruka-pomoćnica. A engleski pomorac ovdje nije imao pred sobom ni mornara koji se bori s valovima, ni neprijatelja koji se utapa, već jednu slabu ženu koja u očaju, što bijaše zebnja čitavog grada, dolazi do engleskih baterija da – pa, ako hoćete, i dojmom svoje pojave i ljepote – izmoli spas za svoj grad, dom i zavičaj. U svakom slučaju, uzvišeno i plemenito djelo.

Rijeka je još do početka našeg vijeka častila uspomenu na Karolinu Belinić u imenu jedne ulice, a onda i to izbrisaše u nizu tuđinskih brisanja naših ljudi i naših narodnih uspomena u ovome gradu. Ništa nije više zatim ostalo od nje, osim onih toplih i srdačnih stihova riječkog pjesnika Ive Grohovca Riječanina koji, usred narodne tmine na Rijeci 1912., evocirajući riječke narodne uspomene, podigne Karolini Belinić u jednoj pjesmi ovaj pjesnički epitaf: Na obali Rijeke grada bijela, Gdje Rječina s Kvarnerom se ljubi, Gdje se zadnji njezin jecaj gubi – Primorkinja vila danas sjela, Te o Dragi Belinićki poje, Što je ime proslavila svoje.

Porazom Napoleonovih armada i restitucijom francuske Ilirije (koja je obuhvaćala, među ostalim, pod imenom civilne Hrvatske austrijski dio Istre, Rijeku, Hrvatsko primorje te otoke Krk, Cres, Lošinj i Rab, s glavnim gradom Karlovcem), Rijeka dolazi ponovno pod austrijsku vlast, mjesto guvernera Fouchea dolazi komesar Saurau, nastaje onaj državno-pravni provizorij koji će trajati u obliku austrijske Ilirije sve do 1822. godine, kada se grad, zajedno sa svojim čitavim starim severinsko-županijskim teritorijem, pripaja Hrvatskoj.

72

Književna Rijeka / ESEJ

Tadašnji austrijski car Franjo I. u svom bečkom reskriptu iz 1808. godine – dakle, godinu dana prije francuske okupacije Rijeke – uopće ne spominje Ugarsku, već izričito veli da je Rijeka dio Kraljevstva Hrvatskog – Regni Croatiae. Godine 1822. održava se i kongres u Veroni, taj konvenat koaliranih kraljeva i careva koji su odlučivali o narodima i zemljama nakon Nepoleonovog pada. Kongres je imao, po namjeni Metternicha kao instrument Svete Alijanse, u suštini reakcionarnu ulogu; po svojoj vanjskoj paradi bio je isto tako plešući kongres kao i onaj bečki, ali za nas, ispitujući određenje Rijeke u to doba, važno je to da je na tom kongresu Rijeka bila zastupana po svojim glavnim građanima i predstavnicima u hrvatskoj delegaciji, kao historijski dio hrvatskog teritorija.

Na kongresu u Veroni koji će, uostalom, opisati u svojim uspomenama i francuski pjesnik Chateaubriand bivajući francuski delegat na kongresu, dolazi i do one historijske deklaracije hrvatskih prava na Rijeku, koju će svojom prisutnošću javno pred čitavim svijetom potvrditi i dva onda najvažnija riječka građana: Andrea Lodovico Adamić i Paolo Scarpa, koji su obojica, kao članovi hrvatske delegacije, sudjelovali na kongresu u Veroni.

Oni su, doduše, suvremenici Karoline Belinić, ali to je ujedno i čitava njihova veza s njezinim činom.

Andrea Lodovico Adamić i Pavao Scarpa sudjelovali su na kongresu u Veroni ne samo kao predstavnici grada Rijeke koja se smatraše državnim dijelom Hrvatske, već i kao predstavnici svih hrvatskih slobodnih gradova na čelu sa Rijekom, bivajući usred većine feudalnih i vlasteoskih članova hrvatske državne delegacije ujedno i reprezentanti onog novog građanskog sloja što će odigrati ne samo značajnu progresivnu ulogu u lokalnom riječkom smislu, nego i u općenarodnom, spajajući stvar budućnosti Rijeke s Hrvatskom u nizu dogovora, susreta i prijateljskih veza sa najznačajnijim hrvatskim ljudima onoga doba, među kojima će se naći – kao jedan od najbližih i političkih suradnika – i pjesnik hrvatske himne Antun Mihanović, bliski rođak znamenitog protonotara i pisca Kuševića, jednog od najistaknutijih članova hrvatske delegacije u Veroni.

Mihanović boravi čitavih deset godina na Rijeci, a zastupat će je kao zastupnički delegat i na požunskom saboru. Adamić i Mihanović zajednički će odigrati važnu ulogu u razdoblju teških borbi za pripadnost Rijeke Hrvatskoj. U Rijeci Mihanović – političar, pjesnik i diplomat – kreše svoje prve preporodne stihove, što će u osvit ilirske renesanse fiksirati njega u hrvatskoj literarnoj historiji kao jednog od prvih vjesnika općeg narodnog buđenja i neimara hrvatskog književnog jezika.

Boravak Mihanovićev na Rijeci, njegove prijateljske veze s Adamićem (koji ga u jednom pismu označuje kao Hrvata velike kulture i erudicije) i sve ono što se tih godina zbivalo na Rijeci, jedno je od najzanimljivijih

Igor Žic

73

poglavlja u prikazu narodnih riječkih časova. Prvi Mihanovićevi pjesnički radovi, objavljeni u Gajevoj Danici, potječu iz doba njegova boravka na Rijeci, a među tim radovima nalazi se i pjesma Hrvatska domovina, koja je postala hrvatskom himnom. Ne osjećate li sugestivnost ove riječke, narodno srce toliko potresajuće slike, ne vidite li u ovim ličnostima koje s prošetaše riječkom pozornicom početkom XIX. vijeka nešto što dublje grabi u čitavu narodnu dramu Rijeke?

Događaj od 13. srpnja 1813. samo je epizodnog značenja. On je zadesio Andreu Lodovicoa Adamića i Paola Scarpu izvan Rijeke. Što oni u tom času rade, kad se ruši napoleonska imperija i ponovno otvara riječko pitanje u smislu marijaterezijanske državno-pravne formule – to je poglavlje za se.

Mi smo se ovdje, uglavnom, ograničili na prikaz Rijeke u času engleskog bombardiranja, zaustavivši se nešto dulje na opisu i djelu riječke spasiteljice Karoline Belinić, koja je u čitavom ovom napetom političkom zbivanju, kao i čitav događaj, više epizodna pojava.

Ali ima tu, iza kvinte ovog – u odnosu prema onoj velikoj historijskoj slici – sasvim lokalnog prizora nešto drugo, nešto veće i dublje, što preko djela i lika Karoline Belinić potresa ne samo historijom ove naše Rijeke, nego i našom općom hrvatskom narodnom historijom. Jer one večeri kad se spustila noć nad gradom i kada se nebo zažarilo u krvavom odsjevu požara sa Fiumare, poslije ovog plamenog prologa u velike događaje koji će nastupiti u predvečerje kongresa u Veroni – diže se historijska zavjesa, započinje narodna tragedija Rijeke, započinje riječka hrvatska drama.” (Državni arhiv Rijeka; RO 24; Vatroslav Cihlar: Ostavština je pohranjena u sedam kutija)

Ovaj tekst zahtijeva poneko razjašnjenje prije no što se posvetimo polemici koja se povela oko Karoline Belinić.

Romansiranu biografiju Josepha Fouchea napisao je Stefan Zweig i koga zanima sudbina Vojvode od Otranta može kod tog – nekad izuzetno popularnog, a danas pomalo prašnjavog pisca – pronaći zanimljivih stranica.

U operacijama oko Rijeke i Trsta 1813. godine admiral Fremantle, inače bliski prijatelj admirala Nelsona, imao je linijske brodove Elisabeth, Tremendous i Eagle, fregate Havana i Cerberus te brikove Hazard, Wise i Haughty, uz dva transportna broda.

Ključna osoba spašavanja Rijeke bio je kapetan John Leard. On je od 1801. djelovao na području Hrvatske, a 1803. trebao je biti engleski konzul u Dubrovniku, no to je onemogućio rat s Francuzima. Godine 1803. – 1805. organizirao je s Andrijom Ljudevitom Adamićem sječu hrasta u Gorskom kotaru. Po oslobođenju Trsta Fremantle je imenovao Adamića privremenim engleskim konzulom u Rijeci u siječnju 1814. godine, a zamijenio ga je, već krajem iste godine John Leard. Budući da dobro osjećao u gradu koji je

74

Književna Rijeka / ESEJ

spasio, Leard je u Rijeci ostao do smrti 1822. godine.

Upravo zbog nejasnog značaja istupa Karoline Belinić, kao i nikakve važnosti njezinog čina za Monarhiju, nikad nije dobila priznanje Beča.

Rijeku je, bez borbe i na svoju ruku, od Francuza oslobodio general-bojnik Laval Nugent 26. kolovoza 1813. godine, na čelu tisuću hrvatskih vojnika, uz suradnju s kontraadmiralom Fremantleom.

Nasuprot Cihlaru, u polemici stajao je ugledan i politički moćan književnik Drago Gervais. On se rodio u Opatiji 1904. godine, gdje je završio osnovnu školu i niže razrede gimnazije, no 1918. je morao s ocem pobjeći pred Talijanima. Godine 1922. maturirao je u gimnaziji na Sušaku. Diplomirao je pravo u Zagrebu 1928. godine. Godine 1929. objavio je prvu zbirku pjesama Čakavski stihovi, i to na nagovor Vladimira Nazora koji je, kao i Gervais, radio u Crikvenici.

Poslije drugoga svjetskog rata radi u Beogradu; najprije u Tanjugu, potom u Institutu za proučavanje međunarodnih pitanja te u Ministarstvu pomorstva. Godine 1947. vraća se u Rijeku, gdje kao pravni referent dolazi u Generalnu direkciju trgovačke mornarice. Razvio je široku kulturnu djelatnost: sudjelovao je u pokretanju Riječke revije, u izdavanju kalendara Jurina i Franina te u utemeljivanju izdavačkog poduzeća Otokar Keršovani.

U razdoblju od 1949. do 1954. godine bio je direktor Drame, a od 1954. do tragične smrti 1957. godine i intendant Narodnog kazališta Ivan pl. Zajc.

Osim poezije, pisao je i humoreske te komedije: Reakcionari (1949.), Brod je otplovio (1950.), Radi se o stanu (1951 .), Karolina Riječka (1952.), Duhi (1953.), Čudo djevice Ivane (1954.), Ujak iz Amerike (1955. – 1957.), Palmin List (1955. – 1957.). Najboljom komedijom smatra se upravo Karolina Riječka, inače izrazito pučka predstava.

Vatroslav Cihlar započeo je polemiku osvrtom Kazališna Karolina – Varijacije na jednu riječku komediju u Riječkom listu 11. i 12. listopada 1952. godine: “U riječkom kazalištu prikazana je ovih dana komedija iz riječkog života, a napisao ju je sadašnji riječki dramaturg Drago Gervais na osnovu historijskog sadržaja uzetog iz razdoblja napoleonske vladavine u Rijeci početkom XIX. stoljeća. Svi ti sasvim riječki momenti ove predstave zajedno pobudili su razumljivo znatan interes kod publike, pogotovo kad je pisac komada poznati naš pjesnik i kulturni radnik Drago Gervais, koji je ujedno i direktor hrvatske drame u riječkom teatru. Tako sam i ja, koji sam taj isti historijski sadržaj, doduše ne u komedijaškom smislu, glosirao pred nekoliko godina u jednom od mojih kulturno-historijskih feljtona – što je bio, zapravo, i početak čitavog ovog teatarskog angažmana – s velikom sam radoznalošću pošao na reprizu predstave kojom je bila otvorena nova

Igor Žic

75

dramska sezona naše riječke pozornice.

Da uđemo odmah na stvar, radi se o Karolini riječkoj koju je autor plasirao kao riječku komediju, odnosno kao varijaciju na jednu historijsku temu, htijući time očito opravdati i njemu samome valjda one neprilične i nezgodne digresije u prikazivanju ambijenata i karaktera kojima vrvi sav ovaj komad. Samo je pisac zaboravio da muzički, a tako i svaki umjetnički pojam varijacije već od Bachova doba, pa preko Mozarta i Schuberta do modernih vremena, pretpostavlja jedan osnovni umjetnički motiv, a tog osnovnog umjetničkog motiva u ovoj komediji nema, odnosno se tu krivo shvaćena varijacija jedne historijske teme pretvorila u puku historijsku falsifikaciju karaktera, ličnosti i ambijenata, jedinstvenu – koliko je meni poznato – u analima hrvatske dramatike...

Gervaisova Karolina riječka, zapravo Karolina Belinić, istinski je lik iz riječkog života kao što su istinske gotovo sve one figure što ih je autor porazmjestio oko glavne heroine u ovoj komediji... Ja sam o tim ličnostima u nekoliko navrata pisao u svojim kulturno-historijskim impresijama iz prošlosti grada Rijeke, pa tako sam se jednom prilikom usput, ne ulazeći u pojedinosti, osvrnuo i na Karolinu Belinić, što je dalo povoda jednom kasnijem razgovoru između mene i redatelja Tomašića, najprije o potrebi iznošenja nekih primorskih historijskih motiva na kazališne daske, a zatim posebno o dramskoj obradi slučaja Karoline Belinić. Naravno, ni Tomašić ni ja nismo tu pomišljali na komediju, što taj historijski događaj ni u kojem slučaju ne može biti, nego na ozbiljnu dramu, na neku vrstu riječkog Zlatarevog zlata...

Kako je, po mom mišljenju, i pisanje kazališnih komada, a osobito onih historijskih, vrlo ozbiljan posao koji zahtijeva i vremena i znanja (a prije svega piščevu sposobnost), ostao je ovaj razgovor između Tomašića i mene neostvaren u onom našem praktičnom smislu, a latio ga se kasnije Gervais u komedijaškom, tražeći jednom prilikom od mene da mu stavim na raspolaganje moj historijski materijal, što ja nisam učinio jer nije htio pristati na moj prijedlog da zbog suradnje participiramo kod eventualnih autorskih prihoda. Meni danas nije žao što nisam sudjelovao u tom poslu, jer je Gervais – žureći se i bez mnogo historijskog i umjetničkog truda – napisao površnu komediju, zanemarivši ozbiljan historijski sadržaj za volju časovita efekta. nije, dakle, sasvim točno ono što neki misle povodom premijere ovog komada – da je Gervais dobio ovaj sadržaj od mene; moj je utoliko što sam o njemu pisao i što sam se njime, nakon razgovora s redateljem Tomašićem i kao o njegovoj dramskoj obradi, bavio. Ali htjeti nešto ne znači odmah i moći, pogotovo kad se radi o prvoj kazališnoj obradi jedne riječke teme na našoj narodnoj riječkoj pozornici. Između htjenja i ostvarenja u umjetnosti

76

Književna Rijeka / ESEJ

dalek je i naporan put...

Koje li razlike u shvaćanju ove historijske teme između nas i Gervaisa! Mi smo htjeli načiniti od Karoline Belinić, na osnovu provjerenog historijskog materijala, riječko Zlatarevo zlato, a Gervais je od nje učinio prostitutku koja se, za času wiskeya, prodaje engleskom admiralu, a sve zato da bi to bila komedija, premda je on mogao pročitati ono što je jedan od najvećih komediografa Goldoni napisao o svom shvaćanju jedne kazališne komedije koja je, po njemu, un discreto ragionevole gioco. Ovako se zbilja ne bi smjela pisati kazališna djela, jer se konjukturnim frazama, frivolnostima i vicevima ne služi nikakvom progresu, a najmanje socijalističkom.

A jednako tako, za volju jeftinog i brzog uspjeha, Gervais je izvrnuo i sve ostale glavne figure u svojoj riječkoj komediji...

Ova kazališna Karolina nije samo običan teatarski neuspjeh, što se događa i većim dramskim piscima, već i kulturna nezgoda, ako smatramo da kazalište nije samo zabavište već i kulturno-umjetnička ustanova od eminentne narodne važnosti baš u Rijeci...

Drago Gervais, duhoviti kozer i pisac onih lijepih stihova o istarskim mićim kućicama belim pod Učkom, dragim svakom narodnom srcu, pretvorio je u svojoj Karolini jedan izrazito plemenit i romantički sadržaj u scensku zmešariju, što se obično događa kad se želi umjetnost transformirati u zanat. Da je ostao kod svojih mićih kućica... mi bismo pisali o Gervaisu kao o dobrom liriku, a ne kao o lošem komediografu. Jer od pjesnikovih nonića, nonica i kućica do napoleonskih komediografija velika je udaljenost.

Zbilja šteta! Odlaskom Gervaisa iz poezije u komediografiju hrvatska lirika, u ovom slučaju čakavska, mnogo je izgubila, a hrvatska drama uistinu je vrlo malo dobila.”

Gervaisov odgovor objavljen je 19. listopada 1952. godine: “U svom pamfletu koji je okrstio Kazališna Karolina navodi Vatroslav Cihlar da sam od njega tražio materijal o Karolini Belinić, ali da mi ga on nije htio dati jer da sam odbio da participira u autorskim honorarima. Divna je iskrenost V. Cihlara. Da se razumijemo. Nije se radilo ni o kakvom specijalnom, Cihlarovom materijalu, jer toga ni nema, nego o materijalu koji je svakom pristupačan. Odbio sam, dakle, njegov prijedlog jer sam smatrao da je cijena koju traži suviše velika, kao i zbog toga što mi se zahtjev činio, u najmanju ruku, neukusnim. To jest – dat ću ti materijal, ali da dijelimo pare.

S druge strane, dozvoljavam da je V. C. marljiv sakupljač materijala koji se odnosi na historiju Rijeke, koje sam naziva kulturno-historijskim feljtonima, ali sve je to suviše malo za sudjelovanje u radu koji sam zamislio. I eto, ne mogu se oteti dojmu da je jedan od povoda za ovaj pamflet bio i taj honorar...

Međutim, mene ovdje zanima još jedno pitanje. Mi danas nemamo

Igor Žic

77

svoje historije Rijeke. Otkud, dakle, V. C.-u pravo da daje nekome lekcije iz historije i da na osnovu ovdje-ondje napabirčenih podataka, bez ozbiljnog studija, bez temeljitog i kritičkog poznavanja historije, stvara neke zbrkane zaključke i traži od drugih da ih primaju pod gotov groš?

A sad da pređemo na Karolinu Riječku.

Književnik može jednom historijskom ili kvazihistorijskom materijalu pristupiti na razne načine. Može ga shvatiti kao materijal za dramu, tragediju, komediju itd. Schiller je od Djevice Orleanske stvorio tragediju, Shaw komediju, a Voltaire napisao čak Djevojčuru (La Pucelle). I o tome mislim da je svaka dalja diskusija suvišna. Kulturni feljtonist Vatroslav Cihlar misli da se od Karoline Belinić dade napisati drama a la Zlatarevo zlato, komediograf Gervais je od nje stvorio komediju. Ali postavlja se drugo pitanje: otkud Cihlaru pravo da zbog toga napada, da zato što se ne slaže s mojom koncepcijom tvrdi da je ona nenarodna, da piše pamflet? Ali Cihlar ide i dalje – on falsificira moju komediju i tvrdi da sam Karolinu prikazao kao barsku damu, drolju, prostitutku, da sam se na nju nabacio najgorim blatom.

On tvrdi neistinu kad kaže da se Karolina prodaje engleskom admiralu za čašicu likera, da zavodi mladog poručnika i ja bih zaista želio znati zašto je V. Cihlar napisao ove neistine. Ili je, možda, prespavao sva četiri čina? Ta zar iz cijelog teksta ne proizlazi da je Karolina možda malo egzaltirana, ali poštena žena, koja je odlučila žrtvovati se za svoj grad?...

Ima još nešto na što se moram osvrnuti. V. C. uzima ne samo pozu historičara, nego i kazališnog kritičara. On uvjereno izjavljuje da Karolina predstavlja teatarski neuspjeh, mada se ona s uspjehom daje u Ljubljani, mada je postavljena na repertoire Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i još nekih kazališta.

On, dalje, dijeli lekciju upravi Narodnog kazališta u Rijeci što je Karolinu Riječku stavilo na repertoire, ali rekao sam – ona je na repertoireu i drugih kazališta. Napokon, V. C. govori i o samoj predstavi, o inscenaciji, kostimima, kazališnom jeziku (kakav mu je to kazališni jezik?) – sve to s pijedestala. Pravo reče jedan kazališni čovjek, da je kazalište kuća u koju svatko misli da se ima pravo miješati.

I najzad, osnovno pitanje: otkud V. C.-u literarne, historijske i kritičarske kvalifikacije da piše na način na koji je pisao svoj pamflet? Kad bi se radilo o Cihlaru i onima koji stoje iza njega, ja ne bih ovo ni pisao. Ja pišem samo za čitatelje Riječkog lista i riječku kazališnu publiku.”

Ovaj dio polemike zaključio je Cihlar s tekstom Riječka dramaturgija 31. listopada 1952. godine. Ono što je relativno neobično je da je tekst bio popraćen dobrim Cihlarovim portretom koji je izveo akademski slikar Antun Žunić. Na portretu vidimo cinično nasmijanog gospodina sa šeširom

78

Književna Rijeka / ESEJ

koji pronicljivo gleda ispod teških kapaka. U ruci mu je cigareta koja se dimi i jasno nam je tko je pobjednik iz ugla redakcije Riječkog lista: “Gervais piše, u svom odgovoru, da se prigodom mog razgovora s njime nije radilo ni o kakvom specijalnom Cihlarovom materijalu koji je svakome pristupačan. A zašto je onda tražio od mene historijski materijal za svoju komediju, ako je taj pristupačan svakome, pa onda valjda i njemu? Čemu je onda trebao mene, jer jamačno nije tražio od mene one dvije knjige (Koblera i Riječki almanah) koje on spominje kao jedine izvore svog historijskog kazališnog djela (u svemu, nekih dvije stotine tisklanih redaka koji se odnose na slučaj Karoline Belinić) i koje je mogao dobiti i bez mene u riječkoj Naučnoj biblioteci od čuvara Bedenka. Onda je trebao pozvati Bedenka, a ne mene, na suradnju kod pisanja svoje historijske komedije.

Ili se, možda, odlučio na pisanje svoje napoleonske komedije, a da nije znao ni za postojanje one dvije stotine tiskanih redaka? To bi značilo da u tom času uopće nije imao pojma o sadržaju vlastite komedije koju je namjeravao pisati, a pošto je i sam izjavio da ideja te komedije nije njegova, onda znači da u tom času nije imao ništa osim tuđe ideje. Tako, s tuđom idejom u džepu, on je započeo pisati komediju za koju nije imao ni sadržaja ni materijala, a ni one dvije knjige iz riječke biblioteke...

Ja sam uložio mnogo truda i vremena u sakupljanje materijala za svoj privatni publicistički arhiv (jamačno više no što ga je Gervais uložio u pisanje svoje komedije) pa, prema tome, moj zahtjev da za svoj trud i suradnju dobijem odgovarajući dio od Gervaisovih kazališnih tantijema nije bio u najmanju ruku neukusan, kako on to sada piše, već je to sasvim razumljiva stvar da se nečiji književni, naučni i umjetnički trud i suradnja honorira po uobičajenim tarifama. Ja nisam tražio nagradu za loš, već za dobar materijal i suradnju.”

Prepiska Cihlar-Gervais oko Karoline Riječke jedna je od najneobičnijih polemika vođenih na ovim prostorima, koja brojnim pitanjima što ih je otvorila, žestinom kojom se vodila, pa i posljedicama koje je ostavila daleko nadilazi povod – jednu vrlo jednostavnu komediju.

U navođenju tekstova izostavljeni su veliki dijelovi gdje se Cihlar i Gervais bave Karolinom Belinić, Adamićem, Scarpom i drugima u kontekstu njihove stvarne povijesne važnosti. Treba reći i da je sam pristup polemici bitno različit – Cihlaru je polemika jedna bliska forma koju je upoznao još u prepisci A. G. Matoš-J. P. Kamov, a imao ju je prilike pratiti iz blizine u slučaju brojnih polemika Miroslava Krleže između dva svjetska rata. S druge strane, Gervais je posve zatečen takvom komunikacijom te je sve smatrao političkom zavjerom.

Treba naglasiti da je Gervaisova komedija loše napisana, ali u njoj je

Igor Žic

79

vjerno prikazan malograđanski i prevrtljiv duh Riječana. Odnosno, komad je loš, no kao površna i neopterećujuća zabava uvijek će naići na odličan odaziv kod lokalne publike – koja se prepoznaje u likovima na pozornici, ma koliko bili karikirani. Točnije, upravo zbog toga! Ne iznenađuje da je Karolina Riječka – nakon istovremene premijere 27. rujna 1952. u Rijeci i Ljubljani – bila 7. veljače 1981. postavljena kao rock-opera comica, s glazbom Ljube Kuntarića, a 2003. godine, u verziji redatelja Larryja Zappie, sa pjevačicom Severinom Vučković u naslovnoj ulozi. I svaki put odaziv publike bio je nesrazmjeran kvaliteti predstava!

Osim predstava, snimljeni su i filmovi Karolina Riječka 1961. (scenarij: Zvonimir Berković; glumica: Ann Aubrey; redatelj: Vlado Pogačić) i Udovištvo Karoline Žašler. Ima neke vanvremenske čarolije u mladoj ženi koja hoda kroz dim bitke i spašava svoj grad...

Problem odnosa povijesnih činjenica i slobode njihove interpretacije vrlo je osjetljivo pitanje kojemu Gervais i Cihlar prilaze s dvije posve oprečne strane.

Cihlar je bio Hrvat ljevičar i njemu su povijest i njezino razumijevanje ishodište i razlog egzistencije. On je bio čovjek koji je bio u stanju danima prebirati po prašnjavim spisima dok ne bi našao nešto vrijedno truda. Kao savjestan povjesničar uvijek je razmišljao o problemu i nastojao je staviti dokumente u kontekst.

Za razliku od njega, Gervais pripada komunističkom pokretu kao istaknuti član, priznati umjetnik i utjecajan političar, a kako je opći duh vremena bio izrazito negiranje povijesti, odnosno dominirala je teza da povijest počinje s nama, a prije nas ionako nije bilo ničeg važnog (osim Oktobarske revolucije!), pa je njegova ležernost u interpretiranju stvarnih ali dalekih događaja, gotovo samorazumljiva. Iako, treba naglasiti, njegovo razrješenje zapleta s Adamićevim pismom koje dolazi do engleskog admirala i zahvaljujući kojem Englezi poštede grad vjerojatno je vrlo blizu povijesne istine, zbog spomenutog bliskog odnosa Learda i Adamića.

Ono što dalje čudi je da se Cihlar, tada honorarni uposlenik kazališta, usudio tako oštro napasti jednog od direktora institucije u kojoj radi, s kojim je donedavno bio prijatelj te za kojeg zna da mu može direktno naškoditi. Ovo je objašnjivo samo iskrenom uvrijeđenošću zbog preuzete ideje o Kaorlini Belinić, zbog njezine uprošćene obrade te zbog najdubljeg uvjerenja da je riječ o neuvjerljivoj predstavi. To što se predstava svidjela publici njemu ne znači ništa, jer on ima iskustvo posjetitelja vrhunskih berlinskih kazališnih događaja.

Problem honorara otvarati 1952. godine vjerojatno je mogao u Rijeci zaista samo Cihlar, koji je ionako cijeli život proživio s neredovitim primanjima i kojemu je to bila osnovna egzistencija. Iz Gervaisovog kuta, pla-

80

Književna Rijeka / ESEJ

ćanje ideje, povijesnih podataka značajnih za scenografiju i kostimografiju, bilo je puko rasipanje novca. Ideju je jednostavno preuzeo; kako je povijest ionako beznačajna za izgradnju novog čovjeka, onda su i scenografija i kostimografija tek pitanje estetskog hira.

Cihlar odbacuje mogućnost da je Adamić bio engleski špijun, no povijesno je dokazano da je on to doista bio, tako da Gervaisova apriorna sumnja u ljudsko poštenje ponekad daje istinitije rezultate od Cihlarovog idealizma.

U polemici se razmatrao još jedan suštinski problem: pitanje kompetencija. Naime, s jedne strane – formalno školovani pravnik koji povremeno piše kratke dijalektalne pjesme, a s druge – formalni pomorac sa srednjom nautičkom školom. Na drugoj razini, pak, s jedne strane – političar koji se bavi kazalištem, a s druge – vrlo iskusan novinar, esejist i povjesničar kojeg je već tada vrlo ugledni Ive Mihovilović smatrao najboljim poznavateljem riječke povijesti.

Zaapravo, nužno je naglasiti u sklopu ovog problema da je Cihlar karika koja nedostaje između međuratnih riječkih povjesničara kao što su bili Silvino i Riccardo Gigante ili Edoardo Susmel i generacije hrvatskih povjesničara na čelu s Danilom Klenom i Radmilom Matejčić, a koja je zaista aktivna sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća. prazninu od 1945. do 1968. godine popunjava, dakle, Vatroslav Cihlar i to – skromno, savjesno i pedantno.

Ovo je važno jer Gervais poteže i tvrdnju: Mi danas nemamo naše historije Rijeke! i iz toga izvlači zaključak: ako nema kanonizirane povijesti grada, svatko je može interpretirati prema svom nahođenju. Ovo je prilično problematičan pristup kojem Cihlar suprotstavlja koncept: prikupljajmo mrvice, prije no što sazri vrijeme za sintetska djela.

U sklopu istog problema obojica se vraćaju Giovanniju (Ivanu) Kobleru, autoru jedne pedantne austro-ugarske, trotomne povijesti Rijeke iz 1896. godine, napisane na talijanskom jeziku iz praktičnih razloga, jer ju je Kobler mogao podjednako dobro napisati i na latinskom, mađarskom, njemačkom ili hrvatskom. Kobler, koji je bio birokratski temeljit, želio je da se njegova povijest čita, a najveći dio Riječana – stanovnika mađarskog grada u kojem Hrvati govore talijanski – najbolje je razumio talijanski jezik.

Prilikom prijevoda s talijanskog jezika iz Koblerove povijesti, a vezano uz Karolinu Belinić, Cihlar se pokazao nadmoćan Gervaisu iz jednostavnog razloga što se tijekom života profesionalno bavio prevođenjem s talijanskog, francuskog, engleskog i njemačkog jezika, pa je tu bio na svom terenu, dok je Gervaisov talijanski ona primorska zmešarija tako draga Riječanima.

Kao rezime: u žestokoj polemici Cihlar je nesumnjivo odnio nadmoćnu pobjedu, no u stvarnosti obojica su izgubila. Cihlar je ostao i bez posla i

Igor Žic

81

bez planiranog Kazališnog muzeja, tako da je do smrti ostao na rubu gradske službene kulture, no cijelo vrijeme poštovan od uskog kruga stručnjaka.

S druge strane, Gervais je poslije desetak izvođenja sam skinuo Karolinu Riječku s pozornice, dijelom zbog sumnjičavih upita onih koji odlučuju, a dijelom zbog osjećaja da je Cihlar ipak bio u pravu.

Od te polemike pa sve do smrti 2. siječnja 1968. godine u staračkom domu na Kantridi, Cihlar je bio u nemilosti političkih struktura, vječiti podstanar, bez stalnih prihoda. Pisao je puno i izuzetno dobro. Radio je intenzivno na povijesti kvarnerskog pomorstva, povijesti riječkog kazališta, autobiografiji, dramskim tekstovima, obimnoj povijesti Tvornice papira... Na žalost, nikad se nije pojavila niti jedna od više zamišljenih knjiga i cijela njegova ostavština rasuta je po bezbrojnim požutjelim stranicama novina i časopisa...

Sahranjen je u obiteljskoj grobnici u Senju, uz katolički obred – što je, u tom vremenu, bio posljednji žestoki protest protiv rigidnog i neuspješnog sustava nekadašnjeg utemeljitelja SKOJ-a!

82

Književna Rijeka / DRAMA

DRAMA NIKOLA ŠIMIĆ TONIN

Agonija jedne iluzije Dramski ogled o životu, radu i hrvatstvu Ive Andrića Knin – Plavno; 2008. – 2012.

LICA: Isljednik Andrić Bilježnik Stražari u tamnici Isljednikov opslužitelj Likovi iz Andrićevih djela Svi odgovori, na sva pitanja postavljena meni, nalaze se u mojim delima…

Ivo Andrić

(Soba za razgovore, oskudno opremljena namještajem, ali zidovi puni .uvezanih spisa i knjiga. Dva stola i tri stolca. Isljednikov stol dominira prostorom, na stolu papiri složeni u nekoliko hrpica, bilježnikov, manji, jednostavniji s nekoliko uvezanih svezaka, fascikla. Treći stolac jednake udaljenosti od oba stola. Isljednička, zatvorska, istražiteljska prostorija, starograđevnog zdanja. Na povišenoj razini suprotnoga zida, prozor, šest kocaka. Naznaka jutarnjega svijetla. U prostor ulaze bilježnik, isljednik i opslužitelj.

Na isljednikov znak stražar pred sobom uvodi Andrića. Sjedaju isljednik, desno od njega bilježnik i kretnjom pokazujući na slobodan stolac, Andrić.) ____________________

* Dramski tekst prijavljen za nagradu Marin Držić za 2011.

Nikola Šimić Tonin

83

ISLJEDNIK (odbijajući primiti pruženu ruku i rukovati se! Povišenoga glasa, nakon duge uvodne, mučne šutnje): Gospodine Andriću, kada je riječ o vašem porodičnom podrijetlu, onda se, kao što je poznato, obično navodi podatak da ste rođeni u Travniku, točnije u Docu kraj Travnika 1892. godine.

ANDRIĆ (u pohabanoj zatvoreničkoj odori, skrušeno i tiho): Sve velike rijeke, kao i svi veliki ljudi, dolaze iz provincije.

ISLJEDNIK (naučeno-ozbiljno): Potječete iz sitnozanatske katoličke obitelji iz Sarajeva?

(Andrić kima glavom.)

ISLJEDNIK: Nakon vašega rođenja vaša se obitelj s vama vraća u Sarajevo. Odgovorite sa da ili ne!

ANDRIĆ: Da! (Isljednik ustaje, dolazi Andriću iznad glave, govori “s visine”, unoseći mu se s vremena na vrijeme u lice, grubo i nekontrolirano.)

ISLJEDNIK: Književni kritičar, gospodin Mustafa Mulalić, već u vašeme podrijetlu nalazi odgovore zašto ste, kako Mulalić tvrdi, kasnije pisali veoma nepovoljno o Turcima i muslimanskome življu u Bosni. Pri tome navodi dvije moguće verzije tog podrijetla: prema prvoj, u vašim venama teče pogana turska krv izazvana zulumom izvršenim nad vašom majkom... (isljednik se jedva izdrža oduprijeti bijesu Andrića te izgubi kontrolu nad sobom u svladavanju Andrića. pomogoše mu dvojica streažara. Kad se Andrić smiri, isljednik im rukom dade znak da se udalje. oni to i učine, neprestano se osvrćući. Nakon poduže stanke isljednik nastavi.)

ISLJEDNIK: Prema drugoj, za Mulalića vjerojatnijoj verziji, vaš otac bio je fra Miroslav Perčinlić, koji je i inače bio kažnjavan zbog bludnoga života. Neki su otišli još i dalje, precizirajući da se to grešno začeće dogodilo u župnome uredu crkve svetoga Ante u Busovači.

ANDRIĆ (okrećući glavom, s nevjericom da se to sve njemu događa): Riječi u ustima iskrenih i darovitih ljudi zvuče kao ovejana istina što progovara iz njih, a izgovorene od glupaka ili lažova, maloumno ili zlonamjerno, gube svaku vrijednost, ne uspijevaju da pokriju ni laž, ni glupost, naprotiv, a sme izgledaju žalosne, plitke i otrcane...

(Isljednik nema snage ni volje za svladavanje i suzbijanje svoje nezdrave želje. prebire po papirima, tražeći hrabrosti da podnese posljedice njihovog ostvarenja. uzdahne, dvojeći.)

ISLJEDNIK: Gore rečeni Mulalić s tim dovodi u vezu i vašu konfinaciju nakon jednogodišnjega zatvora u Splitu, Šibeniku i Mariboru, u fra-

84

Književna Rijeka / DRAMA

njevačkome župnom stanu u Ovčarevu, gdje ste ostali sve do kraja rata 1918. godine. Našim uvidom u dostavljene dokumente utvrdili smo da niste proveli godinu u zatvoru u Splitu, Šibeniku i Mariboru, uhapšeni ste u Splitu 04. 08. 1914. godine, iz mariborske kaznione stigli ste u selo Ovčarevo kod Travnika, 22. 03. 1915. godine. Početkom jula 1915. godine odlazite u Zenicu...

ANDRIĆ (zamjetno shrvan teškom, bezumnom mišlju koja dugo muči): Ma šta ljudi govorili nama ili oko nas, ma kako ih pažljivo slušali i ma šta im odgovorili, mi, ustvari, mislimo uvijek jedno isto: tu sam u svetu, živim pod nametnutim uslovima, sa ljudima koje nisam ja sam izabrao, živeću još kratko, tri, pet ili deset godina, možda ni toliko, a ne znam kuda idem ni zašto se mučim... to je glavno, sve ostalo, sa svim ovim što mi sada govorite i što uopšte možete da mi kažete, ne vredi i ne znači za mene ništa. Tako misli čovjek dok vas sluša...

ISLJEDNIK (tiho, naizgled blago, ali nespokojno): U vezi s vašom nacionalnom i književnom pripadnošću, kao što vam je poznato, postoje mnoge nerazjašnjene dileme. Zbog svojih širokih, kosmopolitskih shvaćanja nerado ste se nacionalno izjašnjavali, a kada to ne bi mogli izbjeći deklaliri bi’ se kao Jugosloven. Činjenica je da ste do 1920. godine djelovali u hrvatskoj književnosti i pisali ijekavski. i neki kasniji vaši uradci imaju ijekavski oblik, moglo bi se zato reći da ste tada bili jedan od najznačajnijih i najperspektivnijih hrvatskih pisaca jugoslovenske orijentacije!?

ANDRIĆ (kao slijepac koji, s vremena na vrijeme, zastaje na drumu i uzdignute glave provjerava pravac, skrušeno): Uvijek je najbolje onako kako jeste...

ISLJEDNIK (poluspuštenih trepavica, u napregnutoj tišini): Bili ste veoma zapažen pjesnik u Hrvatskoj mladoj lirici 1914., a u zagrebačkome časopisu Književni jug 1918. i 1919. godine, čiji ste urednik bili, sudjelovali su gotovo svi tadašnji najpoznatiji hrvatski, srpski i slovenski književnici... Od Krleže, Ujevića, vas, Nazora, Krkleca, Vojnovića do Šantića, Crnjanskoga, Sekulićke, Pandurovića, Vinavera, Cankara i drugih.

ANDRIĆ (uzdah snažnog bola, tiho): izvinite, to je od moje urođene osjetljivosti. (nastavi) Ono što može i biti i ne biti uvijek se, na kraju krajeva, pokori onome što mora biti...!

(Isljednikovi pokreti izgledaju kao da ga lagano hvata ludilo, čudno i samoublačko ludilo koje na mahove, kao smrtonosan plamen, zahvaća slaba i ograničena ljudska bića koja su htjela biti sve, htjela sudjelovati u svemu.

Pokušava prikriti stanje.)

Nikola Šimić Tonin

85

ISLJEDNIK: Otprilike do polovice 1919. godine, zbog nekih razloga napuštate zagrebačku sredinu? Krleža, Bela, vi!? Razočaran, odlazite u Beograd. Subjektivni razlozi? Naklonosti Bele vama? Bela?... Je li tome razlog i Krleža?!... Tko?...Šta?!

ANDRIĆ (kao da je u snu izgubio ravnotežu i otisnuo se): Godinama je u Zagrebu sve u znaku kritike i negativnosti. Divio sam se Matošu koji je voleo Hrvatsku očajničkom ljubavlju i s više ljubomore, nego ljubavi. Neukusno je, a meni to i smeta, što se čitaoci, pa i književni kri tičari,tabore, pa i prepiru oko toga tko je veći pisac: Krleža ili Andrić?

Zašto samo jedan od nas, zašto ne obojica?

ISLJEDNIK (pokazujući pronađeni papir i podižući ga u zrak kao krunski i neoboriv dokaz): U pismu svome zaštitniku, tadašnjem ministru vjera Kraljevine SHS Tugomiru Alaupoviću, od koga očekujete namještenje, 27. 09. 1919. pišete: Ovih dana likvidiram posao s “Književnim jugom” i ostajem bez ikakva zanimanja. Razumjet ćete da mi je teška ova neizvjesnost i da jedva čekam odgovor i imenovanje. Život je ovdje nemoguć! Ja nemam žive duše, ja moram u Beograd, pa kako je da je...!?

(Andrić traži prirodan stav da bi se održao na zemlji. s vremena na vrijeme ustaje i kruži oko stolca, povremeno se oslanja neometan i nezapriječen od isljednika, dok se u sobu sve razgovjetnije slijeva strah iščekivanja polaganog govora u stankama.)

ANDRIĆ: Prokletstvo i pokora ovog sveta... to su ljudi kratke pameti i tvrda srca... ljudi u kojima se sretnu oba ta nedostatka, to su pustinje u ljudskom društvu... i od njih dolazi najveća nesreća. Istina je da nesreće, često i mnogo veće, mogu ponekad da dođu i od ljudi jakog razuma i dobra srca... ali to su izdvojene tragedije koje se dešavaju povremeno i retko... dok glupi i neosećajni ljudi neprekidno šire oko sebe smrtonosan pustinjski dah.Oni uporno i dosledno svlače sve na niži plan. To obaranje stepenom vrednosti svega oko sebe, to je njihova svagdašnja hrana. i opšta muka i nesreća.

ISLJEDNIK (lomi u sebi misli): Nakon odlaska u Beograd uz pomoć Alaupovića jedno kratko vrijeme radite u Ministarstvu vera, a onda, prema vlastitoj molbi, počinjete raditi u Ministarstvu inostranih poslova.

U diplomatskoj službi bili ste kao diplomat rezidentan u Vatikanu, Italiji, Rumuniji, Austriji, Francuskoj, Španiji, Belgiji, Švajcarskoj i Njemačkoj. Od tad postepeno mijenjate jezik! Za osnovu svoga književnoga jezika uzimate ekavski govor, pa se vaša daljna književna aktivnost veže uz beogradski književni krug, to jest srpsku, odnosno jugoslovensku književnost.

ANDRIĆ (zastaje uspravljen, daleko od ispitivačkoga stola, okrenut leđi-

86

Književna Rijeka / DRAMA

ma publici): Živeći nešto duže, prateći ljude i njihove sukobe, čovjeku se na mahove čini da mišljenja i uverenja grupa i pojedinaca i nisu toliko važna sama po sebi, da je za pojedinca, kao i za ceo naraštaj, presudno i glavno koja su pitanja sebi postavili od samoga početka kao bitna, kako su ih postavili i, naročito, kojim putem i na koji način žele i mogu da im traže rešenja.

ISLJEDNIK (kao da je dobio samo pet minuta da slobodno diše i zbori): Diplomatsku karijeru završili ste 1941. godine u Berlinu, gdje ste izravno akreditivna pisma predali Hitleru, uživajući uistinu kratko vrijeme u njegovoj naklonosti do razine osobnoga prijateljstva i obostranoga uvažavanja, za koji i za vašu ulogu u potpisivanju dokumenata o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu 25. 03. 1941., u vezi s čim također još i danas ima raznih prigovora... i osuda...?

(Bezimene melodije ljudskog hoda i govora, šum vjetra, vode i lišća dopiru do Andrića odnekud, kroz neki otvoreni prozor i kidaju gluhu tamu) ANDRIĆ: Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom dahnuti i pri svemu tome raditi, i smejati se, i razgovarati – to znači, za ljude kao ja, živeti i uspevati među svetom.

ISLJEDNIK (pomirljivim glasom): Najviše dilema i spekulacija bilo je u vezi s vašom pripadnošću nekoj nacionalnoj književnosti. Kao što je već spomenuto, početak vašega književnoga rada može se s pravom vezati, u prvome redu, uz Hrvatsku, a razdoblje poslije 1920. uz srpsku odnosno jugoslovensku književnost – bez obzira što tko pod tim pojmom podrazumijevao. U isto vrijeme i svojim porodičnim porijeklom i temama i motivima svojih djela, najviše ste vezani uz specifičnu bosansku sredinu, pa vas zato smatraju i bosanskim piscem. Čiji ste, zapravo?! Pitanja, sukobi, sporovi!

ANDRIĆ: Ja sam onih koji me žele, ali ne želim da me se deli! (pogledom traži zraku svjetla, hvatajući dah) ISLJEDNIK (nekako zatečen): Vi znate da ja to moram istražiti i donijeti konačni sud. Od mene se to očekuje. (Samouvjereno, formalno nezainteresirano, kao da obavlja posao umjesto nekoga. Pogleda prema bilježniku koji mu dodaje knjigu. Iz papira u ruci čita.) Na sličan način javljaju se mnoga pitanja i u vezi s pobližim određivanjem jezičnoga izraza. Koji je to jezik: hrvatski, srpski, bosanski ili sinteza?

Bilo bi suviše pojednostavljeno reći da je to (samo) hrvatski književni jezik, zbog uporabe ijekavskog govora u prvoj fazi rada, ili (samo) srpski jezik, zbog kasnije uporabe ekavskoga izraza, ili da je to neki poseban bosanski jezik, zbog mnogih leksičkih i drugih specifičnosti vezanih uz tu sredinu. U prilog tvrdnje o postojanju bosanskoga

Nikola Šimić Tonin

87

jezika dostavljen je dokaz – Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića?

ANDRIĆ (sav u mreži sunca; rešetke stvaraju crte): Poznavao sam dosta ljudi ovakvih, kao što ste vi – nemirni, plahoviti, nasilni i preki; ljudi koji se po nečem osećaju pozvani da posmatraju sve oko sebe, da prate društvene pojave, kao i postupke pojedinaca, da ih ocjenjuju, da im sude, tu, na licu mesta, po skraćenom postupku, bez mogućnosti odbrane i bez prava žalbe. područje njihovog posmatranja i suđenja je ceo poznati svet, sa svime što na njemu živi i postoji. A kad se, kao što je prirodno, pokaže da je njihov sud pogrešan i kazna nepravedna isto toliko koliko je i nepopravljiva, oni padaju u potištenost, iskreno se kaju i silno ljute na sebe zbog nepravde koju su počinili, ali to ne traje dugo. U dubini svog kajanja i vatri svoje ljutnje oni nalaze nove snage, da sa novom revnošću procenjuju, mere, sude, osuđuju i kažnjavaju sve što vide, pročitaju, čuju, načuju ili samo naslute, oko sebe ili ma gdje u svijetu. ... To je circulus vitiosus vatre i mraka, to je preki sud kraja i predaha, izvor mnogih zala i iskušenja...

ISLJEDNIK (kao na vreloj pržini): Ovdje se ne sudi meni, već vama! No nastavimo. Pravit ću se da ovo prije izrečeno nisam ni čuo. Sve ove i druge slične dileme u vezi s vama govore, zapravo, više o vašem i našem vremenu, nego o nejasnoći ili nedorečenosti vas. Mnogi su ljudi, naročito nakon ratova i drugih prijelomnih povijesnih događaja, skloni da – ne samo pojedine, nego i sve društvene, pa i kulturne –fenomene svrstavaju po strogo utvrđenim i odijeljenim, često i suprostavljenim grupama: vjerskim, nacionalnim književnim, jezičnim i... a život i, posebno, kultura kao univerzalni fenomen približavanja među narodima i rušenja granica među njima, na sreću se odupire takvoj pojednostavljenoj logici...

ANDRIĆ (kao da sažaljeva isljednika): Vas su odabrali ili ste se odabrali? (muk, kratka stanka) Kad racionalni ljudi – pod udarcima sudbine – počmu da sumnjaju u moć i vlast razuma, oni ne mogu više da pribegnu veri, nego padaju pravo u praznoverje...

ISLJEDNIK (stišano, glasom nespokojana čovjeka; polupodignuta ruka s kažiprstom u dirigentskoj poziciji): Čovjek, i kao pojedinac i kao pripadnik određene društvene sredine, nikada nije unaprijed određen samo po svojoj, rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj formalnoj pripadnosti, nego po humanističkim shvaćanjima i djelima, a pripadnost različitim sredinama i kulturama može biti samo njegova vrijednost. O tim je dilemama već davno poznati francuski pisac i mislilac 18. st. Montesquieu jednostavno rekao: Ja sam nužno čovjek, a Francuz sam slučajno!

ANDRIĆ (kao da razmišlja o svome posljednjem času): Na kraju, svi raču-

88

Književna Rijeka / DRAMA

ni i sve ispitivanje, sve se svodi na jedno: prvo prokletstvo života dolazi od visokoga mišljenja koje imamo o sebi i što je najgore, on toga nije svjestan. To mišljenje je živelo u njemu kao što živi u nama naš krvotok i stalno lučenje žlezda, a mi ga nismo svesni, ne znamo ga, ne osećamo i ne vidimo, drugačije do po njegovim krajnjim posledicama... to je čovjeka zavodilo na hiljade krivih puteva i pogrešnih zaključaka u životu, nagonilo ga da uzroke svim svojim mnogobrojnim nedaćama i nezadovoljstvima i svima protivrečnostima svog života traži tamo gde oni nisu i ne mogu biti.

ISLJEDNIK (ustajući): Sedamdesetih godina počinje se sve češće dovoditi u sumnju vaša umjetnička i etička vrijednost. Počelo je tako da su neki tamošnji, bosansko-hercegovački, političari osuđivali način kako se u školama interpretiraju Njegošev Gorski vijenac, Mažuranićev ep Smrt Smailage Čengića i neka vaša djela. Zajednička je zamjerka da se u iterpretaciji ovih djela na povijesno neistinit i etički nepravedan način govori o turskoj vlasti i o muslimanskome stanovništvu u Bosni.

ANDRIĆ (kao da već dugo očekuje to pitanje): Kako govoriti, a ćutati kao ja? često su me pitali što sam ja – evropski balkanac ili balkanski evropejac? Možda je na to pitanje o meni dala odgovor Isidora Sekulić 1923., govoreći o mojim ranim prozama u nevjerici spram delikatnog sentimentalnog, kršćanskog, tipično zapadnog pravca; imam mnogo Istoka, a imam ga svake vrste, stravičnog, mračnog, poetičnog, šaljivog, mudrog... Tko mi može poreći da je Bosnu u najkritičnijem trenutku njenog duhovnog razvoja, u doba kada je previranje duhovnih snaga doseglo vrhunac, osvojio jedan azijatski ratnički narod, čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake kršćanske kulture i čija je vjera nastala pod drugim klimatskim i društvenim uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje – prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od tog života načinila nešto sasvim osobeno. U nezdravim prilikama i ovakvim sredinama, gdje vladaju slepi slučaj i niski nagoni, dešava se da oko čovjeka, na koga slučajno pokažu prstom, odjednom zavitlaju događaji, kao virovi vode ili svrdovi prašine pod vetrom, i čovek tone bez pomoći.

ISLJEDNIK (bez zvuka i najmanjeg šuma, kao nošen glazbom koja podiže lako i nosi dugo): Poznat – vjerujem da znate – i veoma utjecajan političar Todo Kurtović napisao je da interpretacija pojedinih dijelova Gorskoga vijenca nije prihvatljiva za neke narode i narodnosti, a nepotpuno objašnjavanje izvjesnih religioznih gledišta može značiti vrijeđanje nekih naroda. Iako ne navodi nijedan konkretan primjer, napominjući da je riječ o tretmanu djela, a ne samom djelu, očito je ipak da to dvoje ovdje nije moguće odvojiti.

Nikola Šimić Tonin

89

ANDRIĆ (s osmjehom stjuardese koja zna da na zrakoplovu nešto nije u redu): Ostavite uvek jedan prozor u predele umetnosti. Umetnost je čovjeku stvarno neophodna, kao što je svakom jelu neophodno malo soli među prstima, da mu da ukus i da ga sačuva od kvarenja. Umetnost, prava umetnost, ne kvari i ne razmekšava čoveka, nego ga oplemenjuje, i uzdiže, i čini suptilnijim i jačim u životnoj borbi. Bez nje život može da postane nepotpun, štur i ubog, a s njom je – kako kaže jedna ličnost kod Turgenjeva – i dobro lepše i zlo lakše.

ISLJEDNIK (kao da se ispričava): Opet ćemo o Kurtoviću, koji zaključuje o vama pa kaže, citiram: Andrićevo djelo neće ništa izgubiti na vrijednosti ako kažemo da izvjesne njegove prilaze pojedinim narodima u Bosni i Hercegovini treba pažljivo izučavati pa, ako se u njima nađe nečega što ne bi bilo prihvatljivo, o tome i kritički pisati i razmišljati. (poput zrna kojemu se ne govori, ne ide mu se, ne ide mu se pod žrvanj – sagnute glave, šapatom sebi u bradu) ANDRIĆ: Razmišljao sam o drevnim danima i sećao se godina večnosti.

Pripovedač i njegovo delo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti.

ISLJEDNIK (kao da i nije pravio prekid niti zorno saslušao odgovor): Na sličan način o Mažuranićevom epu Smrt Smail-age Čengića govori drugi bosansko-hercegovački političar. On kaže da ...Postoje i djela koja su se estetski, književnim nadahnućima zasnivala – pod plaštom borbe za oslobođenje od osvajača, na nacionalnoj i vjerskoj mržnji, a neka od njih se još uvijek programski nalažu i tumače u našim školama na način kakav je neprihvatljiv u jednome socijalističkome društvu, zato se tim djelima ne može dati – sa stanovišta ostvarivanja njegove odgojne uloge – onakva ocjena kakvu je imalo u minulim vremenima. Hamdija Pozderac, Prilog proučavanju nacionalnih odnosa i socijalističkog zajedništva, Svjetlost, Saraevo, 1978. – napisao i rekao! (vraća bilježniku na mjesto s kojeg ga je prethodno sam uzeo) ANDRIĆ (kao da se sjeća nečega što je proživio u ljubavi i zanosu; odmjereno, ponosno): Srce je moje tamno jezero koga ništa ne diže i u kom se niko ne ogleda... pripovedač svojim delom treba da pomogne čovjeku da se nađe i snađe; možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili – oboreni pre vremena od života-krvnika – nisu stigli da se izraze. Možda je u pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva.

ISLJEDNIK (kao da su mu u srcu tamni spomeni): U rukopisu Mustafe Mulalića (drži u ruci Monografiju zavičaja Mehmed-paše Sokolovića, Istorijski arhiv Sarajevo), u poglavlju pod nazivom Nobelovac Ivo Andrić i njegovo nagrađeno djelo “Na Drini ćuprija”, postavlja pitanje: Kakvu će korist imati čovečanstovo od toga nagrađenoga dje-

90

Književna Rijeka / DRAMA

la? I odgovara: Naša se javnost osjeća odgovornom za posljedice koje mogu da nastupe taloženjem mržnje na naivnim dušama omladine prema jednom elementu koji je teško oklevetan i kome se nipodaštava svaka ljudska vrijednost i istorijska zasluga. Takvo djelo, prilikom kandidovanja za nagradu, nije ispunjavalo uslove nagrađivanja. (str.

167, 20.) Zulfikarpašić je otišao i dalje nazivajući vas najvećim zlom muslimanskoga naroda!?

ANDRIĆ (kao da u dubini svojoj osjeća tegobu mrtvoga): Pesimizam u službi čovjeka!

ISLJEDNIK (mutno sluti): Povod novim raspravama i polemikama bila je i trotomna knjiga, od 1 400 stranica, sarajevskoga sveučilišnog profesora, dr. sc. Muhsina Rizvića: Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata, objavljena 1980. u izdanju Svjetlosti, Sarajevo, BiH. Rizvićeva teza da je tzv. Grupa sarajevskih književnika, osnovana 1928., prosrpski, projugoslovenski orijentirana i da se u njihovim djelima neobjektivno optužuje turska vladavina i muslimansko stanovništvo u Bosni. U tu su grupu, pored vas, svrstani i Hamza Humo, Jovan Kršić, Hasan Kikić, Borivoje Jevtić, Isak Samokovlija, Jovan Palavestra, Jakša Kušan i drugi.

ANDRIĆ (jedva čujno): Kao da se nalazim na crvotočini šahovske daske, podijeljen na crna i bijela polja. Ono što se dešava oko nas puno je nemira, nesporazuma, briga i kolebanja, ono što treba da bude i što je tek na pomolu puno je strepnje i neizvjesnosti. I prvo i drugo zauzimaju mnogo mesta u mom životu jer drugačije ne može biti, ali o onom što je prošlo ja mogu mirno i slobodno da razmišljam i govorim. Ono što je prošlo za mene je, ustvari, jedino jasno i jedino – moje.

ISLJEDNIK (kao da iščekuje jarbole nekakvoga broda iza zida ili iz sebe sama): Toliko puta već spomenuti Rizvić vas optužuje da nastavljate tradiciju Petra Kočića, Mlade Bosne i časopisa Književni jug i Pregled. Kao što je već spomenuto, časopis Književni jug je u Zagrebu izlazio 1918. i 1919. i u njemu su svoje radove objavljivali svi tadašnji poznatiji hrvatski, srpski i slovenski pisci. Za časopis Pregled, što je u raznim redakcijama i s raznim usmjerenjima izlazio od 1910. do Drugog svjetskog rata, tvrdilo se da je organ ove grupe, iako je to više puta demantirano. Demantirate li i vi!? Pričalo se o dukatima iz miraza vaše majke i s njima u vezu dovodilo pokretanje časopisa u Za grebu!?

ANDRIĆ (s licem onih koji nekoga tješe): Čini mi se, kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim i još bi im ostalo malo osjećanja da me požale...

ISLJEDNIK: Rizvić je – treba li uopće naglašavati – nastojao dokazati da

Nikola Šimić Tonin

91

je Grupa imala više ili manje jedinstvenu poetiku u kojoj su bili značajni elementi predstava Bosne kao Tamnog vilajeta i egzotične sredine, zemlje naglašene čulnosti i Mračne Duhovnosti. Za sve to – a naročito patološko karikiranje turskih i muslimanskih likova, vidi se, prema Rizviću, već u prvoj vašoj prozi Put Alije Đerzeleza, a zatim u drugim pripovjetkama, na primjer Most na Žepi i u romanima Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Prokleta avlija... – okrivljuju vas.

ANDRIĆ (kao da je u snu gledao svoj lik ispijen, blijed, kojemu puca zlatna žica srca): Dokle je čovjek plen svojih strasti, rob čula i igračka mašte, dotle su i svaka tajna muka i gorčina razumljive i lakše, jer su zaslužene, kao prirodno naličje nedostojna života. Ali kada se i docnije, kao gospodar svoje sebičnosti, sav predan radu, živeći za druge, uvidi da je ta ista gorčina na kraju svakog puta, onda zaista čovjek ne zna što da misli i nema čemu da se nada. Ostaje, ponekad, svetla nada, ne trajnija od bleska munje, da sve ovo nije prava stvarnost. Misao da ćemo se probuditi, jecajući.

ISLJEDNIK (blijed i zao): Kako tvrdi Rizvić, vaša doktorska disertacija Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem Turske vladavine, što ste je obranili 1924. godine u Gracu, prevedena na naš jezik tek 1982. godine, jedan je od glavnih izvora i pokazatelja vaših stavova o Bosni, Turcima i muslimanima.

ANDRIĆ: Kakva razgovora ili sporazuma može da bude između vas i mene? Nesporazum – to je jedini mogući oblik dodira između nas. Vi poznajete sporedni, najmanji i najmanje bitni deo mene, a sve ono što sam uistinu bio i, pogotovu, ono što sam mogao da budem i značim, sve što bi moglo nešto da vredi u meni, sve je to van vašeg znanja, daleko od vašeg pogleda – potpuno naopak, a za mene strašan odnos!

ISLJEDNIK (krši prste u čilanju iz trena u tren): U disertaciji na mnogo mjesta ističete da vaš kritički odnos prema petostoljetnoj turskoj vladavini u Bosni ne treba shvatiti kao negiranje i odbacivanje islamske kulture uopće; vi ipak zaključujete da rezultati objektivnoga naučnog istraživanja nesumnjivo pokazuju da je u turskom utjecaju na kršćansku i bogumilsku sredinu u Bosni bilo nečeg razornog i skroz negativnog. već spomenuti Rizvić vas citira: ...svi se istraživači slažu da je utjecaj turske vladavine bio apsolutno negativan, da je doveo do nazatka u svakom pogledu i da je zato turska vladavina za naše zemlje, o tome sumnje nema, bila fatalna čak i onom delu Južnih Slavena koji je prešao na islam. Turci nisu mogli da donesu neki kulturni sadržaj niti neki viši istoriski smisao...!? (naglašava) U prilogu je dostavljeno: Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu.

ANDRIĆ (tiho, za sebe): U mraku zagonetki duševnih dubina?! (jasno i razgovjetno) Huk daljina – to je šapat mrtvih, glas ljubavi koje se nisu

92

Književna Rijeka / DRAMA

javile!

ISLJEDNIK (u liku slutnje, javlja se duša): Prema vama, jedna od posljedica takvoga stanja vidi se i u tome što su Bogumili ...u neravnoj i ogorčenoj borbi protiv katoličanstva, počeli da podižu zid između Bosne i zapadnog svijeta, zid koji će islam još više proširiti i podići. (...) da se i danas (...) osjeća njegovo djelovanje kao mračna linija razdvajanja...

ANDRIĆ: Polako misao zri... U očima onih koje ne cenimo ostajemo večno, kao neblagorodni i nečasni ljudi, drugu, da posle uvek sami sebi predbacujemo što dugujemo gorem od sebe; njima se može još učiniti neka usluga, ali od njih primiti, nikako.

ISLJEDNIK: Za razliku od spomenute prve Rizvićeve knjige Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata iz 1980. godine, u kojoj se o vama govori samo djelomično i usputno, u drugoj – Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu iz 1995. – čak 688 strana isključivo je posvećeno vama.

ANDRIĆ (govori sporo): Ni sunce ni mjesec nisu jednako naši kao vaši, jer naši prozori ne gledaju ni na istok ni na zapad, nego u prazninu susjedskih prozora, beznadnih kao što su i naši. Kao sat koji iskucava neko crno vrijeme...

ISLJEDNIK: U toj – gore spomenutoj – knjizi, sistematski i dosljedno, od jednoga vašega djela do drugoga, Rizvanović dokazuje svoju tezu da ste svjesno, namjerno i programski, nepravedno optuživali tursku vladavinu u Bosni i cjelokupno muslimansko stanovništvo, koje se tretira kao vjerskog i moralnog nasljednika bivše turske vlasti.

ANDRIĆ (svojim dahom grije promrzle ruke i sluša kako vrijeme neumorno pokreće kazaljke): Ne mrzim nikoga, osim one koji mrze druge ljude i, još ponekad, one koji preziru umetnost.

ISLJEDNIK (mala i znana mjera zemnih stvari): Već na svečanoj promociji Rizvanovićeve knjige, redaktor dr. Esad Duraković konstatirao je da je Andrić – to jest, vi –...orijentalno-islamski svijet predstavio izrazito negativnim, gotovo sablasnim tonovima, tako da se oblikuje jedan svijet čiji se protagonisti i čitav milje prikazuju sugestivnom umjetničkom manirom kao tamnovilajetski svijet i kreature nakaznih vrijednosti i nazora... Andrić – to jest, vi – ...na taj način ima cilj da čitaocima-Bošnjacima prikaže vlastitu povijest krajnje negativnom i da se u njima, shodno tome, formira trajan osjećaj kolektivne krivnje te kompleks moralne i kulturne inferiornosti, a to je uvijek bila dominantna težnja euro-centričnih naprezanja. (...) Mnogi ljudi u Bosni nisu bili svjesni da im je “naš Andrić” – to jest, tj. vi – ponudio deformirajuće ogledalo u kome sebe mogu vidjeti samo kao

Nikola Šimić Tonin

93

moralne nakaze i da tu umjetničku sliku o sebi nude svijetu... objavljeno u Ljiljanu, u Sarajevu, 20. 03 1996. godine, na strani 34. (i dalje lista časopis, namješteno zadubljeno) ANDRIĆ: Koliko je duboko i kako drevno nepoverenje koje oduvek pokazuju svi ljudi od posla prema mašti i svemu što dolazi od nje! Sveštenici, vojnici, trgovci, političari, naučnici – svi su njeni neprijatelji i svi je isključuju.

ISLJEDNIK (pogan mu, s grašcima znoja, probija ispod kože): Navest ću ovdje samo neke vaše rečenice, odnosno konstatacije, koje gore spomenuti Rizvić osuđuje kao nedobronamjerne i povijesno netočne. takva je, po njemu, misao u Disertaciji iz 1924. da je Bosnu ...u najkritičnijem trenutku njenoga duhovnog razvoja (...) osvojio jedan azijatski ratnički narod čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake hrišćanske kulture i čija je vera – nastala pod drugim klimatskim i društvenim uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje – prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga... Strana 34. umjesto da, citiram dalje – i zanimljivo – povezujete zemlje Podunavlja s Jadranskim morem: ...Bosna je za vrijeme turske vlasti, zbog domaćeg islamiziranog elementa postala moćna prepreka hrišćanskom zapadu.

U tom neprirodnom položaju Bosna je ostala za svo vreme turske vladavine... Strana 38. i tako dalje, i tako...

ANDRIĆ (kao uboga duša što je u tren stala, ne znajući gdje s očima): Ima mnogo osjetljivih, slabih ljudi koji celog svog veka očekuju i žele neki svoj potpun i konačan obračun sa životom, sa društvom, s ljudima oko sebe... maštaju o njemu mnogo i stalno, pokušavaju često i na razne načine da ga izvrše i, naravno, nikada ne uspijevaju; troše u to najbolje snage i najljepše godine, propuštaju sve prilike da ma šta stvarno i korisno urade i, na kraju, postavši zbog toga smešni i svima dosadni, nestaju zajedno sa svojim uzaludnim i neprirodnim snom...

ISLJEDNIK (kao da se zatiče u teškom snu, a čuvari kraj njega šute; bdiju mačevi): Opet taj Rizvić. On se zakrvio na vas i govori dalje, kao glavni svjedok optužbe za vaše nabrajanje raznih oblika turskoga nasilja i svireposti, naročito: Danak u krvi! Odvođenje kršćanske djece, bio vam je ...povod za stvaranje optužujuće svijesti o turskoj krivici Bošnjaka kod drugih južnoslavenskih naroda... Strana 43. i tako dalje, i...!

ANDRIĆ (kao netom probuđen): Je li to neka nebeska šala sunca, na njegovome putu? O, lako je suncu na nevidljivom koncu Tvoje sile hoditi nebom vječno i isto! A meni je teško držati korak, u svirepoj igri sjaja i mraka nad mojom ubogom glavom...

ISLJEDNIK (traži misao): Rizvić, svima nam već poznat, tako zaključuje da sve što pripovjedački slijedi vašemu stvaranju nakon 1924. godi-

94

Književna Rijeka / DRAMA

ne ...samo je književno razvijanje vaše doktorske disertacije! Evo, na strani 56!?

ANDRIĆ (uspravljen, zagledan u bilježnika): Usamljenost je izgleda, cijena koju treba platiti za spoznaju zbilje...

ISLJEDNIK: Već za prvu vašu pripovijetku, Put Alije Đerzeleza, objavljenu 1920. godine, Rizvić kaže da je, zapravo, otvarala proces razaranja mita o najpoznatijem bošnjačkom epsko-legendarnom junaku, prikazanog kroz optiku koja vidi samo nastrano, perverzno, nakazno i opako! Iako ste dobro poznavali narodnu predaju o Aliji Đerzelezu, ipak ste od toga odstupili i u psihološkom, i u etičkom, i u umjetničkom pogledu. Strane 10, 24 i 12. Na taj ste način i ovdje bošnjački svijet ostavili bez ijednog toplog lika jer je, po vama, prost, grub, degeneričan, okrutan, bez duše i morala, neljudski, bolno nemilosrdan...

Strana 21!

ANDRIĆ (osluškuje kišu izvana i nečiji nježan glas koji tiho pjeva): Zašto svaki dodir života ostaje dušom kao jeka... – ...bol?

ISLJEDNIK (gleda u neku sjenku, valovitu kao odsjaj zavrnutog ruba listova): I u prvoj vašoj zbirci – vaša ...duhovna sklonost i stvaralačka opterećenost za pervertiranim psihopatološkim likovima, seksualnim manijacima, sadistima i scenama ludila i zločina... Strana 58?!

ANDRIĆ (misao mu se kao nagovijest javi, svjetlosni titraj): Ja mislim – kako to biva nama, smrtnim ljudima na zemlji – nakon mnogo smiješnih i mučnih stvari, pobusaju nam grob i zabeleže parčetom kamena, da pomognu tako kratkom i slabom pamćenju svome...

ISLJEDNIK (kao da daždi po svim svjetovima): Jedan od takvih vaših psiholoških likova je seksualni manijak Mula Jusuf u pripovijetci Za logorovana. Prema mišljenju svjedoka optužbe, gospodina Rizvića, Andrić – to jest, vi – ...za ovaj mračni lik namjerno i tendenciozno navodi da je donedavna muderiz u Sarajevu, nastavnik u Medresi, muslimanskoj vjerskoj školi... na strani 61!

ANDRIĆ (misao ga pečati): Et tamen vitae hace tempus arnumeratur. Pa ipak, i to se vreme računa u život. C. Plinius sec.

ISLJEDNIK: I dalje... on dalje navodi: ...slično je opisan i drugi psihopatološki zločinac Mustafa Mađar u istoimenoj pripovijesti. i Rizvić zaključuje: ...vidljiva je Andrićeva romantičarska predstava Bošnjaka kao ostrvljenih psihopata... Strana 75.

ANDRIĆ (pokrenut stidom ili samilošću): Teško je naći na Orijentu građevinu koja je cela lepa, čista i kojoj se ništa ne bi moglo prigovoriti. Ali s druge strane, ne postoji na Istoku građevina koja, ma kako oronula i zapuštena bila, nema bar pedalj zelene bašte ili česmu žive vode, ili samo jednu jedinu saksiju sa pažljivo negovanim cvećem minđušice

Nikola Šimić Tonin

95

ili ruže mesečarke. To mesto je duša te trošne zgrade. Toga građevine na Zapadu nemaju. Kada bi u zapadnoj Evropi, sa ovoliko nebrige, neznanja i neizlečive lenosti, zapustili jednu zgradu do ovog stupnja, ona bi zaudarala kao leš i trovala sve oko sebe... Orijent je divno čudo i najveći užas, jer u njemu granica između smrti i života nije jasno određena, nego krivuda i treperi...

ISLJEDNIK (kao da ponavlja svoju staru jutarnju tvrdnju): Svjedok optužbe smatra da ste u ostalim pripovijetkama – Musafirhani, Rzavski bregovi, Ljubav u kasabi, Ćorkan i Švabica – neistinito i zlonamjerno prikazali likove Turaka i domaćih muslimana, Bošnjaka, kao karakteristične za vaš odnos prema Bosni. Rizvić navodi riječi iz pisma šumarskog kapetana Ledenika o višegradskoj kasabi ...u kojoj se stoljećima ništa ne menja, ako ne nagore... kasablije se tako rađaju, udaju, žene, stiču, žive dugo, teško, olovno... Ja živim među divljacima, prljavima i neukim. Ovi ljudi ne samo što nisu civilizirani, nego se, po mom tvrdom uverenju, neće nikada moći civilizirati...

ANDRIĆ (sam sa sobom): Maska i kulisa, koje se zovu – sadašnjost, padaju u staru manu koja se zove – istina. Često mi se čini da sam potpuno prozreo, ocenio i izmerio jednoga čoveka ili jedno njegovo delo, da znam istinu o njemu. Pa ipak, teško mi je da to kažem ma kome, a ponajmanje tome čovjeku samome. Prosto ne nalazim u sebi snage za to, utoliko manje što redovno osećam da nije istina, nije cela, sveobuhvatna i konačna.

ISLJEDNIK (šutnje s razmacima): Slijedimo dalje tužitelja, koji dalje kazuje o vašoj drugoj zbirci pripovjedne proze, Pripovijetke, objavljene 1931., a nastale između 1925. i 1930. godine. Interesantno je da ste i ovu zbirku pisali ekavski, a i ijekavski... I ove su pripovetke – na primjer: Most na Žepi, Mara Milosnica, Anikina vremena, Kod kazana – prema mišljenju Rizvića ...pokazale Andrićev – to jest, vaš – odnos strasti i prezirne odbojnosti prema muslimanima kao hibridnom i negativnom proizvodu tursko-islamskog utjecaja u Bosni. I to je na strani 105.

ANDRIĆ (lica kao srebrni novac): Tražeći ono što mi treba, a što ni sâm ne znam tačno šta je, išao sam od čoveka do čoveka i video sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam. i da se kod svakog ostavi ponešto od onoga što nemam i što tražim, ostaćeš potpuno sâm i neće ti biti potrebno da umreš!

ISLJEDNIK (namješteni smiješak): Neke naturalistički opisane patološke scene u pripovijesti Mara milosnica, kao što je to bio slučaj i s pripovijetkom Mustafa Mađar, potvrđuju vašu unutrašnju sklonost prema morbidnim satanskim scenama i vaše opredjeljenje da protagoniste manijaštva, sadizma i duševne posuvraćenosti nalazite samo među

96

Književna Rijeka / DRAMA

Turcima i Bošnjacima: ...Andrić sebično, idejno sugerira da taj teret koji pritiskuje i to zlo koje trijumfuje dolazi od Turaka ili od Turkoida, tj. Bošnjaka!... Tako vas, svojim navodima, teško tereti Rizvić.

(Isljednik baca papir koji je upravo pročitao Andriću i pogledom prodire u golo nezaštćeno tkivo prodorno kao da bi ga mogao osakatiti.)

ANDRIĆ (kao lik sna; mirnoća koja razoružava): Devet je stotina sutona želelo jednu radost, dok sam živeo. Većina ljudi ne zna i ne oseća da život nema dna ni kraja. u tom neznanju treba tražiti razlog tolikih naših pogrešnih shvatanja i uzaludnih, vidljivih i nevidljivih, katastrofa.

ISLJEDNIK (komično važno; u rukama mu je podignuta knjiga, približena neprirodno blizu očima) Slijedom Rizvića – i za treću knjigu pripovijedaka, Pripovjetke, objavljenu 1936., Rizvić kaže da u njoj Andrić – to jest, vi – ...produžava opsesivnu temu svog književnoga stvaranja iz prethodnih knjiga. Tursko doba, sa prelazom na austrougarsko i svijet Bošnjaka... u kojoj se pak prijašnji doživljaj patološke nastranosti, zloćudne mržnje i nasilja turskog svijeta ublažuje ili smiruje... provjereno na strani 126.

ANDRIĆ: Gažen kao most nad vodom. (sebi, sâm sa sobom, gledajući svoja stopala i “u stavu mirno” ispružene ruke, koje polako primiče u položaj za molitvu, neodređeno tražeći točku na kojoj će zaustaviti pogled, nakon što je odmjerio cijeli prostor, svaki detalj i zadržao ga, na kraju, na vratima) Ko nema više snage da se drži u matici života – a taj trenutak nastupa neminovno, kod nekog pre, kod nekog posle – ništa mu ne koristi da viče i da se propinje na prste. Još manje vredi žaliti se na ljude i na njihovu zaboravnost i neblagodarnost. A najžalosnije je da svak’ to radi i da ćemo, kad se nađemo u takvom položaju, svi to raditi; ko ipak uspe da se svlada i da zadrži u sebi svaku žalbu i svaki prekor, taj umre od svog rođenog otrova Jer to naše vajkanje još je jedini, iako bedan, dokaz da smo živi i još na površini.

ISLJEDNIK (odvaja pročitane papire i pronalazi traženi, čekajući da se zapisničar, koji se uzvrpoljio, pripremi): Iako je u pripovjesti... (izravno i naglašeno je pogledao) nastavljamo sa Rizvićem – to jest, s njim... Smrt u Sinanovoj tekiji... Andrić – to jest, vi – ...odustao od mračne predstave ove zemlje surovosti i mržnje, kako ju je inače slikao, on ipak ni jedan svoj lik nije ostavio bez unutarnje devijacije... to je podcrtano, što se ovdje vidi i u vezi s glavnim likom, na strani 128. ...Erotika je i u ovoj Andrićevoj pripovijetci traumatično povezana s grijehom, smrću ili nasiljem... na strani 131. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje... (mašući rukama teatralno) Andrić (pogled šale i poruge): Neko je rekao da jedan narod može da očuva svoju slobodu samo po cenu večite budnosti. A vi sad zamislite

Nikola Šimić Tonin

97

kakav je to život...

(Isljednik čeka da tupim pogledom pogasi sve šumove. Čuje se samo uzdah pisara s drugoga stola i kretnje stražara iz mraka.)

ISLJEDNIK: A Olujaci, sjećate se Olujaka...? ...i jedan od tužitelja zaključuje: ...tu je Andrićevo romantičarsko uopćavanje mraka i ružnoće otišlo najdalje... sve je u njoj u znaku zamračenosti, tmine i vrleti, od sela do duša i ponašanja njegovih žitelja... prikazom ljudi ovoga kraja, Andrić – to jest, vi – citiram dalje: ...već samim rječnikom rugobe, monstruoznosti i krajnje satanizacije odaje svoj negativan, rasistički odnos prema ovome narodu bošnjačkih seljaka, kao svijetu fizički i duševno degenerinarom pod turskom vladavinom i utjecajem... na sličan način, sa svojim satanizirajućim genetskim rasizmom. Tereti vas da vi pokazujete i lik Huse Kokošara, Ciganina, koga – i sam se toga detalja sjećam – s osjećajem prezira uklapate u svijet Bošnjaka... tu je navedeno, na strani 140.

ANDRIĆ (pogled oštar i hladan): Ponosni ljudi, prirodno, često stradaju zbog svog ponosa, ali im njihov ponos pomaže da podnesu svako stradanje. Naprotiv, sujetni ljudi se i ponižavaju da bi zadovoljili svoju sujetu i, naravno, ne uspijevaju u tome, jer sujeta se, kao ćudljiva žena iz hrđavog društva, odjednom okreće i prokazuje im ono što su zbog nje učinili.

ISLJEDNIK: Dr. Muhsin Rizvić – puno ime i prezime vašega istinskoga tužitelja – on... ja sam tek ovdje državni službenik... profesija se uvijek i u svemu voljeti ne mora, ali se uistinu od nečega živjeti mora, živome se u zemlju ne ide... dužnost mi nalaže zorno vam predočiti optužujući iskaz, iako mi je znano da ne čitate književne i ine kritike o sebi, pa baš zbog toga, iako ste od svoje rane mladosti bili pod prismotrom i praćeni od raznih režima i sustava... nigdje o tome ne pišete, mislim – izravno. Da nastavimo, dakle... gdje smo ono stali?... dakle... u vašem eseju Njegoš kao tragični junak kosovske misli, objavljenom 1935., s natuknicom: vidi, političko-historijsko produbljenje vaše disertacije o sudbonosnom i kobnom utjecaju turske vladavine na Bosnu i naznaka da je to na strani 145.

ANDRIĆ: (određuje kut zrake sunca) Naše ogorčenje i naša povika na predrasude i hrđava naslijeđa imaju svoju puku i vrednost samo onda ako u isto vreme činimo sve što možemo da te pogrešne ideje i dotrajale ustanove oborimo i zamenimo ih novim i boljim.

ISLJEDNIK: Zadovoljstvo se sluti i iščekuje trajno... Nešto od moga istraživačkog rada, da se ne držim stalno Rizvića kao pijan plota. dakle, vaš brak sa Milicom Babić ili, bolje rečeno, vaša životna veza sa suprugom Milicom Babić, predstavljala je obostranu ozbiljnu posvećenost, dugogodišnju naklonost i razumijevanje. Upravo vam je Mi-

98

Književna Rijeka / DRAMA

lica savjetovala da ublažite scenu nabijanja na kolac iz romana Na Drini ćuprija, smatrajući istovremeno da opis toga monstruoznog čina mora ostati zabilježen i umjetnički oživljen. Vi niste odstupili od ideje pokazivanja jednog od mnogobrojnih načina trpljenja nemuslimana pod turskom vlašću u Bosni... Ne morate odgovoriti, ovo zadnje su tek moja promišljanja... Prema tužbi, vaše predratne pripovijetke ispunjene su demonizacijom islamsko-orijentalnog svijeta i psihopatološkim likovima Turaka. tako i romani Na Drini ćuprija i Travnička hronika za bosanske čitatelje znače osjećaj nametanja historijske krivice kao imanentnog opravdanja zlodjela počinjenih nad njima.

Na sličan način i Zulfikarpašić piše... (podiže pogled s papira, značajno pogledajući prema vratima) ...da su ovi vaši romani ...trebali da budu opravdanje pokolja muslimana... To je bio pokušaj stvaranja alibija za te zločine!? Rizvić se slaže i s ocjenom Šukrije Kurtovića da ...Andrić... – to jest, vi – ...čak i Mehmed-paši Sokoloviću odriče svaku patriotsku intenciju pri gradnji ove zadužbine, nego je njegovo djelo prikazao gotovo kao nesreću naroda, a njega kao izgubljena čovjeka za naciju, renegata, otpadnika...

ANDRIĆ (sjedi smireno, s nogom preko noge, namješta tek očišćena stakla naočala s crnim okvirom): U onome što mi o sebi mislimo ima vrlo malo onog što stvarno jesmo, a mnogo svega drugog, naročito onog što bismo želeli da budemo ili što se bojimo da ne budemo. Zbog tog predstava koju imamo o sebi nikad nije tačna, često se menja, a ponekad je potpuno neverna. I čovek nema razloga ni opravdanja da zbog nje bude ni naročito ponosan ni preterano postiđen. Bolesnik koji se ne pomiri s činjenicom da je bolestan – neće nikada ozdravi ti. Za telo ne marim. Dušu tražim; srodnost i razumevanje. Svet je podal i plitak, a samoća sudbina otmenih duša. Svaka duboka i trajna mržnja nosi svoju tragiku sa sobom. Oni koji pitaju, oni sumnjaju.

Niko ne zna odakle dolaze njegove reke. Niko im nikada nije naslutio izvore, niti će im videti ušće.

ISLJEDNIK (malo susretljivije): U svom Dnevniku jednoga nikoga, u jednome dugom dnevničkome zapisu od 20. studenoga1946. godine, koji prerasta u reljefan, vaš psihološki portret, Lazarević piše: ...Poznajem ga ukoliko on može da se upozna. Zagonetnu i proturječnu prirodu vašu, ovako slika: Slobodan Jovanović ga je... – to jest, vas – ...zvao fra Ivo, a posle mu je dodao fra Ivan-beg, a sada ga zovu... – to jest, vas – ...drug fra Ivan-beg. Kako je tek nemilosrdan prema vama bio Krleža... čitam orginal izjave: ...Jeste li pročitali što sam napisao? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli – to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali, nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi...? Samo mrtve fraze, kakve pišu sluškinje, prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o dvade-

Nikola Šimić Tonin

99

set i pet godina njegovog partijskog rada... Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoprocentni nihilist. U životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje? Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim.

Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin kojeg treba izbje gavati... Toliko o tome. jednostavno nisam mogao ne osvrnuti se na ovo, predočiti vam... Sjetio sam se nečega... ovo je, moglo bi se reći, čisto moje. Tko je na tragu koga? Milan Kangrga vas ili vi njega? Mislim na ono njegovo, riječ je samo o tome: Orijent još nije dospio do čovjeka... sfinga još postoji i kao da proizlazi iz vaše disertacije, napravljene od nevolje i obranjene na brzu ruku, kako ste u šali isticali, Tako je to bar do mene došlo, da je niste dali za života prevesti s Njemačkoga.

ANDRIĆ (zatečen, zagledan u bilježnika koji i dalje pita treba li i to bilježiti, presječen pogledom isljednika): Svaka stvar ima svoje lice i svoje naličje. Ono što se zove slava ima – ma kako to nemoguće izgledalo – jedno lice i stotinu naličja.

ISLJEDNIK (susretljivo vadeći neki, od čestog premetanja zgužvan, papirić – kao za neku prigodu čuvan): Ne znam znate li kako poznati kritičar Radomir Konstantinović o vama govori? Ovako, citiram: ...Njegovu nedolično realističku prozu nije gradilo samo strpljenje, znanje i vreme, nego pre svega potreba za kroćenjem sopstvene osjećajnosti, izuzetno naglašene potrebe za samoobjektivacijom, ispod literalnih razloga, ispod literalne koncepcije njegove, ostaje kao sudbonosni činilac upravo ova potreba za objektivacijom, koja se razvila iz mitologije ćutanja, začeta između četiri zida zatvorske ćelije i utvrđene zauvijek.(...) Sad ste tu?...

ANDRIĆ (kao da ga je oborila strašna sila i sad se nalazi tu – skrušen zauvijek): Umetnost je slična životu: izgleda kao igra, a ustvari je đavolski ozbiljna stvar i utoliko ozbiljnija ukoliko više liči na igru.

ISLJEDNIK (iznenađenog lica, očito pogođenom mišlju; stanka zbog nesnalaženja; kašljuca, kreće se po prostoru i, kao navijen, ponavlja priču): Da se mi vratimo vašoj progoniteljskoj sjeni, toliko puta izrečenom imenu – Rizvić. Gradnju višegradskog mosta, naročito odvođenje kršćanske djece i okrutnost velikog povjerenika Abid-age, on tumači kao vaše namjerno prikazivanje turskoga nasilja i surovosti.

Prema njemu i Kurtoviću, nikakvoga nasilja pri gradnji mosta nije bilo, nego se za rad plaćalo. Opis mučenja seljaka Radisava, nabijanje na kolac, odnosno vaše izlaganje javnih sadističkih prizora, bez primjera je u evropskoj literaturi. Ovaj patološki, krajnji naturalizam,

100

Književna Rijeka / DRAMA

sadističko detaljno iznošenje užasnih pojedinosti, govori o dubokoj identifikaciji pisca sa likovima mučitelja, koje je sâm umjetnički stvorio, ostvarujući u njemu još jednom psihološku dispoziciju za izražavanjem nastranih radnji kao vlastitog unutrašnjeg rasterećivanja i oslobađanja.

ANDRIĆ (nimalo iznenađen ili praveći se takvim): Samo mrtav pesnik dobiva svoj pravi i konačan lik, a retko se dešava da ga savremenici još pre smrti potpuno sagledaju i pravo ocene. Za to je nestanak njegova prava meta. A dok ne može da bude mrtav i dok je živ, on treba da nastoji da za što veći broj ljudi bude što više bar odsutan...

ISLJEDNIK (kao da mu riječi raslojavaju svijest): Nastavljamo dalje sa Rizvićem koji – nastavlja dalje: ...Ovaj gore pomenuti roman djeluje kao neko opravdanje zaslužene kazne pradjedova na unucima... Na svega nekoliko mjesta u svojoj knjizi on o vama kaže i nešto pozitivno, na primjer u vezi s opisom tragične sudbine lijepe Fate Avdagine. Pomalo neočekivano i iznimno, Rizvić čak spominje da je ...između dva rata, zbog ovakvih primjera, postojala tvrdnja da je Andrić najbolji muslimanski pisac... Iako ste, po njemu, u liku Alihodže ...nesumnjivo prikazali simpatičnog, mudrog i razumnog čovjeka iz muslimanske sredine..., Rizvić i tu vidi prikrivenu namjeru vašu da u tome liku prikažete ...tradicionalni bošnjački konvertitski oportunizam i konfortizam... jer, kako to tvrdi i Šukrija Kurtović, ...Alihodžino neprihvaćanje uzaludnog otpora austriskoj vlasti znači, zapravo, poništavanje povijesne činjenice patriotskog suprostavljanja Bošnjaka, nadmoćnoj austrijskoj sili... Strane 232 i 234. Za Kurtovića je Alihodža jedini musliman koga Vi simpatično prikazujete. strana 235. iako takvih likova u ovome romanu ima nekoliko – na primjer: Mehmed-paša Sokolović, Daut-hodža Mutevelić, Fata Avdagina, djevojka Paša i drugi – Rizvić također tvrdi da ste, za razliku od odnosa prema Turcima, odnosno Bošnjacima, mnogo uzdržljiviji i tolerantniji prema austro-ugarskoj vladavini u Višegradu i kako je i ta vlast bila tuđinska, na drugom jeziku i okupatorska. Strana 244.

ANDRIĆ (zahvaćen unutarnjim nemirom, bezvoljno): Što nam vrede i najbolji uzori iz prošlosti, ako pomoću njih ne idemo dalje od njih, u traženju i u stvaranju? Ni oni ne bi zaslužili da nam budu uzori da nisu otišli za korak dalje od svojih uzora.

ISLJEDNIK: Prije nastavka, ako mi dopustite, pročitao bih nešto u korist vama jer, i po meni, ništa nije samo crno i bijelo, puno je tih nijansa, a oko vas posebno, tako da u ovu raspravu pomalo uvodimo i one poglede i mišljenja, što bi Ćopić rekao, anti-protivna – Rizvićevome putu osude čisto da ukažem i na postojanje vas u tom drugom i drugačijem svjetlu. iz originala Marine Vuličević čitam: ...Istinska i stra-

Nikola Šimić Tonin

101

stvena posvećenost pripovedanju, priča kao odjek legendi i predanja, pričanje o nesrećnoj sudbini čovekovoj na zlom poprištu istorije koja, kao Šeherzada, zavarava krvnika, utkana je u delo Ive Andrića, nagrađenog Nobelovom nagradom za književnost. Na diplomi Nobelove nagrade zabeleženo je da se ona dodeljuje za epsku snagu kojom je Andrić oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje.

Odrastao pored mosta na Drini, Andrić je od malena slušao legende i drevna pripovedanja o gradnji mosta, legende o neimarima, ktitoru ćuprije, priče o junacima i običnim ljudima čija je sudbina bila vezana za most. Legende su za Andrića stvarnost života, a priča je antropološki uslovljena, ona daje smisao ljudskom trajanju i muci da se dopre do smisla i razloga postojanja sveta. Od kad je sveta i veka, od prve vatre oko koje su se ljudi okupljali, ispredale se priče o postanku sveta i mestu pojedinca u njemu, razapetom večito između spoljašnjih i unutrašnjih sila. “Pričam, dakle – postojim”, mogli bismo parafrazirati jednu prastaru maksimu. Od pamtiveka čovječanstvo priča, pripoveda o herojstvu, ljubavi, patnji, izdaji, odanosti i prijateljstvu. priča je čoveku imanentna, sastavni deo njegove pozicije u interaktivnom odnosu sa svetom. I nije slučajno Andrić u usta svoga junaka fra. Petra stavio reči njegovoga amidže, pokojnog fra Rafa, koji je u šali uvek govorio: “Ja bih bez hljeba još nekako i mogao, ali bez razgovora, beli, ne mogu.” Upravo zbog toga što je u velikoj meri svoj duhovni profil ugradio u stvaralaštvo, Andrić je često u životu tražio bezimenost i samoću. Živeći i sâm u burnim vremenima istorijskih preloma, Andrić je pisao o ličnim dramama junaka u teškim trenucima povesti... U periodu između dva rata sigurnim koracima napredovao je na diplomatskoj lestvici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim Jugoslavije. Boravio je u Rimu, Bukureštu, Trstu, Gracu, Marseju, Parizu, Briselu, Ženevi, Madridu, Berlinu.

Uprkos odgovornim i osetljivim poslovima (u Berlinu je bio opuno moćeni poslanik u osvit Drugog svetskog rata), Andrić je između dva rata napisao glavni deo svog pripovedačkog opusa. Za vreme rata, vrativši se iz Nemačke, on se penzionisao, ali penziju nije želeo da prima, povukavši se iz javnoga života. Živeo je skrajnuto i napisao svoja tri velika romana “Na drini ćuprija”, “Travnička hronika” i “Gospođica”. Upravo tada Andrić je pokazao veliku građansku hrabrost. Nije stavio svoje ime na “Apel srpskom narodu”, koji su potpisali mnogi ugledni srpski intelektualci. Odbio je i poziv Srpske književne zadruge da da svoje priče za “Antologiju savremene srpske pripovetke”. Odgovorio je uredništvu da ga moralni razlozi sprečavaju da objavljuje svoja dela u trenutku dok njegov narod pati i strada. Jednako tako, protestovao je protiv objavljivanja svojih dela kod Cvijanovića tokom rata. Moguće je da su sve to bili izvesni kre-

102

Književna Rijeka / DRAMA

diti, koje je Andrić imao kod nove komunističke vlasti. Jer pozicija kraljevskog opunomoćenog poslanika u Berlinu, koji je prisustvovao potpisivanju Trojnog pakta, mogla je zaista nepovoljno da se odrazi na pisca u novoj socijalističkoj državi. Andrić je, verovatno, imao potrebu da pokaže izvesnu lojalnost novom režimu, pa je posle rata objavio nekoliko angažovanih pripovedaka u kojima se osvrnuo na aktuelni društveni trenutak. Na jednoj posleratnoj vojnoj izložbi, na Kalemegdanu 1951. godine, bila je izložena fotografija na kojoj se Andrić nalazio pored Hitlera, upravo prilikom potpisivanja Trojnog pakta. Pošto mu je to bilo vrlo neprijatno, zamolio je Milovana Đilasa da se založi da se ta fotografija ukloni, što je Đilas i učinio, kaže Žaneta Đukić-Perišić, ističući: “U to vreme glave su letele i za manje grehe i propuste, ali očigledno da je novoj vlasti Andrić, sa već ogromnim književnim ugledom, bio veoma potreban.” U svakom slučaju, potrebniji on njoj, nego ta vlast njemu. Inače u Andrićevom ratnom dnevniku, u kojem ima najviše pribiležaka iz 1944. godine, nastalih za vreme savezničkog bombardovanja i u danima borbi za oslobođenje Beograda, kao da se krije građa za čitav jedan ciklus beogradskih ratnih priča. Te pripovetke, posmatrane u kontinuitetu, mogu da se razumeju i kao jedna vrsta beogradske hronike u okviru koje je pisac posmatrao svoje junake u graničnim i tragičnim okolnostima. Psihologija junaka koji izrastaju na fonu turbulentne, burne i prevrtničke istorije uvek je zanimala pisca. Na jednoj strani bučni hod vremena, na drugoj pojedinačne sudbine malih ljudi, njihovi strahovi, padovi i nedoumice, ali i njihovi podvizi i uzleti... A sada, prije nego što vam dam riječ, ne znajući imate li potrebe na ovo išta reći, imam jedno iznenađenje za vas. ako mi je točno preneseno, ovo je pjesma koja vam je legla i uz koju ste prvi put, ono, istinski okusili vina.

(Isljednik dade znak i u dvoranu jedan od stražara unese kazetofon te pusti pjesmu Lepe Lukić “Vremena su prošla stara i sa njima običaji, ne kriju se više, nano, kao nekad osjećaji”.)

ISLJEDNIK (po završetku pjesme): Želite li što reći?

(Andrić rukom dade znak da isljednik nastavi dalje, što on i učini, vrativši u fascikl pročitane papire, dodavši fascikl bilježniku koji ga pokuša kolikotoliko urediti.)

ISLJEDNIK (okrenuvši se k Andriću, zadovoljan sobom): Aj’mo mi našeme dvojcu bez kormilara... Šukrija Kurtović zamjera vam što i austrijsku okupaciju BiH opisujete, citiram: ...bez i jedne riječi gorčine i osude, gotovo kao blagodat narodu... slično je i s vašim gledanjem na gradnju željezničke pruge Sarajevo-Višegrad, iako je ona građena zbog eksploatacije prirodnih bogastava toga kraja, a u isto vrijeme sokolovićevoj ćupriji odričete svaku vrijednost i korisnost i napadate

Nikola Šimić Tonin

103

je. Strane 245. i 246. Ovakvim svojim stavovima vi ste se, kaže on, učinili vjersko-civilizacijski, gotovo rasno moralno razgraničavanje austrougarske i turske vlasti. Strana 247. Prigovara vam da se u romanima može vidjeti pozitivan vaš odnos prema idejama Mlade Bosne, u kojima nije bilo mjesta za Bošnjake kao autohton bosanski slavenski narod islamskog kulturnog kruga koji ste vi, s dubokim animozitetom, idejno-povijesno odbijali?!

ANDRIĆ: Leti, kratkoveri stvore, dok te slaba krila nose, volim što neću videti gde ćeš pasti ni što će s tobom dalje biti.

ISLJEDNIK (slavodobitno): Na kraju kritičkog osvrta na roman Na Drini ćuprija, on vam ipak odaje priznanje za ...uvjerljivu izgradnju humanoga i mudroga lika Alihodže... i zaključuje da niste ...bili pod uticajem nacionalno-političke jednostranosti i pristranosti..., da Bosnu niste ...stalno prozivali kao zemlju mržnje – kako su pisali i pravoslavni i katolički kršćani, na primjer franjevci Matija Mažuranić, Ivan Kukuljević i Ivan Jukić. Vi ste, svojom snagom riječi, mogli ...dati bolju, potpuniju i točniju sliku Bosne. Strana 293. Za razliku od romana Na Drini ćuprija, u romanu Travnička hronika glavna se radnja odigrava među strancima konzulima sa zapada, vezirima Osmanlijama sa istoka. Bošnjaci čine u ovom romanu pozadinu, ambijent, prednost razgovora ili su to epizodne individualizirane ličnosti.

Strana 299. Rizvić kaže da je i ovdje ...vidljiva turska povijesna krivica nabačena utjecajem turske vladavine, kao i u djelu “Na Drini ćuprija” (...), na leđa Bošnjaka... Mada vi sasvim jasno napominjete da su u romanu nazivi Turci, turski upotrebljeni često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svijet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni, ali tada uobičajeni nazivi, Rizvić ipak dodaje svoju ocjenu: ...od strane Srba, naravno, a s njegove strane tendeciozno, s indetifikacijom... Strana 300. Rizvić ne spominje da se kod vas ponekad i za Srbe i za Hrvate na isti način upotrebljavaju riječi Vlah ili Kaur u riječniku Turaka ili domaćih muslimana, na primjer u pripovjedanju Hamdi-bega Teskeredžića. Strana 437.

ANDRIĆ (zamišljeno, odsutno): Kakav razgovor, kažem po ko zna koji put, ili sporazum može da bude između vas i mene? Nesporazum, to je jedini mogući oblik dodira između nas...

ISLJEDNIK (kao da se prisjeća): Vi ste za roman koristili mnoge povijesne izvore na primjer izvještaje Pierrea Davida, Paula von Mittessera i putopise Des Fossesa, i to više ili manje vjerno, iako stalno na liniji hrišćansko-muslimanskoga antagonizma... Strana 309. Dvije kršćanske strane, katolička i pravoslavna – tako često s različitim interesima – ovdje su se zbližavale kada su tonule lađe Bošnjacima..., zaključuje on.

104

Književna Rijeka / DRAMA

ANDRIĆ (oštar i hladan, smrknut): Kad se meni plakalo, vas nije nigdje bilo, ni glasa vašeg, ni pisane reči koja za nuždu teši. Eto, to vam je sve što ljudi jedno drugim mogu, u ovom kratkom životu, da daju.

Potpuno nerazumevanje.

ISLJEDNIK (u dvojbi): U vezi s burnim događajima u Srbiji za vrijeme Prvog srpskog ustanka, tužitelj tvrdi da se vi, citiram: ...isticanjem povijesne krivice Bošnjaka i pravdanjem suvremenih zločina nad njima, zapravo, iskupljujete zbog vlastite krivice nacionalne izdaje, kada ste kao ambasador 1941. godine potpisali u Berlinu pakt s Njemačkom... Bilo je to za vas ...iskupljenje i ulog za opstanak i budućnost poslije Drugog svjetskoga rata... i sve to stoji na strani 313. U dokumentima koje mi imamo stoji da vi, kao opunomoćeni ministar i izvanredni poslanik Kraljevine Jugoslavije, niste potpisali pakt; to je učinio ministar inostranih dela Aleksandar – Cincar Marković... Pakt je potpisan u Beču.

ANDRIĆ (zaskočen najtežom misli, čekanjem): Na ovo što pitate mene, na tragu odgovora vam je Gavro Vučković, govoreći o hercegovačkome ustanku 1875. – 1876. godine: Zalud su bile proklamacije o jednoj krvi, o jednom jeziku, o jednim običajima, jer je vjerski fanatizam zasljepljivao... A o meni... ipak se to moje vreme, koje mi podcrtavate, ne računa u život...

ISLJEDNIK (zatečen u varci prebujale svijesti): Iako ste ružan, ponižavajući Davidov put veziru opisali prema povjesnom izvoru, Davidovom dnevniku, on ipak kaže da ste ...kao uvijek, naglašavali scene i događaje, nečovještva, užasa i rugobe, o Turcima i bošnjačkome svijetu..., čime ste se oslobađali ...tamnih napona podsvijesti vlastite duše.

ANDRIĆ: Slušam, ponekad, na radiju redovnu emisiju Stvaraoci i dela. Tu je često govor o naučnicima ili umetnicima koji su živeli neshvaćeni i umrli nepriznati. Autori tih čitulja govore tronuto i sentimentalno, ali obično s visoka, kao pronicljivi kritičari prošlosti i hrabri osvetnici stvaraoca o kome je toga dana riječ. Tako ti nesrećni stvaraoci iz prošlosti imaju dve nesreće: prvo – svoj tragični stvarni život u prošlosti i drugo – svoju tragikomičnu biografiju pred današnjim slušaocima radija...

ISLJEDNIK (kao da ište zvuk koji će podijeliti dva beskrajna carstva tišine): Šukrija Kurtović zamjera vam što sve franjevce uvijek vrlo simpatično prikazujete, a osuđuje vas zbog stalnog sugeriranja mržnje prema Bošnjacima kao Turcima, pojačanog do afektivno-djelatnog stupnja osvete. Navodi i stranicu 319. i 320. Vama je zato bliži mrzovoljni i skeptični Davil, nego otvoreni, komunikativni i dobronamjerni Des Fosses, mladi konzul – mišljenje je Šukrije. Za vas nezaobila-

Nikola Šimić Tonin

105

zan Rizvić navodi kako ste opisali ...Bosnu kao zemlju mržnje koju nitko od zapadnih stranaca ne voli, a osuđeni su da žive u njoj... dokaz za gore spominjanoga Kurtovića: Andrć – to jest, vi – ...i u ovome djelu sije netoleranciju, da ne kažem mržnju, među jednakokrvnom braćom. Zbog navođenja teških naturistički detalja vezanih uz okrutnosti novog vezira, Ibrahim-paše i njegovog pomoćnika, Sulejman-paše, on zaključuje da se vi, kao pisac koji stoji iza svojih likova, otkrivate sa ...svojom dubokom i integralnom, neobjašnjivom i bes povratnom mržnjom prema Bosni zbog Turaka..., pod kojima podrazumijevate i pod koje ime podvlačite i Bošnjake.

ANDRIĆ (odsutno): Ko bi mogao verovati da užas može postati svakidašnji život jednog čoveka!

ISLJEDNIK (pomirljivo): Rizvić... (malo zastaje, i sâm opterećen čestim spominjanjem tog imena) ...konstatira da ste ...stvaranjem teške atmosfere pomoću opisa nekih bolesti ostvarili, demonski zaledili sklop ružnoće, sakatosti sramnih bolesti, mentalne zaostalosti i zaokružili predstavu o bošnjačkom svijetu... Strana 378.

ANDRIĆ (zagledan u isljednika koji mu se, svojom nutrinom, čini darovit vojnik, a svojom vanjštinom direktor cirkusa): Pljuvali su u tu vodu i brljali po njoj kao svinje, a sad, kad moraju da je piju, čude se što je mutna i gadi im se...

ISLJEDNIK (posvetivši pozornost svom stavu i držanju): Iako Rizvić i Kurtović priznaju slavensko, kršćansko porijeklo bosanskih muslimana, oni ipak tvrde da ...nasilnog sistematskog i masovnog prevjeravanja u tursko doba zaista nije bilo nikada... Strana 398. ...ali je jasno da je do toga moglo doći kroz tih nekoliko stoljeća samo prevjeravanjem iz nužde, straha ili zbog prisile – svejedno; u svakom slučaju – nedobrovoljno.

ANDRIĆ (samo naizgled nezaiteresirano): Jedan od znakova njihove slabosti je njihova potreba da se mere i upoređuju sa drugima...

ISLJEDNIK (kao da čupa riječi): Prema njima, dalje, vi ste ...pokretljivošću pripovjedanja i promjenom točke gledanja mogli sve reći i prikrivajući sebe, iako ponekad nije uspjelo prigušivanje negativnih napora prema muslimanima, islamskome svijetu, smatrajući ih povjesnim krivcima i smetnjom evropeizacije... Vi ste, u tom smislu, ...stvorili pojam “orijentalnoga otrova”, psihičke bolesti od koje obolijevaju stranci koji su boravili u Bosni, kao mladi Fressine... Strana 412.

(Isljednik, dok govori, jede malo i pije mnogo, svojom dugačkom desnicom dohvaća sitne zalogaje.)

ANDRIĆ (kao da će se nasmijati sâm svojim riječima): Profilom okrenutim prošlosti, vid’o sam jednu golemu tamnicu, ogromnog, podbulog,

106

Književna Rijeka / DRAMA

već pomalo umornog carstva, u njemu šareno mnoštvo ubojica, varalica, kockara, konspiratora, falsifikatora, nesrećnika, slučajnika, nevinih i krivih, dužnih i prostih, mračnjaka, teških ćutalica, brbljivih pričalica, manijaka, strasnika, ravnodušnih očajnika... Ceo jedan svijet, izdvojen, ograđen, uplašen, sapet i kakafoničan, kako to može da bude; ljudstvo sabrano sa svih strana, iz svih vjera, sa svim krivicama i nevinostima, mahom sa dna, tamnog i dubokog dna, tamne i prostrane balkanske carevine... (govor jako usporen) ISLJEDNIK (okrutnog lica): U vezi s opisom novog, okrutnog vezira Siliktar Ali-paše, Rizvić i Midhat Šamić priznaju da je taj opis nastao prema poznatome povjesnom izvoru, ali dodaju da ste ...vršio izbor između činjenica i pojedinosti sadržanim u dokumentima... i da vas je ...naročito interesiralo sve što izaziva užas, strah, trepet, pri čemu se nimalo ne ustručava da izmijeni izvjesne činjenice, da ih preuveliča.

ANDRIĆ (glasnije): Zatrovan sjećanjima, izmoren čekanjima... (tiho) ...pasete po mraku...!

ISLJEDNIK (zatečen odgovorom, praveći se da ga nije ni čuo, nastavlja svoj obračun): Neke vaše uopćene misli o nasilju pohvalio je i stalno kritičan vam Rizvić, kao riječi neprolazne mudrosti; na primjer, vaš zaključak: ...jer nasiljem se mogu izvršavati prepadi i postići korisni prevrati, ali se ne može trajno upravljati. Teror, kao sredstvo vladanja, brzo otupi, to zna svako, osim onih koji su u prilikama ili svojim nagonima prisiljeni da teror vrše.

ANDRIĆ (kao da mu se nešto prigovara riječima, skrivajući mu ih): Objasnite mi kako je moguće da u jednom istom čovjeku mogu da žive, uporedo, ludi, crni prorok i istinska veličina duha?

ISLJEDNIK (zatečen): Uistinu, ove rijetke pohvale vama brzo se gube u ovoj opsežnoj knjizi tužitelja vaših, jer odmah iza toga isti taj zamjera vam da izgon židova, sefarda, iz Španije, kršćanske zemlje, niste iskoristili da pokažete kako su se ti Židovi sklonili u Tursku, odnosno Bosnu. Strana 430. Pored toga, govoreći o teškoj sudbini Židova, vi ste prešli preko genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, iako ste upravo u to vrijeme pisali svoje romane.

ANDRIĆ (ne puštajući osmijehu da se razvije): Sličnost između književnika koji je napisao dobru knjigu i generala koji je dobio veliku i odlučnu bitku – delo se ceni, ali posle nastaje pitanje što da se radi sa autorom koji postaje smetnja da se potpuno uživa u delu. Najbolje rešenje – smrt.

ISLJEDNIK (pokretima ruku iskazuje negodovanje): Vama znani Šukrija Kurtović ponavlja i u ovoj optužbi svoje, već otprije poznate, stavove da u cijelom romanu vašemu nema nijedne lijepe riječi o bosan-

Nikola Šimić Tonin

107

skim muslimanima. Vaša djela, u tom pogledu, ...ne mogu zadovoljiti ni estetski, ni etički. sve to, zapravo, miriše na rasizam... – njegove su riječi sa strana 433 i 434. Govori da pričate ...samo o mržnji i nasilju, o krvi i nožu... Vaša su ...djela pravi anahronizam za našu današnjost. Ta djela izazivaju kod muslimana pravi revolt.

ANDRIĆ (opušteno ravnodušan): Ja nisam knjiga koja godinama stoji na polici, pa kad je god otvorite na istoj strani, ona kazuje isto. Zato ne tražite od mene takvu mehaničku doslednost, nego ispitajte ima li ili nema nekoga napretka i doslednosti u mom celokupnom razvitku, pa me po tome sudite.

(Isljednikove usađene oči su sjajne, ali je to težak, olovni sjaj, tako da se, gledajući tom čovjeku u lice, neprestano pitate vidi li on zaista stvari oko sebe i kako ih vidi?)

ISLJEDNIK: Neki se Kurtovićevi sudovi zaista teško mogu braniti. na primjer, tvrdnja da ne volite Bosnu, jer vam je ona ...suviše istočnjačka..., smetaju mu otkucaji satova sa crkava i sahat-kula, jer neotkucavaju istovremeno. Strana 433.

ANDRIĆ (bez grča na licu, kao osjenjen svjetlom iznutra): Ja volim sve, ali najviše volim strpljenje i karakter.

ISLJEDNIK (razigran riječima): Rizvić, vaš krvnik, na kraju kritičkoga dijela o vašoj Travničkoj hronici, ipak priznaje nadahnuti završetak romana, kada o prolaznosti svega na svijetu, pa i Napoleonove vladavine, Hamdi-beg Teskeređić govori istočnjački mudro i slikovito. On čak misli da u njegovim riječima ima tragova poznatih Gundulićevih stihova iz Osmana o prolaznosti svega i varljivosti ljudske sreće. Pa, evo, i to bi i prođe, digoše se carevi i salomiše Bunapartu, konzuli će očistiti Travnik. Pominjat će se još koju godinu. I sve će opet biti kao što je po Božijoj volji oduvijek bilo. Rizvić taj osvrt završava riječima: ...Ova univerzalna misao da će sve biti i proći ostaje kao stalnost ljudske mudrosti i logika egzistencije u vremenu i prostoru.

ANDRIĆ (netipična tona, riječima intimnim): Za mene je najbolje kada ja pišem, a ne govorim i kada se o meni ne piše i ne govori.

ISLJEDNIK (podbadajući): I za vaš roman Prokleta avlija, objavljen 1954. godine, kaže da ste ...u njemu zaokružili svoju negativnu predsta vu Istoka i Turske na samom središtu Osmanlijskog carstva..., ali ste u isto vrijeme sačuvao vezu s Bosnom u fra Petru kao očevidcu, pripovijedajući zbivanja u Prokletoj avliji: ...Ovim se romanom još više utvrđuje predstava o pogubnom učinku turske vladavine na ovu zemlju i njene žitelje.

ANDRIĆ (oguglao na sve): Mi, pisci, zamislimo neku okvirnu temu za pripovetku ili roman, manje ili više svesno, ali sve one sporedne teme

108

Književna Rijeka / DRAMA

koje iskrsavaju u toku rada, a koje čine deo i karakterišu ga mnogo bolje i šire od osnovne teme, sve one niču bez plana i predviđanja, odnekud iz naše podsvesti, iz sjećanja za koja nismo ni slutili da žive i postoje. Neke od njih su tako neočekivane i čudne da ne smemo da ih unesemo u delo ili ih upotrebimo izmenjene i ublažene, samo kao nagovještaj.

ISLJEDNIK (zatečen iskrenošću odgovora): Vi se i ovdje skrivate iza velikih likova, naročito anonimnoga mladića – zapravo, sebe – koji se javlja na početku i na kraju romana. Zaklonio se iza historije kao hronike, predaje, mita i priče, memoara i putopisa. Strana 442.

ANDRIĆ (nestrpljivo čekajući da dobije riječ): Strasti žive u nama, kao bakterije u organizmu. Njihovo je dejstvo i štetno i korisno, i stvaralačko i razorno. One nas razjedaju i slabe, izazivaju ružne bolesti, ali su u isto vreme pokretači velikih, nesebičnih, opštekorisnih dela za koja, bez njih, ne bismo nikad bili sposobni.

ISLJEDNIK (nekako pravdajući se, kao da u naramak slaže prste kao za ogrijev drva): Već u samome imenu ovoga zatvora, Prokleta avlija, panoptikum je gnusobe, gadosti i zločina, patologija zla i manijaštva, svega onoga što ste već izlagali u svojoj prozi. I ovdje su, kao u prijašnjim djelima, mnogi likovi psihopati, sve odreda Turci, to jest Osmanlije i Bošnjaci. Tako navode vaši... znate već koji, u (ne)djelima svojim.

ANDRIĆ (vidan mir sudbine lebdi mu na duši i licu): Eh, šta ćete? I najbolje namere i najlepši planovi vrede samo onoliko koliko su ostvarivi.

ISLJEDNIK (dodajući glasu malo oštrine): Ne da nam se od Rizvića dalje, koji, eto, navodi, nabacujući se blatom na vas: ...Andrić je “Prokletu avliju” kao Karađozovo pozorište i sam ovaj lik psihološki zlokobno i fizički nasilno preobrazio u satanističku deponiju turske podmuklosti, gadosti i zla... Strana 452. ...Tu su vidljive historijske krivice poturčenih, islamiziranih Slavena u Bosni, kojima je prožeto cijelo njegovo djelo... – to jest, vaše – na strani 453. tvrdi za vas Rizvić.

ANDRIĆ (kao da istjeruje mrak iz očiju): Mogu slobodno da kažem, sve što sam imao od života skupo sam platio, a najskuplje ono što nisam uopšte imao, to jest što sam imao samo u želji i mašti.

ISLJEDNIK (kao da zida po kalu kaldrme): U svojim razmišljanjima, zaključuje on za vas: ...Dobar pisac, da je čovjek taki – što bi rek’o Mažuranić.

ANDRIĆ (oprezno, sa sumnjom da je možda to već rekao jednom, sa naznakom da mu se oprosti ako je, ali ima želju to reći jer to je očito nešto što se ne želi čuti): Pljuvali su u tu vodu i brljali po njoj kao svinje, a sad, kad moraju da je piju, čude se što je mutna i gadi im se.

Nikola Šimić Tonin

109

ISLJEDNIK (zatečen odgovorom, dajući glavom znak da i nije baš sve razumio): ...U ovom zatvoru vidljiva je... – uzeo se Rizvić zatvora kao pijan plota – ...već prije spominjana antiturska, kršćanska povezanost pravoslavnih i katolika.

ANDRIĆ (bez želje da se brani ili, nedajbože, pravda): Noćni snovi su vrsta drugog sveta, u njima bismo redovno kažnjavani za naša dela iz života, to jest iz minulog dana. Ali nekako čudljivo i proizvoljno. Ili se kazna vrši po normama koje ne znamo i ne slutimo.

ISLJEDNIK (ne trudeći se razumjeti odgovor): Čitam i dalje evanđelje po Rizviću... Prije odlaska fra Petra iz Carigrada, on navodi još jednu uopštenu vašu misao, ovaj put o budućnosti turske carevine, ali i svakoj nasilnoj vlasti: ...ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.

ANDRIĆ (odmahuje rukom): Svaki od nas, po rečima Kirilova, želi da ima drugu i drugačiju glavu sa lepim licem, a ne pita se da li je zaslužio i ovu koju nosi.

(Isljednik rukom poziva stražare koji uvježbanim korakom, ili bi se prije reklo trkom, ulaze/utrčavaju. isljednik naručuje kavu i vodu, nudeći i Andrića.)

ISLJEDNIK: Da ne navodim, već se počinje podrazumijevati da je to Rizvić, a on završava svoj tekst o vama i drugima vašim romanima zaključkom da je ...u panorami opusa... Vaš jedan ...drugi, viši luk spojio Bosnu sa Stambolm i Stambol sa Bosnom u romantičarskom doživljaju i zlokobnom historijskom uvjerenju njegove doktorske dizertacije. Strana 471.

ANDRIĆ (u labirintima riječi): Često primjećujem kako se kod pisanja sporije rađaju u meni slike nego nekad i kako ih brzo zaboravljam.

Traži se veći napor volje i jači zamah, treba mi više da bih preskočio prepreke koje sam nekad preskakao s mesta – iz ćusteka, kako kažu deca u Bosni. Ali kad uspijem da učinim taj napor, rezultati nisu manji od nekadašnjih. slikovito rečeno, u mom rudniku ima još šta da se vadi, samo treba sve dublje silaziti.

ISLJEDNIK (zatečen dušom koja sve teže održava svoju ravnotežu): Vaš nedovršeni roman, objavljen poslije... Vera Stojić, Petar Đađić, Mu harem Pervić i Radovan Vučković naveli su dosta obimnu literaturu, prema kojoj tvrde da ste pisali roman, nazvan od njih Omer-paša Latas.

ANDRIĆ (nemalo iznenađen): Za pisca nije najstrašnije biti nes’vaćen, nepriznat, osuđen na oskudicu i samoću. Najteža kazna i najgora ne-

110

Književna Rijeka / DRAMA

sreća za jednog pisca, to je naći se protiv svoga naroda, izvan zdravog i produktivnog dela društva.

ISLJEDNIK (kao da riječi razabire na prste): Odmah u početku ovog teksta – već slobodno mogu reči vaš Rizvić, jer taj vas ne pušta – kaže da i ovaj vaš gore spomenuti roman ...završna točka književnog oživotvorenja njegove dizertacijske koncepcije i pokušaj oslobađanja od jednog traumatičnog opterećenja vlastitog života, kompleksa renegatstva. Strana 474.

ANDRIĆ (izmoren u sebi): Svaki čovek vredi onoliko koliko životne radosti ima u njemu, i to ne bučne i spoljne, nego tihe, duboke i unutarnje radosti koja je upućena na stvaranje u opštem interesu.

ISLJEDNIK (klati glavom lijevo-desno, kao da isto tako važe, odgoneta, gore rečeno): Za vas – znate tko – govori da ste, pored toga, bili opsjednuti i opisom ličnosti Ivana Jukića, ali to niste uspjeli napisati. Po vama, glavni lik, vodilja romana, a po Rizviću, Omer-paša Latas je Mihajlo Mićo Latas iz Ličkog sela Janje Gore, rođen u Ogulinu 1806. godine, pravoslavni Srbin-poturčenjak koji je iz austrijske vojske prebjegao Turcima. Za njega se govorilo da je ugušio čak šesnaest buna širom turske carevine.

(Andrić krajičkom oka lovi sunce koje se smješka blagim zrakama i na uho mu šapće o nebu safirne boje, iza spuštenijeh zatvorskih grilja, načetih zubom vremena.)

ANDRIĆ: Istina je da u ljudskim sukobima i borbama bez gužve i mržnje nema uspjeha ni pobjede nad neprijateljem, ali ko prema svome neprijatelju u toku borbe ne osjeća i osnovno ljudsko poštovanje – slabi time sâm svoj položaj i tako neće moći pobijediti. Vidio sam da mnogi rodoljubi koji slepo obožavaju svoju zemlju ne daju nikom da reč jednu nepovoljnu ili samokritičnu kažu o njoj. Čudno je samo kako ti isti rodoljupci, kad god se povede govor o ma kom od njihovih sunarodnika, sude strogo, često i nepravedno, i kako nemilosrdno i bezobzirno izražavaju taj sud.

ISLJEDNIK (slijedovi neizmoždane šutnje, iščekivanje riječi): Opet ćemo malo o Rizviću, koji priznaje da lik Omer-paše Latasa spada među umjetnički najbolje i psihološki najuspješnije vaše likove...

ANDRIĆ (nadnesen nad sobom, vremenom zemnim i sudbinom ljudskom): Samo se radom ili hrabrošću može postići ugled među ljudima, prisiliti ih ne da vas vole i nagrade, ali svakako da vas cene i poštuju.

Naravno da je rad bolje i sugrnije sredstvo, jer hrabrost nije od prirode svakom dana, a osim toga, za nju se ređe i prilika pruža, dok je za rad i radljivost uvek ima. I ne govorim ovdje o unutrašnjem zadovoljstvu koje čovek ima od dobro svršenog posla i koje svakako vredi

Nikola Šimić Tonin

111

više od svih nagrada i priznanja ljudski.

ISLJEDNIK (promišlja: proljeće u ovom bezvremenu koje je došlo na velike mahove, uh...): Da ne zagubimo nit vodilju, u svom djelu Bošnjake nazivate muslimanima ili bosanskim muslimanima, jer se tada oni, po vama, odvajaju politički i vjerski od Turaka. U vezi s Latasom, njegov renegatski položaj iz koristoljublja opisujete u duhu poznatoga Njegoševog stiha Poturči se plahi i lakomi. Rizvić kaže da je Omer-paša Latas imao edipovski kompleks oca, kao i vi. Sličnost Omer-paše Latasa i vas je u tome što se vaš pložaj može uporediti s njegovim odvajanjem od Zagreba, Hrvatske i renegatskim približavanjem Beogradu i srpstvu. Dodajmo tome knjigu jednoga vrličkog fratra, obimnu i – izraženo u kilogramima – dobrano tešku, o tome kako ste prevarom završili među Srbima; knjige drugih gdje vam se ne niječe pravo da budete Srbinom, samo niječe na tu vašu veličinu na ono prevara, kada vam je Hitler biljegom, kao zadnjeme Jugoslovenskome – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – koji mu je predao akreditivna pisma, dao mogućnost odabira zemlje i vaše želje da dođete u Zagreb, što je preko Budaka spriječio, govorilo se, Krleža.

Bliže je istini Budak, uz sva nastojanja Pavelića da ipak dođete, znanoga kao velikoga štovatelja vašega književnog djela... Vratimo se na ono o Hitleru. Tu mogućnost, biljegom svoga prstena, amenovao vam je – i ne samo to – Hitler, a tu prisnost baštinili su uistinu samo rijetki, što vam je i bila zaštita cijeloga rata i izričit Hitlerov nalog tajnoj policiji da se pazi na vas. Jedan ste od rijetkih koje je Hitler s uživanjem primao i, mimo protokola, zadržavo u razgovoru... I vaš položaj za okupacije u Beogradu, položaj kino-cenzora, pregledavanje, puštanje ili odbijanje za prikazivanje filmova – to je iz izvora – može se bez ustručavanja reći za tadašnje filmaše, bila pogodnost i svojevrsna zaštita. Česta izloženost pitanja pripadnosti i izletio upit Šegedinove tajnice: Jeste li vi hrvatski pisac? Odgovorili ste: Zovite me lončićem, samo me nemojte razbiti! (važući hoće li pitati ili ne) Mene osobno muči pitanje... naime, često se čini da je vaša proza posvećena muškim likovima, međutim značajan broj žena prodefilirao je vašim štivom. Zanimljiv je položaj žene u patrijahalnim zajednicama, ali i u građanskim sredinama. Najviše se, po meni, bavite projekcijom žena i ženskosti u očima i životima muškaraca. Muško-ženski odnosi u vas su trusno područje, podjednako pate... Muškarci pate zato što žene nisu onakve kakve su oni očekivali da trebaju biti... Kada žene pate, to je zato što su muškarci onakvi kakvi jesu. Žena je kod vas kapija na ulazu i izlazu iz života, u neprekidnom traganju za idealnom ženom koja stalno izmiče... (rukom daje znak da i ne očekuje odgovor na svoje promišljanje. i ne čekajući ga, nastavi dalje) Književnik i znanstvenik iz Rame, Rajko Glibo, ističe da ste to vi sasvim

112

Književna Rijeka / DRAMA

jasno kazivali svima onima koji su to željeli čuti i takvim prepoznati.

Ni vaš štićenik Zuho Džunhur, tako nekako, nije otrpio ne pitati vas o vašoj književnoj hrvatskoj ili drugoj pripadnosti. odgovorili ste, kako se nalazi u njegovoj ostavštini – Bilješke i razgovori – tako on citira, tako je bar došlo do mene od onih što su sređivali ostavštinu i rukopise: Da sam pas, bilo bi više nego dovoljno dokaza da me se proglasi auhtotonom vrstom, pa ako hoćete i hrvatskom, ali ja sam književnik ili sam to svo ovo vreme želeo biti. Pripadam svima onima koji me hoće, ali neću da me se deli! Vi očito od hrvatstva, hrvatskoga određenja, bježite kao vrag od križa. Vječiti u agonijama iluzija...

ANDRIĆ (zakovan bolesnom šutnjom, nesklon odgovoru): Čiji sam, da li biste pitali da nisam što jesam? da li biste tako bili sretni, mojim hrvatstvom, te me pravdali onom bosanskom: pošto bi se poturčio? ni pošto; iz inata bi’ i džabe. Nakon moga izgona iz Zagreba, zbog animoziteta prema ovoj mojoj bosanskoj nadodanici Krleže i kruga oko Krleže koji nije dopuštao da se moje ime izgovori u njegovoj blizini, na to i sva druga pitanja, odgovori su u mojim delima...

ISLJEDNIK (fizički osjećajući snagu prostora): Vraćamo se Rizviću, koji zaključuje da zbog intimnoga usmjerenja u vlastitu dušu i osjećanja renegetskog kompleksa, koji se psihološko-stvaralački oslobodio u Omer-paši Latasu, ovo djelo niste ni mogli završiti i da ste i sami rekli: pomišljam kako bi bilo najbolje da dignem ruke od te knjige; u javnosti se o ovome djelu govori kao o sarajevskoj hronici.

ANDRIĆ (pogleda uprtog vrh cipele): Meni ni jedna stvar na svetu ne znači mnogo, ne znači ništa, ako se o njoj ne može nešto kazati, i to kazati drugačije i lepše nego što je to ikada ranije rečeno.

ISLJEDNIK (već umorno, klonulih ruku): Što bi se na kraju moglo reći o optužbama knjige za vama i vašim djelima, odaslane... koja vas najviše tereti i propituje, Rizvićeve knjige Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu. Zašto je dr. sc. Muhsin Rizvić, nesumnjivo vaš dobar poznavalac, poznavalac vašega književnog djela – i nedjela, što spočitava – od svih dosadašnjih kritičara dodao jednu od najnegativnijih ocjena vas, i to ne samo kao književnika, nego i kao čovjeka. ...Kako je moguće da takve negativne osobine jednog i jedinog južnoslavenskog nobelovca, po rođenju neospornoga Hrvata iz Bosne, kritika nije primjećivala pustih godina prije, a to se trebalo vidjeti već u njegovim prvim djelima, ponajprije u Disertaciji iz 1924. godine?... – pita se rečeni Rizvić. Na ova i slična pitanja tražimo vaš odgovor, jer to u vremenu preosjetljivom prošlosti, i još uvijek nesigurnome, teško je bilo dobiti. Znam, odmah ćete reći, vi ili netko drugi u vaše ime, da je Rizvić, kao pripadnik jedne specifične kulturne i etničke, odnosno narodne skupine, koja se negdje od 1971. godine naziva

Nikola Šimić Tonin

113

muslimanima, a tek u novijem vremenu Bošnjacima, zaista s razlogom mogao u sebi nositi osjećaj ugroženosti, inferiornosti ili diskriminacije u bosanskoj sredini u kojoj su se, stjecajem povjesnih okolnosti, bosanski muslimani, iako i sami pretežno slavenskog porijekla, našli nakon odlaska Turaka. U sredini često nesklonih, slavenskih, kršćanskih naroda. Na donekle sličan način, i u starijem i u novijem vremenu, pripadnici tri kršćanska naroda također su zbog različitih razloga, a naročito zbog višestoljetne turske vlasti u Bosni, imali osjećaj ne samo inferiornosti, nego i neke vrste krivice zbog pripadnosti drugoj etničkoj ili nacionalnoj skupini. Neki tragični događaji iz Drugog svjetskog rata i iz naše novije povjesti samo su pojačali frustracije takve vrste.

(Isljednik, osušenoga grla, posegnu za praznom čašom pred sobom, tražeći pogledom stražara koji ga je neprestalno držao na oku i, bez zapovjedi, ode po vodu. Andrić je zagubljen u tmini daleke šutnje, čiji odgovor bar ovaj put, isljednik i ne očekivaše, već zadivljen sobom zapojasa riječ dalje...)

ISLJEDNIK (ispivši naiskap donesenu vodu, nastavlja): Prema tome, treba uvažiti činjenice da su se i kod vašega progonitelja mogli pojaviti takvi osjećaji ugroženosti ili nepravde prema vlastitome, muslimanskom narodu, ali je teško objasniti zašto on svoju vrlo oštru kritiku usmjerava upravo prema vama, koji ste, obično, služili kao primjer umjetničke i humanističke širine tolerancije i objektivnosti. (više i ne pogledavajući u Andrića, dostatan samome sebi, isljednik nošen bujicama riječi grabi dalje) Istina je također da ste vi, i po svom hrvatskom kršćanskom podrijetlu i po odgoju i obrazovanju, vezani u prvome redu uz zapadnoeuropska shvaćanja i kulturu, ali i jedan od najboljih i najsvestraniji poznavalac i tumač istočnih, islamskih kultura. Zbog vrijednosti ugleda Nobelove nagrade koju ste dobili, vi ste čitalačkoj publici cijeloga svijeta otkrili tada malo poznatu bosansku sredinu, specifičan život muslimanskoga življa, pa čak i Vaš procjenitelj-progonitelj kaže da su vas neki kritičari između dva rata nazivali najboljim muslimanskim piscem. Hrvat ste koji je stilizirao srpski jezik, dignuvši ga na razinu koju još nitko ni blizu dosegnuo nije. sa zdravom se pameti kosi izuzimati vas iz hrvatskoga kulturnoga bića. iz svakoga slova izbija bosanski biljeg. Da se pošteno razmišljalo o Jugoslaviji kao zajednici jednakopravnih naroda, vi biste bili obrazac jugoslavenskog pisca, Sarajevo bi tada bilo glavni grad, ali... srpskom voljom Jugoslavija je od svog početka bila agonija jedne iluzije. Miloš Crnjanski nazivao je bolesnicima sve one koji su vas dovodili u vezu sa srpskom književnošću, a vas srpskim piscem.

Na tragu Rizvićeve teze, koju on doslijedno razvija, da ste Bosnu u vrijeme turske vlasti, a onda i muslimanski živalj uopće, namjerno prikazivali kao tamni vilajet, zemlju mržnje i nasilja, može se opće-

114

Književna Rijeka / DRAMA

nito konstatirati da je ovakva ocjena vas kao čovjeka i književnika, za poznavaoce vašega djela, neuvjerljiva, neargumentirana, koju ja u najvećem njenom dijelu odbacujem, jer postoji veliki broj likova iz muslimanske sredine koji su očigledno izrađeni s mnogo ljudske topline i simpatija. S druge strane mnogi, koji će zasigurno biti... moraju uzeti u obzir objektivnu činjenicu da višestoljetna turska vlast u ovim kršćanskim krajevima nije ni mogla biti primljena drugačije nego što ste zapisali u svojoj Disertaciji, uz spomenutu ogradu da to ne znači negiranje i odbacivanje islamske kulture uopće. Islamska je vjera zaista prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga, pa je zato turska vladavina za naše zemlje, o tome sumnje nema, bila fatalna, što je sve dovelo do nazatka u svakome pogledu... Iako su – kako kaže Midhat Begić – muslimani u Bosni, pod turskom carevinom, imali povlašteni položaj, ipak ih to nije spasilo od zaostajanja u odnosu na druge susjedne narode... O toj izoliranosti bosanskih muslimana piše i Meša Selimović u romanu Derviš i smrt, kada kaže da je upravo muslimanska zajednica od svih drugih bila zatvorenija. Ostavimo vremenu da sudi o svim pitanjima postavljenim vama – i sami ste rekli: odgovori su u vašim djelima – kada pitanja budu oslobođena predrasuda i opterećenja naših generacija i našega vremena. Činilo mi se prije ovoga spora da je o vama sve – ili gotovo sve – rečeno; sada izgleda da vi i vaš slučaj čekate tek prave isleditelje tomu. Nakon svih ovih spoznaja zasigurno dorastao nisam... ali jedno je neprikosnoveno, veličanstveno u svoj svojoj veličini i više nije tajna kako ste potukli Tolkina pri nominaciji i glasovanju za Nobela, bez ijednoga glasa protiv vas, a bilo je tu imena poput Lowrencea Durrella, Roberta Frosta, Grahama Greena, Alberta Moravije i toliko drugih...

(Nakon podulje stanke, iščekujućeg mira i nadolazeće, odnekuda, sve gušće i gušće izmaglice, isljednik zamoli Andrića, pa i sâm s pisarom i stražarima dođe na sredinu pozornice. Tada zaplješće rukama, što bi znak da na pozornicu počnu dolaziti i likovi iz Andrićevih dijela i prilaziti piscu. Magla je sve gušća i gušća, žamor sve jači i jači i tek vidni, a teško razgovjetni razgovori sjena. kad sve utihne i nestade pozornice, prostor ispune police s knjigama.)

(Zastor)

Nikola Šimić Tonin

115

*** Šimić Tonin, Nikola (Crkvice, Zenica, BiH, 1962.) pjesnik je, pripovjedač, putopisac, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu i esejist, književni, kazališni i likovni kritičar te tekstopisac. kao stipendist Istraturista iz Umaga radio je gotovo sve poslove u ugostiteljstvu – od konobara do voditelja ugostiteljskih objekata. kraće vrijeme radio je i kao nastavnik praktične nastave za konobare. Živio je u trideset i šest gradova, od toga, u kraćim razdobljima, u jedanaest gradova u brojnim europskim zemljama. Aktivno se služi njemačkim, ruskim i talijanskim jezikom.

Objavljene su mu knjige: Rukama zaustaviti vjetar (pjesme; Matica Hrvatska, Knin, 2000.), Nebeska drva (priče; Matica Hrvatska, Knin, 2000.), Kraljevna u kapi rose (pjesme za djecu; Matica Hrvatska, Knin, 2002.), Selice i stanarice (slikovnica, konkurirala za nagradu Ovca u kutiji; Matica Hrvatska, Knin, 2002.), Bilo je to jednom sve zbog kiše (pjesme; Matica Hrvatska, Knin, 2004.), Kralj Zvonimir (poema; Matica Hrvatska, Knin, 2004.), Host (likovna monografija; Matica Hrvatska, Knin, 2006.), Posudionica snova (pjesme; Matica Hrvatska, Lastovo, 2009.), Ustani kada kažeš Vukovar (poema; Privlačica, Vinkovci; Matica Hrvatska, Zadar, 2010.), U vatrama rata u vatrama krvi (domoljubna poezija; HKD Napredak, Knin, 2011.), Svratište riječi (ode, haiku i druge pjesme; HKD Napredak, Zadar, 2011.), Svratište riječi (ode, haiku i druge pjesme; www.digitalne knjige. com, Zagreb, 2012.).

U pripremi za tisak su knjige: Mi sanjamo u boji ( pjesme za djecu), Agonija jedne iluzije (dramski ogled o životu, radu i hrvatstvu Ive Andrića), Drug uredni i pošteni (monodrama), Otok Krapanj i krapanjski spužvari (znanstveno-istraživački rad), Ulicom vlastite duše (ogledi i prosudbe), Azilanti (roman)...

116

Književna Rijeka / DRAMA

NIKOLA TUTEK

Baš ništa nova LICA: Mia i Arsen (supatnici u poduzetnosti) Ema i Leo (sadist i agresivac) Lola i Dino (anđeo i zavodnik) Zita i Dalen (realistkinja i sanjar) Ana i Eric (sukrivci u nepoznavanju jezika)

Eksplozivna mješavina Mia i Arsen (supatnici u poduzetnosti) (Dnevni boravak lijepo uređenog, modernog stana. Na kauču, okrenuti leđima prema gledalištu, sjede Mia i Arsen s dopola punim vinskim čašama, između njih pola metra razmaka, a pored kauča, na podu, dvije napola prazne boce vina. Gledaju netremice u okićenu jelku u kutu. Ispred njih je veliko zidno ogledalo u kojemu vidimo njihova lica. Desno od njih je stol, na stolu još sedam praznih boca vina. Lagana glazba. Arsen pali cigaretu.)

MIA: Nikad nismo imali ovako lijepu jelku. Vidi se da je nisi ti birao.

ARSEN (promumlja): A-ha.

MIA: Koliko je sati? (pogleda prema zidnom satu) Hej, uskoro se moramo spremiti! Kada se nalazimo s ostalima?

(Arsen ni najmanje ne mijenja izraz lica. Mia uzima cigaretu, stavlja je u usta, nagne se prema Arsenu i pali cigaretu na žaru cigarete koja je u njegovim ustima. Arsen sad podiže obrve i uzdahne.)

ARSEN: Nisam trebao jučer toliko popiti. I tako se prežderavati. Imam stravičan proljev.

MIA: Trebali bi’ ranije krenuti na trg. Nadam se da ćemo naći dobro mjesto, odakle ćemo lijepo vidjeti vatromet. Kažu da će ove godine biti veličanstven.

ARSEN: Ubitačan proljev. (uzdahne) Nadam se da me neće uhvatiti na trgu. To bi tek bio pravi vatromet!

(Mia otpuhne velik oblak dima, procijedi osmijeh iz pristojnosti i kimne

Nikola Tutek

117

glavom.)

MIA: Nikada se neću naviknuti na taj tvoj opori humor.

ARSEN: I ne moraš! Ako se navikneš, bit ću ti dosadan.

(Mia pogleda Arsena sažaljivo. Na rubu je smijeha.)

ARSEN (pomalo nervozno): Uostalom, vatromet je svake godine u dlaku isti. Potpuno isti.

(Mia dotoči vina u svoju i Arsenovu čašu. Šute.)

ARSEN: Boli me trbuh. Gadim se sam sebi. (otpije vina) Koliko smo novih godina proveli zajedno? Pet, šest?

MIA: Osam, Arsene, osam.

ARSEN (promumlja): Da, da.

(Arsen pogleda Miju. Ona pilji u jelku. Stavlja ruku oko njezinog ramena.

Ruka neprirodno visi.)

ARSEN: Osam dobrih godina, Mia. Pravi si drug!

MIA: Pravi drug? (naceri se, a Arsen povlači ruku) Pravi drug. Arsene, poslušaj me. kad sam tako dobar drug, oženi me ove godine.

(Arsen naglo ustaje s kauča i prilazi stolu. Uzima sa stola kutiju s petardama i vrti je među prstima.)

ARSEN: Jedva čekam! Znaš kako volim petarde.

MIA (kroz smijeh): Arsene, ne boj se. Ne budi dijete. Dođi ovamo!

(Arsen se vraća i sjeda na kauč, sada još dalje od Mije. Ona se smije.)

ARSEN: Molim te, nemoj me opet daviti brakom.

MIA: Zašto? To je sasvim normalna tema.

ARSEN: Jest, ali ne iz tvojih usta.

MIA: Zašto?

ARSEN: Što zašto, zašto, zašto? Zato što nisi iskrena. Ti se, kao, želiš udati za mene?

MIA: U trenucima slabosti, da. Upravo zbog toga i postoji brak – da bismo dobili utjehu i sigurnost kad smo najslabiji.

ARSEN: Ne, Mia. brak postoji da bi ljudi provodili život s nekim koga istinski vole. Za utjehu i sigurnost je dovoljno opeglati kreditnu karticu.

(Mia se naceri cinično. Dolije vina sebi i Arsenu.)

MIA: Oh, zar ti, od svih ljudi, zaista vjeruješ u trajnu, istinsku ljubav?

Postaješ romantičan kad imaš proljev? I zar želiš reći da me ne vo-

118

Književna Rijeka / DRAMA

liš? Uopće ne voliš?

(Arsen se trgne kao probuđen i zagleda se u Mijino lice.)

ARSEN: Naravno da te volim!

(Arsen se približi Miji na kauču i zagrli je. Ona se nasmiješi.)

MIA: Znaš, ovakve veze, bez previše strasti, bez gomile osjećaja, bez dramatičnih zapleta... Vjerujem da su ovakve veze među ljudima naj trajnije i najčvršće.

ARSEN (zamišljeno): Da. MIA: Što – da? (nervozno se odmakne od Arsena) Što – da? Mrzim kad se tako zamisliš i tupavo fiksiraš pogled na jednu točku i... Potvrđuješ svaku moju riječ – da, da, da. jebeno da!

ARSEN (iznenađeno): Što ti je odjednom?

MIA: Ne potvrđuj riječi s kojima se ne slažeš! Makar pet minuta budi čovjek i reci što misliš!

ARSEN: Što mislim?

MIA: Nesretan si sa mnom, nesretan do bola i očaja, ali ne možeš pobjeći!

Nemaš muda otići!

ARSEN: Ne radi se samo o mojim mudima, ti to dobro znaš. Želiš li da odem? No dobro, idem. Sutra. Prodat ćemo firmu i svaki se vratiti u jad iz kojeg smo došli.

MIA: A ovo nije jad? Arsene, kako možeš živjeti sa sobom, kako se možeš pogledati u ogledalo?

ARSEN: Isto kao i ti. Ta sva pitanja postavljaš sebi. Analiziraš svoju vlastitu psihu. naravno, preko mojih leđa. Rekao sam ti milijun puta da me to živcira. Odi u spavaću sobu, sjedni pred ogledalo i razgovaraj sama sa sobom.

(Arsen ušuti. Neko vrijeme oboje sjede bez pokreta i zvukova. Potom se Arsen trgne kao uboden iglom.)

ARSEN: Uostalom, osnove psihologije...

MIA (prekine Arsena još energičnijom gestom): Ma, dosta mi je više osnova psihologije, jebo te! Svako malo spominješ osnove psihologije... Tko ti time puni glavu?

(Arsen dohvati bocu vina. Prazna je. Ustaje i odlazi do hladnjaka. Uzima novu bocu vina i otvara je. Mia pali cigaretu.)

MIA: To vino ti neće pomoći s proljevom.

ARSEN: Jebe mi se!

Nikola Tutek

119

(Arsen prilazi kauču, sjeda, napuni dvije čaše vinom. Uzima cigaretu iz Mijinih usta. Ona okreće očima i pali novu.)

ARSEN: Uostalom, otkud ti ideja da sam nesretan s tobom? Imaš pravo, naša veza nije vrtoglava romansa s puno suza, uzdaha, poljubaca, nesretnih rastanaka, sretnih sastanaka i sličnih gluposti. Ali meni je odlično s tobom.

MIA: Jer sam odličan drug.

ARSEN: Jer nema pritiska, nema ljubomore, gorčine, teških osjećaja. S tobom je tako lako.

MIA: Sereš, Arsene. U početku je bilo i ljubomore i teških osjećaja jer si me volio. Onda si me prestao voljeti i imao si godinu dana apsolutne lakoće, bez osjećaja, s puno seksa. A onda sam ti postala teret.

Vratili su se teški osjećaji. A i ljubomora. Bolesna ljubomora na tvog mlađeg brata Dina, koji još uvijek slobodno šara svijetom... Tada si me se pokušao riješiti.

ARSEN: O čemu pričaš?

MIA: Što, zaboravio si? Prije četiri godine, kad si se spakirao i otišao gotovo bez riječi.

(Arsen se okrene tijelom prema Miji.)

ARSEN: Otišao bez riječi? Tada smo još uvijek živjeli u starom stanu. Ti si sjedila u kuhinji. Ja sam u dnevnom slagao robu u kovčeg. Rekao sam: Pun mi je kurac svega, odlazim. Pogledao sam prema kuhinji i vidio tvoja leđa. Nisi se niti okrenula, samo si mi mahnula. Otišao sam.

MIA: Oči su mi bile pune suza.

ARSEN: Lažeš!

MIA (napravi grimasu): Koga briga.

ARSEN: Da si rekla: ostani, bio bih ostao.

MIA: Da sam rekla: ostani? Vjerojatno sam te trebala na koljenima moliti... (Mia se krevelji) Ostani, Arsene, ne ostavljaj me! Dragi moj, tako se moli samo pravog muškarca!

ARSEN (napravi grimasu i odmahuje glavom): Što je, uzelo te vino?

MIA (naceri se kroz dim cigarete): Pravi muškarac bi me sada poslao u pizdu materinu. Ili bi me ošamario.

ARSEN: Mia, ako želiš prekinuti vezu, molim te, učini to. Nemoj mene natjeravati da ti dam povoda za raskid. Ja tebe – pljas, ti meni – zbogom. Kako lijepo, čisto i bez grižnje savjesti. Jednostavno – idi!

120

Književna Rijeka / DRAMA

MIA: Ne želim ti olakšati stvar. Želim ti da patiš sa mnom.

ARSEN: Ali ja ne patim! Istina, ponekad me mučiš, ali ja ne patim.

(Mia se primakne Arsenu. Zagrli ga.)

MIA: Ti si krasan suputnik. Šteta je što smo si tako zaribali život.

(Arsen gunđa i opet puni čaše vinom.)

MIA: Nisi se trebao vratiti kad si jednom otišao.

ARSEN: Morao sam se vratiti. Sve što sam imao u životu uložio sam u naš projekt. Znao sam da sama ne možeš voditi svu administraciju i paziti na sve te novce.

MIA: Romantično. Vratio si se zbog love!

ARSEN: Zbog moje, ali i zbog tvoje love! Uložili smo sve što smo imali.

I gaće smo stavili pod hipoteku!

MIA: Možda bi bilo bolje da smo umjesto love uložili ljubavi i razumijevanja. U nas dvoje.

ARSEN: Ne pričaj gluposti, Mia. Nisam se vratio isključivo zbog love!

Mi se volimo i cijenimo.

MIA: Podnosimo.

ARSEN: Malo tko je počeo ni iz čega i postao bogat već prije tridesete!

Mi smo to učinili, Mia. ti i ja, svojim vlastitim rukama!

(Arsen ispruži dlanove prema Mijinom licu, ona odmakne glavu s gađenjem. Potom opet napuni čaše vinom.)

MIA: Uh, tako si siguran kad govoriš o parama, pravi macho! (opet se krevelji, sad već posve pijano) Puno love, Mija, mi se volimo, gomile love! i cijenimo! (glasno se smije) ARSEN: Istina, lova čovjeku daje sigurnost. Svakom čovjeku. Tebi, možda, ne?

MIA: Naravno. Živjela sigurnost!

ARSEN (zagrli Miju i poljubi je): Imamo sve, Mija. Imamo čak i prekrasnu jelku. Nova je godina i...

MIA: I svejedno smo prokleto nesretni.

(Arsen se ljutito odmakne, ustane i zakorači prema stolu.)

ARSEN: Ma, ti nisi normalna! Pun mi te je kufer, stvarno!

(Arsen uzme kutiju s petardama i krene prema toaletu. Uđe u toalet, sjedne na školjku, ali ne zatvori vrata. Vidimo Arsena na školjci i Mijina leđa na kauču, ali njih dvoje se ne vide.)

Nikola Tutek

121

MIA: Voliš li me?

ARSEN (napinje se; zvuk liptanja proljeva): Volim!

MIA: I ja tebe. Ti si krasan suputnik.

ARSEN (i dalje se napinje; prdi; pa proljev): Hvala.

MIA: Hoćeš li me oženiti ove godine?

(Tišina. Arsen sjedi ukipljen i zagledan u jednu točku. Zvoni njegov mobitel.

Arsen se javlja. U pozadini se upali snop svijetla koje otkrije Anu. Ona nepomično sjedi na stolcu, šminka joj je posve razmazana oko širom otvorenih očiju. Bulji u prazno.)

ARSEN: Halo? Da? U redu. Nema problema. Naravno. Bok. (Snop svijetla se gasi, Ana nestaje.)

MIA: Tko je to bio?

ARSEN: Eric i Ana ne mogu doći na trg.

MIA: Odlično. Ni meni se ne ide. Na kraju se nitko neće pojaviti, kao i uvijek.

(Arsen se opet zamisli. Gleda, bez treptanja, u jednu točku. Vadi petardu iz kutije i igra se njome.)

MIA: Arsene, hoćeš li me oženiti ove godine?

ARSEN: Veza među nama je čvršća od bilo kojeg braka.

MIA: Onda nemamo što izgubiti.

(Arsen zamišljeno povlači vrh petarde po kresivu na kutiji. U jednom trenu petarda se zapali. Arsen prestravljeno ustane sa školjke.)

ARSEN: Jebem ti!

(Arsen brzopleto baci petardu u školjku i povuče vodu. Snažna eksplozija.

Dim. Školjka se raspadne u komadiće, iz zida šikće voda, Arsen stoji ukipljen, posve poprskan svojim izmetom. Kad se malo sabere, izviri licem iz kupaonice i pogleda prema Miji.)

ARSEN: Zovi ostale i reci da ćemo malo zakasniti.

122

Književna Rijeka / DRAMA

Čaša je izvor zadovoljstva Ema i Leo (sadist i agresivac) (Noć, pola sata prije Nove godine. Leo od podneva sjedi za računalom i igra 3D igrice. Pored ekrana računala je boca šampanjca i jedna čaša na dugoj nozi. Na kauču iza njegovih leđa, i nama okrenuta leđima, ispružena je Ema. Od podneva gleda nastavke neke serije koje vrti na DVD-u. Vidi se samo slika, bez zvuka – zato što Ema na ušima ima slušalice. Ona koristi slušalice jer je živcira Leovo lupkanje po tipkovnici. Leu je drago zbog slušalica jer ga živcira zvuk Eminih glupih serija. Izvana se čuju eksplozije petarda, glazba i vika pijanih ljudi. U sobi samo lupkanje po tipkovnici i, ponekad, Emin prigušen smijeh.)

LEO: Ne mogu vjerovati! Ubio me!

(Ema opijeno zuri u ekran. Njezino se lice pretvara u grimasu straha. Stavlja dlanove na slušalice.)

EMA: Ubio ga je! Ne mogu vjerovati! Što sada?

LEO: Evo me na trećem nivou! Ako me sad ubije, ubit ću se!

(Ema glasno prdne. Leo ne miče pogled s ekrana računala. Trza se, lupajući po tipkovnici.)

LEO: U pizdu materinu!

(Leo nervozno odgurne od sebe tipkovnicu i okrene se prema Emi. Po ekranu televizora spuštaju se slapovi imena u odjavnoj špici. Ema pogleda Lea, nasmiješi se i skine slušalice.)

EMA: Na kraju su ga ubili! Zamisli, od podneva gledam trideset i dva nastavka serije o čovjeku kojeg na kraju ubiju.

(Leo ustane sa stolca i premjesti se na kauč. Zagrli Emu. Ljube se.)

LEO: I mene su ubili. Na trećem nivou.

EMA: Ručak je bio fantastičan! Nikad nisi pripremio tako dobru hranu.

(Ema pročešljava prstima Leovu kosu.)

LEO: Za Novu godinu mora se dobro jesti. Što ćemo sada, draga?

EMA: Treba li ti računalo? Htjela bi’ samo na brzinu provjeriti e-mail.

LEO: Samo izvoli! Dosta mi je tog prokletog ekrana za danas... Gledat ću malo televiziju.

(Ema ustaje i sjeda na stolac pred računalom. Leo se ispruži na kauču.

Zamijenili su mjesta.)

Nikola Tutek

123

LEO (govori s daljinskim upravljačem u ruci): Samo požuri, uskoro se moramo spremiti i krenuti na trg naći se s ostalima.

(Ema ne odgovara. Lupka po tipkovnici. Odjednom stane. Potpuni muk.)

EMA (vrišti): Je li ovo tvoj drek iz nosa?

(Leo naglo ustaje s kauča i gleda prema mjestu na stolu u kojeg Ema upire prstom.)

EMA (i dalje vrišti): Pitam te – je li ovo drek iz tvog nosa? Odvratno!

(Leo gleda u tri mala komada osušene bale koje je tijekom dana izvadio iz nosa i zaboravio na stolu. Sram ga je i zbunjen je.)

LEO: Ma, sjedio sam tu cijeli dan... to je iz mog nosa... odmah ću baciti.

Odmah ću baciti!

EMA: Odvratno! Povratit ću! Ogavno!

LEO (govori, uzimajući balu sa stola): Pa to je samo nekoliko komadića...

EMA (prekida ga): Ne radi se o tome, Leo! Ja ovo više ne mogu podnositi! Pogledaj ovaj stan! Izgleda kao štala, a jutros sam sve pospremila.

(Leo izlazi iz sobe. Čuje se puštanje vode.)

EMA: Ja samo spremam, i spremam, i spremam, a ti sve uništavaš! Pogledaj gdje si ostavio hlače!

(Ema se ljutito osvrne po sobi. Potom sjedne pred računalo i duboko uzdahne. Smiri se. Krene rukama prema tipkovnici, vrisne i povuče ruke natrag prema sebi, kao da se opekla.)

EMA (vrišteći, gotovo kroz plač): Još ti je jedan zeleni ostao na stolu! Ljigavo!

LEO (ulijeće u prostoriju): Ma, što se preseravaš? Hlače sam ostavio tu jer smo se rano ujutro vratili kući. Tu su samo privremeno! Uostalom, ni ti nisi najčistija ženska...

(Ema mu dodaje čašu za šampanjac i prekida ga dernjavom.)

EMA: Zadnji komad bale ti je u čaši! Izvoli se riješiti toga!

(Leo se načas zamrzne s čašom u ruci. Posve je iznenađen i prepun bijesa.

Ema se okreće prema ekranu računala.)

EMA: Dosta mi je svega.

(Leo lupi čašu o pod. Zvuk razbijanja i struganja krhotina o parket. Ema se uplašeno trgne i pogleda u Lea.) EMA: Ti nisi normalan!

124

Književna Rijeka / DRAMA

LEO: Ja nisam normalan? Ma, pogledaj sebe! Uvijek mene kriviš za nešto! Zaboravio sam komad dreka iz nosa na tvom stolu, pa što onda, jebem ti? (Leo urliče) Ma, pogledaj sebe! Cijeli dan sjediš na guzici i gledaš usranu seriju, a Leo dvori! Leo prinosi ručak, Leo priprema čaj, a ti tu ležiš i drkaš s jednog DVD-a na drugi! I još se žališ!

EMA: Ti si cijeli dan lupkao po tipkovnici i stvarao smeće! Pogledaj gdje si ostavio omote od bombona! Na podu, naravno! Jutros sam sve počistila i pomela!

LEO: Ma, ne glumi žrtvu, ti, prljava ženturačo! Pereš suđe jednom u tjedan dana! Pometeš kuću jednom u mjesec dana! Ni jaje ne znaš ispeći!

Prljava si kao prase! I onda meni govoriš nešto?

EMA: Prljava sam jer sam odustala od svega! Kad vidim gdje sve ostavljaš svoje stvari muka mi je, pa ni ja više ne spremam svoje!

LEO (hvata se rukama za glavu): Ne vjerujem!

EMA: Ne mogu više živjeti u neredu! U ovom sam se svinjcu i ja počela ponašati kao svinja!

LEO: Začepi, idiotkinjo!

EMA: Ti začepi i počisti to staklo!

LEO: A ne, a ne, ljubavi! (Leo mlati kažiprstom Emi ispred nosa) Ovo staklo ćeš ti počistiti!

EMA: Nema teorije! Ti si razbio, ti čisti!

LEO: Ti si razbila čašu!

EMA: Jesi li ti normalan?

LEO: Ti si me natjerala da razbijem čašu! Ti ćeš čistiti!

EMA: Ti si totalni idiot!

(Leo je već lud od bijesa. Stišće šake i okreće se prema zidu. Svom snagom lupa šakom o zid pored stola s računalom.)

EMA (sada uplašeno): Ti nisi normalan!

LEO: Uzimaj metlu i počisti ovo staklo! I da si se smjesta očistila otuda, treba mi računalo!

(Leo, živčan, odlazi iz prostorije. Dere se. Ema je na rubu plača. Okreće se prema ekranu i tipka. Čuje se Leov glas.)

LEO: Ja sam prljav? Pogledaj sebe! Ovo suđe u sudoperu je puno plijesni! Tvoje jebene cipele su posvuda po hodniku, jaje ne možeš skuhati, ti nezahvalna glupačo! U životu nisam vidio prljaviju i neodgovorniju ženu!

Nikola Tutek

125

(Leo se vraća u sobu. Ide prema kutu, gdje je krevet. Sjeda na krevet i stavlja glavu u dlanove.)

EMA: Odbij od kreveta! Ako nađem samo jedan komadić stakla na krevetu, ubit ću te!

(Leo skače s kreveta i svom snagom odalami vrata ormara. Potom krene prema Emi.) LEO: Koga ćeš ti ubiti? Ha? Koga ćeš ti ubiti, glupačo!?

(Ema je posve uplašena. Skriva svoj strah napadanjem.)

EMA: Što je? Još ćeš nešto razbiti?

LEO: Razbit ću što god me volja! Razbit ću cijeli jebeni stan ako poželim!

EMA: Lupit ćeš me? Manijače!

LEO: Odjebi od računala! Hajde! Rekao sam ti da mi treba!

EMA: Ne idem ja nikuda. Ostajem na računalu jer moram provjeriti e-mail. Ti konačno pometi te krhotine stakla koje šlapama raznosiš po cijeloj kući!

LEO: Moraš provjeriti e-mail?

(Leo skače prema zidu i izvuče glavnu utičnicu iz struje. Ekran računala se zacrni. Ema ostaje ukipljena buljiti u crninu.)

LEO: Moraš provjeriti e-mail, je li? Evo ti, pa sada provjeravaj, gusko!

(Ema stavlja dlanove preko lica. Leo stoji uspuhan pored nje. Nakratko šuti.)

LEO: Evo što si opet stvorila svojim deranjem! Misliš li da mi nije žao što sam zaboravio drek iz nosa na tvom stolu? Misliš li da mi nije već samo zbog toga dovoljno neugodno, nego se moraš još na mene i derati? Rekao sam ti milijun puta da sam alergičan na deranje! Trebala si mi samo reći da počistim balu, ja bih to skrušeno učinio jer znam da sam pogriješio. Ali ne, ti moraš vrištati.

EMA (ustaje i kreće prema kevetu): Ta tvoja šmrklja je nešto najodvratnije što sam ikad vidjela u životu. Skoro sam povratila. Ne mogu više podnositi tvoju prljavštinu. (liježe na krevet) LEO: Ma, ti si prljava, čuješ li? Ti si prljava!

EMA: Prošli tjedan, kad je bila Ana kod nas, rekao si joj da sam najgora i najprljavija domaćica na svijetu.

LEO: Aha, sad je ovo tvoja osveta, je li? Ne sjećam se da sam to rekao.

EMA: A pogledaj sebe! Prljav si kao životinja.

LEO: Uostalom, zašto ti se toliko gadi moja šmrklja? Pa zajedno smo se-

126

Književna Rijeka / DRAMA

dam godina! Gadi ti se i moj znoj, moja sperma, moja slina kad se ljubimo... Nešto tu ne valja.

EMA: Ti si agresivni luđak. Po cijele dane samo kucaš po tipkovnici, opijaš se, činiš nered...

LEO: Milijun sam te puta molio da se ne dereš na mene. Alergičan sam na dernjavu! Od mene možeš sve dobiti, samo ako lijepo kažeš normalnim tonom. Ali ti se moraš derati jer je vikanje jedini oblik komunikacije koji si naučila u svojoj suludoj obitelji. Ali ja ti nisam sestra, na mene se ne možeš derati jer ću razbiti sve, čuješ li, razbit ću cijeli jebeni stan!

EMA: Moja suluda obitelj?

LEO: Nađi si nekog papka koji će te držati kao kap na dlanu pa se na njega deri! Na mene sigurno nećeš urlati! I zar ću sad do kraja života slušati kako sam rekao Ani da si loša domaćica? Pa zašto mi nisi prošli tjedan rekla da te to smeta? Ovako si sve držala u sebi i sada me kažnjavaš. I onda sam ja manijak?

EMA: Tvoja usrana, prljava obitelj!

LEO: Molim?

EMA: Sav alkoholni smrad i prljavštinu svog oca i svu lijenost i neobazrivost svoje majke donio si u moj dom!

LEO: Ema, zadnji put ti kažem, prestani vrijeđati moju obitelj!

EMA: Ti, agresivna budalo bez imalo skrupula... Stvarno!

LEO: A što je s tvojom obitelji trolova? Ti i tvoja braća i sestre koji se natječu tko će biti glasniji oko stola i tko će privući više pažnje roditelja. Pa ti cijeli život samo urlaš! Ti ne znaš govoriti! I tvoja baba, koja te u djetinjstvu mlatila i prijetila da će te ubiti svaki put kad se napila... Ubit ću te! To si maloprije vrištala! Svoju si ludu babu donijela u moj dom.

EMA: A ti, tatin i mamin sinčić jedinac, egoistični manijače!

LEO: Nikad nisam vidio prljaviju kuću od vaše! Živjeli ste u vlastitom dreku!

EMA: Ne mogu više gledati tvoje prekide filma, tvoja razbijanja i lupanja šakom o zid... Treba ti psiholog. Tebi zaista treba dobar psiholog.

LEO: Ma, što ti misliš, tko si ti? Ma, koliko si ti puta zaista počistila ovu kuću? Ostavila si gaće nasred sobe. Stajale su tamo dok nisu istrunule. Ja sam ih neki dan ostrugao s poda.

EMA: Naučila sam to od tvoje majke.

Nikola Tutek

127

LEO: Jedeš kao životinja, mljackanje se čuje pet metara oko tebe. Umirem od stida svaki put kad te izvedem u restoran. I svaki put zagrizeš vilicu kad staviš zalogaj u usta, ti, seljačino!

EMA: A kako ti jedeš? Napuniš usta kao hrčak, dok ne možeš disati. Komadi hrane ti ispadaju iz usta! Uništiš cijeli stolnjak i odjeću. Okreće mi se želudac kad vidim kako ždereš!

LEO: Makar ne zvučim kao pljackanje koraka kroz bljuzgu pomiješano sa zvukom oštrenja noževa! Kad si zadnji put oprala zube? Smrdiš!

Prozvala si me manijakom jer se tuširam dva puta na dan!

EMA: Bojim te se. Prije ili kasnije ćeš me odalamiti, kao što lupaš u te zidove.

LEO: Sereš gluposti. Nikad te ne bi’ lupio.

EMA: Sjećaš li se onog ljeta kad smo bili u Španjolskoj? Kad si prolupao u apartmanu? Ustao si od stola, stisnuo šake, krenuo si prema meni, zamahnuo... Predomislio si se u zadnjem djeliću sekunde...

LEO (prekine je): Pa dobro, do kada ćeš mi to spočitavati? Dok ne umrem ili – što? Tjedan dana si se bez prestanka iživljavala na meni, uništila si mi cijelo ljetovanje. Na kraju sam jednostavno... puknuo.

EMA: Puknuo? Kao i onaj put u autobusu? Kao i u onom restoranu, kad si umalo ubio čovjeka?

LEO: Živciraju me! Živcirate me! Živciraš me! Svi me živciraju!

EMA: Svi te živciraju, a samo si ti u pravu. Zar ti to nešto ne govori, Leo? Treba ti psiholog.

(Leo sjeda na krevet do Eme. Sada govori tiše.)

LEO: Priznajem, kriv sam što sam ostavio balu iz nosa na tvom stolu. Ponekad sam neuredan. Agresivan sam kad me isprovociraju. Priznajem! Ja sam južnjak, mi smo temperamentni ljudi.

EMA: Temperamenti? U pola godine razbio si polovinu pokućstva.

LEO: Priznajem da volim popiti, ovisan sam o seksu, čisti sam agresivac!

Priznaj i ti da si neurotik koji može komunicirati samo urlanjem!

EMA: Molim te, idi kod psihologa.

LEO: Prljava si, neuredna, lijena, neodgovorna i pukneš za svaku sitnicu.

Nauči jedno jebeno jaje smućkati, pa mi se javi! Pa ja kuham i perem u ovoj kući! Kad si imala ispitne rokove, dvorio sam te kao bolesnika i sve prao i spremao. Što više hoćeš od mene, gaduro nezahvalna? Priznaj makar jedan svoj nedostatak, možda pobijediš duh svoje lude babe koja ti je spalila mozak.

128

Književna Rijeka / DRAMA

LEO (ustaje s kreveta i prilazi računalu): Uostalom, tko će platiti psihologa? Ja bih rado išao, zašto ne? Čak štoviše, ljudi u razvijenom svijetu idu k psihologu kao što mi idemo u ljekarnu. Ali tko će platiti? Ja za to nemam novaca jer plaćam najam za ovaj usrani stan u kojemu gubim šmrklje. Trebaš li računalo?

(Ema negira odmahivanjem glave. Leo isključuje računalo.)

EMA: Ja ću platiti. Pa Ana je psihologinja!

LEO: Ana, ta luđakinja? Treba li ti televizor?

(Ema opet odmahuje glavom. Leo isključuje televizor.)

LEO: Ana već ima nekoliko stalnih mušterija koje zadovoljavaju sve njezine potrebe. Sumnjam da treba još jednog ljubavnika.

EMA (opet se dere): Ne govori tako o mojoj prijateljici! (udahne, smiri se) Ana ne može biti tvoj psiholog jer te, nažalost, pozna. Ali može preporučiti nekoga.

(Ema se ispruži na krevetu i počne masirati čelo. Boli je glava.)

LEO: A otkud tebi pare za psihologa? Što mlatiš?

EMA: Imam novaca, ne brini.

LEO: Onda dobro, ići ćemo zajedno kod psihologa. Ti plaćaš. Fantastično!

(Leo legne na krevet do Eme. Ema se odmakne. Leo se približi. Stavi usnice na njeno rame.)

EMA: Pusti me!

LEO: Ema, molim te, ne želim se sada duriti satima. (neko vrijeme leže bez riječi.)

LEO: Volim te i želim te zagrliti.

EMA: Ne diraj me!

LEO: Nemamo toliko vremena da bi ga tratili na ljutnju. Uostalom, skoro je ponoć. Nova je godina!

(Ema počne neutješno plakati. Leo je zagrli, ona odmakne njegovu ruku.

Leo ne odustaje.)

LEO: Volim te.

EMA: Pusti me.

LEO: Užasno sam osjetljiv na vikanje. Molim te, nemoj se više derati na mene.

EMA: Ti agresivna budala koja će me za pet godina mlatiti kao vola u kupusu.

Nikola Tutek

129

LEO: Ako te ikada dotaknem u bijesu, a znam da neću, sam ću se spakirati i otići.

EMA: Kod psihologa, Leo, kod psihologa.

LEO: Volim te više od svega. Nemojmo se više vrijeđati.

(Ema se više ne opire. Zagrljeni leže na krevetu u polumraku sobe. S ulice se čuje sve više eksplozija i slavljeničkih glasova. Ema i Leo šute zagrljeni.)

LEO: Oprosti.

(Ema i dalje šuti.)

LEO: Ti se nećeš ispričati? Pa ipak si ti sve započela svojom dernjavom.

(Ema odgurne Lea od sebe.)

EMA (viče): Ma, kakav si ti to jebeni idiot!

(Leo ne reagira. Tišina. Zvuk mobitela. Leo se javlja. U pozadini snop svjetla osvijetljuje Miju, ona bez pokreta i zvuka sjedi na stolcu, pogrbljena, ispranim pogledom zuri u prazninu pred sobom.)

LEO: Halo. Bok, Mia! Nema problema. Ni mi ne idemo na trg, nešto je iskrsnulo. U redu. Pozdravi Arsena.

(Leo zatvara mobitel. Snop svijetla koji osvijetljuje Miju se gasi.)

LEO: Mia i Arsen će kasniti. Vjerojatno neće niti doći na trg.

EMA: Briga me.

(Leo duboko uzdahne. Okrene se na bok i gleda u Emino lice na jastuku.)

LEO: Znaš, najviše od svega me pogodilo to što si šmrklju bacila u moju čašu.

EMA: Stavila sam je u čašu jer je više nisam mogla gledati na stolu. Samo si trebao odnijeti čašu u kuhinju i baciti šmrklju u smeće. Je li to tako teško?

LEO: Tako i tako bih se vratio iz kuhinje i počistio stol.

EMA: Jednostavno više nisam mogla gledati tu šmrklju, razumiješ li? Bez razmišljanja sam je pokupila komadom papira i bacila u čašu.

LEO: Ali zašto baš u čašu? Zašto nisi ostavila šmrklju u papiru?

EMA: Ne znam. Nisam razmišljala u tom trenutku.

LEO: Bacila si drek u moju čašu i rekla mi odvratnim, kažnjivim tonom: Zadnji komad bale ti je u čaši! Htjela si me kazniti. To me je pogodilo više od svega, odvratnost i arogantnost tog postupka. Naravno da sam razbio čašu!

(Ema se uzdiže s kreveta i gleda u Lea s nevjericom.)

130

Književna Rijeka / DRAMA

EMA: Samo sam se htjela riješiti bale!

LEO: A ne, draga, htjela si kazniti. Ti si najgori sadist na Zemlji.

EMA: Molim? (opet vrišti) Kako možeš biti takav kreten? Jednostavno sam bacila balu da bih je se riješila! Nisam u tom trenu razmišljala ni o kakvom kažnjavanju!

LEO: Bacila si balu... u čašu?

EMA: Doma sve bacamo u čaše i u prazne kutije i... kasnije sve operemo!

LEO: Vi ste prljava obitelj. Obitelj koja je stvorila sadistu. Znaš, ovo nije prvi put da sam okusio tvoj britki sadizam.

EMA: Prestani govoriti gluposti! Nisam namjerno bacila drek u čašu, jednostavno sam... htjela sam se riješiti tog užasa!

LEO: U podsvijesti, draga, sve je u podsvijesti. Čaša je simbol sreće, izvor zadovoljstva.

EMA: Da, tebi sigurno.

LEO: Bacila si balu u čašu da bi zagadila taj izvor. Da bi me ubola gdje najviše boli. To je ljigav postupak, puno ogavniji od same šmrklje.

EMA (vrišti): Ma, o kakvim ti simbolima pričaš? Nisi normalan! Slamaš me komad po komad, žvačeš i pljuješ! Moju volju za životom pretvaraš u balu, moju sreću utapaš u smrad i prljavštinu, a onda razbijaš čaše, lupaš o zidove! Svaki od tih udaraca bio je namijenjen mome licu! Agresivni idiote! I onda mi kažeš: volim te!

(Zvuk eksplozija petarda i vatrometa koji osvjetljava sobu različitim bojama. Leo i Ema šute. Zvukovi s ulice se stišavaju. Tišina.)

LEO: Sretna ti Nova godina.

(Ema ne odgovara. Leže kao tijela u Pompejima.)

EMA (nakon mrtve šutnje): Donesi šampanjac.

(Leo ustaje s kreveta i u mraku prilazi stolu. Čuje se lom stakla pod njegovim stopalima i Leov bolni jauk.)

EMA: Rekla sam ti da počistiš.

(Zvuk udaraca šakama o zid.)

Nikola Tutek

131

Normalno je pišati Lola i Dino (anđeo i zavodnik) (Mondeni bar. Svjetina odbrojava. Šest, pet, četiri, tri, dva, jedan! Svi si čestitaju i ljube se. Lola i Dino su zagrljeni. Lola je prelijepa mlada žena.

Odjevena je u skupocjenu bijelu haljinu. Dino nosi svoje najbolje svileno odijelo u kojem izgleda poput zavodnika iz ženskih magazina. Lola govori Dini u uho. Oboje su pijani, osobito Dino.)

LOLA: Sretna Nova godina!

DINO (viče): Sretna Nova jebena...

(Lola ga prekida poljupcima.)

LOLA: Pođimo doma. Već me boli glava od buke i dima.

DINO: Kakva isprika da me konačno odvedeš u krevet!

(Dino se smije, gleda uokolo tko gleda u njega. Uživa u svojoj vrhunskoj formi.)

DINO: Gdje živiš?

LOLA: Već sam ti rekla, zar se ne sjećaš?

DINO: Pa da, da... Sjećam se.

(Lola se smije i vješa se Dini oko vrata.)

LOLA: Mislila sam da odemo kod tebe. Kasnije se možemo premjestiti u moj stan, ionako smo susjedi.

DINO: Kod mene je strašan nered. Cijeli dan sam... (iznenada se zaustavi) Pođimo radije k tebi.

LOLA: U redu. Idem po torbicu.

DINO: Čekaj! Popijmo još samo jedno pivo!

LOLA (smije se i roždire Dinu očima): Već smo dovoljno popili.

DINO: Prvo pivo u Novoj godini!

(Lola kima glavom pomalo nervozno, ali svojim napaljenim pogledom daje pristanak. Dino već hita prema šanku. Ubrzo se vraća s dva piva.)

DINO: Živjeli!

(On pohlepno nagne iz čaše. Na usnicama mu ostane puno pjene. Lola ne otpije svoje pive.)

DINO (digne čašu u zrak kao da će nazdraviti): Sretna...

(Pogled mu skrene k zgodnoj mladoj djevojci koja prođe pored njih. Dino

132

Književna Rijeka / DRAMA

gleda za njom. Lola ga primi za ramena i poliže mu pivsku pjenu s usnica.)

LOLA: Idemo.

(Lola odloži netaknuto pivo na prvi slobodni stol, uzme ružičastu torbicu s trosjeda punog jakni, bunda i torba. Potom stisne Dinov dlan i stade ga povlačiti prema izlazu. Dino ne pušta čašu piva iz ruke. Putem do vrata pozdravlja poznanike. Pokraj izlaza je pult garderobe. Lola vadi pločicu s brojem i predaje je djevojci za pultom. Uskoro dobiva bundu od nerca.)

LOLA: Što ti je? Nervozan si?

DINO (nabrzinu ispija pivo do dna): Popijmo još jedan whiskey! Ha, što kažeš? Jedino me od whiskeyja sljedeći dan ne boli glava.

LOLA: Mislim da ti je sada već prekasno razmišljati o glavobolji.

(Dino zagrli Lolu i izvuče je na hladnu ulicu. Ljubi je pohotno. Potom izvlači mobilni telefon iz džepa.)

DINO: Halo? Metrotaxi? Na ime Dino, trebam taksi pred barom Real. Hvala, sretna Nova! Laku noć. (spremi mobitel u džep i pogleda Lolu) U Metrotaxiju imam VIP status. Više se vozim u njihovim autima, nego u svom vlastitom. To je zbog toga što toliko ločem. (smije se) LOLA: Znam.

DINO: Kako znaš?

LOLA: I prije sam te viđala vani. Izlazimo na ista mjesta. I puno sam čula o tebi. Ti mene nisi ranije primijetio?

DINO: Ne, da, možda... Gdje inače izlaziš?

LOLA: Mosquito Bar, Southern Wind, Quickey...

(Dino se smije i potvrđuje kimanjem glavom da pozna ta mjesta.)

LOLA: ...Cupola, Red Flower...

DINO: Onda smo se sigurno ranije sretali. A što si to čula o meni?

(Lola mu se opet baca za vrat.)

LOLA: Puno lijepih stvari.

DINO: Na primjer?

LOLA (gleda cestu preko ramena): Došao nam je taksi.

(Lola i Dino sjedaju na stražnje sjedište. Lola promrmlja ime ulice. Dino joj dodiruje grudi. Strasno se ljube. Kroz prozor se vide svijetla ulica koje izmiču kao zapaljene zmije.)

DINO: Imaš li kod kuće vina?

LOLA: Imam nekoliko boca najboljeg vina na svijetu.

Nikola Tutek

133

DINO: Odlično! (pljesne rukama od zadovoljstva) Gdje radiš?

LOLA: Studiram.

DINO: Ne živiš valjda sa starcima?

LOLA: Ne, živim sama. Stan je moj.

DINO: Studentica koja živi u svom stanu u najekskluzivnijem dijelu grada, doma drži skupocjena vina...

LOLA: Vlasnik Triple Uniteda je moj otac.

DINO (zaledi se raširenih očiju i usta, pokušava se sabrati): Jebo te! (ponovi, još ekspresivnije) Hu, jebo te! Prije par godina, prije nego što sam postao voditelj regionalnog ureda, napravio sam nekoliko poslova s Triple Unitedom. I dandanas naručuju od nas.

LOLA: Znam.

DINO (smije se): Ti znaš previše o meni! Ali sigurno ne znaš da sam užasno žedan. Reci vozaču da stane negdje, skočit ću po par piva.

LOLA: Hej, ne treba ti više alkohola... Uostalom, uskoro smo doma.

DINO: U redu, u redu... (glumi mirnoću) Ali obećaj mi jednu stvar. Kad dođemo kod tebe, prije nego mi se odmah na ulazu baciš oko vrata, otvorimo jedno dobro vino.

(Lola se savija od smijeha. Taksi se zaustavlja.)

LOLA: Evo nas. Plati čovjeku.

(Dino plaća, izlaze iz auta. Vidimo vrata koja se otvaraju izvana. U dnevnu sobu ulazi Lola, pridržavajući Dinu koji jedva stoji na nogama.)

DINO: Lijepa kućica. Jebo te!

LOLA: Nemoj toliko psovati. Nije lijepo.

(Dino prstima pokazuje kao da zaključava usta i potom baca ključ.)

LOLA: Trebaš vidjeti jacuzzi i bazen. Od proljeća priređujem sjajne pool partyje.

(Dino zagrli Lolu i pritisne je uza zid. Ljubi je po vratu i zatim je pogleda u oči.)

DINO: Ne hvali se previše. Ima nas još koji doma imamo bazen. I donesi to vino!

(Lola se smije. Odgurne Dinu i odlazi iz sobe.)

DINO (priča sam sa sobom): Hu, jebo te! Sad ću ti ja malo skresati krila...

Mala Triple United tatina curice... Dobit ćeš ti triple... hu, jebo te!

(Razgibava ruke. Napući usnice. Zavlači ruku u hlače odijela i prebire po

134

Književna Rijeka / DRAMA

gaćama. Ulazi Lola s bocom vina. Pokazuje Dini rukom prema baru. Sjedaju za bar. Dino uzima bocu i proučava etiketu.)

DINO: Fantastično…

LOLA: Dobro, zar ne? (toči vino u čaše) Omiljeno vino mog starog.

DINO: Stari ti je pametan čovjek. (strusi vino niz grlo) Jebo te!

LOLA: Prebrzo piješ! Nadam se da nisi tako brz i u drugim stvarima.

DINO (glumeći naivnost): Kojim stvarima?

LOLA: Znaš o čemu govorim.

DINO: U okretanju para? Roštiljanju zečica? (Dino rukom oponaša okretanje roštilja) U tome sam vrlo brz.

LOLA: Malo se hvalimo? Nisam znala da si baš tako pun sebe.

DINO: To je ono što ti se najviše sviđa na meni, zar ne?

(Lola skoči sa svog stolca i zagrli Dina. Strasno se ljube. Dino umješno skine njezinu haljinu. Lola se spušta na koljena i otvara rasporak na Dinovim hlačama.)

DINO: Čekaj! Sada pijemo. Saberi se!

(Lola se opet smije. Sjeda natrag na stolac i puni čaše vinom. Iskapi svoju čašu do dna. Potom pogleda Dina zavodljivo.)

LOLA: Kakav osjećaj... eksati čašu vina od petsto eura kao da je voda...

DINO: Nakon svega što sam popio i ima okus kao voda. Iz pipe. (ispije svoju čašu) Sretna Nova godina!

(Lola opet napuni čaše i nagne se prema Dini. Ljube se. Dino joj pokušava otkopčati grudnjak, ali ne uspijeva. Smije se. Otpije vina.)

DINO: Što bi ti rekao stari da te vidi ovdje sa mnom?

LOLA: Meni ništa. Ali tebi bi sigurno rekao puno toga.

DINO (smije se i zagrcne se vinom): Da me vidi kako iskašljavam ovo njegovo skupocjeno vino... I potom te odvodim u sobu... Njegovog nevinog anđela...

LOLA (smiješi se): To s vinom ti nikada ne bi oprostio.

(Dino joj miluje lice.)

LOLA: Idemo u sobu.

(Dino uhvati bocu vina u kojoj ga je ostalo samo decilitar.)

DINO: Čekaj.

LOLA (slegne ramenima): Uzmi bocu sa sobom, ako se već ne možeš odvojiti od nje...

Nikola Tutek

135

(Dino s bocom u ruci prati Lolu. Ulaze u polumrak susjedne sobe. Nadesno je ogroman krevet, a na lijevoj strani otvorena velika staklena vrata terase.

Dino povlači iz boce.)

DINO: Mjesto zločina.

(Dino se brže-bolje razodjene. Lola mu pomaže i ljubi ga gdje god stigne.

Legnu na krevet i potom se strasno ljube. Prevrću se po krevetu. Potom se smire. Lola podiže glavu. Čuje se glasno Dinovo hrkanje.)

LOLA: Dino? Sjajno, jebo te!

(Lola stavlja glavu na Dinina prsa i zaspi. Tišina i potpuni mrak. Svijetlost u sobi se polagano pojačava, sve dok ne dostigne snagu jutarnjeg sunca. Dino i Lola leže na različitim stranama kreveta. Dino se budi. Teškom mukom zadigne tijelo. Pogleda prema Loli. Ne prepoznaje ju. Približi se njezinom licu i škilji.)

DINO: Jebo te!

(Dino sjeda na rub kreveta. Drži se za glavu koja ga, očito, jako boli. Potom pogleda prema svom struku. Grčevito se okrene i zagleda u mjesto na krevetu na kojemu je donedavna spavao.)

DINO: Jebo te! (opet se hvata za glavu) Jebo te, što ću sada?

(Ustaje s kreveta polako, da ne probudi Lolu. Potom histerično počne tražiti svoju odjeću na podu sobe. Pronalazi hlače odijela i drhtavim rukama izvlači mobitel iz džepa. Na prstima odlazi na terasu. Utipka broj i stavi mobitel na uho. Zamalo plače.)

DINO: Arsene, ja sam, Dino!

(U tamnom kutu pozornice snop svjetla padne na Arsena. On u gaćama mete pod toaleta. Jednom rukom pridržava mobitel. Okrenut je leđima prema publici. Čujemo njegov glas samo preko razglasa.)

ARSEN: Koji Dino?

DINO: Tvoj brat, konju!

ARSEN: A, ti si, mali. Sretna nova!

DINO: Slušaj, u govnu sam do vrata!

ARSEN: Znam. Zašto bi inače zvao? Pričaj.

DINO (trudi se šaptati): Neugodno mi je...

ARSEN: Ne seri. Pričaj, spava mi se.

DINO: Probudio sam se u krevetu s prekrasnom ženskom, kod nje, doma.

ARSEN: Ni prvi ni zadnji put. Inače nemaš grižnju savjesti. Ne brini, ona tvoja jadnica nikad neće saznati, ako već nije skužila do sada.

136

Književna Rijeka / DRAMA

DINO: Nije stvar u tome...

ARSEN: Nego što je?

DINO: Sinoć sam bio strašno pijan i...

ARSEN: Nije ti se digao? O tome smo već pričali.

DINO: Nije to! Bio sam previše pijan i umoran da bih i pokušao.

ARSEN: Što je onda? Reci više, mali!

DINO: Popiškio sam se u krevet.

ARSEN: Što?

DINO (samo što ne zaplače): Popišao sam joj se u krevet!

ARSEN: I? DINO: Kako i, jebo te? Prelijepa ženska upravo spava gola pored lokvice moje pišaline! Jebo te, znam joj starog! Što ću joj reći kad se probudi? Što da radim?

ARSEN: Mali, to je sasvim normalna stvar kad je čovjek pijan. Prije četiri godine mrtav pijan sam pokupio komada u nekom baru i ujutro pozvao taksi. Ispružio sam se na zadnjem sjedištu i stavio joj glavu u krilo. Pričala je gluposti i nasmijavala me. U jednom trenu sam se napregnuo od smijeha i ispalio kilu govana u gaće. Moja ženska nije spavala. Zamisli to!

DINO: Molim?

ARSEN: Hajde, hajde, mali, ne seri, smiri se. Sve je to normalno i za ljude.

Idi spavati. Čujemo se kasnije.

DINO: Normalno? Čekaj! Hej! (Čuje se zvuk prekinute linije. Gasi se snop svijetla koji osvjetljava Arsena.

Dino očajava. Vrti se sumanuto na mjestu. Potom ulazi u sobu i odijeva odjeću s poda, najtiše što može. Kad se odjenuo, na prstima izlazi iz sobe i iz kuće. Od ulaznih vrata odlazi trčeći. Odjednom vidimo osmijeh na Lolinom licu. Ona ne otvara oči i ne mijenja položaj tijela. Smije se, sve glasnije i glasnije. Cijelo joj se tijelo trese od smijeha.)

Nikola Tutek

137

Znanstveno i laički Zita i Dalen (realistkinja i sanjar) (Zita dolazi s posla i ulazi u dnevni boravak. Obrazi su joj crveni. U dnevnom boravku zatječe Dalena dok masturbira pred uključenim laptopom. On sjedi leđima okrenut prema nama. Podiže obrve i čudi se. Stavlja torbu na kredencu.)

ZITA: Što to izvodiš?

DALEN (ne skida pogled s ekrana i ne prestaje s heklanjem): Nije ono što misliš.

ZITA: Halo! Ovdje sam! (maše rukom, pokušavajući privući Dalenovu pozornost) Zaboravi na tren te plastične kurve.

DALEN: Našao sam fantastičnu adresu na netu, ovo moraš vidjeti!

ZITA (viče ljutito): Hoćeš li napokon prestati drkati?

DALEN: Ne drkam!

ZITA: A što onda radiš s tom rukom? Guliš krumpire pod stolom?

DALEN: Ma, ne... Okej, drkam, ali s razlogom.

ZITA (nervozno se nasmije): To je sigurno fantastičan osjećaj.

DALEN: Čitam nevjerojatne intervjue s izuzetno promiskuitetnim ženama.

ZITA: Dosadile su ti sličice?

DALEN: Ne radi se o pornografiji, stvarno. Te žene govore o svom odrastanju, o svojim obiteljima, strahovima, maštanjima, o svojim prvim seksualnim iskustvima! Ovi su redovi pravi rudnik zlata za pisca.

ZITA: Počet ćeš pisati erotske romane?

DALEN: Ne, Zita. pisat ću psihološke drame.

ZITA: O promiskuitetnim kurvama.

DALEN: Nisu one kurve! Nisu uzimale novac za seks. Samo su izuzetno promiskuitetne.

ZITA: Budalo, svi su ti intervjui izmišljeni.

DALEN: Naravno da nisu! Jednostavno osjećam u njima iskustvo i životnost!

ZITA: Posebno s crijevom u dlanu.

DALEN: Ne razumiješ me. Ovaj tekst je pravo blago. Nepresušan izvor ideja.

138

Književna Rijeka / DRAMA

ZITA: Sve je te tekstove pisala jedna osoba, vjerojatno neki debeo, dlakavi drkadžija. Za naivce poput tebe.

DALEN: Ne razumiješ me, Zita.

ZITA: Možda bi bilo dobro kad bi počeo pisati seksi romane. Tako bi konačno donio doma nešto para.

DALEN: Pusti me na miru.

(Zita izlazi iz sobe. Dalen čita bez treptanja.)

DALEN: Huuu! (opet počinje masturbirati) (Zita se vraća u sobu u podsuknji. Odlazi do hladnjaka i uzima mlijeko. Toči mlijeko u čašu. Izgleda zamamno.)

ZITA: Ne mogu vjerovati da si takav idiot.

DALEN (ne skida pogled s ekrana): Ne razumiješ. Nije u prvom planu drkanje, već izučavanje ljudskih sudbina!

ZITA: Još ćeš mi reći da je u pitanju znanstveno istraživanje.

(Dalen se trgne i konačno pogleda Zitu s odobravanjem. Zita ima bijeli trag od mlijeka na usnicama. Dalen se zagleda u nju i potom opet nastavi čitati.)

DALEN: Upravo tako! Upravo tako! Ovo i jest vrsta znanstvenog istraživanja, jer ovaj tekst je... ovaj tekst je...

ZITA: Molim te, prestani.

DALEN: Evo, samo da dođem do kraja odjeljka. Još samo pet rečenica. I ti bi trebala pročitati, ozbiljno.

ZITA: Ne pada mi na pamet čitati o tim smrdljivim droljama.

DALEN: Možda bi dobila zanimljive ideje.

ZITA: Ja svoje ideje crpim iz stvarnosti. A možda bi ti trebao, Dalene. Malo više veze sa zbiljom ne bi te ubilo.

DALEN: Slušaj ovo! Kad mi je bilo trinaest godina krenula sam na zabave, svake večeri. Uvijek bi se napila i ušokala drogama. Nakon nekoliko zabava probudila sam se polugola, posve prekrivena spermom. (nakon toga Dalen počne brže heklati. Lice mu se zajapuri.)

ZITA: Ne zanima me to sranje.

DALEN: Jednog jutra sam se probudila sama, polugola, na podu sobe...

ZITA: Prestani.

DALEN: Čekaj! Pošla sam u kuhinju. Tamo sam zatekla dva dečka i prelijepu crnu djevojku. Jedan od njih nazvao me kurvom, po prvi put u životu. Istog trena osjetila sam snažnu želju za seksom. Prišao mi je,

Nikola Tutek

139

izvadio svoj kurac, a ja sam počela bez pitanja pušiti. Uskoro je svršio po mome licu. Istovremeno je crna djevojka popušila drugom dječaku. On joj je svršio u usta i potom joj zapovijedio da me poljubi.

Počela me je ljubiti i tako umješno obrađivati prstima da sam uskoro svršila. Djevojka se zvala Rebecca i bila je moja prva ljubavnica.

ZITA: Ma kako možeš pasti na takvo sranje? Koji ti je kurac?

(Dalen i opet ubrzano hekla. Trese se kao majmun.)

ZITA (vrišti iz sveg glasa): Ma, prestani više!

(Dalen iznenađeno prestaje i pogleda u Zitu. Na njegovu licu veliki upitnik.)

DALEN: Što ti je sada?

ZITA: Prestani s tim glupostima. Uostalom, gdje su priče o obitelji, djetinjstvu, gdje su zlatni rudnici ljudske psihologije?

DALEN: Pa, okej, u ovoj priči baš i nema toga, ali... (nabrzinu preskoči mišem nekoliko stranica) Slušaj ovo...

(Zita pokrije čelo rukom. Slabo joj je.)

DALEN: Kada ste postali seksualno aktivni? (pogleda prema Ziti) To pita voditeljica intervjua.

(Zita raširi oči, napući usnice i kimne glavom.)

DALEN: ...Bilo mi je 12 godina kad me je stariji brat natjerao da mu ga popušim.

ZITA (iznenada opet viče): Prestani, jebo te!

DALEN: Ne, čekaj, čekaj! Slušaj dalje, pa ćeš shvatiti svu kompleksnost.

Dakle, od toga dana obožavam pušiti kurac. Pušila sam gdje god sam stigla, a isisala sam i nekoliko učitelja. (Dalen se nasmije) He, he, znao sam da sam trebao ostati učitelj.

ZITA: Barem bi imao plaću.

DALEN: ...Vodila sam ljubav samo s starijim bratom, iako me mlađi brat dvaput silovao. Sa starijim bratom sam uvijek ostala u odličnim odnosima, dok mlađeg brata ne podnosim. Dva puta me natjerao na seks, prijeteći da će reći roditeljima sve o mom tajnom životu. Pojebala sam nekoliko ujaka i bratića. Posebno se brinem o svojim nećacima, jer ih volim. Njima treba netko tko će se brinuti o njima, a ponekad im treba i dobra drolja...

ZITA (prilazi i tipka po laptopu): Prestani! Prestani! Gasi to!

DALEN: Hej, smiri se!

ZITA: Evo, zatvorila sam internet. Molim te, spremi to u gaće i pokušaj biti normalan.

140

Književna Rijeka / DRAMA

(Zita sjeda nasuprot Dalenu. Gledaju se u tišini.)

ZITA: Jesi li gladan?

DALEN: Jeo sam.

ZITA: Hoćeš li čaj?

DALEN: Može.

(Zita utaje sa stolca i odlazi iz sobe. Dalen istog trena počinje tipkati po laptopu. Zita se vraća s dvije šalice čaja. Sad je samo u donjem rublju.)

ZITA: Ne mogu vjerovati!

DALEN: Čekaj, čekaj prije nego što kažeš bilo što! Želim ti nešto pokazati.

ZITA (prilazi laptopu): Sve si spremio u Word dokument. No, čestitam.

DALEN: Čekaj, pogledaj tekst.

ZITA: Što trebam vidjeti?

DALEN: Značajne dijelove za moju sljedeću priču označio sam žutom bojom.

ZITA: I? DALEN: Vidiš da sam ovo radio radi istraživanja. S razlogom. Ne toliko zbog drkanja.

(Zita se udaljava se od Dalena. Vraća se gdje je prije sjedila i otpije čaja.)

ZITA: Imaš previše slobodnog vremena. Ljenčino.

DALEN: Radio bih, Zita, ali znaš da je gotovo nemoguće pronaći posao.

ZITA: Govoriš gluposti. Ujina ti je nudila posao u školi, na neodređeno, a ti si obio.

DALEN: Ja sam pisac, draga. Pisac! Ne želim se u nekoj smrdljivoj školi natezati s grupom pubertetlija, pokušavajući im objasniti Sartrea. Pa ta se djeca drogiraju i grupno jebavaju s dvanaest godina!

ZITA: Našla sam ti i druge poslove. Iskoristila sam neke veze i poznanstva, a ti si napravio budalu od mene.

DALEN: Posao u nakladničkoj kući? To je previše stresno za mene, znaš i sama. Želim živjeti bar pedeset godina.

(Zita gleda Dalena preko ruba šalice čaja.)

ZITA: Opet si pušio?

DALEN: Otkud znaš?

ZITA: Znam, zato što čak ni ti ne možeš biti ovako glup. Čudno, ne osjetim smrad hašiša.

DALEN: Naučio sam dobro prikrivati tragove. Ali što mi to vrijedi kad ti

Nikola Tutek

141

na kraju sve priznam.

ZITA: Priznaj da si ljenčina.

DALEN: Neću.

(Dalen opet pogleda u laptop. Počinje čitati.)

DALEN: Strašno me uzbuđuje kada mi satima nakon snošaja iz vagine kapka toplo sjeme. Osjećam se sigurno i zadovoljeno. Nasmijana hodam ulicama. Jedanput, kad sam bila u braku sa Jedom, došla sam doma par minuta nakon što sam izjebala Marca. Jed je bio napaljen i htio me je pojesti. Raširila sam se na dvosjedu i dopustila mu da me liže.

On je neopisivo uživao i ne znajući da jede Marcovu spermu!

(Dalen opet vadi spolovilo i masturbira. Pogleda u Zitu.)

DALEN: Zar te to ne napaljuje?

ZITA: Ne. DALEN: Nimalo?

ZITA: Ni najmanje.

DALEN: Dođi ovamo i popuši mi.

ZITA: Umorna sam.

DALEN: Umorna? Stara je godina! Naporna je noć pred nama. Na trgu nas čeka cijelo društvo.

ZITA: Tako mi se ne da ići na trg. Proslavimo doma, sami.

(Dalen složi izraz lica koji pokazuje kako mu se ideja baš ne sviđa.)

ZITA: Ima li još haša?

(Dalen ustaje i odlazi iz sobe. Uskoro se vraća sa smotuljkom hašiša. Pale smotuljak i udišu duge dimove. Šute. Zita kašlje.)

DALEN (pomalo razočarano): Ne mogu vjerovati! Ozbiljno želiš ostati doma za Novu godinu?

ZITA: Najozbiljnije.

DALEN: No dobro. Bar se možemo ševiti cijelu noć.

(Zita se smije.)

ZITA: Koliko je sati?

DALEN: Samo malo. Devet i trideset.

ZITA: Zar ti nije čudno što sam došla s posla u devet sati na staru godinu?

DALEN: Ne, zašto? Vi, uspješni, preplaćeni menadžeri radite do kasno u noć.

ZITA: Nitko ne radi tako dugo na staru godinu, Dalene.

142

Književna Rijeka / DRAMA

DALEN: Pa što si onda radila?

ZITA: Bila sam u uredu od devet do jedanaest. Pročitala sam poštu, poslala par poruka. Čestitala sam starcima novu. Onda je došao Eric, znaš, kolega iz Francuske.

DALEN: Znam, znam... Arogantni ljigavac. Dokaz kako idioti dobivaju najbolje u životu.

ZITA: Ma, da? Je li to kompliment meni ili... njoj?

DALEN: Kompliment Ani? Ne budi glupa. Mislio sam na njegove novce.

Ali... Kako bi to mogao biti kompliment tebi?

(Zita zašuti. Povuče dugi dim i zagleda se u pod.)

ZITA: Eric i ja smo malo razgovarali, potom smo otišli do njega i pojebali se.

(Dalen naglo ustaje od stola. Ukipi se. Netremice gleda Zitu.)

DALEN: Lažeš!

ZITA: Jebali smo se pet sati bez prestanka. Svršila sam dvanaest puta.

DALEN: Ne vjerujem! Kažnjavaš me zbog... zbog ovog istraživanja.

ZITA: Svršio mi je u dupe.

DALEN (zgrči prste ispred lica i cvili): Meni nikada nisi dala u dupe!

ZITA: Žao mi je.

DALEN (zakorači prema Ziti): Droljo! Odvratna kurvetino!

ZITA: Napalio si se?

DALEN: Ne! (podiže kažiprst i upire prema Ziti) Aha, to je to. Znači, ipak si lagala. Osvećuješ mi se zbog toga što sam drkao kad si došla doma.

ZITA (raširi noge): Dođi ovamo.

(Dalen ustaje i približava se.)

ZITA: Bliže! Vidiš li ovu tamnu mrlju na gaćicama? To je njegova sperma.

DALEN (smije se): Nisam toliko glup. To može bilo što.

ZITA: Približi se i pomiriši.

(Dalen prvo negoduje. Potom se spušta na koljena i njuši Zitine gaćice.)

DALEN (vrišti): Ti, smrdljiva kurvetino!

(Dalen skače na noge i zamahne rukom kao da će ošamariti Zitu. Ona skriva lice rukama. Dalen počinje plakati. Vraća se na svoje mjesto. Pokriva rukama lice i plače. Zita povlači duge dimove. Potom ponudi smotuljak Dalenu. On uzme smotuljak s gađenjem. Obriše zaslinjeni vrh cigaretice.)

ZITA: Što je, bojiš se zaraze?

Nikola Tutek

143

DALEN: Odvratna, smrdljiva kurvo! Ti, ti, ti... zarazo!

ZITA: Jebi me.

DALEN: Prije bi’ te ubio, droljo! (Šute. Zita gleda u Dalena, on u pod.)

ZITA: Razmišljala sam o tome da pozovem Erica sutra na ručak. Poslije ručka me možete pojebati u sendviču. Mislim, ti si navikao na takvo što, zar ne, Dalene?

(Dalen opet skače na noge.)

DALEN: Ubit ću vas oboje! Samo ga dovedi ovamo!

ZITA: Ovo je moj stan.

DALEN: Sutra ujutro se pakiram i odlazim!

(Dalen sjeda. Glava mu klone na prsa. Zita uzima cigareticu iz njegovih prstiju. On sporo zamahne zrakom da bi je lupio, ali kasni. Odjednom se prene.)

DALEN: U sendviču? Čekaj... Osvećuješ mi se zbog moje prošlosti? Lažeš.

Sve je bila laž, zar ne?

ZITA: Sve je laž, osim da smo se poševili u njegovu stanu. Itekako poševili!

Jedva sam došla od auta do vrata. Rasturio me onim svojim golemim...

DALEN: Šuti, kučko, šuti!

(On cvili. Zita mu dodaje cigaricu. On udiše.)

ZITA: Idemo u krevet. Želim te imati zadnji put prije nego te sutra izbacim iz stana.

DALEN: Ti mene izbaciš? (plače) Pogledaj se, Zita! Što to govoriš? Kako možeš biti takva smrdljiva kurva?

ZITA: Mislila sam da voliš kurve. Iz znanstvenih razloga.

DALEN: Zita, molim te, nemoj me mučiti. Je li sve ovo samo gluma ili si stvarno spavala s tim francuskim gadom?

ZITA: Ima puno glume, dragi, ali ševa s Ericom je činjenica. Zapravo, dvanaest sjajnih činjenica.

DALEN (plače): Zašto, Zita? Volim te više od ičega! I bio sam tako blizu novoj priči koja bi preokrenula moju karijeru, tako blizu! I bio bih prihvatio posao u nakladničkoj kući, sve bih učinio... Kako si mi mogla to učiniti? Prokleta flundro!

(Zita ustaje. Prilazi Dalenu. Miluje ga po leđima. Dalen uzmiče. Plače.)

144

Književna Rijeka / DRAMA

ZITA: Dođi, idemo na kauč.

(Dalen ustaje. Pogrbljen je, slomljen.)

DALEN: Samo si se šalila, je li tako, Zita?

ZITA: Tako je.

DALEN: Ne vjerujem ti, kurvo!

(Dolaze do kauča. Dalen stoji kao ukipljen. Zita dohvati daljinski i uključi televizor. S televizije se čuje odbrojavanje. Deset, devet... Zita se spušta na koljena i počne oralno zadovoljavati Dalena. On plače. Tri, dva, jedan!

Eksplozije i glasovi s ulice.)

DALEN (kroz suze): Lažljiva droljetino!

Nikola Tutek

145

Kako bi stvari trebale izgledati Ana i Eric (sukrivci u nepoznavanju jezika) (Dnevni boravak. Ana sjedi na sofi u ružičastom kućnom ogrtaču. Gleda televiziju, okrenuta publici leđima. Eric izlazi iz kupaonice u plavom kućnom ogrtaču. Prolazi pored Ane i namigne joj. Izlazi sa scene i uskoro se vraća s bocom vina i dvije čaše. Sjeda pored Ane. Toči vino i zagleda se u TV koji prikazuje reportažu sa Love Paradea.)

ERIC: Znaš zašto bude toliko puno pederi na svijet?

ANA: Tijekom studija sam čitala puno o tome, ali zanima me tvoja teorija, dragi.

ERIC: Pederi ima toliko jer otaci ne mogli svoji sinovi pokazati kako treba uhvatiti dobra ženska, jer su većina oženjeni. Za mama. Brak je tvornica pederi.

(Ana se zagleda u profil Ericova lica. Ne može se utvrditi je li njezino lice osupnuto odbojnošću ili samo neslaganjem. Ona uzme daljinski i promijeni program. Političari zaposjedaju ekran. Eric i Ana neko vrijeme, u tišini, bulje u televizor.)

ERIC: Ti vaši političari nemaju apsolutno nikakav cilj. Oni samo laskaju za uzeti vlast. Kad uzeli vlast, onda se pobrinuli da minimum četrdeset posto građani živu točno iznad granica podnošljivosti, tako da nema pobuna. I onda četiri godina život u rozo.

ANA: Takvi su političari i u Francuskoj. I svugdje u svijetu.

(Eric kima glavom u znak sumnje.)

ERIC: Možda. Ali u Francuska je puno teško laskati nego ovdje. U svakom slučaju, u Francuska političari puno bolje skrivju svoja laž.

(Eric pogleda u Anin profil. Nema reakcije. Približava joj se i počne joj ljubiti vrat. Potom je pipka.)

ANA: Ne, ne sada.

ERIC: A kada? Je Novi godina!

ANA: Nova je godina.

ERIC: Ne ljuti, ne govorim savršeno. Ali makar malo znam tvoj jezik. Ti nisi potrudila naučiti francuski!

ANA: Učim, dragi, učim. Ali ne ide mi dobro.

ERIC: Molim te, pričaj francuski, molim te, samo malo!

ANA: Ne sada.

146

Književna Rijeka / DRAMA

ERIC: A kada?

(Ana isključi televizor i potom zagrli Erica.)

ANA: Kad odemo u Montpellier, dragi. Onda ćemo govoriti samo francuski.

(Trenutak tišine.)

ANA: Kad ćemo, konačno, preseliti u Francusku?

ERIC: Ovdje još jako dobro. Kada crkne zlatna koka. Zlatna koka, tako se kaže?

ANA: Ovisi na što misliš pod zlatnom kokom. Ako misliš na Zitu, onda bi primjerenije bilo reći pozlaćeni strvinar. I ona neće tako skoro crknuti.

ERIC: Mon dieu! Molim te, ne počinji!

(Udalji se od Ane. Sjedne na rub kauča i prekriži noge.)

ANA: Ne znam što te privlači k njoj. Samo znam da moramo što prije otići odavde, jer inače će sve otići k crnom vragu.

ERIC: Ništa me ne privlači!

ANA: Ti misliš da sam ja glupača? Pa ja ti čitam dušu, čitam ti iz očiju kad lažeš!

ERIC: Slušaj, Zita ja znao prije nego upoznao tebe. I priznam, sviđala se.

Bila je tužna radi onaj njen kreten dečko. Puno smo razgovarali, ali samo razgovarali! Tako sam je upoznao i shvatio da ona nije za mene.

Ona je tip koji voli luzeri. Ja nisam luzer. I onda upoznao sam tebe.

Tu je kraj.

ANA: Gdje si bio danas do devet sati?

ERIC: Puno posla je bilo. Završni obračun za narudžbu iz Triple United, veliki business...

ANA: Zvala sam tvrtku. portir mi je rekao da ste ti i Zita zajedno otišli iz firme u dva poslijepodne.

ERIC: Zita otišla, da. ja nisam. Portir priča gluposti!

ANA: Nemoj mi lagati! Slušaj, ne boli me to što jebeš tu kurvicu, ali molim te, nemoj mi lagati! Razumijem da ljudi ponekad trebaju... avanturu.

Ali molim te, ne tretiraj me kao glupaču.

ERIC: Ana, ja nemam ništa s ta ženu! Ako baš hoćeš, znam kamo je Zita otišla u dva sata i s kim.

ANA (približi se Ericu): S kim? S kim?

ERIC: Ne znam smijem reći... Molim te, večeras kad se nađemo sa svi na trgu, ne kaži ništa o tome. To je tajna. Pogotovo za Arsen i Mia.

Nikola Tutek

147

(Ana odskoči kao pogođena munjom.)

ANA: Arsen jebe Zitu?

ERIC: Ne, budalica, njegov mladi brat. Dino. Ali to zaista velika tajna!

(Ana izdahne, s vidnim olakšanjem. Obriše čelo dlanom. Eric se glasno nasmije i okrene prema Ani.) ERIC: Taj mali, fantastični vrag!

ANA: Dino? Ljigavac! Ne znam što žene vide u njemu.

ERIC: Daj, daj, molim te. Zgodan, bogat, pametan, ženijalan lady killer.

ANA: Genijalan.

ERIC: Žao mi što neće večeras biti s nami na trg.

ANA: Meni se večeras uopće ne slavi s tim ljudima. Posebno ne na trgu.

Moramo li zaista dočekati Novu s tim moronima?

ERIC: Zašto moronima? Sve su to krasni i uspješni mladi ljudi, posebno Arsen.

ANA: Organski ne podnosim Miju! Ta arogantna kučka! Hvala bogu što će doći Ema. Imat ću makar nekog približno normalnog za razgovor.

ERIC: Približno? A što njoj nedostaje?

ANA: Ima previše! Jednog manijaka previše. Leo joj konstantno uništava život. Guši ju u svakom nastojanju da se razvije kao osoba. Agresivni primitivac. I onda još, na očigled sviju, kurva se s Mijom.

ERIC: Ti otkuda znaš?

ANA: Pričala mi je Ema o njihovom životu. Već godinu dana bezuspješno nagovara Lea da ode kod psihologa. A o kurvanju s Mijom sam čula od Arsena osobno.

ERIC: On zna? Pa kako to podnosi?

ANA: Previše je love u igri, dragi.

(Eric duboko uzdahne.)

ERIC: Meni se Leo čini kao ženijalan... genijalan tip. Opušten, zabavan, vrijedan...

ANA: Jadna, jadna Ema. Moja Emica.

ERIC: Ne razumijem kako može muško živjeti i znati da mu drugi spava sa žena.

ANA: Sve je to osnovna psihologija, dragi. Poznavala sam jednom izuzetno ljubomornog tipa koji se zakleo da će, ako ga žena prevari, ubiti nju i ljubavnika.

148

Književna Rijeka / DRAMA

ERIC: Barbarin!

ANA: Kad je otkrio da ga je žena ipak prevarila, organizirao je sastanak s ljubavnikom u gradu. Ponio je sa sobom pištolj, u namjeri da ga ubije. Susreli su se na trgu. Muž je odmah skočio na ljubavnika i počeo ga daviti. Ljubavnik se istog trena onesvijestio i stropoštao na pod.

Muž mu je morao pomoći ustati. Potom ga je poveo u kavanu i platio mu piće da se dobije. I tako je počelo prijateljstvo.

ERIC: Prijateljstvo?

ANA: Ljubavnik je ispričao mužu da je osamljen, nevoljen, imao je teško djetinjstvo. Bio je pisac i jedva je preživljavao. Kako ljubavnik ni izgledom, ni ekonomskim stanjem nije mogao zasjeniti muža, muž je razvio prema njemu duboku sklonost. Od tog dana nadalje je ostajao dulje na poslu i javljao ljubavniku telefonom da može otići u njegov dom i pojebati mu ženu. Kad god je mogao, organizirao je ženine i ljubavnikove sastanke. Razvio je neraskidivu emocionalnu vezu s ljubavnikom. A ljubavnik mu je u e-mailu slao svoje nove priče. Muž ih je obožavao. Čitao ih je svaku večer i plakao. Muž je imao osjećaj da pomaže svojoj ženi da ostane sretna, ljubavniku da stvara i ne osjeća se osamljenim... I sam muž je imao puno emocionalne dobiti... Brak mu je osnažio, odnos sa ženom se produbio do najfinije nježnosti, čak se i seksualni život neopisivo poboljšao, jer ga je ideja dijeljenja žene s tužnim piscem strašno napaljivala.

ERIC: Bolesno! Luzeri!

ANA: Naprotiv! Živjeli su godinama sretno. I rastali se kao prijatelji, svo troje.

(Eric kima glavom u negodovanju. Uzdahne. Potom se naglo obrati Ani.) ERIC: Znaš, kada promislim o ta tvoja priča... Taj ljubavnik mi jako sličan kao Dalen, Zitin dečko.

ANA: To je zato jer taj pisac jest Dalen.

ERIC: Mon dieu! A otkud ti znaš tog luzera?

ANA: Zbog toga što sam ja žena iz priče.

(Eric naglo ustaje s kauča. Okrenut je prema publici. Čaša vina u ruci mu drhti. Želi nešto reći, ali ne uspijeva složiti rečenicu na stranom jeziku. Uspije se pribrati.)

ERIC: Zašto nisi prije rekla?

ANA: Zašto? To bi nešto promijenilo?

ERIC: Ne... Možda.

ANA: Rekla sam ti da sam bila udana i da sam se razvela.

Nikola Tutek

149

ERIC: Da, ali... Ova priča... Jebala si s Dalen?

(Eric se uhvati za glavu i cvili. Cvilež se lagano pretvara u urlik.)

ERIC: Što taj ogavni, glupi luzer?

ANA: Smiri se. Ispadaš puno veći barbarin nego što je bio moj bivši muž.

ERIC: Nadam se da se tvoj bivši muž upucao sa svoj pištolj! Ravno u glava, ovako! (pokazuje prstom u sredinu čela) ANA: Sjedni. Smiri se.

(Eric sjedne pored nje. Tišina. Ana pokuša pomilovati Erica. On se odmakne.)

ERIC: Pusti me!

ANA: Oprosti. Volim te.

(Eric šuti. Stavi glavu u dlanove. Mumlja nešto na francuskom. Potom se ispravi i pogleda Anu.) ERIC: I sada moram ići na trg i slaviti Nova godina zajedno s Dalen i Zita?

Kako da ne!

ANA: Što bi njih dvoje radili na trgu s nama?

ERIC: Arsen ih je jučer pozvao. I ja sam se iznenadio...

ANA (uznemireno): Molim? Trebao si mi reći!

ERIC: Nemaš pravo reći da sam ti trebao reći jer si ti meni rekla puno kasnije nešto što si mi trebala reći puno ranije!

ANA: Ne razumijem što si htio kazati!

ERIC: Merde! Nauči francuski!

(Ana zašuti. Promatra Erica. Zagrli mu leđa. Eric se ne miče.)

ANA: Dragi... Dragi? Žao mi je. Oprosti. Baš me briga tko će biti na trgu. I vjerujem ti da nemaš ništa sa Zitom.

ERIC: Oprosti što sam vikao.

ANA: Otići ćemo na trg i pokazati im da smo najsretniji par na svijetu.

Briga nas za njihove demone i prošlost. Prošlost je prašina na putu! I kad odemo u Montpellier, sve će to ostati za nama.

ERIC (uzdahne): U redu. Ali ostat ćemo kratko s njima na trg, jako kratko.

ANA: Naravno. Odmah poslije odbrojavanja idemo doma jebati se kao životinje.

(Eric se nasmiješi i zadovoljno pogleda Anu. Potom se njegovo lice smrkne.)

ERIC: Dalen jebe kao životinja?

150

Književna Rijeka / DRAMA

ERIC (vikne s puno mržnje): Luzer!

(Ana se privije uz Erica. Strasno se ljube. Ana uzme Ericovo lice u dlanove.

Zagleda se u njega.)

ANA: Ali još mi nisi rekao gdje si bio od dva do devet navečer.

ERIC: Rekao sam, radio! Sam. Portir je budala, stalno pijan.

ANA: U redu, dragi, vjerujem ti. Ali ako još jednom tako nestaneš, kupujem pištolj.

ERIC (kroz smijeh): Možda ti imaš još priča koje mi nisi ispričala, a trebala?

ANA: Nemam, dragi. (promumlja sjetno) Sve ostale ljubavne priče u mom životu zasjenjuje avantura s čovjekom koji nije mogao obuzdati svoja crijeva u jednom taksiju... Možeš misliti koji je to dosadan život bio... (načini stanku) Zapravo... (okreće se posve prema Ericu) Ima još jedna priča.

ERIC: Bože! Mon dieu!

ANA: Ne brini! Dogodilo se danas u tramvaju.

ERIC: Milijun puta ti kažem da ne idi tramvajom. Pa imamo dva krasan auto!

ANA: U tramvaju sam bliže ljudima. Ljudi su moj posao. No slušaj. Na jednoj postaji je ušao mladić, bilo mu je najviše dvadeset i pet. Slijep, sa štapom. Ljudi su mu pomogli ući i sjesti, iako uopće nisu trebali.

Mogao je i sam. Na sljedećoj postaji ušao je bolestan čovjek, sedamdesetak godina star, s velikom torbom. Putnici su mu pomogli s torbom i odmah se oslobodilo mjesto nasuprot slijepog mladića. Starac je sjeo i počeo se žaliti slijepcu. Rekao ja kako ga sve boli, kako se jedva miče, kako su ga strašno tretirali u bolnici, kao će uskoro umrijeti sam, kako mu otkazuju noge... Slijepi mladić je sve pristojno slušao i smiješio se. Vidjela sam da mladić pokušava zamisliti kao izgleda starac. I zavidi mu na svakom trenutku njegovog staračkog života.

ERIC: Ljudi su egoisti.

ANA: Nije u tome stvar. Slijepi mladić i starac su baš kao i mi. Ne čujemo, ne vidimo. Zamišljamo kako bi naš život trebao izgledati. Sve je laž i umišljaj.

(Tišina. Gledaju pred sebe. Napokon ispiju čaše vina. Eric utoči novo vino.

Prođe prstima kroz svoju kosu.)

ERIC: Slabo sam. Bit ću bolestan.

ANA: Ne moramo ići na trg ako ne želiš.

Nikola Tutek

151

ERIC: Što reći Arsenu i ostalim? Boli mi glava.

ANA: Ja ću nazvati Arsena i reći mu da ne idemo nikamo.

(Eric ustaje s kauča.)

ERIC: U redu. Idem u kuhinja naći tableta za glava.

ANA: U kuhinj-u, tablet-u, za glav-u.

(Eric krene prema kuhinji, okrene se i pokaže Ani srednji prst. Ona se smije.

Ana ustaje i odlazi u toalet. Dnevni boravak je prazan. Nalijevo, u polutami, vidimo Anu kako sjedi na školjci. Ana izvlači svoj mobitel i zove Arsena. U pozadini pozornice pojave se dva snopa svijetla. Pod jednim je Arsen, također na toaletnoj školjci. Pod drugim je Lola, pred ogledalom. Kroz razglas se čuje glas iz mobitela.)

ARSEN: Halo?

ANA: Arsene?

ARSEN: Da? ANA: Nećemo doći na trg. Možda i bolje, posebno nakon što sam saznala da si pozvao i Dalena... Trebao bi imati više obzira prema meni.

ARSEN: U redu.

ANA: Nedostaješ mi. Nisam mu dala niti da me pipne danas. Želim te jebati do bola.

ARSEN: Nema problema.

ANA: Nađimo se sutra u knjižnici u tri.

ARSEN: Naravno.

ANA: Zbogom, ljubavi.

(Zvuk prekinute linije. Nadesno od dnevnog boravka u polutami se pojavi Eric u kuhinji. on prebire po ladicama. Zvoni mu mobitel. Javlja se. Čujemo glas iz mobitela kroz razglas.)

LOLA: Ljubavi?

ERIC: Lola? Merde! Rekao ti da ne zoveš na mobil privat! Luda si?

(Eric pogledava prema vratima kuhinje. sakriva mobitel pod dlanom na uhu.)

LOLA: Tako si sladak kad krivo izgovaraš riječi! Nedostaješ mi.

ERIC: Ja moram prekinuti poziv.

LOLA: Eric, ljubavi, samo sam ti htjela reći da sam se otuširala, namirisala, našminkala, sredila i sada idem van... U lov.

(Eric teško uzdiše.)

152

Književna Rijeka / DRAMA

LOLA: Trebao bi sada biti sa mnom, Eric. Znaš kako nam je krasno kad smo zajedno, kao danas popodne. Ovako mi ne ostavljaš izbora...

Idem slaviti Novu posve sama... i pronaći nekoga kome ću dati svoju mirišljavu, vlažnu mačkicu.

ERIC: Merde! (stavlja ruku u hlače) Čekaj! Daj mi još malo vrijeme... Bit ću s tebe... Samo malo vrijeme...

LOLA: Eric, dragi, to si rekao i prije mjesec dana. Ova mačkica neće još dugo čekati. Lijepu zabavu!

ERIC: Lola, čekaj!

LOLA: Ciao.

ERIC: Lola?

(Zvuk prekinute linije.)

ERIC: Jebao si ga!

(Gase se snopovi svijetla koji osvjetljuju Arsena i Lolu. Gase se svijetla u toaletu i kuhinji. Ana i Eric se pojavljuju u dnevnom boravku, svaki iz svoje tame.)

ANA: Rekao si nešto?

ERIC: Ne, ne... pjevao u kuhinji. (podigne kažiprst i doda s osmijehom) Sam! (Sjedaju na kauč. Ana uključuje televizor. Eric je zagrli. Pogledaju se.)

ANA: Reci mi nešto na francuskom.

ERIC: Pariz, Bordeaux, Toulon, Toulouse, Dijon, Caen, Rouen...

(Eric načini stanku. Ana ga promatra pohotno, gotovo krvoločno, čekajući čarobnu riječ.)

ERIC: Montpellier!

(Ana istog trena odbaci ogrtač i skoči na Erica. Više se ne vide od naslonjača. Začuje se kako su pali na pod pored kauča. Zvuk ljubljenja.)

ERIK (urliče s užitkom): Montpellier! Montpellier, Lola!

(Iznenada potpuni muk. Muk potraje. Pozornica se potpuno zamračuje.

U pozadini pali se osam snopova svjetala. U snopovima stoje Mia, Arsen, Ema, Leo, Lola, Dino, Zita i Dalen. Stoje uspravno, s rukama uz tijelo i jedva susprežu smijeh.)

ANA: Molim? Što si rekao?

(Mia, Arsen, Ema, Leo, Lola, Dino, Zita i Dalen počnu se glasno cerekati.

Smijeh traje.)

(Zastor)

Nikola Tutek

153

*** Tutek, Nikola (Karlovac, 1978.) školovao se u riječkoj Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji (jezični smjer), a po završetku je upisao Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za hrvatski jezik i književnost i engleski jezik i književnost. Diplomirao je 2003. godine s radnjom Quentin Tarantino – The Art of Violence.

Od 2001. godine živio je u Mađarskoj, uglavnom u Budimpešti, gdje se našao u vrtlogu marketinga i oglašavanja te izvoza promotivnih materijala. Taj mu je posao omogućio neprestana putovanja i upoznavanje poslovnog svijeta koji je nadahnuo neke od njegovih priča i drama. Krajem 2011. godine sa suprugom se preselio u ruski Kalinjingrad (nekad Königsberg, grad teutonskih vitezova, stoljećima glavni grad Pruske). U Kalinjingradu je radio nešto više od godinu dana kao lektor hrvatskog jezika pri Baltičkom federalnom sveučilištu Immanuela Kanta (koji se rodio i umro u Königsbergu!). Krajem 2012. godine vratio se u Rijeku te se zaposlio kao asistent na Odsjeku za anglistiku pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Piše kratke priče i drame na hrvatskom i engleskom jeziku. priče su mu objavljene u hrvatskim, mađarskim, srpskim, austrijskim i američkim časopisima. Objavio je dvije zbirke priča: Zlatna pirana (2006.) i Ljudi koje sam izmislio (2009.). Pričom DʼAnnunzijev stakleni stol uvršten je 2009. godine u antologiju Rijeka u priči autorice Danijel Bačić-Karković. Kratkim dramskim predloškom Moriczov trg (preveden je na engleski, mađarski i uskoro francuski jezik) pobijedio je 2006. godine na natjecanju koje je organizirao Teatar.hr. U travnju 2007. godine ta kratka drama postavljena je na pozornicu Embassy Theatre u Londonu, predstavivši hrvatsko dramsko stvaralaštvo mlađe generacije u okviru Accidental festivala (projekt nEEd Circuit).

Osim kratkih priča, drama i nešto poezije, objavio je i nekoliko novinskih članaka na engleskom jeziku.

Već se deset godina bavi jezikom i književnošću. Predstavljao je svoje radove na mnogim stručnim skupovima u Vinkovcima, Budimpešti, Pećuhu, Kisegu, Szombathelyu i Rijeci, a radovi su objavljeni u zbornicima u Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji.

Tijekom kazališne sezone 2010./2011. glumio je u poznatom budimpeštanskom kazalištu Merlin u ulozi imigranta u predstavi na engleskom jeziku Standigroom Only (redateljica: Anastasia Morrighan; tekst: A. Morrighan i Daniel Hall). Nakon toga je dobio glavnu ulogu u kratkom filmu Budapest Backwards (na engleskom i mađarskom jeziku) mladog belgijskog redatelja Jeroena Sebrechtsa. Film je osvojio prvu nagradu na festivalu Balkan Without Boarders u Tirani 2012. godine.

154

Književna Rijeka / POEZIJA

POEZIJA RUŽICA CINDORI

Pjesnici PJEVAČ

(za V. Taufera)

I. odletjela biserna grlica ispod grla o, grlice iz tmine u sveto tijelo urasla ogrlice II. a još se oslanja na poslanje nepostojeći teret koji vrišti: trebamo nadu koja ne vene cvijet nedodirnut III. tu ostaje kiša riječ si otvara kroz tamu te vodi riječ skoroteča u kišu urasla besjeda teče ti kroz vene

Ružica Cindori

IV. niski oblaci ponovo se paraju istim vriskom kroz njih pređa tanka svila kroz njih suče se glas tanak mjesečev SIMPOZIJ Sve smo izrekli.

Riječi su ispunile dvoranu nevidljivom paučinom, more napunile ribama.

Tmaste su bile riječi, kišile su na nas, maleni smo bili u zvuku velikih riječi.

Govorili su nam: poezija, a mi smo slično šutjeli, jedva se micali u gustoći riječi koje su nas prerasle, osnažene, ohrabrene našom mirnoćom, nedostatkom prosvjeda.

A prskala je tišina po rubovima usana.

155

156

Književna Rijeka / POEZIJA

PAMĆENJE Pamtili smo, gradili brane na brzim rijekama, podizali nasipe, stvarali duboka jezera uspomena, zdence, arteške bunare... i sada sporo gazimo bezvodnom pustoši.

OLOVCI Teško je tvoje srce kada ga mjerim utegom konačnosti, oštar je tvoj šiljak usmjeren u sutra, mogu te umotati u bijelu koru žive breze, mogu te pronaći nakon trideset godina i pokušati prepoznati sebe.

VANIŠTIN TIN Strogo lice motri iz bjeline.

Zgrušala se sjenka duše,

Ružica Cindori

propjevala iz olovke, u svom kvadratu jedva još čujna pažljivom slušaču, a vidljiva, tek odabranima.

Sva se čvrstina skupila u bradi, a tjeme bez ocrtane granice stremi u visinu.

I vječnost ga preplavljuje.

PJESNICI 1.

Samo pjesnici s ponosom nose lentu od vjetra.

Nemaju potrebu telefonirati.

Odapinju strijele u plavetnilo, u ništa, pa ipak pogode cilj.

Za putokaz ostavljaju upitnike.

2.

O vodi govore kao da je žena, o ženi kao da je voda.

Treba potrošiti

157

158

Književna Rijeka / POEZIJA

mnogo riječi da bi se to opisalo, ta neizrecivost.

PJESNIK SE PRIDRUŽUJE SEOBI PTICA (A. P. Alencartu)

Pjesnik se pridružuje velikoj seobi ptica koje iz prašume slijeću u ona opustošena srca željna dodira krila zelenog anđela.

Tako se drhtava magma širi sa zapada na istok, u stare gradove koji još pamte plamen Aleksandrijske knjižnice i tragaju za feniksovim perom, dovoljno čudotvornim da iz jedne jedine riječi ponovo uskrsne svu opepeljenu ljepotu.

DIJAGNOZA Apolone, živim u ordinacijama svakodnevne opće prakse.

Pomamni analitičari olako ljušte citate i skidaju poveze sa skorenih rana.

Cifrasto se cakle prozori prosječne milosti,

Ružica Cindori

ali dijagnoze su općenite i nedostatne.

Alkoholom se čisti ozlijeđeno mjesto.

Injekcija se daje radi utjehe.

Sutra ću biti posve izliječena od poezije.

LOZINKA Pažljivo smišljam riječ koja ne prolazi, ne otkriva se, odolijeva grabežljivcima: duboka voda sniva ribu koja će ju oploditi.

159

160

Književna Rijeka / POEZIJA

ĐONI BOŽIĆ

Pjesnikovo srce PJESNIKOVO ROĐENJE 1.

Tek rođeno djetešce majka povi u bijelo sukno i privi na svoje grudi u početku ono osjeti radost dvaju srdaca sjedinjenih

bez ljubavi te bio bi kamen čudesan spoj mineralne perjanice žrtvovani horizont misao u vodi što traži izliku blateći kolaže ili slutnja koju podnosi vrijeme 2.

Kad vidje dječaka otac se sjeti sebe i svoga oca što čuvaše za njega košulju lanenu a koju odjenu tek nakon Marije i Mire i Ljube i Tonke i Ružice i Anke

Đoni Božić

samo najmlađu Danicu vodaše za ručicu sad gledaše sina na rukama svoje Marije i učine mu se njih troje kao savršeno jedno 3.

Zatim prvijenca ponesoše u Zadar na krštenje u crkvu Svetog Šimuna gdje bi blagoslovljen mlada ga mati Pjesnikom prozva i Riječ što glazba bijaše odredi mu stazu naviještajući tako da mladica ne će biti otkinuta od trsa 4.

Poslije je govorio: probudiš se pun meke sanjivosti od pogleda kišnog od vječnog čeznuća raspletene sjene gledaš boja sveprisutnost nijemu misao u klici ne bi li ljepota uspomene krila

161

162

Književna Rijeka / POEZIJA

od razornih sila jasnost u zori kretnju u rosi plamičak u priči što hlapi uvijek želiš li mu prići

DUŠA NAŠEG PORTA Od vajk su nam brodi čekali mornare da cimu odrišu od bitvice stare i uz pismu klape oslobode sidra pa na moru plavom razviju sva jidra o tom žulji tvrdi priču svoju zbore čipkastu od pine što prati vapore: brodice i ljudi žilava su sorta oni čine dušu – dušu našeg Porta.

Peligom se više ne prevozi riba trabakulu velom pasara ne triba niti snasti škune leb(d)ićem ne dišu sad rivom se nave i kajići njišu kaj blistave suze nebeskoga oka i prebila pera s galebova boka: brodovi i ljudi naravna su svojta oni čine dušu – dušu našeg Porta oni jesu spina primorskog života ulika i stina... Hrvatska divota! ____________________

Cima: uže kojim se brod veže za bitvu na obali Pasara: otkriven čamac dug od tri do šest metara Peliga, trabakul, škuner: teretni jedrenjaci Kajić: čamac, barka, brodić Nava: drveni brod, lađa Riva: obala, gat Snast: jarboli, jedra, konopi

Spina: kičma Vapor: parobrod

Đoni Božić

STIJENA Ova stijena je oduvijek tu Oblikovati (preoblikovati) može samo POKRETAČ Njegovo biće je sjećanje na svjetlo Gledanje mora biti budno jer zjenice uviru u vremenu hlape drhtave od beskonačnog sjenčanja Zato je Istina neizbježna milosnica strpljivosti i kruna vjernosti Ona poznaje naš umni svijet i plodi svaku stvarnost i poput stijene vabi svojim čvrstim bedrima okončanje tišine

JEKA PRISUTNOSTI Pjesma je jeka prisutnosti budnost daleka brdo tjeskobe prozirne niču vlati u njenom vječnome propnju za dobrim djelom Pjeni se huči i teče vodna

163

164

Književna Rijeka / POEZIJA

nikada mirna u biću svome u sebi krije zalaske svoje goluždrave od sjene ideje Pjesan nas mami nutrini svega što vatra tali zato su stihovi plave lakoće samotnih duša Odsjevi lanene rose u žišcima dvostrukog sječiva i bjelasanje usred kore gdje pore pore sve prijepore

PJESNIKU

Josipu Eugenu Šeti

Jesen te je svila u punoći kruga, Ogrnula vjetrom – priznala imutak.

S druge strane tebe ostala je duga Iskonskoga stiha, životvorni vrutak.

Pa ti opet dođe spoznati tjelesa, Elegični šapat podariti duši, U mirisu zore doseći nebesa, Gnomom iskupiti podaničke uši...

Emisaru duha, esteto sveg torza, Navijek ćeš biti lučonoša sjaja Što šumori skice ljubavne sred korza Ehom jasnog ega, srčanošću zmaja.

Tješitelj kom strune zvjezdaste su note: Astralne divote ovisnik ljepote.

Đoni Božić

RJEČITA VODILJA Suncocvijet u našim očima odslika je istinske domaje okrunjene koščatim dupljama i sapete atomskom gustoboljom Za krilati spektar ljudskosti zamjedbe su iskričave ptice zanovjeti rječite vodilje kroz bestjelesnost i blaženstvo Pa zjenica raskoš prpošnu nitko ne može do kraja prozreti jer suzni bistrac toga zrcala besano žuri posadašnjenju Taj studeni zvir iz koga izbija žudnja što rudi u srcu pjesnika sanjiva je nestalnost spoznaje i morska gordost u koju uvire

SPOMEN Zaboravit ne ću ljupkost lica tvoga što plaho se smiješi kao dječja sanja: pod nebnicom želja usred srca moga svijetli vječno spomen bijel od usijanja.

165

166

Književna Rijeka / POEZIJA

I proljeća zanos nadu moju slijedi vjere dašak svaki dio je znamena: uvenut će ruže al´ ljubav ne blijedi već mi vedri dušu svilom tvog pramena.

*** Božić, Đoni (Zadar, 1960.) živi i stvara u Rijeci, gdje je i zaposlen kao zdravstveni djelatnik.

Piše poeziju, prozu, književne osvrte, eseje. Aktivno sudjeluje na književno-umjetničkim manifestacijama. Kontinuirano je, više od dvadeset godina, prisutan u kulturno-umjetničkom životu Rijeke, Primorsko-goranske županije i Republike Hrvatske uopće.

Do sada su mu objavljene sljedeće zbirke poezije: Žuta kiša, Znamen (nagrada Hrvatskog književnog i znanstvenog društva Rijeka, 1990.), Anđeli ostaju s nama, U osi mističnog čeznuća, Sjaj. Objavljena su mu i dva romana: Marul Vrški i Suza bijelog Hrobatosa. Član je nacionalne središnjice Društva hrvatskih književnika sa sjedištem u Zagrebu i riječkog ogranka istoga društva. Član je uredništva časopisa za književnost i književne prosudbe Književna Rijeka, u kojemu povremeno objavljuje svoje poetske i prozne tekstove.

Silvija Benković Peratova

SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA

Pisala bih ti o ljepoti prirode Da nismo pjesnici, bili bi’ ratnici okupili vojsku i dizali mač odrezali korov i trnje i drač i pustili nek’ rastu proljetni vjesnici ti divni cvjetovi koji mladost bude sokove života što su spremni dati i ljubav i mir i sve što treba znati za bolje sutra, za nove ljude.

Ali mi smo samo pjesnici – čuđenje gluha jeka što zove na buđenje bez mača i štita na prvoj bojnoj crti letimo nebom u nevidljivom jatu u knjižari nekoj, antikvarijatu luđi od života, hrabriji od smrti.

Pisala bih ti o ljepoti prirode o ljubavi i slatkim trenucima o zanosu strastvenom u očima al’ ne mogu! Misli me drugdje odvode i zalud želim svjetliti u mraku paliti vatru s promrzlim granama omotati se bajkovitim pričama i letjeti iznad svega na oblaku.

Ne mogu zatvoriti oči i sanjati sliku svijeta koju želim mijenjati

167

168

Književna Rijeka / POEZIJA

makar u pjesmama, makar u osami jer apsurdi plutaju kao aveti u stoličju razbacane pameti bez molitve, bez ljubavi, besramni.

Moglo bi se pobjeći u nevide otkinuti život samo za sebe prisvojiti ga za svoje potrebe nestati polako da te ne vide.

Moglo bi se, zašto ne? Ta kratko je ovo vrijeme življenja za pomake za važne stvari i teške odluke jer više nitko nikoga i ne čuje.

Jest, svi su putovi lako prohodni i nadasve popularni, moderni – pa, doista bi se moglo pobjeći!

Da nema one mrvice savjesti što redovno šapuće do besvijesti: samo ti ja ne dopuštam pobjeći!

Ne možemo se otrijezniti, prijatelju ne želimo! Još uvijek teturamo od mamurluka i dolijevamo novo na staro, moj učitelju.

Ne želimo se probuditi i vidjeti prazne kaleže i priznati strahote bez utjehe, bez izlaza i ljepote, jer samo smo htjeli živjeti bez bojazni da ćemo se buditi

Silvija Benković Peratova

u svijetu koji nas želi otrijezniti i uvjeriti da smo pijani od vina.

A nije to vino. To je navika sjećanje na malog dobrog čovjeka kojeg je otrijeznila gorka sudbina.

Kada se trud razlije ni u što kroz brojne godine pune ufanja s rukama praznim od silnog čekanja od borbe, od hrabrosti, od ratišta...

Kada te ugase prije vremena a ti bi još mogao biti mlad kada te zaskoče laž, nepravda, glad s puno bešćutnih lica bez imena sjeti se da nije strašno živjeti mnogo je strašnije prerano umrijeti i nemati šansu za još jedan dan ne popiti kavu, pročitati vijesti gunđati na vrijeme, poznanike sresti... sjeti se da nisi besmrtan.

Bila sam s Vilama na Velebitu slušala njihove priče i smijeh plesala, sanjala i činila grijeh jer sam bila odsutna na Velebitu.

A dolje je svijet užurbano rastao ne, pred mojim očima! Ne mogu svjedočiti, samo znam da se nisam mogla suočiti kad sam vidjela da je smijeh nestao i da su ljudi zaboravili plesati

169

170

Književna Rijeka / POEZIJA

i da više nitko nije htio pjevati pitala sam: zašto? A oni su šutjeli.

Vidjela sam strah na mnogim licima gladne ruke što kopaju po ostacima na smetlištu ponosa. A oni su šutjeli.

Što još čekam, što li radim tu? kad mnogi su davno napustili brod stari, pohabani, nekoć slavni brod na kojem smo jedrili kao u snu prepuni nade i volje i vjere u njegovu snagu: u ime časti ne sluteći da ćemo susresti moćne valove i oštre glečere od kojih se nema kamo skrenuti već gledati, moliti, udahnuti i biti sužnji svjedok povijesti ovog broda kojeg su razapele sante leda bešćutne i bijele visoke i oštre bez milosti.

Andrija Vučemil

ANDRIJA VUČEMIL

Ožujski zapisi 1.

Godina dana treba Zemlji da optrči oko Sunca, baš je lijena, kako bi bilo divno da malo požuri da ubrza svoje kretanje i okretanje kroz plavetnilo ili da se malo više približi toplini pa da zima kao takva nestane kao naši nesporazumi oko toga što je ljepše izlazak ili zalazak sunca – zore ili povečerja... zašto smo zastali, zašto ništa ne učinimo da se dogode bar male promjene da nije uvijek isto taj izlazak taj zalazak Sunca a o Mjesecu ne bih, on je u svemu zatajio s tim svojim prividnim mijenama (promjenama)?

2.

Talijanski pjesnik za svoju zemlju Italiju reče u stihu da je: “...zemlja okrenuta prema prošlosti bezgranično i isključivo

171

172

Književna Rijeka / POEZIJA

i gdje je aktualna jedino prošlost...”* a što tek ja mogu reći za moju, za našu nebogu Croatiu koju i Hrvatskom zovu nego da nas peku na vatri i žaru prošlih vremena i onako usput zaboravljaju zlo učinjeno i jame koje leševima mojih bližnjih napuniše i o tome šute pa se nama koji s tim veze nemamo o glavu sve razbija i ne možemo naprijed jer nam jaram volovski pretežak na vrat navališe pa ti vuci svoj teret kako znaš i umiješ i ne daju da ga bacimo na smetlište povijesti one lažne ili istinite a što je još najgore sve su prozore nekim europskim zastorima prekrili pa pravog puta u sutra ni uz najbolje oči i zdrav vid ne možemo nazrijeti a putovati nam je, da putovati... ali kamo i kuda i što nas na tom putu u novo sutra očekuje ne mogu ni crne mačke koje ga stalno pretrčavaju ništa, ama baš ništa, predvidjeti...

3.

Vrijeme i ja, da upravo vrijeme koje teče i teče i teče i opet... teče nismo raščistili svoje račune iako bijah na samom rubu ____________________

* A. Polazzechi, Put stotine zvijezda, 1972. Uzeto iz M. Machiedo, Futurizam 100 godina poslije

Andrija Vučemil

da sve spoznam i o svemu izvijestim tragače za smislom da smo se obračunali i krenuli svaki svojim putom... ...ali ne, opet je sve po starom ono u meni a ja u njemu trajem u ovom obliku i ne znam dokle će tako biti jer nismo izrekli sve što smo imali i znali reći ja o njemu i ono o meni koji pokušavam maknuti se s ruba i ući u prostor koji ne će biti ničim ograničen...

Tako ti je to sa mnom, vremenom i prostorom jer se nismo konačno obračunali i rekli jedni drugima što smo imali reći.

4.

Kako je teklo vrijeme a nije proteklo tako sam se i ja mijenjao ali nisam se protočio u onaj konačni oblik koji sve uobličava a riječi su ostale neizgovorene ali nisu zaboravljene pa onako provriju u govoru koji obično nazivamo poezijom ne baš uvijek pitkom i probavljivom, kažem što možemo, kad nam je takva ljudska sudbina i kad smo omeđeni tako kratkim trajanjem

173

174

Književna Rijeka / POEZIJA

u vremenu i prostoru koje tako, jer ne znamo drukčije, nazivamo.

Dokle će to sve tako biti i teći nitko ne zna čak ni lažni proroci i pjesnici koji nas svaki dan nekim svojim obmanama preplavljaju.

5.

S poezijom nije lako navlači te ne tanak led izričajem onog što osjećaš ili bi htio osjetiti kao što je ljubav, ljubiti i ljubljen biti bez ostataka onako kako nas je Učitelj podučavao ljubiti.

Gdje je tu zamka u riječima koje ne mogu sve izreći ili u našoj nemoći da ljubimo i ljubljeni budemo pa u to more nepoznato utonemo i odemo tamo kamo se odlazi zauvijek i bez povratka… meni jedino preostaje da kažem: Blago onima koji su se tom poputbinom odjenuli i krenuli, a što je s vama, što još čekate?

6.

Ako je šutnja zlato zašto ona toliko govorimo

Andrija Vučemil

nije li to govor u prazno i nikad ne ću poluge zlatne sebi i svojima priskrbiti o kojima moram srkliti koji pokušavaju u ovom govoru barem koju kao svoju prepoznati i kao takvu izgovoriti i da ne bude prazan govor kako me je moj pjesnički učitelj kroz svoje stihove pokušao podučiti o teškoći govora u uho oholosti pa mu se ovom prigodom i ovakvim skromnim govorom zahvaljujem.

A tko su moji bližnji?

Ja to ne znam niti ću pravu istinu ikad saznati.

7.

Pokušavam biti razumljiv svakom susretniku otprve neka zna s kime ima posla i što sve može očekivati ako se sudarimo u mislima, riječima ili tek nakanama ničim najavljenim i označenim.

A to što je svaki čovjek sam po sebi tajna velika prepustimo odgonetačima dubokoumnim zanovijetalima jer znamo dok smo u ovom obliku tajnu nitko odgonetnuti ne može jer je rođenjem sve ograničeno što se može a što ne može. Što nam je, dakle, preostalo, putovati ili na mjestu ostati

175

176

Književna Rijeka / POEZIJA

pa što bude neka bude ja ionako ne mogu prestati govoriti o sebi, o tebi, o nama putnicima po nepoznatim krajolicima smisla i besmisla.

8.

Neprijatelje svoje nisam htio, znao niti mogao birati niti su mi kao takvi uopće trebali pa mi nije jasno kako su se i zašto uopće pojavili na putovima kojima kročih u sutra zagledan novim danom ponesen da budem blizu suncu a što dalje od mjeseca i noćne tame i svih lažnih mijena i promjena.

Iako ih nisam zvao ni prizivao oni su nicali kao gljive poslije kiše i ljutili se kako to da ih ne zamjećujem u svoj njihovoj sili i raskoši i uporno postavljaju svoje zamke ne bih li se na putu prema suncu kao o zamku zakvačio a ja se molih Bogu da im oprosti jer zaista ne znaju što čine i zašto uopće postoje.

9.

Mnogo sam čitao i slušao o magičnim riječima koje je trebalo

Andrija Vučemil

u određenim prilikama izgovoriti da bi se čudo dogodilo... ...a ispalo je da je najveće čudo što se nije ništa dogodilo niti će se dogoditi jer je ona prava riječ čudotvorna duboko na skrovito mjesto u duši zakopana i ako je u pravi trenutak izvadiš i kao molitvu izgovoriš sam ćeš se i sve oko tebe u Riječ pretvoriti.

10.

Riječi su put kojim nikad nitko nije do kraja doputovao jer su nas brbljanje i laži koje pretvorismo u istinu zaustavljali na križanjima bez jasnih smjerokaza pa je sve završilo kako je završilo u nesporazumu kao i kod zidova tornja babilonskog i sve nam se vraća ne kao bumerang aboriđinski nego kao led po kojem klizimo u nepovrat a riječi koje nismo još potrošili i obeščastili moramo izgovoriti pa makar kao pjesmu koju nitko ne će zapjevati jer se tonski zapis izgubio u hitnji da se dokuči nedokučivi smisao ovog svega što nam se događa i što će se tek dogoditi

177

178

Književna Rijeka / POEZIJA

ako se zaista prava riječ ne nađe i u pravi čas izgovori kao molitva za spas svih onih koji na putovima lažnih riječi zaglibiše.

11.

Bože, uza sve molitve, nisam još spreman da mi se ukažeš jer još ne znam što bih s tom milošću i čime sam je zaslužio da budem istinom o smislu obasjan...

Bože, ne znam kako da ti kažem čega sam a čega nisam dostojan jer sam običan putnik na putu na kojem sam se obreo a sve znakove nisam prepoznao vode li me k Tebi ili nekamo drugdje, možda u besmisao...

I zaista te molim da mi oprostiš što sam se usudio sve ovo i na ovakav način, rečeno pjesnički, izgovoriti.

12.

Ne pitaj što mi daje snagu nego tko je taj koji mi pomaže da nađem smisao u ovom besmislu koji me svakodnevno bez mog pristanka okružuje i priječi da korak učinim koji će me konačno osloboditi da se predam nadi i

Andrija Vučemil

vjeri u ljubavi koje sve ovo osmišljavaju…

Da, tko je taj u kojeg oči upirem da mi pomogne kako bih vidio nebeska obzorja kojima ni sunce ni mjesec nisu potrebni…

Znam da će se u jednom trenu kad se zemnog tereta oslobodim sve razjasniti a onda ni pitanja ni odgovori pa ni ove riječi pitanja ne će biti potrebni a dotle neka mi ovo bude jutarnja utjeha.

13.

Za sve ovo što se događa oko nas i u nama, a što me neodoljivo podsjeća na stado ovaca ostriženih koje s pašnjaka vjekovnih i plodnih gone u tor nekog novog prebivališta, dođe mi da zavapim iz petnih žila dosta a a a a a a a a krivog smjera i laži koje su postale molitva... stanite, okrenite se oko sebe i u dno duše svoje pogledajte pa ćete spoznati u što se sve ovo pretvorilo ti silni snovi o slobodi i domovini oslobođenoj od stranaca koji nas zatiraše, ali se od zlog dijela sebe nismo i ne znamo kako osloboditi... pa pitam gdje nam se zrcalo ono duhovno izgubilo

179

180

Književna Rijeka / POEZIJA

u kojem bi svoje lice istinsko i duša kakva god bila mogli ogledati i prepoznati se onakvima kakvi zaista jesmo i onda zajedno ponoviti dosta a a a a a a i okrenuti se prema izvoru kako bi se njegovom izvor-vodom napojili i tako okrijepljeni istinom o sebi i svemu oko nas ponovo za pravi put i tegobna putovanja rodili... a ako ne povijest će nam se neumoljivo, kakva već jest, ponoviti a kletva će nas naših potomaka sustići...

14.

Od stoljeća sedmog kako neki sa sprdnjom govore za nas zanesenjake koji gradismo kuću na stijeni a bi opstala i bila utočište, dom za sve koji vjeru, nadu i ljubav imaju i ginusmo za nju od Gvozda preko Mohača i Krbave do Bleiburga i križnih putova i kroz stoljeća milijune sati i tisuće i tisuće godina zbog njenog imena i opstanka s većim i manjim ponosom robijali i napokon u punini vrimena nakon tisućljeća je uskrsli u ratu kojeg Domovinski imenujemo.

A danas nakon ljeta dvadeset doživjesmo da njeni vlastiti sinovi

Andrija Vučemil

u različite halje političke odjeveni temelje joj potkopavaju i kao ovce u tor europski nas zatvaraju, i žele je na sigurno premjestiti u europski mulj i tlo pjeskovito u močvaru beznađa s puno lažnih obećanja života lagodnog u obilju da bi kad naiđu veliki potresi za sve vjeke potonula i dogodit će se da joj grobari budu vlastiti sinovi i učine ono što ni najžešći mrzitelji njenog imena nisu mogli učiniti. Što nam je u ovakvom vrimenu preostalo nego iz dna duše kriknuti i ponovo za nju robijati a bome, ako treba, i ginuti.

Kažem u ovim stihovima koji će grozno u nečijim ušesima, ako nisu na muke naroda potpuno oglušili, na vapaje poput ovih grozno zazvučati, ali me gluhoća njihova i prijezir odveć ne brinu jer ja moram reći i govoriti a njima neka Gospod zaista oprosti znali ili ne znali što čine i učiniše.

15.

“Sveta li je ludost ovaj krik slobodi” D. Načinović

U djetinjstvu dok bijah klinjo a svijet, očiju raširenih, oko sebe upijah i ne imah prigode Odu radosti i simfonije slušati nego jauk i lelek matera ucviljenih,

181

182

Književna Rijeka / POEZIJA

štektanje mitraljeza u polju i po brdima i zavijanje gladnih vukova naročito u noćima vedrim punim mjesečine s punim mjesecom na nebesima.

To bijahu moje uspavanke i buđenje kad se moralo preko kućnog praga bježati u nepoznato, u tuđe krajeve. Što danas, u trećoj dobi, da starost ne spominjem, slušam, čime me bude a čime uspavljuju teško mi je reći, kao i mom učitelju, ovo u uho oholosti ali za sreću pokoljenja budućih moram dušu otvoriti da bih mogao vječni san usnuti, da je ovo što slušam čime me bude i u san ispraćaju, gore od onog iz mog djetinjstva.

Tada smo znali ako klonemo i pristanemo na bilo koju opciju od ponuđenih da ćemo u glib i mulj potonuti.

Ovu strahotnu kokafoniju od zakona i prilagodba, to zborno kukurikanje koje izvodi raštimani orkestar spreman na sve što mu dirigent veliki svojom palicom europskom naredi, a ja kažem blago onima koji snage imaju da se zovu sirena globalnih ne odazovu...

Tomislav Kovačević & Giacomo Scotti

183

TOMISLAV KOVAČEVIĆ & GIACOMO SCOTTI

Udvojeno (Versi da Tomislav Kovačević, tradotto da Giacomo Scotti) Ovdje je bilo more...

(šimi ešiću... uz prvo viđenje s morem...)

Ovdje je bilo more u ono vrijeme prije odlaska i sve ono što od pamtivijeka ide uz more prozora koji je bio povod rečenici imam prozor i njegov mi okvir u daljini moj dio mora omeđuje nema više imam li pravo vjerovati kako se toliko povećao od mog odlasaka (djeca prerastaju nogavice mlade breze one koji su ih posadili) da mi njegov okvir negdje u nedogledu neku drugu veličinu mora omeđuje ovoliko mora pripada meni toliko mora ne mogu odjednom očima obuhvatiti no snalažljiv sam ja: pogledam svoj dio mora i koliko ga obuhvatim pogledom označim olovkom i gledam dalje od te crte do večeri dobit ću pravu sliku o tome koliko mi mora pripada... ...e sad drugo je pitanje što ću ja s tolikim morem...

Qui c’era il mare...

(A Šime Ešić... per il primo incontro col mare...)

Qui c’era il mare in quel tempo prima della partenza e tutto quelo che dai primordi va insieme al mare la finestra cha diede origine alla frase ho la finestra e la sua cornice delimita la mia parte di mare non c’e piu forse ho il diritto di credere che di tanto sia cresciuto dalla mia partenza (i banbini superano le brache della giovane betalla di quelli che la piantarone) di credere che la sua cornice si nell’ infinito e delimita una qualche altra grandezza del mare un tanto di mare appartiene a me non posso afferrare con gli occhi all’ iimprovviso tanto

184

Književna Rijeka / POEZIJA

mare ma so ingegnarmi guardo di mia parte di mare e quel tanto che afferro con lo sguadro lo segno con la matita e guardo oltre la linea di confine fino alla sera otterro cosi il quadro reale di quanto mi appartiene ...un’ altra faccenda e poi che cosa ne faro’ di tanto mare...

PRIBLIŽAVA SE MORE...

Približava se more u svoj svojoj raskoši kao pustoš odzvanja njegovo tijelo sagorjelo predvečerje oblijeva lukobrane i svjetionike ocvale hortenzije i zabavišta na otvorenom u pravilnim nam se razmacima događa grijeh i događa ledeno vino oči klize po poprsju krajolika koji smo još ljetos prepoznavali po modrini vjetra a ove godine naprosto ne znamo kako ćemo bježe ruke glavom bez obzira u toplinu tvoje raskopčane košulje dok mi tvoja kosa pretvara koljena u beskonačnost nadohvat su nam razumna rješenja slavoluci ordenje i glazbala probrani primjerci suza trsje i brnistra savjetuju nam da odustanemo gluho im doba noći drži stranu samo se mi bezrazložno junačimo jedno pred drugim u toplini prehlađenog otoka mudre nam freske vitraji i izrezbarene predikalnice zorno pokazuju razliku između naših htijenja i sna koji se nikako nije smio dogoditi ...kosa mi se diže od pomisli kolike smo dugove u riječima i pokretima ostavili u nasljedstvo generacijama koje dolaze...

Il mare si avvicina...

Il mare si avvicina al proprio sfarzo devastatore il suo corpo risuona nel tramonto bruciato inonda moli fari le ortensie sfiorite e il giardine d’ infanzia all’ aperto e a intervalli regolari ci capita il peccato ci capita il vino col ghiaccio gli occhi scivolano su un paesaggio che ancora l’ estate scorsa riconoscevamo dall’ azzurro del vento ma quest’ anno semplicemente non sappiamo

Tomislav Kovačević & Giacomo Scotti

che fare le mani fuggono spaventate nel tepore della tua camicetta sbottonata mentre il tuoi capelli rasformano i ginocchi in infinito irraggi ungibile abbiamo a portata di mano soltanto le soluzioni razionali gli archi di trionfo le decorazioni e strumenti musicali le legrime la viti e le ginestre ci consigliano di rinunciare la notte fonda gli da una mano soltanto noi ci spacciamo per erci l’ uno davanti all’ altro nel colore delle isole raffreddate i saggi affreschi le invetriate e i pulpiti intarsiati indicano chiaramente la differenza tra i nostri desideri e il sogno che mai avrebbe dovuto avverarsi ...non posiamo neppure immaginare quanti debiti il parole e gesti abbiamo lasciato in eredita alle generazioni future...

S raznih strana dolazi more...

S raznih strana dolazi more i zida mi prema drevnim nacrtima kuću od soli kuću od morske pjene kuću od smrvljenih školjaka i sušičavog pijeska zida kuću od ruzinavih ostataka rata zida kuću od maglovitih tragova djetinjstva i tanke crte horizonta zida kuću od kvrgave masline zida kuću od razbibane lavande i plavetnila neba kuću od smole pinije i od plodova žižule i oskoruše kuću od rušvića i merale škarpelini tu nisu od velike pomoći a ne možeš se pouzdati ni u plodove mora ni u kampanele i avemarije štono ih dosadno oblijeću kano obad podrepak prgavog tovara ...a radilo se samo o mojoj potrebi da udomim ovih nekoliko riječi kojima ne mogu naći prikladno mjesto u nekoj od netom skiciranih pjesama...

Da varie parti arriva il mare...

Da varie parti arriva il mare e costruisce secondo antichi schemi la mia casa di sale

185

186

Književna Rijeka / POEZIJA

una casa di spuma marina una casa di conchiglie abriciolate di tisica sabbia un casa di rugginosi rasiduati di guerra una casa di nebiosse tracce d’ infanzia e di sottili linee di orizzonte una casa di nodoso olivo una casa di lavanda scapigliata e di azzurro celeste una casa di resina di pino di giuggiole e di sorbe di pere selvatiche e di arniche gli scalpellini non sono di grande aiuto e non puoi fidarti dei campanelli e delle avemaria che noi osamente svolazzano intorno come il tafano che assale il sottocoda dell’ asino cocciuto ...e dire che si trattava solo del mio bisogno di mettere a dimora queste poche parole per le quali non trovo un posto adeguato in alcune mie poesie appena abbozzate...

Doista nema razloga za modrinu...

(momčilu popadiću... a što će na sve ovo prigradica reći?...)

Doista nema razloga za modrinu ili nešto slično crkvica koju nisi smio koliko lani ni u ludilu spomenuti ruševno se nazire među čempresima sa balkona (za znatiželjnike: dugačak četiri i širok dva metra) more je pod kontrolom dalekozora kupljenog 1990. godine od rusa u harkanyu za 40 črljenih i poneku forintu prekoputni otok lijeno se protegnuo popreko obzorja pažljivo zaobilazim listove biljaka toliko dragih mojoj supruzi uredno odlažući tvoj finski nož na policu za knjige ne zaboravivši prethodno nadopuniti bilješku o piscu datumom tvoje prerane smrti

Sul serio non c’e un motivo valido per l’ azzurro...

(A Momčilo Popadić)

Sul serio non c’e motivo valido per l’ azzurro o per qualcosa di simile

Tomislav KovaÄ?ević & Giacomo Scotti

la chiesetta che fino a ieri non osavi menzionare nemmeno nel delirio si intravede in rovina fra i cimpressi dal balkone (per i curiosi: lungo quattro e largo due metri) il mare e sotto controllo del cannocchiale vendutomi nel 1990. da un russo a Harkanx per 40 rossi e qualche foorino l’ isola dirimpetto si e pigramente adagiata di traverso sull ‘orizzonte evito attentamente le foglie delle piante tanto care a mia moglie deponendo con cara il tuo coltello finnico sullo scaffale dei libri senza dimenticare di completare prima la nota dell autore con la data della tua morte precoce

187

188

Književna Rijeka / POEZIJA

VERA PRIMORAC

Haiku PTICE U ZAVIČAJU daleki puti srce se slama tugom ptice u zavičaju pust kolodvor pod tuđim nebom samoća koraka jeka putovima kojima nismo ni htjeli i ovdje lipe zovu mirise rodne mjesec je lipanj leptiri mladosti iz vrta uspomena odlepršaše

NA STARIM STAZAMA nove cipele opet gaze stare staze djetinjstva s obje strane ulice – promiče djetinjstvo u prepunoj duši prenosim preko praga sve mirise doma

Vera Primorac

na crnom stolcu očevo rezanje dragi zapisi zamagljen prozor ispisujem imena voljenih

U NJEDRIMA JUTRA rano proljeće zaodjenulo nježnost praha na latici prohladno jutro i žuti se maslačak naježio romori kiša uspavao se i cvijet podno jabuke sunčeva zraka u čašici tulipana ispija rosu u kljunu laste komadić po komadić ljubavi

NA PROZORU SJENKE mračna ulica krijesnice uz cestu pokazuju put umoran od sna mjesec se jedva drži za vršak bora

189

190

Književna Rijeka / POEZIJA

prozirna noć u krošnjama jablanova šapat zvijezda mjesečina vršak bora zagrlio nebo ulica drijema na osvijetljenom prozoru dvije sjenke

KAD PROLJEĆE ZAMIRIŠE došlo je proljeće tratinčice se rastrčale na sve strane rano proljeće zaodjenulo nježnost praha na latici i ljubičica od previše mirisa dobila vrtoglavicu u nježnost latice upleo se i dodir povjetarca sunčeva zraka u čašici tulipana ispija rosu

POD SJENOVITIM KROŠNJAMA u krošnji lipe u bogatoj škrinji sve note svijeta

Vera Primorac

sitna kiša pod stabalcem jasmina jež u klupku na ružinom grmu bijele se grozdovi puževih kućica iznad Učke skupljaju se oblaci u crni zavežljaj tuča je nebo upriličilo teniski turnir

S GALEBOVIM KRIKOM udari mora i krikovi galebova odnose ljeto ojesenjilo oblaci šalju kišu u izviđanje na pustoj plaži poderane mreže krpe galebovi napušten brod privezao uspomene na zahrđalo sidro pusta obala dolazak zore čekaju čovjek i brod

191

192

Književna Rijeka / POEZIJA

ANELA BORČIĆ

Beračica soli KAPI DJETINJSTVA E, vrijeme moje Kad bijah dijete, u kapima s tvojeg izvora gledah vječnost Tad teklo si sporo puno slika, boja i mirisa Kad si me pretvorio u djevojku zazivala sam te, naivna, slijedeći sve tvoje brzace što dubli su korito u meni bez milosti Ni primijetila nisam da što je tebe više mene je sve manje i da sve mi kraće godine traju E, vrijeme moje Sad znam da zrelost je tek svjesnost tog čudnog gubitka u obilju jer ja sam sad već dubok kanjon a ti u njemu moćna bujica Al’ jednom jednom kada me pretvoriš u ušće i dočekaš me morem nećeš mi moći ništa Živjet ću tada samo svoju vječnost spašena, izvan tebe, mirna u sretnim kapima djetinjstva

Anela Borčić

JER I JA SAM VI Kada su moje none, mame, kćeri kada su bodulke bodulke rađale dočekali bi ih vinogradi i more otopljeni u mlijeku materinom Rasle bi uspavane pričama starijim i od riječi i od sjećanja Dugačkim prstima praznine utisnule bi se u krunu kamenu zdenaca iz kojeg su hvatale vodu Zvukom bi opipavale bilo od otoka brojeći udarce smrti i slavlja živeći zvon s njegovih zvonika U venama bi im more brborilo za vinograde bi ih srce vjenčalo Prepoznajem vas sve danas u mirisima soli i ognjišta vlažnih kamenih kuća uz more u zaboravljenim škrinjama s dotom u odbačenim krunicama od rogačevih sjemenki i u čipkama koje više nitko ne zna započeti Znam za vas svakim svojim korakom uzdahom sjećanjem slutnjom svim onim što jesam i što mogu biti jer i ja sam vi a i grijeh je tu ljubav prešutjeti

MJESTA TAJNIH LJUBAVI Mjesta tajnih ljubavi tajna su mjesta u kojima ljudi ostavljaju najbolji dio On se alkemijom vremena pretvara

193

194

Književna Rijeka / POEZIJA

u sjajne gorske kristale Sve riječi tamo izrečene postaju blago radost opala i jantara Ta se mjesta ključaju prešutnom srećom šutnjom između neba, zemlje i ljudi Urezuju se u zrak hijeroglifima svjetla i titraju nad šumom proljetnom radošću Ljubav u njima vreba slutnjom zapliće korake opsjeda sjetom guši strašću iznenadnom Ona učini da zli zaplaču i da kukavice postanu hrabri samo ako su je željni jer mjesta tajnih ljubavi tajna su mjesta ljudske svetosti

NEVJERA Kad se uštap naslonio na bijelu kalu gredice u vrtu pune gordih cvjetova uzdahnule su sjenkama čežnjivo U kućama tad žene snom ostave tijela i otiđu u noć da suču svjetlost tuđu i da tuđim tučkom vezu jantar po crnoj haljini jave svoje nesretne Muževi zorom zatraže njihova tijela al’ samo tijela njihova k sebi Otad te žene u čunu od mašte u arci od sna strpljivo čekaju novu priliku za sreću Duše im slobodne al’ tijela su okovi u širokoj bračnoj postelji

Anela Borčić

OBITELJSKO STABLO Sve misli koje sam nehotice sijala bujale su na pregibima neznanih svjetova i zaticale me plodovima nespremnu Znale su se pretvoriti u mutnu vodu u slijepa raskršća i riječi pune kosti Postajale tuđa praćka, juha presoljena gušile me, izbijale mi dah, pekle Sada dobro pazim koje ću i kako ću Biram samo one dobre, samo one najbolje i sjeme ljubavi sijem pažljivo Srcem biram kome ću ih takve dati Od kojeg pretka mi onda ipak trnu zubi ponekad?

OTOCI KO KUĆE U maternici sedefnog svjetla rojevi otoka ulaze u moju sobu kroz široka balkonska vrata Tražeći život zorom vire u me ljubopitno Znam ja im trebam Tankoljudni su i u groblja će se pretvoriti Međe će im zarasti Plač i smijeh u kamen će im se stisnuti kamenom ih zarobiti raspučiti raznijeti Gorčinom će ih sve sol

195

196

Književna Rijeka / POEZIJA

potrovati sve boje će im se modrom iz modrine zvati Postat će hrid umrijeti Otoci žive ne biljkama guštericama niti pticama Ko kuće žive ljudima

BERAČICA SOLI žena u crnini na rtu otoka neumorno je brala sol već tjednima mrzovoljno je dubina pod njom brborila a u vrećici za pasom zlovoljno je škripala skupljena sol to su bila tek dva lica nemirna mora ona ništa nije slutila utisnuta u otok pokretom bila je nalik crnom trnu u bijelom mesu rta i kamen je istisne i odbaci sa sebe a modrina proguta za čas kako je pala? nitko nikad nije dvojio kako se utopila? nitko nikad nije razmišljao sve je bilo očito čak i logično

Anela Borčić

sol se vratila pučini a život smrti

GLE! Titra pučina zove valovljem nemirom ispisuje promjene bjelinom vodni modru tugu zime U sebi je ćutim zove pitanja igra pod mukom ovog dragopustog otoka sto želja sto nadanja ni u što Daljine me napinju obje pučine titraju luk dvojstva do bola savijaju otići ostati ostati ne ne otići ostati a život prolazi Gle! To ljudi od otoka ranjeni svojom nikad odapetom strijelom kupuju okoštalo vrijeme nadom gorkom kao more To sobom ga preskupo plaćaju

197

198

Književna Rijeka / POEZIJA

JA SAM MOST

(kapelica viteza Nikole Mardešića u Podhumlju)

Ti, koji si za života mislio brižan na dobru smrt i koji si vrijeme htio premostiti kamenom sagradio si ovu kapelicu u srcu otoka Za sebe i za svoju voljenu Čije su vas ruke u nju položile?

Ni sjećanja na njih odavno nema, Ničeg više nema Samo malo mjedeno zvono u snovitoj preslici i stoljetni čempresi čuvari umjesto vaših voljenih grle vas nebom Povlačim konop brecaji mjedena zvona polako hvataju ritam mog srca ja sam most U kobaltnom plavilu dana dočekujem vas i puštam van cilikom da živite, da budete, da cvjetate nebom što je bilo da ni bilo da ni bilo što je bilo što je bilo da ni bilo što je bilo što je što ššš

Anela Borčić

199

VRIJEME TREPTAJA OKA U trošnoj kuhinjici sjedi starac ja, slučajna prolaznica što pase pogledom gdje stigne u vremenu treptaja oka ugledah ga kako zuri u prazninu do svoje lijeve nastavih svojim putem al’ ništa više nisam vidjela samo sam njega imala u očima tu noć smo starac i ja svaki na svom kraju otoka tugovali on za onom izgubljenom nogom ja zbog one osamljene al’ jutrom jutrom sam samo ja grabila dalje bezglavo a onda ga s prvim lastama dvojica iznesoše na sunce na ulicu sraslog sa stolcem i užasnuta skrenem nasumice bilo gdje bilo gdje samo što dalje od sebe *** Borčić, Anela (Split, 1966.) osnovnu školu pohađala je u Visu, a gimnaziju i fakultet u Splitu. Živi s obitelji na otoku Visu, gdje radi u Osnovnoj školi Vis. Objavljene su joj sljedeće knjige: Blaženstvo trenutka (zbirka poezije), Garbin, zao vjetar (roman; VBZ, 2009.) i Kuća Pupuletovih (zbirka novela; VBZ, 2011.) . Članica je Društva hrvatskih književnika od 2011. godine. Sudjeluje na međunarodnim književnim događanjima, susretima i gostovanjima. U slobodno vrijeme bavi se nematerijalnom baštinom otoka Visa, umjetničkom fotografijom, klapskom pjesmom i plesom.

200

Književna Rijeka / POEZIJA

VANJA MICHELAZZI

Dodir vala DODIR VALA Dok promatram nebo, sunce i valovito more, prebirem uzdahe, zbrajam nemire neuspjeha...

Razlit ću moru dušu snijući izron zagrljaja, valovima podariti dodir obale našeg pješčanog spruda gdje tišina zborila je govor htijenja snijući zavjetno usidrenje.

Dok promatram nutrinu sjećanja tonem posljednjim dahom nade...

OSVIJEŠTENA Buđenjem silazi maglovito jutro.

Uzeh si predah predugog sna.

Hodom neometanim, mislima usamljenim, odlutah stazom osjenčanoj uvali gdje more okruženje miluje.

Prekrivena plaštom primorskog opoja, rosom umivena,

Vanja Michelazzi

igrajući se vremenom osmjeha, ugledah zabačenu školjku pritajene ljubavi iscrtanu godinama prohujalih ljeta.

Ponesena razigranošću izrona trenutka, osviještena nepovratom, shvatih: spomen ljubavi suzama oplakanu prepuštam žalu i nemiru mora, krijući od tebe svoje ustreptalo srce želja, darujući tebi toliko potrebnu slobodu.

ZATVOREN DOLAZAK Zadržanim dahom prilazim znanom kućnom pragu, a vrata davno zatvorila dolazak. samo odjek zaglušene tišine struji oronulim zidinama.

Kroz zamagljen prozor zavirujem u uspomene omotane paučinom...

Očitavam misli sreće, kad vrijeme unutar odaja imalo je smisla, kad pogledom uzvišenosti dovodili smo tijela do savršenstva...

Ovaj dolazak na spomen u vremenu nestajanja ima osmišljenu moć trajanja...

201

202

Književna Rijeka / POEZIJA

NA PROPLANKU U prolazu, tik do mene, pogled čuđenja zastaje.

Iznenadno oslikava se susret istrošenog vremena...

Zatreperili mirisni titraji uzavrele mladosti, nezastarijela sjećanja, suza procvalog pupoljka kradomice otisnutog na proplanku proljetnog zanosa.

U prolazu skupismo hrabrost, osvježismo odlomke životnog odrastanja...

Osviješteni odlukama pripadnosti, danas usmjerili bi raskršća izvornih nam Duša putokazom Srca.

U prolazu vrijeme zasjenilo tragove zastarom.

VRIJEME USPOMENA Protkana uzdasima požurujem povrat ispraćenih godina isprepletenih sudbonosnim nitima, gdje utkano je odlaskom

Vanja Michelazzi

vrijeme uspomena.

Umnožavaju se misli bez osmijeha, uzmiču bez milosti dok doza smirene tišine daruje smisao udišući vanjskog svijeta čaroliju. Živim darovanim životom. živim smisao potomstva. živim zbog vaših srca.

PONEKAD Ponekad osmislim samoću, u kutku osjenčane sobe dodvoravam si misli, oslikavam emocije...

U ogledalu samoće promatram sebe u sebi, usiljenim osmijehom uveseljavam ožiljke izbrazdanoj duši.

Ponekad, samo ponekad, jer jednog će se dana dogoditi postojanost i izvan ispisanih stihova.

DUH SVEMIRA U punini Beskraja Život sebe Živi i ono Ništa

203

204

Književna Rijeka / POEZIJA

ispunjava Život izvan i unutar svega.

Osobnost prožeta je jedinstvom uzajamne punine osjećaja.

U Beskraju Svemira sve je ništa, ništa je sve i ono daleko blizu je, moć dosluha Savršena je puninom Beskraja gdje živi Duh Svemira punoćom unutarnjeg i vanjskog prostora.

Elfrida Matuč Mahulja

ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Uvod u psihodeliju I NEMAM VOLJE i nemam gdje oprati košulju dugih rukava nošenu iznutra uprljanu ružnoćom utisaka s površine ...sve vode ovdje su mutne kaljuže blatne iako još uvijek na suncu se sjaje i nemam volje tražiti potok koji žubori negdje dobro skriven čekajući možda zalud da bude otkriven ...svi putovi su do njega zarasli korovom kupine i trnje samo se čine da su ono na što sliče ... a i kako bih čista u košulji koja blista preživjela dan koji slijedi na deponiju suvišnih vrlina, pitam se?!

HVATAČI MAGLE potrebno je ubiti vlastiti strah

205

206

Književna Rijeka / POEZIJA

i zagristi krik kao jabuku da bi se uhvatilo ruku kojoj dan curi kroz prste poput pijeska ne treba nositi sunčane naočale kad ideš na susret s očima u kojima čitaš živost davnog djetinjstva i sve mangupluke potrebno je susresti istinu ponekad da bi sve laži postale ti jasnije cijeli je život samo bijeg od svega čega se bojimo cijeli život hvatamo maglu ležeći na oblaku.

UKAPLJENA moje je tijelo prešlo u tekuće stanje ukapljena sam pretvorena u milijun malenih kapi a svaka kap ima moje lice smiješim se a što ću drugo!? imam li izbora uopće!? pa da i imam bih li izabrala drugačije!? šum u glavi ventilator ili vodopadi iznutra iz mene ah, ta ljeta... nekad su znala biti nježnija ili je djeci svejedno a mladima nebitno uglavnom sada sve doživljavam na rubu kao svatko kome su u međuvremenu glavu ispunili smećem dok čeka dan kad će i sam prepustiti

Elfrida Matuč Mahulja

tijelo otpadu postati koristan za promjenu.

ADAGIO ... i sad mi je krenut’. imam dvadesetak, il’ koju manje, stepenica na dnu kojih su vrata u drugi svijet. kupila sam bijele natikače u apoteci da si olakšam korake dok budem hvatala zmajeve rođene u staračkom umu, što ga dođe poput jurišanja Don Quijotea na vjetrenjače s time da je njegova pozicija već u startu bila bolja, naime on je imao konja... meni se pak osloniti samo na maštu i improvizaciju dostojnu luđačke košulje.

SHRUBBERY radujem se narodi kada čujem glas razuma u vrevi nerazumljivog mrmora danas ulicama prolaze tjelesa komunicirajući frazama i savršeno se razumiju sama sam pak nekako ispala iz kombinacije više ne govorim jezikom

207

208

Književna Rijeka / POEZIJA

naroda mrmori će reći da sam se odnarodila ili sam poludjela od radosti čuvši jedne noći iz plamtećeg grma glas razuma.

HOME (MORE VS.) LESS lako je malenog mravca napraviti beskućnikom i razrušiti brlog takozvanim zvijerima preplašiti ribe rastjerati jata postaviti strašila u vrtove lako je postati beskućnikom kad ti se dom nađe usred monopolija zabavne igre za društvo raspikuća a svakome oko vrata kravata.

S DRUGE STRANE TAMNA STAKLA skinite sunčane naočale sunce je odavno pobjeglo od koga pogled skrivate?

Je li vas sram nečinjenja? skinite sunčane naočale izgledate glupo s njima vani je mrak pred nevoljama drugih zatvarate oči bojite se stati iza naočala vjerujete lako ćete

Elfrida Matuč Mahulja

neopaženi samo pored protrčati netaknuti tuđom boli – doista!?? a što s naočalama sutra kad opazite da ste s druge strane tamna stakla sami sa sobom ostali!?

ANĐEOSKA DVOJBA iza sklopljenih krila očiju odbrojavanje i traženje razloga za pogledati gmazove u odijelima koja pretjerano nalikuju na ljude

CVRKUT noćima već pjevaju ptice u crnim krošnjama od ogoljenih grana utihla drveća ... iza stakala po kojima kapi klize u mraku ušuškana u topao miris kreveta slušam pjev i tonem u san i opet... mala, malena sam.

209

210

Književna Rijeka / POEZIJA

MIRJANA MILJKOVIĆ

Zima u šumi ZIMA U ŠUMI Pozaspalo staro hrašće, kesteni i bukve, grabići, drijeni, divlje jabuke.

Usnuše i drvca: jasen, javor, joha i glog.

Ne zijeva sjeverac, ne grgolje vrutci.

Paperjem je mekim uzmilovana svaka grana, perinom bijelom ušuškana šuma spokojno spava.

Sanak šumi pomno čuva zimzelena družba odabrana vazda budnih igličastih četinjača.

Postrojen je muški zbor: ariš i bjelokori bor.

Spremna je djevojčad cijela: omorika, smreka, jela. Češeri su zlatni na zelenoj odori puceta.

U zimzelenom nada se krije, ni studen dugovjeka nije.

HRVATSKI HRAST

(Anti Starčeviću)

Vjetrušine silne koraka bat, gologlavi udara vremešni hrast.

Kašljuca i škripi starina taj,

Mirjana Miljković

al’ ne svija vrat.

Opstojnosti šume čuva čast.

ZAMISLI...

Zamisli kako bi divno bilo da zrakom samo leptiri lete, jedrilice lakokrile, šarene vinjete.

Zamisli kako bi lijepo bilo da nas jedino straši bumbarderov let, a cilj mu je ljubak, malen cvijet.

Zamisli koliko bi tek radosti bilo da pčelinja eskadrila, taj medonosni roj, svoj teret daruje djeci svoj.

PROLJETNI TRIPTIH Snježnoputim krasankama jednači prvim vjesnicima čednim curičcima što iz prošarice vire stidljivo poniknutih glava jal je nečija nadjenula neprilično ime. *** Drobne sestrice đurđice djeveruše opojnošću zvonaca naviještaju pir.

211

212

Književna Rijeka / POEZIJA

Hramom šume smjelo kroči naočito momče.

Ljeljov zelen šešir cvatom resi svib. *** Večernjaci vjetri proplankom kad skladno gude, vihore se kose nevjestine.

Razvigor u žveglicu žarovito kada pirka, lelujavo poplesuju prami.

A kad sjenokošinim dugim vlasima prebiru Ljeljovi lahorasti prsti, od draška nježna i jagodi šumskoj srdašce tiho zatrepti.

DOLAZAK PROLJEĆA Zima zube oštre ima.

Oštri zube odani joj mraz. Škrguta zubâ oštar bje sraz.

Stvorenjima šumskim zubi cvokotahu.

A zubato se sunce smije.

Al’ i zimi otkucala posljednja ura.

Izbila joj zube sunčeva toplina.

Nije više oštra, nije više ciča.

S prvom doletjelom lastom I mraz posta krezubi čiča.

RAKITA Sve zvjerčice pohraniše zimsko teško krzno, istom s proljeća one

Mirjana Miljković

suru bundu iz rušnice vade.

Sunce blago vabi iz zimskoga loga, nježnih pupova rakite, zimljive, umiljate, majušne cice-mace.

BOG U ŠUMI Gorski vrh sreće srh mladi gaj zemni raj šume ruj pčele zuj srne trk pelin grk vrutka vir dubov žir sunca žar jesenji dar obilja rog u šumi je Bog.

BUDNICA ZA LETAČE Uzletite, letači, zamah snažnih krila uzlet je i misli smjelih.

Oštrovido nek’ vam se oko suncem hrani.

Nije za vas memla, ni tmina, ni kal.

Poletite, letači, u rasponu širokih krila prostraniji biva i vaš svijet.

213

214

Književna Rijeka / POEZIJA

I krik, i kliktaj iz kukasta oštra kljuna slobodno nek’ se vine.

Gorski uzduh rijedak je, al’ čist.

Letite hrabro, letači, krilata vam duša bila!

VITA Tko li je ta okata zubata krakata djevojčica od jedanaest ljeta?

Pih, živi smijeh je!

Pogledaj bolje!

To je Vita maštovita smjehovita ljekovita brzovita.

Oči joj se od čuđenja krupne.

Zubâ pun joj osmijeh.

Duge ruke toplo grle.

Hitaju vele noge hitronoge.

To je Vita. Živo srebro.

PJESNIČARENJE ribari se bave ribarenjem mjesečari mjesečare sanjari sanjare

Mirjana Miljković

pjesnici pjesničare pauci paučare a mreže im pune riba mjesečine sanja duha i muha

TRATINČICA Pusten list i srce malo, majušno sunce u travi skromnošću je svojom sjalo, divili se druzi mravi.

Jutro je biserje dalo, vjetrić joj blag društvo pravi, uresje podne ukralo, cvijetak sad živi u stravi.

Voli-ne voli tek je hir onih što milost ne ćute, obijesti ljudske to je pir nad malenima što šute.

Vjenčić u kosi traži zbir smrti zbog naravi krute.

215

216

Književna Rijeka / POEZIJA

*** Miljković, Mirjana (Zagreb, 1958.) u rodnom je gradu završila VI. gimnaziju i Filozofski fakultet. Radi kao profesorica hrvatskoga jezika. Svoje učenike potiče na stvaralaštvo i kreativnost. Odnjegovala je pomladak vrsnih pjesnika, nagrađivanih na brojnim pjesničkim natječajima.

Piše poeziju i prozu, a velika joj je ljubav i fotografija.

Radove objavljuje u zbornicima i časopisima Poezija, Diogen, Marulić, Školske novine, Iris, Haiku, Modra lasta i Radost. Uvrštena je u Antologiju hrvatskog haiku pjesništva Nepokošeno nebo (1996. – 2007.).

Uskoro joj izlazi zbirka pjesama Budnica za letače.

Erik Stojšić

ERIK STOJŠIĆ

Duga i kiša Duga i kiša Ako ti srce šapće, dohvati svoj kist i kreni! duga je nad morem. zajedno obojite kišu.

Bojiš se? Čega?

Ta uvijek će biti kiše i mora suza usamljenih, to jest tvoj prozor koji će doživjet’ sunčanu zoru, kad ohrabriš, kad vidiš da i kiša brzo može proći, jer bez nje nema ni duge i onda si u samoj samoći.

Dohvati kist i kreni, duga je nad morem.

Zajedno, obojite kišu.

Samo zajedno sreća pušta boju.

Tvoj prozor, poput filma, naizgled jedan, naizgled jedne poruke, zapravo mnoštvo je slika s dugom i kišom i zapravo tvoje su slike i kist i vrijeme.

217

218

Književna Rijeka / POEZIJA

PONOVNO ROĐENI Tu smo rođeni, tu živimo, tu sebe gradimo.

Sanjarimo o dalekim utopijama.

Krenemo na put tražeći zvijezde.

Tražimo, ali nigdje ih nema pa smo zbunjeni, pa se zamislimo, pa se nasmijemo i malo-pomalo, korak po korak, evo nas natrag u našem kraju.

I najveseliji je trenutak kad shvatimo da anđeli smo mi jer tu, u raju, mi smo rođeni.

MODRE ZVIJEZDE Vidim svjetlo, tamo, u daljini.

Vidim zvijezde u drukčijoj bjelini, zagrljene modrim plaštem, uslišane u šaptu vjetra što ljubomorno čuva tajne dalekih svjetova koje se u srcu oduvijek kriju i u svakoj mi se noći na prozoru smiju.

U NOVE ŠETNJE Svaki dan isti pogled, izraz lica ustaljen. Šećem uz plažu –

Erik Stojšić

blesavo predvečerje, valovi i cvrkut lastavica.

Zagledam se u točku, tamo negdje dugo, dugo.

U nešto izgubljeno.

Ne znam što, ali osjećam.

Trenutak se okrene.

Pogledam i u mnoštvu ugledam par.

On je ljubi, a ona se smiješi – sve ostalo bijaše prokleto tiho.

Za te noćni vjetar hvatam.

Ne brini se, ja za te noćni vjetar hvatam, moje se oči zatvaraju da u njem’ uživaju.

I mirišem cvijet na ogradi u vazi, posađen ujesen, sad probuđen pred ljeto njegov miris svet.

I mirišem daleko, natrag u tople dane, tebe negdje tražim da tu možeš biti, a povjetarac na licu prohladan, naježile mi se noge, koljena, ruke sve do ramena.

Pomalo je hladno u predljetnu večer, kada za tebe moram uživati, jer nisi pored mene, a već sama tvoja slika budi uspomene.

No ne brini, jer ja za te noćni vjetar hvatam, moje se oči zatvaraju da u njem’ uživaju...

219

220

Književna Rijeka / POEZIJA

KREŠIMIR BUTKOVIĆ

Udica u kljunu ptice KOMARCI Negacija pripadnosti protuslovlje logici mi smo komarci na debeloj koži neznanih leđa gori smrznuti obzir zapostavljam stvarnost dani su razbacane lego kockice koliko hrabrosti treba da zagrizeš u jabuku u nečijem naručju cvjetaju lopoči tučeno vrhnje na krilcima komarci se boje Mrtvog mora ne guraj me u kap znoja ne stvaram čelo za tvoju bujnu kosu ponekad si slatka taman toliko dok se ne rastopi karamel u tvom glasu kako nježno sipe tvoje riječi ispijamo krv i pravimo se da smo opijeni...

GUTLJAJ Uhvaćen u urbanu divljinu

Krešimir Butković

gost sam zgradi u prolazu vrijednost je upitna raslojene ulice doručkuju boce iz kontejnera slijevam se u šalicu kave ne postoji diskriminacija na usnama volio bih da mogu pomicati automobile mislima na vrtuljku zavarene balerine beznadno traže Labuđe jezero svježe obrijan gledam sunce na barskom stolcu posljednji stručak snijega bacio se ničice pred raspelom svi trebamo milost a nitko ne vjeruje u sebe pomozi si i loto će ti pomoći otpija me grad u njegovom gutljaju ja sam tek mrva nedovoljno smljevena za razonodu...

SPOZNAJA Ne želim vrištati za tebe mi nismo svoj osjećaj tvoj glas je mrmor u mojim žlijezdama nagni se nad sebe tvoje grudi sniježe mlijekom zaboravljenih ljubavi stisni se u šaku

221

222

Književna Rijeka / POEZIJA

i plači prstima izbaci kišu iz kostiju spleti kosu u mramorne mostove i hodaj tamnicama svojih strahova otključaj vrata budi zagrljaj tragu ljudskosti što diše pod dlanom kom se boje prići molitve površnih spasitelja...

POD KAMENOM Razum je nagnječena kora naranče lice s plakata kupuje moju pažnju Zemlja naplaćuje duševne boli rastavljene stolce u koroti za maticama zagrabio sam beton njime zalijevam neposlušne noge udica u kljunu ptice ribe lete prema jugu na rastrošnoj zemlji sadi se dušični gnjev prepuštam vrat limenim kravatama u odijelu od vate benzin izgara za dobrom zabavom sve je pomireno

Krešimir Butković

djeca odrastaju s ljudima dobre volje jutro je prilagođeno oralnom zadovoljstvu jaka kava i čaj ne marim za zmijske jezike pod kamenom...

NOVAČENJE Brod od stiropora novači mrave zaobljeno more pod automobilom razgrađujem ovisnost urušavaju se putovi domaćinska atmosfera usred havarije zgrbljeni golubovi ne podnose deve plamte znakovi sjedinjene obveze na barskom stolcu koliko slobode ima pas na lancu mobiteli na povodcima sitniš u ruci konzumenta plaćamo stvarnost da bi otplovili nesigurnom skelom ostaje činjenica da i u mraku sjene postoje žderu se tminom dok tijelo preskače Kineski zid na obrvi orošenog lica...

223

224

Književna Rijeka / POEZIJA

PUSTOPOLJINA Ne odvodi me u suha polja gdje krijesnice pale travu izgubio sam svijest nad pučinom tmine pogaženih ruku i posađenih misli koje kopne svi se zavjetuju na sreću ona je poput švore u celibatu grm kadulje u pustopoljini traže se obnevidjeli kleči dan na zrnu kukuruza dotrajala potleušica čeka na lastavice zazidani vrabac postao je grb pohlepnosti izdvojeno, kao suvišak paperje mladog orla kad poleti čovjek ptice ostaju u čudu ne odvodi me u suha polja još samo kaktusi cvjetaju pustopoljnim suzama otvori te prozore zrak miriše na nemoć a nemoć ne može nauditi svjetlosti što dolazi...

ŠUTJETI NAGLAS Naslonjen na orahovu ljusku ne mogu dohvatiti sunce uz mene plivaju potočnice zaustavljeno more nemoćno traži putovnicu dok obale izbrijavaju riblju krljušt na mom licu svjetlucaju ljuske nemoćno pod prozorom

Krešimir Butković

strugotine snijega razvijaju bijele zastave prekasno, luke su zatvorile vrata jednom, kad ugasiš srce i iskuješ mač kamen će ga čuvati u svome ždrijelu mislio sam potiho naglas šutio sad krunama hrane dvorske lude polako, dok sunce zapinje na peti vojničke čizme more krijumčari svoje tijelo u moje zjenice...

STALNI POSTAV Lazar je imao sreće danas ih više odustaje nego što ustaje odraz ženskog lica briše smrznuto staklo padaju sjene po ulici Zagreb je bijela kava sa šlagom srca su na testiranju u zabačenom kutu oka nižu se slike prošlosti zjenice imaju Noć muzeja među eksponatima prašnjavi svici sjećanja ako netko i navrati shvatiti moju izložbu odagnat će ga hladnoća kojom zima reže noć na pravilne šnite

225

226

Književna Rijeka / POEZIJA

u centru zanimanja prazna kocka pod elektronskom zaštitom tupo zagledan u sebe tražim svog kustosa možda mi objasni simboliku neurezanog pisma u kamenu do jutra, sve će biti jasno u prospektu piše stalni postav do isteka zaliha...

OPROSTITE, PRIJATELJI Golublji par na kutiji od klime podnevno sunce brazgotini snijeg smirile su se kiše okopnio je zagrljaj nogostupa i stepenica radio bez milosti teleportira moju dušu na verandu Tonka se provlači Oliverovom sjetom oprostite, prijatelji, ali za tu pjesmu treba imati dušu već čujem Hrvoja kako prebire žice moja ljeta se broje pogođenim strunama u hladnoći koja sijeva Zagrebom Rab baštini moje osmijehe jednom, kad rijeke preplave zlatna slova u mramoru neko dijete možda i zapjeva uspavanku maestrala grad još uvijek nosi bijelu čipku bojažljiva nevjesta s prstenom na ruci oprostite, prijatelji, danas bih htio da gitara plače za mene onako nježno poput cvatnje cvijeta nekoć su ulice disale ružama davno je nestao trešnjin cvijet

Krešimir Butković

zbrajaju me ljepote zalazaka tješe me pjesme note koje daju život mojim riječima ljudi koji poznaju u dušu u dimu duhana, u gutljaju vina dopuštam voljenima da me rastaču oni znaju dodirnuti strunama pa kad se susretnemo pod granom čempresa u toplom krilu otoka svi put’i postanu korak izbriše se tuga i taj plač gitare rascvjeta se poput oleandra samo se barka jedvice ziba vezana uz pustu rivu na kojoj zime ostavljaju tek rođenu djecu te vjetrove Velebitske...

NA DAH Zaređena vedrina skrušena molitva svjetlosti odsjaj na čizmama čežnja na vrhovima prstiju pod zamrznutim jezerom ribe rone na dah svijet je zanoktica u galaksiji rašiven džep guta kovanice za automat vruća rastopljena čokolada mjerilo raspoloženja na titravom svjetlu pare se krhotine stakla ne mirišem na dobro umornih očnjaka param stid sa zidova očekuju me leptiri njihovom snagom pomaknut ću samoću prema crnim rupama ako se sjena zavuče

227

228

Književna Rijeka / POEZIJA

pod ulične skute osjetit će paru na svom licu toplina ne nestaje samo se hrani našim odsustvom od stvarnosti...

GNIJEZDO OD PERJA Snježne ptice odnose ledene suze na svom prijestolju plove k smrznutom jugu odmaraju moje oči u svom toplom perju jednom, kad budem santa leda ispijat će me more valovima nada mnom snježna krila budit će polarna jutra otkinut će me dah izgubljene žene iz jajeta svemira izleći će se zvijezda vodit će me u gnijezdo od perja gdje crne oči blijede nad plavetnilom mora...

ŽAMOR KIŠE Kiša me uči o vretenastim rukama po kojima klize kapi mijenja me u nijemog svjedoka

Krešimir Butković

nad rastopljenim morem snijega ispire sol iz kose neispavanih ulica prodire u tišinu i žamori krovovima miran sam na školskoj ploči života nestaju potezi krede grad je spužva koja upija saznanja uz kišu ponavljam trenutke u kojima potoci klize izbrazdanom ulicom rapskih Grpa i nikoga nema da spasi puža u nevolji osim njegove kućice doma kojeg odnosi voda prema cesti na kojoj potrgana japanka skuplja listove oleandra kiša me uči putovati u nedirnuti kraj gdje zime i proljeća ispijaju topli zeleni čaj pod kamenim zidom gdje vode teku iz vječitog leda...

POD LANTERNOM Vruća kava s čokoladom sladak okus zime raste vjetar u grudima držimo se na rastojanju da ne povrijedimo ega tako je mirno

229

230

Književna Rijeka / POEZIJA

kad riječi vežem za rivu ljuljuškaju se stihovi na bovi točke i ožiljci samotno stoji osmijeh pod lanternom bez koje luka izgleda kao krezuba starica čudiš se, no ja navratim tako ponekad nenajavljeno tek da osjetim kako je duši kad lizne taj slani zrak u ovom snježnom danu...

NARAV Netko je zamrzio moj kvart sad noću bdije policija u zraku miris baruta i nevjerica ujutro, dok traje očevid u potpunoj normali ljudi putuju prema centru navikli smo na eksplozije djeca se normalno rađaju autobusna linija nešto kasni podižu se plaće glavešinama u kvart je stigao svježi kruh na rasprodaji su ulice dovoljno smo ravnodušni pomisliti kako je sve tek obična reakcija građanina kad ne pomažu transparenti onda prosvjeduje dinamit ljudi su promijenili satnicu šetnje s psima da ne remete bombaško vrijeme psi se lako navikavaju na nove uvjete, problem je čovjek

Krešimir Butković

njemu uvijek nešto smeta lako plane, a onda je eksplozivne naravi...

PRISTAJANJE Večeras je anđeo dotakao kosu djevojčici putuju suze prema nebu u toplom domu zaigrano dijete ne čuje lepet krila preda mnom knjiga nepoznato poglavlje nanovo se nižu riječi nedovršena stranica blijede slova možda likovi ne znaju da i šutnja nosi citate između redaka niču ruže svaka nova riječ isprepletena je trnjem sve što nastaje u zimi teži cvatnji u proljeće ako danas ispišem ime netko će se ubosti na ljepotu koja tek nastaje za njeno ime trebam toplinu kojom cvjetaju pogledi u travanjskoj rosi na umornoj lozi s koje klizi crvena prašina u dašku otočkom kad san pristaje u luku u uzdahu mora ledenog poljupca...

231

232

Književna Rijeka / POEZIJA

*** Butković, Krešimir (Zagreb, 1973.) hrvatski je pjesnik, prozaik, kolumnist, tekstopisac, glazbenik, književni i likovni recenzent i copyrighter. Završio je srednju komercijalnu školu te upisao Fakultet političkih znanosti. Uspješno je položio nekoliko ispita, no zbog zdravstvenih problema zamrznuo je status studenta koji više nije aktivirao.

Od svoje osamnaeste godine aktivno piše i surađuje u raznim književnim časopisima. Posebice su zapažene kolumne u Hrvatskom književnom listu, Rapskom listu te međumrežnom gospodarskom časopisu SeeBiz (http://www.seebiz.eu).

U kolumnama pokriva sva interesna polja (najviše gospodarska, politička i socijalna te glazbena, kulturna, športska).

Zbog svog invaliditeta (tetraplegičar) suradnju s uredništvom i urednicima uspješno obavlja putem elektroničke pošte.

Objavljene su mu samostalne zbirke pjesama Šetnja života i Krug dana, skupna zbirka Svjetlost ognjišta te autobiografski roman Fifty-fifty (50:50), a bavi se i pisanjem tekstova za uglazbljivanje. Surađivao s mnogim glazbenicima, od kojih izdvaja Gospara Marka, Yannah Valdevit, Luku Udjbinca, Marka Tomasovića, Pavola Bodnara, Tomislava Jakobovića i mnoge druge...

Edita Tošić

233

K NJ I Ž E V N O S T Z A D J E C U I M L A D E Ž EDITA TOŠIĆ

Čistuljica i Prljavko (Prljavko razbacuje papire, boce, limenke, kore od banane, jaja i drugo smeće i stvara buku. Čistuljica zalijeva cvijeće, sva je mirisna, čista i doslovno blista.)

Prljavko:

Za rovat’ po smeću ja vam imam dara.

Najviše volim kad nered se stvara.

Čistuljica: Užas, strava, groza prava...

Od smrada ovog i nereda prava!

U nesvijest past ću i boli me glava.

Nikad nema reda kod ovog Prljavka.

S kućnih vrata otpala mu kvaka.

Na prozoru zavjese što bile su plave sad masne su, crne i vise rasparane.

U kuhinji čaše, lonci, suđe, tave – prljavi i masni, hrpa preko glave!

Od silnoga smeća raspala se vreća!

Za smrdljivca Prljavka još imade nade, al’ prije ga treba domamit’ do kade!

Prljavko:

Susjedice Čistuljice, draga moja mirisnice...

Prošetati haj’mo sada do smetlišta nakraj grada!

Noću kamioni iz cijeloga kraja dovlače gomile smetlarskoga blaga.

Prekapat ću po njemu ko nikad do sada, pronaći za tebe dragulj od smrada.

Čistuljica: Dragulj od smrada!?

S blagom takvim nemoj mi ni prići, jer tim se više nitko ne diči.

Kud god prođeš prljav, otpaci i smeće iza tebe takvog ostaju na vreće.

234

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

Na ulicu s tobom neurednim tako ne želim izać’ nikad i nikako.

Prljavko (smijucka se): Ako se uredim, to te neće smetat’?

Oprat ću se odmah, pa pođimo šetat’.

Mirisat ću tebi opojno ko ruža, pa bi možda htjela uzet’ me za muža? Čistuljica (smijucka se): Operi se, hajde, po smeću ne kopaj!

Prozore operi i zavjese promjeni!

Novi list okreni, pa ćemo u đir.

U proljeće rano možda bude pir...

(Prljavko skuplja papire i sve ono smeće razbacano na početku.)

Prljavko:

Idem sad se dotjerati, prljavštinu potjerati!

Kućicu urediti, za izlazak se srediti!

Glazbu pronaći ću što u srce dira i Čistuljicu prekrasnu povesti do pira!

Čistuljica: Nek’ vesela glazba svira! (uključiti CD) U susjedstvu nek’ ima i reda i mira!

Prljavko i Čistuljica: Doviđenja, djeco draga, s našeg lijepog, čistog praga!

(Povlače se u kućice.)

Edita Tošić

235

Gospodin Buka i gospođica Tihana PrIPOVJEDAČ: Jedno pokraj drugoga živjeli su gospodin Buka i gospođica Tihana. Kuća gospodina Buke bila je crna od prljavštine, zidovi napukli od silnog njegovog deranja. Po čitave dane pjevao bi, plazeći crveni jezik. No to nije bilo pjevanje, već sveopća dernjava na kojoj bi pozavidjeli i mačci u veljači. Njegova susjeda, gospođica Tihana, bila je samozatajna, tiha djevojka čiji je dom nalikovao rajskim vrtovima prepunim cvijeća. Odijevala se u romantične haljine i imala je vrlo tih i ugodan glas... (svira vrlo glasna glazba, uz koju Buka pjeva izvan intonacije.)

Buka (nakon pjevanja, glasno i razumljivo): Hej, klinci, a zašto ste začepili uši? Pa ja krasno pjevam; imam snažan glas i osim toga sam vrlo šarmantan! (ulazi u kućicu) Tihana (tihim glasom): Ovo je strašno! Danima već ne spavam! Srušit će mi se vlastita kuća na glavu! Gospodine Buka, susjede, zar ne možete malo tiše?

Buka: Je li to Tihana nešto govorila...? Ništa nisam čuo. Ajoj, kako je to jedna jako fina gospođa... (viče) Tihanaaaaaaa! Tihanaa, kh-kh...

Ajoj, što mi je? Ajoj, što je s mojim predivnim glasom? Promukao sam. Ne mogu, kh-kh, ne mogu se više tako divno derati...kh! Zašto se ne mogu više derati!? (ulazi u kućicu, posramljen) (Zasvira lijepa, nježna glazba.)

Tihana: Kakva prekrasna tišina! Čujete li kako je divno kad je mirno i svira prekrasna glazba? Sve možemo čuti: i cvrkut ptica, i brodove u daljini, i more kako šumi, i vjetar što se igra lišćem... Čujete li kako...?

Buka (promuklim, tišim glasom, ne pokazuje se jer je posramljen u kućici): Kh! Kh! Čujem i ja i baš je lijepo, ali što ću jadan sad, kh-kh. kad se ne mogu derati?

Tihana: Čujete li kako, promukao od silnog deranja, kašljuca gospodin Buka? Kucnut ćumu na vrata i pozvati ga na čaj!

236

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

(čuje se zvuk kucanja.)

TIHANA: Gospodine Buka, pozivam vas u moj dom na šalicu čaja... Izvolite, dođite!

Buka: Hvala, hvala, kh-kh, ali moram se dotjerati... i... i... (plačnim glasom) Što ću, jadan, kad se više ne mogu derati?

Tihana: Znate, jako mi je žao što vam se to dogodilo i što je u pitanju vaš glas, ali ako budete tiši naučit ću vas jednu lijepu pjesmicu! Moći ćete je čuti i zasigurno će vam biti drago! Toliko ste urlali da niste, osim sebe, više ništa čuli, a i glasnice su vam nastradale... Hajde, dođite!

Buka: Hvala na pozivu, stižem, kh-kh! (Čuje se zveckanje posuđa, a nakon toga iz kućica izlaze oba lika, kreću se u istom ritmu i pjevaju. / Brahms: ‘Laku noć’.)

Edita Tošić

Svjetlica Kad nestane mrak i jutrom zamiriše zrak, kad s dječjih očica pobjegne san, tad se pojavim ja – mlada dama što najavljuje dan!

Ime mi je Svjetlica, dana ja sam kraljica i sunčeva ljubimica.

Bez sunca ni mene ne bi bilo i pitam se nekad što bi se zbilo da sunce odjednom padne u more usred dana i ne stigne se osušiti do jutra?

Ta tko bi svijetlio sutra?

Ma, to se dogoditi neće!

Ovo je samo šala.

Sunce se samo po nebu kreće, a ne po moru.

To sam znala još kao mala.

No nešto me ipak brine...

Znade li sunce plivati?

Ako ne zna, od srama se mora skrivati i toliko stidjeti da ga nitko ne smije vidjeti!

Kupati se mora u mraku s kolutom oko struka, u skrovitom plićaku – da ne pukne bruka!

Pa ipak, to nije tako, jer bilo bi prelako da znamo kamo je sunce odlučilo poć’ kad spusti se noć.

Pustimo sada sunce nek’ lijepo sja, jer u ovoj priči glavni lik sam ja!

U sve mogu ući i sva su mi otvorena vrata.

Stanujem u svakoj kući

237

238

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

i boje sam zlata.

Najviše volim ozariti mala dječja lica.

Djeca me zato zovu – kraljica Svjetlica! Škakljat’ dijete po nosiću zadaća je vrlo važna!

Nosić tad se namreška, a dijete se milo smješka!

Trenutak poslije otvori oči, na lake nožice skoči, i kao u crtiću, nađe se u – vrtiću!

Jedva hvatajuć’ zrak priča djeci priču o nečemu čudnom što zove se mrak.

Priča o mraku priča je druga i ne tako duga.

Nakratko ću otputovat’, al’ ću opet doći! Čujte sada što mrak vam kazat’ ima. eno ga, ide, po nebu se klima!

Idem sad, djeco, sunce me zove!

Nikakve brige nek’ vas ne more, mislite na me do zore nove!

Mrak Kad nestane zadnji sunčev trak i prva zvijezda zasja na nebu, tad objavim svečano polovini svijeta da noći sam kralj i zovem se Mrak.

Nisam toliko strašan ko što bi mislio netko.

Ponekad malo uplašim dijete, no to se događa rijetko.

Tu i tamo

Edita Tošić

– ma, ne prečesto– pod krevetom dječjim pronađem mjesto. Čučim, čekam i šutim ne bih li prepao koga...

A tada, eto ti jada!

U sobu kroči dječakova noga, upali se svjetlo i mene nesta – smjesta!

Kad ugasi se svjetlo i ostanem posve sam, kad ne vidim žarulje plam – priznat ću vam, iako me sram – svjetlosti mene je strah!

Od straha mi zastane dah, jer ja jesam mrak, al’ vrlo plah.

Zato mi, djeco, pomozite sada da nestane tog jada!

Večeras, kad u svoje uđete sobe negdje oko sati devet, ne paleći svjetlo virnite pod krevet.

Tamo ćete naći mene kako spuštam snove na vaše oči snene.

Ništa vam reći neću.

Mislit ću: laku noć vam želim, a sutra se novom susretu veselim!

Bubamarin pir Jednom, kad još sam bila mala, pod krošnjama stabala, kraj jedne kuće stare,

239

240

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

otkrila sam mjesto gdje se žene bubamare.

Na livadi je bio svečani mir, a ja sam se pritajila da ne kvarim pir.

Na tom vjenčanju vidjeh svakog uglednog gosta, a bilo je, vjerujte, gostiju dosta.

Za glazbu je bio zadužen Bumbar jedan, pomalo debeo i cvjetnog soka žedan.

Djeveruše su bile pčelice vrijedne, nudeći bubama darove medne.

Vjenčanje se održalo na grmu divljih ruža, za što se brinula rodbina muža, uz pomoć uvaženog gospodina Puža.

Bila je tu i jedna nepozvana Osa koju su cipele žuljale pa je pirovala bosa.

Par zlatnih buba kumovalo je spretno da bubamare dugo žive u miru i sretno.

Tortu je izradio kukac nepoznate vrste.

Bila je fina – za polizat’ prste!

Haljinu bubamare skrojile su bube-škare, a ona je bila od paukove mreže, naprijed ravna – otraga se veže!

Pauk se nije ljutio što je ostao bez stana, jer i on se u kroj putio pa je skrojio mladoj šeširić lijep od vedroga dana.

Polako se spuštala poslijepodnevna sjenka kad mladi su rekli jedno drugom: Da!, uz blagoslov sveti svećenika Jelenka.

Zvonila su zvona mirisnih đurđica kad muž je Maru prenio preko praga, rekavši joj nježno: Zauvijek si moja, draga!

Tad punim je sjajem zasjala Krijesnica mala, na livadi zlatnoj ljubav je cvala.

Tako su se voljele mare-bubice, namirisane parfemom ljubice, do kasno u noć.

Onda su, umorene od plesa,

Edita Tošić

na počinak odlučile poć’.

Dogodine, kad više nisam bila mala, otiđoh opet do krošanja stabala gdje još je bila i ona kuća stara, a kraj nje, na grmu ruža, i kuća bubamara – onih istih svata što ih vidjeh lani...

Gospodin Bubamarac postao je tata.

No to ne bi bila dobra bajka da gospođa Mara nije postala majka!

Imali su djece troje, i četvrto već na putu.

Sve su to vidjele dječje oči moje i sve je istina, znaj!

Još uvijek zajedno žive sretnim životom i u srcu mom!

Mačak Stari mačak ZVRK Dao se u TRK Vozio na KRK Motor mu je CRK Doživio FRK Pa je bio MRK

Vlasulje Neke morske VLASULJE Proširile GLASULJE Da su neke KRASULJE Naviklale KOSULJE I na noge BOSULJE Nataknule KLOMPULJE

241

242

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

Priče dupina Vice Priča prva: Vice Dali su mi ime Vice, poneko me Vickom zove.

I dok pričam priče ove valovi me bijeli love.

Pučina je morska za me plavetna divota.

Bez igre u moru nema mi života.

Bojim se ribarske mreže koja bi htjela ulovit’ me cijela.

Ponekad mi mreža ozlijedi peraju, jer me silno želi odvuć’ prema kraju. Želim vam reći da htio ne bih postat cirkusantom u bazenu.

To su jako tužne stvari. Želim živjeti u morskom satenu, gdje osjećaj slobode nitko mi ne kvari.

Salto izvoditi svaki dupin zna kad se vješto odbaci s morskoga dna.

Bazeni postoje možda zbog toga da u njima se brčka koja ljudska noga, da dijete koje još naučilo plivat’ nije izvodi razne novotarije.

U pričama što slijede sada upoznajte moje prijatelje: stanovnike Morskog grada!

Priča druga: Rak Klještoškar Rak je Klještoškar pomalo nervozan i pomalo star.

Kliještima prijeti kad god se sjeti!

Dane provodi u morskome kutu

Edita Tošić

plašeći travu kliještima snažnim, smatrajuć’ to zadatkom važnim.

Slijedi druga priča iz Morskoga grada.

Rak Klještoškar ispričat će je sada: Ja sam Klještoškar, morski rak, svojim kliještima radim –cak-cak!

Tim alatom kročim sebi put pa bježe svi, jer jako sam ljut.

Nikog se ne bojim, more smatram stanom svojim.

Ne prilazim više obali – cak! – jer ja sam morski, a ne kopneni rak!

Imam iskustvo gadno, kad sam se osjećao vrlo jadno našavši se u crvenoj kanti malog dječaka jednog.

Taj se događaj pamti.

Slušajte dobro što mi se zbilo, dobro se sjećam, a davno je bilo!

Vidjeh iz morske dubine kako me gledaju s visine nasmiješene dječje oči, pa priđoh još malo bliže.

Tad osjetih nešto strašno: ta netko me iz mora diže!

Od straha sam bez zraka ostao, ni vikat’ nisam mogao kad su me u crvenu kanticu bacili i svi se oko mene skupili kao da sam svjetsko čudo!

Sve bi to bilo ludo da me nisu po oklopu lupili i počeli mi vući kliješta na koja sam ponosan tako.

Tad sam se naljutio jako i pokazao svoj karakter čvrst – malcu se jednom objesih za prst!

On je viknuo: “Jao!”, a meni je bilo žao

243

244

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

pa sam popustio stisak i pao na kamen, crven od stida.

Još bih gore prošao da nije došao dječakov dida i rekao nešto bitno: “Vratite raka u more, hitno!”

Tad su me uzele neke ruke i skratile mi muke.

Nađoh se opet u poznatom okruženju iz kojeg ne mrdam više.

Savjet dajem svakom raku: NE PRILAZI OBALI VIŠE, TAMO SE RACIMA LOŠE PIŠE! Jedna je curica mala pustila suzu jer me kući htjela nosit’ živa.

Nije ona kriva što tako mala nije znala da rak na suhom ne može biti.

Ni ja suzu nisam mogao skriti što joj neću bit’ ljubimac poput mačke, psa il’ zeca.

Ostavih je na obali da jeca.

Tješili su je mama i ostala djeca.

Priča treća: Ježinac Bodenoga Ako tebe loša sreća prati, na mene ćeš nogom stati!

Neka svaki kupač pazi da me na nagazi!

Ponekad sam jako ljutit, ljubičasto-crn... Životinja ja sam zgodna, ali mi je oštar trn!

Jednom je na mene stala plastična sandala.

Na bodljama mojim zbio se lom.

Zar joj je tijesan bio taj široki, morski dom?

Užasno sam bijesan bio

Edita Tošić

i to nisam krio. Čekao sam nogu bosu.

Ako bi netko glavom se spustio, ne bih propustio ni bockanje po nosu.

Ipak ima nešto važno, što me vrlo taklo: u moru se dijete ozlijedilo staklom.

Staklu u moru mjesta nema!

Na obali morskoj, rekoše mi neki, ostavljena, prazna, nekad vrlo mazna, ostala je sama za sunčanje krema.

Priča četvrta: Ima još priča iz morskoga svijeta koje vam moram ispričati do ljeta.

U moru ima jedno biće koje s osam ruku miče.

Te ruke što zovu se kraci izlaze iz glave i čudni su pravci kojima se kreću i što sve uhvatiti mogu: prvim krakom uhvatit će rep neke ribe lude.

Drugim krakom ulovit će lako neoprezno stvorenje svako što mu preblizu bude.

Krakom trećim – o, blago meni! – hvatat će val što more pjeni. Četvrti krak, to znade svak’, služi za čeprkanje po morskoj travi.

Peti važnu funkciju ima: da se njime češka po glavi. Šesti se katkad izravna poput šibe da lovi i plaši neoprezne ribe.

Sedmi služi na straži kad približava se ribarski brod.

Osmi krak je važan, jer je po njemu ovaj stvor

245

246

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

dobio ime OKTOPOD. Teška je riječ za djecu i dupine, jer još ne učimo jezike strane i slabo znamo morske dubine.

Al’ ima ime za ovo biće bez mane.

Zove se jednostavno – hobotnica, to zaista zna svak’.

Morska je stanovnica, nje se boji čak i rak.

Jednom, kad sam bio mali, čuo sam da moj tata hobotnicu hvali.

Te ona je gospođa fina, te ona je vrlo spretna, te ona je prijatelj dupina, te ona je...

Ma, što sve za nju nije rekao moj tata!

Ribar je isto hobotnicu hvalio.

Slušao sam ga baš kao i tatu.

Rekao je jasno i glasno: “Hobotnica je fina – na salatu!”

To mi baš jasno bilo nije, a jasno mi nije baš ni sad.

Mislim da ribara je stisnula glad pa je zato rekao da je fina.

Bilo kako bilo, evo kraja sada pričama plavim iz Morskoga grada, pričama slanim maloga dupina.

Recite mi brzo: priče ove imaju li smisao ili bih naglo zbrisao, bez riječi, prema kraju?

Bistrim okom vidim peraju.

Moram potražiti spas, jer stiže morski pas – Zaoglas!

Priča peta: Morski pas Zaoglas Ja sam morski pas Zaoglas i dospio sam na loš glas zbog svega što sam pojeo,

Edita Tošić

a to, kažu, nije malo.

Osim toga, teško mi je na želudac palo.

Pojeo sam, iskreno vam velim, dva-tri broda s jarbolima cijelim, (i sad ih nosim na duši)...

Pojeo sam dva-tri peperminta jer me astma guši.

To su bili zalogaji mali.

Drž’ se mora, a kraj hvali!

Ja sam samo neke mreže grick’o, Potrg’o ih dupin Vicko.

Optužili su me još za nešto što istina nije čista.

Kažu, pojeo sam jednog stranog turista i domaća dva gosta.

To laž je čista i vrlo prosta.

Ima još nešto od čega mi se plače.

Optužili su me i da sam pojeo kupaće gaće...

A to su stvarno laži, jer gaća nema na nudističkoj plaži!

I na kraju, priznat ću vam sve, jer sam doveden na živaca rub: ja volim jesti sve što dođe mi pod zub, pa mi sad lijepo sve oprostite.

U priči me ovoj ugostite.

Moje pravo lice otkrivaju priče dupina Vice.

More je moj plavi dom.

Ja živim sretan u bespuću tom.

Priča šesta : Dupin Vice More je blago.

Nekada divlje, al’ srcu drago.

Plah, odlazim kriomice.

Pozdrav vam šalje mali dupin Vice!

247

248

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

*** Tošić, Edita (Zadar, 1965.) u rodnom je gradu završila osnovnu i srednju školu (smjer: suradnik u predškolskom odgoju), no ratna zbivanja odgađaju njezino daljnje školovanje te studij predškolskog odgoja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru upisuje tek 1996. godine. Diplomirala je 1998. godine. 1989. godine radila je kao dječji animator u ljetnom vrtiću za stranu djecu, a 1996. u Zemuniku Donjem u suradnji s humanitarnom organizacijom Save the Children. Zaposlena je na radnome mjestu odgajateljice predškolske djece u zadarskom Dječjem vrtiću Sunce. Osnivačica je i predsjednica Udruge odgajatelja Maraške Zadarske županije.

Njezine pjesme, priče i igrokazi nastajali su i prije završenog školovanja, a djeca su joj oduvijek predstavljala neiscrpan izvor inspiracije. U sjećanju su joj ostali brojni likovni radovi djece-povratnika i njihove izreke, koje je kasnije utkala u svoj literarni izričaj. Priče dupina Vice (1998.) odraz su njezina osobnog ekološkog osvješćivanja, Gospodin Buka i gospođica Tihana igrokaz je nastao 1998. godine, Bubamarin pir stihovana je priča iz svijeta životinja, nastala u spomen na njezino djetinjstvo koje smatra predivnim, ali i iz ljubavi prema životinjama. Sivka – pjesmu o mačku koji je odskitao – uglazbio je maestro Marin Čović, a pobijedio je na Međunarodnom dječjem festivalu Jadera 2007. godine. Suradnju s maestrom Čovićem prekida njegova iznenadna smrt. Svjetlica i Mrak dvije su povezane priče u stihovima, nastale s ciljem ostvarivanja pedagogijske prakse i uklanjanja straha od mraka kod djece.

Kreativna i darovita, Edita Tošić izvrsno povezuje sve umjetnosti (književnu, scensku, glazbenu, likovnu...) s pedagoškim radom. Gotovo svi likovi iz njezinih priča i pjesama oživjeli su, zahvaljujući scenskim lutkama koje sama izrađuje za lutkarske predstave. Dvadeset godina bila je aktivna članica HGPD-a Zoranić. Organizatorica i sudionica je brojnih izložaba, predstava, stručnih i znanstvenih skupova... Književni i stručno-znanstveni tekstovi objavljivani su joj u brojnim časopisima i zbornicima te je i nagrađivana.

Željka Kovačević Andrijanić

249

željka kovačević andrijanić

Oluja

K

ad je stvoren svijet more i vjetar bili su mali, mladi, poput – djece.

Odrastali su zajedno, plesali iste valcere morskih dubina, slušali iste stihove sunca i gledali iste slike mirnoga, nepreglednog, modrog Jadrana. Veselili su se neobičnom drveću unaokolo obale, radosnim kricima galebova, ljepoti snježnobijelih labudova... i bili su sretni.

Danju je vjetar šetao nad morem, noću stražario nad njime, a kad bi se umorio od beskrajnih lutanja ponad modrih voda odšetao bi malo do šume i opet se vraćao svome moru...

Prošlo je tako puno, puno godina... Nekoliko tisuća. Sve je bilo kao i na početku, kad su more i vjetar bili djeca. Još uvijek je trajalo to divno prijateljstvo, sve se više pretvarajući u neobuzdanu, strastvenu ljubav. Dok su galebovi šaptali: Vole se, vole..., moru i vjetru ni na kraj pameti nije bilo da bi moglo biti drukčije, da bi njihova ljubav mogla imati kraj.

Tisuće i tisuće godina nesmiljeno je prolazilo... Jednog mirnog predvečerja, dok se more kupalo u crvenom sutonu, a vjetar se ljuljuškao u modroljubičastoj kolijevci Jadrana, iznenada, niotkuda i ni od koga zvane, stvoriše se nad pučinom crne ptice-kradljivice. Vjetru zastade dah. Utihnu njegov poj. Ne obazirući se na molbe mora da nastavi pripovijedati, on se lahoravim korakom odšulja do jata.

– O, divni crni stvorovi, ne znam tko ste ni odakle dolazite, ali ja, vjetar svemoćni, zaljubih se u vas. Molim vas, budite ljubazne i poslušajte moju pjesmu o vašoj ljepoti i dražesti...

Laste-kokete objeručke prihvatiše ponudu vjetra. Pomisliše: O, divnog li i smiješnog stvora... Ako nas opjeva, možda će se i nakon bezbroj milijuna godina znati za našu ljepotu i čar pa će svi čuditi kako su postojale divne, prekrasne ptice u koje se i sam i sam vjetar zaljubio...

More bješe tužno. Nije više marilo o čemu čavrljaju krošnje uz obalu, što šapuću zvijezde na noćnom nebu, nije hajalo o čemu grakću galebovi i razgovaraju ribice... Više nije bilo sretno i bezbrižno kao nekada.

250

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

Jedne proljetne noći vjetar se nenadano pojavi i reče moru: – Poslušaj me, draga, blještava dubino! Odlazim... Odlazim s lastavicama, vihoriti im poj ljubavi. Zovu me, a ja se ne mogu oduprijeti. Jako ih volim!

– Ne ostavljaj me, vjetre! Tko će moje modro srce žariti pjesmom?

Koga ću tako predano voljeti ako ti odeš...? – zavapi more.

No vjetar nije odveć mario za vapaje mora. Zalahori još jedan šumni pozdrav i obeća: – Bilo si dobro prema meni, more sinje. Nikad te neću zaboraviti. Kao znamen, prisežem da ću gotovo svako zimsko predvečerje, u suton, dolaziti nad tvoju pučinu i pjevati najvihoritije pjesme koje sam ikada ispjevao.

Glasno ću pjevati; odjekivat će tvoje dubine da će se modre vode propinjati!

Načinit ću valove, velike valove tebi u spomen... I ne ljuti se ako katkad izostanem; ljubav me vuče k lastama.

Ode vjetar. More je plakalo... Često i danas, nakon milijune milijuna godina, vjetar zimi pohodi svoju prvu ljubav i poji joj najvihoritiji poj. Mi ga zovemo – oluja.

Alfredo Pérez Alencart

251

SUDBINA KNJIGE ALFREDO PÉREZ ALENCART

Ružica Cindori, hrvatska pjesnikinja Sa španjolskog prevela: Željka Lovrenčić

H

rvatska je zemlja izvrsnih pjesnika, a gotovo niti jedan nije poznat na španjolskome govornom području. S vremena na vrijeme, u Salamanki predstavim poneko ime iz suvremene hrvatske poezije koje slijedi trag znamenitog pjesnika Ivana Gundulića (1589. – 1638.), patrijarha te nacije.

Danas ćemo obratiti pozornost na Ružicu Cindori, rođenu u Ludbregu 1961. godine. Završila je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Pogledajmo nešto iz njezinoga opusa – primjerice, pjesmu naslovljenu Uspavanka. Ona je prigodno razmišljanje o miru potrebnome čovjeku sa Zapada: Strpi se. Život će proći lagano kao saonice kroz snijeg.

Svaka bol naći će svoje mjesto.

Iz pijeska mukotrpno ćeš ispirati zrnca olova i zlata, pod glinenim nebom spaljivati velike čežnje i osvrtati se nepoznatim krajolikom.

Prepoznatljiva će ostati samo seoba lastavica, kao širok zamah jeseni spram juga.

252

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Pjesnikinji Ružici Cindori ne treba ronilačko odijelo da bi svojom poezijom uranjala u dubine ljudske duše. Njezine potrage odišu jednostavnošću – procijeđene su sa samog dna njezina bića, iz onoga što zamjećuje u svojemu postojanju. Njezina poezija nije pompozna; izvorna je i nepatvorena jer razgolićuje vrijeme u kojemu joj je suđeno živjeti. Ona iza sebe strpljivo ostavlja poetsko svjedočanstvo koje nadahnjuje ogromno leno onih koji nastavljaju njezin hod i osjećaju kako vrtoglavo rastu misterij svakodnevnice, taština i hvalisavost.

Pogledajmo pjesmu Olimpijada koju je prevela hispanistica Željka Lovrenčić i koja je pravi primjer prethodno izrečenoga: Oduvijek znamo da nismo više no lišće osuđeno na čekanje jeseni.

Oholo zahtijevamo odgodu, sklapamo ugovore, oročavamo godine za veće kamate mladosti.

Iz obijesti traži se spasenje, kao da to samim postojanjem zaslužujemo.

Osmijeha utrljanog u kamen za kasnije nagađanje.

Svim ulicama svijeta, ne samo Atenom, prolaze trijumfalne povorke živih kipova.

Poželimo dobrodošlicu ovoj sjajnoj pjesnikinji, autorici zbirki kao što su Lomače zelenila (1984.), Rez nezacijeljen (1989.), Strpljivost (2006.) ili Kasno (2011.)

El Adelanto, Salamanca, 20. studenoga 2012.

Željka Lovrenčić

253

ŽELJKA LOVRENČIĆ

U Guadalajari predstavljena Povijest hrvatske književnosti – tisućljeće od Bašćanske ploče do postmoderne akademika Dubravka Jelčića

Š

panjolsko izdanje knjige akademika Dubravka Jelčića Povijest hrvatske književnosti – tisućljeće od Bašćanske ploče do postmoderne (Historia de la literatura croata – desde la lápida de Baška hasta el Postmodernismo) predstavljeno je na najvećemu međunarodnome sajmu knjiga španjolskoga govornog izričaja koji se održavao od 24. studenoga od 2. prosinca 2012. godine u meksičkoj Guadalajari. Izdanje koje na petstotinjak stranica prati povijest hrvatske književnosti od najranijih vremena do današnjih dana objavila je meksička nakladnička kuća La Zonambula.

Prijevod potpisuje Tihomir Pištelek, urednik je Jorge Ordendáin, lekturu i korekturu Consuelo Elías Gutiérrez, a voditeljice Aule Cervantes u Zagrebu i Željka Lovrenčić. Sinkronijske tablice povijesnih i književnih zbivanja u Hrvatskoj i svijetu načinio je Ivica Matičević. Ova izuzetno vrijedna knjiga i pravi vodič kroz hrvatsku književnost objavljena je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Predstavljanje je održano 29. studenoga na Sajmu knjigu, u dvorani Antonio Alatorre, u okviru tribine Letras de Croacia en Jalisco (Hrvatska književnost u Jaliscu). O knjizi su govorili nakladnik i pjesnik Jorge Orendáin i Željka Lovrenčić, a bila je nazočna i književnica Dunja Detoni Dujmić, koja je bila gošća Sajma. Knjiga je izazvala zanimanje ne samo meksičkih književnih i znanstvenih krugova, nego i predstavnika drugih zemalja španjolskoga govornoga izričaja. Primjerice, na predstavljanju su, među ostalima, bili čileanski književnik i sveučilišni profesor hrvatskih korijena Óscar Barientos Bradasic koji je svoj primjerak knjige odnio u Čile, braća José Pablo i Gerardo Šćeta, čiji je djed Antun Šćeta došao u Meksiko iz okolice Dubrovnika te poneki potomci Hrvata iz Argentine.

Osim o ovoj knjizi, Željka Lovrenčić je govorila o suvremenoj hrvatskoj književnosti i djelatnosti Društva hrvatskih književnika te predstavila književne časopise koje izdaje DHK: Most (The Bridge), Republiku, Književnu Rijeku, Novu Istru, kao i Forum koji objavljuje Razred za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).

254

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Jorge Orendáin osvrnuo se i na dosadašnju suradnju s hrvatskim književnicima, jer je ovo treća knjiga naših autora objavljena u njegovoj nakladničkoj kući. Godine 2008. objavio je poetsku zbirku Murmullo sobre el asfalto Lane Derkač i Davora Šalata, a 2010. izbor od deset pjesama desetero suvremenih pjesnika naslovljen Bajo la ceniza del antiguo fuego, obje u izboru i prijevodu Željke Lovrenčić. Među deset zastupljenih autora u toj knjizi je i Dunja Detoni Dujmić koja se, u okviru tribine Ecos de la FIL (Odjeci Međunarodnoga sajma knjiga), zajedno sa Željkom Lovrenčić predstavila u srednjim školama u Autlánu i Zapopanu. Druženje književnika s vrlo zainteresiranim učenicima organiziraju Sajam knjiga i Sveučilište u Guadalajari koje je prije dvadeset i šest godina pokrenulo organizaciju ovoga značajnog književnog sajma na kojemu se svake godine susreću ljudi vezani uz svijet knjige.

Na ovogodišnjemu Sajmu knjiga u Guadalajari gostovalo je pet stotina autora iz dvadeset i osam zemalja svijeta, a zemlja-partner bio je Čile.

Naše su predstavnice predstavljene i u Katalogu Sajma koji na dvije stotine šezdeset i sedam stranica donosi informacije o zbivanjima na njemu te su pozvane na svečanu večeru koju je za odabrane uzvanike priredio predsjednik Sajma knjiga, g. Raúl Padilla López.

Fabijan Lovrić

255

FABIJAN LOVRIĆ

Cvjetko Milanja: Hrvatsko pjesništvo 1950. – 2000. (IV. dio, knjiga 2.)

AltaGAMA; Zagreb, srpanj 2012. Biblioteka 21. Stoljeće.

Urednica: Višnja Bošnjak. 366 str.

K

njiževni teoretičar, povjesničar i kritičar Cvjetko Milanja (Zaglav na Dugom otoku, 1943.) redoviti je profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, znanstveni je savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, ali i vodeći kroatist u korpusu znanstvenog prosuđivanja i organizacije sustava hrvatske književnosti, umreženoga u određene književne pravce u kojima je pronalazio dostojne nositelje i interpretatore književnih vrijednosti, pridružujući tako hrvatsku književnost svim tokovima moderne europske književnosti, čiji su utjecaji nesumnjivi, ali i vrijednosno samostalni u svojim kreacijama; u ovom slučaju – pjesništvu1.

Na predstavljanju knjige u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu (početkom prosinca 2012.), Tvrtko Vuković je ustvrdio kako liberalni kapitalizam svojim škarama danas reže kadrove, katedre nacionalnih filologija pa i književnike; ocijenio je kako je u tim okolnostima Milanja za našu kulturu napravio čudo, dok mu naša kultura na to vraća – čuđenjem.

Vuković smatra kako Milanja u svom pristupu najprije upotrebljava teoretski um, a onda se bavi poetičkim opusima. Milanjino je čitanje interdisciplinarno, rekao je, dodavši kako su njegove knjige od presudne važnosti za razumijevanje političnosti jezika. Po Vukovićevim riječima, autor se ne libi donošenja vrijednosnih sudova.

Drugi kritičar na predstavljanju, Branko Maleš, smatra kako je knjiga ispletena esejističkim narukvicama koje upućuju na sociokulturno stanje vremena u kojemu konstituira pjesnički subjekt, koji bi trebalo zadržati ili proširiti.

1.

Sâm autor na kraju knjige, umjesto zaključka2, piše: Hrvatsko pjesništvo u svojemu pedesetogodišnjem razvitku, to jest u ____________________ 1

Cvjetko Milanja (2012.): Hrvatsko pjesništvo 1950. – 2000. (IV. dio, knjiga 2.). Biblioteka 21. stoljeće.

Urednica: Višnja Bošnjak. Zagreb: AltaGAMA. 2 Isto, str. 315.

256

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

drugoj polovici 20. stoljeća, ima nekoliko velikih značajnih grupacija ili generacija, shvaćenih u smislu kakve im je pridavao Šoljan (1972: 315. – 324.), a i drugi predstavnici grupacija. To je jamačno razvidno i iz mojega prikaza toga pjesništva (Milanja, 2000., 2001., 2003., kao i ove knjige). To su grupacija krugovaša, grupacija razlogaša, grupacija pitanjaša, grupacija kvorumaša i postitsa, uz “prijelazne” ofaše. Riječ je, dakako, o grupacijama i u književnopovijesnom i u poetičkom smislu, ali riječ je i o društvenom horizontu i njemu korespodentnoj instanciji subjekta, kakvoga je iznjedrila književna praksa, u sferi teorijskoga i u sferi praktičkoga uma. Ili drugačije rečeno, radi se o ideji svijeta, filozofiji života, koncepciji društvene stvarnosti, pitanju političkog, i s obzirom na društvenu ulogu intelektualca, pisca, humanističkoga djelatnika, i s obzirom na ideju književnosti, njene uloge, propedeutičke i estetičke, s obzirom na poetičku realizaciju i stilskoparadigmatski aranžman.

U prvom dijelu obuhvaćeni su autori: Branko Čegec, Vjekoslav Boban, Božica Pažur, Zoran Mašović, Žarko Paić, Goran Rem, Miroslav Mićanović, Delimir Rešicki, Hrvoje Pejaković, Milan Maćešić, Kemal Mujčić Artnam, Miloš Đurđević, Sanja Lovrenčić, Sanja Marčetić, Maja Gjerek, Nikola Petković, Krešimir Bagić, Božica Zoko i Zorica Radaković. Ovaj osobni izbor onih koji su zavrijedili, obilježili određenu generaciju, epohu, u ovom izboru ispisuju i svoju povijest, jer autoru kao što je Milanja odavno je utvrđena znanstvena ozbiljnost i neupitna stručna podloga. To što bi netko drugi izabrao druge reprezentativne književnike, ne umanjuje znanstveni pristup i teorijsko obilježje, podjele koje je odredio Milanja. Čak i Maleš napominje kako bi odabir književnika, pjesnika kao nositelja određenih paradigmi, trebalo proširiti, s čime se slažem, ali temeljno nije ugroženo ovakvim odabirom, ma koliko ga proširili u nadogradnji. Stoga, nabrojeni kvorumaši i pripadaju određenome, a sloboda izbora pripada autoru.

2.

Drugi dio ove knjige posvećen je postistima, a u Uvodu autor piše: Kao uvod u ovo problemsko polje čini mi se najprimjerenije ukazati na neka određenja koja su katalogizirali sami akteri scene, a koji su ujedno i teoretičari, kritičari, književni povjesnici i pjesnici koji pripadaju tom polju.

Riječ je Tvrtku Vukoviću i Sanjinu Sorelu, iako bi im se mogli pridodati i Jahić te Šodan, s njihovim antologijama i uvodima u njih. No kako su one ili “parcijalne” (Šodanova) ili “prostorne” (Jahić), one ili govore samo o jednom, tematskom, polju ili, pak, detektiraju “sumu” pjesničke proizvodnje određenoga vremenskoga odsječka te nisu usredištene samo na cjelinu pjesništva postističke grupacije. Kako je kronološki Vuković ranije objavio svoju panoramu (Off.line, Hrvatsko pjesništvo devedesetih, 2001.) od Sorela (Isto i različito, 2006.), mi ćemo istaknuti srž njegove vizure, kao i Sorelove,

Fabijan Lovrić

257

uz napomenu da sam te antologije detaljnije i kritičnije prikazao u drugom radu (Milanja, 2012.).3 U ovoj grupi zastupljeni su autori: Tomislav Domović, Damir Šodan, Sibila Petlevski, Miroslav Kirin, Simo Mraović, Tvrtko Vuković, Miljenko Jergović, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Rade Jarak, Davor Šalat, Ivica Prtenjača, Lana Derkač, Ivan Herceg, Sanjin Sorel, Ervin Jahić, Robert Roklicer, Alen Galović, Tihana Jendričko, Krešimir Pintarić, Tatjana Gromača, Evelina Rudan, Dorta Jagić, Ana Brnardić i Marko Pogačar.

Sve te različite poetike, usustavljene u paradigmatske okvire dviju grupacija, daju sociološkopolitičku opredijeljenost, trajnost u vremenu određenih granica u kojima je njihovo djelovanje zabilježeno, njihov rad vrjednovan i znalački obrazložen vrijednostima pojedinačnih poetika, na što se budući znanstvenici mogu osloniti kroz daljnja teorijska istraživanja. To je moguće ako se ukaže potreba za poetikom jedne grupacije, koja bi obuhvatila još neke autore te zadovoljila vrijednosni sud o istom, u okviru jedne knjige. međutim, Milanjin pristup ostaje temelj. Tu temeljnu vrijednost isticali su mnogi, a sveučilišni profesor i vrstan teoretičar književnosti, Ante Stamać, kaže kako će Milanjinu paradigmu valjati slijediti.

Zasigurno je kako gibljivosti svjetskog poretka i pjesnička imaginacija umrežuju emocionalna djelovanja i čine preobrazbu i u pjesničkim ostvarenjima, ali temeljnih načela i protoka ideje u emocionalnom naboju stvaralaštva te trebaju ostati na temeljima protočnosti i jasnoće pjesničkoga izraza. U takvom stvaralaštvu ne smije biti nejasnoća ili pisanja pjesama nerazumljivo i bez osnovnih značajki ritmičnosti – što neki pripisuju slobodi izraza, ali u kompliciranom jeziku nema glazbenog osjećaja riječi, nema jezične svježine i misaonih sekvenci koje plijene, nadahnjuju i lako se pamte kako bi vrlo brzo ušle u svijet praktičnosti, u jezik svakodnevice i tamo ostale zauvijek.

Hrvatska pjesnička riječ ima takvih – svijetlih – primjera, visokoestetskih, koji se mogu usporediti s ponajboljim europskim i svjetskim primjerima.

U tom nastojanju i Milanja završava svoju knjigu različitih pjesničkih poetika, različitih izraza, ali pod istom lupom kritičkoga, znanstvenostručnog rakursa, odakle rasvjetljuje, ukazuje na mogućnosti i vrijednosti takvih mogućnosti kako bi zaživjele u praksi, što pjesništvu mora biti cilj, mora biti opravdanje kako pjesma jest i ostaje cvijetom lijepe književnosti, a pjesnici – direktni potomci Njegove volje koja im daruje mogućnost nesvakidašnjeg izraza, nesvakidašnjeg slikanja svijeta: Za poetiku, kao “rezultat” prethodnog stanja, moglo bi se jednom rečenicom reći: iz jezika natrag ka stvarnosnom. (C. M., str. 337.).

Knin, 26. siječnja 2013.

____________________ 3 4

Isto, str. 159.

Ante Stamać: Moje motrište. Vijenac. Br. 196 (06.09.2001.). u: Uzoran dobitak.

258

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

FABIJAN LOVRIĆ

Mario Bilić: Zastava pod kojom ginem Split, 2012.

M

ario Bilić, ponosan je i vrlo dobar pjesnik u cvjetnim laticama imotskog pjesništva, a samim time i značajan u hrvatskoj pjesničkoj riječi, što pokazuje i zbirkom pjesama Zastava pod kojom ginem, a koja je slijed njegovih ranije objavljenih knjiga domoljubne tematike. Jezgrovit i suvremen u izrazu, izravno prenosi poruku čitatelju, tako da je još prvim knjigama osvojio čitatelje i štovatelje pjesničke riječi. Za njega se može reći kako je majstor upravo kratke forme pjesničkog izraza; ondje gdje treba progovoriti, ondje gdje riječi mogu činiti teret, postati suvišak protočnosti ideje u konačan pjesnički oblik, tu se može pronaći poneka riječ koja objašnjava, a samim time i čini škrtim slikovni svijet, doživljajni svijet čitatelja. Neosporno je kako ovaj pjesnik ima lirske lucidnosti u svojim pjesmama, a za primjer može poslužiti i pjesma Ljubav: ja imam / krilo // ti imaš / krilo // zagrlimo se // poletimo. (str. 9.)

1.

I u pjesništvu za djecu, gdje se koristi rimom, uspješno, bez napora, izbjegava zamke koje rimu mogu odvući u apsurd i banalnost. Posvećujući prvi ciklus kćerki Bernardi, vješto se očituje kao brižan otac i uspješan poznavatelj preokupacija djeteta. Njegova malena toliko uživa berući cvijeće da i sama postaje cvijet, sama ljepota livade na kojoj rastu začudni cvjetovi koji se mogu ubrati za onoga koga najviše voli. Tako niti njezin jastuk nije običan – on je bajkovit jastuk snova na kojemu dijete sanja najljepše snove mira ispod tišine zvjezdanog neba. Taj jastuk, opojan svježim mirisima, čuva djetinje snove kako u njih ne bi došlo ništa što bi ih odagnalo, što bi djevojčicu uplašilo, što bi poremetilo slatkost nevinog sna. Ali to je i poruka koju nam ostavlja pjesnik: sva djeca svijeta trebaju imati miran san, da ih ne dotakne ruka zla.

2.

Kao što se moglo očekivati, Žive rane, pomalo arhaičan naslov, folkloristički, ali intiman i domoljubno protkan osjećajima slobode i pobjede, sadrži najviše pjesama određenoga ritma i neusiljene rime. Upravo zbog rime i kratkoga stiha, poneke su slične narodnim napjevima, pjesmama pri-

Fabijan Lovrić

259

godnicama, ali u njima se zrcali i lucidnost autora da se izbjegne svaka zamka banalnosti: ti si srce // kucaj / u meni // ti si život // Klijaj / u ženi // ti si pjesma / prigušena / stoljećima... (str. 20.).

Većina domoljubnih pjesama namijenjena je nekome kao posveta, bilo organiziranim jedinicama ili pojedincima za koje je autor prosudio kako trebaju biti istaknuti likovi njegovoga pjesništva, kao generali Norac i Gotovina. posebno bih istaknuo pjesmu posvećenu generalu Anti Gotovini: koliko god mu / uskratili vode / koliko god mu / uskratili sunca / ovaj cvijet / uvenuti neće... (str. 35.).

U nekim se pjesmama osjeća gorčina i nevjerica zbog svega što se događa nekim bojovnicima samo zato što su isuviše skromni: ...ustajte / moji mrtvi / na ovu zemlju / života i smrti // ustajte // da budemo zajedno / opet / na prvoj crti (str.44.). Jasno je kako ratna iskustva i vrijeme provedeno na prvoj crti ostave traga na pjesnikovoj duši, kako su njegovi prijatelji umirali u njemu, kako su njihove rane boljele i njega, kako ga zbog toga salijeću nesanice, kako ima određeni strah zbog obitelji i neraskidivih veza psiholoških ostataka koji ga nagrizaju.

On ne bi bio onaj koji jest da je drukčije.

3.

Rečeno nezadovoljstvo očituje se i u trećem dijelu pjesama, a prva u nizu podsjeća na lijepe narodne lirske pjesme, čija jednostavnost nikada nije prestala plijeniti pjesnike, kritičare, povjesničare umjetnosti: ...na livadi / pokošena trava / a na travi / moja tuga spava (str. 47.). Iako ljubavni, ciklus posvećen Mariji odnosi se na vrlo blisku osobu (suprugu), ali se može, kao opća vrijednost, uzeti i za bilo koji ženski lik kao nadahnuće i želju kako bi se odnosi doveli u što realnije okvire, a da se pritom ljubav ne raspline.

Posebno je to vidljivo u posljednjoj pjesmi ovog ciklusa (Živodajna ljubav) gdje se spominje, gotovo izravno, obiteljski zagrljaj: ...srce tvoje / kuca / za nas troje // oči / usne / da se slađe / usne (str. 52.).

4. Četvrti ciklus je sakralan, molitven, žrtvoslovan, inspiriran psalmima, ali ritam kratkih stihova je i dalje u formi pjesme, dok je novina uporaba psalmodičnog pjevanja (kao Anine pjesme) ili poznate izreke iz evanđelja: kad bih ljudske / i anđeoske / jezike govorio / a ljubavi ne bih imao / bio bih mjed što ječi / ili cimbal što zveči... (str. 64.).

Narativni oblici njegove liričnosti dopunjuju sposobnost pjesnika u sagledavanju vizionarskog svijeta na drukčiji način kroz formu, a svi ostali pjesnički, gradbeni elementi zadovoljeni su jasnoćom i otvorenim pristupom

260

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

temi i ideji, kako bi se na najbolji način meta-jezika došlo do slikovnog približavanja željenog. Strogost metrike nije ono što bi bila okosnica forme, više je podređenost tkivu koje ideju drži u cijelosti, iako se ne može osporiti kako postoji pjevljiva ritmičnost. Tu su pjesme: Pjesma o anđelima (str. 68.) i Pjesma o Belzebubu (str. 69.).

5.

Iako ovaj ciklus od tri pjesme posvećene majci Danici (Dugo u noć) samim naslovom podsjeća na pjesmu Dragutina Tadijanovića, nemaju sličnosti: Mati je pjevala na kućnom pragu / rasute kose, upalih zjena; / mjedene boje kosa joj snena / sjekla je lahor na zračnom sagu. / ... / Zazvoni, majko, osmijehom na vrata / varljive nade, premda bol te kida, / i smjelo pitaj za sina, Hrvata, / cvate li srećom, ili skršen rida. // Vidjevši zvijezdu što po nebu skita / i uporno prati zvjezdanu kolonu, / pomislih: to mati za mene pita / prolaznost sreće, vječnu vasionu. (str. 75. – 76.).

Vidljivo je kako, kroz pjesnički odnos spram majke, čeznuće za zavičajem ne prestaje i kako se ponosi svojom nacionalnom pripadnošću. Je li ili nije sretan – ne želi izreći javno, ali dvojba je ostavljena da je čitatelj dokuči, da snagom svoje emocionalne inteligencije progovori o pitanjima vlastite nutrine. Sigurno je kako uzbuđenje nastalo čitanjem ovih pjesama traži odgovore u čitateljima, a to i jest ono što pjesnici materijaliziraju i na što stoljećima računaju; kako je dobro pjesništvo praktičan način mijenjanja svijeta, kroz odgovore zaljubljenika u pjesništvo koji traže odgovor – usvajaju ga kao novo iskustvo i prenose na mlađe generacije.

6.

U ciklusu Najoštriji nož nailazimo na odgovore o pjesnikovu emocionalnom svijetu. Razotkrivanjem, on se identificira u potpunosti, ispisuje osobnu iskaznicu jasnih pokazatelja o sebi samome. Izlazeći iz sna, još sasvim nerasanjen, on govori o nožu, ali ne onome materijalnom, nego onome koji oplemenjuje, koji nas uči primjerom dobrote: taj se ne vadi / iz korica // posvećen je // ljudi mu prilaze / sa strahom / i brzo se / prekriže / vidjevši ga // jer taj nož / ne reže vrat // jer taj nož / ne reže kruh // načinjen je / da mu priđemo / sa strahom / i brzo se prekrižimo / vidjevši ga (str. 82.).

Pitajući se o odnosu sebe u svijetu, o odnosu svijeta spram sebe (što su vječna pitanja pjesnika), ne nudi rješenje izvan bioloških okvira, međutim pjesnici ne priznaju vrijeme (bar oni bolji), jer ih njihova uspješna djela čine bezvremenima (ovdje se sjetimo stihova Dobriše Cesarića: Ta knjiga što držiš je u ruci...)?

Fabijan Lovrić

261

7.

Gotovo epski naslov ciklusa Ljubav i smrt govori o ljudima koji su voljeli svoju domaju, voljeli svoj narod i poziv kojim su se bavili, ali smrt je – smrt. Tu dolazimo ponovno do tvrdnje kako je Mario Bilić lucidan pjesnik kratke forme, što je vidljivo u pjesmi Umro je fratar iz naše kuće (Anti fra Nikoli Biliću) – što jest svjedočanstvo o nekome i njegovom odnosu spram svijeta i razumijevanju toga svijeta: umro je fratar / iz naše kuće // blago u Gospodinu // iz knjige / njegova života / Gospodin čita / i smiješi se (str. 87.).

Cijeli ciklus posvećen je nekome, odnosno ljudima koji su zadužili Hrvate, bilo u makro ili mikro svijetu Imote, a jedna od latica pjesničkoga cvijeta podrijetlom iz imotske krajine je i Veliki pjesnik Petar Gudelj, kako i glasi naslovljena pjesma: pod grlom mu / šćavan mač // piše na / misečini // iz pera mu / siplju munje // iz pera mu / siplju zlatnici // iz pera mu / siplje / ime (str. 90.).

Zadnja pjesma ovog ciklusa posvećena je Alojziju Stepincu. Iskrena je to i molitvena pjesma, oda radosnica protkana vjerničkim iskustvom i povjerenjem kako će molitve biti uslišene, ispunjene. Zato i postoje!

8.

Pisati o svojoj kući, a kuća je i mjesto stanovanja, i mitska kuća postanka, i veza sa zavičajem, i sve ono što veže pojedinca i povijest kroz niz antropoloških značajki. Mnoge su ostale izvan brige, a brinule su o odrastanju, štitile od neprijatelja, znale ugostiti umornog prolaznika i dragoga gosta. Nema ruševne kuće, a da u čovjeku ne izazove bujicu pitanja o onome koji tu življaše. Ipak, i u ruševinama stanuje djetinjstvo, stanuje miris kruha i mlijeka. Nema ljepšeg svijeta od svijeta djece. Taj svijet je svijet igre i upoznavanja drugih i drukčijih – zato i jest najvažniji dio u oblikovanju čovjekove osobnosti, a svemu tome pridonosi kuća.

Jedan drugi motiv, u ekstazi nadahnuća, donosi izvanrednu pjesničku sliku u pjesmi Slavonija: ta zemlja / čije se nebo / na poljubac / zemlji svija //… // ta zemlja / u čiju brazdu / želim se / prosut i ja // Slavonija (str. 100.).

Kao i svi pjesnici, ma o čemu pjevali, vratili bi se u najsretnije doba svoga života, a to je djetinjstvo, to je doba nevinosti – kako pjeva pjesnik 9.

Potvrda je i posljednja pjesma u ovoj knjizi Perpetuum mobile. Nije li, na kraju, sve nepotrebno gibanje i nepotrebno utrošena energija? Pjesništvo Maria Bilića to nije! Ono ima praktičnu svrhu emocionalnih odnosa koji se iskustveno mogu materijalizirati kroz promjene ponašanja ljudi, iako za-

262

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

ključuje: ...Bezbroj sam puta ustao i pao / ja, kao stvaran poklonik tišine, / a bez da sam na se urotnike zvao / i bio svjestan svoje dvosjekline. // Slavno sam pao; nek’ je pokoj duši / onoga sveca što mir moj je krao. / Znam zašto blijedim i znam što me guši, / a zašto pao – ne znam, nit’ sam znao. (str. 105.)

Prenoseći svoju pjesničku bol na poznato i nepoznato, na ono što jest i ono što nije dokučeno, na smisao i besmisao koji se dovode u apsurd utroška stvaralačke energije, Mario Bilić potvrđuje sebe kao intelektualca, ne stručnošću svršene naobrazbe pri Sveučilištu u Zagrebu, nego izgrađenošću misaonog korpusa jezgrovitih misli, odakle dolaze ponajbolji stihovi Imote.

Božidar Prosenjak

263

Božidar Prosenjak

Mirjana Miljković: Budnica za letače

Z

birka pjesama Budnica za letače nastala je ispod pera Zagrepčanke Mirjane Miljković, rođene 1958. godine. Po struci profesorica hrvatskoga jezika, odnjegovala je naraštaje učenika, uvodeći ih u poetske spoznaje i iskustva. Ucijepila je u mlade ljubav prema najljupkijem i najplemenitijem iskazu riječi – stihu i dovela ih do zapaženih rezultata i nagrada na pjesničkim natječajima. Sve to zahtijevalo je mnoštvo raščlambi tematskoga, stilskoga i leksičkoga karaktera, pomna proučavanja, uživljavanja pa i divljenja djelima najvrsnijih domaćih i stranih pjesnika. Ali samu je pedagoginju usputno dovelo i do autorskoga bujanja sentimenta u njoj samoj, koji je tražio svoj iskaz, odnosno do vraćanja prvoj ljubavi – pjesmama iz mladosti. A te pjesme sada doživljavaju komplementarnost s filozofskim smjerovima kojima se bavila na tragu vlastite izobrazbe i sa životnim radostima i bolima kojima je bila izložena tijekom svoga života.

Drugim riječima, Mirjana Miljković pronalazi put od prepoznatljive mladenačke površnosti, prema iskustvenim širinama i dubinama, koje su svojstvene zrelijoj životnoj dobi. Tražeći i razabirući ono što je osobno od onoga što je univerzalno i opće, očigledno je iz pjesničkoga usuda u sebi, kao ono najvrednije, crpjela i izabrala upravo vidanje svoje nutrine, lijek za vlastitu dušu. Stoga, pred sobom imamo pjesničku osobnost čiji poetski glas nalazi svoj smisao u didaktičkoj i u samoiscjeliteljskoj primjeni.

Svoje je poetske uratke objavila u časopisima za djecu i odrasle, a našli su svoju potvrdu i uvrštenjem u jednu hrvatsku antologiju.

Pjesme su poredane u tri ciklusa čiji su naslovi izabrani prema naslovima pjesama: Bog u šumi, Rastem silazeći i Molitva za preobraženje. A izboru pjesama s izvanredno dobrim osjećajem za vrijednosti pridonijela je književna kritičarka Darija Žilić. Zbirka se doima ujednačeno i kompaktno.

Jednako uvjerljiva i vješta u klasičnom i u modernom izrazu, kao i u prigušenim haiku oblicima, uvijek odmjerenim i njegovanim, Mirjana Miljković je u stanju dosegnuti zavidne ljudske i poetske razine. Iako je riječ o izrazu koji je vrlo izbalansiran, krajnje dotjeran i usklađen sa strogim estetskim i etičkim normama u najboljim pjesničkim manirama, ova poezija buja od strasti, duhovnoga i osjećajnoga bogatstva, bremenita je životnim iskustvom i, što je najvažnije, slobodna je u tolikoj mjeri da stvara ne samo nove imaginativne prostore i izričaje, nego i nova leksička iznašašća, dakle unosi promjene i u ono što je najstroža jezična konstanta. Velika je prijetnja, koju je teško izbjeći u takvim pjesmama, da one čitatelju ne postanu hladne i

264

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

daleke od života, pa zbog toga neshvatljive. Zato je nužno da u njima ljubav i čovjekoljublje izviru dvostrukom snagom, a to ovoj autorici u dobroj mjeri polazi za rukom i za dušom, osobito u njezinim najuspješnijim stihovima, kojih nije malo.

Mirjana Miljković vješto se snalazi i šalje jednako snažnu poruku bilo škrtim, bilo raskošnim jezičnim inventarom. Njezine poruke nisu eksplicitne niti narativne, kao u predavača koji s pozicije iskusnoga poučava neiskusne. Naprotiv, pjesnikinja izabire motive s pečatom svog snažno doživljenoga iskustva ili slike viđene iz osobnog kuta gledanja, koje ostavljaju traga i na čitatelju kao da je riječ o njegovim viđenjima. Netipični susreti riječi u parafrazi (oko koje se hrani suncem) i sl., puni su iznenađenja koja su u stanju uzburkati dušu čitatelja, kao vjetar koji okrene jedro lađe u neočekivanome smjeru. Čitatelju su često u isto vrijeme zaposlena mnoga osjetila: oko za boje, uho za tonove i krikove, prsti za dodir, za toplo, za hladno, čak i pluća za udisanje i u tom plesu života naći će neizmjerni užitak. Zanimljivo je kako pjesnikinja izborom različitoga korijena riječi, a opet sličnoga oblika po zvučnosti, ostvaruje gradaciju radosti (krik i kliktaj), a duša koja ima svojstvo krila jer je maštom sposobna za uzlet i pad, pretvara čovjeka u letača. I ta konstanta, izgovorena bez ikakve autoričine sumnje, kao čudesna stvarnost postaje istinom, jer u pjesmi – kao, uostalom, i u životu – doživljaj može nadmašiti događaj. Podsjetimo se kako su srca mnogih žena osvojena upravo doživljajem ljubavi, iako se sam događaj toga čina možda zbio u nevjerojatno skromnim ili siromašnim okolnostima. Sličan je postupak na djelu i ovdje. To je također slika i moć poezije. Ona uzdiže i oživljuje čak i onda kad se čini da za to nema nikakva izgleda. Ova autorica pronalazi elemente i argumente za to malo čudo skriveno u riječima. Pjesnikinja se kao stubama penje apstraktnim sintagmama u visinu – pjenušavu, magličastu, nebesko prozirnu, sve više i više, da bi u zadnjem stihu progovorila egzaktno, zabadajući svoje koplje u cilj. Tako zvuk svih uzvišenih tonova još uvijek ostaje i odjekuje u uhu, npr. uz riječ majka. I ta majka nije više samo zemaljsko, nego i nebesko biće, pa tako doživljaj majke kao anđela postaje jedina istina koja nastavlja živjeti u srcu. To je postupak umjetnika.

Dočaravanje svijeta unutarnje zbilje. Ona postaje istina koja je u isto vrijeme nevidljiva, a opet svakome jasna kao na dlanu. Kuća ljubavi. Doživljaj oca jednako je čudesan i lijep.

Ponegdje pjesnikinja podliježe potrebi da vlastitu misao zaokruži u sustav, dajući viđenome zaključak trijeznoga promatrača, ali koji se ipak, između redaka, zaneseno divi. Tada najčešće poseže za aforističnom rečenicom. Njezina misao leti od rođenja do smrti ili još dalje, od rođenja do zvijezda. Nezaobilazna je dramatika svjetla i mraka, kao i sva punina simbolike koju sadrži. Filozofske se dubine razmiču pred poetskom molitvom koja postaje pružena ruka prema izvoru svjetla. Racio uzmiče pred fenomenom

Božidar Prosenjak

265

vjere, koja je u početku stvar intuitivnog predosjećaja, a na kraju rezultat povratne, konkretne iskustvene spoznaje. Npr., parafraziram autoričinu misao: daljina nije tako teška i ne ranjava tako bolno kao blizina. Ovo je čista aforistična misao izgovorena na tragu rečenoga. Pjesnikinja poziva razum i srce na aktivnost bez zastoja. Nema dovršenih stanja, samo stanja koja se bruse, dotjeruju, profinjuju, koja vode prema nekom cilju. Bilo da raste, bilo da pada, čovjek dodiruje vječnu tajnu. Relativno je prisutno, ali prisutno nije relativno.

Mirjana Miljković ne piše ženskom rukom, nekakvu žensku poeziju kao što zlobnici žele nazivati – slabiju poeziju. Postoji samo dobra ili loša poezija, s tim da se i kod dobrih pjesnika nalaze pjesme ili stihovi koji ostavljaju jači ili čvršći dojam. Iz ovakve pozicije gledano izranjaju i ove pjesme.

U njima nalazimo mnogo odlika. Čitatelj će zastati u potrebi da pročitano odjekne u njemu, da odzvoni. Misao ili osjećaj – svejedno. Poneke su rečenice sastavljene jednostavno kao u svakodnevnom govoru, ali potom bivaju obgrljene metaforama novoga kova, da bi iskazale svježim i modernim načinom tradicionalno poznatu i davno utemeljenu istinu. Ponekad tom govoru daje svježinu samo rečenična inverzija, npr.: Izmučena to bi duša.

Sve u svemu, novi je to govor za vječne istine.

Bio bi dugotrajan i nepotreban posao opisivati svekolike postupke kojima ova autorica rastvara lepezu svoga stila, ljepote ili dubine smisla svojih stihova. To se vidi ili se ne vidi. To se ima u sebi ili se nema. Navedeni primjeri samo su naznaka bogatstva koje se, pomnim promatranjem, može otkriti u raznolikim varijacijama i prepoznati kao odjek u vlastitom iskustvu. Stihovi govore o jednostavnosti života kao takvog, ali nastavljaju i pjev o univerzalnim životnim sferama do kojih se u stanju dovinuti samo ljudska duša svojim imaginativnim moćima. Mašta je ta koja otvara vrata duše, a misao kao jezgra ljudskoga bitka ulazi unutra. I napokon, dolazimo do suštinskih pitanja: koja i kakva misao? Izrečena – kako i s kakvom namjerom? Kroz odgovore, naime, nastaje prava stvarnost, ali u kojoj ostaje vječna i jednaka istina od postanka svijeta do danas, kao mjera stvarnoga stanja duše, odnosno dosegnutoga nivoa duha.

Nije uvijek moguće decidirano odgovoriti zašto nas privlači neka osoba, pa je tako dokraja nemoguće osvijestiti i zašto nas privlači neka pjesma ili zbirka pjesama. Dio ostaje uvijek tajnovit. Šaka zvjezdanoga praha bačenoga nehajnim zamahom ruke? Možda!

Mirjana Miljković napisala je zanimljivu zbirku pjesama u kojoj se čitatelj može ugodno iznenaditi dovinućima srca i duše. Možda zato što je o tome pjesničkome poslu jednostavno mnogo naučila, što ga dobro osjeća, što se ohrabrila i želi biti iskrena, što joj istina ne bježi iz ruke. Ona ne kopira velike majstore, nego je poput katalizatora učinila da isto postaje drugo, da tuđe stanje duše postaje njezino, a njezino čitateljevo. I pri tome svatko

266

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

ostaje svoj i u svome. To, naime, nije puko posredništvo, predaja štafete drugome kao u sportu, nego mistična pretvorba. Ako bih želio dočarati o čemu se zapravo radi, upotrijebio bih sliku roditeljstva. Kad si jednom majka ili otac, ni jedan dan tvoga života više ne postoji bez tvoga djeteta. Ono je uvijek u tebi. Ono svoj život, doduše, živi slobodno i odvojeno, ali za roditelja je neodvojivo. Roditelj otvara i sklapa oči sa svakim dahom svoga djeteta. Raduje ga njegova radost i boli ga njegova bol. Tako i istinski pisac ili pjesnik, koji oživi nešto novo u srcu i duši svoga čitatelja, od tada postaje sudbinski povezan s njim zauvijek, znao on to ili ne. I to se odvija bez potrebe zarobljavanja ili tutorstva, jednostavnim uranjanjem u sveukupno more ljubavi u kojemu se svi mičemo i jesmo. I ta je stvarnost logična, kao što je logično da je prvi po prirodi stvari prvi i stoji ispred drugoga te bez prvoga nema drugoga. Jedan čovjek je korijen drugome, a drugi je plod prvoga.

Odgovornost je neizbježna, a svoj udio u njoj možemo izmjeriti samo vjerom. Čudesno, ali je tako! Onim nevjerojatnim i već spomenutim zahvatom zvjezdanoga praha, čiji se rezultat prepoznaje i kada minu stoljeća. I zato je takav čin ostvariv i jedino moguć u istini. Kad kupujemo tehničke stvari, za njih dobivamo vremensku garanciju, a garancija duhovnim dobrima je istina i njezino je trajanje vječno. Zato poezija opstaje od ljudskih početaka do današnjih dana. I iako mnogi misle kako je to beskrajno dosadan i nezanimljiv posao, svi koji jednom dožive dodir istine, ne rastaju se od nje, osim u velikoj žalosti i s dubokom čežnjom za povratkom. To je tiha moć poezije.

To je priroda nevidljivih stvari koje svojim pjesmama svjedoči i Mirjana Miljković. I dodao bih – dobro svjedoči.

Velika Gorica, 1. rujna 2012.

Daniel Radočaj

267

DANIEL RADOČAJ

Franko Bušić: Ostani noćas doma DADAnti; Split, 2012; 366 str.

S

vekolika umjetnost Franka Bušića (književnost, slikarstvo, performans, gluma) neminovno se ističe među onim umjetnicima koji, na plećima posredničkih giganata, ne iskaču iz svake plaćene kulturološke rubrike. Upravo taj underground Bušić pretvara u medij pomoću kojega se – vješto ali i oprezno, u smislu bilo kakvog neopravdanog pretjerivanja – primiče selektiranoj publici.

Nakon osam objavljenih knjiga (proza, poezija, haiku) autor se ponovno predstavlja čitateljima i to konvencionalno-eksperimentalnim, ali uglavnom ljubavnim pjesmama. Ostani noćas doma zbirka je stihova pretočenih u integrirane preslike slika i obratno, čime one već postojeće – pjesničke slike tvore takozvano dvodimenzionalno pismo. A kada je o slikama riječ, budite oprezni s mogućim uvrjedljivim kritikama. Franko Bušić je temperamentan Splićanin i – prema vlastitim riječima – pričinjava mu veliko zadovoljstvo biti umjetnik koji svojoj umjetnosti, pored intelektualne, može pružiti i fizičku obranu! S književne strane, on je pjesnik-dobronamjernik koji svojim stihovima opija one malobrojne, senzibilne u kojima još iskra žari. No nemojte ga olako shvatiti, guši ga dosadna patetična poezija nejebanih žena i starih pijanaca.

Bušić prste svojih ruku spretno koristi dok slika ženske aktove. Koristi ih i dok piše o Njoj. Ponekad mu ih Ona zarobi svojom utrobom. Ponekad njima prolazi po grudima, bokovima i kosi jedne druge slikarice. Prsti kao alat, žene kao medij. Poezija kao rezultat rada. Mozak kao spolni organ za svaku od njih, ponaosob: Antoniju, Moranu, Mihaelu, Kseniju, Blanku, Irenu, Ženu u crnom... pa i Njegovu maloljetnicu. Sve su one njegove muze, njegova neiscrpna inspiracija. Opčinjavaju ga ženstvenom melankolijom. Visokim potpeticama. Uzdasima. Lakiranim noktima. crnim očima. dugim, besramno razgolićenim nogama. Njihovi susreti su krajnje neobični (njoj pilsevi, njemu rakija). Ponekad, poput buntovnog romantika, neku od njih sanja. Ili kleči pred njezinom slikom. Ona je za njega najljepši model, iako zna da je luda (na njegovom krevetu bocom trlja klitoris). Tada bježi poput golobradog dječaka iz okrilja njenog stana. Ostavlja susrete krajnje nedorečenim. Putem se ispričava za sve izrečene uvrede i laži. I naposljetku

268

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

ostaje sam, autsajder i tuđinac u moru Turaka.

Ima nešto erotično u pismima koja autorov pjesnički subjekt dobiva od Nje. Usprkos tome, svjestan je činjenice da je ponekad pivo bolje od žene, a kauč udobniji od bračnog kreveta. Na njemu se jednog jutra probudio i shvatio da se više ni oko čega u životu ne mora truditi – žene će i dalje same dolaziti ili odlaziti. Svejedno, mnoge od njih, bilo na svom kauču ili njihovom krevetu, on će opet strastveno zanjihati. Kao što se, primjerice, njišu čempresi nad grobovima zaboravljenih pjesnika.

Iz zbirke: Ženi u crnom kleknuo sam ispred tvoje slike noćas u ušima mi je odjekivao topot konjskih kopita vidio sam te crnu jer crna si vidio sam te divlju jer divlja si vidio sam te s krilima jer anđeo si kostimići koje oblačiš od platna su po kojem bih rado slikao bijelom bojom

Nikola Šimić Tonin

269

NIKOLA ŠIMIĆ TONIN

Fikret Cacan: Ljiljan u trnju Edicija Božičević; Zagreb, 2011.

U

kružnici pjesme ljiljan u trnju, erupcije nutrine nakupljenih skica misli, sublimiranje življenoga, u prvom licu svih svojih pjesama osobne sjenke stih. Razliveni akvarel zavičajnosti dostupnog izvornika sjećanja, urod zrelosti pokorenih riječi strogoj formi stiha, razbuđenih snovitosti uokvirenih sonetom.

Z. Zenica. Z. Zadar. Z. Zagreb. Rođenje! Školovanje! Život... Osebujan je i osobit Fikret Cacan. Stvaralački opus prevoditelja, urednika, lektora, znanstvenika, kulturnog djelatnika i pjesnika. Pjesnik i pjesma, pjesme, slojevi iz kojih vibriraju slojevitosti sadržaja i značenja, tonovi jasna pijeva, ispisa, iscrta ljudskosti usmjereni ulicom pjesništva.

Stvarnost sam za sebe, neponovljiv u danoj zadatosti, neupitne moralne pozicije, individualnih spoznaja smisla svog s Bogom... Na starim temeljima sonetne sazide nove nazide, pjesme, ispisi mjestopisa, naselja riječi, pjesama pjesničke zbirke, neobičnog formata, izdužene, s jasnim nastojanjem usmjerenja asocijativnosti na: za ukras knjige, restoranske karte.

Vezan vezanom formom, odriješi se, odriješi nas, snagom rasplamsalog stvaralačkog ognja odriješenjem pojašnjenjima kao da nas amnestira stranputici moguće interpretacije. Tokove tokova pjesama premošćuju zamost pjesme, zabilješki o pjesmama. Njegove pjesme iskre, presvlače se slova presvlakama riječi kao nove slike u starom okviru precizna metra, ne prekidajući matoševski slijed. Odsjaj riječi u sonetnom graditeljstvu. Djelić svaki ostat će na ponos hrvatskoj pisanoj riječi Ljiljan u trnju. U poeziju skrila se, sklonila se, odjenula se rascvjetana duša koja nas, koji otvaramo korice pjesnikova moltvenika, upućuje na misao kao zapis za pjesmom, kao usud za čovjekom, pred pjesmom prtenik svjetlonosac u mozaiku ljepote.

Poezija nije stvar hormona, / nego sjedina. V. Šalamova.

Nižu se soneti, nizovi se nižu, njišu niske soneta: Zenica – Etičko-estetsko društvo, napasne misli o tradiciji...

Sonet o ljubavi: Moja bi ljubav, bila naličje nagnuća, / s kojom bih htio viši život prispodobit...

Zadarski sveci: Sa zeničkim u prsima dimom i garom, prošetati se kamenom Kalelargom...

270

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

Zadar: Tri bunara za tri želje, / pet bunara za pet osjetila...

Sonet o čaju: Živim u tijesnoj sobi / o čaju, o stihu, sam...

Sonet o parku: Dva bića s očima ruže / što sjete samo na dobro...

Zadarski sonet: Zanijemio sam pred bjelinom Zadra / čakavskom riči i lagune smradom...

Botanički vrt: Gledaj ga mene, kako se iz prašnjave / ali nadasve kulturne ustanove / iskrada računajući na praštanje / jedino ozgor od knjižničarkesove... pa: Biševo, Makarska, Srebrenica: U srcu mi se spomen ledi, / što u smrt utekle ste, bijedi... pa: Masarykova: Pjesnik je gradski lovac / na proplamsaj ekstaze...

Kokosov orah: Slikovno složeni stihovi, riječi iscrtavaju siluetu kokosovoga oraha, čitanje se omogućuje, vertikalno, horizontalno, sveobuhvatnost pjesme nas ispunja...

Zagorje: Kad pogađam od čega su mu kosti, / odgonetam i čemu sam se predao...

Dugme...

Stil jest čovjek: U moje muze šahovsko je nešto, / urvinsko, usto zatajno do srama...

Ksantipa: Usahnu list osnage moje / za petama psi grizu, laju / kad se crne slažu boje / na tvog života štafelaju...

Ruši ga: Optužili su orah da nam ruje / žilama moćnim odozdo kroz beton...

Zamost: Jezero tvoje ljubavi ledi se u planini. / Nikad ga ne dosegnuh, sad predalekim se čini... pa tako od obale do obale, mora poezije, pjesmoplove, pjesmo-puta, među koricama...

Djetlić u Savskoj I, Vivaldi, Cacanova noćna pjesma, Brod na Kupi, Moskva, Sonet o ledu, Poljica (Ladi Kaštelan), Zrinjevac, Sloboština, Prisavlje, Noćobdije, Porozno mrazno jutro, Sonet o skladu...

Prelazimo na drugu stranu srca knjige, druga klijetka sonetnoga itinereda, podcrtana stihovodom: E. Ciorana: Ljubav je susret dvaju ispljuvaka...

Slijede soneti: Na nasipu, Samo kišica, Trešnjevka, Sveti Petar, Bundek, Carceji u Komiži, Vrbnik, Ovijena je, Žena je, Mjesečev lonac, Jesenska muza, Trnjska jesen... i moje prvo sretanje s bilješkama o pjesmama, posebno nadahnute osobne iskaznice svake pjesme, iznovljavanje novoga suzarnika sreće, škole duše u kojoj se svaki stih ističe u suodnosu i suuporednosti kraja iz kojeg dolazi u kraj koji dođe. Ispunjen krajem polaska sa svom tom i takvom Bosnom; ispunjen, a neopterećen, suprostavlja, usustavljuje doticaje kultura, pogleda... oni u njemu zaživljuju u snošljivom suodnosu, svaki u svom izrazu daju unutarnji život pjesmi, žive u tkivu, nadopunjuju se različitošću.

Izložene žegama sunca i svježinama noći, svjetlima i tminama, sve su te pjesme dvosvjetne kružnice sjete, na pola puta daleke ili bliske, svejedno

Nikola Šimić Tonin

271

istoku i zapadu. I kada govori s one druge, Zapadne strane, on ćuti Bosnu.

Primisli nameću poredbu, misli se Bosna u složenosti unutarnjih svjetova, postojanja, razapetosti... oruđe je rada, Ona, iskrena duša bosanska i kroz nju se sustižu emocije koje naizgled neosviješteno pri stalnim i nemilosrdnim pjesničkim vraćanjima sebi prostorima uokviruju riječi tako da tako osnažene u njemu, analiziranjem, vraćanjima početku uvijek su iznova potvrda pjesnikove realizacije sebe.

Vraćanje prvom, prošlom, prijeđenom, nanovo promijenjeni donosimo, dimenzioniramo točke, trenutke, uporišta, novim svojim poetskim djelima ugrađenom osobnošću, desetljećima radom na sebi profilirane.

Fikret Cacan, pjesnički otok za sebe, u usporedbi s drugima, uz ono neosporno hrvatsko i bosansko-hercegovačkim u njima baštenik jezika, prostranstva s ove i one strane, za neizbris. Znamenita osobnost kulturnog života grada Zagreba živi svakodnevicu tog kulturnog kruga, približuje svjetove pjesnika prijevodima otvarajući kapije duha jednih i drugih, pjesnik bez tehničkoga viška riječi u tvorbi pjesme, gramatički, znalački, izlaštenih do punoga sjaja riječi, ekonom teško-ponovljive arhitekture sonetne konstrukcije, građene po načelima nacrta, do u proslov, do u slovo građevina pjesme odiše dušom pjesnika.

Književna Rijeka

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 1, godište XVIII, proljeće 2013.

NAKLADNIK

www.dhk-ogranak-rijeka.bloger.hr

SUNAKLADNIK

ZA NAKLADNIKE Božidar Petrač NAKLADA 200 primjeraka CIJENA 30,00 kn TISAK I UVEZ Tiskara Venerus, Rijeka Tiskanje je dovršeno mjeseca ožujka 2013. godine Printed in Croatia March 2013 Sva prava pridržana.

Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2013.