"Književna Rijeka" br. 2/2013.

Književna Rijeka

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 2, godište XVIII, ljeto 2013. NAKLADNIK Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci Sunakladnik Venerus, Rijeka ZA NAKLADNIKE Božidar Petrač UREDNIŠTVO Igor Žic (glavni urednik) Silvija Benković Peratova, Đoni Božić, Bože Mimica, Davor Velnić LEKTURA, REDAKTURA Željka Kovačević Andrijanić KOREKTURA, GRAFIČKI DIZAJN, PRIPREMA ZA TISAK Vesna Topalović ADRESA UREDNIŠTVA Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice) Tel./fax: +385 (0)51 214 206 E-mail adrese / kontakti: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci (službeni e-mail): dhk.rijeka@gmail.com Benković Peratova, prof. Silvija (predsjednica Ogranka): silvija.dhk.rijeka@gmail.com Žic, prof. Igor (glavni urednik Književne Rijeke): igor@ppmhp.hr Kovačević Andrijanić, Željka (odnosi s javnošću): zeljka.dhk.rijeka@gmail.com Časopis izlazi četiri puta godišnje. Cijena pojedinog broja iznosi 30,00 kn. Godišnja pretplata (s uračunatim PDV-om) iznosi 120,00 kn, a uplaćuje se na žiro račun: 2360000-1101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb), s naznakom: Za “Književnu Rijeku”. Rukopisi se šalju e-mailom ili na CD-u. Obvezno je navesti, uz svoje ime i prezime, kraću bi(bli)ografiju, kontakt-brojeve telefona i – ako se rukopisi šalju poštom, na CD-u – e-mail adresu. Rukopisi se ne vraćaju. Adresa online izdanja: http://issuu.com/dhkogranakrijeka ISSN: 1331-0607 Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova: Grad Rijeka – Odjel gradske uprave za kulturu Županija primorsko-goranska – Odjel za društvene djelatnosti Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

KR Broj 2, godište XVIII. LJETO 2013.

SADRŽAJ r i j e č u r e d n i k A : Obilježavanje 113. godišnjice Društva hrvatskih književnika u Rijeci ........................................................................................................................................... 4

O B L JE T NI C E Proslava obljetnica u organizaciji Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci ..... 7 BOŽIDAR PETRAČ: Ivan Goran Kovačić – uz 100. obljetnicu rođenja ......................... 8 MLADEN UREM: Pjesnik koji je hrvatsku književnost uvrstio u planetarni kontekst ................................................................................................................................................. 11 MARINKO KOVAČEVIĆ: Goranovo proljeće ........................................................................... 18 ĐONI BOŽIĆ: Zima u srcu (Goran i ja / Unija jedne ljubavi) ............................................... 21 ERVIN DUBROVIĆ: Bože Mimica – pola stoljeća rada ....................................................... 29 Životopis Bože Mimice ................................................................................................................................ 31

p r oza MIGUEL DE CERVANTES: Izbor hodočasničkih aforizama ........................................... 33 GABRIELLA CHMET: Vitez ................................................................................................................ 43 MILKO VALENT: Monstrumi iz Maksimira (triptih poslastica iz susjedstva) ......... 47 ELFRIDA MATUČ MAHULJA : Smrt je baby blue / Živ sam, i te kako! ................... 55 DAVOR VELNIĆ: Ćumurenje .................................................................................................................. 77 JOSIP MARIĆ: Crni petak ......................................................................................................................... 84

ESEJ DAVOR VELNIĆ: Sabiranje i pospremanje ................................................................................... 95 MILOVAN BUCHBERGER: Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova ...................... 98 TATJANA STUPIN LUKAŠEVIĆ: Nemuštost Krležijane usmjerena prema Kamovu ............................................................................................................................................... 113 IGOR ŽIC: Ples mrtvaca / Rijeka & D’annunzio ..................................................................... 124 ŽELJKA LOVRENČIĆ: Književni i putopisni zapisi iz Salamance ............................... 135 EDUARDO ANTONICH: Hrvatska zajednica u Urugvaju i težak put prema njezinome ujedinjenju ................................................................................................................... 142

DR A M a CLAUDIO UGUSSI: Razgovor s prijateljicom nakon mnogo godina ...................... 146

p O E Z IJa TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ: Muze, nimfe i ostala bića ....................................... 151 MARIJAN GRAKALIĆ: Pet pjesama ............................................................................................. 161 ZIJAD DURAKOVIĆ: Nemoćni jahač Apokalipse ............................................................... 163 BOŠKO BARAC: Pismo ....................................................................................................................... 170 ANTUN BARAC: Logoraške pjesme ............................................................................................ 173 VLASTA JURETIĆ: Pjesme ................................................................................................................ 178 DUŠKO ŠEVERDIJA: Pjesme .......................................................................................................... 187 ZRINKO ŠIMUNIĆ: Pjesme .................................................................................................................... 195 MIRKO POPOVIĆ: Pjesme .................................................................................................................... 199 NIKOLA ŠIMIĆ TONIN: Rijeka riječi / Haiku ....................................................................... 209 VERA PRIMORAC: Sjene mojih snova ........................................................................................ 214 SINIŠA STRČIĆ: Potpisujem kapitulaciju ................................................................................. 220 HELENA HORVAT: Ogledalo razuma ........................................................................................... 227

k n j i ž e v n ost za d j e c u i mla d e Ž GORANKA MUDROVČIĆ: Moralni odgoj slikovnicom, basnom i pričom za djecu u multimedijalnom okruženju ................................................................................................ 231 ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Ptice se rađaju pjevajući ................................ 245 LJERKA REBROVIĆ: Dvije priče ................................................................................................... 248 BISERKA ŠIKIĆ: Odrasli nisu uvijek u pravu .......................................................................... 253

sudbina knjige NIKOLA ŠIMIĆ TONIN: Stipe Golac: Ovaj ludi svijet ........................................................ 257 ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Krešimir Butković: Fifty fifty (50:50) ... 265 IGOR ŽIC: Časopis Dometi, br. 3-4, Rijeka, 2012. ............................................................... 269

D O G A Đ A NJ A S. Benković Peratova & Ž. Kovačević Andrijanić: Siječanj – lipanj 2013. ........... 273

Književna Rijeka / RIJEČ UREDNIKA

RIJEČ UREDNIKA

Obilježavanje 113. godišnjice Društva hrvatskih književnika u Rijeci

Rijeci se nekad govorilo kao o lučkom i industrijskom gradu. Tako su obično započinjali članci u Krležinim (tragi-komičnim!) enciklopedijama. Na žalost, situacija se ponešto promijenila i danas je Rijeka – Ništa: bez boje, okusa i mirisa.

Jedan od najhrvatskijih gradova – u kojem su Hrvati uvijek rado bili bilingvalni, što je i dovelo do cinične definicije Rijeke uoči prvoga svjetskog rata: mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski! – bio je i Rieka (bez j!) i Fijuma (sa j!). Navodno crveni grad bio je najcrnji grad u Europi; ono mjesto gdje je fašizam, pod pjesnikom D’Annunziom, zaživio 12. rujna 1919. godine, dakle – tri godine prije Mussolinijevog Marša na Rim, odnosno četrnaest godina prije Hitlerovog dolaska na vlast demokratskim putem. Rijetko se gdje tako dramatično ljuljao brod povijesti kao u malom velegradu na Kvarneru. Od trčanja s desne na lijevu stranu broda napokon je svima pozlilo! Homo si teć! Rijeka je danas grad umirovljenika i studenata – tim redoslijedom! Radnička klasa otišla je u Raj. Na jutarnjim kavama u gradu dominiraju žene: iz banaka, osiguravajućih društava, iz uprave, pravosuđa, zdravstva i školstva... Muškarci su potisnuti u prigrad... Znajući da se priprema Opći potop, prisjećajući se Noe – pa i Kama, njegovog sina pretjerano sklonog istini! – Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci odlučilo je obilježiti taj događaj na brodu Arca fiumana(!). Kao što bi to sažeto rekao D’Annunzio: Hic manebimus optime! – što će reći: Ovdje nam je dobro! U subotu 20. travnja 2013., samo nekoliko dana nakon što je Grad Rijeka službeno proslavio svoj dvadeseti (umjesto dvijetisući!) rođendan, mi smo se okupili na palubi broda na mrtvom vezu, znajući da je cijeli grad na mrtvom vezu! Riječka luka danas je na trećini svog prometa iz 1980. godine, a po broju prekrcanih kontejnera je na 20% koparske luke! Riječka luka ugodan je mandrać s nizom brodova koji više nikad neće isploviti... Zalazak sunca bio je prekrasan, uz nešto ugodnog vjetra koji je donio

Igor Žic / riječ urednika

svježinu. Na palubi se okupilo četrdesetak osoba (uz izrazitu dominaciju žena!): puno umirovljenika, poneko radno sposoban, nekoliko nezaposlenih, jedan beskućnik (nekadašnji dopisnik Slobodne Dalmacije koji danas piše za Ulične svjetiljke!), neki koji su bili na Golom otoku te neki koji bi tamo mogli završiti čim se to pitoreskno mjesto vrati u funkciju! Silvija Benković, predsjednica Ogranka, uz malu pomoć Đonija Božića, iznijela je neke činjenice iz prošlosti DHK, kako na razini Hrvatske, tako i u Rijeci, dok sam ja sažeo 18 godina časopisa Književna Rijeka u nekoliko ključnih događaja, kroz djelovanje različitih glavnih urednika. Ono što je unijelo jednu toplinu na palubu bilo je čitanje i recitiranje različitih stihova, od hrvatskih klasika do vlastitih radova, što je uz zvuk gitare i nešto pjevušenja oživjelo brod. Počelo je, ne slučajno, s A. G. Matošem i njegovom pjesmom 1909. koja govori o Hrvatskoj. Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud... Nastavilo se se J. P. Kamovom (metaforičkim sinom Noinim!): ...Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj; mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova; suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov; gle, pospani su i zijev im je glazba dana; njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona; zakoni su njihovi ko bog njihov – o nema srca božanstvo njihovo... ...A potom je sve klizilo, poetično, raspričano, uz pršut, sir i poneku ribicu te čašu vina, sve dok se noć nije posve zgusnula. Neovisno o sumornim vremenima, jedna večer ipak je donijela nešto ugode i topline. Silazeći s Arce fiumane, ostavili smo Davora Lukasa Baju, vođu rock grupe Fit (koja je bila gotovo slavna!) da iščekuje pristižuću riječku mladež koja nas je mijenjala u gvardiji, na brodu koji više ne može sam isploviti...

Igor Žic

Obljetnice

OBLJETNICE Proslava obljetnica u organizaciji DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA – Ogranka u Rijeci

100 godina od rođenja i 70 godina od smrti I. G. Kovačića 70 godina života i 50 godina rada u kulturi Bože Mimice Prvi tjedan mjeseca svibnja 2013. godine (4. i 6. svibnja) prošao je u znaku obilježavanja dviju važnih obljetnica. Svečani programi odvijali su se u Vijećnici Grada Rijeke, luksuznoj dvorani koja svojim izgledom i odličnim uvjetima pruža pravo zadovoljstvo za organizaciju ovakvih svečanosti. Obje obljetnice bile su od iznimnog značaja kako za naš Ogranak, tako i za kulturu grada Rijeke, ali i Hrvatske uopće. U ovom broju Književne Rijeke objavljujemo tekstove eminentnih govorinika i predstavljača koji su svojom nazočnošću uveličali spomenute proslave.

Književna Rijeka / OBLJETNICE

BOŽIDAR PETRAČ

Ivan Goran Kovačić – uz 100. obljetnicu rođenja

aše je temeljno pitanje kakav je bio umjetnički i politički senzibilitet Ivana Gorana Kovačića? Stota obljetnica rođenja i sedamdeseta obljetnica smrti pjesnika, proznoga pisca, esejista, kritičara, prevoditelja i novinara prigoda je da se njegov lik prosudi i ocijeni u svjetlu pune objektivnosti, u svjetlu hrvatske državnopravne ideje od Starčevića preko Radića i Mačeka do hrvatske ljevice te da se razmotri sukladnost njegova umjetničkog stvaralaštva s njegovim političkim gledištima. Borbenost i angažiranost nisu bile odlike Kovačića kao književnika tek u ratno vrijeme i pod dojmom ratnih strahota; on se svojom borbenošću i angažiranošću isticao tridesetih godina i svoju je zauzetost svjedočio već u svojim prvim književnim zapisima. O Kovačiću književniku, navlastito pjesniku poeme Jama, poeme prosvjeda protiv svih i svakog zločina, o njegovoj zbirci Ognji i rože, pisanoj lukovdolskom kajkavštinom mnogo se pisalo. Godine 1963., dvadeset godina poslije njegove smrti, u prvoj monografiji o Ivanu Goranu Kovačiću Goran njim samim, nastojeći ocrtati njegov portret Vlatko Pavletić piše: ...On jest i za nas, s nama, koji ga nismo poznavali: Goran! Legendarna ličnost. (...) Ne razaznajemo u cijelosti konture njegove fizionomije; zasljepljuje nas sjaj aureola. Tijekom vremena mnogo je činjenica zaboravljeno, još više poluistina izmišljeno. U verbalnoj magli zaslužene slave teško se orijentiramo: ništa se jasno ne vidi, pa nam se koješta priviđa. Simpatija stilizira, ljubav idealizira; uglavnom – valja uzeti da sve može biti istina i da ništa nije sigurno. Neki u njemu gledaju velikoga komunistu i revolucionara. On bi to svakako postao, ali do pred rat bijaše samo građanski slobodar, rodoljub, neko vrijeme vezan prijateljstvom za istaknute političare u HSS-u, a djelomice i za program te stranke, dok nije prozreo put politikanstva na koji nije mogao zastraniti, jer je uvijek imao dublju, refleksno, socijalno-humanističku lijevu orijentaciju koja ga je napokon i dovela u redove boraca za slobodu naroda... No tek će Kovačićeva Sabrana djela iz 1983. godine, koja je uredio Dragutin Tadijanović, omogućiti cjelovit i objektivan uvid u njegovo književno djelo i političko djelovanje. S pravom se govori o složenosti Kovačićeve ličnosti i suprotnostima njegova karaktera: ...Realist; ali ne baš realan. Romantik bez romantične

Božidar Petrač

geste. Intelektualac koji se nekome lako mogao učiniti manuelnim trudbenikom. Poeta; a sakuplja građu poput profesora. Diletant s upornošću stručnjaka specijaliste. Eklektičan – više u literaturi nego u ljubavi. Sav od paradoksalnih kontrasta, pa ipak – bez trunke smisla za humor paradoksa. Neozbiljan u životu; u literaturi gotovo uvijek namršteno uozbiljen. (...) Nagao; a opet spor u nekim stvarima. Idealist; ali ne idealan... Takav portret, znakovit, pun protuslovlja, pokazuje ne samo vještinu Pavletićeva pronicanja, nego ukazuje na nedovršenost Kovačićeva zrenja i same njegove literature. To osobito dolazi na vidjelo u njegovim pismima, tamo gdje se najbolje može otkrivati i slutiti njegovu nutrinu, njegovu nesigurnost, ali i njegovu taštinu, kadšto goropadnost. Na njegovu se primjeru može potvrditi osebujan, ali ne do kraja ostvaren talent kakvih je hrvatska književnost pamtila vjekovima, posebice u 20. stoljeću. Čak i poema Jama, duboko oslonjena na Danteovu Divina commedia, sadržajno i ogranizacijom stiha – jambskim jedanaestercom – te osobitim povijesnim svjedočenjem kao vrhuncem poesie de circonstance u europskim razmjerima, nije u cijelosti dovršena i zaobljena, kakvom bi najvjerojatnije postala da nije bilo četničke ruke i da je pjesnik uspio doživjeti i prijeći prag sredine životnoga puta. No ondašnja ratna europska poezija ne poznaje takve osude rata i ratnih strahota, ne poznaje djela takve umjetničke snage i artikulacije. Što se Kovačićevih političkih stajališta tiče, vrlo je lako uočiti njegovu zaokupljenost Antom Starčevićem, u kojem prepoznaje stopostotnoga sina svoga naroda, kao duhovnog vođu i čovjeka koji određuje putove za stoljeća unaprijed; Kovačić poznaje i Naputke za pristaše hrvatske stranke prava iz 1871. i značenje velikog oca hrvatske državnopravnosti; Starčević je, prema Kovačićevim riječima, hrvatski Luther koji fanatičnom akcijom (nacionalan, pučki vehementan, strastan i elementaran) razara i smrskava nadnaravni idealistički san o “panslavenstvu”, “sveslavenstvu”, “ilirizmu”, “Slovenstvu”, “slavenstvu” – i obara šakom, pun bijesnih pogrda i termina, izvannarodnu laž i podvalu. Stjepan Radić oduševljava ga svojim učenjem i političkim programom, Vladko Maček svojim pragmatizmom; višekratno je pisao o Mačeku; Radiću je, o sedmoj obljetnici smrti, 8. kolovoza 1935. godine, održao govor, a kako ga je održao bez odobrenja vlasti bio je sudski kažnjen. Osim toga, posvećuje mu 1939. pjesmu Oči Stjepana Radića, koja nije pusta prigodničarska pohvalnica, nego pjesnička vizija Radića kakvu hrvatska poezija do tada nije dala, vizija hrvatskoga vođe i kao političara i kao čovjeka, s motivom zaklanih, iskopanih očiju: ...O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom... i posljednja dva stiha: Pognute glave div malenom Hrvatskom kroči / Noseć na grubu dlanu blage zaklane oči, temeljnim motivom Jame. Riječju, Kovačić je bio gotovo stekliški vezan uz Hrvatsku seljačku stranku i njezin politički program.

Književna Rijeka / OBLJETNICE

Što se umjetničkih vrijednosti Kovačićeva književnog opusa tiče, lako je uočiti vrsnost njegovih socijalno-buntovnih i nacionalno obojenih novela Dani gnjeva i zavičajnih pjesama Ognji i rože; lako je prepoznati u pjesničkom i estetskom smislu značenje i vrijednost njegove antiratne poeme Jama – uz Popovićeve Oči i Kaštelanove Tifusare sigurno ono najbolje što je iznjedrila hrvatska poezija, tematski oslonjena na ratne godine; isto tako, pojedini Kovačićevi prodorni književnokritički tekstovi gotovo su kanonizirani kao prvi tekstovi kojima je pronicljivo ocjenjivao djela pojedinih hrvatskih književnika, primjerice Ranka Marinkovića. Kovačićeva umjetnička vještina, uporna i sigurna artificijalnost njegova pjesničkog rukopisa, pokazuje kako ljepota njegove umjetnosti nije ništa izgubila zbog njegove angažiranosti, zbog njegovih težnji za pravdom i dobrotom. Da zaključim: u pogledu Kovačićeve umjetničke i političke osjetljivosti treba reći da se u svojoj književnoj i ljudskoj zauzetosti jasno i otvoreno postavljao na stranu težnja svoga naroda, slijedeći njegove radosti i patnje, želje i nadanja da postane i bude svoj i slobodan, uzglobljujući se u luk hrvatskih pjesnika i umjetnika koji su stoljećima čuvali živu svijest o hrvatskoj slobodi i samostalnosti. U Ivana Gorana Kovačića sažele su se i Starčevićeva državnopravna misao, i Radićeva težnja da se u okvirima saveza država postigne hrvatska suverenost, i Mačekov pragmatizam, i bljesak državnopravnosti hrvatski orijentirane ljevice. Riječju, kratka summa hrvatske političke suvremene misli prirodno se artikulirala u njegovoj literaturi kao slobodarska i demokratska, zavičajna, nacionalna i univerzalna u temeljima svoje poruke.

Mladen Urem

MLADEN UREM

Pjesnik koji je hrvatsku književnost uvrstio u planetarni kontekst

asopis Most/The Bridge/Il Ponte/Le Pont Društva hrvatskih književnika u Zagrebu je u broju 49 za 1976. godinu objavio Jamu Ivana Gorana Kovačića u prijevodu na šest jezika*, uključujući i izvornik na hrvatskom jeziku. Uvodne tekstove napisali su Marko Ristić (francuski) i Jure Kaštelan (ruski). Priložena je i pjesma Tombeau de Goran Kovatchitch Paula Éluarda (1895. – 1952.). Objavljene su i ilustracije Fedora Vaića i Zlatka Price. Bila je to svojevrsna sinteza svih najrelevantnijih prijevoda koji su se našli na jednom mjestu, podsjećajući širu čitateljsku publiku na svjetski značaj ovog književnika, ali i na činjenicu da se radi o jednom od deset najznačajnijih pisaca u hrvatskoj književnosti, čije djelo valja sveobuhvatno proučavati i popularizirati. Svakako – važno za riječku kulturnu scenu – značajno je spomenuti da je i riječki časopis za književnost Rival u broju 1-2/1997. objavio prijevod Jame na engleskom, a u broju 3-4/1997. prijevod na njemačkom jeziku. Oba su broja Rivala donijela i popratne tekstove i fotografije, a brojevi su realizirani u spomen Goranu, ususret 1998. godini, kad je obilježavana 85. obljetnica rođenja i 55. obljetnica smrti Ivana Gorana Kovačića. Pored mnogih znanih nam podataka iz Goranova života možda će nam najviše interesa privlačiti njegova veza s književnicima, intelektualcima i javnim djelatnicima koji su ga kasnije, poslije njegove tragične smrti, odnosno nakon Drugoga svjetskog rata, uspjeli predstaviti na francuskoj kulturnoj sceni. Uz objavljivanje Jame na francuskom jeziku veže se niz vrlo interesantnih događaja iz književne povijesti koji su vrlo značajni i širem kulturnom krugu najčešće potpuno nepoznati. Ipak, važno ih je proučavati i spoznati jer su oni vrlo značajni za povijest naše književnosti. Prvenstveno tu valja spomenuti krug oko prijatelja Janka Polića Kamova i kasnije, međuratne veze tih ljudi s Parizom i njegovim umjetničkim krugovima. O tome sam objavio knjigu Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda (2006.) u kojoj sam detaljno opisao hrvatske dodire s francuskom avangardom. Ipak, veze slikarice i fotografkinje Dore Maar (1907. – 1997.), Picassove ____________________

* prijevod na francuski jezik: Susanne Béraud i Kosta Stojanović; prijevod na engleski jezik: Alec Brown; prijevod na ruski jezik: Milica Bukarica; prijevod na talijanski jezik: Mario Kinel; prijevod na njemački jezik: Zlatko Gorjan; prijevod na španjolski – bez naznake prevoditelja

Književna Rijeka / OBLJETNICE

muze i ljubavnice, s Hrvatskom i Hrvatima u Parizu još su uvijek velika tema za istraživanje. Ta je tema uvelike rasvijetljena, ali već i iz onoga do čega sam došao mogu slobodno napisati da je to bio tek početak jednog velikog istraživanja o kojemu se još može puno pisati. Postoje osobe iz Dorina najintimnijeg prijateljskog kruga koje su sudjelovale u francuskoj afirmaciji hrvatskog književnika Ivana Gorana Kovačića (1913. – 1943.), čija je poema Jama (1943.) danas priznata kao jedno od najvećih djela svjetske antiratne književnosti. Da bi se to moglo shvatiti potrebno je objasniti određene relacije između hrvatskih književnika. Kao što je poznato, najveća ljubav Janka Polića Kamova bila je Katarina Radošević, sestra njegova prijatelja Mije Radoševića, koju Kamov u svojim pjesmama zove Kitty*. Nakon prekida njihove veze, Kitty se udaje za njegovog drugog najboljeg prijatelja Matu Malinara i u tom je braku rođeno dvoje djece: Anđelko (1909. – 1982.), doktor prava, tajnik književnika Miroslava Krleže i glavni redaktor njegovih Sabranih djela, također i tajnik Sabora NR Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kada je Vladimir Nazor bio predsjednik te Veljko (1913. – 1990.), također doktor prava, koji je bio najveći kolekcionar odlikovanja u Hrvatskoj i posjedovao jednu od najvećih zbirki u cijeloj Europi. Svoju je kolekciju oporučno ostavio Povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu. Katarinin muž Mato Malinar bio je predsjednik Sudbenog stola u Zagrebu. Bio je prvi čovjek sudstva Hrvatske između dva svjetska rata. Prije odlaska u partizane književnik Ivan Goran Kovačić svoje je rukopise ostavio na čuvanje svom prijatelju Anđelku Malinaru. Poslije Drugoga svjetskog rata Anđelko je s Markom Ristićem, srpskim nadrealistom, koji je nakon rata bio jugoslavenski veleposlanik u Parizu, organizirao prevođenje Kovačićeve Jame na francuski jezik. Svi Malinarovi su imali dobre kontakte s pariškim kulturnim krugovima; svake godine boravili su u tom gradu. Josip Marković (Sisak, 1874. – Pariz, 1969.), otac Dore Maar i znameniti arhitekt koji je u Argentini i Francuskoj izveo brojne arhitektonske projekte, nakon povratka iz Argentine također je radio za jugoslavensku diplomaciju – bio je, naime, voditelj Jugoslavenskog turističkog ureda u Parizu. Preko Marka Ristića, koji je bio prijatelj Paula Éluarda (Éluard i njegova žena Nusch bili su najbliži Dori Maar), organizirali su tisak Jame s time da je Éluard napisao i u toj knjizi objavio pjesmu Tombeau de Goran Kovatchitch (Grob Gorana Kovačića), dok je Pablo Picasso, uz lobiranje Dore Maar, Malinara i Ristića, napravio ilustraciju za naslovnu stranicu. Formalno je akciju pokrenula francuska ljevica. Knjiga je tiskana 1948., ali je, na žalost, imala ____________________

* o toj temi vidjeti tekstove: 1.) Tajna pisma napisanog najboljim prijateljima, dva nepoznata pisma Janka Polića Kamova (Novi list; Rijeka, 2. veljače 2003.); 2.) Pisma Kamovljeve Kitty Pauli Juliji Kaftanić (Kronika HAZU, 12/2002.) i Cedar libanonski u vrtu tete Pavice – koautorstvo s Borisom Zakošekom (Vijenac Matice Hrvatske, br. 259, str. 3-4; Zagreb, 5. veljače 2004.)

Mladen Urem

vrlo lošu sudbinu. Naime, nakon rezolucije Staljinova Informbiroa Josip Broz Tito isključen je iz komunističke internacionale i međunarodno izopćen. Toj se osudi Tita i Jugoslavije priključila i francuska ljevica pa je u kontekstu njezinih ideoloških postupaka dosljedno i povučena iz prodaje knjiga Ivana Gorana Kovačića. I danas je vrlo rijetka. U Hrvatskoj je posjeduje – kao presliku – jedino Područni odjel Hrvatskog povijesnog muzeja u Lukovdolu, rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića. U svezi sudbine francuskog izdanja Goranove Jame, objavljena su samo dva relevantna izvora. Prvi, Goran pred cenzurom informbiroa, naslov je teksta kojeg je Draško Drašković objavio u Areni (XX, broj 984, str. 30; Zagreb, 31. listopada 1979.). U podnaslovu se donosi sljedeća vijest: Ocijenjena na velikom poratnom skupu francuskih intelektualaca u Marseilleu 1946. godine kao jedno od najvećih literarnih dostignuća na temu prošlog rata, poema Jama Ivana Gorana Kovačića prevedena je na francuski, pa je čak i tiskana kao posebna knjiga s ilustracijama Pabla Picassa, a onda je došla rezolucija Informbiroa i čitavoj se nakladi zameo svaki trag.Drugi je Čudna sudbina Goranove Jame na francuskom jeziku (Hrvatska revija, br. 30; 1980.). Zahvaljujući Fadilu Ekmečiću, vlasniku knjižare u Parizu koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća posjedovao jedan primjerak francuskog izdanja Jame, pokušalo se ući u trag svim pojedinostima koje su pratile čudnu sudbinu te knjige. Jama je u Francuskoj smatrana najpotresnijim dokumentom i poetski najimpresivnijim kazivanjem ratnih stradanja tijekom Drugoga svjetskog rata koja su se dogodila na području današnjih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a čija je umjetnička vrijednost izdignuta do univerzalnog, čineći Jamu prihvatljivom i razumljivom svim čitateljima svijeta. Duboko potaknut nakon čitanja Jame, Paul Éluard je posvetio jednu od svojih najznačajnijih pjesama Ivanu Goranu Kovačiću, dok je Pablo Picasso, ilustrirajući tu poemu, prenosio najpotresniju viziju svoje Guernice. Svojom ilustracijom Picasso je uvrstio ovu knjigu među jedinstvene u svijetu, jer već u to doba, kad je napravio ilustraciju Jame, Pablo Picasso smatran je jednim od najvećih umjetnika svijeta. Zapravo, prava je afirmacija Jame i Kovačića uslijedila kad je organiziran prvi poslijeratni skup francuskih lijevih intelektualaca koji je održan u Marsielleu 1946. godine, daleko od Pariza, u kojemu im tih dana politička klima nije baš bila previše naklonjena. Taj je skup posebno zanimljiv jer je 8. kolovoza 1946. godine u književnom časopisu Europa objavljen veći odlomak Goranove Jame i jednoglasno je od književnika i književnih kritičara ocijenjen kao jedno od najvećih literarnih dostignuća na temu rata i dokument o stradanju i pogibiji nevinih ljudi u ratu. Anđelko Malinar, Vladimir Nazor i Marko Ristić bili su tvorci zamisli da ta poema treba proći kroz cijeli svijet kao kazivanje o žrtvama i o strašnom ratu koji se dogodio na našim prostorima. Na skupu u Marseilleu Goranova poema je u cijelosti pročitana, pa je uzbuđen i potresen književnik

Književna Rijeka / OBLJETNICE

Louis Aragon (1897. – 1982.), koji je i predsjedao tom skupu, tad uzviknuo: Poslije Božanstvene komedije, ovo je za mene najveće poetsko dostignuće! Nakon te večeri, do tada svijetu nepoznat pjesnik Goran, postao je jedan od najvećih pjesničkih svjedoka ratnih strahota. Da bi se i svijet upoznao s Goranovim pjesništvom, a ne samo odabrana grupa intelektualaca, na skupu je odlučeno da se poema objavi kao knjiga i to u najluksuznijem izdanju u komunističkoj tiskari u ulici St-Andre-des-Arts u Parizu, a čiji je urednik bio Louis Aragon. Prevedenu poemu poslali su Pablu Picassu na čitanje i on se odmah prihvatio ilustriranja te tada izrekao poznatu rečenicu koju su često komentirali: Šteta što moja Španjolska nema jednog takvog pjesnika u ovom Francovom vremenu. Pablu Picassu i Paulu Éluardu pridružuje se, s predgovorom, i Marko Ristić. I to se sve zbiva početkom 1948. godine. Otisnuti su prvi primjerci francuskog izdanja Jame (La fosse commune, poème), s navedenim suradnicima, u luksuznom uvezu i već su poslani svim suradnicima koji su sudjelovali na realizaciji knjige. Bilo je to deset posebnih primjeraka obilježenih slovima od A do J. Njih danas bibliofili u svijetu smatraju svojevrsnim raritetom bez premca. Ubrzo je i komercijalna naklada bila dovršena, pa je knjiga bila spremna za izlazak na tržište. I upravo tada sav napor koji je učinjen da ona iziđe u vrlo kratkom vremenu pretvorio se u neuspjeh kakvog nitko nije mogao očekivati – tih je dana svijetu obznanjena rezolucija Informbiroa. Francuski ljevičari su zbunjeni. Maurice Thorez (1900. – 1964.), tadašnji sekretar KPF, sljedbenik Staljinovih naputaka, proglasio je strogu cenzuru svega što je dolazilo iz tadašnje Titove Jugoslavije. Na žalost, prva se na udaru našla hvaljena i cijenjena Goranova Jama. Cilj je bio jasan: negirati postojanje narodnooslobodilačke borbe i Titove uloge u svemu tome. Zbog toga čitava naklada La fosse commune (Jame) misteriozno nestaje, iako je njezina sudbina i bez komentara mnogima bila odmah jasna. Na vijest o sudbini Jame Pablo Picasso odmahuje glavom. Louis Aragon preko noći zaboravlja svoju usporedbu Jame s Božanstvenom komedijom i izbjegava svako podsjećanje na tu poemu. Uzaludna su bila nastojanja naših intelektualaca u Parizu da se knjiga ipak pojavi u javnosti. Oni su ostali usamljeni i izolirani od francuskih komunista koji su u to vrijeme nastavili slijepo vjerovati u nepogrješivost Moskve i Mauricea Thoreza. U tom mučnom političkom razdoblju francuski slikar i književnik Claude Aveline (1901. – 1992.) zapisao je u svojoj knjizi sjećanja: U tom trenutku povijesnog iskušenja, tadašnjeg jugoslavenskog ambasadora u Parizu Marka Ristića odmah su napustili, udaljili se od njega dotada svakodnevni prijatelji Louis Aragon i Paul Éluard. Oni su u jugoslavenskoj 1948. godini vidjeli herezu iza koje nisu željeli stati svojim intelektualnim i ljudskim autoritetima. Nadajući se objašnjenju o sudbini knjige, Fadil Ekmečić i Draško Drašković otišli su do nakladničke kuće koja je 1948. tiskala taj naslov. Tamo ih je čekalo iznenađenje. Knjiga je

Mladen Urem

brisana iz svih nakladničkih kataloga ove kuće kao da nikada nije ni bila objavljena. Kad su im pokazali originalan primjerak knjige, potvrdili su da je zaista objavljena kod njih, a na pitanje zašto o njoj nema nikakva traga nisu im mogli – ili nisu htjeli – odgovoriti. Jama Ivana Gorana Kovačića objavljena je na svim svjetskim jezicima, a također je prevedena i na brojne manje poznate jezike. Djelo je to koje je ovog književnika vinulo u sam vrh povijesti svjetske književnosti, iako moramo priznati da do danas taj njegov doprinos nije adekvatno valoriziran u našoj kulturnoj sredini; nisu kulturne institucije niti nakladnici radili posljednjih desetljeća na ponovnom objavljivanju njegovih djela u inozemstvu – što predstavlja jedan od većih propusta u našoj kulturnoj strategiji. Poema Jama predstavlja jedno od najvećih djela svjetske književnosti, prevedena je na više od dvadeset jezika, engleski prijevod napravio je Alec Brown u Londonu 1946. godine, francuski prijevod napravili su K. Stojanović i S. Béraud*. Mnogi su pjesnici i književnici bili inspirirani Kovačićevim životom i djelom, a poznati francuski pjesnik Paul Éluard posvetio mu je pjesmu. Bazirana na mitu o borbi svjetla i tame, poema Jama podsjeća na Danteov Pakao: put žrtve do središta Jame (pakla), kad ovu još prati svjetlost dana, kasnije stiže do onih rubova pakla gdje je mučenje još strašnije i – najzad – izlazak žrtve iz Jame, pobjeda nad mrakom i susret s novom svjetlošću. Društvo hrvatskih književnika osnovalo je manifestaciju Goranovo proljeće koja se održava svake godine na rođendan Ivana Gorana Kovačića u rodnome mu Lukovdolu i tada se uručuje jedna godišnja nagrada laureatu pjesništva te se tri nagrade dodjeljuju mladim pjesnicima. Jedna je to od najznačajnijih nagrada koje se u Hrvatskoj dodjeljuju za književnost. Sva sabrana djela Goranova objavljena su 1983. godine u pet svezaka, a priredio ih je i uredio Dragutin Tadijanović (1905. – 2007.), istaknuti književnik i pjesnik te jedan od Goranovih prijatelja. *** A što se stvarno sve dogodilo u životu ovog znamenitog književnika? Svatko tko imalo poznaje njegovu biografiju složit će se da je u svom kratkom životu proživio, kao i u književnosti, tisuću drugih života i svima njima dao dubok umjetnički, autentičan i univerzalan karakter. Ivan Goran Kovačić rođen je u Lukovdolu u Hrvatskoj 1913. godine, a ubijen je kraj Foče u Bosni i Hercegovini 1943. godine. Bio je jedan od deset najvećih hrvatskih književnika svih vremena. Otac Ivan je bio Hrvat, ____________________

* radi se o znamenitom, danas izgubljenom francuskom izdanju Jame: Ivan Goran Kovatchitch, La fosse commune, poeme; présenté par Marko Ristitch et précédé du Tombeau de Goran Kovatchitch par Paul Éluard avec un burin de Picasso. Traduit du Serbo-Croate par K. Stoyanovitch et S. Béraud; La Bibliothèque Française, 33; Rue St-André-des-Arts – Paris – VI ͨ

Književna Rijeka / OBLJETNICE

a majka podrijetlom Židovka, Rozika Klein. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je slavistiku i francusku književnost od 1932. do 1936. godine, kada je prekinuo studij i sve do 1940. godine radio kao novinar, književni i filmski kritičar te urednik u Hrvatskom dnevniku. Živio jako teško, bolovao od teškog oboljenja pluća, zbog čega je i liječen u nekoliko navrata. Izgubio je oca, koji umire od tuberkuloze već 1923. godine, te se tako s majkom i mlađim bratom zlopatio po Zagrebu. Dvije sestre umiru prije toga vrlo mlade, dok stariji brat ostaje živjeti zaposlen kao trgovac u rodnom Lukovdolu, koji je u to vrijeme bio malo selo na pola puta između Rijeke i Zagreba. Od 1932. počinje objavljivati u najrenomiranijim književnim periodicima: Hrvatskom kolu, Hrvatskoj reviji i drugdje. Objavljuje pjesme, novele, prikaze, a iste godine stupa i formalno u hrvatsku književnost u zbirci skupine autora pod naslovom Lirika. Književnost je od tada jedini njegov životni poziv. Svoju izuzetno vrijednu zbirku Dani gnjeva objavio je 1936. godine. Treba istaknuti kako je, pored standardnog književnog jezika, pisao i dijalektalnu poeziju nadahnute umjetničke kvalitete i neprolazne vrijednosti, kao i prozne tekstove. U pjesmi Moj grob, napisanoj i objavljenoj 1937. godine, kao da je naslutio svoju smrt: U planini mrkoj nek mi bude hum, / Nad njim urlik vuka, crnih grana šum... Objavljivao je prijevode s francuskog (Rimbaud, Semain, Maeterlinck) i s engleskog jezika (Joseph Campbell, James Joyce, W. B. Yeats i dr.). Neposredno uoči rata, 1940. godine, napisao je Goran znamenit esej Strah u umjetnosti (...Držati vlastite noge u rukama, izvlačiti vlastite oči iz dupalja kao na gumi lastici, rigati mačeve poput Ivanovih anđela i demona, nositi u šakama svoja vlastita crijeva i prisustvovati svom vlastitom pogrebu – nije san već realistička slika naše stvarnosti..., napisao je). Iste godine (1940.), pred sam početak drugog svjetskog rata, nije mu uspjela zamisao postati kulturni atašeom u Bukureštu (Rumunjska), a te je godine objavio i svoj prijevod s francuskog jezika romana Jazbina Emila Zole. Bio je urednik kulturne rubrike novina Novosti, no kad su one – nakon izbijanja rata 1941. godine – prestale izlaziti, ostao je bez zaposlenja. Za vrijeme Nezavisne države Hrvatske (1941. – 1945.) režim ga, ne bi li ga se na taj način riješio, postavlja za upravitelja pošte u Foči (Bosna i Hercegovina, koja je u razdoblju Drugoga svjetskog rata bila dio Hrvatske države), ali se on uspio izvući zaposlenjem u zagrebačkom Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu, gdje je radio do odlaska u partizanski antifašistički pokret, zajedno s drugim velikim hrvatskim književnikom Vladimirom Nazorom (1876. – 1949.). Svjestan fašističkih zločina koji su bili jezivi, odlučio se za bijeg iz okupiranog Zagreba na oslobođeni partizanski teritorij. Tad je rekao: Ako ne reagiramo na ove događaje, Hrvati će nestati (mislio je u moralnom smislu). Budući da je bio jedan od tada najcjenjenijih pjesnika i intelektua-

Mladen Urem

laca s velikom karizmom, njegov i Nazorov odlazak bili su primjer koji je ohrabrio mnoge slobodoumne ljude da pristupe antifašističkom pokretu otpora u kojemu je, na području bivše Jugoslavije, sudjelovalo najviše Hrvata već od samog početka rata. Ideja slobode i jednakosti svih ljudi motivirala je Kovačića na odlazak u partizane, iako je bio svjestan težine situacije u koju je odlazio. Naime, u to vrijeme Titovi partizani zadržavaju najveći broj njemačkih i talijanskih divizija koje su bile neophodne za prebacivanje na Istočno bojište s Rusima i za druga bojišta u Europi i Africi. Istovremeno, hrvatske, slovenske i srpske kvislinške formacije, uz potporu njemačkih jedinica, vrše stravične zločine nad stanovništvom. Nepobjedivost partizanske vojske strahovito je razljutila Hitlera koji je pod svaku cijenu želio slomiti Tita. Iako u tome nikadanije uspio, gubici su bili strahoviti, njemačke ofenzive i desanti su se redali svakih par mjeseci i kontinuirano su se četiri godine vodile strahovite bitke. Kovačić odlazi u Bosnu gdje su najstrašniji sukobi, prolazi kroz stotine spaljenih sela, susreće ogromne zbjegove ljudi, gleda jezive posljedice zločina počinjenih nad nevinim ljudima. Tako snažni doživljaji ponukali su ga da napiše poemu Jama koja je bila dovršena 10. veljače 1943. godine. Već dva dana nakon što je poema Jama dovršena, Goranov prijatelj Vjekoslav Afrić čita je ranjenicima 1. proleterske partizanske divizije. Idući iz borbe u borbu s partizanima, na početku lipnja nalazi se u Crnoj Gori; uz Titov Vrhovni štab oko kojega je neprijatelj stegao čvrsti obruč: probija se prema Foči u Bosni i Hercegovini. U selu Vrbnica blizu Foče sklonio se s ranjenim partizanima, gdje je ostao dvadesetak dana. I tada se dogodilo ono najgore: u prvoj polovini srpnja upadaju u selo četnici koje je predvodio major Drašković. Zarobili su Kovačića, odveli ga u nepoznatom pravcu i ubili. Užasan je bio trenutak kad su ga krvoloci poveli sa sobom, svjesnog da kreće okrutnoj, besmislenoj, jeftinoj smrti. Uhvatili su ga bez otpora, kao što su to učinili španjolski ubojice Federica Garcíe Lorce (1898. – 1936.). Goran je to već jednom proživio – vizionarski ispisujući stihove Jame. Možemo ga stoga zamisliti, golorukog, prepuštenog sudbini... Puno godina nakon Drugog svjetskog rata nije se znalo kako je ubijen i gdje je sahranjen Kovačić. Tako se, početkom sedamdesetih godina, sam otkrio četnik Boro Blagojević koji je poslije rata emigrirao i živio u Bruxellesu, te je u jednom baru, u pijanom stanju, pred svjedocima ispričao kako je ubio Kovačića oko kojeg su ostali svežnjevi rukopisa pokidani u bijesu, kao i to gdje ga je nakon toga pokopao. Tako je i otkriven grob Kovačića u blizini sela Vrbnice kraj Foče. Život i djelo Ivana Gorana Kovačića nerazdvojivo se isprepliću i prepuni su višeznačnih, slojevitih poruka. Zbog toga će on ostati trajna vrijednost hrvatske književnosti i autor kojemu će se znanstvenici, povjesničari književnosti i pisci uvijek iznova vraćati.

Književna Rijeka / OBLJETNICE

Marinko kovačević

Goranovo proljeće

Goranovom proljeću – Lukovdol i o Goranovu proljeću Zagreb. Sažeto, tim redom. U svijesti svojih Gorana pjesnik je bio mažen i pažen do čiste nježnosti! Pamte ga, kao što ruke pamte boju voća... Dogodila su se ta prva zavičajna čitanja, to prepoznavanje. 1963. navršavalo se pedeset godina od Goranova rođenja i dvadeset godina od njegove tragične smrti. Učitelji i profesori Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića iz Severina na Kupi – u prvom redu najistaknutiji među njima: Marijan Lang, Josip Krajač – osnovali su Goranove dane, kulturnu manifestaciju koja je bila iznenađujuće dobro prihvaćena u svojoj sredini. Moglo bi se reći da je ubrzo nadmašila očekivanja i svojih osnivača i svojih nositelja: Općine Vrbovsko i Mjesnog odbora Lukovdol. Odmah je bilo jasno da se stvara nešto novo, nešto što neće poslužiti samo obilježavanju tih značajnih obljetnica. Širi krug ljudi tad je otkrivao Gorana, u prvom redu njegovu kajkavsku liriku iz zbirke Ognji i rože. Škola objavljuje časopis Naš Goran (literarni urednik: Josip Krajač; likovni urednik: Marijan Lang) u kojemu su Goran i njegovo djelo u središtu literarnog i likovnog interesa mladih stvaralaca. Na Goranove dane dolaze mnogi umjetnici: književnici, glumci, glazbenici, slikari. Enes Čengić, čovjek iz višegodišnje Krležine blizine, uspijeva manifestaciji osigurati sponzorstvo Malih novina, a time i mogućnost za suradnju s piscima iz velikog dijela tadašnje zemlje. Godine 1964. Goranovi dani dosežu razinu poznatosti i afirmacije te bismo mogli reći da je Lukovdol definitivno upisan u topografiju kulturnih zbivanja. Manifestacija Goranovi dani nadrasla je svoj zavičajni okvir i njezin se odjek može pratiti u širem prostoru. Goranovi dani, sada pod imenom Goranovo proljeće – Lukovdol, intenziviraju svoju suradnju s Goranovovim proljećem iz Zagreba. Gotovo bi se moglo reći da oni postaju dionici istog projekta, s time što će domaćini s vremenom organizirati završne svečanosti Goranova proljeća koncem svibnja, a Goranovo proljeće iz Zagreba otvorenje manifestacije 21. ožujka svake godine u Lukovdolu. 1991. godine (sjecištu mnogih zbivanja), s početkom Domovinskog rata, i Goranovo proljeće – Lukovdol moralo je pronaći neki svoj novi početak. Vijeće Općine Vrbovsko potvrdilo je novi Odbor Goranova proljeća – Lukovdol (članovi: Mile Ljuština, Katarina Trbović, Valentina Žagar; članovi; predsjednik: Marinko Kovačević). Taj je Odbor samostalno vodio i otvore-

Marinko Kovačević

nje Goranova proljeća 21. ožujka u Lukovdolu i završnu svečanost koncem svibnja, od 1991. do 1998. godine. Pokazala se dobrom ideja da cijeli Gorski kotar postane prirodnom pozornicom Goranova proljeća. Pod motom Goranovo proljeće u vašem mjestu održava se završna svečanost Goranova proljeća punih trinaest godina, svake godine u nekom drugom goranskom mjestu. Formula je jednostavna: ako u mjestu gostovanja postoji pjesnik, ako postoji pjevač, ako postoji slikar ili kipar – pridružit će im se pjesnici, glumci, glazbenici i pjevači iz naših kulturnih središta. Svako mjesto – nova situacija, uvijek motivirajuća! Nekadašnje literarno natjecanje učenika Goranovo proljeće – Lukovdol bit će zamijenjeno natjecanjem najboljih mladih pjesnika osnovnih i srednjih škola Republike Hrvatske; kandidati, umjesto jednoga literarnog rada, na natječaj šalju izbor svoje poezije. Odabrane mlade pjesnike i njihove mentore Goranovo proljeće poziva u literarnu radionicu Goranova proljeća u kojoj će predavači biti istaknuti suvremeni pjesnici i kritičari, a jedan među njima, Miroslav Mićanović, u okviru te radionice realizirao je svoju literarno-radioničku koncepciju Hodanje uz prugu. Dodajmo tomu i osnivanje haiku radionice Goranova proljeća za mlade štovatelje takovrsna pjesništva, koju će više godina voditi Vladimir Devidé, održavanja mnogih predavanja, književne susrete te gostovanja pojedinaca i skupina i na pouzdanom smo tragu pedesetogodišnjeg djelovanja Goranova proljeća – Lukovdol. U Zagrebu je osnovana pjesnička manifestacija Goranovo proljeće u okviru SKUD-a Ivan Goran Kovačić 1964. godine, a ideju o osnivanju oblikovali su: Seka Becić, Ante Bekić, Mladen Božović, Marko Damjanović, Vojo Šiljak, Ante Pešut, Muradif Kulenović, Marko Lehpamer, Momir Lukšić, uz suradnju književnika Dobriše Cesarića, Jure Kaštelana, Dragutina Tadijanovića, Drage Ivaniševića, Vesne Parun te glumaca: Marije Crnobori, Zlatka Crnkovića, Fabijana Šovagovića i Svena Laste. Zasluga za ovo lijepo ime naše manifestacije pripada pjesniku Dragutinu Tadijanoviću. Prva manifestacija Goranova proljeća održala se u Lukovdolu i Zagrebu. Održavali su se susreti u školama, centrima za kulturu, kulturnim i radnim sredinama, a održavani su i drugi programi, kao što su: usmeni časopis Svatko može pet minuta, nitko ne može dva puta, natjecanje recitatora-amatera, susreti dramskih umjetnika, koncerti Pjevam pjesnike, znanstveni skup Život i djelo Ivana Gorana Kovačića, različite izložbe i drugo. Goranovo proljeće je utemeljilo dvije značajne nagrade: Goranov vijenac 1971. i književnu nagradu Goran za mlade pjesnike 1977. godine. Prva se dodjeljuje pjesniku za cjelokupan opus, druga mladom pjesniku koji još nije objavio svoju zbirku. Ako je Goranov vijenac, možda, najuglednija pjesnička nagrada u Hrvatskoj, onda je nagrada Goran jedna od najomiljenijih

Književna Rijeka / OBLJETNICE

među mladim pjesnicima. Treba samo pogledati tko se sve okitio Bakićevim Goranovim vijencem, od Drage Ivaniševića 1971. ... do Branka Čegeca 2013. godine! Cijela jedna književnost. Mladom pjesniku, nagrađenom nagradom Goran, Goranovo proljeće objavljuje prvu zbirku pjesama. Budući da je nagrađenih pjesnika od 1977. godine bio već poveći broj, možemo govoriti o novoj pjesničkoj biblioteci. Ništa nije podiglo razinu manifestacije, ništa joj nije dalo toliko na značenju i atraktivnosti kao te dvije nagrade. Na koncu, i kad se utiša slavlje, djela ostaju. Na Goranovu proljeću nema više masovnih okupljanja (to je odgovor aktualnog vremena), ali ima uvijek dovoljno onih koji vole pjesničku riječ. Nekad se tu veliku pjesničku manifestaciju, jugoslavenski razvedenu, moglo zamisliti i realizirati. Sudionici su bili iz svih dijelova bivše države. S uspostavom hrvatske samostalnosti Goranovo proljeće postaje najvećom hrvatskom pjesničkom manifestacijom koja se sve više otvara – najprije prema susjednim zemljama, a potom i prema drugim narodima u Europi. Kao primjer te internacionalizacije treba spomenuti suradnju Goranova proljeća s manifestacijama drugih zemalja koje imaju sličan karakter. Od 2003. godine, kad ta suradnja započinje, objavljuju se dvojezične zbirke pjesama na principu razmjene, što je ujedno najznatniji prinos te suradnje. Goranovo proljeće su vodili predsjednici: Marko Damjanović, Ante Bekić, Slavko Mihalić, Branko Čegec, Tvrtko Vuković, a sad ga vodi Ivica Prtenjača. Neki među njima (Čegec, Vuković, Prtenjača), zajedno s članovima Odbora, u ovom ili onom sastavu: Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović, Branislav Oblučar, Marko Pogačar, oblikovali su ideju manifestacije organizacijom pjesničkih susreta po županijama. Svake godine u drugoj županiji gostovali bi pjesnici, kritičari poezije, novinari, nakladnici, a sve s ciljem da se poeziju učini dostupnijom publici te samim piscima omogući međusobno druženje i kontakt s čitateljima. Goranovo proljeće ima sve odlike ugledne kulturne manifestacije koja je, tijekom dugih pedeset godina, potvrdila svoju vitalnost, opravdala osnovnu želju svojih osnivača i ostala otvorena za nove ideje. *** Kovačević, Marinko (Poličnik, 21. travnja 1940.) završio je studij na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, a na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao kroatistiku i filozofiju. U Severinu na Kupi, u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića, radio je kao profesor hrvatskoga jezika od 1969. godine do odlaska u mirovinu. Od 1969. kao član Odbora, a od 1991. do 2013. i kao predsjednik Goranovog proljeća, sudjelovao je u radu te naše velike kulturne manifestacije. Kovačević je objavio sljedeće zbirke pjesama: Srce puno ptica (1986.), Kućice sna (1987), Ljuska nespokoja (1991), Predan putu (2000.), Ptica na ramenu (2005.) i Iskrenost stabala (2011.).

Đoni Božić

ĐONI BOŽIĆ

Zima u srcu

(Goran i ja / Unija jedne ljubavi)

odiš se! Udahneš zrak, izazivajući neizbježno bolan prolom prvog krika kao objave sebstva. Ta refleksna glasovna manifestacija tvoje – ionako već mjesecima od začeća postojane – životnosti svojevrsna je potvrda još jednog novonastalog jedinstvenog sudbinskog vrtloga na ovome, u svemirskim razmjerima, malom planetu koji se već milijardama godina vrti oko blještave spirale matične galaksije, od milja zvane Mliječnom stazom. Dajući svima do znanja s kime će od sad imati posla, usput ni ne sluteći svu kompleksnost budućeg izazova, započeo si borbu za vlastiti opstanak. Iako u početku kao tek nejako dojenče ovisno o milosti, osjećanjima i stupnju doživljaja odgovornosti bližnjih, s vremenom, odrastajući i pritom gomilajući životno iskustvo, prihvaćaš beskrajno neizvjesnu igru suegzistencije koja je osnova postojanja svega oko nas i u nama. Nasljeđujući najpogodniji genetski materijal lakše ćeš se uklopiti u zajednicu jednakih i jednakijih, ali ako to nije slučaj pa se pojedini geni – odgovorni za sveopću funkcionalnost organizma – ne probude, već se pritaje u svojim nevidljivim košuljicama, tada će te, kao i većinu ljudskih jedinki, čekati mukotrpno bitisanje povezano s neizbježnim cjeloživotnim psihičkim i fizičkim patništvom zbog kojeg su ispisane tisuće ispovjednih stranica, uvijek bez nekog značajnijeg terapeutskog učinka na kvalitetu trajanja. Možda će i tebe nadaleko zaobići one olakšavajuće egzistencijalne okolnosti – ukoliko ti čula ne budu u dovoljnoj mjeri osposobljena za prosječnost ovozemaljskog probitka; karikiramo li: zbog prevelikih ušiju, ali slabog sluha, ili očiju blistavih poput dvaju najljepših jezera s manom kronične sljepoće, ili visokog kvocijenta inteligencije upakiranog u razornu naivu... Uzrok sljepoći ne mora uvijek biti oboljeli očni živac (lat. nervus opticus). Ona može proizići iz dovoljno nerazvijenih moždana i tada biva, kao kratkoumnost, porazno neizlječivom u pejorativnom smislu. Nešto kao ljudska glupost! Što može biti gore od toga...? iako neki tvrde da je sretan onaj koji nije kadar razumjeti prosvijetljene kolektivne spoznaje, upamtiti određenu količinu znanja i usvojiti zadane društvene manire... Biti sretan i neodgovoran!

Književna Rijeka / OBLJETNICE

Kako netko može biti odgovoran za nešto što ne shvaća, što je strano njegovu nerazvijenom umu, što je izvan dosega siromašne mu percepcije? Dimenzija u kojoj postojimo ljudskom biću nameće određena ograničenja. Da nije žalosno, bilo bi komično. I jezovito... Zato se osviještenima mogu smatrati oni ljudi kojima je moguće – ili im se posrećilo (?!) – svojom kognitivnošću istovremeno apsolvirati svu umreženost znanstvene protežnosti civilizacijskog dosega u njezinom zamršenom tehničko-kulturološkom Babilonu, kao i dubokoumnom misaonošću pojmiti višedimenzionalnost svekolike bićevnosti. Zaključak se nameće sam od sebe: pod pretpostavkom da smo svi s razlogom došli na ovaj svijet, ovakve ili onakve, Stvoritelj nas je pozvao da zajednički sudjelujemo u najvećoj pustolovini zvanoj – ŽIVOT! Što... ako smo se vratili... Iskušati sebe u različitim ljudskim situacijama i usput biti rajski vrtlari koji neprimjetno njeguju nepresušno sjeme svjetlosti...?1 Zapravo, i nije toliko važno moći dokučiti smisao toga, jer: ...Pritajene u čahuri slatkog očaja ne treba uznemirivati... Uistinu, degradacija ponekad znači razvitak onih koji se traže... Ništa nije suvišno u vrtu Gospodnjem!2 Sve bijaše prije nas i svega će biti poslije nas. Ili s nama ili bez nas, svejedno je. Osim u nečijim glavama. Takvi misle kako je sve počelo s njima i kako će sve završiti s njima. Zato su jadni, a da toga nisu svjesni. Radilo se tu o onim glupsonima ili drugim pametnjakovićima, dobivamo nepopravljive sebeljupce. Sebičnjake! Jednom riječju: ljudsku uš koja nemilosrdno svojoj braći danomice isisava dragocjenu krv, razara im volju i neprestano proganja njihov ionako, za sve krvnike svijeta, nedohvatljiv i neranjiv duh. Ipak, multiplicirala se laž ili ne, istina ostaje uvijek jedna. Nju se ne može vječno prikrivati. Sve takve pokušaje guta ždrijelo ništavila. Vremenski protok im oduvijek sudi. Čovjek je pozvan uravnotežiti svoj odnos s prirodom; odvagnuti snagu i potrebitost unutar mnogobrojno suprotstavljenih imaginacija; suočiti se s mijenom tvari... Mora uporno glavinjati opstanku, mudro krstareći između oštrih hridi nametnutih mu realiteta, a koji su samo... tek puste varijacije na temu.3 Isto tako, svi osjećamo i tugu i radost. Ćutimo patnju, trpimo bol... Ali ne možemo (ili češće – ne želimo?) jednako interpretirati pravdu i nepravdu. Jer predodžba pravde i nepravde ovisi o nama samima, o našem odnosu prema drugome i drugačijem, o našim žudnjama i frustracijama, o zadanim ____________________ 1 citat iz romana Đonija Božića Marul Vrški (Liber doo., DHK – Ogranak Rijeka i Vitagraf d.o.o.; 2004.) 2 isto 3 isto

Đoni Božić

ciljevima... I evo nas začas na stranputici. U osi nevolje, u začetku zločina. U mraku čovjekove kratkovidnosti... Od onog nevinog postporodnog krika do paklenski isprovociranog zapomaganja onih s kojima dijelimo suživot – a čijih muka smo, uglavnom, sukrivci – dijeli nas samo krhka propusna granica, tanušna poput sluzave, vlažne stanične membrane, pa u srži bespoštedne bitke za vlastiti opstanak tumačimo pravdu i nepravdu onako kako nam u datom trenutku odgovara. Realitet zla djeluje na nas zbunjujuće. ...Obmanjuje nas... Zlo se šepuri pred našim očima poprimajući nepredvidljive oblike. Izjeda pritom naš nestalni mikrokozmos...4 Da bismo osigurali svoje fizičko, neometano trajanje prisiljeni smo iskorištavati tuđu snagu, potkradati im snove, okovima kažnjavati njihova slobodarska stremljenja. I tvrditi da na to imamo pravo jer – neka se svatko snalazi kako zna i umije. Tko je jači, taj tlači. Tko...!? Ali ne zaboravimo da akcija stvara reakciju! Pa tko traži, taj i dobije... Dugoročno, mir se pretvara u smrdljivi sir. Tko bi dolje, sad je gore... I eto nas u okrilju nečega što significira jedan segment čovjekove povjesnice. Njegova uspona i pada. Lutajući kroz zamršena evolutivna bespuća bitka, iskazao se on upornim gomilanjem bezbrojnih žrtava svoje sablasne stvarnosti. Na žalost (?), po predaji: u osvit čovječanstva sklupčala se pred njim zlokobna nevolja tjeskobno hladne demonske isključivosti i, brže-bolje, zimu nastanila u ljudsko srce... Pračovjek je začas začuo šapat što dopiraše s nebesa: Čovječe, znaj: jedino će ljubav moći slomiti led taj!5

U stolnoj vazi za cvijeće tjednima su stršale smećkaste grančice, privlačeći poglede ukućana svojim brojnim okruglastim mačicama, tim sivkastim izdancima prozvanim tako zbog svoje izrazito paperjaste mekoće. Nitko zaboravljenom poklonu nije pridavao previše zanimanja, baš kao ni Ljubica koja je već smetnula s uma suprugov znak pažnje prigodom ovogodišnjeg Valentinova, blagdana zaljubljenih, kad se – prema nekim vjerovanjima – i ptice počinju pariti. U davnoj prošlosti taj nadnevak pokazao se kobnim za svetog Valentina jer su mu Rimljani, u predvečerje tog dana, zbog neposluha dali odrubiti ____________________ 4 isto 5 isto

Književna Rijeka / OBLJETNICE

glavu. Jedan dio legende pojašnjava da je vojnicima tada bilo zabranjeno ženiti se i zasnivati vlastitu obitelj, kako bi bili u potpunosti podložni svome smrtonosnom pozivu. Valentin ih je vjenčavao bez obzira na mrski zakon i za to platio životom... Iako se danas u svijetu 14. veljače ženama podijeli milijune ruža, ipak su mu ovom prilikom zapale za oko jedinstvene vjesnice proljeća: jedva propupale grančice vrbe (Salix caprea), u narodu zvane žalosnom cica-macom. O tako domišljatom, ali istovremeno i jednostavnom (relativno siromašnom) cvjetnom aranžmanu nije se više imalo što dodati niti oduzeti, sve dok jednog jutra ti runjavi, bucmasti prstići nisu osvanuli u nježnom zagrljaju raskošnih žutih narcisa čije su providne latice blago oproljetile buket u ugodnu, svijetlu senzaciju. Netko je dobavio svilaste sunovrate i nehajno njihovom ljepotom osvježio kuhinjski prostor... Danima poslije, dok je vani bješnjela proljetna bura vitlajući nad gradom posljednje snježne pahuljice otpuhane s bijelih vrhova gorovita gradskog zaleđa, on je pomno promatrao taj drhtavi cvjetni ukras obasjan nevidljivom zrakom kao plodom svoje bujne mašte. Sanjariju mu nije mogao omesti ni vjetar koji je divlje fijukao, mahovito nasrćući na kuhinjske prozore. Probijao se ledenim jezičcima kroz pukotine starih vratnica i gubio obesnažen u nemiru dugačkih zastora... Krajnje iznijansiran doživljaj pripisao je maštovitoj interpretaciji fenomena staničnog prikupljanja energije pomoću koje se u bilju potiče rast i sazrijevanje, kao i njihovo izvanjsko, pritajeno isijavanje... S vremenom obnavljani čuh posta cvijeću prijetnjom, jer svaki zbog njega izazvani blagi njihaj ljupkih glavica pripremaše ga skorom uvenuću...

Do kada će i koliko još njegov pogled svjetlošću zanesen biti? Tu zabrinutost nad svakidašnjim darom svojih očiju teško mu je bilo opisati riječima, jer: zaustiš li riječi / neprovid će njihov cvasti / kao more u kap prijeći / da bi mogle mrući rasti... Osim toga, znao je da neizbježno misaono poniranje u mnogoliko tkivo prirodnoga prostora i egzistencijsku plimu stvara od njega vrsnog tumača iskustva pa, dijeleći s drugima te dragulje spoznaje o sveprisutnim snagama životnosti, spontano uživa zajedno s njima u blagodatnoj energiji koju ono neizmjerno isijava iz svoga karizmatičnog bića. Još uvijek se budio u pitoresknom srcu svoje hrvatske domovine, u gorskokotarskoj maloj sredini i svakodnevno nastojao, poput pjesnika Ivana

Đoni Božić

Gorana Kovačića, intenzivno promišljati narav života, svijeta i duha. Kao i on nekada, trudio se u potpunosti sagledati sve oko sebe i doživjeti ono iskonsko iskustvo prostora i egzistencije kojim je hrvatski pjesnik zemlje, svjetla i nade znao minuciozno protkati svoju poetsku rekonstrukciju sela i tradicije u poetičkom rasponu od socijalnih i idejno-političkih reperkusija do ljubavnih smiraja; osjećao je privrženost zavičaju i ljudima te ljudskim mentalitetom začinjenom životu, ali i slušao pripovijesti na zvučnom i leksički slikovitom domicilnom narječju svoga kraja, a koji se nije puno razlikovao od Goranova Lukovdola oko kojeg je on deskriptivno locirao svijet svoje lirike i lukovdolskom kekavštinom, sa pretežito čakavskom akcentuacijom, opjesmotvorio svoj zavičaj. Raznovrsnim strukturnim modelima pjesama, njemu svojstvenom metaforičnošću i muzikalnošću stihovnog izričaja, Ivan Goran Kovačić je znao umjetnički snažno i tematsko-motivski sveobuhvatno predstaviti sugovorniku priču o viđenome kao blještave zvjezdane grozdove svojih ekspresija. U njegovim vezanim stihovima, kao i u prozi, zvonio je zvonar, dozivali se šumski radnici, žuborili su potoci, klepetao stari mlin, odvijali se seoski radovi, mukala goveda, cvjetale voćke, štropotala zaprežna kola, umoran kosac spavao na rosnoj livadi, vjetar fijukao, jecao i šumio, mokre krošnje izranjale iz magle, plavjele se daleke gore, mirisali plastovi sijena, nestašno ždrijebe trčalo oko bijelih kuća, seljačka lica bila obasjana mjesečinom, gorilo nebesko žito kao zvijezde nebeske, rasle mladice jela, snivale izorane brazde, i cvrčci u polju, i gorske strmine, i hrastovi, zvijeri, ptice, oči majke, križ vrh groba, otac, planina, vuk, hum, vječni vihor, visok snijeg, besputi, trnovite grane, tišina... Gledanjem, slušanjem i osjećanjem vrebamo simptome života, zamjećujemo njegove značajke i utvrđujemo u njemu prisutnost ustreptale ljubavi koja uvijek, kao energija, prožima ljudsko biće i optimističnom mu vjerom oplemenjuje apstrahiranje kontrastne naravi univerzalnih vrijednosti ususret voljnom uspinjanju k tjelesnoj i duhovnoj slobodi. Pri vizualnom osvjedočenju životnosti nehotično nam se razotkrivaju naše podsvjesne pogibelji. One su prhke poput raskošnih pahuljastih kristala zametenih zračnim strujanjem u kovitlavo padanje k prapočetku, gdje – naizgled brzo i bezbolno – zauvijek nestaju, topeći se na dlanu materije. Pjesnik drhturi od siline tog doživljaja. U svemu traži ljepotu. Počelo. Sluti u naravnoj povezanosti flore i faune onaj beskrajno spiralan vrtlog svemirske ruže. I biva raščetvoren u toj obuzetosti svoje hirovite začudnosti... lažnom uljuđenošću... svakidašnjim kruhoborstvom... nevidljivom magmom intime... sablažnjivim dosezima preobrazbe... I evo ga, začas začahurenog, u okrutnom, mračnom, u zločinu ogrezlom svijetu.

Književna Rijeka / OBLJETNICE

U Goranovoj prozi pojavio se afekt svetog gnjeva kao sadržajna potka. Pogodili ga nepravda i težak život tadašnjih siromašnih pripadnika različitih društvenih slojeva, posebice seljaka. Započeo je pisati o potlačenima i iskorištavanima, o poniženima i povrijeđenima, o malima i slabima. Ta strašna realnost i tragična vizija života, ta ...krvava borba ljudskog i neljudskog što se vodi od iskona i bez pravog ishoda...6, ta suština univerzalnog Zla nakon viđenih zločina u kataklizmičkom Drugom svjetskom ratu, nagnala ga je na stvaranje grandioznog djela, poeme Jama koja će ...nadrasti pojedine ideološke konstrukte i postati poetskim mjestom koje banalnost zla prepoznaje povijesnom činjenicom...7 i ...tek će u Jami pathos nadrasti povijest te postati vrijednošću kojom se umjetnost služi u etičke svrhe...8 Poema je postala umjetnički jedinstven prosvjed prema sablasnoj stvarnosti zločina, no istodobno i himna slobodi i humanosti. Opisuje odnos žrtve i zločinca, a žrtvom je na kraju postao i sâm pjesnik koji u svoje ime kazuje tu jezovitu sudbinu tisuća žrtava... *** napetost je ova predmet ovovremlju pokoj dičnih ustrijeljenih zbog znakova vodorisa krajoličnih9 Lukovdol, 2004. godine

4. Nešto mu nije dalo usnuti; okretao se sad na jednu, sad na drugu stranu kreveta i otvorenih očiju pokušavao nazrijeti boje stropne svjetiljke čiji se blijedi odraz lelujavo stapao s gustim slojevima tmine... Uzdahne tako jedanput, dvaput, triput, pa zaustavi dah, a tama se pričini teška, olovno tupa i tvrda, gromada tonuća što nezaustavljivo, a opet sporo, ponire u njega i kroza nj slazi u nepovrat... Dosta je bilo! Sklopi kapke besanice i pronađe najugodniji položaj za svoje tijelo te ubrzo, dobro ugrijan glatkim poplunom, zaboravi samoću. Po zatvorenim prozorima rasprskavale su se prve kapi kiše, puneći tišinu zvucima aritmične i zato beskrajno nepredvidljive melodije čijem je upornom rominjanju ____________________ 6 Vlatko Pavletić 7, 8 Sanjin Sorel 9 Đoni Božić; iz ciklusa Osi mističnog čeznuća (zbirka poezije Sjaj; DHK – Ogranak u Rijeci, 2006.)

Đoni Božić

uspjelo umrtviti njegova čula, skrenuti mu misli s jalovih stranputica dokolice i sviješću mu razliti smirujući prozir snovite utihe. Opušten i okrijepljen nadolazećom obamrlosti svoje cjelokupne tjelesne jezgrovitosti, prepusti se Božjoj sveprisutnosti, prekriži se i, ostajući nepokretan, posljednjim mentalnim naporom smjerno izgovori Očenaš, a potom uputi zamolbu Svemogućemu da mu uščuva zdravlje, da njegovoj djeci olakša životnu stazu kako ne bi, kao mnoge duše današnjice, samo bazali kroz zemaljsku magluštinu, već neka im putokaz bude Svjetlo Svijeta, a ženi Ljubi poželi, uz Njegovu pomoć, još više radosti i veselja, jer manje od toga nikako nije zaslužila nakon svega što je dosad proživjela... Istog trena kad je pomislio na nju osvijetlila se tama i nekako je bio siguran u to, iako već nezaustavljivo uranjaše u polusan. Lice žene bljesnulo je u mraku poput mladog zviježđa s plamtećim središtem satkanog od nade u novi dan i svaki put, baš svaki put pri pogledu na nju osjećao je fluidnu povezanost njihovih srdaca, kao da su bili bliski ili, još istinitije, kao da su istovremeno bili jedno tijelo, jedna duša, jedna neuništiva stvarnost... A to mu se često događalo, taj fenomen. Dovoljna je bila misao na nju i ona se u njegovu unutarnjem pogledu rastvarala poput bijelog cvijeta čiji mu je nezemaljski sjaj prožimao biće kristalnom čistoćom, uvijek ga nasitivši žarom žive Ljubavi... Pa bi dugo lebdio na krilima te miline... Odjednom je vjetar snažno nasrnuo na prozorska okna; činilo se da će prsnuti staklo od njegova hladnog gnjeva. Potom je čujno zašumilo lišće na mokrim granama uličnoga drvoreda... I on se sjetio kako mu je vjetar već jednom bio nešto šapnuo, usput milujući raskoš procvjetalih trešnjinih stabala, u proljeće 2004. godine u Lukovdolu, rodnome mjestu Ivana Gorana Kovačića, pjesnika rođenog 21. ožujka 1913., a ubijenog 1943. godine u okolici Foče. I tada, pod dojmom legende o žrtvi velikoga hrvatskog pjesnika, upisao je četiri stiha u spomen-knjigu koja se nalazi u njegovoj rodnoj kući. Sada, nakon toliko godina, kao da mu je vjetar ponovo sugerirao što mu je činiti. Očito, pjesma još nije bila gotova. Trebalo ju je dovršiti. Možda sâm Goran to želi od njega!? Pjesnik, koji je svojom poemom vrisnuo najznačajniji prosvjed, najdublju osudu mraka koju pamti europska literatura. Pjesnik, za čije djelo je Jure Kaštelan rekao: ...I dok bude posljednji čovjek govorio hrvatskim i ljudskim jezikom uopće, Jama će snagom umjetničkog dosega biti trajna osuda zločina i himna čovjekove slobode, istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva... Ustao je, sjeo za stol i dovršio Pjesnikovu pjesmu: 1 Progutala pučina je sve naslade mazne poblijedjela posteljina kao riječi prazne niz ulice zbite ljudi ushuktali pamet pustu

Književna Rijeka / OBLJETNICE

krvopijne eto! svite vabe muzu zlatoustu U podmorju sjete nijeme slute prečac do tvog žala misli si im brzoplete i grlenih mnogo žvala napetost je ova predmet ovovremlju pokoj dičnih ustrijeljenih zbog znakova vodorisa krajoličnih 2 Dugo nisu dušo sjali jezičci nutrine ti vječni kristali kliktave vedrine dugo nije slutnje napoj zora trudna htjela bez jecaja lutnje uznositi djela Ćutilice u visini otkupljenje slave prolaznosti veo hini maćuhice cvjetoglave naša klica zagasita u osrčju kunja srha sjecište je vijavica bjelokrunja krhka 3 Gradsku huku prizemljuje pokišje nam sivo što bih ja bez tvojih ruku srce moje živo u statici materije ruka svaka je bez dlana samo tebi ona smije od oblaka biti tkana Peludne su sreće krotke i s njima se uzduh bavi dopustimo da poteče prozba ljubavi 4 Sad zabrodi modrim zjenama po meni kao cvijet po vodi kao snen u sjeni zvijezde neka jasno drhte pune tvojih trepavica nek ti čislo časno bude odraz pravog lica Poželiš li odlutajmo u tanani izrijek jave dremljivi su samo puževi i trave10 Pjesmu je naslovio Prozba Ljubavi i zatvorio svoju pjesmaricu. Prije nego je uspio usnuti, osjeti neopisivo olakšanje u grudima. Kao da je nestalo zime iz njegova srca. I kao da se zauvijek u njega uselila Ljubav... ____________________ 10 Đoni Božić: Prozba Ljubavi; iz ciklusa Osi mističnog čeznuća (zbirka poezije Sjaj; DHK – Ogranak

u Rijeci, 2006.)

Ervin Dubrović

ERVIN DUBROVIĆ

Bože Mimica – pola stoljeća rada

ad se prisjetimo desetaka obimnih knjiga s iscrpnim znanstvenim aparatom – fusnotama, kazalima, bibliografskim podacima, opremljenih i brojnim fotografijama i crtežima novčića, količina objavljenih knjiga Bože Mimice gotovo izaziva nevjericu. Osobito kad se zna da je knjige uglavnom objavljivao kod malih nakladnika kojima je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti uglavnom bila samo nominalni sunakladnik – više u znak podrške i priznanja, negoli u značenju stvarnog nakladničkog angažmana. Nakon numizmatičkih povijesti pojedinih hrvatskih regija, Bože Mimica radi opće povijesne sinteze glavnih hrvatskih regija. Nakon već dovršenih dvotomnih, enciklopedijski iscrpnih povijesti Dalmacije i Slavonije, ovog trenutka upravo piše o povijesti Istre i povijesti Rijeke i Primorja. Dakako, očekujemo da će i ove, kao i prethodne povijesne sinteze, biti jednako iscrpne i obimne. Međutim ono što je fascinantno svima koji ga poznaju je odnos između brojnosti i ozbiljnosti objavljenih knjiga s jedne strane i njegova osebujna načina života i brojnosti interesa i aktivnosti s druge strane. Važno je istaknuti da Bože Mimica nije institutski istraživač i da nije od onoga tipa ljudi koji su posve i beziznimno posvećeni istraživanju i pisanju. Svakako nije od onih koji zbog knjiškog i, na neki način, nestvarnog života posve svjesno i namjerno žrtvuju stvaran i svakodnevni život. Usporedio bih njegov pristup životu s posve suprotnim pristupom jednog tršćanskog profesora koji je svojoj znanstvenoj karijeri u doslovnom smislu posvetio cijeli život, i to u mnogo većoj mjeri negoli je uobičajeno, pa je potkraj života napisao roman o svojoj posvećenosti znanosti i o kompenzacijama kojima je namirivao svoje neizbježne neznanstvene potrebe. Roman je nazvao Odsutan, misleći pritom upravo na odsutnost iz stvarnog, svakodnevnog života. Za Božu Mimicu nikako se ne može reći da je život proveo u sobicama znanstvenih instituta i u knjižnicama, niti da nije vidio sunca i danjega svjetla te da je isključivo rovao po starim listinama i prašnjavim knjigama sređujući vlastite bilješke i pišući debele knjige. Naprotiv, on je najprije završio studij ekonomije, točnije – vanjske trgovine, i isprva bio uspješan poslovni čovjek i menadžer. Prije negoli se posvetio numizmatičkim i povijesnim temama bio je, između ostaloga, dugogodišnji direktor Riječke tiskare i nakladnik Dedijerovih obimnih priloga za biografiju Josipa Broza Tita, objavljenih u više tomova i u nakladi od, danas nezamislivih, više desetaka tisuća primjeraka. Bože Mimica je usto i uspješan političar, donedavna čelni čovjek kulturne politike Grada Rijeke koji je, kao još uvijek aktualni predsjednik

Književna Rijeka / OBLJETNICE

odbora za kulturu Grada Rijeke, i nadalje utjecajan u riječkoj kulturi. Usto, treba naglasiti da je Bože Mimica i uspješan obiteljski čovjek i također vrlo omiljen u širokom krugu prijatelja. A ne mislim da je to u životu na posljednjem mjestu i najmanje važno. Na iznimno sadržajan život i na složenost i raznovrsnost životnog djela Bože Mimice podsjećam s razlogom za koji vjerujem da opravdava ovakav pristup – naime, da naglasim i vlastito čuđenje i nevjericu. Čak i oni koji ne dijele njegova uvjerenja i znanstvene stavove priznaju mu sustavnost i ozbiljnost i gotovo su zatečeni obimom objavljenih djela. Kako čovjek koji je tek nakon dugogodišnje poslovne karijere otpočeo svoju znanstvenu misiju može ostvariti tako opsežnu biblioteku knjiga, koje sustavnošću i znanstvenom opremom navode na pomisao da su djelo kakva instituta i veće grupe autora i suradnika, a zapravo su djelo jednog jedinog pisca kojemu u pripremi svakog izdanja pomaže malobrojan krug vjernih suradnika? Budući da sam se i sam imao priliku često družiti i raspravljati s Mimicom, koji je svojedobno bio i predsjednik upravnog vijeća Muzeja grada Rijeke, uvjerio sam se da je ključ njegove neobično raznovrsne produktivnosti u osobitoj staloženosti, racionalnosti i rijetko viđenoj pragmatičnosti. Širina povijesnih znanja, koju je stekao strašću prema numizmatici, dala mu je izvanrednu podlogu za pisanje velikih sinteza o cjelokupnoj hrvatskoj povijesti shvaćenoj u širokim sredozemnim i srednjoeuropskim okvirima. Pritom iskazuje jezgrovitost, jasnoću i lucidnost koja se nipošto ne svodi na uopćavanja i na ideološku jednodimenzionalnost, nego uvijek iskazuje razložnost i uvažavanje različitih argumenata, uvijek jasno razlikujući bitno od nebitnoga. Numizmatički um, sklon razvrstavanju novčića i slaganju cjelina, također mu značajno pomaže. U gotovo nevjerojatno široko poznavanje povijesnih tema osobno sam se uvjerio i kad smo zajedno, ali s posve različitim interesima, odlazili na inozemne znanstvene skupove, kao što sam se uvjerio i u Mimičin pragmatizam, u razumijevanje općih kulturnih problema te u njegovu organizacijsku i političku pronicljivost, koja mi je također bila važna i u trenucima kad smo se zajedničkim snagama zalagali za napredak Muzeja grada Rijeke. Prigodom sedamdesete godišnjice života i pedesete godišnjice znanstvenog rada želim zahvaliti prijatelju Boži na izuzetnom djelu kojim je izbrisao mnoge praznine u hrvatskoj numizmatici i na iznimno korisnim i upotrebljivim sintezama hrvatske povijesti te mu čestitati na ostvarenom djelu. Želim mu i da dosadašnjom žilavošću i ustrajnošću napiše i dovrši obimna djela što ih je sebi još zacrtao. Rijeka, 6. svibnja 2013.

Životopis Bože Mimice

imica, Bože rođen je u Omišu 1942. godine. Nakon završene osnovne škole u Zagrebu, završava srednju školu i studij Vanjske trgovine, a zatim na Pedagoškom fakultetu u Rijeci diplomira kulturologiju. Od 1966. godine živi i radi u Rijeci, baveći se kulturom, naklaništvom i znanstvenim radom. Šire područje znanstvenog interesa mu je povijest, a uže numizmatika, iz kojeg je objavio mnogobrojne studije i stručne članke u glasilima Hrvatskog numizmatičkog društva Obol i Numizmatičke vijesti, u Vijestima Hrvatskog arheološkog društva te u inozemnim časopisima. Uvelike doprinosi promidžbi nacionalne povijesti i numizmatike, a do sada su mu objavljene sljedeće knjige: Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske (Vitagraf; Rijeka, 1994.,); Numizmatička povijest Dubrovnika (HAZU; Zagreb, 1994.); Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske – rani srednji vijek (HAZU; Zagreb, 1995.); Numizmatička povijest Rijeke (HAZU; Zagreb, 1996.); Numizmatička povijest Istre i Kvarnera (HAZU; Zagreb, 1997.); Omiška krajina – Poljica – Makarsko primorje (Vitagraf; Rijeka, 2003.), Povijest Dalmacije od antike do 1918. (Vitagraf; Rijeka, 2003.); Dalmacija u XX. stoljeću (Vitagraf; Rijeka, 2003.); Dalmacija u moru svjetlosti, dvotomno monografsko izdanje povijesti Dalmacije od antike do kraja XX stoljeća (Dušević & Kršovnik; Rijeka, 2004.), Povijest Slavonije od antike do XX. stoljeća, Slavonija u XX stoljeću (VBZ; Zagreb, 2009.). Tijekom više od četrdeset godina napisao je preko četrdeset stručnih i znanstvenih radova. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima i kongresima, održao niz stručnih predavanja iz područja opće kulture, arheologije i numizmatike te organizirao više numizmatičkih izložaba. Izvanredni je dugogodišnji predavač na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci. Dobitnik je Nagrade grada Rijeke 1997. godine za veliki doprinos hrvatskoj i svjetskoj numizmatici. Dobitnik je Županijske nagrade Splitskodalmatinske 2004. Primio je Nagradu za životno djelo Grada Omiša 2003. godine. Dobitnik je Nagrade Mile Gojsalić u Gatima 2004. godine. Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad Josipa i Ivana Kozarca 2010. godine. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci tijekom dva mandata. Član je Arheološkog društva Hrvatske, Povijesnog društva Rijeka, počasni član Hrvatskog numizmatičkog društva i sudski vještak za numizmatiku. Član je Upravnog vijeća Pomorskog i povijesnog muzeja hrvatskog primorja u Rijeci. Član je Gradskog vijeća Grada Rijeke i

Književna Rijeka / OBLJETNICE

predsjednik Odbora za kulturu Grada. Član je Lions cluba u kojemu je odlikovan s više odličja za dostignuća u Lions pokretu. Dragovoljac je Domovinskog rata i pričuvni časnik Hrvatske vojske te nositelj Spomenice Domovinskog rata. Dobitnik je odličja Predsjednika Republike Hrvatske Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića 2011. godine te Nagrade Primorsko-goranske županije za životno djelo 2012. godine.

Miguel de Cervantes

PROZA MIGUEL DE CERVANTES

Izbor hodočasničkih aforizama Izabrala, prevela i bilješke napisala: Željka Lovrenčić

Umjetnost, književnost i okultne znanosti 1) Ma koliko da se svi oni koji knjige poezije žele prevesti na drugi jezik trudili i koliko god vješti bili, nikada neće postići kvalitetu izvornika. Q 2) Kaže se da je biti pjesnik neizlječiva i zarazna bolest. Q 3) Epizode koje se dodaju kao ukras povijesti, nikada neće biti tako velike kao sama povijest. P 4) Niti jedna povijest nije tako loša kao ona istinska. Q 5) Povjesničari moraju biti točni, vjerodostojni i nimalo strastveni. S puta istine, čija je majka povijest koja se natječe s vremenom i prostorom, koja je svjedok prošlosti, primjer i opomena sadašnjosti te upozorenje budućnosti, ne smiju ih skrenuti ni interesi, ni strah, ni mržnja, ni sklonost prema nečemu. Q 6) Glazba obnavlja ucviljene duše i pomaže u radnjama koje stvara duh. Q 7) Tamo gdje ima glazbe, ne može biti loših stvari. Q 8) Znanost koju ne prati vrlina je poput bisera na smetlištu. Q 9) Laž je bolja ako izgleda istinitije, a još više nam godi ako je dvojbena i moguća. Izmišljene priče u kojima nemoguće postaje moguće, u kojima se utvrđuju veličine, slabi volja i divi se nečemu, u kojima se nešto ukida, u kojima se veseli i zabavlja tako da se divljenje i veselje izmjenjuju, trebale bi biti razumljive onima koji će ih čitati. A to neće moći postići onaj tko bježi od vjerodostojnosti i ne želi oponašati jer upravo vjerodostojnost i oponašanje čine savršenim ono o čemu se piše. Q 10) U planinama se rađaju odvjetnici, a u pastirskim kolibama filozofi. Q 11) Jedna od najvećih kušnji je dati nekome do znanja da je u stanju napisati i tiskati knjigu s kojom bi mogao postati podjednako slavan i bogat. Q 12) U pisanju ne pomažu sijede vlasi, već razum koji je s godinama sve oštroumniji. Q

Književna Rijeka / PROZA

13) Pokušajte snažnim, poštenim i na papiru dobro raspoređenim riječima zabilježiti svoju besjedu, kao i odlučnu i čvrstu namjeru da ćete učiniti sve što je u vašoj moći kako biste otvoreno pokazali svoje zamisli. Q 14) Potrudite se da se, dok čita vašu priču, melankolik počne smijati, da veseljak postane još veseliji, da se bezazlen čovjek ne naljuti i da se onaj samozatajni zadivi zamisli; da je ozbiljan čovjek ne prezre, a mudar da je ne prestane hvaliti. Q 15) Budući da se tiskana djela pozorno promatraju, lako se uvide nedostatci. Što se više razmatraju, veća je autorova slava. Ljudima koji su glasoviti zbog svojega uma, kao i velikim pjesnicima i slavnim povjesničarima uvijek ili gotovo uvijek zavide oni koji zbog zadovoljstva ili osobne zabave sude o tuđim zapisima a da svoje nikada nisu iznijeli svjetlost dana. Q 16) Da bi se pisalo pripovijesti ili knjige bilo koje vrste, potrebno je biti jako pametan, zreo i promišljen, jer samo veliki umovi izgovaraju pohvale i pišu šaljive stvari. Q 17) Onaj tko za nekoliko trenutaka očekuje smrt, ne može nešto napisati. P 18) Puno se puta dogodilo da su oni koji su svojim objavljenim zapisima zasluženo postigli veliku slavu, tu slavu sasvim izgubili ili je nečim bila potkopana. Q 19) Onaj tko puno čita i puno hoda, vidi puno toga i puno toga znade. Q 20) Ne treba pisati o radnjama koje niti mijenjaju niti uzburkaju povijesnu istinu, jer će onaj tko o tome piše biti izložen omalovažavanju. Q 21) Nema svjetske povijesti bez uspona i padova, niti viteških romana s puno u veselih događaja. Q 22) Povijest je sveta stvar jer mora biti istinita. A tamo gdje je istina, tamo je i Bog. Q 23) Izmišljene su priče u tolikoj mjeri dobre i simpatične ukoliko u njima ima barem malo istine. Q 24) Ne moraju sve istine izići u javnost niti svi moraju znati za njih. P 25) Povjesničari koji se služe lažima morali bi biti spaljeni kao i lažne novčanice. Q 26) Jezik koji se u njima rabi, začin je pripovijestima. P 27) Kad se radi o pripovijestima, jedne su privlačne zbog svog sadržaja, a druge zbog načina na koji su ispričane. Hoću reći da nam se neke sviđaju makar nemaju uvoda i nisu napisane kićenim riječima; druge pak treba odjenuti u riječi te mimikom lica i ruku, kao i promjenom glasa,

Miguel de Cervantes

ni od čega stvoriti nešto, tako da ono što je dosadno i grozno postane duhovito i zanimljivo. RP 28) Nije dobro pripovijedati o svim događajima koji su se desili. Ništa se neće dogoditi ako ne bude tako – povijest neće biti manje značajna jer su neki događaji toliko beznačajni da se o njima ni ne treba govoriti. Prednost povijesti je u tome da se sve što ona iznosi prihvaća jer se čini istinitim. U pripovijestima nije tako jer se u njima radnje opisuju s tolikom preciznošću, s toliko užitka i s takvom vjerodostojnošću da se, usprkos laži koju razum ne prihvaća, postiže istinski sklad. RP 29) U pripovijetkama se ne moraju ispričati svi istiniti i mogući događaji, jer ako nisu uvjerljivi, gube na vrijednosti. Ali povjesničar ne može ništa drugo nego reći istinu, sviđalo mu se to ili ne. P 30) Onaj tko objavljuje knjigu izlaže se velikom riziku, jer je uglavnom nemoguće napisati djelo koje će zadovoljiti i oduševiti sve one koji će ga čitati. Q 31) Ako je pjesnikov karakter neporočan, takvi će biti i njegovi stihovi. Pero je jezik duše: zapisi će biti isti kao i misli o kojima se govori. A kada kraljevi i prinčevi vide da razboriti, vješti i ozbiljni ljudi pišu čudnovatu poetsku znanost, cijenit će ih, poštivati i učiniti bogatim. Čak će ih okruniti lišćem s drveta u koje grom ne udara kako bi im dali do znanja da ih nitko od onih koji su već počašćeni tim krunama i koje krase njihove sljepoočice neće uvrijediti. Q 32) Svi stari pjesnici pjevali su na jeziku koji su naučili dok su ih dojili i nisu tražili strankinje da im objavljuju njihove uzvišene misli. Q 33) Pjesnik se rađa: to znači da je netko pjesnik dok je još u majčinome trbuhu. On stvara zahvaljujući sposobnosti koju mu je darovalo nebo i ne mora ništa proučavati i ukrašavati. Znači da je točno ono što je netko rekao: Est deus in nobis. Q 34) Sve u prirodi stvara nešto slično sebi. Q 35) Pjesniku je dopušteno pisati protiv zavisti i u svojim stihovima izreći loše stvari o onima koji su zavidni te o drugim porocima neke osobe. Q 36) Svi su pjesnici arogantni i misle za sebe da su najbolji na svijetu. Q 37) Niti jedan pjesnik ne zna sačuvati imanje koje posjeduje ni pribaviti ono koje nema. C 38) Ono što želi dobar pjesnik, treba dobro platiti. P 39) Ima pjesnika koji živi s Ciganima i prodaju im svoja djela. Ima i onih koji ih prodaju slijepcima i hine da se radi o čudesnim stvarima, a zapravo žele zaraditi. Svega ima na svijetu, a glad pametne ljude potiče na to

Književna Rijeka / PROZA

da rade nezamislive stvari. C 40) Uistinu postoje pjesnici koji pišu balade koje ni sam vrag ne razumije. SS 41) Na književnom natjecanju u glosama, neka Vaša milost nastoji osvojiti drugu nagradu, jer prva se uvijek dobiva zbog neke učinjene usluge ili se njome nagrađuje neka izuzetno znamenita osoba. Budući da je takva pravda, treća nagrada postaje druga, a slijedom toga, prva postaje treća. Ali u svemu tome ipak je najvažnije dobiti je. Q 42) Poezija je poput nježne, neobično lijepe i vrlo mlade djevojke koju mnoštvo drugih djevojaka, a to su znanosti, želi učiniti bogatom, urediti je i ukrasiti. Ona će svima njima biti na usluzi, a sve će one njoj povlađivati. Ali ta djevojka ne želi da je itko dira, da je se vodi po ulicama niti se želi pojavljivati po trgovima i skrivenim mjestima u palačama. Onaj tko bude znao s njom postupati, od nje će napraviti čisto zlato neprocjenjive vrijednosti. A ako netko posjeduje poetski dar, ne smije skrenuti u nespretne satire ni u sonete bez duše. Poezija ni na koji način ne smije poticati na prodaju, jer ovdje se ne radi o junačkim poemama i žalosnim tragedijama ili pak o veselim i komedijama punim spletki. Ne smije se dopustiti da je rabe lakrdijaši i neuka svjetina jer ne znaju procijeniti blago koje se u njoj krije. Q 43) Za razumijevanje poezije ne trebaju nam ruke, nego um. Duša krojača jednako je sposobna biti pjesnikom kao i ona seoskoga majstora, jer sve su duše jednake. Stvoritelj ih je napravio od istog materijala i oblikovao prema svojim načelima, vrsti tijela u kojemu se nalaze te prema njihovom temperamentu. Zbog toga su manje ili više suzdržane. Sklone su upoznavanju znanosti, umjetnosti i vještina koje im najviše odgovaraju. Uglavnom, s pravom se kaže da pjesnik nascitur. P 44) Poezija je izrazito čista. Čista je kao najčišća voda, ali iskoristi sve što nije čisto. Ona je kao sunce koje prolazi iznad svih prljavih stvari, a da se ničim ne zarazi. Ta vještina vrijedi onoliko koliko sama sebe cijeni; ona je zraka sunca koja običava izići s mjesta na kojemu je zatvorena, ona ne peče nego svijetli, ona je usklađeno glazbalo koje na blag način budi osjećaje, a uz ugodu sa sobom donosi i poštenje i korist. P 45) Poeziju se obično rabi kao predragi dragulj kojega vlasnik ne nosi svaki dan. Ne pokazuje ga svima na svakom koraku, nego samo onda kada je to prikladno i kad postoji razlog za to. Poezija je prelijepa djevojka, čedna, poštena, diskretna, oštroumna, povučena, koja se pridržava vrlo promišljenih i strogih pravila ponašanja. Ona je prijateljica samoće. Izvori je zabavljaju, livade je tješe, drveće je odobrovoljava, cvijeće je

Miguel de Cervantes

veseli i, konačno, ona sve koji dođu u dodir s njom čini radosnima i podučava ih. C 46) S kakvom lakoćom djeluje pjesnički um i kako stradava zbog tisuću nezamislivih stvari! Nad kakvim slabim temeljima podiže velike tlapnje! Sve smatra gotovom stvari, sve je lako, sve jednostavno. Zbog toga i kad nema sreće, ima puno nade. P 47) Platon je savjetovao da se iz dobrih i sređenih država treba izgnati pjesnike. Prije svega one nepristojne, jer su napisali nekoliko strofa koje nisu zabavne poput onih koje je napisao markiz iz Mantue* i zbog kojih djeca i žene plaču. A njihove su strofe oštre te se, ostavljajući odjeću nedirnutom, poput laganih bodlji zabadaju u dušu i ranjavaju je poput groma. Q 48) Uobičajeno je da neuki pjesnici našeg doba pišu kako žele i kradu od koga god hoće, bez obzira na rezultate. Više nema potrebe da pjevaju ili pišu rabeći pjesničku slobodu. Q 49) Godina koja obiluje poezijom obično je godina gladi, jer biti pjesnik znači biti gladan. Prirodi se pak ne žuri činiti čuda. Tako da proizlazi da, prvo, ima puno pjesnika i puno siromašnih, a drugo, da ima puno siromašnih i da je godina teška. P 50) Mirnoća, ugodno mjesto, spokoj polja, vedrina neba, žubor izvora, duševni mir – sve to ima veliki utjecaj na muze, tako da se one najmanje plodne pokazuju plodnima i svijetu nude plodove koji će im pružiti zadovoljstvo i kojima će se diviti. Q 51) Niti jedna knjiga nije toliko loša da u njoj ne bi bilo nečega dobrog. Q 52) Erutar ili regoldar znači podrignuti i, makar je vrlo znakovita, to je jedna od najnespretnijih riječi u španjolskom jeziku. Znatiželjni su ljudi pribjegli latinskom i riječ erutar zamijenjena je riječju regoldar, a riječ erutaciones riječju regüeldos. Ako netko i ne razumije te izričaje, nije ni važno; s vremenom će ih uvesti u rječnik koji će svi vrlo lako razumjeti i na taj način obogatiti jezik koji rabi puk. Q 53) Prevoditi s jednoga jezika na drugi, ako se ne radi o kraljevima jezika – grčkome i latinskome – isto je što i gledati nizozemske tapiserije naopačke; iako se oblici naziru, puno je tamnih niti zbog kojih tkanina s unutarnje strane ne izgleda glatko kao s izvanjske. Prevoditi s lakih jezika ne zahtijeva ni darovitost ni rječitost. Te osobine nisu potrebne ni onome tko prevodi ni onome tko prepisuje s jednog papira na drugi. Makar takvo prevođenje nije hvale vrijedno, valja imati na umu da se ____________________

* talijanski aristokrat, 1500. – 1540. (op. prev.)

Književna Rijeka / PROZA

čovjek može baviti i drugim, gorim stvarima koje mu donose manje koristi. Q 54) Ljudski je um vitalan ako puno vidi i puno čita. P 55) Ni najbolji glas na svijetu ne zvuči savršeno ako ga ne prati neki instrument – gitara, čembalo, orgulje ili harfa. LJE 56) Povijest, poezija i slikarstvo toliko se isprepliću da kada pišeš neki povijesni tekst, slikaš, a kada nešto slikaš, ujedno i skladaš. Povijest nije uvijek jednako značajna, a ni u slikarstvu se ne događaju neprestano velike i veličanstvene stvari. Ni poezija ne dotiče uvijek nebo. U povijesti ponekad ima niskosti, u slikarstvu na pojedinim slikama nailazimo na travu i brnistru, a poezija se pak uzdiže dok opjevava nešto skromnije stvari. P 57) Budući da puno puta obmanjuje, i najbolji astrolog na svijetu je vrag, jer on ne donosi zaključke samo o onome što će se dogoditi zahvaljujući znanosti koju poznaje, nego također prema pretpostavkama i nagađanjima. A budući da ima višegodišnje iskustvo vezano uz stvari iz prošlosti, kao i obavijesti o onima iz sadašnjosti, s lakoćom odlučuje prosuđivati o onome što će doći. P 58) Na svijetu ne postoje čuda koja mogu potaknuti i pokrenuti nečiju volju, kao što misle neki obični ljudi. Nema te trave ili čarolije koji bi na nju mogli utjecati. Neke lakovjerne ženice i neotesani mangupi običavaju praviti neke mješavine i otrove kojima izluđuju ljude i time daju do znanja da imaju moći prisiliti nekoga da ih zavoli, ali budući da nije moguće utjecati na nečiju volju, to nije tako . Q 59) Tko će onemogućiti bijesnome i uvrijeđenome čovjeku da se osveti? Tko će prezrenome ljubavniku onemogućiti da ne poželi, ako je u prilici, onome koga mrzi oteti voljeno biće? Jer silom mijenjati nečiju volju, izbaciti nekoga iz takta te utjecati na nečije slobodno mišljenje ne može se postići niti jednom znanošću, ni vrlinom, ni travom. P 60) Čaranje nije ništa drugo već laž i besmislica. EŠ 61) Snagom čaranja, vradžbina i očaranosti može se postići da neku stvar doživimo kao nešto sasvim drugo nego što ona jest. Uglavnom se pri tome mišljenju ostaje; malo ga tko promijeni. P 62) Bog kojega smo, ako se tako može reći, obvezali na naše vlastite grijehe, da bi nas kaznio dopušta da ono što se naziva začaranošću može narušiti nečije zdravlje. Na njega utječu čarobnice praveći mješavine i otrove koji u određenom razdoblju dovode do smrti voljene osobe. Bog to, nema dvojbe, dopušta. Nitko ne može izbjeći takvu opasnost, jer

Miguel de Cervantes

ne zna za njezino postojanje i ne zna koji je uzrok smrti. Da bismo se zaštitili od takvih zala, moramo biti svjesni velikoga božjeg milosrđa i pronaći lijek protiv toga. P 63) S vremenom, porok postaje nešto sasvim prirodno. Zbog njega netko se pretvori u pravu vješticu u čijoj duši, usprkos velikoj toplini, vlada hladnoća koja čak i vjeru zaleđuje, tako da duša zaboravi sama na sebe i ne sjeća se straha kojim joj Bog prijeti ni božanske slave na koju je poziva. RP 64) Čini mi se da ne postoji uzrečica koja nije istinita. Jer sve one, zapravo, potječu od majke svih uzrečica koja glasi: Tamo gdje se jedna vrata zatvaraju, druga se otvaraju. Q 65) Nepromišljeno umetanje uzrečica u razgovor i njihovo često korištenje čine ga dosadnim i prostačkim. Q 66) Uzrečice su kratke, mudre rečenice nastale na temelju iskustva i razmišljanja naših starih mudraca, a one koje se ne koristi s nekom namjerom prije su glupost negoli mudrost. Q ____________________

Objašnjenja: RP – Razgovor pasa EŠ – Engleska Španjolka SK – Snaga krvi SS – Slavna sudoperka C – Cigančica LJE – Ljubomorni Estremadurac P – Persil i Sigismunda Q – Bistri vitez Don Quijote de la Mancha

Književna Rijeka / PROZA

*** Pretpostavlja se da je Miguel de Cervantes rođen 29. rujna 1547. na dan Svetog Mihovila u mjestu Alcalá de Henares. Kršten je 9. listopada iste godine. Bio je četvrto od sedmero djece Rodriga de Cervantesa i Leonor de Cortinas. Godine 1551. njegov je otac dospio u zatvor u Valladolidu zbog dugova, pa se 1553. obitelj vraća u Alcalá de Henares. Godine 1564. Cervantesov otac radi kao liječnik u Sevilli i ponovno je u dugovima. 1565. godine njegova sestra odlazi u Alcalá de Henares, u karmelićanski samostan, gdje će postati nadstojnica (Luisa de Belén). 1566. obitelj Cervantes seli u Madrid, gdje pisac počinje pisati poeziju. 1567. godine Cervantes je napisao prvu pjesmu, sonet posvećen infantkinji Catalini Micaeli, a u objavljivanju mu je pomogao Alonso Getino de Guzmán. 1569. godine nenadano odlazi u Rim (možda zato što je u dvoboju ranio Antonia de Siguru) i tu radi kao sobar budućeg kardinala Giulija Acquavive. 1570. godine piše djelo Galatea, koje je posvetio Ascaniu Colonnu. Zajedno s bratom Rodrigom započinje vojnu karijeru. 1571. sudjeluje u bitci kod Lepanta i biva ranjen u grudi i lijevu ruku. Iako mu je lijeva ruka oduzeta, on i dalje sudjeluje u bitkama (kod Krfa, u Tunisu, itd.). Boravi i bori se u Napulju, sudjeluje u ekspedicijama don Juana od Austrije. Iz Napulja kreće u Barcelonu, pred čijom obalom njegovu galiju El Sol (Sunce) napadaju gusari pod zapovjedništvom Arnaute Mamíja. Odvode ga u Alžir, gdje Cervantes ostaje u zatočeništvu pet godina, a prema pismima za njegovo se oslobođenje traži suma od 500 zlatnih škuda. Godine 1576. po prvi put pokušava pobjeći, ali mu se bijeg izjalovio jer ga napušta maurski vodič. Piše dva soneta u čast Bartolomea Ruffinadi Chiameryja. 1577. godine Cervantesov brat Rodrigo izbavljen je iz zatvora, on sâm pokušava pobjeći još dvaput, ali bez uspjeha. Godine 1579. nastoji pobjeći po četvrti put, sa šezdesetak zatočenika. Piše osmerce posvećene Antoniu Venezianu. 1580. godine pripadnici reda Svetoga Trojstva, Juan Gil i Antón de la Bella, spašavaju Cervantesa koji se spremao na put u Istambul. 27. listopada brodom se vraća u domovinu. Godine 1581. pokušava iskoristiti dozvolu za vojnu službu, ali dobiva samo bijedan posao u Oranu, odakle putuje u Lisabon, kako bi se javio Filipu II. Od te godine u potpunosti se posvećuje kazalištu (Alžirsko tamnovanje i Opsada Numancije) i to, kao što kaže u predgovoru Osam komedija i osam međuigara, s priličnim uspjehom. 1582. godine moli Antonia de Erasa, tajnika Vijeća za Indije, da mu dadne kakvu službu u Americi, ali bezuspješno. U isto se vrijeme uključuje u književne krugove i sređuje djelo Galatea. 1584. godine rađa mu se nezakonita kćer Isabel de Saavedra, ali on ubrzo odlazi u Esquivias i nakon dva mjeseca ženi se Catalinom de Palacios Salazar, premda je od nje dvostruko stariji. 1585. objavljuje djelo Galatea. Te godine umire mu otac. 1586. putuje u Andaluziju. 1587. godine nastanjuje se u Sevilli i radi kao kraljevski povjerenik za opskrbu Nepobjedive mornarice, u službi Antonia de Guevare; zbog toga će morati podnositi petnaest godina lutanja po jugu Španjolske, ne postigavši ništa drugo nego samo šikaniranje, prijave i poneki odlazak u zatvor. Objavljuje sonete posvećene svojim prijateljima Alonsu de Barrosu, Pedru de Padilli i Lópezu Maldonadu. Godine 1590. nalazi se u Carmoni i radi kao povjerenik za rekviriranje ulja u tom području. Ponovno šalje molbu Vijeću za Indije da mu pronađu neki posao u Americi, ali opet je odbijen. Objavljuje nekoliko pjesama i kraćih proznih tekstova.

Miguel de Cervantes

1592. godine ugovorom se obvezuje da će Rodrigu Osoriju predati šest komedija. Ponovno dospijeva u zatvor, sada zbog ilegalne prodaje pšenice. Godine 1593. prestaje obavljati službu povjerenika. Te mu godine umire majka. 1597. nanovo dopada zatvora. Godine 1598. umire Ana Franca de Rojas, majka njegove kćeri Isabel. 1600. godine još uvijek živi u Sevilli, tijekom 1602. seli u Esquivias, a zatim u Valladolid. Godine 1604. pojavljuju se prvi zapisi o romanu Don Quijote (Lope de Vega), jer je u tisku prvi dio te knjige. Godine 1605. objavljen je prvi dio Bistrog viteza don Quijotea od Manche u madridskoj tiskari Juana de la Cueste, na trošak Francisca de Roblesa, koji je doživio trenutačni uspjeh i nekoliko piratskih izdanja. Iste godine Cervantesa ponovno nakratko zatvaraju u Valladolidu, jer je na vratima njegove kuće ubijen Gaspar de Ezpeleta. Godine 1606. seli u Madrid. 1612. umire mu unuka Isabel Sainz de Águila. Don Quijotea na engleski prevodi Thomas Shelton. 1613. godine Cervantes postaje trećoredac Svetoga Franje, u Alcalá de Henaresu. U Madridu te godine izlaze Uzorite novele koje obuhvaćaju dvanaest kratkih proznih uradaka: Cigančica, Širokogrudni ljubavnik, Rinconete i Cortadillo, Engleska Španjolka, Stakleni licencijat, Snaga krvi, Ljubomorni Estremadurac, Slavna sudoperka, Dvije djevojke, Gospođa Cornelia i Lažni brak (unutar kojega se nalazi Razgovor pasa). Objavio ih je Juan de la Cuesta. Godine 1614. napisao je dobar dio drugoga dijela Don Quijotea, a prvi je preveden na francuski. Iste godine izlazi mu djelo Put na Parnas, a u Tragoni je objavljen apokrifni nastavak prvoga dijela Don Quijotea, kojeg potpisuje stanoviti Alonso Fernández de Avellaneda. 1615. godine u Madridu je objavljen drugi dio Don Quijotea. Objavio ga je Juan de la Cuesta u nakladničkoj kući Francisca de Roblesa. Također u Madridu objelodanjeno je i djelo Osam komedija i osam nikad izvedenih jednočinki. 22. travnja 1616. Cervantes umire od vodene bolesti, tjedan dana nakon Shakespeareove smrti. Pokapaju ga sutradan, u odori franjevca, u samostanu Presvetoga Trojstva. Njegova udovica početkom 1617. godine objavljuje djelo Persil i Sigismunda. O izabranim aforizmima Miguel de Cervantes nikad nije objelodanio knjigu svojih misli i aforizama, iako je to želio i namjeravao. Naime, u djelu Persil i Sigismunda, objavljenome nakon njegove smrti, jedan naočiti hodočasnik (Cervantesov alter ego) govori o svojoj namjeri da objavi knjigu naslovljenu Cvijet hodočasničkih aforizama u kojoj bi prikupio rečenice koje sadrže istinu. Tako barem tvrdi sveučilišni profesor Aldo Ruffinatto koji je uredio i objavio knjigu pod tim nazivom (Flor de aforismos peregrinos, Madrid: Círculo de Lectores, 1995.), iz koje su preuzete misli i rečenice Cervantesovih likova koje donosimo u ovom izboru. U ovom su pregledu sabrane misli o ljubavi jednog od najvećih svjetskih književnika za čijega je Don Quijotea njegov obožavatelj i književni nasljednik F. M. Dostojevski rekao da je najveća i posljednja riječ ljudskog uma te najgorča ironija koju čovjek može izreći. Don Quijote nije samo najznačajnija knjiga zlatnoga vijeka španjolske književnosti, nego vjerojatno i najznačajnija knjiga ikad napisana na

Književna Rijeka / PROZA

španjolskom jeziku. Njezin nas neiscrpni humor i jezično bogatstvo uvijek ponovno oduševljavaju. Ovaj jedinstveni roman prije svega je oda slobodi i čovjekovu pravu da sanja, a sloboda je njegova semantička i morfološka osovina. Iza jednostavne priče o plemiću iz La Manche koji je od pretjeranoga čitanja viteških romana poludio, počeo vjerovati da je lutajući vitez i ide iz pustolovine u pustolovinu praveći ludosti sve dok jednog dana ne ozdravi, krije se prvi polifonijski roman na svijetu (Todorov) koji je utjecao na niz svjetskih književnika, slikara i drugih umjetnika.Osim priče o slavnome vitezu, Cervantes je napisao i Galateju, pastoralni roman u prozi i stihu, kojega je nazvao eklogom te ljubavno-pustolovnu prozu naslovljenu Persil i Sigismunda. Uzoritim novelama je pak u španjolsku prozu uveo kratku priču koja nalikuje talijanskim novelama nastalim po uzoru na Boccaccia. Budući da je stvarao u razdoblju između renesanse i baroka, Cervantes se nužno oslanja na taj dio tradicije, ali prati i suvremena zbivanja. Kao i mnogi drugi pisci njegovoga razdoblja, isprva se posvećuje pisanju stihova. Uglavnom se radi o poslanicama i prigodnim pjesmama u pohvalnom ili satiričnom tonu. Svoje pjesme ponekad uvrštava i u prozna djela (primjerice, u Galateji se nalazi poduža Kaliopina pjesan koja se sastoji od 111 oktava u jedanaestercima, s konsonantnim rimama). Uspješno se okušao i u pisanju djela za pozornicu. U mladosti je kazališnim družinama prodao tridesetak svojih komada koji su se prikazivali u Madridu. Iz prvog razdoblja, kad se u španjolskoj dramaturgiji žanrovski jasno razlikuju komedija i tragedija, sačuvana su dva njegova djela: Alžirsko tamnovanje i Opsada Numancije. U njima na vješt način opisuje događaje iz svakodnevnog života. U djelu Osam komedija i osam međuigara (1615.) ...shvativši da vrijeme mijenja stvari i usavršava umjetnost... Cervantes se prilagođava tzv. novoj komediji čije je postavke formulirao Lope de Vega. Osobito su dojmljive njegove kratke jednočinke koje su izvođene u stankama među činovima nekog djela.

Gabriella Chmet

GABRIELLA CHMET

Vitez S talijanskog prevela: Lorena Monica Kmet Et peste, fame e bello, libera nos Domine!

a rat, uvijek sam mislio da sam rođen za rat, da vitlam oružjem i borim se s neprijateljem, da ga dokrajčim, satrem. Borio sam se za zemlju, za Crkvu, za Kraljevstvo, uprljavši ove smrtne ruke krvlju drugih ljudi, gledajući im u očima utvaru smrti, a u udovima posljednji tračak života. Na bojna polja silazila bi apokalipsa, sunce bi potamnjelo, nebo bi pocrnjelo, a iz oblaka pljuštali pramenovi krvi na nas, na našu odvratnost, na leševe koje bismo ostavljali na svom putu. U ono vrijeme dvojbe mi nisu mračile um, izvršavao sam ono za što sam bio pozvan viteškim redom, plemenitim imenom, u rat protiv moćnika Kastilje i masakr Maura iza Gibraltara. Poznavao sam smrt, vidio sam je, propitivao, pribojavao se je; pokušao je prevariti, pobjeći joj, s mladenačkom lukavošću i drskošću; s nemilosrdnom snagom muškarca od oružja kakav sam bio. Jahao sam razjarena mustanga, krotio sam ga; životinja i čovjek su se stopili, postali jedno, moćni kao munja u srazu konjice usred bitke. Metal mačeva koji su se ukrštali, oklopa koji su se skrhali, pljaskanje konjskih kopita dok su gazila trupla, bojni pokliči muškaraca, metež bitke nakon koje bi uslijedila nestvarna tišina smrti. To su bili zvukovi kojima sam se zanosio i tišine koje su me činile spokojnim. Ali sad, kad se moje smrtno vrijeme primaklo kraju, kad bolesti mi satiru tijelo; sad, kad gavranovi u noći brazdaju nebo, u ovom crnom dvorcu, u ovoj tihoj utvrdi, dvojbe me u srcu muče. Ja sam vitez Pietro Funes, grof Pazina i Završja u Istri. Ja, plemić kojega cijene i boje ga se, onaj sam koji je objesio mač i oklop kako bi se mašio žezla vlasti, da nametne utjecaj nad ljudima i stvarima, godine gospodnje 1475. Ja, u ovom zakutku dalekog svijeta, na kraju svojih zemaljskih dana, onaj sam koji se preispituje o smislu života. I opet vidim sebe mladoga i lijepog, s blistavim oklopom, dok drzak i ponosan, plemenit i uobražen prelazim ledinama kroz maglu svojih sjećanja. Vidim se dok prelazim more, hridine, poduprt snagom vlastoljublja, slijedeći rute moreplovaca i podčinivši narode brončane puti volji moga Kralja. Ja, pokrajinski plemić, zbog ratnih zasluga uplovio na Dvor, neustrašiv kao malo tko, slijedio sam tajne putove, neprohodne staze, promjenjivu

Književna Rijeka / PROZA

sreću, da bih ovdje okončao hod. Ovdje me, u strogom dvorcu, među stoljetnim zidinama gradića, pod nazubljenom kulom, svjedokom slavne ratničke prošlosti, opsjedaju sumnje. Služio sam Kralja, Portugal, Svetu Majku Crkvu, ubijao u njihovo ime. Ispunjavajući dužnost viteza oduzeo sam život drugim ljudima, drugim vojnicima koji su branili svoje zemlje. Što je čovjek? Što je Bog? Nije li Bog otac kršćana? Nije li i otac Proroka kojega štuju Mauri i Osmanlije? Otac onih koji nas stežu u škripac prorokujući Sveti Rat? Zašto ubijati? U čije ime ubijati? Na ove mi dvojbe, razdiruće, značajne, nitko ne odgovara. Krivice i grizodušja, oplakivanja i nostalgije osjećaji su koji pokreću srce starca. U ovim hladnim zimskim večerima često mislim na nju, mislim na svoju mladenku. Uz jaku vatru koja proždire klade, u mračnom rascjepu proplamsaja, čini mi se da je vidim u njezinoj veličanstvenoj golotinji. Susannina lunarna put osvjetljava noć, grudima hrani život, od njezine zlatne kose gubi se razum. Čini mi se da mi je smrt vraća, čednu i mladu, putenu i svečanu, da uzbudi osjetila, uspavana i prepuštena snu za koji bih želio da je vječan. Kad sam je odveo iz hladne zemlje austrijskog cara bila je tek djevojče u cvatu. Plemenita i bogata zlatokosa djevojka koja još nije upoznala ljubav. Bila su samo čavrljanja, mislio sam, ženska čavrljanja. Oženio sam se njome da zadobijem vlast, da osvojim nove zemlje, nove ljude. Život daleko od potrugalskog dvora, očevog dvorca, smrtonosnih poduhvata moje prošlosti. Novi početak, ovoga puta – mira, nakon dugih godina ratovanja. Slučaj me doveo caru Fridriku III, potom Eleonori Portugalskoj koja mu je dana za ženu. Bio sam vitez umoran od borbi i ubijanja, prekomjerno umoran da pograbim mač da ga omastim krvlju. Dugo putovanje preko kontinenta udaljit će me od bojnoga polja, od smrtnoga straha, od mirisa krvi: trebao sam se samo založiti za sigurnost princeze Eleonore, osim što sam se pobrinuo za ljupke dvorske dame koje su mi nudile svoje draži. Naprotiv, putovanje mi se otkrilo važnijim, složenijim u svom nedokučivom planu. Odvelo me k mojoj sudbini, u Štajersku, gdje je jantarna boja mog lica i slava mojih podviga uvjerila moćnu obitelj Sauran da mi dopusti brak sa Susannom. Ispratio sam je do njezinih istarskih posjeda, do njezinih dvoraca koji su postali moji, među zelene brežuljke Završja i Pazina. U potvrdu grofovskog naziva koji mi je brak priskrbio darovan mi je zlatni kalež s glaziranim medaljonima. Kalež korišten na proslavi našega vjenčanja, u štajerskim šumama, prije zajedničkog života. Pogansko vjenčanje u raskošnom zelenilu dubrave, usred simbola drevnih vjerovanja, mitova i vračanja iz nekog drugog doba. Oh, kakva je krasna dama bila moja mladenka! Vjenčić cvijeća u kosi, zlaćane haljine prekrivale su joj tijelo. Božji sluga ponudio nam je vino iz kaleža pred oltarom, pod hvojama stabala. Poljubila me i postala moja. Odnio sam je u

Gabriella Chmet

svoj krevet, uplašenu i bojažljivu. Jedan jauk da postane žena, jedan jecaj da je dobijem zauvijek. Surovi vitez, nepokolebljiv čovjek od oružja, bahati plemić konačno se smirio u zagrljaju, na koži, u toploti jedne žene pridošle izdaleka koja nikad nije upoznala ljubav. Godinu poslije, u dvorcima ove zemlje, nakon što sam je volio, nakon što me zavoljela, utroba moje mladenke začela je život. Na rukama sam ponio meso moga mesa i krv moje krvi, rukama koje su držale samo sablju, koje su bile krvlju uprljane. Čovjek je anđeo i demon, ratoboran i miroljubiv, životinjski i božanski. Odonda sam izabrao mir, spokoj običnog dvorskog života, tvrdoglavo hineći da se zloduh nije ukorijenio u mom svijetu. Napustio sam oklop, ostavio se štita, mača više nisam upotrijebio. Ali smrt pleše s čovjekom, igra se s njegovom sudbinom, ruga se njegovoj volji, krade mu snove. Uzela je moj san, moju mladenku, prije mnogo godina. Nije poslušala molitvu koju sam joj uputio, da uzme mene umjesto nje. Ostavila me ovdje, među ovim zidinama, s vlašću nad ljudima i stvarima za kojom sam toliko žudio. Sada sam starac, umorni su moji udovi, izmoždene moždane. Postojano sam pokušavao udaljiti zlo, tražio mir. U ovom mračnom vremenu ratova i osvajanja, u stoljeću grozota i izopačenosti, uzaludna je nada čovjeka koji traga za spokojem. A ja sam samo čovjek, samo grešnik. Noći su obavijene užasnim snovima; vidim kako se krv cijedi niz dvorac, smrt vijuga uličicama gradića. Što će biti sa stanovnicima Završja kad Osmanlije stignu ovamo? Što će se dogoditi sa selima i crkvama? Krv zove krv, smrt zove smrt. Bog Maura prema meni vodi svoje zemaljske vojske da me unište, da me kazne. Ne mogu se oduprijeti anđelima zla, ne mogu se suprotstaviti zloduhu koji stanuje u ljudskim srcima. Sveti Fabijan i Sebastijan, zaštitnici viteškog reda kojemu sam služio, bdjet će nad oltarom Blažene Djevice, gdje će počivati moje kosti kad zbivanja s ovog svijeta neće remetiti moj vječni spokoj, kad će sumnje nestati, a s njima svi jadi i grizodušja. A zlatni pehar s glaziranim medaljonima bit će čuvan i zaštićen, izbjeći će pljačkašima, da se opet pojavi tek kada mir bude ponovno svijetlio svijetom, tko zna gdje i tko zna kad. Vatra je utrnuta, hladno je u dvorani dvorca. Umornom tijelu treba sna i topline. Prije nego što se prepustim zaboravu sna, prije nego što propadnem u limb osjetila, prije nego što mnome zagospodari tmina, ne mogu ovo izmučeno i staro tijelo spriječiti da još jednom poželi Susannu. U ovom zemaljskom, uzaludnom i neprijateljskom životu, u paklu grešaka i pokajanja, nejednakosti i pakosti, samo je ljubav dostojna preživljavanja. Od svih lica koja sam vidio, muških, ženskih i dječjih, cijeloga života, samo lice moje ljubavi obraz je koji želim vidjeti kad me Gospodin pozove k sebi, kad se duh moj sjedini s njezinim, u vijeke vjekova.

Književna Rijeka / PROZA

*** Gabriella Chmet rođena je u Istri 1973. godine. Privučena zavičajnim i povijesnim temama, objavila je 2007. roman Libera. Una storia istriana (MgsPress; Trst). Uslijedile su prekogranične pripovijesti objavljene u Hrvatskoj, kratki roman Dove danzavano le streghe (ANVGD; Udine, 2010.), sudjelovanje u antologiji suvremenih spisateljica Racconti triestini (Arbor Librorum; Trst, 2011.) i Focolare Mitteleuropeo (Bianca & Volta; Udine, 2012.). Interes za kazalište i fotografiju ponukao ju je da na scenu tršćanskog kazališta ACTIS 2011. godine postavi svoj tekst Il Cavaliere, a u San Vito al Tagliamento predstavi se izložbom fotografija Interno Istria. The hidden side.

Milko Valent

MILKO VALENT

Monstrumi iz Maksimira

(triptih poslastica iz susjedstva) Moja mirna, romantična ulica

očeo sam se najednom tresti. Opet mi se vrti u glavi. I ruke mi se tresu, upaljač mi podrhtava, a plamen neuhvatljivo leluja. Nema vjetra, a jedva sam zapalio cigaretu. Grčevito držim cigaretu s dvije drhtave ruke i prinosim je ustima. Pušim žudno. Ruke i dalje drhte. Trese mi se cijelo tijelo. Vidim razbacane naranče i krvavo Tinino lice s modricom. Vidim lice koje sam ja raskrvario. Naslonio sam se na željeznu ogradu svoje kuće u mirnoj ulici. Nemoć i neka nova, sve veća brzina u glavi. Nikad nisam osjetio nemoć i želju za brzinom u isto vrijeme. Potrebna mi je brzina, tako barem osjećam, ali isto tako osjećam da i brzinu, kao i sve na ovome svijetu, treba nekako steći, na neki način zaslužiti. Otkad sam napustio Tinu i pogubno stanje prljave ukočenosti u strahovitom neredu na Marulićevu trgu, to neizdrživo stanje nepomičnosti u kaosu zajedničkog prljavog kućanstva, pojavila se nejasna želja za brzinom i ona je u meni sve veća, želja za brzinom je sve brža. Brzina je sve brža. Moja lijepa ulica. To je mirna, tiha ulica s drvoredom akacije na jednoj strani ulice, druga strana je bez drvoreda. Sunčano, pospano, mirno nedjeljno poslijepodne u mojoj mirnoj, romantičnoj ulici. Mirna ulica, doista mirna, ali u kojoj se ipak jednom dogodio težak zločin, dvostruko čedomorstvo i niz silovanja. To se sve zbilo kad sam išao u gimnaziju, a otkrilo tek osam godina kasnije, otprilike baš kad sam prekinuo studij i zaposlio se na radiju. Muž i žena, prvi susjedi moje prijateljice Ive Rabus, mirni, pristojni ljudi i dobri susjedi s kojima bih se uvijek ljubazno pozdravio kad bismo se mimoišli u kvartu, u razmaku od dvije godine zajedno su ubili dvoje novorođene djece. Jedno dijete zakopali su u vrtu iza kuće, a drugo u podrumu. Majka je djecu rodila u kući, ne u bolnici, ali to nitko nije znao. Cijelo susjedstvo mjesecima nije došlo k sebi, tako ih se dojmilo zakopavanje tek rođene i još žive djece. A najviše su bili zbunjeni činjenicom da se to otkrilo tek nakon osam godina. Iva Rabus mi je uzbuđenim glasom pričala o detaljima zločina i o reakcijama susjeda. Emil je također nešto natuknuo o tom slučaju, jednom od najbrutalnijih slučajeva čedomorstva u Hrvatskoj, a o njemu sam puno čitao u novinama i slušao na

Književna Rijeka / PROZA

radiju. Na televiziji, u emisiji posvećenoj obiteljskom nasilju, govorilo se također o tom zločinu. Suradnica emisije svoju je reportažu nazvala Monstrumi iz Maksimira. (Na ovom mjestu zbog čovjekoljublja, socijalne osjetljivosti i pristojnosti – tako sam odgojen – prešućujem imena tih strašnih ljudi.) U emisiji su pokazali i fotografije zločinaca, naših mirnih, ljubaznih susjeda. Naravno, supružnici su svršili u zatvoru (zanimljiv je taj hrvatski izraz: svršiti u zatvoru!), otac u Lepoglavi. Otac je, inače Emilov vršnjak, dobio veću kaznu od majke (on jednaest godina, majka osam), jer je u tom istom periodu osim dva ubojstva počinio i rodoskvrnuće silovavši svoju četrnaestogodišnju kćer, prije toga joj prijeteći bombom i električnim kabelom. – Eh, silovao?! Ma nemoj mi reći! – govorio je susjed Kalinić – Pa ta mala kurvica sa svojim velikim sisama broj pet zavela je pola kvarta, pa i mog sina, a i meni se upucavala u dućanu. Da je se riješim, kupio sam joj dva sladoleda na štapiću. Jednog je odmah razmotala i počela ga bestidno grickati i lizati gledajući me ravno u oči, znate, onako zavodnički. Puno fala na slatkaču, gospon Kalinić. Ja jako volim Snjeguljicu, zavodnički tiho je rekla, zamislite, oblizujući usne zamrljane Snjeguljicom – ponavljao je ogorčeno susjed Kalinić svakome koga bi sreo u kvartu. Susjed Kalinić je također zajedljivo dodao da bi mala rado tati dala, ma, sto posto, bez ikakve bombe i bez električnog kabela, jer je ta cura rođena radodajka. Isto tako, otkrilo se da je otac – osim jedre, požudne kćeri – onako usput zlostavljao i maloljetnice koje mu nisu u rodu. Ono što je najviše zgrozilo susjede, pa čak i mene i Emila, jest činjenica da su takvo čudovišno zločinačko djelo počinili dobri, mirni susjedi, ljudi s čijih je lica sjajila ljubaznost, mirnoća i poštenje. (Naši manje suptilni susjedi, pretpostavljam, sigurno su se naslađivali zamišljajući uzbudljive scene susjedovih pedofilijskih avantura.) Emil je rekao da ga ubojica susjed, njegov vršnjak, po izgledu neodoljivo podsjeća na sveca, a pomalo i na konkretnog sveca, na sv. Antuna Padovanskog čiju je sliku vidio u Padovi. Moja je mašta nehotice, možda potaknuta i pretjeranim čitanjem knjiga, uobličavala najčešće ovu sliku: taj bračni par mirnih susjeda pod okriljem noći u stražnjem vrtu kopa štihačama rupu u zemlji i u nju zakopava tek prije jedan sat rođenu bebu, koju je prije odlaska u vrt otac onesvijestio brutalnim udarcem da ih slučajno beba ne bi odala plačem ili vrištanjem. Toj slici pridružuje se scena brižljivog pokrivanja tjelešca zemljom i poravnjanja zemlje nakon zakapanja te metodičnog stavljanja busenova trave zbog kamufliranja. Zatim ih vidim kako mirno, kao da se ništa nije dogodilo, odlaze u kuću, odahnuvši od olakšanja nakon uspješno obavljena posla, sjedaju oznojeni za kuhinjski stol i neopranih ruku pale cigarete te piju rakiju (otkrilo se da su oboje alkoholičari), a kad se opiju odlaze u krevet bez grižnje savjesti i nastavljaju dalje praviti djecu.

Milko Valent

Nakon tog slučaja moja ulica je opet bila mirna, ako ne računam vikende odnosno urlikanje navijača s Dinamova stadiona, kao i njihove tučnjave, katkada krvave, nakon svake nogometne utakmice. Ti sukobi, koji s nogometom malo imaju veze, najviše se zbivaju između Bad Blue Boysa – navijača Dinama i Torcide – navijača Hajduka. Može se slobodno reći da je moja ulica, iako uglavnom mirna i pitoma, smještena u vrlo uzbudljivom kvartu.

Program pravog i istinskog umjetnika Ništa od spavanja. Putna groznica je u punom jeku. Ustao sam i skinuo svoju omiljenu dječju pidžamu na kojoj u mraku svjetlucaju slon i miš zaposleni u nekom cirkusu. Upalio sam svjetlo, napravio nekoliko nesigurnih koraka i zatim grozničavo kružio po sobi motreći već spremljenu prtljagu. Obuzela me još jača putna groznica. Toliko jaka da sam u manijakalnoj izvedbi tjelovježbe, misleći da ću se tako barem malo smiriti, umjesto uobičajenih trideset napravio pedeset i pet sklekova. Ne, nisam se smirio, već sam se samo jako uspuhao. Brijanje, tuširanje, odijevanje. Brzina sve veća. Stavio sam ohlađen laptop u ruksak, a u džepove mobitel, novčanik, putovnicu, putne karte, cigarete i upaljač, sve. Bio sam potpuno spreman za put. Pogledao sam na sat. Tek je tri, a vrijeme ustajanja predviđeno je za pola četiri ujutro. Kako ću izdržati još pola sata? Moram nekako prekratiti vrijeme. Ne, ne smijem sad probuditi Emila. On, iako je umjetnik, jako voli točnost. Sve što je povezano s njim mora se odvijati u točno određenom vremenu; sve se mora zbivati takoreći u minutu. ma, što kažem, takoreći u sekundu. Dodatnu draž te bizarane situacije s mojim ocem podcrtava činjenica da je Emil jedini umjetnik u susjedstvu. Emil smatra i tvrdi da svaki pravi – dakle, istinski – umjetnik mora činovničkom točnošću napraviti dnevni raspored rada, jer samo ako to učini može se nadati da će možda napraviti nešto doista vrijedno, veliko i trajno. Emil kaže da je u naše doba odzvonilo predrasudi o umjetniku kao o nekom zapuštenom, razbarušenom, neodgovornom, hirovitom tipu koji čeka inspiraciju danima, mjesecima, ponekad i godinama, a za to vrijeme, dok čeka taj nepouzdan nebeski dar, on živi neuredno, spava do podne, katkad i duže, pije, tulumari, drogira se, druži se s gubitnicima, alkoholičarima, kurvama i duševnim bolesnicima i toliko je promiskuitetan da se njegova jadna, konzervativna majka podložna tradiciji, koja ga nije tako odgajala, mora crvenjeti pred susjedima i pred poznanicima u dućanu kad kupuje životne namirnice. S tim u vezi dojmljiva je Emilova opsežna definicija pravog umjetnika sastavljena od jedanaest točaka. Nju je i meni i Vandi naglas ponovio nekoliko

Književna Rijeka / PROZA

puta, a zapisao ju je i u datoteku Umjetnik, isprintao je na A4 papir i nalijepio na tvrdi karton koji je objesio u kuhinji iznad štednjaka kao svakodnevni podsjetnik na vlastiti umjetnički credo prilikom kuhanja jutarnje kave ili nescaféa. (Prije toga dao je tekst definicije Vandi da ga lektorira, no osim nekoliko tipfelera i tri pravopisne pogreške sve je bilo u redu.) Budući da Emil svaku svoju akciju ili rad pretvara u umjetničko djelo, ta definicija dobila je, dakako, status konceptualnog umjetničkog djela te u skladu s tim i naziv (Recept Ili-Ili). Kao i ostala Emilova djela Recept Ili-Ili uveden je u Katalog umjetničkih djela Emila Globana pod brojem 6660. (Kad se pročulo u Zagrebu da je Emil opet napravio intrigantno umjetničko djelo, nekoliko obožavatelja Emilove umjetnosti te kolega, galerista i kolekcionara pohitalo je na Željezničku koloniju te htjelo otkupiti Recept Ili-Ili, ali je Emil to odlučno odbio kao i u slučaju umjetničkog djela Popis kućanskih poslova i upute o najboljim načinima obavljanja tih poslova te opće i posebne upute o osobnoj i radnoj higijeni pri njihovu obavljanju.) Evo te definicije umjetnika iz Recepta Ili-Ili koju Vanda, iako je iznimno cijeni, smatra suviše isključivom, prestrogom, a ja je doživljavam kao definiciju suvremenog umjetnika s implicitnim programom odnosno pozivom na renesansu individualizma prožetog novim romantizmom, koji bi eventualno mogao spasiti umjetnost od umiranja, što unatoč čvrstoći Emilove definicije, po mojem skromnom novinarskom mišljenju, ipak nije moguće očekivati usred očitih procesa sve pristunijeg kulta banalnosti u kojemu živimo. Prvo. Pravi – dakle, istinski – umjetnik (kao, uostalom, i filozof) jest onaj čovjek koji nije nigdje redovito, to jest trajno zaposlen (što često znači do umirovljenja), i to od dana kad je odlučio postati umjetnik pa sve do smrti ili do odluke da prestaje biti umjetnik. Takav kreativan čovjek nikad nema stalan posao, jer je on zaposlen isključivo u svojoj radionici (svojevrsnom umjetničkom laboratoriju) kao slobodan umjetnik, slobodan od svih obveza osim jedne jedine: one da stvara umjetnička djela. Ova prva točka definicije pravog – dakle, istinskog – umjetnika jest ujedno treći temeljni uvjet (uz talent i strasno nagnuće umjetničkom stvaranju) da bi netko uopće mogao biti takav umjetnik, jer podrazumijeva se da se onaj tko je redovito zaposlen ne može u potpunosti posvetiti umjetnosti. To jednostavno znači da se pravi umjetnik svakodnevno i cijelo vrijeme u budnom stanju, katkad i u snu, bavi upravo onim što je njegovo zvanje. Uzorni primjeri pravog i istinskog umjetnika su Vincent van Gogh (od trenutka kad je odlučio postati umjetnik), Pablo Picasso i Salvador Dalí. Od suvremenih umjetnika takvi smo, primjerice, britanski skulptor Anish Kapoor (moj nekoliko godina mlađi kolega) i ja. Iako je Anish suviše medijski eksponiran, ipak je pravi i istinski umjetnik.

Milko Valent

Drugo. Pravi – dakle, istinski – umjetnik bavljenje umjetnošću smatra zvanjem, a ne tek pukom profesijom, pozivom ili pak zanimanjem, što je u skladu s prvom točkom definicije pravog umjetnika. Zvanje umjetnika je bitnim dijelom nagon, to jest neprekidna strast odnosno strasno nagnuće za pravljenjem umjetničkih djela, što je već spomenuti drugi uvjet bez kojega pravog umjetnika i prave umjetnosti nema, a profesija, poziv ili zanimanje ne mora nužno biti obilježeno strašću, što najčešće i nije. Treće. Pravi – dakle, istinski – umjetnik nije član nijedne političke stranke, jer on jednostavno nema ni trenutka vremena za dnevne političke aktivnosti, budući da je potpuno posvećen umjetnosti. Jedino članstvo koje on, eventualno, prihvaća jest članstvo u strukovnoj udruzi; u mom slučaju to je članstvo u Udruženju likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Četvrto. Pravi – dakle, istinski – umjetnik nikad ne glasa na izborima; on koristi to svoje demokratsko pravo bez ikakve grižnje savjesti. Naravno, to ne znači da je takav umjetnik apolitičan, nipošto, jer i kad bi to htio, to ipak ne bi mogao biti zbog toga što je i pravi umjetnik političko biće. Osim toga, odbijanje glasanja proizlazi iz političkog stava. Razlozi apsitnencije od glasanja su različiti; oni ovise o karakteru i stavu umjetnika prema politici. Demokratsko je pravo istinskog umjetnika da otkrije ili ne otkrije svoj razlog. Moj razlog je transparentan i odavno poznat umjetničkoj te kulturnoj javnosti. Ja apstiniram od glasanja zbog toga što sam radikalni anarhistički pacifist. Kao takav, u postojećem svijetu nemam za koga glasati. U tome nema ničeg čudnog, jer svaki pravi – dakle, istinski – umjetnik od sredine 19. stoljeća pa do danas ima ekstremna politička stajališta koja mu ne dopuštaju glasanje. Peto. Pravi – dakle, istinski – umjetnik nije član nijednog uredništva, primjerice, nekog likovnog časopisa. Isto tako, pravi umjetnik nije član nijedne komisije, žirija, povjerenstva ili bilo kojega tijela koje o nečemu odlučje. Pravi umjetnik donosi odluke koje se odnose samo na njegov umjetnički rad i život. On je, eventualno, samo član svog strukovnog udruženja (vidi Treće!) i svoje umjetničke radionice u kojoj je jedini član. Možemo ga nazvati Jedini u smislu sadržaja Stirnerova djela Jedini i njegovo vlasništvo. Šesto. Pravi – dakle, istinski – umjetnik nikad ne obavlja neku od brojnih javnih funkcija (kustos, direktor, selektor, ravnatelj, itd.), jer on za te poslove jednostavno nema vremena zbog toga što je u potpunosti posvećen umjetnosti. Te funkcije on rado i bez imalo zavisti prepušta svojim umjetnički drugorazrednim kolegicama i kolegama. Sedmo. Pravi – dakle, istinski – umjetnik svakog dana napravi dnevni raspored umjetničkog rada činovničkom točnošću, jer samo ako tako postupi može se s pravom nadati da će možda napraviti nešto doista vrijedno,

Književna Rijeka / PROZA

veliko i trajno. Osmo. Pravi – dakle, istinski – umjetnik nikad ne piše kolumne u novinama, časopisima ili na internetskim portalima (recimo, kolumne o izložbama), jer pisanje kolumni nije umjetnička djelatnost, kao ni pisanje recenzija ili kataloga za izložbe. Istinski umjetnik ne bavi se stvarima koje nisu kreativne naravi. Deveto. Pravi – dakle, istinski – umjetnik vedro prihvaća sve pohvale, pozitivne kritike, priznanja i nagrade, no prihvaća ih bez jakih emocija. Dok je još mlad ili u ranoj srednjoj dobi negativne kritike i pokude prima opušteno, ali i s pažnjom – u svrhu ispravljanja pogrešaka koje je, možda, u svom umjetničkom djelu napravio, a kao umjetnik u zreloj dobi prima ih ravnodušno, dakle bez emocija, osobito bez negativnih emocija koje su kontraproduktivne i za zdravlje i za umjetnički rad, pa tako i za umjetnost u cjelini. Deseto. Pravi – dakle, istinski – umjetnik rijetko kad daje intervjue; dovoljno je jedan godišnje. Iako rijetko, to čini jer je odgovoran prema umjetničkoj i kulturnoj javnosti, dakle stoga jer je javna osoba čija su djela u svojoj suštini opće dobro. Ipak, najčešće izbjegava pretjeranu medijsku prisutnost, to jest svodi je na neophodno potreban minimum koliko god je to u njegovoj moći. Jedanaesto. Pravi – dakle, istinski – umjetnik zbog nužnog očuvanja psihičkog i umjetničkog integriteta mora razviti golemu taštinu (veću čak i od one Salvadora Dalíja) koju, upravo zbog golemosti, nitko ne primjećuje. Ta taština je toliko golema da je s vremenom čak ni umjetnik više ne primjećuje. Pritom treba napomenuti da je uvjet postizanja inače uvijek društveno poželjne umjetnikove skromnosti upravo njegova golema taština koja se, zbog svoje golemosti, ne može uočiti. Zanimljiva definicija u jedanaest točaka. Drago mi je što Emil ne govori o svojoj poetici i ne daje nijednu uputu o tome kako umjetnik mora proizvoditi umjetnička djela; u njegovoj definiciji navedeni su samo uvjeti koje čovjek mora ispuniti da bi uopće mogao biti istinski umjetnik. Kad sam pitao Emila što znači ono ili-ili u Receptu Ili-Ili, rekao je da pokušam vlastitim snagama proniknuti u značenje tog izraza. Eh, moj tata-pedagog! Moram pričekati još pola sata i sići u kuhinju. Jedva čekam da Emil i ja krenemo na aerodrom. Zapravo, jedva čekam da avion za Split uzleti. Hoću li s ovim drhtavim rukama uopće moći doručkovati? Odem na terasu i gledam vedro noćno nebo. Zvijezde trepere suzdržano, nekomunikativno, zauvijek će mi ostati nepoznate. Osjećam se nemoralno. Sretan sam. Veseo sam kao svinja, kao debeli prasac zagnjuren u gusti napoj. Taj napoj je moja sloboda. Ovo je moj dan, dan kada ću napraviti

Milko Valent

prvu pravu reportažu za moj radio. Blaga je proljetna noć. Težak, slatkast miris jorgovana. Ne čujem cvrkut ptica. One se počinju glasati prije svitanja, između četiri i pet ujutro. Svijet je neobjašnjiv.

Anja Škreb više nije Lolita Kuće u mojoj ulici izgledale su normalno, svakodnevno i stvarno. Gledao sam ih s ljubavlju. Iz kuće obitelji Kalinić dopirali su zvuci žestoke svađe, zapravo – urlici. Usporio sam korak, zastao i, tobože bez uspjeha, pokušavao kresnuti upaljač da bih zapalio cigaretu. To sam činio zbog toga da nešto od svađe razaberem. Volim slušati svađe susjeda, iako mi kućni odgoj to zabranjuje. U svađi padaju maske, što je uvijek uzbudljivo slušati ili promatrati. U teatru života svađa je dragocjenost, jer ljudi na trenutak pokazuju svoje pravo, osnovno lice. Može se reći da ljudi u svađi otkrivaju svoju temeljnu narav. Život se za vrijeme svađe zgušnjava u dramatskoj napetosti koju najčešće dodatno pojačavaju i sočne psovke. U trenutnoj svađi u obitelji Kalinić riječ je o tome na kome je danas red da iznese smeće. Muž psuje ženu koristeći riječi kurvo stara i kaže da je on jučer iznio smeće, a da je danas red na njoj. Žena također psuje muža koristeći izraze obična pijanduro i stari prasac, govoreći da je upravo obratno, jer da je ona jučer iznijela to prokleto smeće. Budući da je riječ o svakodnevnoj sitnici, ne da mi se više slušati. Tema svađe je dosadna. Da je, recimo, riječ o obiteljskom nasljedstvu, incestu ili o preljubu sigurno bih još imao problema s upaljačem. Zapalio sam cigaretu i krenuo laka koraka prema svojoj kući. Pred vratima kuće vidio sam neku lijepu djevojčicu koja je, smijući se veselo, hodala prema meni. – Bok, Marko. Kak’ si? Joj, nisam te tak’ dugo vidjela! Kad ćemo opet malo igrati badminton, ha? – rekla je mala ljepotica smijući se vragolasto i zastala. Prepoznao sam je tek nakon nekoliko trenutaka. – Bok. Ma, jesi li to ti, Anja?! – upitao sam čudeći se jer je u sedam godina prilično porasla, ali privlačnost njezina lica, očiju i gustih trepavica je ista, zapravo ljepša. Koža na licu, vratu i rukama joj je dvaput brušena svila proizvedena na nebu. Oh, Anja, pokreni se, otiđi odmah, poštedi me! Anja je kći našeg prvog susjeda, gospodina Škreba. Računao sam. Nije me bilo sedam godina. Dobro, povremeno sam dolazio na Željezničku koloniju, najmanje pet puta godišnje, ali se ne sjećam da sam vidio Anju. Sad već sigurno ima oko trinaest godina. Sjećam se da me uvijek nešto zapitkivala o raznim sportovima. Neko vrijeme sam je učio igrati badminton. Imala je tad oko šest godina. – Nego tko! Ja sam Anja Škreb, tvoja prva susjeda. Hvala bogu da si

Književna Rijeka / PROZA

me prepoznao – rekla je radosno i rukom zabacila nemirnu kovrčavu kosu. – A u koji razred ideš? – U šesti. Na jesen u sedmi. Jučer sam se malo zaljubila u jednog dečka iz razreda pa sam vesela. Ali vesela sam i zato kaj te vidim. Joj, Marko, imaš li još onaj reket koji sam ti potrgala ko klinka? – upitala me klinka. – Možda je u garaži, ne znam. Ako ga pronađem, onda ćemo ga popraviti. Vidimo se, Anja – rekao sam vadeći ključ od ulaznih vrata. Ruke su mi blago podrhtavale. Uvijek sam jako volio djevojčice. U dječjem vrtiću sam s djevojčicama igrao ping-pong, a ne s dječacima. – Super, Marko, vidimo se! Joj, da znaš samo kak’ se veselim badmintonu s tobom! Aj’, bok! – uskliknula je Anja. Odlazeći je uzvikivala: La, la, la, la, ulala!. Nelagodno sam se trgnuo, jer tu riječ, ulala, izgovara i Tina kad je vesela. Hej, Marko, zaboravi Tinu! Kako djeca brzo rastu, čudo jedno, pomislio sam gledajući djevojčicu koja je zaigrano hodala, njišući bokovima, prema Kollerovoj ulici. Vrlo uske traperice ocrtavale su tijelo u brzom cvatu. Bože, kako je samo lijepa! Ona je maksimirski monstrum od ljepote, zasad monstrumić. Najednom mi je postalo vruće, zadrhtao sam. Čini mi se da sam, kad se razmakla njezina jakna, vidio male naglo pupajuće grudi. Sačuvaj me, o, Stvoritelju, od grijeha koji vodi ravno u zatvor! Za godinu dana Anja će već biti zrela djevojka. Ništa od badmintona, draga moja Anja, draga susjedo! Zaboravi popravljanje reketa! Još bi mi samo trebalo da se zaljubim u malu ljepoticu prije polaska na put! Ipak, susret s Anjom još će dugo lebdjeti u mojim mislima.

Elfrida Matuč Mahulja

ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Smrt je baby blue / živ sam, i te kako! Sreća

oličina i sastav onoga što nas čini sretnima smanjuje se i raste zajedno s našom životnom amplitudom. Tako nas vrlo različite stvari čine sretnima dok smo još djeca, kad smo mladi i kad lagano krenemo silaznom putanjom u treću životnu dob. Zanimljivo je da nas upravo dok smo mladi, dakle – onda kad smo u naponu snage i stvaralačke moći, sretnima čine gomile bespotrebne kramarije i, zapravo, najbezvrjednije stvari u životu. Ironija je čovjekove sudbine da on toga uopće nije svjestan – dok se ne onesvijesti ili pak osvijesti. Mislim da je osvijestiti se puno bolnije, ali i dugotrajnije. Nisam dobro prihvatila činjenicu da u meni raste još jedan život. Ta još uvijek imam bebu koja zahtijeva svu moju pažnju i nježnost, a već očekujem još jedno malo, nejako ljudsko biće koje će me potpuno okupirati!, mislila sam. Šutjela sam i grizla se poput bijesna psa, zamjerajući si glupost, nepažnju. Nikome nisam rekla da sam trudna. Pet mjeseci šutnje. Za objavu je trebalo skupiti hrabrosti. Supruga sam okrivljavala jednako žestoko koliko i sebe. Znala sam biti krajnje neugodna i zajedljiva te nam upropastiti ručak svojim optužbama. Znam, bračni se partneri vrlo često najžešće svađaju upravo za stolom. Kakva ludost! I kakva bespotrebnost! Djetetu sam se stalno ispričavala kroz poljupce i suze, kad me nitko nije vidio. Iako je bio sasvim mali, pred Matijom sam osjećala najveću krivnju. Osobito dok bismo se mazili na krevetu i kad bi zaspao s ručicom na mom obrazu. Kad se moje stanje napokon počelo vidjeti, morala sam obznaniti novost, a tada su se i stvari nekako posložile. Uvijek ću tvrditi da se majka priroda baš za sve pobrine. Recimo da je atmosfera u kući postajala svjetlija i naklonjenija malenom stvorenju koje se spremalo pridružiti se obitelji. Napetost je popuštala, no radi te se činjenice nisam voljela više. Ne moram niti govoriti kako sam i likom sama sebi bila nepodnošljiva. Tek sam se bila riješila trbuha i prevelikih grudi, a oni su opet tu. Opet sam teška. Valjda, kad se u glavi donekle pomiriš sa situacijom na čiji razvoj ne možeš utjecati, kreneš s optužbama na račun onoga što vidiš: svog tijela – dokaz da do prave pomirdbe još uvijek nije došlo.

Književna Rijeka / PROZA

izbijanja zubića, trčanja na hitnu... O, Bože, zar me sve to opet čeka, a ja sam tako umorna!?? Kakva sam ja to majka koja je zanemarila činjenicu da ima sasvim malo dijete i prepustila se trenutku slabosti i glupog nagona!? Nikakva! I zato ću sada ispaštati... kažnjavala sam samu sebe prekrasnim mislima za doček novog života, zar ne? No to je tako. Čini mi se da svijet i najuža okolina vrlo površno doživljavaju trudnice, a i one same sebe doživljavaju površno. Zapravo, potpuno pogrešno, ne razmišljajući ni najmanje o tome što se događa u glavama tih dana, rezultati čega su često i krajnje tragični, a tada žene naiđu na sveopći linč i osudu; makar su, zapravo, čitavo vrijeme bile tu sa svim simptomima i nagovještajima nesreće, međutim nitko u njima nije vidio ništa drugo osim trudnice. A to je pak divno! I tako pohvalno! I jest, u najvećem broju slučajeva, ali... Na žalost, uvijek postoji i ono ali. Za sva ali koja se ipak ponekad omaknu na raznim poljima života, nikad nismo spremni. Evidentno. Uglavnom, svidjelo se to nama ili ne; bili mi spremni ili ne, ono što se ima dogoditi, dogodit će se. *** Sjećam se, bila je vedra noć prepuna zvijezda nad Kvarnerom. Meni je još kod kuće pukao vodenjak, ali sam ti rekla da se ne moraš žuriti i da imamo dovoljno vremena. Sami na cesti, u gluho doba noći, vozili smo se u staroj stanzi poput turista na panoramskoj vožnji. Čak je i Bakar sa svojim – sada već povijesnim – dimnjakom izgledao romantično. Stigavši pred bolnicu, zamolila sam te da sjedimo u automobilu još malo. Sjećaš li se, rekla sam ti: – A kao da sam jučer izišla odavde! Kasnije, prekrasnog i sunčanog, ranog listopadskog jutra istoga dana, točno u deset sati i deset minuta, rodila sam svoje drugo dijete. Svog drugog sina. – Kako će se beba zvati? – Filip! – rekoh bez razmišljanja. Mali, tamnoputi, smežurani i jako glasni Filip, prestao je plakati istog trena kad ga je babica položila na moje grudi, a ja sam ga od tog trena bezuvjetno obožavala. I koliki god broj žena svoje porođaje opisuje kao iskustvo kojega se baš i ne žele sjećati – ponajprije zbog bola, a potom i zbog odnosa medicinskog osoblja prema rodiljama – ja tu zaista ne mogu niti smijem reći ijednu neprikladnu riječ. Porođaj mi je ostao u uspomeni kao neponovljiv događaj. Kao nešto što je vrhunac života svake žene. Sjećam se viceva na račun šivanja i smiješne prilike doktora kojeg sam samo povremeno mogla vidjeti između koljena. Sjećam se golemog olakšanja, mira, spokoja... Sjećam se – sreće! Razlika između moja dva poroda bila je ogromna. Prvo sam dijete rodila uz epiduralnu analgeziju. Nemam pojma kako je uopće do toga došlo;

Elfrida Matuč Mahulja

valjda su vršili neku analizu upravo tog dana. Simpatična je doktorica išla od rodilje do rodilje i pitala jesmo li za epiduralnu. Nisam imala pojma što je to epiduralna, ali bila sam preplašena silinom trudova i pristala sam. Upravo radi epiduralne analgezije doživljaj poroda nije bio potpun. Nisam osjećala tijelo od trbuha nadolje, nisam vladala njime, nisam znala tiskam li ili ne... Katastrofa! Kad sam, napokon, rodila Matiju bila sam sretna, ali ošamućena i jedva sam se sjetila kako sam naumila nazvati dijete. Osim toga, izostanak porođajnog bola višestruko vam bude naplaćen kasnije... sve su mame imale svoje bebe pokraj sebe, izuzev mene; ja sam jaukala čitavu paklenu noć i nisam smjela, ni za živu glavu, sama ustati iz kreveta. Tad sam odlučila da više nikad ne bih pristala ni na kakvu vrstu anestezije pri porođaju. Matija, moj prvorođeni sin, bio je velika beba, zahtjevna već u rodilištu; sve žene u sobi imale su s njim posla. Meni je mlijeko kasnilo pa ga je na dojenje uzimala žena do mene. On je vrištao od gladi ili tko će ga znati zbog čega, a ona je pjevala što je glasnije mogla: Va Permani ću poć’, Esteru molit’, da još mi da pijače, aš ću njoj sve razbit’... i ostale pjesme s tadašnje Ča-val top-liste. Nismo znale bismo li se smijale ili plakale, a svaka žena zna kako je lako zaplakati u tom razdoblju – razdoblju baby blue(s) a. Kući sam se s bebom vratila nakon pet dana, jedva se krećući, sva puna modrica od igala i blijeda kao kreč. Za razliku od matije, moj drugorođeni sin Filip na svijet je došao puno lakše, sasvim prirodnim porođajem i puno manji. S njime je sve bilo odmah lako. Uz prva hranjenja jedino čime sam se bavila bilo je divljenje malenom stvorenju i čekanju tate da dođe u posjet. Dočekala bih ga ponosno, s osmijehom i s bebom u naručju. I on je bio sretan. Pričao bi mi svaki put što se događa kod kuće i – naravno – što radi Matija te kako se nosi s činjenicom da nisam kod kuće. Pita li za mene, plače li, je li sve u redu... Ma, znate već što sve mame zanima.

Sudbina Sudbina je ono o čemu u životu volimo razmišljati kao o nečemu upravljivom, kao o nečemu na što možemo utjecati, što možemo usmjeravati. O tome ćete moći čitati na puno mjesta i to će vam, s vrlo važnim tonom glasa, tvrditi ljudi koje držite izuzetno pametnima, inteligentnima i uvaženima. Poučena vlastitim životnim iskustvom, tvrdim da vlastitu sudbinu ni na koji način ne možemo ni krojiti niti prekrajati. Možemo se zavaravati do beskonačnosti i možemo se igrati u okvirima danim nam na raspolaganje za manevarski prostor, no ishod će uvijek biti isti. I kako to obično u životu biva – sve naše bojazni, sve naše strepnje, strahovi i zamjeranja samima sebi

Književna Rijeka / PROZA

pokažu se bespredmetnim. ili u početku barem tako izgleda. Filip je od mene konačno napravio pravu mamu. Smirenu, lišenu nervoze i napetosti – kakva sam s prvim djetetom čitavo vrijeme bila, isključivo zbog neiskustva i straha. Sad sam bila vješta. Znala sam. Nije me hvatala panika radi svake sitnice. Uživala sam u svoje dvoje djece. Filipa sam držala na grudima, on je bio moj mali mišić, a Matija je pio bočicu s glavom u mome krilu. Dugo sam mazila njegove kovrče... – on je pak bio moj mali medo. Kakvo spokojstvo i kakav potpun doživljaj majčinstva! Sâm moj povratak kući iz rodilišta bio je nekako dirljiv. Gotovo filmski. Dan je bio sunčan i topao, lica nasmiješena. Skupina dragih ljudi okupljenih oko košare s novim članom obitelji koji je spokojno spavao. Čestitke i komplimenti na račun mog izgleda i... nekako bojažljivo zagledavanje u košaru s bebom. Nikad neću zaboraviti mamine, gotovo plačne riječi: – Ido, ti kako da si bila na godišnjem, a ne u rodilištu! Eh, znaju mame što je strepnja! Sjećam se i poziva svoje kume (moje najbolje prijateljice i cimerice iz školskih dana) i njezinih riječi: – Zvučiš mi tako zadovoljno i smireno... Zračiš! I sjećam se kako sam joj na to kroz smijeh odgovorila: – Ali ja se zaista tako i osjećam! Sretno, smireno i zadovoljno. Istina, općepoznate i sveprisutne trzavice teško je ili sasvim nemoguće izbjeći. Matija je, na sebi svojstven način, proživljavao šok dolaska svog mlađeg brata kući. Uzeo je bočicu, gledao me tamnim pogledom i par se dana ponašao kao da ne postojim – ignorirao me je. To je boljelo! Strašno je boljelo, iako sam bila svjesna da će dijete na svoj način proživjeti činjenicu da je mama nestala preko noći, dok je ono spavalo. Znala sam da će ga zbuniti to što će se probuditi kraj bake, premda je zaspalo s mamom, kao i to što me neće vidjeti pet dana, vjerojatno dugih poput pet godina...No ubrzo je prošlo to razdoblje njegovog svojevoljnog boravka u kutu s brdom plišanih igračaka oko sebe... Vizije Puno kasnije, u jednoj ću knjizi pročitati tezu o nagovještaju smrti. Radilo se o istraživanju na temu predosjećanja vlastite smrti. Nerijetko možemo čuti svjedočanstva kako je umrli, prije svoje smrti, nagovijestio odnosno rekao ili učinio to-i-to, baš kao da je znao da će umrijeti.Tim se fenomenom bavio i autor knjige koju sam čitala. Prekasno. Odrasli ljudi i mali ljudi koji znaju govoriti, prema toj će knjizi, na neki način, izgovorenim riječima, gestom ili postupcima nagovijestiti svoj odlazak. Taj nagovještaj, zapravo, ima svrhu olakšati okolini da se pomiri s

Elfrida Matuč Mahulja

činjenicom o smrti voljene osobe. Međutim, što ako umrijeti ima sasvim maleno djetešce, koje još ne može ništa reći...? *** Ni sama ne znam koliko sam već dugo s Filipom bila kod kuće, kadli su mi se počele događati, u najmanju ruku, čudne stvari. Povodeći se trendovima i savjetima iz časopisa za novopečene roditelje, ali i potrebom za snom i odmorom ostalih članova obitelji, Filipu smo uredili posebnu sobu: malu, svježu i svijetlu sobicu za koju je sav namještaj, osim dječjeg krevetića i stolića za presvlačenje, napravio njegov tata. Bijelo i zeleno bilo je primjereno, mislili smo, kako god bilo, dobili mi dečkića ili curicu. Za razliku od Matije, koji je bio beba bez ikakvog reda spavanja i hranjenja, koju su stravično mučile kolike (od spomena na koje mi se i danas diže kosa na glavi), svakodnevno, puna četiri mjeseca, Filip je bio potpuno zadovoljno, zahvalno dijete s ritmom, bebica koja je jela i spavala u pravilnim intervalima i ostavljala mi dovoljno vremena za Matiju i mene. S Matijom, do petog mjeseca njegova života, nisam mogla izlaziti poput većine mama u šetnju kolicima. To je bilo neizvedivo; mali je toliko prodorno plakao da kad sam jednom i krenula, vratila sam se izluđena, s njime na jednoj ruci, a drugom gurajući kolica – što i ne izgleda tako loše onome tko ne zna kakva je konfiguracija terena u gradu. Gore-dolje-gore... i tako sto puta. S Filipom smo Matija i ja izlazili često u šetnju, a kad god bi se pružila prilika izlazili bismo u četvero, uz pratnju našeg starog psa. Matija je obožavao voziti brata u kolicima, makar je za taj poduhvat morao ruke podići visoko iznad glave, a mi smo morali pomno pratiti pravac kretanja kolica... Pas je trčkarao oko nas mašući repom, kao da i on osjeća zadovoljstvo male obitelji – vjerojatno to i jest osjećao; ta i sam je bio njezin član. Sve je izgledalo tako idilično... Možda čak i previše za doba u kojemu se događalo. Problemi su počeli jednog dana (zaista ne mogu odrediti kojeg) hvatanjem kvake na vratima dječje sobice. Odjednom: vizija mog ulaska u sobu i krevetića u kojemu leži – mrtvo dijete... Moje dijete! Ulaskom u sobu vizija bi nestajala, a ja bih je odbacivala i milovala Filipa prstom po obraščićima; ili bi već bio budan pa smo se hranili, presvlačili, kupali, mazili, vježbali... S vremenom je i Matija sudjelovao u svemu. Dodavao bi mi pelene, pridržavao ručnike ili bočice... Baš smo bili tim! To sam mu stalno ponavljala, a on je zbog toga bio strašno ponosan. Stranice kalendara s danima listopada otpadale su poput jesenjeg lišća vani i sve se činilo u najboljem redu... osim što je svaki pritisak rukom o kvaku vratiju Filipove sobe ponavljao viziju mog ulaženja u sobu u kojoj u krevetiću nalazim mrtvo dijete...

Književna Rijeka / PROZA

*** Što, dakle, kaže knjiga koju sam čitala prekasno (jesam li?)? Kad se radi o skoroj smrti sasvim malog djeteta koje svoje bližnje ne može pripremiti na svoj odlazak riječju, gestom ili postupkom, zabilježene su vizije majki u kojima one sasvim jasno vide buduće događaje...

Bapske priče Živimo u svijetu koji se strahovito voli pozivati na poznate i znanstveno utvrđene činjenice. Svi smo mi na svijetu samo skup takvih činjenica. Imamo tijelo, mozak, srce koje pumpa i reproduktivne organe... imamo početak i imamo kraj, rok trajanja. Sve ono što nam nije poznato i što se ne temelji na znanstveno dokazanim činjenicama, proglašavamo praznovjerjem ili bapskim pričama; jednom riječju – primitivizmom. I nije nas za osuđivati. Kako bismo, u svome neznanju, uopće i mogli znati što je zapravo, što je stvarnost!? Mi svoja gledišta i svoje stavove ionako razvijamo isključivo pod utjecajima roditelja, škole i učitelja, medija... Osobito medija, i to je ono što razlikuje nas danas i one nekadašnje babe. Davno prošla vremena prenosila su svoje mudrosti koje su bile isključivo rezultati iskustava i doživljaja, s koljena na koljeno, usmenom predajom. Da bi se takve mudrosti primilo, bilo je potrebno pomno slušati.Moderna vremena putem medija plasiraju znanja koja netko moćan želi poturiti i tu više nije potrebno slušati. Mediji, u naše glave, (ne)primjetno usađuju naša znanja i naše stavove o svemu, beskonačnim ponavljanjem riječi, slika, zvukova..., pa ako i ne slušamo baš pažljivo, od onolikog ponavljanja na kraju će se ipak čitava poruka naći negdje u našoj podsvijesti. Novac i mediji su zlo koje je zavladalo svijetom. Zlatno tele i njegovi glasnogovornici koji zaluđuju ljude. Svatko, gotovo svatko tko svijetom hoda kao čovjek zaražen je virusom pomame za novcem iz bilo kojeg razloga, svatko na svojoj duši nosi sjenu i to nema baš nikakve veze s religijom i vjerovanjem, ali uvelike ima s duhovnošću. Babe iz primitivnog svijeta imale su duše neokaljane u tom smislu i vjerojatno su češće svjedočile susretima i događajima s one strane..., kako mi to volimo reći. One su svojom naivnošću, strahovima i vjerom bile vrlo bliske sasvim maloj djeci. Zato im je bilo dozvoljeno znati više negoli mi znamo danas, zato sve univerzalne mudrosti i potječu iz tih davnih vremena, iako je to nama vrlo teško shvatljivo i rijetki će to priznati i prihvatiti. Mi se danas više volimo šaliti na račun bapskih priča i izrugivati im se... Sve dok nas ne dotaknu. Nisam željela nikome pričati o svojim vizijama. Bojala sam se i sama misliti na njih, štoviše sasvim sam ih ignorirala, premda su bile stalno prisutne i nikako nisam htjela i druge plašiti unoseći nemir u svoj dom. No mir

Elfrida Matuč Mahulja

u domu bio je već neko vrijeme samo privid. U mom se domu sasvim neprimjetno počeo širiti zadah smrti kojega ispočetka nisam bila svjesna. Shvaćala sam da opet nešto tajim. Sjetila sam se da je s mojom tajnom sve i započelo. I onda i sada, željela sam zaštititi ljude koje volim i svoje strahove prebroditi sama. Šokova je ionako svakodnevno bilo i previše svuda oko nas. Djeca su mi umnogome pomagala svojim prisustvom i osmijesima. Živjela sam s njima u svojevrsnoj čahuri, zaštićena od vanjskih događanja i vijesti. Potpuno predana brizi o njima. Stariji me sin redovito nasmijavao prvim nespretnim riječima i još nespretnijim geganjem, mlađi gugutanjem... Pričala sam im stalno. Neprestano sam im govorila kako su lijepi i koliko ih volim. Stariji se nije odveć obazirao na moje riječi, mlađi me je pomno promatrao pogledom starog mudraca iz svoje ležaljke na kauču. Kakav pogled djeteta koje je tek navršilo dva mjeseca! *** Pranje suđa bilo je svakodnevni posao u nedovršenoj kuhinji opremljenoj starim, rabljenim namještajem i aparatima, bez pločica na zidu. Sve u svemu, u jednoj sivoj i hladnoj prostoriji koja me je, međutim, u to vrijeme zadovoljavala jer o boljoj i novoj nisam mogla ni sanjati. Ne znam ni sama zašto ni kako sam, perući pribor za jelo i odlažući ga u drugo korito sudopera, počela zamjećivati da kako god ispustim nož ili vilicu, oni uvijek padnu preko već postojećeg pribora u koritu – tvoreći simbol križa. Ne bojim se križeva. Križeve imam u kući oduvijek. Križ nosim oko vrata... No ipak, ovi su križevi u meni izazivali jezu. Na brzinu sam skretala misli u pravcu postporođajne depresije i smanjene uračunljivosti majki za vrijeme babinja, čak tolikoj da im se to i u slučaju suđenja za eventualno počinjeno nedjelo uzima kao olakotna okolnost. Pa to je općepoznata stvar! Sve sam bacila na tu kartu. I glumila da sam zadovoljna načinom na koji sam sama sebi argumentirano objasnila sve što mi se događa. Duboko u sebi osjećala sam da nešto ipak nije u redu; ali onda bih opet sama sebi prijekorno zamjerila sve te bapske priče koje me zaokupljaju.

Anđeo u mojoj kući Ne znam koliko je sati, koje je doba noći ili ranog jutra... hladnog, prosinačkog. Čujem Matiju kako diše spavajući čvrstim snom. Maloga neću ni uznemiravati, na bebifonu se čuje spokojna tišina iz njegove sobice. Ta, kako i ne bi bila – hranila sam ga u dva, presvukla, plakao je, zadržala sam se s njime dugo... Muž odlazi na posao. Izvan otoka. Život se lagano pretvara u rutinu,

Književna Rijeka / PROZA

opterećenu strahom od poziva u rat. Najčešće šutimo. Osjećam kako se brine i kako je nezadovoljan svime. Pa i sobom. Pretpostavljam da se muževi-tate u tom razdoblju života zaista osjećaju zapostavljenima. Koliko je tu njihove osobne, a koliko naše krivnje, ne znam. No jedno je sigurno: mi, žene, tad smo koncentrirane samo i isključivo na svoje dijete. Neka se nitko ne uvrijedi, no naša sličnost sa svime u prirodi, sa životinjskim svijetom, ovdje doživljava svoje najveće približavanje – barem u sasvim pozitivnom kontekstu. Istovremeno, svakodnevno se dokazivala i ona sličnost u potpuno suprotnomkontekstu, za koju nisam željela znati jer je činila da se stidim što sam čovjek. Starije se dijete budi, a čuje se i meškoljenje iz Filipove sobe. Počinje novi dan. *** Zaokupljena sam Matijinim odvikavanjem od pelena. Stavljam ga na tutu. Nabavili smo mu jednu koja savršeno imitira pravu WC-školjku. Ima čak i poklopac koji se podiže i spušta. Ta se i njemu očito sviđa. Filip iz svoje ležaljke s kauča promatra nas dvoje dok se bavimo Matijinim plastičnim WC-om. Bilo mi je bitno naučiti ga neko vrijeme sjediti na njemu. Posjela bih ga, dala mu slikovnicu ili nešto što mu je toliko moglo zaokupiti pažnju kako bi se što duže zadržao sjedeći na miru. Najčešće se nije događalo ništa, ali nekako je prihvaćao to sjedenje... Filip nas promatra zainteresirano, pogledom koji nikako ne nalikuje pogledu bebe. Osobito pronicljivo promatra – mene. Ne promiče mi taj pogled. I što bih drugo? Ustajem i dolazim do njega, fascinirana. – A što ti mene, mudrijašu mali, tako gledaš? Kao da si stari djedica!? On gugutanjem zahvaljuje na mom interesu za njega. Veseli se cijelim tijelom i ciči od sreće. Presretna sam. – Bože, kako si lijep! – govorim mu milijun puta. Matija primjećuje ovu prisnost pa se brzo i on baca na kauč i mazi se oko Filipa pažljivo i nježno. Je li itko sretniji od mene...? Moram ih fotografirati, pomislih. Uzeh fotoaparat u kojemu je u to doba uvijek bilo filma i fotografirah ih i ovako, i onako, i gole, i obučene, i presvučene, i zajedno, i posebno... Napravih sigurno dvadesetak snimaka… Čudno, inače nisam neki foto-fan! Potom sam se ponovo nadvila nad Filipom koji je imao nasmijane oči i rekla mu, po ne znam koji put: – Bože kako si ti meni lijep i kako ja tebe volim… Dijete staro tek dva i pol mjeseca podiglo je ruke i kontroliranim pokretom pomilovalo me po licu, pri tom gugućući tako umilno i nježno da taj gugut čujem razgovjetno i dandanas i vjerojatno ću ga uvijek čuti... Zapravo, uvjerena sam kako se on tada oprostio od mene. Da je to bio pozdrav.

Elfrida Matuč Mahulja

Vani je još mrak. Zima samo što nije počela. A noć u svojoj veličini i duljini doživljava kulminaciju. Matija je, tek nakon što je prohodao, otkrio sve čari puzanja i brzog puzanja, pa je posvuda po podu. Ponaša se kao da ne postojim. Ponaša se, kao da je usred igre... s nekim! Svu svoju pažnju sam iz nepoznatog razloga instinktivno uperila na njega... liježe na leđa i širi ruke, nožicu prebacuje preko nožice, gleda u plafon (tako barem izgleda), pogledom nešto prati i smije se... Čini se da se ludo zabavlja. Matija se nikad ovako ne ponaša i mene to ponašanje uznemiruje i plaši, dozivam ga... ne obazire se... dozivam ga ponovo... ništa, uzviknem njegovo ime i on se okrene. Ostala sam bez daha. Moje dijete imalo je pogled kakav još nikada nisam vidjela. Znate li što mislim kada kažem da su mu bile zvijezde u očima? A osmijeh... Još se uvijek pitam jesam li tog jutra u liku vlastitog djeteta srela anđela? S kime se je igrao? Što je vidio? ...ostat će gotovo tajna. Gotovo jer o tome mogu samo nagađati. Sve što mu je dano da vidi bilo je radi njegove male čiste duše i nemogućnosti govora. On je vidio, ali mi tada nije mogao reći, a dok se naučio govorom izražavati, već je zaboravio te dane... to jutro. Filipa. Sve ima itekakvog smisla! Danas. Njezin dolazak Ne znam koje je doba noći il’ ranog jutra. Svi su mi dani gotovo isti: isti je raspored, iste su radnje. Ne znam spavam li ili sam budna. Netko kuca na vrata. Ma, tko bi? Ta još je noć! Netko doista kuca na vrata. Neka samo kuca, umorna sam, spavam... Netko nervozno i snažno udara o stakla ulaznih vrata... iskačem iz kreveta, palim svjetlo u hodniku, na verandi... ne vidim nikoga. Otvaram vrata (čineći pri tom najveću grešku, bar tako vjerujem) i pred vratima, ni na stubištu niti na praznoj ulici, ne nalazim nikoga... Zatvaram vrata. Djeca spavaju, muž spava. Liježem u krevet. Spavam i ja. Ujutro se budim dobro raspoložena. Muž je otišao na posao. Šest je sati i koristim vrijeme dok se Matija ne probudi kako bih oprala suđe... Filip se još ne javlja. Neka, mislim, neka spava, jeo je u dva, možda će malo produžiti, sve je veći pa će i pauze između dva hranjenja postajati sve duljima. U sedam mi postaje čudno što Filip još ne traži obrok i odlazim u sobu. Hvatam kvaku. nemam vizije... ulazim u sobu. Vizija je stvarnost.

Književna Rijeka / PROZA

Filip leži u krevetiću. Hladan i već ukočen. Na vrhu nosića malo krvi. Dižem ga panično, ostajem prestravljena, njegovo je lice prepuno tamnih ljubičastih fleka, oči poluzatvorene (one moje pametne, mile oči), mutne... Ne znam što ću. Iz tjelešca se čuje nešto kao krkljanje – vjerojatno zrak. Nada, tresem ga, zovem, ne vjerujem da se događa to što se događa. Nada umire. Nosim dijete u naručju i hodam s njime hodnikom kao poludjela, gore-dolje, ne misleći ništa. Ne postojeći. Odjednom se sabirem, vraćam se s umrlim djetetom u sobicu. Gledam ga i pokušavam doživjeti. Sva svoja čula usmjeravam na doživljavanje svog mrtvog djeteta. I uočavam razliku: on je prazan. On je potpuno prazan! Ovo nije moje dijete! Moje je dijete strujalo pod mojim prstima. Ovo je nešto prazno. Ovo je kutija s malo slame unutra! Moje dijete je izišlo iz ovog tijela. Sasvim smireno polažem tijelo u krevetić i prekrivam ga plahtom.... *** Zima je, predbožićno je vrijeme. Kucam mami o prozor i ona otvara, u čudu me promatrajući kako drhtim slabo odjevena. – Mama, Filipa više nema... – rekla sam samo. – Znala sam, predosjećala sam ja da će se nešto takvo dogoditi...! – prigušeno je jaukala ona i počela odijevati kućni ogrtač.Nisam je pustila u sobu, k Filipu. – Pamti ga onakvoga kakav je bio jučer. Zvala sam te radi Matije, trebamo ga na svaki način poštedjeti šokova. Ne smijemo pred njim plakati i kukati. Već sljedećeg trenutka sam na telefonu, zovem hitnu, zovem most da supruga vrate kući... Kao da sam se odjednom našla usred perfidnog horora. Događa li se meni sve ovo!? Zašto se meni sve ovo događa!? Jesam li uopće budna? Je li ovo noćna mora? Želim se probuditi!!! Upomoć!, vrišti iz mene bez glasa! Nemam suza. Ne znam gdje su. Imam samo jednu veliku jamu bez dna – ambis u sebi. Progutao me. Iznutra. I imam, nećete vjerovati, osmijeh na licu! Radi Matije... *** Konačno, nakon svega ne mogu se oteti dojmu kako sam upravo ja sama smrti otvorila vrata (iako vjerujem da joj to zaista i nije bilo potrebno kako bi ušla u naš stan). Samo se poigravala sa mnom ili je, zapravo, željela navesti me na razmišljanje i na prisjećanje svih znakova koje sam odjednom počela shvaćati. Sa zakašnjenjem. Ipak, morala sam i sama sebi priznati kako sam, zapravo, za sve bila pripremana. Danima.

Elfrida Matuč Mahulja

Suočenje Stigla je hitna. U kući tišina. Doktorica pregledava majušno tijelo. Dolazi k meni. – Sad ga možete odjenuti – čujem je kako mi govori. – Ne, ja to ne mogu. Molim vas, odjenite ga vi. Nije rekla ništa, mislim da me je pomilovala po kosi, što nikako nisam od nje očekivala, ali mi je puno značilo u tom trenutku. Dala sam joj bijelo odijelce i bijele satenske cipelice. Bio je prekrasan. Moj mali anđeo. U smrtnom listu pisalo je: asfikcija. Liječnica je sjela pored mene na krevet u sobi. Mislim da sam ondje provela čitavo vrijeme njezinog boravka u kući, buljeći u prazno i pitajući se što sam to učinila svom djetetu koje je dva dana ranije bilo na redovnom pregledu kod pedijatra i sve je bilo u najboljem redu. I nju sam to pitala... Sindrom iznenadne novorođenačke smrti prisutan je oduvijek. Ljudi o njemu malo govore jer otvara rane koje teško zacjeljuju i zato što su pred njim nemoćni. Važno je da se ni u kojem slučaju ne optužujem jer to nisam mogla niti predvidjeti, niti spriječiti. Najvažnije je, a u to moram uvjeriti i supruga, da oboje damo sve od sebe kako Matija ne bi uopće (ili bolje reći: kako bi što manje) osjetio tragediju koja nas je zadesila. – Bit će vam teško – rekla je liječnica, – ali mislite na Matiju, on je tako divno dijete. Uhvatila sam se za te riječi kao za slamku spasa. Morali smo maksimalno obuzdavati plač; bio je dozvoljen u samoći, u mraku, lica zarinuta u jastuk... – tamo gdje ga dijete nije moglo čuti. Za njega je sve trebalo izgledati kao da se baš ništa nije dogodilo. Obdukcija djeteta nije bila potrebna, osim ako ja to ne želim, je ona sobica u kojoj je dijete umrlo, puna je ljubavi – tako je rekla doktorica, a nakon toga sam plakala dugo i gorko... Uto je došao i moj suprug, posve izbezumljen. *** Rijetki su znali za dramu koja se tog jutra događala na krčkom mostu. Radnici su putovali na posao u brodogradilište Viktor Lenac, kadli se dogodio poziv. Moj poziv. Koliko je sudbina, zapravo, okrutna prema nekim ljudima svjedoči činjenica da je prvi vijest o smrti naše bebe saznao, te je tako i onaj koji je to trebao priopćiti mojem suprugu, bio čovjek koji je i sam na vrlo tragičan način izgubio vlastito dijete. Kasnije sam čula da su mu se u trenutku dok je saznavao što treba priopćiti mom suprugu presjekla koljena te je pao na

Književna Rijeka / PROZA

asfalt, vjerojatno pokošen i vlastitim iskustvom koje mu se tog jutra tako snažno vratilo, nošeno hladnim dahom bure i mojim telefonskim pozivom. Ovo je preneseno kako sam čula, nikada o tome ni s kim nisam više razgovarala.

Sprovod Čovjek je u životu pripreman nekako na sve nedaće, jedino niti jedan roditelj nikako se i ni pod kojim uvjetima neće moći pripremati za sprovod svog djeteta. To, jednostavno, nije prirodno. Uvijek računaš na neki red, iako znaš da smrt nikad nije birala i da tog reda, zapravo, nema... no radi straha i zbog ljubavi koju osjećaš za svoje dijete, radije ćeš odabrati odbacivanje takve mogućnosti. Ta nismo valjda ludi pa da još i izazivamo sudbinu! Ipak, ja sam u životu morala odraditi i takvu mračnu epizodu. Mali lijes bijele boje, moj anđeo u njemu... Ne znam koliko sam dugo stajala pored njegova odra mazeći mu hladnu ručicu koja mi se tada više i nije činila toliko hladna, mazeći mu lice, kosicu, ljubeći mu nosić... Ljubičaste mrlje sasvim su nestale s lišca i povukle su se negdje niže, iza ušiju... Sva je soba bila bijela, sve komade namještaja prekrila sam bijelim satenskim stolnjacima. Krevet smo odmah izbacili – nisam ga željela više nikada vidjeti. Suprug ga je odnio u Crveni križ. Odar je bio stol za presvlačenje na kojem sam ljubila svoju djecu, na kojem sam im ljubila one male nožice. I on je bio prekriven. Sve je još mirisalo na nježna bebi-ulja i na sretan događaj rođenja od kojeg su prošla tek dva i pol mjeseca. Uokolo su treperile svijeće... Ljudi, naročito žene koje su dolazile u kuću pohoditi malenog pokojnika, nisu uspijevale suzdržavati vrisak. Naša je kuća bila puna tuđih jauka. Matiju sam sklonila kod susjeda, a sama sam bila bezosjetilna. Tupa. Željezna. Plakala sam samo s njime nasamo i govorila mu koliko je lijep i koliko ga mama voli. Nastojala sam svaki od tih posljednjih zajedničkih trenutaka provesti s njime. Monotoniju uplakanih prolaženja kroz stan, razbila je susjeda koja je došla s cijelom četom klinaca, svojih unuka. – Ne puštajte djecu tamo! – rekao je netko. – Ma, zač!? – pobunila se ona. – Neka dica vide anđela! Za dicu je dobro da vide anđela! Osupnula me njezina odlučnost i njezin stav prema mome mrtvom djetetu. Napokon netko tko razumije, pomislila sam, premda tada još ni sama nisam baš ništa razumjela. Mislim da sam nakon te crtice bila još tužnija. Htjela sam pitati Boga zašto je baš mene našao častiti na ovakav način!? Zar me nije počastio već previše puta u životu? Onda sam se sjetila kako je negdje zapisano da će Bog dati svakome križ one veličine i težine za koju je

Elfrida Matuč Mahulja

siguran da ga ta osoba može ponijeti i nositi. I tada sam se u sebi zahvalila Bogu na ukazanoj mi časti i tolikom povjerenju da mi povjeri sigurno najteži križ za majku; da mi namijeni isti križ kojega je morala podnijeti i Isusova majka... Tu sam pronašla mir s Bogom. On ne griješi. Hoću li ću to ikada sasvim shvatiti i prihvatiti – teško je znati. Nekako u isto vrijeme stigao je netko iz Rijeke s razvijenim fotografijama fotografiranim samo nekoliko dana – ranije. Možda i jučer? Sad je nevažno. Pitao me želim li ih pogledati i ako želim neka izaberem jednu za osmrtnicu. Stresla sam se na spomen te riječi koja nikako ne paše uz bebu staru dva i pol mjeseca. Da, svakako ću pogledati slike.Na njima su moja djeca. Moj Filip živ, vedar, maše ručicama i smije mi se. Ali... što je ovo!? Na svakoj fotografiji na kojoj je Filip – pokraj njega je i nešto bijelo, prozračno, koprenaste strukture. Nešto nalik krilima leptira. Ne može biti bljesak sunca jer su fotografije snimane u stanu, dok je vani još bio mrak. Nije niti greška na filmu – one ostavljaju sasvim drugačije mrlje. To je... to je ono čime se Matija zabavljao u igri onog jutra. To je bilo tu ali ja nisam mogla vidjeti, a Matija je. Jer djeci je dozvoljeno, a nama nije. Djeca znaju čuvati tajne. Djeca su nebu osobe od povjerenja! *** Divan je dan svanuo krajem prosinca, kao da nam je nebo upravo njime željelo prikazati s kojim se veseljem pripremilo za Filipa. Ne sjećaam se gotovo ničag sa sprovoda, osim jedne sitnice iz mrtvačnice gdje su se ponovno redali ljudi koji nam još nisu bili izrazili sućut. Ovo je svakome izuzetno teško, jer nitko ne može odvojiti pogled od sasvim malog bijelog lijesa na odru. To je tako nestvarno. Ne sjećam se lica, možda ponekog para cipela koji su se izmjenjivali ispred mog tupog pogleda u tlo. No sjećam se kada si ti ušla, Katarina. Sjećam se tvoga dubokog uzdaha, teškog poput jata mokrih ptica, otežalih krila... Ispunio je mrtvačnicu, prošao kroza me i jedino sam tada podignula glavu. U rukama si držala mali buketić bijelog cvijeća utopljenog u baby blue til. Najmanji buketić kojega sam u životu vidjela i nikada, ni prije ni poslije, nisam vidjela nešto tako lijepo. Sjetio me tvoga slatkog lica kad smo bile male i kad su se naše none bojale da se ne utopimo u bunaru na terasi... Sjećam se i nas: zagrlili smo se čvrsto kao onog dana kad nam je matičar rekao da se smijemo poljubiti i tako zagrljeni, kao zauvijek zanijemjeli, bespomoćno smo gledali kako bijeli lijes s našim djetetom spuštaju u crvenu zemlju... No onda mi je sinulo kako, zapravo, u lijesu nije naše dijete, nego tek njegova odbačena ovozemaljska košulja, u što sam se uvjerila držeći mrtvo tjelešce u rukama poput prazne kutije... Tako sam se pomirila i sa zemljom. I baš kao što bi rekao Forrest Gump: To je sve što ću o tome reći.

Književna Rijeka / PROZA

Praznina Vrijeme pred sprovod i sam sprovod, vrijeme je svojevrsne euforije. U njoj ne stižete previše razmišljati i dojma ste da se dobro držite... No već dan poslije dočeka vas suočavanje – s velikim, praznim NIČIM. Stojim usred svog stana koji mi nikad nije izgledao veći i razmišljam zašto mi je trebao toliki stan i kako je to odvratan prostor koji se u svoj toj veličini, zapravo, stišće oko mene i hoće me ugušiti. Ne želim stan, želim svog Filipa! Ne želim ništa, hoću svoje dijete. Grudi mi bubre, moram nahraniti svoje dijete, sigurno je gladno u onoj groznoj zemlji. Dajte mi moje dijete!!! Izdajanje nad sudoperom, po svom psihološkom učinku, ravno je mučenju iz nacističkih logora. Propadala sam. Pored zdravog razuma, propadala sam psihički od praznine koju nitko, u ovoj situaciji čak niti moje drugo dijete, nije moglo ispuniti. Svud oko mene – miris smrti. Sad sam ga bila i više nego svjesna. Nakon agonije koju sam prolazila izdajajući se i bacajući vlastito mlijeko u slivnik, pri čemu sam redovito gorko plakala, susjeda ili moja mama dovele bi Matiju koji bi veselo čavrljao. A onda smo pjevali. I tata i ja. Pjevali smo sve pjesmice kojih smo se mogli prisjetiti. I igrali smo se. i smijali kao ludi... Možda smo tada privremeno i bili ludi. Možda smo tako i ostali normalni – prepuštajući se ludilu da nas nakratko preuzme. Svakako, Matija je bio ključna osoba i razlog kozmičkih razmjera, radi kojega sad možemo reći kako je sve to vrijedilo! Još sam nešto iz svega ovog naučila: ništa materijalno na ovom svijetu nema vrijednost. Samo umjetnu i nametnutu. Ništa čovjeku, kad mu duša umire i biva prazna, ne može tu dušu ispuniti. Ništa materijalno. Nikakav novac. N-i-š-t-a. Nula. Osim, možda, nešto u čemu je sadržana duša nekog drugog... Osim, možda, KNJIGA!

Plave ptice (David W. Frasure) Najgore je bilo boraviti u kući zbog stravične praznine koja je u njoj vladala. Možda i radi Božića za kojega smo se već bili pripremali – nas četvero, no pred sam blagdan doživjeli smo prisilnu sudbinsku amputaciju dijela sebe i sam pogled na umjetno blještavilo posvuda dodatno je solio još previše svježu ranu. Neprestana potreba za boravkom na Filipovom grobu bila je izrazito snažna. Idemo pogledati gore li svijeće; Filip ne bi volio biti u mraku... Matiju smo redovito vodili sa sobom i polako mu priopćavali zašto smo tu.

Elfrida Matuč Mahulja

Kasnije je dijete za blagdan Svih Svetih vodilo cijelu vrtićku skupinu i svoje tete-odgojiteljice na Filipov grob te su dječica ondje Filipu palila svijeće. Zanimljivo je u svemu tome da Matija nikada nije pitao za brata, niti ga je spominjao od dana njegove smrti. Je li njemu onog jutra bilo sve već objašnjeno? Kako god, on se činio sasvim zadovoljen tim pojašnjenjem. Sve drugo što smo mu mi govorili – govorili smo mu samoinicijativno, iz vlastite potrebe, a ne zato što bi nas on nešto pitao. *** Kako pobjeći vremenu kojega je odjednom previše? Kako ispuniti prazninu? Kako pobijediti muk koji se naselio između nas? Predložila sam da se spustimo do knjižare. Bio je to isprva samo razlog za izlazak iz kuće; no odabrat ćemo si i knjige kojima ćemo kratiti vrijeme do Sv. Tri Kralja, do kada smo željeli biti kod kuće radi blagoslova doma. Nakon toga smo jednostavno morali pobjeći s otoka i iz kuće strave, što dalje, toliko daleko koliko god se to pokaže potrebnim... Biramo knjige na policama... Nisam poremećena. Užalosti jesam, ali nisam skrenula mozgom, no ta je knjiga sama doletjela u moju ruku. Niti sam kad čula za nju, niti sam za nju znala, ona je došla k meni, sama. Ili mi ju je netko svojom nevidljivom rukom dodao...? U jedno poslijepodne pročitala sam Plave ptice i ništa više nije bilo isto. Odmah sam se vratila u knjižaru i – sada s namjerom – kupila još jedan primjerak za roditelje.Toj knjizi dugujem svoj emocionalni oporavak. Da me pitate zašto, nemam pravih riječi objašnjenja. Knjiga je samo još jedan u nizu fenomena s one strane koji su mi se događali. Knjiga me je spasila. Drugi je možda nisu doživjeli na isti način, no ona je ipak misteriozno doletjela upravo u moje ruke, zar ne!? Ja sam je doživjela. *** Tad sam progovorila. Silna je bila potreba reći što mi se događalo. Objasniti svoju pripremljenost i sabranost kojoj su se mnogi čudili. Nisam bila zadovoljna time što kazujem priču svojima kod kuće. Nisam bila zadovoljna sve do dolaska svećenika koji je smireno slušao moje izlaga-nje, na čemu ću mu doživotno biti zahvalna i još smirenije odgovarao na moja, nekome bi se činilo, luckasta pitanja, poput onoga: je li moguće da se Matija igrao s anđelom u našoj kući? Da, moguće je. Matija je mala čista duša, potvrdio mi je svećenik i možda nije bio u pitanju anđeo pridošlica. Naime, moguće je da je Matija imao kozmičko iskustvo oproštaja sa svojim bratom, komunikaciju na višoj razini od one koju mi možemo i zamisliti. Moguće je... Iako ništa ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Što su, zapravo, tvrdnje čovjeka? Koliko su uopće

Književna Rijeka / PROZA

značajne i vjerodostojne čovjekove tvrdnje? Napose, čovjek je, zapravo, velika neznalica, uvjerena u vlastitu veličinu. Čovjek je rob vlastitog licemjerstva. Kunemo se u to da smo vjernici... Čemu onda tolike suze na sprovodima? U što mi to vjerujemo? Ili možda bolje: u što ne vjerujemo? Ne tražim čvrste dokaze, dovoljno sam svega vidjela i osjetila i nitko me nikada neće moći razuvjeriti. Tijelo i duša su dva naša dijela: tijelo je onaj dio koji je namijenjen reciklaži, potrošni dio. Duša je pak onaj dio koji čini nas same unutar znaka beskonačnosti. Onaj dio kojega nije moguće razgraditi. Onaj od kojega počinje naša svijest o sebi: o nama koji jesmo.

Bijeg Trenutci s knjigom i oni razgovora sa svećenikom bili su početak kraja moje utučenosti. No, ne i razmišljanja o svemu, ne i stalnog hoda s Filipom u pogledu. Njegovo mrtvo lišce dugo je vremena bilo koprena na mojim očima. Prvo sam vidjela njega, a tek potom cestu kojom hodam i sve što me okružuje. Razgovarala sam s ljudima gledajući ih kroz Filipa... Bojala sam se da će me ta slika mog mrtvog djeteta proganjati doživotno i da nikad više neću vidjeti jasno. Bijeg iz kuće i dalje je bio nužno potreban. Jedva smo dočekali blagoslov kuće i još dok se svećenik spuštao stubištem pohrlili smo dograbiti unaprijed pripremljene stvari. Pozdravili smo se sa starcima: – Pazite nam na grobić... Naravno da hoće, jer bio je njihov koliko i naš. Prije odlaska iz grada još smo jednom pohodili svoje sveto mjesto. – Filipe, oprosti što te ostavljamo samoga, no tu će biti baka i dede i pazit će da se ne ugase svijeće. Mi moramo otići na neko vrijeme kako bismo ozdravili od tuge za tobom i od netrpeljivosti prema našem stanu. Znaš da te volimo. Mislim da smo se tada zaista oprostili s Filipom. To je bio korak k oslobađanju njega. Napokon smo ga uspjeli ostaviti u miru. *** Sljedećih mjesec dana proveli smo u Istri. Boravak kod brata bio mi je melem za dušu. Uspjela sam se regenerirati, a i dečkima je promjena ambijenta godila. Nas troje – kao Sveta Obitelj u bijegu pred tamom koja se bila nadvila nad nama. Što je najvažnije, ponovo smo razgovarali o životu, a ne o smrti. Ponovo smo planirali – budućnost.Naravno, Filip je i ovdje bio s nama, ali kao dio nas kojega se volimo sjećati, o kojemu možemo pričati. Matiji smo kupovali igračke i slikovnice. Filipu – sedefaste leptire...

Elfrida Matuč Mahulja

Živjeti se mora Unatoč mojoj zamisli i našem bijegu, povratak kući bio je novo neugodno iznenađenje. Čim sam ugledala našu kuću, koja mi se činila sasvim beživotnom i obavijenom tugom, pomislila sam kako bi najbolje bilo okrenuti automobil i vratiti se kod brata. Ludost! Ali činjenica jest da me je ponovni susret s našom kućom prestravio. A mislila sam da sam nešto postigla! Nakon dugih noćnih razgovora i razmišljanja, a kako je poduzeće mog supruga evidentno propadalo kao što je sve oko nas propadalo, pala je odluka: ja se vraćam na posao, a on će ostati kući i čuvati Matiju. Matija je sad već dovoljno velik da nije prezahtjevan. Mama je uvijek u blizini. Prijat će im biti zajedno. Na koncu smo tako i učinili. Imali smo napokon osjećaj da se nešto pomiče i da smo stigli do točke na kojoj počinje naš nov život – život nakon Filipa. Sjećam se da sam nekom prilikom u automobilu, s nekim posebnim optimizmom, rekla suprugu kako imam osjećaj da je Filipova smrt bila prekretnica. Bili smo, iz svih aspekata promatrano, svakako u vrlo teškom razdoblju, no ja sam bila puna neke nove nade i željela sam da se i on tako osjeća. jer – živjeti se mora. Treba ispuniti svoju svrhu; nitko od nas nije se slučajno našao ovdje.

San Spomenula sam svoju bojazan da ću čitavog života biti proganjana likom svog mrtvog djeteta. No kako su dani prolazili, kako je vrijeme odmicalo, blijedjela je slika mrtvog lica, a u sjećanja su mi sve češće navirali prizori nasmiješene bebice, gugutanja... naročito onaj posebni gugut za kojega ću uvijek tvrditi da je bio oproštaj od mene, zajedno s onim zapanjujućim milovanjem mog obraza. Snovi me nisu mučili. Kroz čitavo vrijeme od dana Filipove smrti spavala sam sasvim dobro, bez potrebe za ikakvim tabletama, i nikad ništa nisam sanjala. A tad je stigao dan Filipovog prvog rođendana... Bila sam tužna. Duboka mi je tuga pritiskala grudi, pogled mi je stalno bježao prema kalendaru, a ja sam žalila što ću nakon posla morati ići na groblje upaliti svijeću, umjesto da pušemo u prvu svjećicu na torti. Bila sam najtužnija mama na svijetu tog dana. Nisam ni sanjala da bih se nakon toliko vremena mogla osjećati tako bijedno. Što je najgore, ponovo sam počela u mislima prevrtati mogućnost vlastite krivnje. Kakva sam ja to

Književna Rijeka / PROZA

mama kad mi je par metara od mene umrlo voljeno dijete, a ja to nisam spriječila!? Ne valjam, ništa ne valjam i zato se to meni i dogodilo! Nikad ni za što nisam bila sposobna, a kamoli za dijete koje je tako velika odgovornost! Bio je to pravi recidiv samookrivljavanja, tuge, tugovanja, beznađa... kao da se sve spoznaje i sve doživljeno ruši oko mene poput kule od karata, a ostala sam samo ja – krivac. Ovo je bilo nešto posve neočekivano i vratilo me je na početak. Trebalo je ispočetka slagati djeliće sebe. Ponovno usvajati već ranije usvojene i zagubljene spoznaje. I prihvatiti ih. I tad se, usred tog kaosa, dogodio san. *** U snu, spavam u sobi u kojoj smo spavali odmah nakon useljenja u svoj stan. Na krevetu je moja omiljena nježna posteljina s plavim cvjetićima koju mi je mama kupila još dok sam bila mala djevojčica i roza deka. Odjednom se vrata sobe otvaraju, u sobu ulijeće svekrva i glasno me doziva imenom. Bunovna sam, čudim se njenoj vici i nije mi jasno za-što me uopće budi. – Brzo, stani se, mali plače! Lačan je, rabi ga podojit’! – Ma, ča to govorite, ja Matiju ne dojin već leto dan! – Ma, ne Matija, mali plače! Ustajem i uopće mi nije jasno o čemu ona govori i što se događa. Navlačim kućnu haljinu i, vezujući je, dolazim u dnevnu sobu. U njoj – mali dvosjed cvjetnog uzorka kojega smo već odavno nekome dali, a usred tih cvjetova – Filip! Maše ručicama i nožicama, izvija tjelešce, ljuteći se baš onako kako je to radio dok sam ga presvlačila. – Filipe, pa što ti radiš ovdje!? – bio je to uzvik pun iznenađenja. – To nije moguće, ti si mrtav! Djetetovo lišce poprimilo je sasvim drugi izraz i sada se smiješio. A onda je progovorio: – Ne, mama! živ sam, i te kako! Buđenje je bilo trenutačno. Zapravo, uopće nisam sigurna je li to bio klasičan san ili se stvarno zbilo, jer bilo je stvarno, toliko stvarno da dugo nisam mogla doći k sebi. Bilo je bremenito atmosferom. Bilo je doživljaj! *** Prvi put knjiga, ovaj put proživljeni san. I ponovno potreba za razgovorom... Radim s istim čovjekom od prvog svog radnog dana. Na poslu smo zajedno ostarjeli. Vjerojatno radi te činjenice, naš je odnos više prijateljski negoli poslovan i imala sam silnu potrebu ispričati mu što sam sanjala.

Elfrida Matuč Mahulja

Slušao je, oči su mu se ispunile suzama... – A sada ću ja tebi reći što se meni dogodilo one noći kad je tvoj Filip umro. Strašno sam loše spavao, vrtio sam se po krevetu, znojio. Zapravo sam bio usred noćne more u kojoj je sasvim mala beba divlje vozila neki ogromni motor našom ulicom. Istrčao sam na ulicu i pokušavao ga uhvatiti, ali nisam uspio. Na motoru je bio... tvoj Filip – i tad se zagrcnuo od suza. – Nisam ga mogao uhvatiti, bio je prebrz! Probudio sam se prestravljen, u trenutku kada se motor u snu vratio. Bez malenog vozača. Pogledao sam na sat, bilo je upravo ono vrijeme u kojem je Filip umro. Toliko me uznemirio taj san da sam ujutro, prepričavajući ga ženi, imao grozan predosjećaj da ti se nešto dogodilo. Jedino što sam tada osjećao bila je strašna potreba vidjeti te, čuti kako si, kako ste ti i suprug... Došavši na posao čuo sam što vam se dogodilo. Nisam mogao vjerovati jer, sjećaš li se, samo par dana ranije bili smo vam u posjeti i nismo uspjeli vidjeti Filipa; spavao je i nismo ga željeli buditi. *** Zanimljivo je kako je baš moj kolega doživio nagovještaj moje tragedije, a nije nitko tko mi je puno bliži ili tko mi je srodnik. Međutim, počnemo li razmišljati u pravcu prihvaćanja nepostojanja slučajnosti u životu i prihvatimo li činjenicu da nitko nije slučajno dolutao u naš život, stvari postaju puno jasnije. Sjetimo se: uz ovo tijelo koje je namijenjeno recikliranju, ide i pripadajuća duša. Tijela se mogu i nikada ne vidjeti, ali dušama takvi susreti i ne trebaju. Tko zna otkad se one već poznaju!?

I te kako! U svakom slučaju, meni je nakon razgovora s kolegom laknulo. Bila sam mu i uvijek ću mu biti zahvalna za ispričani doživljaj u snu. Očito je da su i drugi imali vizije. A dijete mi se javilo na prvi rođendan prekrasno, onakvo kakvo ga pamtim. I reklo mi je da je živo – I TE KAKO! Po načinu na koji je Filip izgovorio riječ itekako shvatila sam da u njoj mora biti sadržana čitava suština njegove poruke meni. I TE KAKO! Ako je netko samo živ i to je njegovo prirodno stanje, reći će jednostavno: Živ sam. Ako je netko bio u neočekivanoj opasnosti i iz nje je izvukao živu glavu, ali je pritom nastala panika i pomutnja onih koji su se na mjestu događaja zatekli, taj će – da bi smirio situaciju – vikati: Živ sam! Živ sam!!! međutim, tvrdnja: Živ sam, I TE KAKO! – to je nešto što nam potvrđuje da je osoba koja izgovara te riječi življa od nas živih. U tom i te kako nalazi se sva sadržajnost života svih nas zajedno, koji mislimo kako smo živi.

Književna Rijeka / PROZA

To je bila moja interpretacija riječi mog mrtvog djeteta. Tako sam ja to interpretirala sebi. No onda mi je u život ušla još jedna duša: djevojka čiji je dečko stradao u prometnoj nesreći. Moj je slučaj već daleka prošlost, njezin je još prilično svjež. Kad se dvije ranjene duše nađu zajedno (one se, naravno, skupa nisu našle slučajno) – zasigurno će uskoro pokrenuti temu koja ih povezuje... Ispričala sam joj o svom snu i o onome što mi je dijete reklo, želeći je utješiti. Gledala me je širom otvorenih očiju i rekla: – To nije moguće! I meni je moj dečko rekao isto to! Ispričala mi je svoj san u kojem se dečko sigurno došao oprostiti od nje, jer su bili mladi, puni planova, a onda je, u jednom jedinom trenutku, sve nestalo u kršu automobilske nesreće... Došao je dobro raspoložen. Poput mene, i ona je njega iznenađeno upitala što radi ovdje, kad je mrtav? –Ti misliš da si ti živa, ali zapravo ne možeš znati što to znači pravi život. Živ sam ja, I TE KAKO! Sad sam i ja ostala bez riječi. Gledale smo se, smijale smo se i plakale istovremeno. Nismo pričale; i bez riječi sve smo znale. Ne moram posebno naglašavati kako je ta osoba uskoro nestala iz mog života jednako tako naglo kako je u njega i ušla i više nemamo nikakvih kontakata. Njezina i moja duša ispunile su svoje zadaće jedna prema drugoj i sad, kad smo došle do zajedničke spoznaje, nije više postojao razlog da se više zadržavamo i gubimo vrijeme zajedno. Na nama je – utješiti druge ranjene duše koje još nisu čule riječ i te kako. Ili je nisu prihvatile kao značajnu.

Nakon trinaest godina Nakon trinaest godina je – sada. Pišem ovu priču sjedeći upravo na mjestu na kojem je Filip preminuo. Sobu smo kasnije prenamijenili i pretvorili je u radnu. Ovdje su računalo i četiri gitare, u ovoj se sobi pišu pjesme i priče, u njoj se često svira i pjeva. Ova je soba puna pozitivne energije i inspiracije. U njoj su često djeca – tuđa djeca, muška djeca koja bi htjela naučiti svirati gitaru. Ima ih više, ali svima je ime – Filip! Dok pišem, čekam svog velikog dugokosog sina (koji me je, u međuvremenu, prerastao) da se vrati iz škole i silno me zanima je li uspio popraviti ocjenu iz matematike s kojom stalno ima problema. Suprug je na poslu u poslijepodnevnoj smjeni. Već par godina ima bend; napokon je pronašao sebe i napokon je zadovoljan sobom. Starci su u prizemlju, dobro su. Nitko se nije zaboravio smijati – to mi se, nekako, čini najvažnijim. Ne, za Božić nikad ne stavljamo vanjsku dekoraciju.

Elfrida Matuč Mahulja

A ja... Puno sjedim za ovim stolom, pišući. Doživjela sam još puno sudbinskih susreta nakon Filipa i svaki me je uvijek iznova još jače učvršćivao u uvjerenju kako ništa na ovome svijetu nije slučajno... Zanima me sve što ima veze s ljubavlju prema čovjeku, zanima me sve što nazivamo nadnaravnim i što podsjeća na ono čemu sam i sama mogla svjedočiti. Da, i danas često pomislim kako bi divno bilo dočekivati iz škole dva zgodna dečka koja bi bila savršeni bratski tandem. Dobna razlika među njima bila je samo sedamnaest mjeseci; danas bi vjerojatno bili poput blizanaca. Moji sinovi. Na žalost, nije tako bilo suđeno. Unatoč svemu, na određeni se način smatram sretnicom, koliko god to nekome, nakon svega, može zvučati i potpuno suludim. Naime, pripadam onom dijelu čovječanstva koji život dijeli na dvije cjeline: do neke točke i od te točke. Svoj život dijelim na život prije i život poslije Filipove smrti Vjerujem da većina ljudi na ovome svijetu (ili preciznije: u ovom životu) također dobije određeni mig ili znak (kako je kome drago), a možda čak točnije rečeno: svojevrsno upozorenje o nekoj svojoj pogrešnoj putanji kroz vrijeme. Sklona sam tvrditi kako vrijeme stoji kao konstanta u svemiru, a mi prolazimo kroz njega (poneki i mimo njega; o tome upravo govorim). Ja sam (a kako moju sudbinu sa mnom dijeli i čitava moja obitelj, onda smo to zapravo svi mi) upozorena vrlo upečatljivo i takav znak ili mig nisam mogla ignorirati niti ga ostaviti kao nekakav usputan, običan događaj kojeg više nećemo spominjati, kojega je najbolje što prije zaboraviti i o kojemu više nećemo razmišljati. To, jednostavno, nije bilo moguće. *** Kao zaključak – vjerujem da je Filip još kao nerođena duša bio upućen upravo meni i da je izabrao da mu baš ja budem mama. Vjerojatno je procijenio da ću se moći nositi s njegovim poslanjem. I koliko je god bilo teško i bolno, sretna sam što je upravo mene izabrao za svoju mamu i što smo se ipak uspjeli upoznati. Vjerujem da postoji sudbina. Možemo je nazivati kako god hoćemo. Možemo zamisliti da je to zacrtani put svakog pojedinca koji je na ovaj svijet došao sa svojim posebnim zadatkom ili iz nekog osobitog razloga. Zanimljivo je kako odgovore na svoja zbunjujuća pitanja dobivamo na neke neobične načine i kako ih ne primjećujemo ili ne prihvaćamo, premda ta pitanja nikad nećemo prestati postavljati. U noći kad je moje dijete umrlo, ovdje, na Otoku, održavao se božićni koncert. Nastupala je jedna naša pjevačka diva. Sve je trebalo biti svečano i radosno, no pjevačkoj je divi tijekom njezina nastupa javljeno o osobnoj tragediji u njezinoj obitelji. I u toj je tragediji stradalo dijete – djevojčica imenom Klara.Trebam li reći da bismo, da sam umjesto Filipa rodila djevojčicu, malenoj nadjenuli ime Klara...!?

Književna Rijeka / PROZA

Zahvalna sam Filipu što mi je javio da je živ – i te kako. To mi je dalo novu snagu i nadu u ponovni susret s njim. Tad ćemo nadoknaditi sve ono što ovdje nismo stigli jedno drugome dati. Svih ovih godina naučila sam da vrijeme ne liječi rane, ali i da ćemo, prihvatimo li svoju sudbinu i svoje poslanstvo na ovome svijetu, lakše prijeći taj svoj zacrtani životni put, ma kako i koliko izranjavani bili. Također, naučila sam da je ljubav najveća snaga života i da prava ljubav ne poznaje kraj ni u kojem obliku. Ljubav je naša vječna spona i veza s dušama koje su dio nas, a tjelesno nam nisu blizu. Naposljetku, ne rekoh li već kako je naše tijelo – samo tijelo? I konačno, već dugi niz godina uvjerena sam da na katu na kojem ja živim neke duše svakih deset godina organiziraju banket... No to je već neka sasvim druga priča...

Davor Velnić

DAVOR VELNIĆ

Ćumurenje

ladna se noć cijedila niz umoran dan, a mi smo ćumurili i gasnuli u lobiju Kunlun hotela, željni sna i razgovora. Neudoban i naporan let prije dva dana, a onda su ih cjelodnevno klaćenje po Pekingu kao i kratki seminar akupunkture u državnoj bolnici dobro, ali još nedovoljno premorili; vremenska razlika od osam sati još nije dala snu na oči, a tijelo se ljuljalo od umora. Mnogi su odgađali odlazak na počinak i borili se s nelagodom vremenskog pijanstva. Uz piće i kavu razgovor je trnuo i gurao nas u zagrljaj dubokih trosjeda i naslonjača. Samo su konobari, polakomljeni za dobrim napojnicama, u sitnim satima trčali uokolo i ljubazno se klanjali novim narudžbama. Ustrašen ženski glas odjeknuo je poput razbijene čaše i poremetio tihi žamor i pucketanje kožnih naslonjača. Predstava je mogla početi. Uspavani recepcionisti i portiri odmah su živnuli i okružili uspaničenu ženu. – Ljudi, ljudi, pomozite! Đevad leži u nesvjesti... u sobi, na krevetu! Fiko ga nikako ne može probuditi, ama nikako, evo ga šamara već pet minuta. Pade nam Đevad u komu! Gotovo! I kao da se oglasilo vatrogasno zvono, samo tih nekoliko rečenica učas podignu ljude na noge. Jedna beskorisna misao prođe mi glavom: da sam bar prije pola sata otišao... uzalud, a već sam bio na izlazu... nego onda ono nagovaranje i davež. A sada u glavnoj ulozi nastupa ona nepredvidiva i zločesta Kina. Svi smi samo nemoćni statisti. Vođa puta, doktor Edvin, ne dočekavši dizalo odmah je potrčao uz stube, a tamo je već zatekao uspaničenu gomilu i Đevada bez dijagnoze. Soba puna kao šipak i svi uglas kombiniraju, uvjeravaju, argumentiraju; kakofonije i strka u malom prostoru hotelske sobe. Ležeći Đevad je primarius, šef interne u Tuzli. To mu sada ne pomaže: plitko diše, u pidžami na cvjetove, kao da spava. – Šećer. velim, šećer, bolan. nema druge, a?! – A tko ti kaže da je Đevad bio šećeraš? Kakav mu je puls, tlak? – Odličan. nije srce, nije ni moždani, sve sam pregled’o. – Kako, bolan, bio? il’ je il’ nije šećeraš, pusti bio, pa nije Đevad liječeni alkoholičar! – Kak’i liječeni, nije se nikad liječio! – Još manje izliječio. voli on to, kratko i ljuto. – Traži inzulin, to je važno, pust’, bolan, tko koliko pije! – Je li hipoglikemija?

Književna Rijeka / PROZA

– Ili hiperglikemija, a? – Bez instrumenata smo, ičega, znate i sami da nismo ništa smjeli ponijeti sa sobom, tak’i propisi! – Gdje su test-trake za šećer, ima li tko trakice? – Ima li tko inzulin? – Kak’i, bolan, insulin, šta pitaš? Ne zajeba’j, nemamo ništa, niti slušalice! A i tih trakica nemamo. Jeb’o trakice, tko je, bolan, mislio? – Je li popio? – Nego! ti si valjda, Haso, umjesto njega. Pio, pio, dakako! – Nemo’š ovako napamet, prije nego ustanovimo je li hipo il’ hiperglikemija? – I to je to. – Šta? – Pa to, ode nam Đevad?! – Ode. – Ma, šta pričate, kolege lekari, o’te svi u materinu! šta ode, ne seri, bolan! – Edvine, Edvine, reci, bolan, šta ćemo? Edvin vidi gužvu i psuje potiho, u sebi i odmahuje glavom; previše pitanja i još više doktora. Vrti glavom i zove me pogledom. Svi nazočni su liječnici, specijalisti, primariusi, šefovi odjela..., samo sam ja civil i nemam nikakva posla s njihovim boravkom u Pekingu. Došao sam posjetiti Edvina; on već neko vrijeme živi u Pekingu. Stalno putuje i trguje tradicionalnim kineskim lijekovima. vrstan je akupunkturist i spretan trgovac. – Jeste li pretresli sobu, njegovu prtljagu? ima li kakih lijekova za dijabetes ili inzulinskih injekcija? – Edvin pokušava unijeti red i disciplinu, makar da autoritarnim glasom utiša graju. – Nema, Edvine, sve smo pretresli, kupaonu i ličnu prtljagu! – Baš sve, a? Ima l’ šprica? – Jeste, bolan, baš sve, temeljito! – odgovara Fiko, Đevadov cimer koji kao da ima najveća prava na pretres njihove sobe. – Tko ga od vas najbolje pozna? je l’ ti Fiko, jarane? – Uh, poznajem ga ko vlastitu šalu, Edvine. – I? I? Je li šećeraš? – Ne znam, majke mi, nikad mi ništa o tom’ nije pričao. – Dobro. nego, bolan, Fiko, nazovi mu Azemu, suprugu, u Tuzlu. imaš li njen broj? zovi odmah, tu iz sobe, preko nule. Nemoj ni silazit’ do recepcije. Ona će valjda nešto znati? – Kud, bolan, Azemu? vidi koliko je sati, skoro će jedan i po, noć je!? – Ne budali, Fiko, nego ti samo zovi, znam da imaš njen broj, u Tuzli

Davor Velnić

je taman jutro, devet sati je prošlo. Kolege moje, znate li gdje ste? nisu vam ovo Tuzla i Sarajevo, neka vaša tamo zajebancija. sami smo, najebali, zato pamet u glavu i ne seri po ćoškovima! I Fiko je doista isprve dobio Azemu, a nakon jauka i kuknjave sva zajecana rekla je da Đevad sigurno nije šećeraš, ona bi valjda znala; medicinska sestra je i već su dugo u braku, dvoje su djece izrodili. Noćni recepcionist u početku je bio miran; stara policijska operativa, a četrdesetak liječnika iz Bosne u njegovom hotelu činilo mu se dovoljnim jamstvom, ali kad se u sobi pojavio s dva portira znao sam da je vrijeme isteklo. On jednostavno nije smio dozvoliti da stranac nastrada u hotelu ili da umre. Stranci u Kini imaju tretman štićene osobe. To bi za njega značilo odlazak na robiju i prisilan rad, a svi drugi iz njegove noćne smjene bili bi smijenjeni i porazbacani po provincijama. Njegov engleski sada je zazvučao grubo vojnički, zapovjednički i nije trpio dogovore i trgovinu: – Dragi naši gosti, hitno morate s njim u bolnicu, jer ovo nije bolnica! Večeras je dežurna Kinesko-japanska bolnica i oni će vas odmah primiti. Već sam telefonirao i oni vas uskoro očekuju. Dolje, na ulazu u hotel, imate taksije, oni znaju put do bolnice. Bolnica nije daleko. I odmah su se portiri prihvatili posla: ne čekajući ničiju pomoć smotali su Đevada u ogromnu deku i, onako smotanog, počeli ga iznositi iz sobe u hodnik, pozvali su dizalo... Počelo je. Kina straha i nesporazuma navijestila je dugu, mračnu noć. – Edvine dragi, nije dobro, imamo problem, velik i nepremostiv. jezik – šapnuh mu zabrinuto. – Tamo će dežurni liječnik biti Kinez. ne vjerujem da ona dva-tri japanska liječnika rade noćna dežurstva. i ništa neće valjati, to će tek biti kaos. Teško ćemo se mi, s našim kineskim, dogovoriti i sporazumjeti s njegovom panikom. Još kad shvati da je pacijent stranac, k tomu još i liječnik, da ste vi svi liječnici... ne, moramo doći s prevoditeljem. Edvin je odmah shvatio o čemu govorim. Dovoljno je dugo živio u Pekingu da razumije kinesku ukočenost čim se pojavi neka nova i neuobičajena situacija. Ovdje je novo uvijek opasno. – Zovi svoju Maju telefonom. možda bi ona mogla doći i prevoditi? – Maja spava, vidi koliko je sati. uostalom, njena klinika ovaj tjedan nije dežurna noću, nema nikoga. Maju sam probudio iz živoga sna. Nije nikako mogla doći do nas, jer je otpustila aji pa nije imao tko ostati s Martom. – Ali otiđi po mog šefa, doktora Westa; znaš koliko je on savjestan liječnik i odlično govori mandarinski, kantonski, sve što treba. Odi ga probudi. kasno je, ali on će razumjeti. Istina je, onako zbunjeni, bez prevoditelja ili dobrog kineskog, neće ga pregledati niti primiti u bolnicu. Čovjek vam je u komi. znaš gdje živimo, stavi se malo u njihovu kožu!

Književna Rijeka / PROZA

Tako sam učinio i nakon petnaestak minuta doktor West, krepki starac rođen 20-ih u Abesiniji od roditelja liječnika misionara, sjedio je sa mnom u automobilu. Punih dvadeset godina proveo je radeći kao liječnik na Taiwanu, a onda još toliko u Kini: u Šangaju i Pekingu. – Davore, noćas imamo velik problem: jedan čovjek će vjerojatno umrijeti ili, ako se probudi, tko zna kolika su oštećenja mozga, a drugi će na robiju, vjerojatno dežurni liječnik, ako stvari krenu po zlu i pacijent umre u bolnici. Nemamo uopće vremena. ipak, prije toga moramo saznati je li pacijent dijabetičar i što se, zapravo, dogodilo – iskusan i star liječnik bio je vidno zabrinut. Na putu za hotel objasnih mu da su kolege temeljito pretražili sobu, čak su razgovarali i sa suprugom u Bosni, ali ni ona ne zna je li njezin suprug uzimao inzulin ili bilo kakav oralni lijek za dijabetes. West je samo odmahivao glavom. – Pusti to, nitko od dijabetičara ne voli priznati. on je liječnik i vjerojatno je godinama to smišljeno krio i od svoje žene, kolega, prijatelja, svoje djece, svih. Liječnici se često stide svoje bolesti. naopako, sve je naopako u ovim modernim vremenima. I naravno, West je bio u pravu. odmah je pronašao inzulinske injekcije u mini-baru Đevadove sobe. Tek smo se tada uputili prema bolnici. U ovećoj dežurnoj ambulanti Kinesko-japanske bolnice dočekale su nas sve one pospane figure iz hotelskoga lobija. Prostor pun ko oko, a oni koji ne stoje posjedali su po otučenim ormarićima, stolovima, klupicama... i tako su zauzeli cijelu prostoriju; kao ptice iz istoimena Hitchcockova filma. samo su im ruke sada bile prazne, bez pića i cigareta, besposlene, ali pune nijeme argumentacije. Đevada nema i West odmah pita za njega. Dežurni liječnik, žut od muke, stoji među jaranima, a kad je shvatio da je i stari prevoditelj liječnik, najprije se silno naradovao i potpuno izgubio prisebnost te počeo u nevjerici mahati glavom. Onda je podignuo ruke ponad svoje glave u znak nemoći i zamolio Westa da se malo sklone u stranu. Edvin mi je odmah objasnio da se nikako nije mogao sporazumijeti s dežurnim doktorom; na sve jezične pokušaje Kinez je uporno šutio, ali ga je ipak primio, popunivši formular. Đevada su bolničari i medicinske sestre otpeljali na CT. – Zašto, pobogu, Davore, na CT? treba mu samo izmjeriti šećer, da znamo na čemu smo, i kvit, gotovo! Plitko diše, ali puls mu je dobar. Ma, kog vraga hoće s tim CT-om? Pojma nemaju, a vremena nema, predugo je već u komi! – uzaludno cvili Edvin i svim silama želi razgovarati s Westom. – Pusti, Edvine. doveo sam pravog čovjeka, vrsnog liječnika. Ne treba

Davor Velnić

mu ništa tumačiti, zna on više od svih vas ovdje, i medicinu i prilike. Bez uvrede, Edvine, a kineski bolje govori od ovog jadnika, dežurnog liječnika. Nego, napravi malo reda među ovim svojim Bosancima; još malo pa će početi šega i zeza s ovim medicinskim sestricama. Pokušao sam ga držati daleko od doktora Westa kako bih Amerikancu dao prigodu da dežurnom objasni situaciju i što mu je činiti. I punu ordinaciju gostujućih liječnika, njihov iznenadni entuzijazam, trebalo je stalno utišavati i držati mirnima. Već se od nervoze počelo paliti cigarete, navlačiti iz malih bočica i šeretski dobacivati medicinskim sestrama. A one, nimalo blentave, samo se smijulje; ne znaju što rade, ali znaju što bi radile. Shvatile su da su svi stranci liječnici i to ih silno veseli. – Pusti, bolan, Davore, raju. Nek’ dobacuju. znaš priču o doktorima, plavoj suknji i noćnom dežurstvu. nego, treba Đevu čim prije skinuti sa CT-a. To reci ovom svom starom prijatelju. Miči ga, bolan, i dovedi da mu što prije izmjerimo šećer u krvi i znamo na čemu smo! – Zna on, Edvine, i bez tebe što mu je raditi. samo polako. nisi u svojoj bolnici. ni ti, niti tvoji jarani, a ni Amerikanac. Svi smo ovdje gostujući, samo se koža ovog jadnog, dežurnog, ovdje navlači na bubanj. West mi se primaknuo, zdvojan i mračan. – Kinez je pristao da ga odmah vrati s CT-a, jasno mu je koliko je to u ovom trenutku beskorisno, ali novi aparat CT-a mu se učinio dobrim izborom. Nije on toliko loš, samo se ne snalazi. Upravo je primljen u partiju, ustrašen je. Zastravljujuća je moć partije u bolnicama, nama neshvatljiva. Pustimo to, dobro je, sad ga još moram nagovoriti da mu izmjerimo šećer u krvi. Polako, Kinez ne smije izgubiti obraz, moram oprezno, on je u svojoj bolnici, ja sam samo kolega iz druge bolnice i ništa više – začuđeno pogledom zaokruži prostoriju. – Tiho, neka se ovi tvoji utišaju. ovo je kineska bolnica, ali ipak bolnica, a ne stadion! Nikad Westa nisam vidio tako ozbiljna. I opet su se njih dvojica povukli u svoj zamišljeni kut. Gledam koliko se Amerikanac trsi, s koliko takta i strpljenja stari meštar razgovara s ustrašenim Kinezom; pokušava spasiti jedan život i jedan obraz, zaobići smrt i robiju – baš kako je na putu za bolnicu i bio predvidio. Uskoro se pojavio i Đevad. u istom stanju kome dokotrljali su ga na visokom krevetu s velikim kotačima. Odmah su mu uzeli krv, a West je s dežurnim otišao u laboratorij i vratio se nakon nekoliko minuta. pretpostavljam da je bio ponio vlastite trakice. Šećer je bio prenizak, ispod dva! Đevad je, vjerojatno, prije spavanja zabunom ili u mamurluku bio uzeo duplu dozu inzulina i pao u hipoglikemijsku komu. Alkohol popijen u lobiju nimalo mu nije pomogao. Enigma je bila riješena, ali Đevad još nije bio spašen. Onako na stolu odmah je dobio

Književna Rijeka / PROZA

šećernu infuziju. i nije se dogodilo ništa. Otopina šećera bila je daleko premala i West je odmah intervenirao kod dežurnog. I opet obzirno, s puno takta. Kinez je samo brisao naočale i tiho odobravao. Poslije, u automobilu, na putu kući, West mi je ispričao da je bio pohvalio kineskog kolegu, ali mu je isto tako i objasnio da je petpostotna šećerna otopina odlična odluka, ali bi s pedesetpostotnom otopinom brže nadoknadio dugo vrijeme kome. – Nitko ne smije izgubiti obraz, to je nekakva istočnjačka taktika, to im je neobično važno, a svakodnevno se prodaju sve te njihove svetinje i obraz. Uz prigodnu cijenu, naravno, i drevne izreke. Umoran sam od izreka kojih se nitko ne pridržava, a cijelo ih vrijeme spominju. I doista, čim su prvi kubici nove boce infuzije ušli u Đevadovu venu on je otvorio oči i mutnim pogledom pokušao pohvatati lica i stvari uokolo postelje. Radost je prostrujala zakrčenim prostorom, a Kinez je prvi put razvukao usta u nesiguran osmijeh. spašen? Kad je Edvin kleknuo do kreveta kao bi bio što bliži Đevadovoj glavi, prostorija je utonula u muk iščekivanja. Svi smo čekali da se Đevad oglasi, nešto progovori, bilo što, a on je samo treptao i pokušavao nemiran jezik zadržati u ustima. Edvin je bio izvan sebe od sreće, ganut i bijesan. Znao je koliko je ovaj put bilo blizu, a progovorio je tiho i sočno, radosno, ali s puno slatkog gnjeva i teatralnog oprosta. Jedva je suzdržavao suze, glas je drhtao i gubio se u srcu nabreklom od straha i radosti. Riječi su klizile pijevno i nujno. – Jeb’o majku, Đevade, hajvane tuzlanski, doktore pijanduro... što mi, bolan, uradi i kako me osramoti! što mi učini, nesretniče... pička ti materina, ona bosanska, hajvane glupi! ubit ću te ja ako te šećer i alkohol nisu dokrajčili... Đevad širi zamućene oči i ništa mu nije jasno. dolazi k sebi i vidi mnoštvo uokolo sebe pa pokušava mahnuti glavom ili bar rukom dati znak pozdrava. Ne vidi infuziju, gomilu oko sebe, ne vidi ništa, samo se tupo smješka kao sporedna uloga na trećem bisu. Iskustvo straha i dobrog svršetka zavladalo je prostorom i ljudima; kovitlac sila se umirio, a kakofonija nelagode uzmaknula je pred tišinom radosti. Duga noć nesna završavala je svoj posljednji čin. – Ubit ću te, ubit ću te da me ti ne ubiješ, hajvane hajvanski, stoko bosanska! Šta ću, bolan, s tobom? samo belaj do belaja... I dok je Edvin, skrušen i zadovoljan, na koljenima, Đevad se zagledava u zidove, u ljude oko sebe i šeretski namiguje, pokušava razvući usta u osmijeh. Ne zna što je s njim i gdje se nalazi. – Namiguješ, namiguješ, nesretniče! šala i zajebancija, je l’da? a ti, Edvine, i nisi drugo zaslužio nego da ti se budala ruga i pravi sprdnju od tebe! Lijepo si me ustrašio i sada šeret i zajebancija. popadali smo od sreće

Davor Velnić

što si opet s nama, a? p’jančino jedna! Doktor West, odjeven u samtene hlače i gornji dio pidžame, izgleda zgužvano; vidno je umoran, ali sretan. Samo on najbolje zna koliko je moglo biti drugačije. Zadivljeno gleda i sluša Edvinovu muku i olakšanje. Ne razumije ni riječi, ali Edvinov poj psovki i kletvi iskreno ga je zbunio i ganuo. Dirnut prizorom, hvata me za ruku i utišanim glasom šapće da ne naruši svetost trenutka. – Krasno i tako dirljivo. to je neka vaša molitva, mantra, ima neki svoj ritam tužbalice? – Tako nekako, doktore West! Već stoljećima ima isti ritam i slične riječi. – Baš lijepo i humano; neiscrpno kršćansko milosrđe i pjesma prijatelju koji se vratio iz mrtvila. Kao Lazar Isusu, nezaboravno. – Da, doktore, rekao bih: jedinstveno i neponovljivo. baš smo pravi srećkovići. Peking, svibanj 1991.

Književna Rijeka / PROZA

JOSIP MARIĆ

Crni petak

(ulomak iz romana)

vadeseto stoljeće ušlo je na široka vrata. Ono je mnogo obećavalo i ljudi su od njega mnoga dobra očekivali. Seljaci su tražili ukidanje kmetstva i dobivanje u posjed zemlje koju su obrađivali od dolaska turske vlasti. Austrija je zamijenila tursku vlast, ali je zadržala sve obveze i zatečen sistem obrade zemlje. Napravila je katastar i upis zemlje u zemljišne knjige i tako službeno potvrdila pravo zemljoposjednicima na svoju zemlju. Seljaci su i dalje radili na svojoj zemlji pod starim uvjetima. Nisu imali novca za otkup, iako im je otkup bio dozvoljen zakonom. Toma je u novo stoljeće ušao sa svojom obitelji. Osim o sebi, brinuo je o ženi i tek rođenoj djeci. Trebalo je još više zasukati rukave i raditi od zore do mraka. Također je i dalje morao brinuti o starim i boležljivim roditeljima. Sedmora usta nije bilo lako hraniti. Svojim radom i ponašanjem on je postao poštovan i rado viđen u selu i šire. Izabran je da predstavlja seljane kod gradskih vlasti i primljen u vojnu službu. Život se promijenio nabolje. Baš tih dana spletom okolnosti dogodilo se ono čemu se najmanje nadao. Taj događaj preokrenuo mu je sliku života i trasirao budućnost... Uz novi posao u državnoj službi, naporno je radio na zemlji sakupljajući ljetinu. Zbog čestih kiša žetva je kasnila, zato je trebalo brzo raditi da se nadoknadi izgubljeno. Vršidba se obavljala pomoću stoke ili ručno. Na utabanom guvnu u sredini je bio stožer za koji se vezalo konja, vola ili kravu. Prethodno bi se postavilo snopove pšenice, ječma ili zobi i preko njih tjeralo životinje sve dok se žito ne odvoji od slame. Ponekad je ručno, toljagom, mlatio snopove i tako obavio vršidbu. Gazda beg je uzeo svoje dijelove ljetine, a ostatak kmet. Kasnije se kosio strnokos i otava za zimnicu stoci. Sve se nosilo na plećima i spremalo. Branje graha po kukuruzima vršilo se nekoliko puta. Mlaćenje i ljuštenje da bi se odvojio od košuljice tražilo je poseban napor. Pored svega, godina se pokazala dobrom pa su i beg i kmet bili zadovoljni. Kad je stiglo branje kukuruza trebalo je to obaviti u jednom danu. Pozvani su berači iz sela u pomoć. Jedni su brali, drugi nosili, a stariji su želi i spremali kukuruzovinu u stogove stoci za zimu. Beg Pašo je cijelo vrijeme, dok nije preuzeo trećinu i desetinu, bio na nogama. I Toma je svoj dio pažljivo odnio ispred kolibe kako bi se navečer kukuruzi operušali. Svi poslenici su, poslije večere, ostajali na perušanju. Pored uobičajenih razgovora, bilo

Josip Marić

je i šala. Jeli su se kuhani kukuruzi i voće. Prilikom ovakvih druženja, iako umorni od teškog rada, bilo je i pjesme. Stariji su zametali i ozbiljnije teme o životu i radu. Pričalo se o rođenjima, kumstvima, vjenčanjima i nedavno umrlim poznanicima iz sela. Tema nije manjkalo. Početkom stoljeća u ovom kraju jačala je i nacionalna svijest seljaka. Od 1908. godine počeo je sa radom Mjesni odbor hrvatske narodne zajednice, a 1911. otvorena je hrvatska seljačka blagajna za zajmove i štednju. Od ove blagajne seljaci su puno očekivali imajući u vidu otkup zemlje od posjednika. Takve vijesti budile su nadu kmetova o poboljšanju svoga položaja, ali su rađale i strahove. Jedne nedjelje po povratku iz crkve Toma je zatekao bega, svoga gazdu, kako sjedi pred kućerkom uz potok i zamišljen puši lulu odbijajući duboke dimove. Bio je slabe volje. Čuvši Tomin pozdrav: – Pomaže Bog, beže – nevoljko je odgovorio: – Bog daje dobro. Zatečen posjetom visokog gosta Toma se ubrzo pribra i, tražeći pravu riječ, poče: – Kojim dobrom, beže, dođoste u ovu moju sirotinju i čime mogu da vas počastim, recite mi? Poslije kraće šutnje, otpuhujući dimove, beg se promeškolji sjedeći na starom panju i reče: – Nisam ovih dana zdrav. Neka glavobolja i slabost tijela dugo me drže i ne znam kad će prestati. Možda i otjera me u grob, kako je počelo. Prošla su stara, dobra vremena naše carevine koje više nema. Nema više sigurnosti, poštenja i prave slobode. Svako jutro očekujem sa strepnjom od nekog zla koje se ne vidi, ali je tu negdje, u mojoj blizini. Kao da će me spopasti i otrgnuti iz života. Nova vlast nama nije donijela nikakvog dobra. Samo je sve gore nego prije i ne znam što još da očekujem, čemu da se nadam. Veće obaveze sam dobio, a skoro sva prava su nam ukinuta. Ovi ne vode računa o našim pravima na imanja, na zemlju koju hoće da otmu i dadnu tko zna kome, izgleda fukari koja ne zna`upravljati ni sa sobom, a kamoli sa zemljom koja sve daje. Mi imamo obaveze hraniti cara, državu, kotar, općinu i svoju obitelj, a te kaurske svinje samo sebe. Njima dati zemlju znači propast svega što valja i to hoće taj car Franjo. Nakon duljeg zaobilaženja i kraće stanke, beg je počeo pričati o svojim godinama i bolešću povezanom sa starošću – U godinama sam kad moram misliti i na onaj vječni život. Prije toga trebam zbrinuti svoju familiju, ne ostaviti joj belaja kojeg ja mogu riješiti, a onda odoh na Ćabu. To je obaveza svakog poštenog muslimana. Star sam i nisam kadar voditi brigu o razbacanim i udaljenim svojim njivama. Svašta se priča o zemlji, a što se govori ili je bilo ili će biti. Lako je caru davati tuđu zemlju kmetovima, a otimati poštenim vlasnicima. Što ne podijeli svoja imanja u Beču? On jede i pije iz zlatnog suđa, a kako se ovdje živi, u našem kraju, moj komšija, to samo mi znamo – prvi put beg upotrijebi riječ

Književna Rijeka / PROZA

komšija i, kao da se zaletio u pričanju nakon bujice riječi, ušuti. Istrese lulu, ponovno je napuni iz vreće obješene o rame, pripali i odbi nekoliko dubokih dimova. Uze čuturu i potegnu gutljaj rakije mršteći se, a onda zatraži da im se kava ispeče. Toma je mirno sjedio i šutio. Poznavao je on dobro svoga gazdu, ali ga nikad nije mogao zamisliti da sjedi sa njime i priča kao sa sebi ravnim. On je bega viđao prilikom dogovora oko sjetve, žetve i podjele ljetine. Sav razgovor odvija se u hodu na njivi kako bi se dala kakva uputa, prigovor ili ljutnja, što se rijetko događalo jer nije imao razloga biti nezadovoljan. Znaju se pravila ponašanja raje prema gospodarima, kojih se Toma pridržavao. Konačno, stigla je i kava na koju su već zaboravili. Beg je zadovoljno kimnuo glavom. Sjedeći na panjevima, šuteći, obojica su nekako napeti čekali da se što dogodi. Samo je potok pored njih bezbrižno žuboreći pjevušio kamenitim koritom. Toma je zaneseno slušao i gledao biserne mlazove kako se obrušavaju niz liticu te, padajući na kamenu ploču i prskajući, tvore srebrnu čaroliju. Sunce je odmaklo iza planinskih visova, a večernji povjetarac je milovao krošnje drveća oko potoka. Žuboru vode pomalo se pridružuje šumska glazba, tvoreći sklad prirode i njezine čiste samoće. Večernje niti mraka počinju osvajati svjetlo koje u dolinama prije nestaje nego na brdima sa kojih sunce kasnije povlači svoj osmijeh. Mrak se pomalo šulja. Odjednom se beg pomakne na panju, povuče iz vojničke čuture rakiju, malo se strese i poče: – Imaš li ti dukata, bolan, da otkupiš ovu moju krčevinu? – pa ne čekajući odgovor nastavi da bi jeftino dao zemlju samo da se je riješi. Toma, pogođen ovim pitanjem kao gromom iz vedra neba, nije znao što reći. Znao je da beg i sam zna o njegovom imovnom stanju pa se čudio što ga to i pita. Nije mu ništa odgovorio. Poslije kraće stanke beg nastavi: – Ne znam što te i pitam o dukatima, kad i sam znam da ih nemaš. Znam da si pošten i vrijedan čovjek. Nisi me nikad varao ni ti, ni tvoj babo. U dobrim smo odnosima bili, a nadam se da ćemo i dalje biti još u boljim. Htio sam te malo onako bocnuti, kao svog komšiju i budućeg gazdu. Toma se meškoljio nastojeći dokučiti što to čuje. Nije mu bilo jasno, ali ono što je čuo dirnulo ga je u dušu koja ne gubi nadu u bolje sutra. Zatečen, osjećao se kao da sanja, kao da pliva između sna i jave hvatajući se za slamku dalekog spasa. U takvom stanju kratko je, potiho, izustio: – Što je to? nije moguće. ja sanjam i nisam ni na nebu ni na zemlji. Što to čujem, o, Bože! – Dobro si čuo što sam rekao, ali su te moje riječi našle nespremna. Nego, da ja tebi otvoreno kažem zbog čega sam ovdje, kod tebe. Danas

Josip Marić

je nedjelja i znao sam da ću te naći s obitelji. Već dugo mislim kako da te usrećim i konačno sam odlučio. Nekoliko dana imam neodložnih poslova za obaviti. Nadam se da ću do petka završiti to što moram. Ako sve bude kako treba, zapamti, u petak ujutro budi pred sudom i čekaj me. Ja ću doći i napravit ću darovni ugovor o poklonu moje Krčevine koju ti obrađuješ i od koje živiš. Mislim da o boljem poklonu nisi mogao ni sanjati. To si ti zaslužio svojim dosadašnjim radom i lijepim ponašanjem, a meni ta zemlja ionako ne znači puno. Imam je na sve strane, ni sam ne znam što bi’ s njome. Tebi će dobro doći. Nemaš više obaveza prema meni i mislim da ćeš mi biti zahvalan. Od petka zemlja je tvoja. Radi s njom što hoćeš. Ori, kopaj, posij i žanji. Ako ti zatreba moja pomoć, budi bez brige, samo se obrati u svako vrijeme. Koliko mogu, pomoć’ ću ti. Samo bi’ te jedno zamolio: zemlju ne prodaj. Ne bi’ mogao gledati da se bilo tko osim tebe šepiri po njoj i uživa moje dobro koje tebi poklanjam. Toma je slušao oborene glave i nije vjerovao svojim ušima. Odjednom ga obuze osjećaj naklonosti i posebnog prijateljstva prema begu. Malo se ukipi, pa skoči da zagrli i izljubi svog dobročinitelja, ali se zaustavi zbog begovog mlakog držanja i samo mu stisnu hladnu ruku, poljubivši ju prilikom puštanja iz svoje. Rastali su se s riječima: – S Bogom i doviđenja do petka! Beg je napravio nekoliko koraka, zastao i niskim glasom, kao da sebi govori, rekao: – O ovome nikom ni riječi, ništa ne govori. Znaš da ja imam još zemlje i nezadovoljnih koji rade na njoj pa ne bi htio nepotrebnih problema. Uostalom, znaš da su se organizirali i pobunili kmetovi u Krajini pa je i car Franjo imao posla. Još sve to nije gotovo i ne znam kako će biti, ali nadajmo se najboljem – reče beg, nestajući kao noćna utvara iza bukovih stabala u noćnoj šikari. Toma je ostao sjediti s rasutim mislima u mraku i nije mogao dokučiti što se to dogodilo. Ostao je prikovan za panj na kojem ga je beg ostavio. Nije osjećao svoje tijelo niti tlo pod nogama. Zatečen naletom sreće nije znao što raditi. Samo mu je srce, ispod vunenog ogrtača, ubrzano tuklo, kao da želi iskočiti iz grudnog koša u carstvo noćne tišine. U takvom stanju osjeti ženinu ruku nježno spuštenu na desnom ramenu. Trgne se, uplašen. – Nekoliko puta sam te zvala, ali uzalud – reče Ruža, stojeći nad njim. – Da ti nije loše? – on ništa ne odgovori, a ona nastavi: – Djeca su zaspala. Vrijeme je da večeraš i naspavaš se, jer je sutrašnji dan pun obaveza. Kad i poslije nekoliko pokušaja utvrdi da muž ne namjerava poći, zabrinu se za njegovo zdravlje. Možda je onaj nekrst beg nabacio kakvo zlo, jer svašta se može očekivati od takvih, pomisli ona. – Idi, idi ti na spavanje, ženo, i ostavi me još malo sama ovdje. Brzo ću i ja doći.

Književna Rijeka / PROZA

Žena ga posluša i udalji se laganim korakom. Kad se našao sam, priđe bliže potoku i sjede na debelu kladu koju je voda nedavno, za povodnja, donijela. Veći dio stabla bio je na suhom, dok su grane gornjeg dijela uronjene u vodu i mulj branile tok, čineći malo jezerce. Toma je sjeo na suh dio mrtvog javora. Pustio se prividnom toku dnevnih zbivanja i dubokom snatrenju. Odjednom ga trgne prodoran glas neke noćne ptice koji odjeknu dolinom. To se ponovi nekoliko puta na kraćoj udaljenosti i nestade. Ponovno tišina. Samo vode potoka pjevuše, a bijelo se kamenje zrcali na škrtoj mjesečini, uživajući u kupanju i jesenjoj noći. Toma se pribra i začudi zbog čega tu sjedi. Sjeti se begova posjeta i njegovog obećanja. Pokuša ustati, ali nije uspio. Tijelo ne sluša. Noge utrnule kao da nisu njegove. Ostade nepokretan još neko vrijeme, dok ne dođe bolje k sebi. Nehajno baci pogled na jezerce pred sobom i ugleda mjesec u plićaku. Bio je žut, loptast kao da je sad pao s neba i rastjerao mrak. Ustao je i teturajući ušao u kućerak. Djeca su spavala na slami, a žena ga je čekala s licem u dlanovima. Sigurno plače, pomisli Toma. Da je razveseli, poljubi je i reče: – Ne plači, draga, sreća nam se smiješi. Još ove sedmice ćeš se i sama uvjeriti u moje riječi – htjede nastaviti, ali se sjeti upozorenja o tajnosti razgovora s begom, pa ušuti. Lagano se spusti u nedjeljnoj odjeći te ubrzo utone u san. Žena skine ponjavu sa djece i pokrije ga, a na djecu nabaci stare prnje da ne ozebu. Stavi cjepanicu na ognjište da se vatra ne ugasi i legne. Dugo nije zaspala. Majčine brige, a posebno nedjeljni posjet bega i muževo ponašanje, mučile su je. Sutradan se Toma probudi, otvori oči i vidje da je sam. Začudi se kako nije čuo kad su djeca i žena ustali i izišli svako za svojim poslom. Još sanjiv otvori vrata, iziđe ispred i ugleda svoju Ružu kako krši donijeto suho granje radi razgaranja vatre koja samo što se nije ugasila. Ništa ne reče. Uputi se do potoka, skine do pojasa, zavrne nogavice iznad koljena i počne se prati. Jutarnji zrak i hladna voda brzo ga osvježiše. Obrisa se s krpom s ograde, odjene i krene. Zastade. Žena, s naramkom granja u rukama, opazi ga i reče: – Kamo ćeš? Vrati se, da ti napravim nešto za pojesti. Ne idi gladan. Toma odmahne rukom i, skačući s kamena na kamen, prijeđe preko potoka i uputi se uz begovu Krčevinu. Dugo je po njoj hodao i obilazio njezine međe uz susjedne njive. Primijeti, što dotad nije vidio, da su neki susjedi ušli korak i više u njegov budući posjed. Naljuti se i odluči da će što prije opomenuti gladne ljude na potrebu ispravljanja međe. Čudio se sam sebi kako to dosad nije primijetio. Siđe niz obalu do vrela, malo zastane iznad, udari otrgnutom grančicom hrasta po vodi i krene prema kolibi. Nađe roditelje unutra. Oboje u poodmaklim godinama. Majka, zauzeta

Josip Marić

oko ognjišta, muči se sa svojom kostoboljom, a otac se već dulje vrijeme teško kreće, pomoću štapa. Godine, težak život, prehlade i neimaština učinili su svoje. Iako unučad, a posebno Ivo, često navrate, ipak samoća, starost i bolest ubijaju čovjeka. Osim toga, dočekati stare dane na tuđoj zemlji, u trošnoj kolibi, skoro bespomoćni, nije lako. Snaha Ruža navrati, donese hrane, očisti, opere odjeću u potoku, pomogne majci i pripremi što treba, ali sve to kratko traje. Toma pripremi drva za ognjište, usitni ih za odlaganje vatre i uradi sve što je teže kako bi starcima olakšao. U posljednje vrijeme, kako ima nove obaveze, rjeđe dolazi i kraće se zadržava. Ipak se brine. Pažljiv je. Kad god je kod svoje obitelji, svrati i k roditeljima da ih vidi, porazgovara s njima i pomogne im. Bog mu dao zdravlje, sreću i dug život, često je znao reći otac svom sinu. I sad su veselo razgovarali. Toma je sjedio na kvrgavoj staroj klupi, a otac na ležaju. Nije se žalio ni na što, iako je bilo očito da je bolestan. Nije manjkalo iskrica života niti smiješka na staračkim licima roditelja. Izgledali su zadovoljno, unatoč svim teškoćama koje ih drže i okružuju. Sin je govorio o svojim obavezama za djecu i ženu te o vojničkim dužnostima na koje se još nije naviknuo. – Oslobođen sam službe nekoliko dana pa moram završiti neke kućne poslove, a onda ponovno u kasarnu – reče Toma. Pri odlasku, pozdravi ih, otvori vrata držeći ih, malo se zaustavi i reče: – Nadam se da neće dugo proći kad ću na ovom mjestu početi kopati temelj naše nove kuće. Još ovaj tjedan i bit ću slobodan seljak, a poslije – kako i što stvorimo na ovoj zemlji, to je naše. Već sam sve dogovorio s begom, samo ništa nikome ne pričajte o tome, dok sve ne bude gotovo. Još malo se zadrža na vratima gledajući sažaljivo starce, okrenu se i ode. Vrata se pritvoriše. – Bog te čuvao i dao ti dobro, sine – čuo je majčin glas iza svojih leđa. Zatečeni onim što su čuli od sina, starci su dugo šutjeli. Gledali su se međusobno i tko zna što im se glavama vrzmalo. Čulo se samo povremeno šuštanje suhe bujadi i kukuruzovine na zidovima kolibe, jer se vjetar dizao. Na ognjištu je dogorijevao grabov panj i počelo se jače dimiti. Starac rukavom mahne ispred lica da otjera dim. Ne ustajući, štapom odgurnu vrata da provjetri prostor. Starica je sjedila pored ognjišta i žaračem pokušavala razgorjeti dimeći crni oganj. Odmaknuvši ispred kolibe, Toma se uputi prema potoku i svom kućerku. Idući, opazi mlado trnje izniklo na nekoliko mjesta koje bi trebalo što prije krampom izvaditi sa žilama, da se ne širi šikara krčevinom. Siđe niz stranu i okrenu uz potok. Povremeno je zastajao, razgledao kao da mu ova zemlja nije poznata. Kad se našao u šumi usporio je korak, obilazio drveće,

Književna Rijeka / PROZA

zastajkivao kao da razgovara s njima. Ponekad bi i nijemo zagrlio stablo, ostajući pored njega kao da ono razumije njegovu nježnost. Tumarajući tako i zastajkujući ispred čudnih sugovornika, stigne svojima. Već se počelo mračiti. Žena i djeca su ga čekali s večerom. Zabrinuli su se što ga dugo nema. Poslije zajedničke molitve jeli su, šuteći, iz drvenog čanka majka i sinovi, a poslije otac sa kćerkom, jer nisu imali dovoljno drvenih žlica. Poslije večere odmah su išli spavati zbog napornog dana, a i zbog uštede svijeće. Otac i majka imali su svoj ležaj, a sinovima je prostrta slama na drugoj strani, podalje od vatre. Kći Marija otišla je, kao i obično, na konak k babi u kolibu. Svi su ubrzo zaspali, osim majke. Nju je, pored ostalih briga, najviše mučilo ponašanje muža u posljednje vrijeme. Otkako je s begom razgovarao, potpuno se promijenio. Šutljiv je, izbiva iz kuće i dugo ga nema, nekako je izgubljen od svojih briga koje ne otkriva. Nešto se s njime ozbiljno događa, a možda je i malo bolestan, samo neće reći. Izbjegava otvoren razgovor, a čovjek i žena nemaju što kriti jedno od drugog, mislila je ona. Pokušavala je zapodjenuti razgovor o djeci. Ona su već porasla i trebalo bi o njihovoj budućnosti ozbiljno razmišljati. Život im mora biti bolji od njihovog. Jednom, kad je uhvatila zgodnu priliku, svojim umilnim glasom počela je: – Eto, dragi moj mužu, bilo kako bilo, nama je, Bogu hvala, dobro. Djeca su nam zdrava i poslušna, rastu i skoro su samostalna u vršenju poslova. Što je najvažnije, nismo gladni i žedni. Jest da se na svemu štedi i puno radi, ali tako se jedino može preživjeti. Dobro raditi, Boga moliti, čuvati svoje, a ne krasti tuđe – to i jest odlika pravog katolika. Pošten rad je blagoslovljen, a nepošten nosi prokletstvo. Mi smo se uvijek držali pravog puta i dobro nam je. Nije uvijek bilo tako. Imali smo životnih teškoća, osobito kad su nam djeca bila manja. Ponekad ni kruha nismo imali, ni što odjenuti djeci, ni svog krova nad glavom, ali sve je to iza nas i ne ponovilo se. Sad smo među viđenijim obiteljima u selu. Vidio si nas kako nedjeljom kod crkve ljudi pozdravljaju i žele razgovarati s nama. Čak i oni koji su se durili na mene, ne znam zbog čega, sad su ljubazni i htjeli bi mi stisnuti ruku. Sve ide nabolje otkad si dobio službu. Jest da ima i onih, ali hvala Bogu – u manjem broju, koji se pokazuju onakvima kakvi možda nisu, ali nam možda rade o glavi. Oni ne vole ni sami sebe, pa kako mogu drugog cijeniti? Takvi su u stanju zlo učiniti čovjeku i popiti ga u čaši vode iako ništa nije kriv. to je loše. Čovjek prvo mjesto daje Stvoritelju, onda sebi, pa svojoj obitelji i bližnjima. Ako toga nema, nema ni blagoslova, napretka i sreće. Zla ima i njega se treba čuvati. Ali kako prepoznati zlo u čovjeku kada je sakriveno? Ljudi na vidjelo iznose ono što misle da drugi vole. Ono što stvarno misle ponekad ostavljaju u potaji i baš to izbace nenadano, kad njima odgovara. Takvih se treba čuvati, ali kako?! Samo dragi Bog zna i njega treba pitati

Josip Marić

prije svake ozbiljnije odluke u životu. Treba biti razuman i ne vjerovati lijepim riječima iz svakih usta. Tko zna što iza njih stoji? Misli, djela i riječi bi trebale biti u skladu, ali nije to uvijek tako. Ako se samo malo izdigneš od puke sirotinje, dobiješ dvostruke neprijatelje. Sirotinji su teški svi bogataši koji su u manjini, a ta manjina bogatih ne želi uljeze u svom društvu. Čuvaju svoj položaj i ne žele sebi ravnih, ali to ne pokazuju. Eto, vidiš, taj beg i njegov posjet u nedjelju... Nije on došao tek tako, a ti o tome ništa ne govoriš. Ja vidim da si se ti nekako ohladio poslije razgovora s njime i to me muči – reče Ruža mužu sa suzama u očima. Toma je pažljivo slušao. Navrh jezika mu je bilo da kaže ženi sve što mu je beg rekao, ali se u zadnji tren suzdržao. Sjedio je kao na mravinjaku. Samo ponekad bi se umiješao i usprotivio njezinom govoru, ali nije imao puno protiv. Podržao je njezino mišljenje, ali je ostao tajnovit. Htio ju je obradovati krajem tjedna, poslije suda kojega je beg zakazao. Ona je, poslije kraćeg zatišja, govorila o svakodnevnim problemima, o domaćinstvu i kako ga dići, pa nastavi o djeci: – Vidiš, mužu, mi u svakodnevnom radu i brigama ni primijetili nismo kako naša djeca odrastoše. Sin Stjepan je čitav momak, a mlađi, Ivo, samo što ga nije stigao u rastu. Kći je također velika curica i treba o njoj više brinuti. Osnovno je da im osiguramo kruh, krov nad glavom i blagoslov, za ostalo neka se sami pobrinu. I mi smo još bez kuće, ali sve što možemo dužni smo djeci osigurati, da im život bude podnošljiviji. To nije lako. Kmetovi smo, kao i polovina seljaka u selu i čemernoj Bosni, koji su bez svoje zemlje i možda u gorem položaju od nas. Ipak, naša djeca su samo naša briga te od Boga i nas zavisi njihova sreća. Zbog toga ne spavam noćima, a ni danju nisam sabrana i mirna. Muž se smješkao, očito zadovoljan brigom žene za djecu. I on je slično mislio i kovao plan kako sve to riješiti, ali nije nikome govorio. Najlakše je uzeti zajam od Hrvatske seljačke blagajne, pa kupiti ono što moram. Sve što sâm mogu napraviti, to neću platiti. Tražit ću i pomoć bližnjih. Tko meni pomogne, ja njemu neću ostati dužan. Dnevnice ću vratiti po dogovoru, u radu ili naturi, mislio je Toma. Dug nije dobar drug, ali što se tu može. Pa i svaki zajam veže i rađa najam. Tko sa lošim tikve sije, o glavu mu se lupaju. Nikad se pametan seljak ne zadužuje od loše države, a države nema dobre. One žive od sela. Svaki čovjek jede kruh, a kruh se pravi od žita koje raste na zemlji i koju obrađuje sam seljak. Poslije razgovora sa ženom Toma je otišao vidjeti roditelje u kolibi. Našao ih je loše volje. Pokušao ih je razvedriti. Razgovarao je s njima i hrabrio ih, kako ne bi samo mislili o starosti i svojoj bolesti, nego o životu koji je lijep takav kakav jest. – Nepromjenjivo treba prihvatiti, a promjenjivo mijenjati kako možemo, ali samo pošteno – govorio je sin roditeljima. Oni su ga slušali i činilo

Književna Rijeka / PROZA

se da ih je dobro obradovao svojim posjetom i razgovorom. Nije se dugo zadržao u kolibi. Vraćajući se, krenuo je duljim putom prema šumi, ali s druge strane. Šuma, koja je pripadala Krčevini, nalikovala je unutarnjem dijelu konjske potkove, točnije – njezinoj sredini. Vanjski obruč je obradiva zemlja koji se ore, sije i kosi. Na toj njivi je, uz samu šumu, i koliba. Toma je znao da je u ovo jesenje doba šuma bogata raznim plodovima – i za ljude i za stoku. Razmišljajući tako, laganim se hodom uputi staroj granatoj divljaci koja se širila ovećim proplankom. Krošnja na deblu imala je oblik ogromnog kišobrana podignutog k nebu. Guste grane bile su pune crvenih, krupnih plodova koji su se isticali ispred zelenog lišća. Ispod su ležali plodovi u šušnju, netaknuti. Štetočine rijetko napadaju ljuto voće, a posebno ono samoniklo, koje čovjek ne zagađuje. Toma ubere nekoliko divljaka, zagleda se u njihovu zdravu, rumenu pokožicu te ih spusti na zemlju. Zagrize jednu i ustanovi da je tvrda, ali nije baš previše ljuta. Pomisli kako bi bilo dobro obrati divljaku i spremiti u trap, zimi za jelo. Nije rijetkost da se i usred zime ispod snijega nađe voća, a posebno divljaka, oraha, jabuka i divljih krušaka, kao da su skoro pale s grane. Ponekad grane krajem zime strše bez lišća, a plodovi na njima tu i tamo prkose vjetru, čvrsto se držeći ispod bijele kape. Noć je proveo ležeći na gruboj slami. U početku mu san nikako nije htio na oči, a kasnije je tvrdo zaspao. Probudio se rano. Kad je ustao ustanovi da su drva za loženje pri kraju. Uze sjekiru te povede i sinove u sječu. Cijeli dan ozbiljno se radilo, birajući i sijekući kriva drva u šikari-carevini. Toma se potajice nadao da će i ova šikara biti njegova, jer mu je i najbliža. Teža debla nosili su Ivo i Stjepan na ramenima između sebe, a otac je sjekao i tovario na njih u povratku. Od nedjeljnog razgovora s begom prošlo je već tri dana i nikakvih novih vijesti nema. On je rekao dojaviti ako se što promjeni, a ako ništa ne javi ostaje sve po dogovoru. Toma je čekao i u četvrtak, ali – ništa! Kako je večer duboko odmakla, reče ženi da sutra rano ide u grad jer mora obaviti neki važan posao. – Usput ću se naći s dobrim prijateljem, pa možda i on navrati da vidi gdje živim. Ako imaš, pripremi bolji ručak jer ćemo biti umorni od puta i gladni. Tu noć nije spavao. Sutradan rano Toma se spremi, pozdravi sa ženom i djecom te uputi kraćim putom preko njiva u grad. Na nogama je imao vojničke čizme jer je noću padala kiša i bilo je blata i vode po putu. U torbi je nosio čiste opanke i komad kruha zamotan u krpu, da se nađe, jer nije znao koliko će dugo biti na sudu. Išao je brzo ne pazeći na lokve na putu, samo da prije stigne. Ubrzo prođe ispod sela i izbije na lijevu stranu rijeke.

Josip Marić

Tu zastane i ustanovi da je se dobro oznojio, a i da je donji dio odjeće mokar i prljav. Očisti se malo od blata i od suhe, nahvatane trave i grančica. Čizme ne htjede prati, nego ih skide, obuje čiste opanke od goveđe kože i potraži mjesto gdje će skriti prljavu obuću dok se ne vrati. Malo nizvodno primijeti zgodno mjesto u žbunju te spusti čizme i prekri ih lišćem i granama... Obazre se da ga koja uhoda nije vidjela i kad se uvjeri da je sve u redu – krene. Išao je kaldrmom pružajući duge korake i ubrzo stigne do starog mosta, prijeđe ga, malo zastane na desnoj strani rijeke da vidi je li mutna i jaka. Pred zgradu suda stigao je ranije, kako je i namjeravao. Ja trebam čekati bega, a ne on mene, za moje dobro, pomisli, stojeći ispred. Nije dugo čekao. stiže beg, jašući na dobrom konju, u pratnji naoružanog čuvara koji je kaskao iza njega. Sjašiše. Čuvar uze oba konja za povodac i privede ogradi, gdje ih zaveza za odeblje kolce. Malo zatim pojaviše se tri hitra konjanika. Prvi je na bijelom vrancu, debeljko sa crvenim fesom na glavi i zmijastim bijelim turbanom omotanim oko njega. Krupna zvijer!, pomisli Toma. Kad poskakaše s konja, odmah debeljko priđe begu, a pratioci povezaše konje. U kraćem razgovoru vidjelo se da beg dobro poznaje debeljka s turbanom. Nešto su skriveno razgovarali, da drugi okolo ne čuju. Toma je mogao uhvatiti samo obrise nejasnih riječi na stranom jeziku i ništa nije razumio. Beg je šaptao i rukom pokazivao prema kmetu koji je stajao nekoliko koraka udaljen od njih. Malo zatim beg dade znak i Toma pođe za njima u zgradu. U hodniku mu beg zapovijedi da čeka, dok on i spahija uđoše u sudsku pisarnicu. Toma je hodao hodnikom i vrijeme mu se odužilo čekajući. Tko čeka, taj i dočeka, pomisli i nastavi nestrpljivo zuriti u vrata, koja se i otvoriše. Sudski činovnik ga pozva unutra, a on, pritvarajući vrata iza sebe, stade ispred stola. Debeljko s turbanom i beg sjedili su postrance. Pisar sjede ispred i poče nešto pisati, obraćajući se potajice debeljku i begu. Kao da se nečeg prisjeti, skoči, ode u drugu sobu i donese neki debeli svežanj papira te stavi na stol na kojem je bila boca s tri fildžana i ibrik sa kavom. Toma primijeti da su oni već pili rakiju dok je on čekao u hodniku. Nakon pregledavanja nekih papira iz onog svežnja i dopisivanja u list pred sobom, činovnik se obrati debeljku s turbanom: – Je li sve u redu i dogovoreno? Ovaj kimnu glavom i pokaza na bega koji potvrdno odgovori. Pisar ustade i obrati se strankama povišenim glasom: – Budući da je sve dogovoreno, ja sam sastavio darovnicu i prisutni je trebaju potpisati kao trajno važeću – najprije ponudi spahiji koji potpisa, pa begu koji umoči prst te napravi otisak. Toma je znao nekako sročiti slovima

Književna Rijeka / PROZA

ime i prezime, ali napravi kao i beg: pritisnu palac na papir gdje mu ovaj pokaza. Ovjerene dokumente pisar odloži na stol pa zadovoljan reče: – E, sad, zbog dobro obavljenog posla možemo još po jednu čašicu popiti! – nali debeljku, begu i sebi, kucnuše se, ispiše odjednom i spustiše čaše. Nakon kratke stanke beg započe: – Eto, Toma, više nisi moj kmet. Slobodan si od mene i moje Krčevine. Idi kud hoćeš i radi po svome, kako ti odgovara. Mene više nije briga o tebi, a i ti si se otarasio mene. U radu tvojih roditelja i tebe nisam našao zamjerke, ali što se može – takva su vremena. Ova vlast je već proglasila oduzimanje naše zemlje i davanje tebi i takvima. Ja nisam čekao da se to dogodi, da ostanem bez Krčevine, i zato sam se na vrijeme osigurao – nakon ovih oštrih riječi, beg uze ovjereni ugovor sa stola i mahnu nekoliko puta njime veselo i cupkajući. Spahija je mirno gledao i šutio, kao da se ništa ne događa, a pisar je na peći u uglu kuhao kavu. Toma je ukipljen stajao i ništa nije razumio, osobito begove riječi na kraju i njegovo šegačenje i mahanje papirom. Poslije svega, pisar započe: – Ti, Toma, u roku od dvije nedjelje moraš napustiti tuđu zemlju. Kolibu svoju nosi sa sobom kuda znaš, samo da ne bude na Krčevini. Ako u zadatom vremenu ne napraviš što si se dogovorio i potpisao, vlast će te po zakonu, silom, natjerati na poslušnost. S carem i državom nije se igrati. Začuđen onim što je nejasno čuo, a nije ni slutio, Toma se znojio i nešto nepovezano šaptao, jer mu sve to u magli i nije jasno. Poslije svega, smogne snage, okrene se begu pa ga podsjeti na nedjeljni dogovor i njegovo obećanje. A beg će njemu: – Da, ali to je bilo prije pet dana, a danas je sve drugo. Sâm si nasjeo, pao i sam se ubio. Priznao si što je napisano, crno na bijelo, a što nisi čitao – sam si kriv. Nepismen si, kao i ja. Ništa se tu više neće popravit’. Vlasti mogu od sada donositi propise o davanju tuđe zemlje kmetu, ali za tebe to ne važi. Krčevina nije ni bila tvoja, a ti si to sada sâm potvrdio. Povratka na staro nema. Toma, slušajući ga, ljut zbog grube prijevare, u naletu gnjeva izgubi se te pođe prema begu sa stisnutim, podignutim šakama. Pisar mu, skočivši, zapriječi put, a žandar se odnekud stvori i grubim udarcem pogodi ga u slabo mjesto.

Davor Velnić

ESEJ DAVOR VELNIĆ

Sabiranje i pospremanje Dame i gospodo, poštovani prijatelji, što lijepo i duhovito izreći u ovom ozbiljnom trenutku kad se književni opus, život ispunjen bdijenjem i pisanjem sažeo u ovih osam svezaka pred nama? Osjećaj zadovoljstva i olakšanja je sveprisutan, poželjan i predvidiv, ali to je sada nebitno – nego čestitam čuvaru književnosti, našem senioru Slobodanu Novaku. Napisao je antologijske naslove hrvatske književnosti; moglo bi se reći da smo imali privilegij i nesreću živjeti motive i okolnosti njegove književnosti. Kad smo počeli razmišljati o ovom nakladničkom poduhvatu, a prvi je dogovor bio u Novakovom stanu prije gotovo pet godina, Igor Zidić, Tonko Maroević i ja, čak i sam autor, računali smo da ćemo imati šest do sedam ne previše debelih knjiga, a skupilo se osam pozamašnih svezaka. Sada bi možda bilo najbolje krenuti na deveti i tako doskočiti sentimentalnom pogledu unatrag, veličanju i udžbeničkom okoštavanju što sliči lektiri. Želio bih se najprije zahvaliti autoru; njegova je zasluga najveća, čak i ona uređivačka. Svoj sam posao mogao obaviti dobro, jer se Novak nije nikada postavio s visoka, nego je bio izuzetno profesionalan, nimalo hirovit i poučno strpljiv – dobra osoba i časna starost; potom reći hvala Matici, jer je znala prepoznati vrijednost i značaj projekta; njezinom predsjedniku Igoru Zidiću i Tonku Maroeviću, autoru izuzetnog predgovora ovim Sabranim djelima. Tonko se pošteno odužio prozi svoje mladosti. Nakladnik je imao razumijevanja za nešto dulje rokove i složenost poduhvata; ni meni niti autoru nije dahtao za vratom. Matica je znala da se radi ozbiljno, koliko god to okolnosti dozvoljavaju i bez seinekurnog prenemaganja. Ove knjige pred nama nisu tek reprint Novakovih djela, već autorovo novo čitanje i mnoštvo novih, nikad objavljenih tekstova. Spomenuo bih samo znatno proširene Protimbe, nikad prije objavljene uredničke recenzije i prvi put objavljen roman Silentium. Mnogima se od Protimba diže kosa na glavi i najradije bi da to svjedočenje o našim grešnim danima nije nikad napisano. Svi oni zaboravljaju da znanje pojačava napast i da se netko ipak mora

Književna Rijeka / ESEJ

boriti protiv povijesne insuficijence, narikanja i pijetizma, jer bez takvih tekstova iskrena pamćenja (sjetimo se samo Matoša) još bismo više zalutali ili do kraja povjerovali dežurnim prevarantima. Dok su se ove Protimbe pripremale za tisak, u nekoliko navrata bio sam izložen pritisku – neki su željeli da se pojedina imena i događaji izbace ili pokitaju. Nisam zamjerio intervenciju – ljudi su slabi – ali nisam niti popustio. Od neobjavljenih tekstova mene su se najviše dojmile Novakove recenzije napisane samo za nakladnikovu internu upotrebu. Novak se u njima potrudio biti iskren i pronicljiv urednik te svojim pretpostavljenima razgovjetno predstaviti autorov talent i kvalitetu rukopisa; isto tako procjeniti mogući odjek i komercijalnu procjenu, a stalno imajući na umu boljševičku samodopadnost te sveprisutno doušništvo. Neprestano balansirajući između komitetskih intervencija, ideoloških cenzora i kvalitete rukopisa, Novak je uspio sročiti kompetentnu uredničku procjenu i svoje mišljenje staviti na papir. U onim vremenima to nije bilo nimalo jednostavno. Je li Silentium prepoznatljiv, onaj pravi Novak ili tek put, radna bilježnica prema ponajboljim Novakovim prozama? – samo je retoričko pitanje književne estrade i nepostojeća dvojba. Silentium je sam začetak samovanja, početak komadanja, razočarenje i solidna popudbina; potragu za smislom nastavit će Novakovi romani i pripovijetke, ogledi i radio-drame; nije sve završeno niti u ovdje sabranim djelima. (...) U atrium je iz predvorja dopirala jednolična škripa zaljuljanih karika opšivenih kožom i poluglasni razgovor starijih dječaka koji su se okupili pod stupovima kraj gimnastičkih sprava u nadsvođenom prostoru između atrija i parka. Nadmetali su se u žustroj raspravi hoće li danas biti krunica i blagoslov, kao obično tijekom školske godine ili samo krunica, kao za vrijeme praznika. U vrtu je sipila sitna predjesenska kišica. Jesam li ja točno znao da treba kabanica!!! “Sunce ka usrid lita”. Glupost. Imao sam pravo. A na dnu vrta, ispod visoke živice, ogrtala se sumaglicom i prozračnom zavjesom tužne rosulje lurdska špiljica s Madonom sklopljenih ruku, zagledanom pod nogama u jezerce sa zlatnim ribicama... I tada mi je prišao neki nabusiti i polušaptom zaprijetio: – Druže, primi bratsku opomenu da izvadiš ruke iz džepova. (...) Da, to je nesumnjivo onaj pravi Novak, stilski dovršen, pun slutnje, ranjiv i začuđen na putu prema još užim vratima dosuda: a drug i bratska opomena, savjest ili vjera, samokritika ili ispovijed, crveno ili crno prožeto ideološkim puritanstvom i opečaćeno pravovjerjem u potrazi za svježim mesom svojih zalogaja, pratit će njega i njegovo pisanje od prvih do današnjih dana. I to je začetak Badesse, Izgubljenog zavičaja, Mirisa..., Izvanbrodskog

Davor Velnić

dnevnika, Protimba... Novak predano živi književnost i posve mu je jasna uzaludnost književnog pothvata na svim razinama. Čemu i zašto pisati? Tolikosmo često o tome razgovarali, ali svaki čovjek, kaže sveti Martin, u životu čovječanstva ima specifičnu zadaću koju nitko osim njega ne može obaviti. Umjetnik u sebi čuva smisao kao svoju dužnost; to je ono što čovjek čini u životu, sa životom, iz života, bez računice i primisli, predano. Onda je Novakova zadaća jasna i stoji pred nama – knjige. I puno više od toga, jer i u tami tame postoje neugasivi lumini: ne proroštvo i ne mučeništvo, nego tanka nada i nagovještaj kako nije sve izgubljeno i besmisleno. Kao pokretač ovih Sabranih djela učinio sam nešto dobro: vratio sam Slobodana Novaka onome što najbolje zna i najviše voli – književnosti – i bio sam u pravu: naš je slavljenik uzvratio velikim trudom i još boljim rezultatom. Sabran u iskustvu i zrelosti, Novak je sabirao svoje misli i tekstove i oni sada stoje pred nama – završna redakcija. Završio bih s još jednim, meni znakovitim pasusom iz Silentiuma, razgovorom autora i njegova oca: (...) Ove nedjelje dobio sam posjet, što je ne samo kod ovih iz Zagore, nego i kod otočana prilična rijetkost. Kad su me pozvali u čekaonicu, poradovao sam se da ću opet vidjeti Ninu, ali našao sam tamo svoga oca. Razgovor je bio jako kratak: on me upitao kako mi je, što mi fali, što mi treba, dao mi je srebrnu pločicu od pedeset dinara i rekao: – Ja ti ne volim dolaziti ovamo, da me opet ne ispituje onaj tvoj pop s konjskim zubima i glavom od vola, koji govori da si slab u vladanju... A kad ti budem nešto slao... ako što trebaš, reci mi... poslat ću po Nini ili onoj ženi iz kavane. Ona ti se zove teta file. I kad ti bude teško, potuži se njima. Svejedno ti je kome... njima kao meni. Samo nemoj popovima. Pusti ih k vragu i vladaj se kako oni traže, nema ti druge. I napustio ih je, a odmah potom pun mlačnog djetinjstva i željan ideala, mladenački nestrpljiv i lakovjeran, povjerovao u nepostojeće vrijednosti, u privid pravednog društva te uletio u tvrdi zagrljaj revolucionarnog internacionalizma i njegove pogubne ideologije. Iz zadimljenih ruševina mladosti, gnjusoba rata i tjeskobe poraća ponio je razočarenje, gorčinu i slike bezdušnosti i tek je privržena predanost i vjernost književnosti bila dovoljno ljekovita. Samo je u književnosti tražio i našao smisao, svoju vezu s Bogom. vam.

Još jednom, moje iskrene čestitke Slobodanu Novaku, svima. i hvala

____________________

Pročitano na predstavljanju Sabranih djela Slobodana Novaka 28. studenog 2012. u Matici hrvatskoj.

Književna Rijeka / ESEJ

Milovan Buchberger

Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova Obitelj Polić prije Jankova rođenja

oznato je da su Polići došli u Stari Grad na otoku Hvaru krajem 18. stoljeća, pa krenimo tim tragom. Prvi spomen Polića u maticama vjenčanih Staroga Grada nalazi se 28. svibnja 1786. godine, kad je pradjed Janka Polića Kamova, Luka Polić (1767. – 1846.), oca Martina iz Hreljina, oženio Mariju Sarjanović (r. 1766.), oca Stjepana, podrijetlom iz Jelse. Istraživanje upisa rođenja Luke Polića u Hreljinu (ili Kraljevici) između 1760. i 1771. pokazalo se bezuspješnim, budući da u Hreljinu nije nađen upis rođenja niti jednog Luke Polića (sina Martina), iako u Status animarumu Staroga Grada jasno stoji da je Luka rođen 3. ožujka 1770. godine (Mladen Urem navodi da je Luka rođen 1767. u Kraljevici?!). Čini se vjerojatnijim prihvatiti da je Luka ipak rođen 1767. godine, jer kad bi 1770. bila godina njegova rođenja teško bi bilo moguće da se oženio već 1786. godine, u dobi od samo šesnaest godina. Nadalje, treba reći da su hreljinske matice rođenih i vjenčanih vrlo nepregledno pisane. Čitajući njihove zapise, u vremenu između 1762. i 1771. pronalazi se rođenje djece u čak dvadeset obitelji Polić. U tom vremenu spominju se obitelji dvojice Martina Polića; djeca rođena u braku prvog Martina Polića sa ženom Matijom: Margarita (r. 1762.), Juraj (r. 1763.) i Jakov (r. 1770.) te ona rođena u braku drugog Martina Polića i Margarite: Martin (r. 1766.) i Ana (r. 1769.). Jedini upis rođenja djeteta imena Luka Polić (r. 1771.) nalazi se u braku Bartola Polića Šumića i Ane. No kako ipak ne bismo prekapali prekapali po prošlosti obitelji Polić, vratimo se Luki Poliću, u Stari grad na Hvaru. U braku Luke i Marije najprije je 12. ožujka 1789. godine rođen sin Martin. Pritom je interesantno primijetiti da je uz prezime Polić prvi put tad upisano i prezime Jeličić: Luka Polić Jeličić. Zašto je to Luka Polić tad izabrao ne može se sa sigurnošću reći. Nalaze se slučajevi dvostrukih prezimena kada više obitelji nosi isto prezime, kako bi ih se moglo razlikovati. U Starom Gradu na Hvaru tada je jedino obitelj Luke Polića nosila prezime Polić te to ne može biti razlog. Kao drugi razlog, može se pretpostaviti da je Luka Polić kao pomorac plovio na pjelegu nekog od braće Jeličić (Ambroza, Dinka ili Vicka), tad najprominentnije brodovlasničke obitelji Staroga Grada, te zbog zahvalnosti za neko njihovo dobročinstvo uzeo, uz svoje, i prezime Jeličić. Nakon najstarijeg sina Martina, o kojemu se kasnije ništa ne zna, u braku Luke i Marije rođeni su

Milovan Buchberger

Katarina (1797. – 1887.), Stjepan (1802. – 1863.) te naposljetku, kao najmlađe dijete, djed Janka Polića Kamova, Juraj (1804. – 1876.). Pritom je interesantno pripomenuti da je kum na rođenju Jurja Polića bio Juraj Vranjican pa sve kasnije dobre obiteljske veze obitelji Polić i Vranjican očito vuku korijene od tog događaja koji potvrđuje njihovu bliskost. Inače, najutjecajnije brodarsko društvo 1808. u Starom Gradu je upravo Braća Jelčić i Šimun Vranjican. Djed Janka Polića Kamova, Juraj, bio je pomorac, oženjen u Starom Gradu 9. listopada 1830. godine za Jakovu Milašić (oca Antuna) te s njom imao djecu: Mariju (1831. – 1862.), Jerolimu (r. 1833.), Šimu (1835. – 1906.), Jankova oca Antu (3. lipnja 1838. – 27. prosinca 1905.), Franku (r. 1840.), Stjepana (1843. – 1878.), Vicka (1845. – 1847.) i Margaritu (1850. – 1859.). Sad nešto više i o najbližoj obitelji Jankova oca Ante Polića... Najstarija sestra Marija oženila se 1853. za Petra Riviera iz Staroga Grada te s njime imala Magdalenu (r. 1855.), koja se 1877. vjenčala s Lukom Žuvanićem u Komiži; Josipa (1857. – 1879.), koji nije imao potomstva; Jakovu (rođenu 1859. i umrlu nekoliko mjeseci nakon rođenja); Jakovu (r. 1860. i također umrlu nekoliko mjeseci poslije rođenja) te Jerolimu (r. 1862.), koja je umrla četiri mjeseca nakon rođenja – pritom valja spomenuti i obiteljsku tragediju Polićevih, jer njezina majka Marija Rivier (r. Polić) umire 10. kolovoza 1862. godine, odmah nakon poroda! Sestra Jerolima, Jankova oca Ante, udala se 1860. godine u Starom Gradu za Nikolu Pakušića (1831. – 1896.) te s njim imala Ivana (1861. – 1927.), Pericu (r. 1863.), Jurja (r. 1865.), Jakovu (r. 1868., a koja umire odmah nakon rođenja) i Mariju (1872. – 1916.). Rijedč je o obitelji koja se oko 1885. godine preselila na Sušak te s ocem Ante Polićem, a kasnije i sa Jankom i njegovom braćom, cijelo vrijeme održavala najprisnije obiteljske odnose (opisano u poglavlju Tragom posljednje Jankove pjesme). Sestra Šima udala se 1863. godine u Starom Gradu za Antuna Bojanića (1832. – 1919.), ali u braku nisu imali djece. Sestra Franka udala se 1866. godine u Starom Gradu za Antuna Zuanića (1834. – 1871.) te također nisu imali djece. Franka se, nakon smrti supruga, ponovno udaje 1885. godine za Nikolu Gregeta u Komiži. Od šire obitelji Polić treba navesti i Stjepana Polića (1802. – 1863.), brata djeda Janka Polića Kamova – Jurja, koji se 1837. godine oženio u Starom Gradu za Margaritu Deletis. Zabilježeno je da se uspješno bavio brodarstvom te bio vlasnik jednog karata u najvećem barku Demetrio Fario (325 tona), koji je 1855. izgrađen u starogradskom brodogradilištu braće Babara. Stjepan je bio kapetan, kao i njegov sin Vicko Polić (r. 1842.). Starija Stjepanova kći Marija (1838. – 1876.) udala se 1858. u Starom Gradu za Vicka Novaka (1835. – 1909.), sina Jakova. Ovdje treba istaknuti taj temelj porodične veze u dugogodišnjim dobrim poslovnim odnosima tvrtke Ante Polića u Rijeci

100

Književna Rijeka / ESEJ

Polich, Minach et Comp., koju je kroz sedamdesete i osamdesete godine 19. stoljeća imao s najjačom hvarskom brodovlasničkom obitelji Novak, a što se može pratiti u ostavštini obitelji Novak koja je pohranjena u Muzeju hvarske baštine u Hvaru. U braku Marije (r. Polić) i Vicka Novaka rođena je najrenomiranija hvarska brodarsko-gospodarska dinastija Novakovih: Jakov (r. 1860.), Stjepan (r. 1862.), Pacifika (r. 1864.), Juraj (r. 1866.), Leonida (r. 1868.), Vladimir (r. 1870.) i Margarita (r.1873.), koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća svoje poslovanje proširila po cijelom Mediteranu. Trag postojanja obitelji Polić u Starom Gradu na Hvaru zatire se negdje početkom 20. stoljeća. Jedna odluka Mjesnog povjerenstva obradivih općinskih dobara Staroga Grada od 27. svibnja 1897. godine govori o odobrenju diobe zemljišta na Kabalu između 629 općinskih obitelji. U toj se odluci spominje samo jedna obitelj Polić, najvjerojatnije Vicka Polića (r. 1842.), od Šimuna (starijeg brata Jurja Polića). Na ovom mjestu, za bolje razumijevanje kasnijeg života Ante Polića, treba iznijeti i genezu najbogatije hrvatske obitelji Vranjican koja vuče podrijetlo iz Staroga Grada na otoku Hvaru, a zahvaljujući kojoj je Jankov otac Ante, krajem šezdesetih godina 19. stoljeća – počevši u Senju i Sisku, a kasnije i Rijeci – mogao razviti trgovačke poslove koji su u to vrijeme, do 1893. godine, omogućili stjecanje enormnog bogatstva obitelji Polić. Sve je počelo 1805. godine, kad Francuzi – nakon kratkotrajne Austrijske vladavine – zaposjedaju otok Hvar. Svećenik Andrija Dorotić (1861. – 1837.), podrijetlom iz Sumartina na Braču, bio je od austrijskog cara Franje I. zadužen za dizanje ustanaka protiv francuske vlasti u cijeloj Dalmaciji. Dorotić je bio u prijateljskoj vezi s porodicom Vranjican, jednom od tada vrlo uglednih starogradskih obitelji, a u to vrijeme i daleko najbrojnijom obitelji. Sklopljen je dogovor da u proljeće 1809. organizira oružani ustanak u Dalmaciji koji, uz pomoć hrvatske vojske iz Like i Banovine Hrvatske, treba zbaciti francusku vlast. Ipak, ustanak ne uspijeva jer stari general Stojčević, koji zapovijeda hrvatskom vojskom, pada u zarobljeništvo, dok nezadovoljnici u Dalmaciji ne mogu podići ustanak bez pomoći sa strane. No Dorotić ne miruje i nešto kasnije, uz pomoć generala Kneževića, splitskoga gvardijana Ivana Miloševića te prijatelja Šimuna i Jure Vranjicana iz Staroga Grada, organizira ustanak koji ovaj put uspijeva. Šimun (1762. – 1844.) i njegov sin Jure Vranjican (1790. – 1869.) na Dorotićev su nagovor početkom srpnja 1809. digli pobunu u Starom Gradu, nakon čega već početkom kolovoza 1809. zaposjedaju i grad Hvar. Povjesničar Petar Karlić najbolje je opisao te događaje riječima: ...Na Hvaru bijaše, upravo u Starom Gradu, leglo nezadovoljstva, gdje se već 23. lipnja istakoše neki privrženici austrijski. Mjesec dana poslije zaključiše, nasuprot upravnici grada Hvara pod predsjedavanjem Trogiranina Celija Cega, koga sa 60 pandura bijaše Marmont u gradu ostavio, da će se braniti

Milovan Buchberger

101

od navale austrijske. Kad 11. kolovoza pozva Lechenstein, zapovjednik austrijske topovnjače br. 14, hvarske vlasti na brod u luku Palermo, kako oni odbiše stade na grad pucati iz topa. (...) Hvarani, dapače, svečano proslaviše 15. kolovoza rođendan Napoleonov, ali Starograđani sutradan razviše barjak austrijski te na poglavare svih općina otoka poslaše posebnu naredbu, potpisanu od četvorice kolovođa ustanka (Botteri, Vranjican, Politeo, Vlahović; op.a.), da svoje općinare u Starigrad odmah pošalju, u svrhu ustanovljenja zajedničke ustaške čete. Hvarani 17. kolovoza1809. poslaše trojcu da vide zašto se Starograđani pobuniše. Ovi najprije baciše onu trojcu u zatvor, a onda ih u Hvar poslaše, da tamo jave dolazak ustaša. Pukovnik Cega, čuvši za dolazak ustaša, od straha razvi 19. kolovoza barjak austrijski. Spomenuta topovnjača ponovno 21. kolovoza u luku prispjela, Lechenstein pusti na slobodu sve nedužne zatvorene, u gradu postavi upravu, a ustaške čete – protiv volje njihova poglavice Stjepana Botterija koji se potpisivaše ‘zapovjednik cesarsko-kraljske općinske snage Staroga grada i svijuh općina otoka Hvara’ – raspusti i pusti da se kućama povrate... Na žalost, kako je austrijska vojska u borbi sa Francuzima doživjela poraz te car Franjo I. u međuvremenu potpisuje 12. srpnja 1809. godine u Znojmu primirje, zapovjednik Lechenstein, logično, mora zaustaviti hvarski ustanak. Uskoro za ustanike stigoše još gore vijesti jer je i konačan mir između Austrije i Francuske sklopljen u Schonbrunnu 14. listopada 1809. godine, a prema kojemu Francuska ponovno dobiva vlast nad Dalmacijom. Šime Vranjican s obitelji, kao i ostali glavešine ustanka, mora bježati. Vranjicani se prvotno odlučuju izbjeći u Senj, u kamo su svojim brodovima iz Dalmacije već desetke godina prevozili i trgovali vinom. Dorotić izbjeglim vođama ustanka – podrškom kod cara Franje I. – pokušava pomoći, urgirajući da im se za oduzete posjede i izgubljene poslove dodijeli neka kompenzacija. Presudom Vojnog suda u Šibeniku od 1. ožujka 1810. godine Juraj Vranjicani osuđen je na smrt i gubitak svih posjeda. Od vođa ustanika jedino Botteri, zbog bolesti, nije mogao pobjeći te je strijeljan u Šibeniku u ožujku 1810. godine. Dorotić se nakon toga obraća caru pismom 27. ožujka 1810. za pomoć Juri Vranjicaniju, riječima: ...usuđujem se preporučiti gospodina kapetana Juru Vranjicana, koji je na moj nagovor pokazao nesumnjive znakove svoje privrženosti preuzvišenoj Austrijskoj Kući u zauzimanju otoka Hvara... Car bijaše milosrdan te za taj čin, kojim je mladi Juraj Vranjican stajao na čelu ustanika, pri čemu su hvarske utvrde otete iz francuskih ruku, dodijeli 500 guldena (tj. 6 000 kruna) godišnje carske mirovine njemu i njegovom ocu Šimunu. Navedeni iznos te carska naklonost (kasnije stjecanje plemstva) i podrška omogućili su ocu Šimunu i Juri Vranjicaniju da ubrzo – s braćom Matom (1800. – 1870.), Ambrozom (1801. – 1870.), Nikolom (1804. – 1876.) i Ivanom (1806. – 1865.) – osnuje uspješnu trgovačku kuću

102

Književna Rijeka / ESEJ

Šimun Vranicani. Juraj, s ocem Šimunom, poziva 1811. godine u Senj ostala četiri brata. S njima dolazi i Ambroz st. Vranjican (1779. –1860.), brat Šimunove supruge Rakele (1771. –1837.), sa sinom Ivanom (1790. – 1866.) i tako se, u sljedećih četrdesetak godina, izgrađuje najuspješnija hrvatska trgovačka tvrtka u cijelom Austrijskom carstvu koja – s ispostavama u Rijeci, Severinu, Zagrebu, Karlovcu, Sisku i Senju – proširuje trgovačko djelovanje drvnom građom, oblicama za bačve, žitom i dalmatinskim vinom do Crnog mora i po cijelom Mediteranu, pa i Europi. Na poziv bogatog Ivana Vranjicana (1801. –1865.) – voditelja senjske podružnice tvrtke Vranjican i prijatelja Jurja Polića – u Senj 1849. godine, nakon tek završena dva razreda osnovne škole u Starom Gradu, dolazi njegov sin Ante. Vranjican ga, naklonošću starih obiteljskih veza s Polićima, prihvaća uz svoju djecu: Olgu (1849. – 1913.), Šimuna (1850. – 1923.), Ernesta (r. 1854.), Viktora (1860. – 1887.) te Janka (r. 1858.), gotovo kao svog starijeg sina te mu omogućuje učenje i brzo napredovanje. Tako već 1856. godine, nakon smrti glavnog knjigovođe tvrtke Jakova Mandušića, Polić preuzima knjigovodstvo i korespondenciju, a kad Ivan Vranyczany 1860. seli u Rijeku, Poliću povjerava upravljanje tvrtkom u Senju. Od tog vremena Polić u Senju obnaša i dužnost člana gradske uprave. Mladi Ante pedesetih godina 19. stoljeća u Senju najviše je prijateljevao sa slavnim hrvatskim pjesnikom Lavoslavom Vukelićem (1840. – 1879.) koji tamo do 1859. polazi gimnaziju. Trag tom prijateljstvu vidi se iz njihovog dopisivanja u razdoblju između 1859. i 1863. godine, koje je 1880. godine – nakon Vukelićeve smrti – objavljeno u zagrebačkom listu Vienac. Pored Vukelića, Anti Poliću u to vrijeme prijatelj je i senjski gimnazijalac Mate Marušić (r. 1841.), kasnije profesor u Sušačkoj gimnaziji i krsni kum njegovom sinu Janku Poliću. No nije prošlo dugo, kadli iznenada 1865. godine u Veneciji umire Ivan Vranjican te se voditelj poslova tvrtke Ante Polić mora osamostaliti. Polić nastavlja poslove trgovine drvenom građom i dalmatinskim vinom te ubrzo uspostavlja vlastitu trgovačku tvrtku u Sisku, čime koristi sva iskustva i veze koje je stekao obavljajući iste poslove za kuću Vranjicana. Ante Polić počeo se dopisivati sa svojom budućom suprugom Gemmom Gerbaz 1864. godine, a nedugo nakon toga su se i vjenčali (21. studenoga 1866. godine na Trsatu); pritom je u Matici vjenčanih upisano: Polich Antonius negotiator, oriund. Vetus Civit. Dalmat., domicilatus Sissek in Slavonia, 28 anni, filius Georgi et Jacobe nate Milassich, cum Gemma Gerbaz, oriund. Flum. dom. Sissek Slavonia, 19 anni, filia Antonii et Mariae n. Gerzmann. Iz navedenog proizlazi da je neko vrijeme prije sklapanja braka par živio u Sisku. Gemmin otac Antun Gerbaz (1815. – 1879.), oca Frane i majke Marije r. Glavan, rodio se na Cresu i bio nositelj visokih gradskih upravnih funkcija u Rijeci. Krajem pedesetih on je općinski javni mjernik za procjenu volu-

Milovan Buchberger

103

mena drveta i upravitelj Blagajne uzajamne pomoći. U kolovozu 1859. godine gradska Trgovačka komora imenuje ga načelnikom za pomorske zakup i tu dužnost obavlja do smrti. Od 1872. godine obavlja funkciju riječkoga gradskog zastupnika, člana općinske Sanitarne komisije, Bolničkog odbora i Komisije za javnu dobrotvornost. Po političkom uvjerenju sljedbenik je mađaronske stranke (tzv. Ungherofiumano), što je – treba konstatirati – potpuna suprotnost s radikalnim hrvatskim domoljubnim stavovima njegova zeta Ante Polića. Antonio Gerbaz 1841. je oženio Mariju Gerzmann, oca Vinka, iz Rijeke te u braku s njom imao petnaestoro djece: Ermano-Alberto (1842. – 1931.), Maria-Veneranda (r. 1842.), Antonio-Giovanni (r. 1845.), Gemma-Giovanna (r. 7. svibnja 1847.), Luigi-Aloysius (1848. – 1927.), Amato-Maria (1849. – 1894.), Michielina-Celia Mima (r. 29. rujna 1851.), Melchiore-Prospero (r. 1854.), Pietro-Paolo (r. 1855.), Flora-Maria (r. 1856.), Maria-Geminina (r. 1858.), Placida-Bruna (r. 1859.), Vittorio-Giuseppe (r. 1861.), Andrina-Odalina (r. 1862.) i Bartolomeo-Antonio (r. 1864.). Treba primijetiti da su sva djeca, rođena nakon Melkiora, umirala ubrzo nakon rođenja pa iznenađuje taj silan poriv oca Antonia da i u dobi nakon četrdeset godina uporno pokušava povećati brojnost svoje, i ne baš tako malobrojne, obitelji. Ovaj je nagon, valjda, naslijedio i njegov zet, mladi Ante Polić, budući da se u njegovom braku sa Gemmom rodilo četrnaestero djece. Najstariji sin Antuna Gerbaza, Ermano, oženio je 1873. Anu Skodnik te s njom u braku imao Hedvigu (r. 1880.), Ivana (r. 1881.), Nou (r. 1883.), Amata (r. 1885.) i Nellu (r. 1888.). Drugi Gemmin brat, Luigi, oženio je 1875. Carolinu Spadon te s njome imao kćer Mariju (r. 1880.), dok joj brat Amato i sestra Michielina Mima nisu bili vjenčani. Treba konstatirati da je u to vrijeme u Rijeci prezime Gerbaz vrlo često, pa Matice vjenčanih između 1827. i 1844. godine bilježe čak devet brakova obitelji s prezimenom Gerbaz. Također, nekako u isto vrijeme, 1866. godine mlađi brat Gemmine majke Marije, Vinko Gerzmann, oženio je Katarinu Vičević. Interesantno je primijetiti da je upravo ona, dvadeset godina kasnije, krsna kuma Janku Poliću Kamovu. Nakon Siska, obitelj Polić seli u Rijeku (Fiumara 408), gdje se 11. travnja 1868. godine rodila njihova najstarija kći Marija-Jakomina Marijanka te, ubrzo nakon nje, 13. ožujka 1869. godine i njihov najstariji sin Juraj, koji umire dva mjeseca poslije poroda. Nakon toga mladi par seli u Senj, gdje je 15. srpnja 1870. rođen njihov drugi sin, Mirko, koji također umire dva mjeseca nakon rođenja. Dva prva sina – dvije smrti! Čini se da je tako već u najranijem razdoblju bračni par Polić, smrću sinova, obilježen nekom čudnom stigmom. U Senju se 18. kolovoza 1871. rađa i treći sin, DragimirCarollusu, nakon čega obitelj Polić ubrzo (1872.) opet seli u Rijeku. Ante Polić, kroz cijelo to vrijeme izgrađujući poslovno carstvo, još uvijek dosta vremena provodi u Sisku. Iz tog vremena vidi se njegova bliskost sa starograđaninom akademikom Šimom Ljubićem (1822. – 1896.), kad

104

Književna Rijeka / ESEJ

Ljubić 9. siječnja 1869. godine, na njegovu preporuku, za sisačkog povjerenika Narodnoga zemaljskog muzeja u Zagrebu postavlja trgovca Aleksandra beka (1843. – 1876.). Nešto kasnije Ljubić ga opet moli – pišući mu 1873. godine u Rijeku – da kao muzealni povjerenik Narodnog muzeja u Zagrebu nastoji da pridonose za muzej svakako uplate Barčić, Marušić, Pilepić, Vranjicani i Fiamin, iz čega je razvidno da je kroz poslovne aktivnosti Polić u to vrijeme poznavao riječki krug uglednika. Mladi Ante Polić u proljeće 1873. potpuno je rastrgan između Rijeke – gdje sada pokušava koncentrirati glavninu poslova i gdje mu je u Piazza Scarpa 408 supruga Gemma opet u petom mjesecu trudnoće (Vladimir; uz petogodišnju kćer Marinku i dvogodišnjeg sina Dragimira) – svojih planova za gradnju velebne vile na obližnjim Pećinama na Sušaku i čestih poslovnih obveza u Sisku. I baš tada Anti Poliću u Sisku za oko zapada Barbara Marković (20. srpnja 1851. – 1918.), zgodna konobarica savskog pristanišnog svratišta (tj. kupleraja) Bijela lađa koja je, siromašna, tamo zbog posla došla iz Križevaca. Plod njihove izvanbračne veze je Josip Marković (rođen u Sisku, 16. veljače 1874. godine). Tu je vezu i izvanbračnog sina Ante Polić uspio u potpunosti zatajiti od obitelji, iako je stalno doznačivao Barbari nemala sredstva potrebna za njihov dostojan život i školovanje izvanbračnog sina. Josip Marković 1889. upisuje Obrtnu i graditeljsku školu u Zagrebu te je nakon toga 1892. i polaznik prvog naraštaja Arhitektonskog odsjeka Graditeljske škole u Zagrebu. Mladi građevinski tehničar Josip Marković 1896. nastavlja školovanje u Parizu na Ecole des Beaux Arts. No tu počinju njegove muke jer mu Ante Polić, zbog bankrota tvrtke te podmirivanja nastalih povezanih dugova koji su iz toga proizišli, više nije u stanju doznačivati novac za pokriće troškova školovanja. Stoga Josip, uz velike teškoće, 1900. godine u Parizu završava fakultet te nešto kasnije, u razdoblju od 1901. do 1904. godine, radi sa arhitektom Viktorom Kovačićem za tvrtku Pilar, Mally & Bauda u Zagrebu. U tom razdoblju Josip, radeći i samostalne projekte, često boravi u Parizu, gdje upoznaje svoju buduću suprugu Julie Isevoisin, s kojom se 31. ožujka 1903. i oženio na Trsatu. Ubrzo nakon toga Josip, krajem travnja 1905. godine, odlazi u Sjevernu i Južnu Ameriku, da bi se kao arhitekt skrasio u Buenos Airesu, radeći uz podršku najbogatijeg Hrvata – brodovlasnika Nikolu Mihanovića (1864. –1927.). Kći arhitekta Josipa Markovića, Theodora Henrieta Markovich (Dora Maar), rođena je vjerojatno 1907. godine u Parizu, radi kao avangardna umjetnica te ostavlja u svijetu umjetnosti neizbrisiv trag, a ujedno i kao osobna muza slikara Pabla Picassa, živeći s njim od 1936. do 1944. godine. Arhitekt Josip Marković znao je u par dolazaka iz Buenos Airesa posjećivati majku Barbaru koja se 20. studenoga 1885. udala u Petrinju za limara udovca Miju Rastovca. Barbara Marković umire u Petrinji 6. srpnja 1918. godine, a Josip Marković se 1922. vraća u Pariz, gdje radi za Jugoslavensko poslanstvo

Milovan Buchberger

105

te u Parizu i umire 1969. godine. Kao posljednji nepobitni trag ove zatajene veze obitelji Polić i Marković ostaje fotografija iz Samobora 1928. godine na kojoj je mlađahna Theodora Markovich, koja je 1926. došla iz Buenos Airesa u Pariz, fotografirana prilikom posjeta svom polubratu, pjesniku Nikoli Poliću, a koju je ona trajno nosila uza se. No vratimo se životu obitelji Polić u Rijeci, gdje se 9. kolovoza 1873. rodio sin Vladimir. Ubrzo nakon njega, 10. srpnja 1874. godine rađa se i sin Ivan koji, na žalost, odmah nakon poroda umire, a za primijetiti je i da je nekako u isto vrijeme (16. veljače 1874.) u Sisku rođen Josip – kao zatajen izvanbračni sin Ante Polića. Nadalje, rođenjima Darinke (13. listopada 1876.) i Zorke (9. ožujka 1878.) koje su obje umrle u rasponu od mjesec dana, jedna za drugom, početkom 1880. godine, obitelj Polić i nadalje nema sreće s potomstvom. Nesretnu, smrću obilježenu obitelj Polić kao da u to vrijeme kompenziraju jedino veliki poslovni uspjesi Ante Polića. U Rijeci 1877. Ante Polić osniva tvrtku Polich, Minach et Comp. za promet drvetom. Za vlasnike i partnere u poslu nalazi Giovannia Minacha ml. (1856. – 1914.) iz Opatije, sina kapetana Ivana Minnacha (1793. –1866.), koji je posjedovao veliki škver u Preluku, te Šimuna Vranjicana (1852. – 1923.) iz Senja, najstarijeg sina svog dobrotvora Ivana Vranjicana. Ubrzo, već u osamdesetim godinama, Polićeva firma postaje jedno od najvećih trgovačkih društava u Rijeci. Nepobitni dokaz snage Polićeve tvrtke u to vrijeme nalazi se i u prvom telefonskom imeniku Rijeke iz 1891. godine u kojemu, od ukupno 86 telefonskih brojeva, jedino tvrtka Polich, Minach & comp. posjeduje dva telefonska broja. Polić oko 1885. godine u Rijeku dovodi i rodbinu Pakušić s Hvara te uz njegovu pomoć oni postaju vodeća špediterska kuća na Sušaku onog vremena. U brodarsko-trgovački posao Ante Polić uvodi i braću svoje supruge, Ermana i Luigija Gerbaza, koji 1889. registriraju tvrtku Fratelli Gerbaz, koja u desetak godina izrasta u od jednu od najrespektabilnijih riječkih tvrtki tog vremena. U ljeto 1878. obitelj Ante Polića seli u velebnu Villu Gemma na Pećinama, smještenu na golemom zemljišnom posjedu. U to vrijeme bogat i uspješan veletrgovac Ante Polić pozicionira se kao glavni oslonac Stranke prava te svojim izdašnim donacijama omogućuje povratak Ante Starčevića u politiku. Primorska tiskara se iz Kraljevice tijekom ljeta 1878., poglavito kroz potporu Ante Polića, seli na Sušak, gdje 1. rujna 1878. počinje tiskati stranačko glasilo Sloboda. Ante Starčević, uz Polićevu podršku, dolazi na Sušak kako bi obnovio i osnažio utjecaj Stranke prava u hrvatskoj politici. Ante Polić se, svojim hrvatskim gorljivim domoljubljem, sve se više pozicionira kao prepoznatljiv zaštitnik hrvatskih interesa. Polić selidbu Primorske tiskare na Sušak koristi za objavljivanje svoje knjige Ivan Vranyczany-Dobrinović, koja u rujnu 1878. predstavlja prvu otisnutu knjigu tiskare na Sušaku, a koju je Ante napisao već u svibnju 1878. godine.

106

Književna Rijeka / ESEJ

Kako je još od rane mladosti Ante Polić oduševljeni garibaldinac, preseljenjem u Villu Gemma bogatstvo usmjerava u stvaranje respektabilne biblioteke. Ovakav san ga zaokuplja još otkad je pročitao esej Doveri dell’ uomo (Čovjekove dužnosti) koji je 1860. godine – kao sintezu moralnih, političkih i društvenih misli – napisao nacionalno osviješten Giuseppe Mazzini (1805. – 1872.), pobornik ujedinjenja Italije. Na tragu tih ideja on je sakupio i pročitao svu relevantnu talijansku literaturu tog vremena, a biblioteka je sadržavala i sva godišta časopisa Vienac, Nada, Prosvjeta i Smilje. Ante posvećuje svoju energiju pisanju, kako bi potaknuo iste principe ujedinjenja Hrvata u borbi protiv mađarskih interesa, pa je tako motiviran napisao dvije moralističko-domoljubne brošure. Prva, Čega nam treba? – Misli (24. travnja 1880.) iste godine kad je i napisana tiskana je na Sušaku, dok je druga, naslovljrna Čega nam treba – Primjeri napisana krajem 1880. godine te je nešto kasnije (1884.) tiskana u Senju. Čini se da je početkom osamdesetih Ante Polić više zaokupljen čitanjem te istovremeno i pisanjem brošura u formi knjiga kao podrške hrvatskoj borbi protiv mađarskih interesa, nego vlastitom trgovačkom aktivnošću. U tom se smislu uspio toliko izgraditi da ga Frano Supilo u nekrologu opisuje riječima: ...Više puta mišljasmo, razgovarajući s njim, o promašenoj njegovoj karijeri. Jer Ante Polić nije bio trgovac po ćudi i nagnuću. Njega je naobrazba morala povesti na sveučilišnu katedru, u sudbeni forum, u sabor, i tu bi onaj čovjek svojom darovitošću sjao i prednjačio. Tako, nadalje, Polić u ožujku 1883. piše članak Rieka (objavljen u Zagrebu 1886.), u kojemu se kao domoljub tvrdo protivi mađarskoj vladavini, kao i članke slične motivacije o bakarskom političaru Avelinu Ćepuliću (1828. – 1869.) i hrvatskom domoljubu Anti Bakarčiću (1845. – 1890.). Nakon rođenja sina Dušana (22. studenoga 1879.) – koji se prvi od mnoštva djece rodio na Pećinama – tragedije i dalje ne zaobilaze obitelj Polić. Kćer Milka, (r. 11. prosinca 1880.) umire u dobi od dvadeset godina, dok sin Anton, (r. 23. ožujka 1882.), kojemu su kumovali Ante Starčević i Erazmo Barčić, umire već 19. veljače 1885. godine. Nadalje, 4. kolovoza 1883. rođen je Milutin, koji već odmalena počinje ozbiljno pobolijevati. Nekako u isto to vrijeme, nakon pet godina Polićeve potpore, Ante Starčević je dovoljno osnažen da pravaški časopis Sloboda odlučuje preseliti u Zagreb, gdje uspješno nastavlja stranačku politiku. Ante Polić uvijek nesebično misli i na svoj rodni kraj te školu u Starom Gradu na Hvaru učlanjuje u društvo sv. Jerolima, dok Hrvatskoj čitaonici donira znatnu svotu za nabavu knjiga i časopisa. Kao podupirućem članu starigradske Hrvatske čitaonice posvećuju mu sonet koji mu 24. prosinca 1882. upućuje dr. Ante Spalatin (pročelnik i utemeljitelj knjižnice i unuk velikog Petra Nisitea) u ime svih 50 uglednih članova čitaonice njegovog rodnog Starog Grada. Polić većinu članaka i trgovačkih spisa uvijek potpisuje

Milovan Buchberger

107

dodatkom starograđanin, čime kao da uvijek želi naglasiti da on nije Morlak kojim ga smatra punica koja se nikada nije mogla pomiriti s činjenicom da joj se kćer iz patricijske obitelji udala za Morlaka. Polić zato uvijek s ponosom istiće svoje podrijetlo (starograđanin; dakle, iz grada Staroga Grada na otoku Hvaru, najstarijeg hrvatskog grada, koji hrvatskoj tog vremena daje velikane Petra Nisitea, Jurja Biankinija, Šimu Ljubića i braću Vranjicani. Polić je donirao i sredstva za rimski studij darovitog senjskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića u vremenu od listopada 1884. do ožujka 1886. godine. Kranjčevića je kao pjesnika toliko volio da je od sina Janka na samrti zahtijevao da mu pročita pjesmu koja počinje stihovima uz koje je Ante izdahnuo: Ah sve je sanja pusta, Sve umišljeni raj. Sve suza suzu guta, A uzdah uzdisaj. I u tom sva ti bajna Života kipi slast, Na trnju si mi cvao, I u blato ćeš past.

Jankova mladost i školovanje U ovom poglavlju poseban se akcent stavlja na one događaje koji značajno obilježavaju Jankovu mladost, a koji su u svim dosadašnjim biografijama preskočeni. To predstavlja razlog što se stvorila ponešto iskrivljena slika o njegovu mladenačkom životu kao i mogućim njezinim utjecajima na početke književnog stvaralaštva. Krenimo redom... Bankrot očeve tvrtke nije nastupio 1902. godine, kako se uzima u svim do sada znanim njegovim biografijama, već znatno ranije. Iz memoara Nikole Polića jasno se vidi da je očeva tvrtka propala već 1893. godine. Stoga se Janko već kao sedmogodišnjak morao suočiti s ovom drastičnom životnom promjenom. Janko je stoga već u prvom razredu osnovne škole, koju upisuje 1893. godine, morao prihvatiti neminovnost da se kao bogataško dijete ubrzo mora transformirati u realitet znatno oskudnijih prilika. Janko je upisan u prvi razred Sušačke gimnazije 1897. godine. S njim su u razredu i Mijo Radošević (1884. – 1942.) koji dolazi iz Lokava te Josip Baričević (1884. – 1919.) iz Bakra, s kojima je cijeli život ostao u najbližim vezama. Baričević već drugi razred završava s tri negativne ocjene te se 1899. vraća u Bakar, gdje upisuje drugi tečaj Nautičke škole. Konačan udarac Jankovoj bogataškoj razmaženosti bilo je suočavanje s činjenicom da se,

108

Književna Rijeka / ESEJ

nakon provođenja likvidacijskog postupka očeve tvrtke, obitelj 1898. mora preseliti u Donju kuću koja je znatno manja od obližnje velebne Gornje kuće (Villa Gemma) u kojoj su živjeli. Janko tad polazi drugi razred Sušačke gimnazije, a prema svjedočenju Mije Radoševića, sjedi u klupi sa milijunašem Aleksandrom Gorupom (1886. – 1949.), sinom najbogatijeg poduzetnika u Rijeci. Ubrzo za bogataško razmaženo dijete, kakvo je Janko bio, dolazi i nova sramota kada 1899. godine nekad jedna od najbogatijih riječkih obitelji Polić mora iznajmiti i dio te znatno skučenije Donje kuće u kojoj živi, kako bi uopće bila u stanju pokrivati životne troškove. Stoga nije za čuđenmje da se mladi Janko, nakon završenog prvog razreda gimnazije s izvrsnim uspjehom, već u drugom razredu pretvara u tek prosječnog učenika. Janko drastično gubi interes za školu te 1900. godine završava treći razred gimnazije kao prvoredaš, i to poslije popravnog ispita iz njemačkog jezika. Tu treba pridodati i činjenice da Jankova starija braća ubrzo nestaju iz njegova vidokruga. Najstariji brat Dragomir već je 1899. godine, nakon završene gimnazije, otišao na studij za inženjera u Graz te ni kasnije, nakon diplome, nije posjećivao obitelj. Brat Vladimir se, po završetku Trgovačke akademije u Rijeci, preko očevih veza zapošljava kao viši činovnik u tvrtci Conradi za promet kavom. Na žalost, Vladimir je ubrzo (1895.) uletio u neke čudne financijske transakcije te je morao pobjeći u Prag – kako u memoarima svjedoči Nikola Polić. Tu njegovu financijsku aferu otac Ante jedva vezama uspijeva zataškati. Bilo kako bilo, Vladimir, kako bi se skandal zaboravio, gotovo tri godine provodi u Pragu, a nakon toga, zaposlivši se 1898. u Zagrebu u prijevozničkoj tvrtci Tomislava Cvetnića, također – valjda iz opreza – ne dolazi u posjete roditeljima i braći na Sušak. Mladi je Janko kao devetogodišnjak stoga bio osuđen na odrastanje bez prisutnosti dva najstarija brata te se u svom razvoju tad, logično, više oslanja na tri godine starijeg brata Milutina i dvije starije sestre. Na žalost, takav mu se krnji oslonac urušava jer brat Milutin, koji je dulje vrijeme bolestan, u ožujku 1897. mora zbog slabokrvnosti – kako navodi Nikola Polić – napustiti školovanje već u trećem razredu gimnazije. Ubrzo mu (15. prosinca 1898.) umire sestra Marinka, koja je također dulje vrijeme bolovala na plućima. Nisu prošle niti dvije godine kad, nakon prehlade koju je dobila na prvom Božićnom balu, počinje pobolijevati i sestra Milka. Njezinu je agoniju mladi Janko gotovo cijelu godinu promatrao iz najveće blizine. Konačno, početkom prosinca 1900., umire i Milka. Ovakvo strašno okruženje – u kojemu u svojim mladim godinama mora gledati smrt svoje dvije sestre, odrastati kao naglo osiromašen dječak, bez blizine i oslonca svoja dva najstarija brata, a u prisutnosti već dulje i teško bolesnog brata Milutina – moralo je na četrnaestogodišnjeg Janka ostaviti trajan, neizbrisiv trag.

Milovan Buchberger

109

U trećem razredu gimnazije Jankovo ponašanje postaje teško prihvatljivo te je opetovano kažnjavan zbog smetanja obuke, opornosti i neposluha, drzovitosti i svojevoljnog napuštanja nastave. Navedeni odnos prema školi Janko nastavlja i u četvrtom razredu, kad u prvom polugodištu dvaput dobiva istovjetne kazne poradi neuredna i neotesana vladanja za obuke i prema učitelju te zbog neposluha. Nakon ovakvog kontinuiteta neprihvatljivog ponašanja razrednik Vilim Gross, po nalogu učiteljskog zbora, bio je prisiljen priopćiti Jankovu ocu da će učenik biti predložen na isključenje, ako još jednom počini veći prekršaj. Nije trebalo dugo čekati jer Janko 7. svibnja 1901. na satu njemačkog jezika dolazi u težak verbalni sukob sa profesorom Mijom Hercigonjom, nakon čega Hercigonja podnosi prijavu Učiteljskom zboru gimnazije. Nakon provedene istrage o događaju, Učiteljski zbor gimnazije 8. svibnja 1901. predlaže isključenje učenika Janka Polića. Epilog ovom sukobu bilo je Jankovo isključenje iz gimnazije temeljem rješenja Odjela za bogoštovlje i nastavu Kr. zemaljske vlade koje je zaprimljeno 30. svibnja 1901.godine i u kojem se navodi: Ovo će isključenje s razloga, što se ovo proljeće već primiče kraju te se učenik ne bi mogao ni u kojem drugom zavodu više upisati, i što je prekršaju učenikovu dne 7. svibnja o.g. neposredni povod dalo posve nekorektno i bestaktno vladanje učitelja samoga, imati stupiti u krijepost tek koncem ove školske godine. (...) Uvjerivši se ova kr. zemalj. vlada iz pomenutoga sjedničkoga zapisnika, da se je učitelj M. Hercigonja strašću dao zavesti u školi tako te je učeniku Poliću dobacio riječi izobraženu čovjeku posve nedolične, kakvima se pogotovo ne bi smio poslužiti odgojitelj mladeži, koji bi upravo uzornim vladanjem i u svakom pogledu korektnim postupkom i uglađenošću morao učenicima služiti primjerom, prinuđena je ova kr. zemalj. vlada pozvati to ravnateljstvo, da će se protiv njega kaznosno postupiti, ako bi se opet ovako nekorektno u školi ponašao. Time je Janko ipak uspio završiti četvrti razred Sušačke gimnazije s prvim redom i lošom ocjenom iz vladanja te se kao privatist upisao u peti razred gimnazije u Senju. Na nesreću za Janka, i profesor Hercigonja je udaljen zbog njihova sukoba dekretom od 31. srpnja 1901. na neko vrijeme sa Sušačke gimnazije te je premješten baš u Senjsku gimnaziju. Dodjelu svjedodžbi, po svjedočenju Mije Radoševića, začinio je događaj karakterističan za Jankovo revolucionarno ponašanje u to vrijeme: Kad je dobio svjedodžbu, uzeo je da čeka profesora grčkoga jezika. Ispsovao ga, što mu je dao prvi red. Janko je bio ponosan i uvjeren da je zaslužio popravak. I taj ga je prvi red vrijeđao. U petom razredu Senjske gimnazije koji je pohađalo samo dvanaestero učenika, među njima i Cvijeta Cihlar (mlađa sestra književnika Milutina Cihlara), Janko se nije dugo zadržao. Razlog tomu nije bio nastavak sukoba s profesorom Hercigonjom koji mu je ondje nadstojnik razreda i predavač

110

Književna Rijeka / ESEJ

latinskog jezika, već Jankova bolest. Glavni imenik Senjske gimnazije za školsku godinu 1901./1902. otkriva da je Janko u prvom polugodištu opravdano odsutan čak 101 nastavni sat. U prvom dijelu (Na dnu) autobiografskog romana Isušena kaljuža Janko navodi da ga je za vrijeme bolovanja u Senju njegovala časna sestra. Najvjerojatnije se radilo o nekoj trbušnoj infekciji zbog koje Janko gotovo mjesec dana izostaje s nastave. Izdana svjedodžba za prvo polugodište 30. siječnja 1902. otkriva da je Janko, kao opći red napretka, zaradio drugi red te pohvalno vladanje. Na polugodištu je od profesora Josipa Prosena iz grčkog jezika ocijenjen nedovoljnim, dok je od svih predmeta najbolju ocjenu, veoma dobar, dobio iz hrvatskog jezika od profesora Krste Pavletića (1865. – 1919.) kojeg je Janko od svih profesora jedino cijenio. Za drugo polugodište stoji bilješka da je Janko Polić – na temelju dokumenta vis.otp. od 12.2.1902. br. 2339 – privatist, ali i da nije pristupio ispitu za kraj godine. Iz onog što se Nikola Polić mogao prisjetiti proizlazi da je za vrijeme boravka u Senju Janko došao u sukob s nekim profesorima i s vjeroučiteljem. Iz vjeronauka, koji mu predaje Ivan Valjato, dobiva ocjenu dobar, pa se ipak čini vjerojatnijim da revolucionarna Jankova duša nije mogla trpijeti strog režim konvikta Ožegovichianum u kojemu je bio smješten. Usto, treba primijetiti da Janko stalno s učenjem grčkog jezika ima velikih problema. Navedene činjenice, uz Jankov dulji izostanak zbog bolesti u prvom polugodištu, očito ga navode da prvi put ozbiljnije počinje razmišljati o prekidu daljnjeg gimnazijskog školovanja. Mladi Janko u to je vrijeme očito opsjednut organizacijom svog anarhističkog cenakula Cefas, kojeg je ustrojio još za školovanja u Sušačkoj gimnaziji već prije godinu dana, a kojem je glavni cilj oružano zbacivanje omrznute Khuenove protuhrvatske vladavine. Članovi Cefasa bili su Jankovi gimnazijski kolege Radoševič, Baričević, Gašparac i Kružić. Cijelo je proljeće 1902. godine, koje provodi u roditeljskom domu na Sušaku, Janko očito primarno zaokupljen širenjem djelatnosti Cefasa. Uz to, prvi put počinje pisati i nešto konkretnije osim pjesama te vjerojatno tada nastaju tragedija Zrinski i farsa Vrag, koje su kasnije (1903.) izgubljene u policiji prilikom Jankova hapšenja. Dok otac Ante završava poslove oko prodaje ostatka imanja na Pećinama, a majka Gemma i brat Nikola odlaze krajem lipnja 1902. u Zagreb, gdje je brat Vladimir za smještaj cijele obitelji Polić iznajmio šesterosoban stan u Šenoinoj, mladi Janko ljeto 1902. provodi u Lokvama. Tamo za kraj srpnja saziva Godišnju skupštinu Cefasa, prigodom čega je na 12 stranica 27. srpnja 1902. napisao motivirajući Govor đačkog pokreta. Janko je u Lokvama smješten kod prijatelja Mije Radoševića, ali mu je tamo – pored Cefasa – glavni cilj približiti se srcu njegove sestre Katarine, koju već dvije godine simpatizira. Njegova ljubav prema Katarini ostaje

Milovan Buchberger

111

platonska, pomalo daleka i većim dijelom neuzvraćena. No to i ne smeta ranjenog pjesnika koji je od tog vremena stalno opsjednut svojom fatalnom Kitty. Cefas se tog ljeta neslavno raspao kao neki neostvaren mladenački san, a ljubljena Katarina Radošević se početkom školske godine Visoke djevojačke škole opet vratila na Sušak. Na onaj Sušak gdje Janko više ne stanuje, jer on krajem kolovoza 1902. mora poći za roditeljima u Zagreb. Janko u Zagrebu upisuje 5.a razred Prve klasične Gornjogradske gimnazije na Griču. Za primijetiti je da je ponovno morao upisati peti razred gimnazije, jer svjedodžbu iz Senja o završenom razredu nije imao. U Jankovom razredu od 40 učenika nalazi se i barun Milan Wranyczany (r. 1888.), sin Olge i Ljudevita – Olge Wranyczany (r. 1848.), kćeri Ivana Wranyczanya, veleposjednika iz Senja, kod kojeg je kao dvanaestogodišnji dječak došao raditi Jankov otac Ante. Prvo polugodište petog razreda gimnazije Janko završava nedovoljnim uspjehom i opet je grčki jezik taj iz kojeg Janko dobiva nedovoljnu ocjenu. Poznato je da su krajem mjeseca ožujka 1903. diljem Hrvatske eskalirale demonstracije protiv Khuenovske vlasti. Janko, po sjećanju brata Nikole, aktivno sudjeluje pri demonstracijama tako da su ga kod jednog incidenta na Jelačićevu trgu uhitili. Osuđen je na tri mjeseca zatvora. U zatvoru se upoznao sa Stjepanom Radićem, koji je tada također ispaštao svoje antikhuenovske grijehe. Glavni imenik Prve klasične gimnazije 5. a razreda pod rednim brojem 20. otkriva daljnji nastavak priče: u drugom je polugodištu petog razreda Janko izostao 157 neopravdanih sati. Ipak, učiteljski zbor bio mu je naklonjen jer, premda na nastavi nije bio prisutan od konca ožujka, profesori su mu zaključili ocjene na način da je samo iz vjeronauka, prirodopisa te grčkog i latinskog jezika ostao neocijenjen. Kad se krajem lipnja 1903. Janko vratio iz zatvora bio je suočen s velikim životnim izazovom. Narušena zdravlja i uz karizmu zatvorenika morao je čitavo ljeto naporno učiti kako bi početkom rujna mogao položiti gradivo četiri predmeta iz kojih je ostao neocijenjen, a k tome, među njima, i onaj iz grčkog jezika s kojim je trajno bio na ratnoj nozi. I – uspio je! Glavni imenik u bilješci govori da je 4. rujna 1903. položio ispite te mu je izdana svjedodžba petog razreda. Navedeni uspjeh je prvi red, a vladanje je ocjenjeno pokudno poradi sudjelovanja kod demonstracija. Ocjenu dobar dobio je samo iz vjeronauka i hrvatskog jezika, dok je iz svih drugih predmeta ocijenjen dovoljnim. Spomenimo da mu je hrvatski jezik predavao poznati pisac planinarske literature Vjekoslav Novotni (1843. – 1928.). I što se nadalje događalo s Jankovim školovanjem? Tužan kraj te Jankove epizode otkriva Glavni imenik 6. a razreda Prve klasične gimnazije u Zagrebu za školsku 1903./1904. godinu. Janko je pod rednim brojem 20 upisan u šesti razred; sve rubrike upisa su prazne, dok samo pod rubrikom

112

Književna Rijeka / ESEJ

Bilješke stoji zapis: Izostao dne 3. X 1903. Janko je, dakle, mjesec dana polazio nastavu šestog razreda gimnazije i tada odjednom odlučuje: dosta! Dosta, dosta... dosta je škole! Bolestan, izmrcvaren mukotrpnim učenjem preko ljeta, noseći stigmu zatvorenika... – trebalo je uz sve to i moći naći snage za nastavak školovanja. Onog školovanja, za koje je Janko već dulje vrijeme čvrsto uvjeren da praktički ničemu ne služi. Očeva biblioteka – koja je obilovala naprednim zabranjenim knjigama, a kojima se godinama Janko nadahnjuje – napravila je od njega buntovnika: čovjeka izvan sustava. Onog koji se ne miri sa nepravdama i onog koji ne prihvaća robovanje protuhrvatskim režimima. Vrijeme provodi u kući, čitajući Turgenjeva i Gorkoga. Ali – kako i kamo dalje? Što može zadovoljiti Jankovu nemirnu avanturističku narav? Nitko točno neće moći odgonetnuti kako se u Jankovoj glavi rodila, a ubrzo i realizirala, ideja tajnog bijega s putujućom kazališnom družinom. Bijega od životnog okruženja i svih ograničenja. *** Buchberger, Milovan (Zagreb, 1954.) diplomirani inženjer je strojarstva, bavi se istraživanjima i piše o temama koje smatra interesantnim.

Tatjana Stupin Lukašević

113

TATJANA STUPIN LUKAŠEVIĆ

Nemuštost Krležijane usmjerena prema Kamovu

njiževno djelo Janka Polića Kamova, hrvatskog protoavangardista, svojevrsnog anticipatora avangardističkih tendencija i u europskom književnom kontekstu, prepoznatljivo, znakovito i izravno reflektira se u znatnom dijelu literarnoga stvaralaštva Miroslava Krleže, pri čemu se ne umanjuju Krležini doprinosi kao estetske vertikale hrvatske književnosti, no apostrofira se bizarna, apsurdna istina Krležina doživotnog ignoriranja i negiranja književnosti i osobnosti Janka Polića Kamova. Kamovljeva je književnost izravno utjecala na umjetničku genezu Miroslava Krleže koji je tematsku i stilističku kamovsku umjetničku esencijalnost trajno i sustavno inkorporirao u vlastito književno stvaralaštvo, istodobno javno, grotesknom šutnjom ignorirajući svog avangardnog preteču, što se može shvatiti i kao nenadvladani, epigonski strah od autentičnoga Kamova, ali i njegov farizejski grč u utopijskoj potrazi za sujetom i slavom. Kamovljeva književnost egzaktno, razotkriveno i prepoznatljivo pulsira u Krležinoj literaturi, njegovom apsurdnom ignoriranju ove istine – usprkos. Istodobno, razvidna je i eklatantna činjenica da se ime Janka Polića Kamova ne spominje u svezi s Miroslavom Krležom, kako u enciklopedijski opširnim Panoramama pogleda, pojava i pojmova1 – koje je za Krležina života minuciozno obrađivao, priređivao za tisak dr. Anđelko Malinar – tako i u kapitalnoj Krležijani2, glavni urednik koje je Velimir Visković, u kojoj ni jedna natuknica nije posvećena Janku Poliću Kamovu!

Krležijana bez Kamova Naime, u grandioznoj Krležijani, nakon esejističkog napisa s fotografijom posvećenog Kaleziću3, slijedi kraća interpretacija Krležine pjesme Kamo plove ovi gradovi4. Bilo kakav prostor za izdvojeni tekst o Kamovu ____________________ 1

Krleža, Miroslav (1982.): Panorama pogleda, pojava i pojmova. izbor i obrada citata: dr. Anđelko Malinar. Sarajevo.

2 Krležijana 1. 2. (1993.). Glavni urednik: Visković, Velimir. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 3 Krležijana 1 (1993.). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Str. 424. 4 Ibidem. Str. 425.

114

Književna Rijeka / ESEJ

u Krležijani 1 nije predviđen i ne postoji! Identično je stanje i u Krležijani 2. Nakon simpozijski opširne enciklopedijske natuknice Polemika5 nailazimo na kraći izdvojeni tekst Polemika sa Novom Europom6 te potom na osvrt na život i djelo Ive Politea u natuknici Politeo. Prezime Polić nije evidentirano ni najmanjom izdvojenom natuknicom u golemoj, grandioznoj Krležijani! I u trećem dijelu Krležijane7 u sintetskom, zgusnutom Kazalu autora s impozantnim popisom književnika, znanstvenika, umjetnika, političara koji se spominju u ovom kapitalnom djelu hrvatske književnosti, neizbježnim za proučavanje pisane ostavštine Miroslava Krleže – ponovno ne nailazimo na ime i prezime Janka Polića Kamova. Nizani abecednim redom, kako to u ispravnim kazalima autora, posebice u tako značajnim publikacijama, i treba biti, nailazimo na ova imena: Polenaković, Haralampije; Polić, Branko; Polić, Milivoj; Polić, Nikola; Polić, R.; Politeo, Ivo8... Janko Polić Kamov u Krležijani nepravedno je izostavljen, eliminiran, minoriziran do znanstveno i etički krajnje nedopustivosti! Već pozornijim iščitavanjem Predgovora Krležijane9 uočljiva je ambiciozna intencija respektabilnih suradnika u ovoj jedinstvenoj ediciji hrvatske književnosti, a što je razvidno i iz ovog fragmenta: ...Donosimo enciklopedijske članke o svim važnijim povijesnim osobama o kojima je pisao M. Krleža, o svim osobama koje su presudno utjecale na njegovu biografiju ili književno djelo, potom bibliografske enciklopedijske članke o svim književnicima i kritičarima koji su pisali o Krleži...10 Kompleksno Kamovljevo protoavangardno književno stvaralaštvo, njegova u povijesti hrvatske književnosti dotada jedinstvena biografija, znakoviti Polićevi poznanici, prijatelji, intelektualci s kojima se Krleža okruživao tijekom plodne literarne karijere, obiteljske, osebujne tajne i tragedije Janka Polića Kamova – sve su to razorne silnice koje su izravno usmjerene i k cjelokupnom životu, liku i djelu Miroslava Krleže. Izostavljanje zasebnog enciklopedijskog članka posvećenog Janku Poliću Kamovu upravo u Krležijani nameće se kao krucijalni propust ove edicije koji bi se u sljedećim nakladničlim pothvatima novih, dopunjenih izdanja nužno morao ispraviti. U Predgovoru Krležijane indikativnim se, u kon____________________ 5

Krležijana 2 (1999.). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Str. 190-217. Ibidem. Str. 217.

Krležijana (1999.). Bibliografija Miroslava Krleže. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

Ibidem. Str. 387.

Krležijana 1 (1993.): Predgovor. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Str. V., VI.

10 Ibidem. Str. 6.

Tatjana Stupin Lukašević

115

tekstu ignoriranja neizostavnog Kamovljeva impulsa i utjecaja na Krležinu literaturu, mogu doimati i panegirično ispisane misli o Krležinoj subverzivnoj energiji, s naglaskom na njegov ciklus o Glembajevima, a što je uočljivo iz ovog fragmenta: ...Krležin književni opus nosi u sebi ‘subverzivnu energiju’ koju često imaju djela velikih umjetnika; on kompleksnim prikazom slike zbilje nadrasta osobne političke nazore autora; tako su Krležin ciklus o Glembajevima i njegovi romani dugo bili tumačeni kao kritika građanskog društva, prikaz njegova etičkog pada i biološke degeneracije, ali upravo ta djela jesu jedan od rijetkih primjera umjetničkog modeliranja građanskog svijeta u hrvatskoj književnosti; nitko nije tako uspješno izrazio ne samo ‘krizu svijesti’ građanske klase, već predstavio i kompleksnu sliku klase koja se, uza sve individualne devijantne karakterne crte, ipak odlikuje i civilizacijskim rafinmanom, obrazovanjem i estetiziranim ukusom...11 Ako se esencijalnom vrijednošću Krležina ciklusa o Glembajevima drži umjetničko modeliranje građanskog svijeta u hrvatskoj književnosti, kako je precizno apostrofirano u Predgovoru Krležijane, kao i civilizacijski rafinman, nužno je uočiti da je Janko Polić Kamov prije Miroslava Krleže napisao, na identičnom tragu, antologijska djela hrvatske književnosti na koja se, zacijelo, izravno naslanja Krleža sa svojim literarnim djelom. Kamovljeva tragedija Mamino srce (1910.), u kojoj je suptilno prikazan emotivni, moralni, egzistencijski, genetski rasap unutar članova ugledne građanske obitelji skrhane kobnim bankrotom, tipično je glembajevski prikazana, no uz značajan odmak – napisana je osamnaest godina prije tiskarskog objelodanjivanja drame Gospoda Glembajevi u Zagrebu (1928.), odnosno devetnaest godina nakon zagrebačke praizvedbe ovog Krležina djela (1929.). Je li devetnaest godina dovoljno za generiranje hrvatske književne amnezije? Je li taj temporalni odsječak dostatan kako bi se zaboravio potresan Kamovljev usud, tragedija Polićevih – jedne od uglednijih, građanskih, riječkih obitelji s kraja 19. i početka 20. stoljeća koja je genetskim prokletstvom, kobnim, neizlječivim bolestima, financijskim padom nesretno nestajala do konačne propasti? Zašto je, nakon publiciranja prvog izdanja Krležina novelističkog prvijenca, Janko Polić Kamov za ovoga hrvatskog literata bio – nevidljiv pisac? U svakom slučaju, to ne može biti slučajno. Jesu li Kamovljevi suvremenici i preci mogli poslužiti Krleži u literarnoj konstrukciji cjelokupnoga ciklusa o Glembajevima? Čak i da odgovor nije potvrdan, ostaje tekstualni dokaz – ingeniozna, anticipirajuća Kamovljeva drama Mamino srce, napisana u osvit prerane piščeve smrti, u Puntu, ožujka 1910. godine, poput njegova bolnog labuđeg pjeva, koja je mogla biti poticaj i predložak za Krležinu dramu Gospoda Glembajevi. ____________________ 11

Matvejević, P.: Razgovori s Miroslavom Krležom. Ibidem. Str. V.

116

Književna Rijeka / ESEJ

Paralelizam Kamova i Krleže Ono što je jasno jest da je Janko Polić Kamov bio autentično inspiriran debaklom vlastite obitelji, o čemu svjedoče njegove antologijske drame: Samostanske drame, Čovječanstvo, Mamino srce. Ibsenovsko-strindbergovski poticaji izrazito su uočljivi u Kamovljevu dramskom rukopisu, što će Krleža javno, za svoj dramski izričaj, priznati tek 1928. godine u poznatom predavanju osječkim gimnazijalcima, a što je pismeno obznanio četiri godine kasnije u vlastitoj nakladi u tekstu O svemu12. Krleža priznaje vlastitu literarnu konfuziju u dramskom stvaralaštvu, kritički se osvrćući na goruće vlakove, s masama mrtvaca, vješala, sablasti i dinamike svake vrste13, pojašnjavajući da su sve njegove drame iz prvotne stvaralačke faze, a osobito ističući Hrvatsku rapsodiju, Galiciju, Michelangela, Kolomba, Golgotu, Adama i Evu, Kraljevo, išle u krivom smjeru i to – kvantitativnom.14 ...Tako je došlo do mojih posljednjih drama koje nisu i ne će da budu drugo nego psihološki dijalozi, što se prvi puta javljaju u našoj dramskoj književnosti s četrdesetgodišnjim zakašnjenjem...15 Krleža godine 1928. u Osijeku podastire onovremenoj kulturnoj javnosti vlastite spoznaje o paradoksalnom zakašnjavanju hrvatskog dramskog stvaralaštva u odnosu na pozitivne europske tendencije, nalazeći uporište u nordijskom literarnom pozitivizmu, odričući se, na izvjestan način, ekspresionističko-futurističkog balasta prvotne dramske tekstualne produkcije. Je li moguće da je samo devet godina nakon što je Janku Poliću Kamovu posvetio svoju ključnu novelu Hodorlahomor Veliki, Miroslav Krleža doživio potpuni kreativni zaborav te pokušao istodobno kolektivno izbrisati pamćenje hrvatskoj književnoj javnosti, eliminirajući – perfidno i postupno – neprijeporno avangardan, izniman značaj Kamovljeve književnosti koja je išla ne samo ukorak s europskim literarnim tendencijama, već štoviše – i ispred njih? Hrvatski protoavangardist Janko Polić Kamov sa svojim dramskim ____________________

Krleža, M. (1932.): Moj obračun s njima, O svemu. Zagreb: vlastita naklada. Str. 200-204.

Krleža, M. (1981.): Glembajevi, Drame. Sarajevo. Str. 357.

Ibidem.

Diskurs prvi puta javljaju u našoj dramskoj književnosti s četrdesetgodišnjim zakašnjenjem ciljano je vizualno apostrofiran u ovom radu jer je riječ o Krležinu krivotvorenju autentičnih činjenica o dramskom stvaralaštvu unutar hrvatske književnosti. Krleža 1928. godine bizarno prešućuje da je Janko Polić Kamov ibsenovski aktualno napisao svoje antologijske drame, maestralno razobličavajući malograđanski moral psihološki raskrinkanih, raspadnutih obitelji. Kamovljeve Samostanske drame, Čovječanstvo, Mamino srce potvrđuju činjenicu da Krleža nipošto nije imao pravo jer se u hrvatskoj književnosti unutarnji naboj psihološke napetosti u kvalitativnom dramskom stvaralaštvu javlja znatno prije Glembajevih i to u dramama Janka Polića Kamova o kojima Krleža nije javno prozborio i o njima napisao ni riječ.

Tatjana Stupin Lukašević

117

književnim djelima nepobitni je dokaz da Miroslav Krleža u glasovitom Dramaturškom uvodu iz godine 1928. nije bio u pravu kad je istaknuo da se ibsenovski kvalitativni psihološki dijalozi u hrvatskoj književnosti javljaju s četrdeseto-pedesetogodišnjim zakašnjenjem i to obznanjivanjem drame Gospoda Glembajevi. Iščitavanjem Kamovljevih Samostanskih drama16 nailazimo na tipičan ibsenovski dramski postupak, perfekcionistički, psihološki iznijansiran, osobito u delikatnim dijalozima Vladoja Sabljaka s ocem, što tako zorno podsjeća na drugi čin Krležine drame Gospoda Glembajevi u kojemu je gradacijski ogoljen kompleksan sukob Leonea Glembaja s ocem! Je li moguće da Krleža nije za života pročitao Kamovljeve Samostanske drame napisane 1907. godine? Još se apsurdnijom može doimati hipoteza da Krleža nikada nije pročitao kapitalnu Kamovljevu dramu Mamino srce17 iz 1910. godine, u kojoj je tipično glembajevski prikazan moralni rasap ugledne građanske obitelji, no pritom valja imati na umu neumoljiv argument – u trenutku kad je Krleža iz Osijeka hrvatskoj kulturnoj javnosti otkrivao tajne svojih dramaturških inovativnosti, Kamov je, na žalost, osamnaest godina bio mrtav, a njegov rasuti književni opus bio je u tami poluzaborava, a možda i hotimične krađe ideja. O nezaobilaznom paralelizmu Kamovljevih Samostanskih drama i Krležine drame Gospoda Glembajevi lucidno piše i Darko Gašparović, poantirajući psihološki snažno prikazane konfliktne relacije dramskih protagonista s njihovim očevima: ...Ibsenovski koncept nesmiljena razobličenja dvostrukog morala u građanskoj obitelji proveo je Kamov dramatski ponajsnažnije do granica sadizma dovedenom u obračunu Vladoja Sabljaka s ocem. U tom prizoru, vođenom po svim pravilima vrsne psihološke dramatike, konflikt se začinje i razvija nesmiljenom logikom inkvizicijske istrage, da bi se poantirao izvođenjem krunskoga, konkretnog dokaza koji dovodi do konačna uništenja antagonista. Treba li uopće dvojiti da se time prepoznaje u svemu analognim drugom činu ‘Gospode Glembajevih’, gdje se kroz konfliktni odnos Leonea i starog Glembaja i strukturalno i psihološki upravo doslovno ponavlja spomenuti obrazac, tek, dakako, leksikom i stilistikom dijaloga, bogatije i razvedenije...18 Gašparović ukazuje na Fellerovu fenomenološku raščlambu Krležine drame U agoniji19, naglašavajući da bi se ona doslovno mogla primijeniti i ____________________

16 17

Polić Kamov, J. (2000.): Drame. Sabrana djela Janka Polića Kamova. Orgije monaha, Samostanskih drama dio prvi; Djevica,Samostanskih drama dio drugi. Rijeka. Str. 53.-112. Ibidem. str. 159-201.

Gašparović, D. (2005.): Kamov. Rijeka. Str. 276.

Feller, M. (1952.): Smisao Krležine Agonije. Zagreb: Republika, VIII./br. 6.

118

Književna Rijeka / ESEJ

na Kamovljeve Samostanske drame, a ponešto i na posljednja dva Kamovljeva dramsko-scenska ostvaraja, dakle na drame Čovječanstvo i Mamino srce.20 I Mladen Urem u zanimljivu tekstu Odjeci ‘nestalih’ rukopisa publiciranom u knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda21, raščlanjujući pretke ugledne sušačke obitelji Polić, postavlja razorno retoričko pitanje, poistovjećujući tragiku Kamovljeve obiteljske indicije s eventualnom skicom Krležinih Glembajevih. Urem hipotetički nudi odgovor – predložak za Krležine Glembajeve bila je Kamovljeva drama Mamino srce22. Kamovljevi i Krležini tekstovi pulsiraju zajedničkim, sinkroniziranim, unutarnjim ritmom, povezuje ih prostorno i vremenski superiorno moćna nit, misteriozno ukomponirana u onomu najvrijednijemu, a to su književne umjetnine, autentične literarne ostavštine dvaju hrvatskih književnih klasika. Ipak, jedan je, zacijelo, morao imati kompleks starijega brata, jer je – biološki kasnije rođen! Rani, sujetom slave još nedodirnuti Krleža upija književnost prerano i nesretno preminuloga Janka Polića Kamova, posvećujući mu srcem svoju prvu, ključnu novelu Hodorlahomor Veliki. No što je tron hrvatske književnosti za sve cjenjenijeg i nedodirljivo autoritativnog Krležu bio čvršći, a farizejsko-književničko udvorništvo hrvatske malograđanštine biblijski znakovito, ignoriranje ingenioznog Kamova moglo je postati Krležinim – imperativom. Je li puka taština hrvatskog, stilistički maestralnog književnog klasika Miroslava Krleže bila uzrokom njegova eklatantnog, sustavnog, doživotnog ignoriranja opstojnosti književnosti i osebujne osobnosti Janka Polića Kamova? Naravno, uz iznimku spomenute autentične Krležine posvete Janku Poliću Kamovu iz 1919. godine u antologijskoj njegovoj prozi Hodorlahomor Veliki.

Semantički potencijal tekstova Kamova i Krleže Slijedeći misao kako književnost kao umjetnost riječi prenosi znanja i iskustva čovječanstva na izniman, osebujan način, razumljivo je da se ona ____________________

O tome D. Gašparović u monografiji Kamov apostrofira sljedeće: ...Ako je ovime dodirnuta sveza Kamovljeva dramskog pisma s Krležinim, neke njegove emanacije, istina vrlo rijetke, daju naslutiti znakove druge značajne poetike između dva rata u jugoslavenskom književnom prostoru, nazočne, doduše, većma u srpskoj negoli u hrvatskoj književnosti: poetike nadrealizma... (Gašparović, D. (2005.): Kamov. Rijeka: Adamić. Str. 277.)

Urem, M. (2006.): Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda. Rijeka: Rival. Str. 24.

Neimarski prodorno, M. Urem tekst Odjeci ‘nestalih’ rukopisa zaključuje ovako: ...Mogu li ove obiteljske indicije poslužiti kao eventualna skica ‘Glembajevih’ ili barem nekih od najvažnijih aktera ovoga djela? Nije li predložak za Glembajeve Polićeva drama Mamino srce (1910.)!... (Urem, M. (2006.): Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda. Rijeka: Rival. Str. 24, 25.)

Tatjana Stupin Lukašević

119

teorijski može odrediti – s jedne strane u okvirima jezične komunikacije, a s druge kao osobita vrsta spoznaje. Odnosi prema jeziku i zbilji životno su važne i međusobno duboko prožete poruke pa je jasno da je književnost istodobno spoznaja i komunikacija, a što se zbog potreba znanstvene analize razmatralo s jednog ili s drugog aspekta, s naglaskom na krajnjem cilju proučavanja književnog teksta, odnosno prodiranju u spoznajnu sliku svijeta koja je njime predočena. Književnoanalitičkim pristupom predmnijevalo se odgonetnuti semantički potencijal teksta, uz neizbježno isticanje da se tekst i njegov čitatelj uzimaju kao dvije neraskidive instance jedinstvenoga dijaloškog odnosa. Iščitavanjem semantičkog potencijala književnih tekstova Kamova i Krleže moguće je hermeneutički sagledati književni svijet kojeg su podastrli, pri čemu je važna interakcija koja nastaje tumačenjem diskursa, uz nužnu rekonstrukciju značenjskog sustava diskursa na temelju njegova semantičkog potencijala. Upravo su neiscrpan semantički potencijal tekstova Kamova i Krleže te njihov slojeviti intertekstualni odnos rezultirali postupcima dekodiranja i iščitavanja potpuno novih mogućih književnih svjetova, samim time i spoznaja, a što je temeljnim razlogom istraživanja ovoga rada. Cjelokupno Kamovljevo djelo veristički, ali i futuristički, protoavangardan je spoj biblijske i tehnicističke tematike te naglašavajući novo doba ljudske alijenacije, bezizlazja, apsurda izravno se zrcali i na književno stvaralaštvo Miroslava Krleže. Analizirajući jedinstveni fenomen Janka Polića Kamova u kontekstu hrvatske i svjetske književnosti te komparirajući ga s fenomenom Miroslava Krleže i njegova dominantnog utjecaja na cjelokupnu hrvatsku književnost 20. stoljeća iskristalizirao se paralelizam književnih diskursa obaju hrvatskih književnih klasika. Ponovno iščitavanje i istraživanje književne ostavštine dvaju krucijalnih hrvatskih književnika dovodi do novih napora i oko razumijevanja misaone tradicije vlastita naroda. Istodobno, objašnjavanja, dekodiranja književnih djela nemaju smisla ukoliko se ne pridonosi i razumijevanju na onaj način na koji to traži vrijeme u kojemu živimo. Zato je uvijek iznova potrebno proučavati književna djela prošlosti i sadašnjosti, a kako bi razumjeli vlastitu osobu i svijet u kojem živimo. Književni diskurs koji je dominantno utjecao na hrvatsku literaturu 20. stoljeća bio je u znaku Miroslava Krleže, dok je Janko Polić Kamov kao jedan od najznačajnijih književnika bio umnogome marginaliziran. Valja dati doprinos intertekstualnom i intermedijalnom kompariranju odabranih Kamovljevih i Krležinih tekstova te potiče na prevrednovanje već pročitanoga, uz revalorizaciju, stoga i transformaciju, značenjskih sustava diskursa obaju autora. Neugodna istina da se u kapitalnom izdanju Krležijane, pod uredničkom ingerencijom Velimira Viskovića, ne nalazi ne samo ozbiljno razrađena natuknica posvećena Janku Poliću Kamovu, već uopće ikakav književno

120

Književna Rijeka / ESEJ

relevantan redak posvećem Kamovu u Krležijani, danas, zacijelo, ne bi smjela biti prešućena, ignorirana, bojkotirana. Ovu veliku pogrešku i bizaran promašaj valjalo bi u svim nadolazećim nakladničkim izdanjima Krležijane ispraviti. Prevrednovanje nekih kanonskih književnih djela Miroslava Krleže i Janka Polića Kamova nameće se kao poticajni istraživački imperativ, uz apostrofiranje istine da je književnost jedinstveni iskazni sustav, nenadoknadiv u sveukupnoj humanističkoj tvorbi svijeta. ____________________

LITE-LITERATURA LITERATURA R A TURA Knjige Knjige 1.) 2.) 3.) 4.) 5.) 6.) 7.) 8.) 9.) 10.) 11.) 12.) 13.) 14.) 15.) 16.) 17.) 18.)

Auerbach, Erich; Jelčić, Andy; Žmegač, Viktor (2004.): Mimeza: prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj književnosti. Zagreb: Hena com. Bahtin, Mihail (1988.): Teorija romana. Ljubljana: Cankarjeva založba. Barac, Antun (1968.): Književnost Istre i Hrvatskog primorja. Zagreb-Rijeka: Nakladni zavod Matice hrvatske. Biti, Vladimir (1994.): Upletanje nerečenog. Zagreb: Matica hrvatska. Brida, Marija (1993.): Misaonost Janka Polića Kamova. Rijeka: ICR. Couturier, Maurice (1987.): Textual Communication. A print-based theory of the novel. London-New York. Čerina, Vladimir (1913.): Janko Polić Kamov. Studija. Rijeka: Knjižara Gjure Trbojevića. Foucault, Michel (1994.): The Order of Things. New York. Frangeš, Ivo (1987.): Povijest hrvatske književnosti. Zagreb/Ljubljana: Nakladni zavod Matice hrvatske/Cankarjeva založba. Gašparović, Darko (1977.): Dramatica krležiana. Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba. Gašparović, Darko (1988.): Kamov, apsurd, anarhija, groteska. Monografska studija, Zagreb: Cekade. Gašparović, Darko (2005.): Kamov. Rijeka: Adamić/Filozofski fakultet u Rijeci. Ivanišin, Nikola (1990.): Fenomen književnog ekspresionizma. Zagreb: Školska knjiga. Ivanišin, Nikola (1982.): Krležijanske indicije u hrvatskim književnim tradicijama. Zadar. Kravar, Zoran (2003.): Antimodernizam. Zagreb: AGM. Lasić, Stanko (1994.): Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam. Prilog teoriji književne znanosti. Zagreb: Durieux. Lasić, Stanko (1982.): Krleža, kronologija života i rada. Zagreb: GZH. Lasić, Stanko (1987.): Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914.–1924.). Zagreb: Globus.

Tatjana Stupin Lukašević

19.) 20.) 21.) 22.) 23.) 24.) 25.) 26.) 27.) 28.) 29.) 30.) 31.) 32.) 33.) 34.)

121

Lodge, David (1988.): Načini modernog pisanja. Zagreb: Globus/Stvarnost. Lodge, David (1992.): The Art of Fiction. New York: Penguin. Lotman, Jurij Mihajlovič (2001.): Struktura umjetničkog teksta. Zagreb: Alfa. Matvejević, Predrag (1982.): Stari i novi razgovori s Krležom. Zagreb: Spektar. Milanja, Cvjetko (1991.): Doba razlika. Zagreb: Stvarnost. Milanja, Cvjetko (1985.): Užas jezične moći. Rijeka: Društvo književnika hrvatske. Nemec, Krešimir (1998.): Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine. Zagreb: Znanje. Nemec, Krešimir (1988.): Pripovijedanje i refleksija. Osijek: Izdavački Centar Revija. Oraić Tolić, Dubravka (1990.): Teorija citatnosti. Zagreb: GZH. Senker, Boris (1990.): Pogled u kazalište. Zagreb: Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa. Senker, Boris (1984.): Sjene i odjeci. Kazališni ogledi i studije. Zagreb: znanje. Solar, Milivoj (2004.): Ideja i priča. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga Tadijanović, Dragutin (1989.): Knjiga o hrvatskim piscima II. Sabrana djela. Zagreb: Naprijed. Urem, Mladen (2006.): Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda. Rijeka: Udruga građana Rival – Biblioteka Val. Žmegač, Viktor (1994.): Književnost i filozofija povijesti. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo. Žmegač, Viktor (1986.): Krležini književni obzori. Djelo u komparativnom kontekstu. Zagreb: Znanje.

Studije, eseji i članci 1.) 2.) 3.) 4.) 5.) 6.) 7.) 8.) 9.)

Fabrio, Nedjeljko (1987.): Kamov. Op. 1. Forum, XXVI., Knj. LIII. br. 3-4. Str. 386-389. Zagreb, ožujak-travanj 1987. Fabrio, Nedjeljko (1988.): Opera po Kamovu. Republika, XLIV. br. 1-2. Str. 174-179. Zagreb, siječanj-veljača 1988. Flaker, Aleksandar (1992.): Krležine novelističke vedute. Forum. Zagreb: HAZU. Gašparović, Darko (1988.): Groteskno u prozama Baričevića i Kamova. Rijeka: Rival, časopis za književnost. Godina I. br. 1-2. Str. 156-165. Gašparović, Darko (1993.): Kamov, apsurd, anarhija i grotesknost. Rijeka: Zbornik Ivan Matetić Ronjgov. Sv. 2. str. 170-171. Gašparović, Darko (1985.): Kamov prema Kranjčeviću. Dometi, XVIII. br. 9. Str. 15-28. Rijeka: Matica hrvatska. Gašparović, Darko (1978.): Poetika Krležinih drama. Mostovi. Br. 10. Beograd: Udruženje književnih prevodilaca Srbije. Gašparović, Darko (1998.): Pogodak u bit kamovskoga svijeta. Hrvatsko slovo. Zagreb, 10. srpnja 1998. Gašparović, Darko (1977.): O dramskom djelu Janka Polića Kamova. Prolog. IX. br. 32. Str. 9-17. Zagreb, 1977.

122

Književna Rijeka / ESEJ

10.)

Gašparović, Darko (1999.): U traganju za kamovskim svijetom. Frakcija, magazin za izvedbene umjetnosti. br. 10./11. Str. 58-61. Zagreb, veljača, 1999. Ivanišin, Nikola (1971.): Internacionalni okvir lirike J. P. Kamova. Serta Slavica. Str. 296-304. München, 1971. Ivanišin, Nikola (1968-1970.): Lirika J. P. Kamova i njen nacionalni književnohistorijski okvir. Radovi, Razdio lingvističko-filološki. Sv. 8. Str. 101-125. Zadar, 1968./1969., 1969./1970. Kaštelan, Jure (1950.): Janko Polić Kamov. Republika VI. Knj. II. Br. 11-12. Str. 835-836. Zagreb, studeni-prosinac 1950. Machiedo, Mladen (1997.): Kamov Abroad. Most/The Bridge. 1-2. Pp. 87-98. Zagreb, 1997. Marjanović, Milan (1907.): Janko Polić Kamov. Savremenik. II. Br. 11. Str. 702703. Zagreb, studeni 1907. Milanja, Cvjetko (1997.): Janko Polić Kamov. Polić Kamov, Janko. Pobunjeni pjesnik. Konzor. Str. 5-17. Zagreb. Milanja, Cvjetko (1977.): Kamov i srce stvari. Prolog. IX. Br. 32. Str. 34-38. Zagreb. Milanja, Cvjetko (1993.): Miroslav Krleža i modernistička paradigma. Republika. Br. 49. Zagreb. Milanja, Cvjetko (1980.): Uvod u ‘Isušenu kaljužu’ Janka Polića Kamova. Republika. XXXVI. Br. 7-8. Str. 658-670. Zagreb, srpanj-kolovoz 1980. Nemec, Krešimir (1989.): Femme fatale u hrvatskom romanu XIX. st. Forum. Br.1-2/1989. Nemec, Krešimir (2001.): Hrvatski pripovjedači. Hrvatski pripovjedači. Ur. Davor Uskoković. Zagreb: Mozaik knjiga. Str. 5-9. Nemec, Krešimir (1997.): Squandering the Future. Most/The Bridge. Br. 1-2. Str. 157-162. Zagreb. Polić, Nikola (1956.): Iskopine. Sabrana djela Janka Polića Kamova. sv. I. Pjesme. Novele i lakrdije. Ur. Dragutin Tadijanović. Rijeka: Izdavačko poduzeće Otokar Keršovani. Str. 5-56. Polić, Nikola (1921.): Lirika Janka Polića Kamova. Kritika. II. Br. 1. Str. 17-24.; Br. 2. Str. 51-55. Zagreb. Senker, Boris (1981.): Utjecaj Krleže na suvremenu hrvatsku dramsku književnost posljednjih četrdeset godina. Mogućnosti. Br. 28. Šnajder, Slobodan (1978.): Protokol za Kamova. Pitanja. X. Br. 5-6. Str. 49-55. Zagreb. Tadijanović, Dragutin (1956.): O sabranim djelima Janka Polića Kamova. Sabrana djela Janka Polića Kamova. Sv. I. Str. 461-467. (I.-III.) i 476-481. (IV. i V.). Rijeka: Izdavačko poduzeće Otokar Keršovani. Urem, Mladen (2004.): Cedar libanonski u vrtu tete Pavice. Vijenac. Br. 259. 5. veljače 2004. Zagreb: Matica hrvatska. Urem, Mladen (2000.): Janko Polić Kamov i Dora Maar. Vijenac. Br. 175. 16. studenoga 2000. Zagreb: Matica hrvatska.

11.) 12.) 13.) 14.) 15.) 16.) 17.) 18.) 19.) 20.) 21.) 22.) 23.) 24.) 25.) 26.) 27.) 28.) 29.)

Tatjana Stupin Lukašević

123

IZVORI 1.) 2.) 3.) 4.) 5.) 6.) 7.) 8.) 9.)

Krleža, Miroslav (1983.): Dijalektički antibarbarus. Sabrana djela Miroslava Krleže. priredio: Ivo Frangeš. Sarajevo. Krleža, Miroslav (1981.): Glembajevi. Drame. Sabrana djela Miroslava Krleže. priredio: Anđelko Malinar. Sarajevo. Krleža, Miroslav (1982.): Panorama pogleda, pojava i pojmova. 1-5. Jubilarno izdanje u povodu 80-te godišnjice života autora. Izbor i obrada citata: dr. Anđelko Malinar. Sarajevo. Visković, Velimir (ur.) (1993.): Krležijana 1. A-LJ. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Visković, Velimir (ur.) (1999.): Krležijana 2. M-Ž. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Visković, Velimir (ur.) (1999.): Krležijana. Bibliografija Miroslava Krleže. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Polić Kamov, Janko (2000.): Sabrana djela Janka Polića Kamova. I. – IV. Rijeka: Izdavački centar Rijeka. Polić Kamov, Janko (2000.): Sabrana djela. Drame. Sv. 3. Ur.: Dragutin Tadijanović. Rijeka: Izdavački centar Rijeka. Polić Kamov, Janko (2000.): Sabrana djela. Članci i feljtoni. Sv. 4. Ur.: Dragutin Tadijanović. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.

*** Stupin Lukašević, Tatjana (Pula, 1964.) već u srednjoj školi bila je privučena hrvatskom književnošću. Studirala je Hrvatsku i jugoslavensku književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru. Diplomirala je 1987. godine s radnjom Ibsenovsko-strindbergovski poticaji u Krležinoj književnosti kod prof. dr. Nikole Ivanišina. Radnja je dobila Brankovu nagradu, kao treća najbolja na području cijele bivše države. Magistrirala je radnjom Fenomen laurizma u Krležinu književnom kompleksu koju je obranila 1995. na Sveučilištu u Zagrebu kod prof. dr. sc. Miroslava Šicela. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pod mentorstvom prof. dr. Darka Gašparovića 2012. godine obranivši doktorsku disertaciju naslovljenu Kamov i Krleža. Više od desetljeća objavljivala je u novinama i časopisima pišući eseje s područja književnosti, lingvistike, kazališta; najviše u zadarskom Narodnom listu. U Zadru je 2003. objavila knjigu Misionari svjetlosti u kojoj je prikupila svoje razgovore s istaknutim hrvatskim intelektualcima poput Vesne Parun, Nedjeljka Fabria i drugih. Radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Ekonomsko-upravnoj i Trgovačkoj školi u Zadru.

124

Književna Rijeka / ESEJ

igor žic

Ples mrtvaca

(Rijeka & D’Annunzio) Inspirirano knjigama: Claudia Salaris: Na zabavi revolucije / Umjetnici i slobodnjaci s D’Annunzijem u Rijeci (Opatija, 2011.; predstavljena početkom 2013. u Rijeci) te Lucy Hughes-Hallett: The Pike – Gabriele D’Annunzio – Poet, Seducer & Preacher of War (London, 2013.).

astrašujuća je brzina propadanja grada Rijeke! Današnji grad izgle da poput zombija u usporedbi s Rijekom s početka 20. stoljeća! Prije samo stotinu godina Rijeka je (sa Sušakom) imala 65 000 stanovnika i bila je veća od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno, a imala je tek desetak tisuća stanovnika manje od Zagreba! U gradu koji je bio na svom vrhuncu 1914. godine, uoči oluje prvoga svjetskog rata luka je po prometu bila osma u Europi; rafinerija nafte bila je najveća u Europi; tvornica torpeda tehnološki je prednjačila unutar svjetske vojne industrije; u gradu je bilo dvadeset hotela – nasuprot zagrebačka tri; osam kina – nasuprot zagrebačka tri; električni tramvaj krenuo je još 1899. godine – zagrebački 1910.; kazališna zgrada Fellnera i Helmera podignuta je 1885. – deset godina prije zagrebačke; nova armirano-betonska zgrada Teatro Fenice (1 350 mjesta, otvorena 1914.), građena je istovremeno sa sličnom kazališnom zgradu u Parizu; grad je imao redovitu brodarsku putničku liniju s New Yorkom. Duh malog velegrada na Kvarneru odlično je opisao Vatroslav Cihlar, mlađi brat tada već slavnog Milutina Cihlara Nehajeva: ...Krajem prvog svjetskog rata, Nehajev se nalazio u Rijeci na prolazu iz Trsta. Jedne večeri šetajući gradom zavirih slučajno u gostionicu Leon d’oro, u ono vrijeme poznatu primorsku kuhinju, te već s vratiju ugledah Nehajeva za stolom, u dnu lokala, vedra, raspoložena i radosna. On se u Rijeci uvijek ugodno osjećao; i njega i mene povezivale su s tim gradom mnoge uspomene iz djetinjstva. Za one koji su živjeli u malim primorskim mjestima ili udaljeno od mora, Rijeka je sa svojim životom, svojim velegradskim izgledom (činila je sa svojim građevinama i svojom pomorskom-privrednom dinamikom mnogo jači dojam od činovničkog Zagreba), temperamentnošću i pokretnošću svojih ljudi, slobodnijim ozračjem u dodiru sa svijetom, bila uvijek poseban doživljaj.

Igor Žic

125

Unatoč našoj nepovoljnoj narodnoj situaciji u tom gradu, u Rijeci se, zbog njenog posebnog položaja, mnogo slobodnije pisalo nego u Zagrebu, u vrijeme političkih pritisaka u Hrvatskoj. Samo se tako može razumjeti da se Frano Supilo preselio iz Dubrovnika u Rijeku, nalazeći u našim ljudima od mora, brodova i lučkog prometa, neovisnijim u materijalnom pogledu u odnosu na vladajuće opće prilike, mnogo šira shvatanja, mnogo svjetskije vidokruge, mnogo borbenije elemente nego u skučenim, privrednim i političkim ambijentima drugih hrvatskih gradova. Mnoge važne narodne akcije potekle su u to doba iz Rijeke, a i literarni pokreti nalazili su u Rijeci svoje najslobodnije i najpovoljnije tlo. Više nego što se misli, Rijeka je u našem narodnom životu u prošlosti imala značenje jakog političkog i kulturnog centra. Supilov ‘Novi list’ bio je najslobodnija žurnalistička tribina u Hrvatskoj, jer je izlazio u Rijeci koja je uživala u Monarhiji najšire štamparske sloboštine.1 Pred Prvi svjetski rat u Rijeci izlazila su, dakle, dva najtiražnija dnevnika na hrvatskom u Hrvatskoj: Supilov liberalni Riječki novi list (naklada: 14000 primjeraka) te katoličke Riječke novine (12 000 primjeraka). Shvativši važnost tiskane riječi o. Bernardin Škrivanić je 25. lipnja 1910. godine u prostorijama kapucinskog samostana na Žabici otvorio nakladni zavod Kuća dobre štampe i Tiskarski umjetnički zavod Miriam (danas je u tom prostoru art kino Croatia). Kuća dobre štampe objavljivla je Il Quarnero na hrvatskom i talijanskom jeziku (tjednik, 3 000 primjeraka), mjesečnik Naša Gospa Lurdska (23 000 primjeraka) i list Obitelj (poslije: Hrvatska obitelj). U tiskari se tiskala i prevažna Hrvatska straža krčkog biskupa Antuna Mahnića. Kuća dobre štampe po broju izdanja (127 knjiga u samo nekoliko godina) i nakladama (i po 100 000 primjeraka!) bila je najjači nakladnik u Rijeci u tom razdoblju, a tiskara Miriam imala je nasuvremenije strojeve. Škrivanić je ubrzo pokrenuo i prvi hrvatski katolički dnevnik Riječke novine. Prvi broj izišao je 8. prosinca 1912., a list je izlazio do kolovoza 1914. godine. List su uređivali najpoznatiji katolički laici dr. Rudolf Eckert i dr. Petar Rogulja, a nedjeljni prilog uređivao je sam Škrivanić. Kad je počeo Prvi svjetski rat puno toga se promijenilo, a grad je postao neuralgičnom točkom. U kapucinskom samostanu 5. ožujka 1915. godine održan je sastanak Škrivanića s M. Laginjom, Spinčićem, Janezom Krekom, poznatim lovranskim svećenikom, D. Trinajstićem, Šimom Kurelićem i o. Miloševićem, provincijalom konvetualca. Sastavljena je predstavka za papu Bendikta XV. u kojoj ga se moli da se poslije rata založi za Hrvate. Predstavku su odnijeli papi provincijali o. Škrivanić i o. Milošević. Papa je odgovorio da će se založiti, ako bude pozvan na mirovnu konferenciju. ____________________ 1 Cihlar, V. (1962.): Između Malih i Velikih vrata. Riječka revija. Br. 3-4, str. 42-43.

126

Književna Rijeka / ESEJ

No u samostanu je postojao i tzv. Žuti pokret, kako se obično nazivao odmetnuti niži katolički kler. Nezadovoljni celibatom i obvezom časoslova, pokret je 1919. godine objavio knjižicu Suvremene želje katoličkog klera Države SHS. Kako je knjižica bila žute boje, po njoj je pokret dobio svoje ime. Ovoj tiskovini prethodila je 1917. godine Rane u katoličkoj crkvi Nike Petrića, svećenika iz Solina. O. Jeronim Tomac iz riječkog kapucinskog samostana Petrićevu je knjigu, koja je govorila o štetama formalizma, klerikalizma i celibata, nazvao petim evanđeljem, a ona je postala temelj Žutog pokreta. Do prvog susreta o. Tomca i Nike Petrića došlo je u Rijeci 1919. godine. Sredinom studenog 1919. o. Tomac odlučio je zainteresirati Vatikan za reformski pokret, no prije toga razgovarao je sa zagrebačkim nadbiskupom dr. Antunom Bauerom i beogradskim ministrom vjera dr. Antonom Korošcem. O. Tomac je 3. prosinca 1919. primljen u audijenciju kod generala kapucinskog reda, a potom 4. i 7. prosinca kod državnog vatikanskog tajnika Gasperrija. Prilikom boravka u Rimu posjetio je i krčkog biskupa dr. Antuna Mahnića, koji je tada bio tamo u zatočeništvu zbog iskazivanog hrvatskog domoljublja. Žuti pokret bio je temelj osnivanju Hrvatske starokatoličke crkve 1924. godine, u čemu je velik doprinos imao srpski ministar vjera Ljubo Jovanović. Cilj akcije bilo je slabljenje Katoličke crkve u Hrvatskoj. Prvi biskup starohrvatske rkve bio je don Marko Kalogjera, bivši splitski župnik i kanonik. Cijela ta crkva funkcionirala je poput neuspješne državne sekte. O svemu ovome ne može se ništa naći u knjizi Claudije Salaris, već tek prilično nesuvisli ulomak, koji ostaje posve nerazumljiv zainteresiranom čitatelju: ...Što se tiče avangarde, Rijeka se uistinu nalazi ispred Italije, a isto tako što se tiče druga dva pitanja, riječke žene su dobile pravo glasa prije (D’Annunzijevog, op. a.) Marša iz Ronchija, prepoznajući tako da one već imaju svoju ulogu u političkom životu grada; i uz to, dugo vremena postoji unutar katoličkog klera tog kraja jedan pokret koji traži drastičnu liberalizaciju svećeničkog života, koja ide od demokratizacije crkvenih struktura do davanja dozvole svećenstvu za brak. Ova se dva pitanja pod D’Annunzijevom vladom uključuju u fenomen ‘fiumenizma’. Don Celso Constantini, apostolski administrator Rijeke, zamjera D’Annunziju da je pridonio oživljavanju jedne vrste paganstva ‘...u kojemu se hedonizam i estetika stavljaju iznad etike, a Orfej iznad Krista.’ Njegova zabrinutost proizlazi iz činjenice da su krajem ožujka neki kapucini izazvali pažnju kod riječkih vlasti zbog pokušaja interne reforme crkve, koja podrazumijeva kontrolu sredstava reda, izbore odozdo, ne sa vrha, ali najskandalozniji zahtjev tiče se odbacivanja celibata. Optuženi da su boljševici, objavili su ‘Javnu ispovijest’ (u riječkom fašističkom dnevniku La Vedetta d’Italia / Ta-

Igor Žic

127

lijanska straža 24. ožujka 1920., op. a.), u kojoj pojašnjavaju svoje stavove,

tražeći podršku Riječana. Sredinom travnja fratri modernisti našli su se u toliko jakoj opoziciji unutar reda, da su bili spremni pristati uz D’Annunzija i napustiti samostan. Tada njihov nadređeni odlazi na policiju u Rijeci i optužuje ih za pobunu, tražeći od vlasti da ih izgna. Pod takvom prijetnjom pobunjenici odlaze kod Komandanta tražiti pomoć za njihove pokušaje reforme. Kao odgovor D’Annunzio traži od policije da se ne miješa u ovu stvar; to je problem koji se tiče samo Crkve. Iz Rima stoga dolazi svećenik, sa zadatkom da riješi mini-krizu: nalaže pobunjenim kapucinima neka se povuku. Ali oni se odluče oduprijeti nadređenima, onako kako se legionari odupiru (talijanskom premijeru, op. a.) Nittiju i u drugom tjednu travnja postavljaju na prozor njihovog samostana zastavu s latinskim natpisom, kojeg je izgovorio D’Annunzio u Rijeci: ‘Hic manebimus optime’ (‘Ovdje nam je dobro’). Na kraju će sedam kapucina napustiti red i zatražiti da odjenu civilnu odjeću.2 Na žalost, Claudija Salaris, koja je zaokupljena zabavnom stranom D’Annuzijevih riječkih egzibicija, sustavno zanemarujući temeljnu političku (fašističku!) komponentu njegove Riječke države, koju je on nazvao Talijanska regencija Kvarnera, ne navodi ni da je u kapucinskoj tiskari Miriam Gabriele D’Annunzio tiskao, na 70 stranica, 27. kolovoza 1920. svjetski relevantan politički tekst: La reggenza italiana del Carnaro: disegno di un nuovo ordine dello Stato libero di Fiume. Kako je Rijeka od 1868. do 1918. bila mađarski grad u kojemu Hrvati govore talijanski, otisnut je istovremeno i hrvatski prijevod: Nacrt novog uređenja slobodne riječke države. Taj tekst je značajan jer je D’Annunzio postavio temelje korporativnog državnog ustroja koji je prihvatio Benito Mussolini po svom nasilnom dolasku na vlast u Italiji 1922. godine. Također, nigdje ne navodi da su u više navrata spaljivane hrvatske knjige iz tiskare Miriam, ali i iz bogate knjižnice kapucinskog samostana, koja je izgubila gotovo polovinu svog fonda. Riječke lomače, na Žabici i na današnjem Jadranskom trgu, bile su uvod u spaljivanje hrvatskih brodica s vinom na Mrtvom kanalu 15. srpnja 1920. godine te razbijanje brojnih hrvatskih prodavaonica po gradu. U Rijeci su postavljeni temelji užasa Hitlerove Kristalne noći (9. studenog 1938.), kad su nacisti otvoreno nasrnuli na židovske trgovine, spaljujući i njihove knjige. Naravno, to gospođu Salaris ne zanima ni približno onoliko koliko je zanimaju ludosti riječkih fašista (nudizam, anarhija, uživanje droga, seksualne slobode) u kontekstu veza s hippy pokretom šezdesetih godina 20. stoljeća!? Bernardin Škrivanić bio je prognan, zajedno s nekoliko stotina Hrvata, ____________________ 2 Salaris, Claudija. Str. 161.

128

Književna Rijeka / ESEJ

iz najtalijanskije Rijeke, dok su preostali, vrlo brojni Hrvati, po zakonu morali talijanizirati svoja imena i prezimena. Na zabavu revolucije... II. No kako je i zašto uopće Gabriele D’Annunzio napravio od Rijeke ozbiljan svjetski politički problem? Nekad čudesno uspješan grad Rijeka danas može živjeti samo od sjećanja na svoje slavne dane kad bješe važna svjetska luka i moćno industrijsko središte. Iz tih, sve udaljenijih vremena, izranjaju četiri figure značajne ne samo za lokalnu već i za svjetsku povijest: feldmaršal Laval Nugent (1777. – 1862.), Irac, vojnik, političar, hrvatski domoljub i kolekcionar vrhunskih umjetnina; Janko Polić Kamov (1886. – 1910.), pisac zbunjujućeg romana Isušena kaljuža koji prethodi Kafki i Joyceu; Robert Whitehead (1823. – 1905.), Englez, izumitelj torpeda i tvorničar te Talijan Gabriele D’Annunzio (1863. – 1938.), pjesnik i prvi moderni svjetski političar. Irvin Lukežić napisao je obimnu monografiju Robert Whitehead, engleski tvorničar iz Rijeke (Rijeka, 2010.); Milovan Buchberger objavio je (u vlastitoj nakladi od dvadeset primjeraka!) kamovljevsku monografiju Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova (Zagreb, 2013.); Matteo Gardonio knjigu Giacomo Paronuzzi, 1801. – 1839, Scultore neoclassico (Aviano, 2013.)3; Lucy Hughes-Hallett knjigu od 700 stranica, neobičnog naslova The Pike, u kojoj je svoje desetogodišnje bavljenje D’Annunzijom uobličila u studioznu monografiju. Nikad se nije tako puno – i tako dobro! – pisalo o propalom, dosadnom i bezveznom primorskom gradiću koji nekad nazivahu Riekom (bez j!) iliti, pogrdno, Fijumom (sa j!). U sve ove četiri vrlo različite knjige autori citiraju i neke moje članke i knjige. U dvije su i kraće zahvale... Tako je Gardonio (koji me nije uvijek pažljivo slušao!) naveo: ...Želim zahvaliti Eleni Catra i Igoru Žicu za velikodušnu i dragocjenu pomoć u istraživanju..., dok je Hughes-Hallett bila nijansu određenija: ...Posebno sam zahvalna Mladenu Uremu čija pomoć u arhivima je učinila moj posjet Rijeci tako plodonosnim, a koji me je i upoznao s Igorom Žicom. Njih dvojica omogućili su mi da budem prva među D’Annunzijevim biografima koji je detaljno opisao D’Annunzijevu Rijeku, što uključuje hrvatski pogled na tu epizodu. Sam naslov knjige The Pike – dakle, Štuka (!) – malo je zbunjujući, no objašnjenje je relativno jednostavno. Romain Rolland, francuski pisac, ____________________ 3 monografija se bavi kiparom koji je za Lavala Nugenta poduzeo obnovu njegovog, izvorno franko-

panskog, kaštela Trsat – u kojem je kipar i umro!

Igor Žic

129

Nobelovac, mirotvorac, rekao je da ga D’Annunzio podsjeća na proždrljivu i opasnu štuku, plutajući nepokretno, čekajući na ideje. On je samo sažeo čestu zamjerku D’Annunziju da on, zapravo, nikad nije imao originalnih ideja, već ih je uvijek beskrupulozno preuzimao od drugih, stvarajući jedan izrazito maniristički književni svijet. Nazvati štukom pisca koji je postao (arkanđeo) Gabrijel od Navještenja, izrazito je cinično! No tko je bio D’Annunzio i čime je zaslužio pažnju jedne ozbiljne engleske povjesničarke poznate po podjednako debeljuškastoj knjizi Heroji – Povijest obožavanja heroja? Gabriele D’Annunzio rodio se kao Gabriele Rapagnetta u Pescari, 12. ožujka 1863., a sklopio je oči u vili Vittoriale, u mjestu Gardone, na Lago di Garda, 1. ožujka 1938. godine. Rano djetinjstvo proveo je u rodnom kraju. U zavod Cicognini u Pratu, kod Firenze, otišao je 1874. god. i tamo je ostao sedam godina. Zbirku pjesama Prvi stih objavio je u dobi od šesnaest godina, 1879. godine. U Rim je prešao 1881. i tu prvi put ostvario onaj život kojemu je težio: s jedne strane sveučilište, klasična kniževnost, stvaranje, a s druge blaziranost i dekadencija. Uređivao je list La Tribuna i časopis Cronaca Bizantina, stvarao je romane i tragedije i istovremeno imao buran ljubavni život s princezom Mariom Gravina Cruyllas, odnosno svjetski poznatom glumicom Eleonorom Duse. Eleonora Duse bila je živi kazališni mit u rangu Sarah Bernard. Političku djelatnost započeo je 1897. kao zastupnik Ortone. Prvo desetljeće 20. stoljeća proveo je u raskošnoj vili u Settignanu pokraj Firenze gdje je napisao više djela, poput tragedije Francesca da Rimini. Prvi put bio je u Rijeci u jesen 1907. godine. Odsjeo je u monumentalnom hotelu Europa na obali, a navečer je imao prilike slušati Feruccia Garavagliu, najboljeg talijanskog glumca tog vremena i upravnika Teatro stabile u Rimu, kako recitira njegovo djelo Lađa. La Nave je bila simbol pomorske moći Italije kojoj je bilo suđeno da zavlada morima i oceanima, pa se zvala Tuttoilmondo (Cijeli svijet). Za pretpostaviti je da je tom senzacionalnom kulturnom događaju u Gradskom kazalištu – u rangu gostovanja veličanstvene Sarah Bernard 1899.! – prisustvovala i Katarina Radošević-Kitty, jedina ljubav Janka Polića Kamova, te bila očarana D’Annunzijevim zvučnim poetskim slikama. Već iduće 1908. godine u Zagrebu je objavila svoj prijevod D’Annunzijevog romana Nevini. Od 1910. do 1914. godine D’Annunzio živi u Parizu, da bi se u Italiju vratio s izbijanjem Prvoga svjetskog rata. On je rovovsku klaonicu doživljavao kao igru te se spominju letovi zrakoplovom iznad Beča i Zagreba. U zrakoplovnoj nesreći 1916. ostao je bez desnog oka, tako da je njegov sitan i sasušen lik (cca 50 kg žive vage!), koji je podsjećao na ćelavog patuljka pokvarenih zubiju, dobio dodatno na patetičnosti. Kako je mijenjao rodove

130

Književna Rijeka / ESEJ

vojske, tako je poduzeo i Izrugivanje Bakra – s tri torpedna čamca MAS uplovio je u Bakarski zaljev 10. na 11. veljače 1918. (u završnoj godini Prvog svjetskog rata) i pokušao je (bezuspješno!) napraviti neku štetu. Kasnije je napisao i pismicu o tome... Ne lošu... U rujnu 1919. godine, kad su dva velika Talijana i još veća Riječana – svjetski poznat kirurg Antonio Grossich (Ante Grošić iz Draguča) i Giovanni Host-Venturi (Ivan Host iz Kastva) – tražili čovjeka koji će spasiti najtalijanskiju Rijeku, otpali su admiral Cagni, general Pepino Garibaldi, pukovnik alpinaca Ugo Pizzarelli i u prvi plan je došao D’Annunzio. On je tad boravio u poznatoj Casa rossa u Veneciji, da bi potom prešao u Ronchi i 11. rujna 1919. krenuo za Rijeku, na čelu dvadesetak kamiona dragovoljaca koje je predvodio u crvenom, posve novom, sportskom kabrioletu Fiatu 501. Ta akcija je u povijesti ostala kao Marš iz Ronchia, a sam dolazak 12. rujna postao je Sveti ulazak. Cilj cijele akcije bio je aneksija Rijeke, tog vrlo napaćenog grada, Kraljevini Italiji. Pretvorivši bijeli salon Guvernerove palače u radni kabinet, unaprijedio je Rijeku u cirkusantski centar Svijeta, ispunivši sljedećih osamnaest mjeseci s devedeset i dva patetična govora pred dvadeset-trideset tisuća razdraganih Riječana (koji su uvijek s veseljem pozdravljali promjenu zastava!) te s beskrajnim zabavama i gozbama (Kvarnerski škampi najbolji su na svijetu!). U tom razdoblju okružio se nizom pitoresknih likova, od kojih su mu svi bili i nekakvi tajnici (!): književnik Giovanni Comisso (homoseksualac, poznat i po knjižici u kojoj je pisao o židovskom porijeklu obitelji Musulin, tj. Mussolini!); književnik Mario Carli zvan Turčin, sklon dinamitu i ekstremnoj desnici; ekstremni ljevičar, Amerikanac njemačkog podrijetlla Henry Furst; grof, ovisnik o kokainu, nudist i pilot as švicarskog porijekla Guido Keller; pjesnik i povjesničar saxofona, povremeno Belgijanac (!) Leon Kochnitzky te sin poljskog Židova, mason, bankar, filmski producent u Engleskoj i hipik u Indiji Lodovico Toplitz. Ovaj posljednji bio je pregovarač s Lenjinovim ministrom vanjskih poslova Čičerinom, kojem je stavio pod nos da je Država Rijeka prva u svijetu priznala komunističku Rusiju! Takvo nesputano ludilo privuklo je i ludilu sklonom predvodnika futurista F. T. Marinettija (Rat je higijena svijeta!) da održi nekoliko izlaganja u Teatru Fenice, odnosno u baru hotela Lloyd na Korzu, gdje je govorio stojeći na stolu. Povremeno je hodao Korzom unatrag. Poslije tri tjedna glupiranja D’Annunzio ga je potjerao jer je Rijeka bila odviše mala za dvije takve veličine! Dolazili su tu i veliki dirigent Toscanini, fizičar Marconi te budući Duce Mussolini – sve na veću slavu zlog ćelavca! Vladimir Nazor opisao je jedan od Komandantovih govora na Piazza Dante, između Korza i mora: ...Čuh ga tek onda, kad mi pođe za rukom približiti mu se toliko da ga mogoh i dobro vidjeti. Malen, mršav, ostarjeo čovjek s crnim monoklom u praznoj očnici. Istrošeno lice sa šiljatom bradi-

Igor Žic

131

com. Arditska bluza sa zvjezdicama i na rukavima. Remen oko pasa, s bodežom u koricama. Alpinski šešir na glavi, čvorast štap u ruci i visoke čizme na tankim nogama. Stoji gotovo nepomično. Ne pravi ni jedne geste. Glas mu je jak, jasan, bistar, pun melodioznih tonova. Riječi mu padaju polagano, gotovo tromo, iz ustiju, no ipak grade rečenice koje teku glatko, sve bujnije i sve življe, da se prometnu u nešto što često sjeća na ritmičko udaranje čekića o kakvu plemenitu kovinu. (...) Na dnu njegova glasa razabirem sve više meketanje ostarjela fauna, čijoj se današnjoj – komandantskoj – metamorfozi gomila divi, dok ona žena, koja će večeras plesati dokasna, na toj istoj plokati, s arditima, charleston i foxtrott, upleće u klicanje ‘Eia, eia, alala!’ svoj krik: ‘Bello come un Dio! Bello come un Dio!’ (‘Lijep kao bog! Lijep kao bog!’).4 Najvažnija politička akcija koju je proveo bila je uspostava Talijanske Regencije Kvarnera 8. rujna 1920., prve fašističke države u povijesti. Ustav je bio mješavina poetskog i pravnog, no svojim korporativnim uređenjem postavio je smjernice Mussoliniju, koji će na vlast doći tek za dvije godine. Tadašnju upravu Rijeke tvorilo je sedam rektora: vanjske poslove preuzeo je D’Annunzio, Giovanni Host-Venturi (Ivan Host) obranu, M. Panteleoni financije, Icilio Baccich (Bačić) unutrašnje i sudstvo, Lionello Lenaz (Lenac) školstvo, L. Bescocca ekonomiju i Clemente Marassi (Marašić) javne radove. Jedna od najvažnijih ideja koju je iznjedrila Riječka država bila je Riječka liga, odnosno Anti liga naroda, u osnovi duhovni temelj za Pokret nesvrstanih. Kako su D’Annunziju išli na živce Englezi i Francuzi, odlučio je potkopati njihovu kolonijalnu dominaciju povezivanjem Indijaca, Egipćana, Hrvata, Crnogoraca, Iraca, Turaka, Kurda itd. Taj projekt ostao je tek snoviđenje, dok ga se nije prisjetio nekoliko desetljeća kasnije Josip Broz Tito i organizirao Prvu konferenciju nesvrstanih u Beogradu 1961. godine, posve na tragu D’Annunzija: Indijac Nehru – Egipćanin Naser – Hrvat Tito!!! Tragikomična tvorevina Riječke jastuk države – zastrašujućih posljedica! – egzistirala je do Krvavog Božića iste godine, kad su regularne jedinice talijanske vojske napale grad snagom od 20 000 vojnika, dok je D’Annunziju bio vjerno 6 000 dragovoljaca. U tom operetnom ratu stradalo je dvadeset i sedam dragovoljaca, od kojih ni jedan nije bio Riječanin (!), a bojni brod Andrea Doria pogodio je bijeli salon Guvernerove palače i lakše ranio Komandanta D’Annunzija. Borbe su trajale od 25. do 27. prosinca, a okončane su Opatijskim paktom od 30. prosinca koji su potpisali general Ferrari i Host-Venturi i Riccardo Gigante (majka Hrvatica s Cresa). D’Annunzio je napustio grad potrošene ljubavi 18. siječnja 1921., a ____________________ 4 Faun i njegov mijeh. Iz: Eseji i članci. Zagreb, 1942.

132

Književna Rijeka / ESEJ

predsjednik privremene vlade Riječke države postao je dr. Grossich. D’Annunzio je otišao na jezero Garda, provalivši u vilu Cargnacco poznatog njemačkog povjesničara umjetnosti Henrya Thodea, autora obimnih knjiga o talijanskoj renesansi te fascinantnog dokumentarnog romana Frankopanov prsten, primajući najrazličitija priznanja: postao je Princ od Snježnika 1924., počasni general zrakoplovstva 1926. te predsjednik Talijanske kraljevske Akademije 1937. godine. Bio je sjajan govornik, genije patetike, pompozan književnik čija sabrana djela stanu u pedeset tomova, no čija je vrijednost slabašna, političar-egzibicionist koji je otvorio Pandorinu kutiju totalitarizama 20. stoljeća. Vila u mjestu Gardone na jezeru Garda danas je muzejska institucija Vittoriale, poznata u narodu i kao fašistički Disneyland. Knjiga Lucy Hughes Hallett oblikovana je kao morbidni suvenir iz istog tog fašističkog Disneylanda. Prekrasno je napisana, s fantastičnim uvidom u zastrašujuće obiman opus autora te još višestruko obimniju literaturu o njemu, bez zaista novih detalja, no s futurističkim, brzim slikama, punim žestine i ludosti. Poglavlja nose ogoljena imena: ...Obožavanje, Slava, Mladost, Plemstvo, Ljepota, Elitizam, Mučeništvo, More, Dekadencija, Krv, Slava, Nadčovjek, Drama, Brzina, Plaćenici, Clausura... Sve je sažeto, puno slikovitih anegdota i mučnih dvojbi. Vječiti problem svih autora koji pišu o D’annunziju je što s pozicije njegovih kritičara postaju, barem dijelom, sljedbenici njegovog djela. Teško je čitati njegovo umiranje u ljepoti (koliko god bilo šuplje!), a ne biti zaveden ljepotom njegovog talijanskog jezika. Iako, on je ipak bio samo štuka – žderač tuđih ideja. Glavno D’Annunzijevo umjetničko djelo je Riječka država, taj spomenik ludilu 20. stoljeća, koji do danas nije izgubio svoju očaravajuću ljepotu. Radeći u samom srcu tame, u njegovoj Guvernerovoj palači u kojoj je tek rođeni fašizam prvi put zaplakao, možda samo ja zaista mogu shvatiti svu besmislenost njegovog projekta. Krv se cijedi niz mramor, dok baklje osvjetljavaju prostrani atrij... Eia, eia, alala! (Prethodi pokliču: Sieg Heil!) Pročitavši knjigu poželio sam se vratiti najboljoj knjizi o D’Annunziju, onoj koju je napisao Michael Ledeen još 1975. godine. Za razliku od vrlo pomirljive gospođe Hughes-Hallet, deklarirane mirotvorke, ekstremno moćni Ledeen, pripadnik svih ozbiljnih tajnih i najtajnijih službi Sjedinjenih Država te militaristički fanatik, puno je bolje shvatio suštinu pomahnitalog Komandanta. Njegova knjiga Prvi Duce, D’Annunzio u Rijeci (talijanski: Roma-Bari, 1975.; engleski: Baltimor-London, 1977.) ostaje nedostignuta svojom pročišćenom snagom. No za početnike, možda je The Pike ipak nešto primjerenija literatura... Pri čemu nikad ne treba zaboraviti da je jedna od očaravajućih osobina D’Annunzija bila i savršeni, kazališni osjećaj za trenutak kad treba umrijeti na pozornici! Naime, te 1938. godine još je Churchill mislio da je Mussolini

Igor Žic

133

moderan europski političar! Da je preživio Drugi svjetski rat, D’Annunzio bi imao povlašteno mjesto, pod reflektorima, na suđenju u Nürnbergu... Ukratko, knjiga je sjajna, no nemojte dopustiti da vas previše oduševi! III. Gospođa Hughes-Hallett piše o davnašnjoj Rijeci koja je proživljavala dramu udaljenog Prvog svjetskog rata, nestrpljivo iščekujući vlastiti izlazak na veliku pozornicu svjetske povijesti: ...Rijeka je bila grad opsjednut vlastitom sudbinom, poznat po prepunim kavanama, gdje su ljudi sjedili i raspravljali po cijele dane, kao i po svojim bezbrojnim tiskanim izdanjima. Tijekom ratnih godina ukupno je u gradu tiskano 346 različitih publikacija. Jedan posjetitelj opisuje: ‘Javni život u gradskom središtu na širokom trgu (Dante, op. a.), kojeg okružuju brojni hoteli, restorani i kavane, ispred kojih ležerno, od kasnog jutra do ponoći, značajan broj talijanske populacije ispija crnu kavu ili sokove od slatkog, svijetlog sirupa, buljeći u novine i razgovarajući glasno uz napadnu gestikulaciju – raspravljajući političku situaciju i poteze na mirovnoj konferenciji u Parizu. Izuzimajući Barcelonu, Rijeka ima najnervoznije i najodbojnije stanovništvo među svim gradovima koje poznajem.’ 5 Giovanni Comisso opisao je u Mojim godišnjim dobima istu tu Rijeku: Grad je bio pun lijepih djevojaka, slastičarnice pune nevjerojatnih kolača, barovi s mnogim ilustriranim časopisima, sokovi od voćnih sirupa, kava sa šlagom i uslužni konobari, trgovine parfemima iz cijelog svijeta, luka puna ratnih brodova, talijanskih, engleskih, francuskih. Svake su večeri Riječani pozivali talijanske časnike na zabavu u svoje domove, koje su trajale do sljedećeg dana, jelo se, plesalo, pilo, zaista je izgledalo da je ovaj grad, sa svojom prevelikom ponudom, možda nagrada za sve naše ratne muke.6 Lodovico Toeplitz otkrio je skromnu gostionicu Zlatnom jelenu (Al cervo d’oro), pokraj Palazzo Modello (Gradska knjižnica) u kojoj su se mogli pojesti najbolji škampi na svijetu. D’Annunzio je, u duhu svoje estetike, promijenio ime gostionice u Ornitorinco (Čudnovati kljunaš). Legenda kaže da je to napravio nakon što je, posve neočekivano, Guido Keller postavio na stol prepariranog čudnovatog kljunaša kojeg je uzeo iz Gradskog muzeja. Tapetirali smo prostoriju s nekoliko metara crvenog platna koji se ničim nije mogao usporediti s onim bizantskim. Gosti ‘Zlatnog jelena’ uzdigli su ga u čast neke institucije. Onda je došao Eugenio Cassagrande sa ____________________ 5 Str. 471-472. 6 Comisso, G.: La mie stagioni. Str. 21. Iz: Salaris, C.: Str. 148.

134

Književna Rijeka / ESEJ

suprugom Donnom Ninettom; i Alessandra Porro je koji put s nama. Jednog dana Komandant preimenuje ‘Zlatnog jelena’ koji će od sada biti ‘Čudnovati kljunaš’. (...) Nije prošlo puno vremena, a priče o tom mjestu su se raširile: kako ima jedna gostionica, sva u bijelim medvjeđim krznima; tamo se, uz dim mirisnih ulja, održavaju nazamislive orgije prekidane sotonskim žrtvovanjima; i sintetski rajevi izazvani opijatima su se uklapali u tu sliku. Kokain je ispunjavao prostoriju, u ljudskim lubanjama ključala je krv... Oni koji su širili ove smiješne izmišljotine, lovili su u mutnom po svojim sjećanjima...7 Epilog svih ovih veselih priča iz Čudnovatog kljunaša uslijedio je tijekom sumornog ljeta 1944. godine, pri kraju Drugoga svjetskog rata. Na dan 2. kolovoza komunisti Vinko Valković-Polet i Ljudevit Majster-Arpad postavili su bombu pod stol u toj gostionici. Bomba je eksplodirala u 17.45 sati, pri čemu su stradali zloglasni fašist Ferrari i trojica njegovih prijatelja, a bilo je i dvanaest ranjenih. Nijemci, koji su držali Rijeku, jednostavno su 4. kolovoza strijeljali u Trstu Riječane Emilija Randića i Josipa Prospera, kao i dva zatvorenika u riječkom zatvoru. Vinko Valković-Polet i Ljudevit Majster-Arpad uzvratili su 19. kolovoza ubojstvom njemačkog špijuna, četnika Dušana Šorka, kojeg su likvidirali na izlasku iz gostionice pokraj Orijentovog stadiona na Krimeji. I spirala d’annunzijevskog nasilja išla je sve dalje, k beskraju. Dana 2. svibnja 1945. tiskan je posljednji broj fašističkog dnevnika La Vedetta d’Italia. Nijemci su posve uništili luku miniranjem i potom su se užurbano povlačili prema Ilirskoj Bistrici. U Rijeci su ostali svi oni zaneseni idejama Gabriele D’Annunzija, koje je OZNA likvidirala bez puno rasprava. Grad je oslobođen 3. svibnja, a 4. svibnja pogubljen je jedan od najistaknutijih riječkih fašista, u tri navrata gradonačelnik, Riccardo Gigante. Zatučen je kukama za meso u prostoru kastavske Crekvine. On je bio tek jedan od oko tri stotine fašista i autonomaša koji su likvidirani u prvim danima slobode. Mogu se spomenuti: senator Icilio Bacci (Bačić); antifašist, autonomaš i invalid u kolicima Mario Blasich (Blažić); industrijalac Nevio Skull (Škulj), kao i profesor književnosti i gradonačelnik Gino Sirola (Širola). U gradu je pak 5. svibnja 1945. proslavljen 1. svibnja velikim koncertom melodijskog orkestra Aleksandra Peterina u raskošnoj Sala bianca u podrumu Teatra Fenice... U Nürnbergu je ostao prazan D’Annunzijev stolac. ____________________ 7 Kochnitzky, L.: La quinta stagione o i centauri di Fiume. str. 70-71. Iz: Salaris, C.: str. 151.

Željka Lovrenčić

135

ŽELJKA LOVRENČIĆ

Književni i putopisni zapisi iz Salamance

d 16. do 20. travnja pjesnikinja Ružica Cindori i ja boravile smo u Salamanci, gdje je predstavljena knjiga Dulce Libertad, izbor iz poezije dvanaestero hrvatskih pjesnika prema mome izboru i prijevodu. Predgovor je napisao Alfredo Pérez Alencart, a crteže su izradili ugledni španjolski slikari Miguel Elías i José Carralero. Putovanje počinje ranih jutarnjih sati 16. travnja. Na putu prema Velikoj Gorici dogodila se prometna nesreća pa je nastala gužva, no ipak sve protječe u redu. Gotovo istovremeno kad i suprug i ja, dolaze Ružica i Željko kojega sam upoznala kad sam kao prevoditeljica radila u Tesli Ericssonu na tečaju za inženjere iz Kube. Sreli smo se ponovno puno godina kasnije na jednoj Ružičinoj promociji i dugo nam je trebalo da se prisjetimo odakle se znamo. Nakon aerodromskih formalnosti, krećemo put Švicarske, u zračnu luku Zürich. Kao što i priliči Švicarskoj, ciriški je aerodrom jako uredan, lijepo uređen i strašno skup. Oduševila me njihova izuzetno ljubazna granična policija. Nasmiješena gospođa upitala nas je kamo idemo i zbog čega i naše odgovore popratila osmijehom. Strašno me zbunila, jer ja sam uvijek kad negdje putujem u šoku zbog naših neljubaznih službenika koji me neodoljivo podsjećaju na Kubance i o kojima redovito pišem u svim svojim zapisima s putovanja. Budući da opet nije bilo ni pozdrava, a kamoli osmijeha, shvatila sam da ih ne čitaju. Nastavljamo za Madrid, glavni grad države o kojoj u posljednje vrijeme često slušamo kod nas zbog velike krize koja je pritišće. Baš me zanima provjeriti kako to žive Španjolci! Je li odista tako strašno kako izvješćuju naši mediji ili se mi to tješimo činjenicom da je još negdje jednako loše kao i kod nas?! Daljnja četiri sata provodimo na Barajasu jer dalje putujemo autobusom koji polazi u 19.00 sati. Volim užurbanost i šarolikost koju zamjećujem: Latinoamerikance koji dolaze u posjet majci domovini, Arape, turiste iz europskih i izvaneuropskih zemalja. U usporedbi sa Švicarskom, španjolski aerodrom izgleda prljavo. Napokon autobus. Vučemo torbe pune knjiga do prtljažnika; španjolskim vozačima i kondukterima ne pada napamet pomoći nam. Prihvaćam to sportski – dobro je jačati mišiće u svakom trenutku. Osim toga, ionako već dva tjedna nisam bila u teretani. Vožnja autobusom traje dva i pol sata. Ugodno je. Uz nas su uglavnom Španjolci i nešto nizozemskih turista. Kroz prozor promatram nepreglednu

136

Književna Rijeka / ESEJ

ravnicu i prisjećam se zbirke Antonija Machada Campos de Castilla. Mnoštvo crnih bikova odmara se na poljima. Neki će od njih zasigurno završiti u koridi. Iako mrzim takvu vrst zabave jer mislim da se time nanosi zlo životinjama, naši su nam domaćini objasnili da ih se na taj način spašava od klaonice. Jadnike ionako čeka smrt, pa prije nje barem mogu nabiti na rogove nekog toreadora. Napokon – nakon gotovo šesnaest sati putovanja – Salamanca! Čekaju nas Alfredo i njegova supruga Jacqueline i voze u hotel Eurostar Las Claras. To je vrlo ugodno mjesto u srcu grada, s jako ljubaznim osobljem. Alfredo mi pokazuje najave našeg predstavljanja u raznim listovima i dogovaramo program za sutra. 17. travnja. Da vidimo gdje smo došle! Iz raznovrsnih vodiča saznala sam: Pokrajina Salamanca nalazi se u regiji Kastilja i León koja se sastoji od devet provincija. Prostire se na 12 336 kvadratnih kilometara. U njoj živi oko 350 000 stanovnika (uključujući i grad Salamancu). Klima je kontinentalna, s dugim i hladnim zimama te kratkim i vrućim ljetima. To je područje prepuno nepreglednih ravnica zasijanih žitaricama, dojmljivih kanjona, ogromnih šuma. Poznato je po svojoj raznolikoj i bogatoj kulturnoj baštini; mnoštvo rimskih spomenika izuzetne ljepote potiče na razmišljanje o prošlosti i na osobno preispitivanje. Grad Salamanca prepun je spomenika izrađenih od tipičnoga zlatnog kamena koji u svitanje i u sumrak blista poput dragulja. Povijest grada uvijek je bila vezana uz najstarije sveučilište u Španjolskoj (osnovao ga je 1218. godine Alfonso IX. Leonski) i peto po starosti u svijetu. Spomenici su izrađeni u raznim stilovima i daju gradu izuzetno kulturno ozračje. Osim što je jedno od najznačajnijih kulturnih središta u čitavoj Španjolskoj, Salamanca je i središte učenja španjolskoga jezika. Godine 1988. njezin je stari grad upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi, a od 2002. nosi titulu europskoga Grada kulture. Snažna kulturna aktivnost osjeća se u muzejima, kazalištima, kulturnim centrima, kavanama, na ulicama... Grad je osnovalo keltsko pleme Vaceosi kao jednu od utvrda koja je branila dolinu rijeke Duero. U 3. st. pr. Krista Salamancu je opsjedao Kartažanin Hanibal. Nakon njezinoga zauzimanja od strane Rimljana, koji je nazivaju Helmatica, postaje važno trgovačko središte u rimskoj pokrajini Hispaniji zbog povoljnoga položaja na putu Vía de la Plata koji je povezivao današnje gradove Méridu i Astorgu. Poslije Rimljana, njome vladaju Alani i Vizigoti, a 712. osvojili su je Mauri. Nakon bitke kod Simancasa 989. godine ponovno je naseljavaju kršćani, a osvajanjem Toleda 1085. otpočeo je njezin rast. Tijekom napoleonskih ratova, odnosno 22. srpnja 1812. godine, vođena je bitka za Salamancu i tom je prigodom oštećena zapadna četvrt grada. Francuzi su doživjeli veliki poraz – u samo jednom danu od artiljerijske

Željka Lovrenčić

137

je vatre poginulo na tisuće vojnika. Salamanca je poznata i kao Mali Rim jer se nalazi na četiri brda, a njezini mistični kutci i umjetničko i kulturno bogatstvo mogu se uspoređivati s rimskim. Rimska se nazočnost danas očituje u čvrstome kamenom mostu koji se pruža nad rijekom Tormes. Nekada je most imao dvadeset i šest lukova, a sada ih je ostalo samo petnaest. Gotovo svi značajni spomenici nalaze se u prelijepoj povijesnoj gradskoj jezgri. Središte zbivanja i društvenoga života stanovnika Salamance je Plaza Mayor (Glavni trg) koji je dizajnirao Alberto de Churriguera, a završio Andrés García de Quiñones. Izgrađen je između 1728. i 1755. godine. Trg četvrtastog oblika okružen je arkadama građevina i može primiti oko 20 000 ljudi. Izvorno je korišten kao arena za borbe s bikovima, a danas se rabi kao glazbena pozornica. Pokraj trga nalazi se Gradska tržnica. Ulicom Rua dolazi se do sveučilišnih zgrada gdje se nalaze Nova i Stara katedrala. Stara potječe iz 12. stoljeća i sjajan je primjer romaničkog stila. Krasi je njezina glasovita kupola ili Pijetlov toranj (la Torre de Gallo). U njoj se ističe i oltarski kip izrađen u gotskom stilu. Uz nju je spojena i Nova katedrala, koju smatraju posljednjim dahom gotike. Izgrađena je u kasnogotičkom i renesansnom pleterskom stilu, a gradili su je od 1509. do 1734. godine. U njezinoj je riznici pohranjeno veliko brončano raspelo koje je španjolski plemić i vojskovođa El Cid nosio u svaku bitku. U školskom dvorištu nalazi se kip fra Luisa de Leóna koji je stoljećima bio središnji lik sveučilišnog života u Salamanci. Odatle se vidi pročelje sveučilišta izrađeno 1513. godine u zrelom pleterskom stilu. U unutrašnjosti zgrade nalazi se lijepo renesansno dvorište i veličanstvena sveučilišna knjižnica u kojoj se čuvaju prva izdanja najznačajnijih djela španjolske književnosti. Od ostalih spomenika u Salamanci valja spomenuti: Kuću školjaka (gotička palača iz 15. stoljeća), dominikanski samostan, samostan klarisa, crkvu svetoga Marka, konvikt svetog Stjepana s velikim pleterskim pročeljem iz 16. stoljeća... Slavni stanovnici grada Salamance, među ostalima, bili su i: Alfonso IX., kralj Kastilje i Leóna, Alfonso X. Mudri, Kristofor Columbo, osvajač Meksika Hernán Cortés, Miguel de Cervantes, Ignacije de Loyola i Ivan od Križa. 17. travnja. Alfredo dolazi po nas u deset sati. Obilazimo Sveučilište, gdje na Pravnome fakultetu predaje radno pravo. U Knjižnicu za povijest predajemo Dulce Libertad i knjigu Hrvoja Kačića Al servicio de mi patria. U šetnji gradom Alfredo nailazi na mnogobrojne znance. predstavlja mi počasnoga konzula Urugvaja i dvoje zastupnika socijalista u Gradskoj vijećnici. Nakon kave u jednoj od mnogobrojnih gradskih kavana, dolazimo u Zakladu Salamanca – Grad kulture (Fundación Salamanca – Ciudad de

138

Književna Rijeka / ESEJ

Cultura) gdje nas čeka gđa Pilar Fernández Labrador, koju nazivaju ženom od kulture i smatraju majkom salamantinskih pjesnika. Prelijepa gospođa od osamdesetak godina bila je glumica, političarka desnog centra, gradska vijećnica i zastupnica u Europskome parlamentu. Novinarima govorim o knjizi i djelatnostima Društva hrvatskih književnika te predstavljam časopise Književna Rijeka, Most / The Bridge, Nova Istra, Republika, Forum i Dubrovnik u kojemu je objavljen ciklus Alfredovih pjesama. Alfredo hvali poeziju odabranih pjesnika i naglašava važnost ovoga izbora ...jer se radi o prvoj knjizi takve vrste objavljenoj u Španjolskoj. Nakon konferencije odlazimo na ručak koji je priredila njegova supruga Jacqueline. Osjećam se vrlo ugodno u latinskoameričkom društvu: Jacqueline je iz Bolivije, njezina prijateljica Gloria iz Kolumbije, a tu je i Alfredov nećak iz Perua. Zanimljivo je kako su se uspješno prilagodili životu u Španjolskoj koja donedavno nije previše marila za svoje bivše kolonije. Latinoamerikance koji su dolazili tražiti posao nazivali su pogrdnim imenom sudaca (južnjak), ali sada se, u vremenu krize, stav Španjolaca prema bivšim kolonijama mijenja, a mnogi Španjolci odlaze u Latinsku Ameriku kako bi osigurali egzistenciju – ovog puta ne kao osvajači, već trbuhom za kruhom. Iseljavaju se mlade obitelji koje traže svoje mjesto pod latinskoameričkim suncem. U Salamanci se kriza ne primjećuje. Grad prepun turista teško je povezati s bijedom i s brojkom od šest milijuna nezaposlenih. Tek poneki prosjak podsjeti na to. Nakon izvrsnog ručka koji je završio desertom od jagoda obilno prelivenih čokoladom i lagane šetnje za sunčanoga vremena, odlazimo u hotel kako bismo se pripremile za večerašnje predstavljanje. Na istome mjestu gdje je u podne održana konferencija za tisak predstavili smo knjigu o kojoj su nadahnuto govorili gđa Pilar i Alfredo Pérez Alencart. Dvanaest pjesnika i pjesnikinja iz Španjolske, Hondurasa i Meksika čitalo je stihove svojih hrvatskih kolega, pretočene u njihov melodiozni jezik. Započinje Alfredo koji zvonkim glasom čita Šešeljeve pjesme Hrvatska i Dok slijediš moj korak. Slijede Ružičine Uspavanka i Olimpijada, Tako je govorio Zaratustra Borisa Domagoja Biletića, Povratak molitvi Ljerke Car Matutinović, Balada o meni i mojim prijateljicama Ane Horvat, Mistična 2 Mladena Machieda, Kakvo divno mjesto Zvonimira Baloga... Nastavljamo s pjesmama Mate Ganze, Davora Šalata, Branimira Bošnjaka, Irene Vrkljan te Kamenom uspavankom Enerike Bijač koju, uz Aninu Baladu, čitam i na hrvatskome, kako bi publika čula kako zvuči naš jezik. I Ružica čita svoje pjesme u originalu. Na kraju zahvaljujem svima koji su omogućili objavljivanje ove knjige i naglašavam svoje veliko zadovoljstvo što je još jedna moja misija povezivanja dva svijeta putem književnosti, ovog puta posredstvom poezije, uspješno obavljena i što smo uspjeli uspostaviti nove književne mostove

Željka Lovrenčić

139

između Hrvatske i Španjolske te zemalja hispanofonoga svijeta. Slijedi druženje i fotografiranje za uspomenu. Nakon predstavljanja odlazimo u stan pjesnikinje Verónice Amat, urednice knjige Arca de los afectos objavljene povodom pedesetoga rođendana Alfreda Péreza Alencarta, u kojoj su prikupljeni zapisi njegovih kolega i prijatelja širom svijeta. Među njima smo i Ružica i ja. Prevela sam jednu njezinu pjesmu na španjolski i jednu Alfredovu na hrvatski. 18. travnja. Ujutro posjećujemo Unamunov muzej. Prima nas ravnateljica s kojom je i sveučilišni profesor i slikar Miguel Elías. Daruje mi prelijepu mapu s Alencartovim pjesmama i svojim originalnim crtežima kako bih je predala nekoj našoj uglednoj instituciji. Da bi Zapis u predvečerje bio dovršen nedostaju još moji prijevodi pjesama od kojih su neke posvećene Vukovaru, hrvatskim pjesnicima i Društvu hrvatskih književnika. Odmah mi pada na pamet pomisao da je HAZU najprikladnije mjesto za pohranu ovoga dara. Nakon šetnje Sveučilištom obilazimo grad, a navečer imamo još jedno predstavljanje. Radi se o pjesnikinji Maríji Pilar Martínez Barca i njezinoj zbirci poezije El Verbo y la Belleza (Riječ i ljepota). Premda ne može hodati i teško govori, ova doktorica španjolske filologije piše predivne stihove. Čitam jednu njezinu pjesmu. 19. travnja. Vrijeme se promijenilo na gore – strašno je zahladno, a hladnoći pridonosi i ledeni vjetar. Prilikom jutarnje šetnje gradom zamjećujemo da su stanovnici Salamance izvukli iz ormara zimsku odjeću. Nakon duge zime jedva su dočekali malo lijepog vremena, a sad se opet smrzavaju. Zavlačimo se u jednu od mnogobrojnih kavana na Glavnom trgu. Poslijepodne putujemo u Ávilu, grad udaljen stotinjak kilometara od Salamance. Zamjećujemo da je tu još hladnije. Naime, Ávila se nalazi 1 182 metra iznad morske razine i izgrađena je na ravnom vrhu stjenovitoga brda. Ali od pogleda na grad i njegovu okolicu koja izgleda poput raja, odmah nam je toplije. Grad potječe iz 11. stoljeća (iz 1090. godine) i nalazi se unutar zidina sagrađenih od smeđega granita. Zidine sadrže osamdeset i osam kula i devet ulaza i još su uvijek u izvrsnom stanju. Od mnoštva povijesnih i kulturnih građevina ističu se gotička katedrala iz 12. stoljeća, maurski dvorac, romaničke crkve iz 12. stoljeća – Sveti Vinko (San Vicente) s prekrasnim trijemom izgrađenim u romaničkome stilu i Sveti Petar (San Pedro); gotički samostan Sveti Toma (San Tomás) koji je dala sagraditi kraljica Kastilje Izabela I. Kastiljska 1482. godine i u kojemu se nalazi nadgrobni spomenik kraljeviću Juanu, njezinome jedinom sinu s kraljem Ferdinandom; samostan bosonogih karmelićanki La Encarnación (Utjelovljenje) u kojemu je živjela sveta Terezija Avilska i u kojemu su sada bivša splitska glumica Edita Majić

140

Književna Rijeka / ESEJ

još dvije njezine sugrađanke... Grad je prepun i palača i plemićkih kuća. Dolazimo u Gradsku vijećnicu u kojoj se održava neka skupna izložba. Fotografiramo se s gradonačelnikom Miguelom Ángelom Garcíjom Nietom i darujemo mu knjigu. Tu je i pročelnica za Kulturu Sonseles Sánchez –Reyes Peñamaría koja će poslije čitati poeziju. Nakon šetnje gradom, evo nas na predstavljanju knjige koje vodi pjesnik José María Muñoz Quirós. O njoj govorimo Alencart i ja, Ružica čita svoje pjesme na hrvatskom, a dvanaest pjesnika na španjolskom: S one strane Stjepana Šešelja, Zagrij se riječi Enerike Bijač, Ljudi i stvari Branimira Bošnjaka, Ružičine Citate; slijede Nepostojanost Mate Ganze, na španjolskome govornom području već znamenita Balada o meni i mojim prijateljicama Ane Horvat i Sniježilo je... Irene Vrkljan; poslije njih Rimska elegija Mladena Machieda, Među zvijezdama Ljerke Car Matutunović, Starenje Borisa Domagoja Biletića, dvije pjesme u prozi Davora Šalata i, konačno, Sklon disanju Zvonimira Baloga. Nakon pitanja znatiželjne i aktivne publike slijedi večera s kolegama i put natrag. Svi šutimo. Svjesna sam da je naš kratak boravak u Salamanci završen. Čeka nas pakiranje stvari, ubacivanje mnoštva novih knjiga u kofere i... Adiós, Espaňa!

O knjizi Dulce Libertad Pjesnik i profesor na Eparhijskome sveučilištu u Caracasu Enrique Viloria Vera o knjizi Dulce Libertad (Slatka sloboda) zapisao je sljedeće: Za antologiju dvanaestero hrvatskih suvremenih pjesnika koju je priredila Željka Lovrenčić i u lijepom izdanju objavili ‘Verbum’ i ‘Trilce Ediciones’, koja je od trijema do svih svojih prostorija prepuna skupljenih osjećaja, naslov ‘Dulce Libertad’ izvrsno je odabran. A peruansko-salamantinski pjesnik Alfredo Pérez Alencart u predgovoru ističe nekoliko snažnih razloga zbog kojih treba obratiti pozornost na izbor antologičarke. Tvrdi da su ovi pjesnici opravdano predstavljeni u knjizi, da je njihova poezija izvorna i suvremena te da je u stanju vinuti se od Jadranskoga mora do Mediterana i brzo prijeći Atlantik. Dvanaest raznolikih pjesničkih osjećajnosti; mlađi i zreli pjesnici, oni zaokupljeni previranjima u svojoj duši i oni elegični, oni nadobudni i oni razočarani, oni smioni i oni razboriti, oni zaokupljeni domaćim temama i oni koje više vole kozmopolitske, zauzeli su stranice ovoga dobrodošlog izbora glasova. Ti se glasovi iz svoga izvornog jezika prelijevaju u španjolski kako bi nam neuvijeno priopćili što je to skriveno u najvećoj dubini ljudskoga srca, u duši onoga tko osjeća, misli i piše i želi se sporazumjeti s

Željka Lovrenčić

141

nekim tko ne poznaje abecedu i sintaksu njegovoga jezika. Ove su pjesme plod ljudskog zajedništva i međusobne tolerancije. Ja jako volim Hrvatsku jer sam 1974. godine, u lijepome gradu Splitu, zaprosio svoju suprugu Iraide i uživao u slatkoj slobodi ljubavi ili poezije, ovisi. Šaljem čestitke iz Venezuele na ovoj pionirskoj antologiji! Čestitam Miguelu Elísu i Joséu Carraleru, sjajnim španjolskim slikarima, koji su ilustrirali ‘Dulce Libertad’! Čestitam Željki Lovrenčić na krasnom prijevodu stihova svojih zemljaka na Cervantesov jezik. Hvala vam puno!*

____________________

* prijevod: Željka Lovrenčić

142

Književna Rijeka / ESEJ

EDUARDO ANTONICH

Hrvatska zajednica u Urugvaju i težak put prema njezinome ujedinjenju Sa španjolskog prevela i bilješku napisala: Željka Lovrenčić

raktički, gotovo svi hrvatski iseljenici koji su došli u Istočnu Republiku Urugvaj u razdoblju u kojemu je iseljeništvo bilo masovnog karaktera, to jest između 1924. i 1936. godine, napustili su svoju domovinu iz čisto gospodarskih razloga. Bili su dio izvorne gospodarske emigracije koja je postojala u svim europskim zemljama u tom razdoblju. Nakon 1940. godine ova malena južnoamerička zemlja prima malobrojnu političku emigraciju koja većinom obuhvaća hrvatske izbjeglice koje su napustile zemlju nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Među tim doseljenicima, za razliku od onih koji su došli u susjednu Republiku Argentinu, nije bilo članova političkog vodstva ni kulturne elite iščezle hrvatske države. Činjenica da je hrvatsko iseljeništvo u Urugvaju bilo pretežito gospodarsko nije bila preprekom da održava veze sa zemljom svog podrijetla i da se organizira na društvenoj, kulturološkoj i čak političkoj razini. Ne može se reći da politički događaji koji su se odvijali u Hrvatskoj nisu utjecali na hrvatske iseljenike koji su živjeli u Urugvaju. Slijedom toga, i samo stvaranje najvažnijega hrvatskog udruženja u zemlji i jedinoga danas aktivnog – Hrvatskoga doma (Hogar Croata) – uzrokovano je jednom političkom činjenicom: ubojstvom u Skupšitni 20. srpnja 1928. godine. Prvi službeni akt nacionalnoga gnjeva predstavnika hrvatske zajednice u Urugvaju je takozvani Prosvjed protiv krvave vlade iz Beograda koji su potpisali predstavnici raznih hrvatskih organizacija iz Argentine, Čilea, Brazila, Perua, Bolivije i Urugvaja u srpnju 1928. godine. Reakcija na atentat na vođu seljaka Stjepana Radića postala je još snažnijom nakon njegove smrti 8. kolovoza 1928. godine. Odmah nakon toga, 9. rujna, 157 hrvatskih iseljenika sastaje se u četvrti Villa del Cerro u kojoj je živio veći dio radnika (iseljenika koji su radili u hladnjačama u Montevideu) i odlučuju osnovati Kulturno društvo Hrvatskoga doma koje će svoje prvo Upravno vijeće, na čelu s Matom Stipaničićem (iseljenikom podrijetlom iz mjesta u Hrvatskome primorju, Grižana), izabrati 30. rujna 1928. godine.

Eduardo Antonich

143

Čelnici hrvatskoga revolucionarnoga pokreta Ustaše na sve su moguće načine nastojali privući hrvatske iseljenike vezane uz Hrvatski dom u Montevideu svojoj politici. U tome su, iako bez pozitivnih rezultata, sudjelovali izaslanici dr. Ante Pavelića Marko Fil Vujeva i, prije svega, dr. Branimir Jelić, poslani na područje Srebrne rijeke (Río de la Plata). Hrvatski dom ostao je vjeran Hrvatskoj seljačkoj stranci i njezinome vođi dr. Vlatku Mačeku. Na taj se način krhko jedinstvo hrvatske zajednice u Urugvaju počinje narušavati. Nekoliko članova uprave Hrvatskoga domam, na čelu s hrvatskim iseljenikom iz Selca Nikolom Antićem, odijelili su se od istoga jer ih je zaveo vješt Jelićev govor o ustaštvu i u travnju 1931. osnovali društvo Hrvatski domobran, podružnicu istoimene južnoameričke organizacije koja će se kasnije zvati Ivan Rošić, u čast seljaku i članu ustaškoga pokreta kojega je ubila jugoslavenska vlada 11. kolovoza 1931. godine. Usprkos tomu što hrvatska zajednica u Urugvaju nije bila jako brojna, politički je bila raznovrsna. To će svaki put sve više otežavati put prema razumijevanju njezinih članova, a u dalekoj budućnosti i prema jedinstvu. Hrvatskih iseljenika koji su se okrenuli ideji jugoslavenskoga jedinstva nije nedostajalo; bili su mnogobrojni. Na to ih je potaknuo jugoslavenski pokret koji je još u 19. stoljeću pokrenuo đakovački biskup Strossmayer, a prihvatili istaknuti hrvatski vođe i intelektualci na Jugoslavenskom odboru 1915. godine. Takozvana jugoslavenska linija u Montevideu imala je veliki broj pristaša. To je bilo razlogom da je 14. lipnja 1936. osnovano društvo Bratstvo na čijoj je osnivačkoj skupštini bilo prisutno sedamnaest osoba – svi Hrvati i jedan Srbin. U potrazi za prostorom u kojemu bi se obavljala vjerska djelatnost – nevezana uz društvene, kulturne i političke aktivnosti udruženja koja su osnivali hrvatski iseljenici – 19. srpnja 1936. osniva se Hrvatska katolička zajednica u Urugvaju. Vezano uz politička previranja koja su se u to vrijeme odvijala u – prema riječima naših iseljenika – starome kraju, ta je institucija nastojala održati svoju neovisnost. Ipak, to je postalo nemoguće nakon procesa koji se vodio protiv kardinala Stepinca i njegove osude pa ovo katoličko društvo, zajedno s Hrvatskim domobranom, tada započinje sa snažnom kampanjom protiv komunizma općenito i, osobito, protiv Titova režima. Slom NDH, osnivanje komunističke Jugoslavije, politički i vjerski progoni ponovo su potresli hrvatsku zajednicu u Urugvaju. Mogućnost postizanja sklada i jedinstva u zajednici koja je vjerno reproducirala otvorene rane zemlje podrijetla, bila je sve dalje. U Hrvatski domobran, osnovan 1931. godine, počeli su se uključivati

144

Književna Rijeka / ESEJ

ljudi vezani uz ustaški režim i njegovi simpatizeri koji su počeli stizati u Montevideo od 1947. godine. Oni su počeli utjecati na Hrvatsku katoličku zajednicu, sve dok nisu njome u potpunosti zavladali. Društvo Bratstvo, koje je u vrijeme Drugoga svjetskog rata imalo važnu ulogu u kampanjama za pomoć antifašističkome pokretu i čije je vodstvo ideološki bilo pod utjecajem ljevice, u potpunosti je prihvatilo Titovu Jugoslaviju. U Titu su vidjeli izvršitelja dvostruke zadaće: oslobađanja zemlje od nacional-fašizma i pokretanja socijalističke revolucije. Vodstvo Hrvatskoga doma u Montevideu počelo je gubiti veze s Hrvatskom seljačkom strankom i približavati se ideji obnavljanja federalne države na čelu s Titom. Makar se ni u kojemu slučaju ne bi moglo reći da su ideološki simpatizirali komunističkoga vođu Hrvata, članovi tog društva bili su zavedeni idejom federalizma i jednakošću prava svih jugoslavenskih naroda i nacionalnosti, tako da je – na vrhuncu Drugoga svjetskoga rata – hrvatska zajednica podijeljena više no ikada: iseljenici vezani uz udruženja Hrvatski domobran i Hrvatska katolička zajednica žestoko su se, djelima i javnim nastupima te izjavama u novinama, borili s vodstvom i članovima Hrvatskoga doma i Bratstva kao izdajnicima hrvatske stvari. Ali kao da je to bilo malo, nova je politička činjenica ponovno rascjepkala hrvatsku zajednicu u ovoj malenoj državi na Río de la Plati: prekid veza između Tita i Staljina 1948. godine. Dok je vodstvo društva Bratstvo, kojemu je na čelu član Komunističke partije Hrvat Petar Kurtić, i dalje vjerno Staljinu i bori se protiv onih koje je nazivao izdajničkom bandom Tita i njegovih agenata, Hrvatski dom u Montevideu i podržava Josipa Broza Tita i njegovo stajalište. Sukob je došao do te točke da su sredinom pedesetih godina članovi društva Bratstvo na pročelje sjedišta Hrvatskoga doma napisali velikim slovima: ovdje se sastaju Titovi fašisti. Hrvatski dom u Montevideu ne samo da je bivao napadan od sljedbenika izvornoga puta prema socijalizmu druga Staljina, nego i od onih pripadnika zajednice koji su bili protiv Titova režima, ali su pripadali ustaškom pokretu. Nekoliko Molotovljevih koktela palo je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća na već kažnjeno pročelje sjedišta Hrvatskoga doma, tada smještenog u ulici Uruguayana u urugvajskome glavnome gradu. Posljednji napad te vrste dogodio se u prostorijama u kojima se 1981. godine održavao tečaj hrvatskoga ili srpskog jezika koji je vodila profesorica iz Zagreba, a organizirao Hrvatski dom, zajedno s tadašnjom Maticom iseljenika Hrvatske. Svaki je sektor hrvatske zajednice u Urugvaju djelovao zasebno; u skladu s političkim, vjerskim ili ideološkim uvjerenjem slavile su se različite svečanosti: 10. travnja (stvaranje NDH), 29. studenoga (zasjedanje

Eduardo Antonich

145

AVNOJ-a), 4. srpnja (Dan borca), 8. prosinca (proslava Bezgrješnoga začeća). Postupno starenje i smrt mnogih od tih iseljenika ustupili su mjesto novom naraštaju koji je, malo-pomalo, preuzimao upravljačka mjesta u raznovrsnim hrvatskim organizacijama. Upravo su djeca i unuci nekadašnjih iseljenika – koji većinom ne govore hrvatski jezik i od kojih mnogi nikada nisu bili u domovini svojih predaka – utrli put prema hrvatskom jedinstvu, nastojeći zaklopiti povijesno poglavlje od nekoliko desetljeća nesuglasica i sukoba. Nova politička okolnost potresla je hrvatsku zajednicu u Urugvaju stvarajući savršenu prigodu da proces udruživanja mišljenja, koji se promicao od kraja osamdesetih godina, stupi na snagu: proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. godine i – prije svega – rat uzrokovan srpsko-jugoslavenskom agresijom na tek rođenu državu. Kao nekom magijom, neslaganja iz prošlih razdoblja od tog su se povijesnog trenutka stopila u jednu jedinu želju: pomoći hrvatskim zemljacima koji su se borili za slobodu i neovisnost. U posljednjih dvadeset godina svi su se Hrvati okupili u samo jednom društvu – Hrvatskome domu. Danas dijele prostor svi oni koji su prije nekoliko desetljeća priređivali kućne Molotovljeve koktele namijenjene njihovim zemljacima koje su oni smatrali izdajnicima hrvatske stvari, oni koji su po zidovima pisali protiv Titovih fašista i Staljinovih izdajnika, oni koji su žestoko i javno napadali ustaštvo nacional-fašista koji su prodali Dalmaciju Talijanima, oni koji su nekada slavili 1. prosinca 1918. (Dan ujedinjenja) kao i oni koji su se prisjećali svoje domovine 10. travnja ili 29. studenoga. Jedinstvo Hrvata u Urugvaju definitivno je zapečaćeno. Nema više otvorenih rana. Postoji samo jedan put prema naprijed, čiji je temeljni motor ljubav prema domovini prvih doseljenika, njihovo vrednovanje kulture i tradicije tisućljetnog hrvatskoga naroda. Montevideo, kolovoz 2011.

*** Dr. Eduardo Antonich (1963.) pravnik je i počasni konzul Republike Hrvatske u Urugvaju. Autor je opsežne povijesne monografije Croacia y los Croatas en Uruguay (Hrvatska i Hrvati u Urugvaju, 2005.). Urugvaj je jedna od najrazvijenijih država Latinske Amerike i naši su se zemljaci u trećem, pa čak i četvrtom naraštaju, uglavnom uspješno integrirali u urugvajsko društvo, iako je zadivljujuće njihovo zanimanje za zavičajnu kulturu svojih pradjedova.

146

Književna Rijeka / DRAMA

CLAUDIO UGUSSI

Razgovor s prijateljicom nakon mnogo godina S talijanskog prevela: Lorena Monica Kmet LICA: Silvia Erio Glas izvan scene GLAS IZVAN SCENE: Tko zna koliko se promijenila nakon tolikih godina, razmišlja Erio dok ide na susret s istom mladenačkom strepnjom za koju je mislio da je zauvijek utišana. No Silvija se pred njim pojavi profinjena, sa svojim prepoznatljivim gospodskim, ali i vragolastim držanjem. A nakon prvih ljubaznosti razgovor živne, premda je Erio, znajući je, očekivao to pitanje... SILVIA: Zašto si ti ostao? GLAS IZVAN SCENE: Erio primijeti njezinu kosu, spretno složenu nijansu između plave i platinasto srebrne, zatim joj sretne prodorne oči – jao! – i dalje one od nekada, mile i privlačne, kad ga je pod satom letimice pogledavala puna nedorečenih obećanja. Neočekivano, i ona bijaše nestala, zahvaćena stvarnijom i opakijom poviješću od one koju su, dan po dan, zajedno živjeli u školskim klupama. SILVIA: Najzad, mogao si otići i poslije, zar ne? GLAS IZVAN SCENE: Primijeti da je ipak drukčija, kao što su drukčiji bili svi koji su Pulu napustili sudbonosne četrdeset i sedme, vraćali se opterećeni nekom pritajenom suzdržanošću, gotovo izgubljenošću. Čini se, pomisli Erio, da ožiljci egzodusa nikada ne nestaju. Kao neka unutarnja smetenost, plač koji je s gorčinom silazio do dna duše, u kapljama. ERIO: Ne znam, Silvia. ni sam ne znam zašto sam ostao. Znaš, mnogo sam razmišljao o tome svih ovih godina, ali ovako iznebuha ne bih znao što reći, a možda bih i slagao – i tebi i sebi. U početku me mati zadržavala, poslije me bilo strah... možda strah da ću biti iskorijenjen.

Claudio Ugussi

147

SILVIA: Zar misliš da mi taj strah i mnoge ostale strahove i poniženja nismo iskusili? Ali bili smo jači od vas, koji ste ostali. GLAS IZVAN SCENE: Pogled joj postane strog, skoro ispitivački. ERIO: Pokušaj shvatiti, Silvia. Kad govorim o strahu, želim izraziti nešto drugo, nešto dublje. No možda nisam izabrao pravu riječ. Za neke od nas ostanak je predstavljao egzistencijalnu potrebu. Čula si za priču o divu Anteju, Gejinom sinu, koji bi usred bitke snagu obnavljao kad bi došao u kontakt s majkom Zemljom? Eto, mislim da je to bio nesvjestan atavistički nagon koji se, s vremenom, pretvorio u svijest, da živeći, dakle, u simbiozi s prostorom, naše biće iz njega crpi raspoloženja i energiju, snagu i životni poriv. Povijesna zbivanja, ratovi, prelasci iz države u državu..., događanja su koja duboko zadiru u prostor, ali su ipak prolazne činjenice pa bi stoga trebale manje utjecati na nas, manje nas uvlačiti, bez naše volje, izvan dosega našeg unutarnjeg integriteta... SILVIA: Samo govoriš, govoriš... a koliki su, naprotiv, ostali ovdje iz oportunizma, da si možda zauzmu pozicije, i sve zanijekali, jezik, domovinu, podrijetlo. Postali su komunisti i vikači, osobito prema nama, koji smo htjeli napustiti grad. Nazivali su nas zavedenima, slugama okupatora, reakcionarima... nadam se da se još sjećaš. ERIO: Znam, Silvia, bilo je i oportunista, kao što ih ima u svim krajevima svijeta, koji su nanijeli zlo i vama i nama, a rekao bih i sebi – jer samo da ti spomenem jedan primjer – ne bi li se dočepali vlasti, ispisivali su djecu iz talijanskih škola pa ih od večeri do jutra upisivali u hrvatske, što je u mladim ljudima izazvalo nenadoknadive poremećaje. Ali bilo je i poštenih ljudi; ako želiš – idealista, privučenih nastupom novih vrijednosti. Oni su čvrsto vjerovali u socijalizam, barem prvih godina. No i oni su platili – dovoljno se sjetiti Golog otoka; drugi su se pretvorili u poluge vlasti ili se povukli u sebe. SILVIA: A ti, i drugi koji su bili još mladi, kako ste izdržali? ERIO: Rekao bih da se ponovilo ono što se dogodilo prethodnoj generaciji. napokon, ljudi su uvijek isti, samo što su sada socijalistički ideali nepopravljivo nazadovali pa je, dakle, dečko uzimao crvenu knjižicu – ili zbog straha ili iz koristoljublja. Istarska inteligencija, pa i talijanska, formirala se na zagrebačkim i ljubljanskim fakultetima. Tad nam nisu dozvoljavali studirati u Italiji. Talijanske intelektualce koji su ostali moglo se izbrojiti na prste – trebalo je, prije svega, misliti na naše škole, one koje su uopće opstale, jer su mnoge zatvorene po dekretu države, pomalo kao što je fašizam činio sa slavenskim školama. Mislim da su

148

Književna Rijeka / DRAMA

oni koji su sačuvali talijansku etničku zajednicu u Istri – pratiš li me, Silvia? – i postali sama etnička zajednica (što uvelike vodi podvojenosti, no danas ih zovu i onima koji su ostali). mislim, dakle, da su to upravo bili nastavnici. I ne samo u svom radu s djecom u školi. Kako smo izdržali!? Da bi se shvatilo, trebalo je ući u jedan naš razred, posebno niži. Drugarice učiteljice, dogodilo se mojoj kolegici, vikali su nam da smo fašisti! Tko? Djeca iz hrvatske škole! Ideja da se ime Talijan spoji s fašist bilo je najubojitije, ali i najpodlije oružje koje nas je moglo zadesiti. U svakoj novoj osveti, kod svakog traženja svojih prava, mogli smo očekivati taj zajednički nazivnik. Praktički smo nastavili plaćati za krivnju koju nismo ne samo skrivili, nego ste nas vi, esuli – a ti si to maloprije pomislila – ignorirali ili pak prihvaćali sa skepsom, ako ne i s distanciranim prezirom, kao da naša prisutnost ovdje umanjuje domet vaše žrtve. Egzodus iz Istre, prema nekima, trebao je biti potpun. Kao da se želi reći da su oni koji su ostali i opstali ukazivali da ste i vi mogli ostati. Sve u svemu, bili bismo neugodni svjedoci, loša savjest... Zamisli, potom, da se ista neznatna grupa želi baviti kulturom; predstaviti se, recimo, s književnim ambicijama... Naše književnike i pjesnike, koji svojim vrijednim i znakovitim djelima zapravo svjedoče o talijanskoj prisutnosti, talijanska publika i mediji potpuno ignoriraju. SILVIA: Ipak mislim da se ne možete previše žaliti. Italija vas, koliko ja znam, ekonomski prilično dobro podupire! ERIO: Vidiš, Silvia, nije riječ samo o materijalnoj pomoći, nego bi se moglo više učiniti na promotivnom planu i pridonijeti razvoju našega gospodarstva, kako bismo manje ovisili o subvencijama. U međuvremenu smo godinama bili potpuno zanemareni, ali bile su to teške godine željezne zavjese i hladnog rata. Onda je netko primijetio da ipak postojimo i došlo je do važnih pomaka i poticaja, prije svega na području školstva. Zbili su se brojni susreti naših predstavnika s talijanskim ministrima i državnicima. Pomisli da je jedan od najutjecajnijih političara bio uvjeren da u Istri više nema Talijana! Kakav je to udarac bio za nas. Zatim se ispričao i došao nam u posjet. SILVIA: Ali sada, kad i vi imate demokraciju, stvari se mijenjaju nabolje. ili se možda varam...? ERIO: Da, ali i dalje smo razdvojeni granicom. Talijanska zajednica u Sloveniji već je u Europi, dok se mi, iz hrvatske Istre, nalazimo u nekoj

Claudio Ugussi

149

vrsti limba, a da ne kažemo što smo sve prošli u posljednjem ratu i novom egzodusu naših najmlađih, dok je prvi predsjednik nove Hrvatske ponovno udarao po starom nakovnju, doslovno rekavši: Ne smijemo zaboraviti da su Talijani u Istri oduvijek bili u manjini i da su bili nosivi stup fašističke okupacije! Draga moja, ova optužba ide na vaš račun. Ne gledaj me tako, molim te! Jer ako smo mi, koji smo ostali, svi bili komunisti, prema jednoj takvoj prosvijetljenoj povijesnoj interpretaciji, jedino ste vi mogli biti stup fašizma, vi – koji ste pod Italijom bili manjina. SILVIA: A ja sam se mislila vratiti u Istru i možda uživati mirovinu u Puli, da opet živim svoj grad, premda vrlo izmijenjen. Sve mi se čini da ću morati još jednom razmisliti... ERIO: Ne, ne boj se! i kod nas se mnogo toga promijenilo. Osim toga, gost je svetinja jer je jedan od malobrojnih sigurnih izvora oporavka financijskog deficita. A potom... i mi ćemo uskoro ući u Europu. SILVIA: Da, gošća u svojoj kući! Obišla sam, znaš, svoju kućicu na Monte Paradisu, ali nisam izdržala. pobjegla sam, odmah... u suzama. ERIO: Kako te razumijem, draga Silvia! I zapravo je naš razgovor – oprosti što se skoro pretvorio u monolog – mogao započeti s drugim temama. Mogli smo govoriti o egzistencijalnim problemima u širem kontekstu ili makar o intimnijim stvarima... što ja znam... recimo, o novim odnosima između muškarca i žene, o zemaljskoj i nebeskoj ljubavi... ali ne, ovo naše mukotrpno stanje uvijek nas uvjetuje. I zato rujemo po prošlosti kako bismo je mogli povezati sa sadašnjicom pa da pokušamo shvatiti tko smo, a što je još mučnije – kako se postaviti pred nepredvidljivom, i stoga podmuklom, stvarnošću u kojoj smo se zatekli. No mislim da svi Istrijani – i oni slavenskog podrijetla – postavljaju ova pitanja, makar i posredno. Ionako mi se čini da se sada, s miješanim brakovima i mladima koji bježe da nađu posao u inozemstvu, sve manje važnosti pridaje krutim nacionalnim distinkcijama. Na razini Talijanske unije, naše krovne ustanove, kola nova riječ: pomirdba. Pojam mi se odviše ne mili, no u svakom slučaju važna je sama koncepcija. Treba ujediniti snage s onu stranu svega što se dogodilo, jer je uzaludno nastavljati se međusobno gložiti – ionako nikamo ne vodi. Vi, esuli, i mi, koji smo ostali, moramo pokrenuti razgovor koji nas sjedinjuje, potrebni smo jedni drugima. Kad ste otišli, naš mali svijet kao da je zahvatila i odnijela poplava. A kad se voda povukla, našli smo se u malom broju, osamljeni i zaprepašteni. Onda smo se očajnički uhvatili za ostatke i još ih držimo. Ako nam sad pružite ruku,

150

Književna Rijeka / DRAMA

sigurno ćemo moći nadoknaditi i spasiti još ponešto više. Inače će od nas ostati samo pusti spomen. SILVIA: Pa... hoćemo li se ponovno sastati? ERIO: S tobom, Silvia, i odmah. Kad smo već kod toga, kamo ideš večeras...? *** Ugussi, Claudio (Pula, 1932.) diplomirao talijanistiku u Zagrebu, a predavao u Bujama, gdje i danas živi. Slikar je, pjesnik i prozni pisac koji piše na materinjem, talijanskom jeziku. Objavio je poetsku zbirku Gli ulivi (Rim, 1969.), roman La città divisa (Podijeljeni grad; 1992.), a dvije godine potom i proznu zbirku Il nido di pietra (Kameno gnijezdo; 1994.). Oba su mu naslova prevedena na hrvatski jezik i objavljena u Durieuxu. Dobitnik je brojnih nagrada u Hrvatskoj i Italiji za slikarski i književni rad. Član je Hrvatskog društva pisaca. Radio-drama Razgovor s prijateljicom drugonagrađena je na natjecanju koparskog radija i objavljena u časopisu La Battana 178/2010.

Tomislav Marijan Bilosnić

POEZIJA TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ

Muze, nimfe i ostala bića (Iz rukopisne zbirke Odisej) KENTAURI Po tragu grive konj siječe zelenu šumu konjanici bića s kojima sam se borio Napetu šiju diže čovjek jašući sam sebe čovjek nas tjera u strah Nagao i gol konj želi biti čovjek probadajući bik zvijer u dahu rasuta Ispred njega ide žena smrt će je dostići kad otkrije svježe kozje meso Oteti je bez srama silovati i sve zaboraviti Propeti konj pada bezumno njišteći u noć protivu koje smo se beskorisno borili

HARPIJE Jedna od njih majka je Ahilejeva konja jureća pobjednica vidio sam ih mnoštvo

151

152

Književna Rijeka / POEZIJA

s perjatim kosama Djevica orlova vjetar zaziva u bijeg Drugove moje zgrabiše u oblake im odnesoše posljednji ponos i srce dah i duh snježno ga prosipljući po zvijezdama Djevojka je ili ptica s kandžama nevina sjena na zadahu polja poslije bitke U oku štekće u gnijezdu duše gradi sve čega se dohvati Tako je Trojancima kraha hranu od gladi jedući stolove u odajama predaka u odajama predaha i u san mi dolazi Znao sam da će me usud uplesti u kosu harpije da legnem usnuo i gol

NIMFE Ime im puno vode zraka i gorja lude nimfe trave ljubavi Ime od dolina i livada hrasta i jasena bijele jasike i jabuke satiri spavaju u njinu imenu požuda Njima se i bogovi utječu

Tomislav Marijan Bilosnić

na koljenima Srcu kao fenjer u noći nimfa kazuje put u ružin pupoljak u Artemidin pupak u lišće ludila u ljeto mojih mačeve Iz oceana izlaze iz bunara iz mladog drveća djecu kradući i moje jabuke junake pamet mrse kao oluja brodske konope Grozd na usnama mlijeko kaplje s mjeseca s kože nebeske nimfe mi pjevaju ljube me izmičući mi godine ispod uzglavlja

MUZE Kao tigar u samoći Azije rika krvari tamna bol za ložnicom za srcem presječenim Pjevaj muzo o noći hraneći se glinom povijesti pjevaj o herojima ne prilazeći iz daljine Pjevaj veslima mojih brodova valovima na koži mojoj

153

154

Književna Rijeka / POEZIJA

netaknutom vinu i paljevini poljubaca što za mnom ostadoše Pjevaj muzo munji u tišini neka vatra otpočine u mome snu pjevaj sa svim sestrama svojim da sjenom pjesme putujem udišući miris jantara Pjevaj na pijesku zlaćanom neka pijesak pokrije lažni sjaj neka me sunce probudi u tvojoj postelji u bršljanu ruku tvojih na žicama azijskih cimbala Od svega što boj je prosuo na našu svečanost mi smo odabrali riku koja ne prestaje krvariti

VJETROVI Pučina pukla poput mijeha puna vrela ulja plutaju zvijezde pustinjska svijetla ždrijela U mijehu svezani vjetrovi što mi ih Eol dade kad lađu obnovi Dok more za sobom vučem i sidro bačeno na pragove Itake moji drugovi nenavikli na prtljagu mijeh razvezaše pustiše vjetrove labirinte između neba i zemlje u tutanj strašno gladne vode

Tomislav Marijan Bilosnić

Mediteran je put na kojem ne smiješ stati da te nemani ne povuku u dubine Mediteran fijuče Mediteran svira na povijesnoj flauti trudan I zabi vjetar krhotine sjaja prozirnoga sjećanja u naš mozak u glasove naše u geometriju naših očiju Vjetar proziran kao prozor kroz koji čupamo obzor suši naše zjenice u suhe sjemenke Sve se polako osipa u košari oceana Dug je moj dūg kao duga dūga duboka spilja paklena šuplji trojanski konj Sve što je budno na Itaki sve što je mrtvo u Troji tek je povijest bijega Kad bogovi pokažu svoje raspoloženje vjetrovi pušu iznad jedara s kopljima njegovih voda vatrenim trozubima pobunjen um jedini ispunja prostor Iz kaleža ruže vjetrova pijem vodu Mediterana fenički grimiz Vjetar se sa sunca spustio kao prašina ne bi li mi i ovako neznatan dan olujom planuo

155

156

Književna Rijeka / POEZIJA

PRELJE Nad nebom u zemlji nad morem u suncu nad zemljom u zraku nad kišom nad konjskim trkom nad trnom u peti strijelom izgubljenom u svjetlosti nad čovjekom što posrće na brodu nad pređom tišine bdiju prelje sudbinu predu vidjevši je prije začetka U središtu svijeta pod stablom visokim pod hladom dubokim njihova se pređa sjaji ko krilca mušice u paučini, na umoru Tri žene tri niti sudbina moja Jedna me nit vodi pod Troju druga na mora mediteranska treća na Itaku Prelje u dalekom vrtu neviđene predu rumenim nitima sunca na zalazu noć u kojoj te ištem a da ishoda ne znam da pletenici kraja ne vidim ni kad je vještim nožem prerežem

KIKLOP Vina mi daj, zvijer vina srčiku njegova žara

Tomislav Marijan Bilosnić

vina vina vina u peharu s licem bogova vina koje ruši u ponoć dižući se iz pustih dubina vremena vina iscijeđenog iz krika vulkana što kovača zatvara u vatru Neka Kiklopu srce od mjedi izgori neka ga zapali krv mojih mrtvih prijatelja da mu crno sunce oka crni kamen postane u razbuktaloj peći spilje S ranom od kolca na čelu neka vrišti poput vina u vrču dignutog u slavu oka koje se otvara u ovnujskome runu Vina daj težega od svijeta od nebeskog kamena kojim mjeri snagu vina koje se ceri licu njegovom napitak lude munje Vina u sablji koja zasijeca vid koja kopitom spilje udara u čelo kada se nađem u runo odjeven kao zima na valovima žednim znoja brodeći kroz potop očiju

KIRKA To je otok za moje oko oko za sokola oko ljubavnice grabežljivice U vodenom lutajućem dvorcu ona živi sa svima za koje se odlučila pretvorivši ih u bespomoćne neprijatelje Sokolica usred sunca raširena krila križa moga broda dvorac vode u zjenicama zvijeri se slama u pari tigra što briše obale otoka u dahu vuka što se diže poput leptirica zvijezda nad mojom družinom u runjave prasce pretvorenom

157

158

Književna Rijeka / POEZIJA

(drugovi su i onako prasci) Mahnita moja ljubavnica gozbu nam poklanja ganuta našim roktanjem donosi crne trave u prorokovu bradu umotane uz mene ona pada na dušu noći u bezdan moga naručja godinu dana ona je voda godinu dana ja sam vatra cijelu godinu strašno gladne svinje žderu spirine našega znoja snagu koja u njemu otječe Svi misle da nema otoka da je vodu zamijenilo vrijeme svi misle da se put izvrzao da je od luke ostao tek zagrljaj Ali put je stvoren iz ljubavi sve što se događa na ovome svijetu na njemu je To je otok za moj odmor otok koji će i sam otploviti Otok izatka put do Itake put preko lutajućih stijena put koji se probija kroz srce one koja voli kojoj su na ljubavi i prasci zahvalni

NAUSIKAJA Gol sam do nje doplivao a ona mlada kao da je nema Gol pred njom kao sudbina kao nada oslobođena svake sumnje a ona sliči božici velikoj nepomičnoj zvijezdi u daljini Gol između vode i kopna gol na rastvorenoj postelji zore

Tomislav Marijan Bilosnić

gol na otoku a ona u bijeloj odjeći nesretna što je nije izgubila Gol kao lutanje a ona bi me htjela za muža i javno i tajno Golotinju razvija kao jedro i izabire nam zvjezdani log znajući da će me izgubiti Gola me pred oca dovela gola u kuću posjela ne bih li se izbavio iz pustinje ne bih li iz svoga gologa srca iščupao Itaku

KALIPSA Devet sam plivao dana i desete noći me bozi prignaše na otok Ogigiju… bio je to najljepši otok svih mora i oceana na njemu žena ljepša od svjetionika i zvijezda s kristalnom spiljom za brodolomca boginja Kalipsa s vremenom tišine i voćem mira Od sebe ona mi ne da da pođem dalje od djela i želja, uzdrhtalih sjena tijela zore i žala na kojem izranja slika udova savršenijih od svakog ljudskog umijeća Ljubav drugu obalu nevidljivom čini vječno mladom i besmrtnom, u vlažnoj školjci čula iznemogli odolijevamo roncima spužvama koje liježu na naše trbuhe na blagost, na usne pune kuštravih vihora I punih sedam godina tako brodolom bijaše meni otokom na kojemu ni ptice selice da joj preporučim nevidljivu domovinu oluju koja će me izvući na mrežama Zeusovim glasom koji poput magle prekriva izlaz spilje vlažne i šutljive poput ljubavnoga plača Oko njezine spilje rascvala se bijaše šuma

159

160

Književna Rijeka / POEZIJA

i tu je rasla topola i joha i mirisni čempres… Okolo prostrane spilje raširio bi se ondje bujan čokot, na kojem obilati višahu grozdovi zvona ispod kojih glas zemlje, otoka kao jedinog mjesta na nebu među svim postancima ruže među biljkama na mliječnoj svjetlosti golih tijela što se ljube, ranjavaju i galopiraju zvone kao nadošli val tajnoga mora meteža voda na koje sam zaboravio I splav se dozva bez dogovora: Onda nek ide Odisej – reče – kad nagoni onaj i veli, na trepetljivo more; al’ njega otpremit ne mogu... jer rađa patnju, prazninu koju ispuniti ne mogu ni Medvjeđa kola, Orion koji se u oceanu ne kupa ni vjetar što moje riječi nosi kao rublje na žicama i dalje otvoreno ljubavi bačenoj na Ogigiju na grudi koje u bičeve ukonopljene na kožu što s jarbola napeta silazi moru da je proguta kao posljednju hranu

Marijan Grakalić

MARIJAN GRAKALIĆ

Pet pjesama Pjesma od formata Ovo je pjesma od formata, izrijeka snova, njihova mjera u težini zlata, čežnja u ogledalu se tek vidje, mašta pogled sklopi, ne teži biti nigdje samo sreću, nadu okusiti želi, jer pjesma to je tren, milosti čas cijeli. Tajna slova, riječi cijelih zamka tu se stvori, u drhtaju slutnji, vidika njenih pjesmom grudi, ruke, tijela izmiču šutnji, nijemost se otpusti slatkoj kušnji kad zazori posve nova, ispisana života sjeta, ljepota il’ tek slučaja pukog nota.

Privid Ne zaostani u prevrtljivosti noći, otiđi, izmakni tami i hladnoći vjerolomna sjena nije predak neba, šaputanje oslušni, glas ljudski tu treba. Žalovanje tek je umišljaj, iznošeni stari kaput što mu nedostaje sjaj, zato volim svoje siromaštvo, vjetar u duši, ne tražim ni obmane ni raj, dok ostavljeni razmak umišljene sudbine tek je tok, površne uobrazilje slog. Odiseja tek je kulisa, staromodno priviđenje, otpadak neke zagubljene mijene, a ti, bespomoćna sada, zbog magije il’ trika, grleći sjene oponašam priviđenje.

Mjesečina Slabost prije žara tijelo sluti, nadima se bršljan vena, krvi, a pogled se muti pred licem tvojim zapetom u duši,

161

162

Književna Rijeka / POEZIJA

nijemi snovi ne govore, zaborav šuti, tek vjetar hladni, noćni, sada puše, svira, ulice i obraze jezivim poljupcem dira i mjesec sjajni tek je svijetlo daleko, ono što mekom sjenom tamu luči. Mjesečina to je privid, mijena, ona koprena na kapku oka već snena gdje nesreća tamu vara, a slika svaka tek je odraz, nestvarnost sabrana i prava. Kušnja postoji tek onda kad je izvan svakog plana, nema tu laka računa stara, utjeha, kažeš, to je što si dama, kao mjesečina ponad svakog krova u duši ipak sama.

Smrtovanje Smrtujemo snagom tijela, duše i sumornog veselja u piru, gozbi uobičajeno teška i troma svakodnevlja. Nema trunke dara proročkoga iznad i ispod svega, tek obično prokletstvo izlišnih nagrada svakog čeka. Odlika je cijelog stanja opet propuštena i lijena prilika ne obećava drugo, uvijek ista, vražja mijena. Što sad biva s onom drugom, kad na srcu kamen stoji, milovanja teret neće tugom, zaborava kucaj se ne boji. Zgranut time, slugom himbe, mrakom i općenito svime, pitam dušu, tijelo, svako nadahnuće bez zareza pjesme i rime gdje je to prebojano, skriveno nebo, je li moguće doseći ga čime?

Odsutna Kazna Božja privremeno je stanje, tjeskobe više a slobode manje, ponekad sliči na ekipno putovanje, loše veće kad se živi tanje. Ulicom noću tada odjekuje jeka, ispod kapka ugasli pogled čeka dok usta šute, nijemost srce draži, lomeći priručne istine i laži. Životni čvor neumitnu omču steže, ne mari što misli sad su teže i što zbunjeno se sutra čeka, sati idu kao rijeka, nestaju mirisi ljeta.

Zijad Duraković

ZIJAD DURAKOVIĆ

Nemoćni jahač apokalipse NEMOĆNI JAHAČ APOKALIPSE Je li i noćas s kòsom opet bila U haljini crnoj, s plaštom iznad glave, U kojem je kraju opet pohodila Dlijeto neimara, duž staze krvave? Al’ crnilo tame novu Svjetlost rađa I otkriva kamen vješto obrađeni; Na kraju tunela bljesak oslobađa Koprenu i, kaže, visok Hram kameni. Tisućama duša, tisućama puta Hram ljubavi prema čovjeku se vîsi I kutnik i šestar Bratstva nadahnuta U eone stremi, djelo da uzvisi. Ako se i noćas u tami sakriva Sa jalovom kòsom, prazne halje crne, Trudi se zaludu. Još više otkriva Veličajnost djela, što crnilo trne. Majstorove ruke kòsu nadilaze Djelom bezvremena kroz prolaznost Svijeta Put Vječnog Istoka, duše kud odlaze Snagom koja traje šest tisuća ljeta.

ZORA RAZLIVENA Zora razlivena Muljavim bojama Putom je sustala. Gusto raspršena Olovnim maglama Nad glavom zastala.

163

164

Književna Rijeka / POEZIJA

Negdje sa visina Tonove rasute Kaljuže skupljaju. Nestalih daljina Tegobe prosute Samoću ljuljaju.

MERSADOV SAN

(prijatelju Mersadu Berberu)

Širok je drum što behare nosi I hrapavim sjajem izdužuje vrijeme. Nečujni akord dira usne nijeme, Prebiruć strune u savitoj kosi. Zubati korov oporo je stao Upijat’ miris krošnje ispucale, Ostavljajuć traga kore izbrazdale Koju je vjetar davno zagledao. Obzor zanesen hrapava tereta Kostrijetom grubim brzo snagu gubi, A hlada nigdje, kojeg dugo snubi. Jedino stalna ostaje tek sjeta. Na drumu ratnik crno obavijen. Patnju donosi lice bezizrazno; Oklopom sjajno, pod vizirom prazno. Prst oko koplja prijeteći savijen. Svjetlost daljine drhtavoga plama Utvara mraka konture ne tjera. Opet se tiho omata nevjera, A želja pusta tek ostaje sama. Titrava tmina tek je iznijeta. Bijela se halja stidno razastire, No mutna kraja nigdje ne zastire, Nit’ krije blata gusto nanijeta.

Zijad Duraković

A konji silni nad obzorom jure, Vrâne im grive nebo obavija, Dok maglom gustom kal opet uvija Njišuće klatno nevidljive ure. Krilima snažnim hukovima lijeta Bijel’, kršan pegaz golem barjak vije, I ne brinu ga u potaji zmije Nit’ koprena od praha iznijeta. Opet se vije šar’nih plamenova Zora, što tire tamnih halja ruke; Podiže zastor od magle zloguke Jutarnja svjetlost iz sna Mersadova.

SUNČEVE PJEGE Razlilo se podne Koritima bijelim Niz trnove grane. Sred pjege zastane Stjegovima vrelim Tlo zemlje nerodne. Obzora titraji Komešaju vrelo Plamtećeg tereta. Nada odnijeta. Kroz prosuto sijelo Gube se vapaji.

RUKOVET Strepnja se daljem provukla. Rukovet nestalih sanja Tešku je njedrio sjetu. Mis’o se jedva zavukla

165

166

Književna Rijeka / POEZIJA

Sjenom, što muklo odzvanja Njišući želju sapetu. Vijence su kose isplele Čipkama vezova slutnje U prostor ljepljiva daha. Uzdahe teške, prezrele Stegnute zavjetom šutnje Omata pokrov od praha.

U VISINE Sjetan pogled u vis negdje Daljinom je zalutao Glas gubeći, zadrhtao, Rasplinuo se u nigdje. Tupog bola ne jenjava Mučni nagon strma puta; Tvrda halja oštra skuta Zbîlje guši zaborava. Nove muke dah pognuti Teško stijenom se uspinje Isti bezdan ga sapinje Kroza obzor raspuknuti. Tvrde bore izdubljene Kazuju se patnje vrelom. Za nedovršenim djelom Želje čvrsto sakrivene. Suha oka ugla tuga Nemoć patnje tek odaje; Naslutiti ni ne daje Da razboj već dijeli dûga. Sjetan pogled u prazninu Daljinom se uzvinuo, Spektra bojom rasplinuo Svjetla prizmu kroza tminu.

Zijad Duraković

KRIVI OKVIR Puknuta glasa Prostor gorčinom Odjeka guši. Savita stasa Snubeć’ prazninom Bezdana ruši, U krivi okvir. Još vape strune Za dodirima. Nečujan uvir U stijeni trne Od blatnih plima.

OPET Slika okrenuta Tamnim prekrivena S vida ne silazi Platna uvrnuta. Bezokvirna sjena Dubinom ulazi. Trena otkinuta, Daha iscijeđena Bezličje nalazi. Raspucala knuta. Drška ogoljena Siktanjem prelazi Duž pognutih leđa. Zvucima ritmičnim Lokve se skupljaju. Razdrtih međa,

167

168

Književna Rijeka / POEZIJA

Dronjcima krvavim Krajolik ljuljaju.

SOBA OD KAMENA Soba od kamena. Vrata zazidana. Umorne se misli dračevima vuku. Olovna je knuta davno pocijepana Kroz nemoćnu glazbu za nemoćnu ruku. Odjeci od vitla škripe tvrdim podom. Zabijeljen pogled uprt drugoj strani. Kolona se vuče preumornim hodom, Za kojom ostaju potrošeni dani. Titraj iz kamena bubnja moždinama. Duboki se uzdah uzdiže sapeto Odmakom od prizme gdje će leći tama, A breme tjeskobe tek je iznijeto. Izba od kamena. Ni traga od vrata. Tišina tjeskobna trena razotkriva No osjet slobode ljudskog nedohvata Već lebdi beskrajem, što svoda natkriva.

DAŠAK SUTRA Ne posustajte, zidari, Zidat’ opet zabranjeno, Kratkim dahom iscijeđeno, Al’ još uvijek zaneseno. Ne usporite, zidari, Zidati zaboravljeno, Iznositi sakriveno, Otkrivati zameteno. Ne ustavljajte, zidari, Nek’ se čuje uzneseno

Zijad Duraković

Čekića zvon bezvremeno, Šupljim daljem doneseno. I tutnjat će, odvaljeno, Bremenima izneseno, Kroz široka uneseno, Vašim rukama, zidari.

169

170

Književna Rijeka / POEZIJA

BOŠKO BARAC

Pismo Vrlo štovani g. glavni uredniče, dragi g. Žic, želim Vam još jednom zahvaliti što ste inicijativom da pretiskate dva članka moga rano umrlog oca, Antuna Barca, o njegovoj Rijeci, u kojoj je dobio prva usmjerenja za život i poticaje za bavljenje hrvatskom književnošću, jezikom i kulturom, potaknuli širi interes za njegov rad objavljivanjem mog pisma i pretiskom izbora mišljenja istaknutih hrvatskih književnika i znanstvenika o njegovu djelu. Na žalost, većina pjesama iz logora KZSTG objavljenih u br. 4/2012. je pri preslagivanju doživjela greške, zbog kojih postaju nerazumljive, gubeći smisao. Samo su pjesme Čovječanstvo i Popijevka otisnute bez grešaka. Stoga Vam šaljem u prilogu pjesme koje su objavljene s greškama: Šetnja bez kraja, Poruga vremena i Zimska kiša. Potpuno se slažem s Vama da takve logore nisu izmislili ni nacisti, pa ni ustaše, ali su ih ustaše, na našu sramotu, oplemenjeli. Opisane strahote ipak se ne vežu samo na ustaške logore: pjesme su općečovječanske, neke usmjerene hrvatskim tragedijama, ali i ne samo našima: još i danas asociraju prisutnim nedoumicama iz nedavnih ratova na Balkanu, osobito u našem obrambenom Domovinskim ratu. U svrhu boljeg razumijevanja tih pjesama današnjeg čitatelja, preporučam da se objave još i pjesme: Molitva u logoru, autobiografska pjesma: Razgovor u noći te Hrvatska mati, koju Barac nije predvidio za tisak, a prvi put je objavljena, na moju sugestiju, trideset godina nakon njegove smrti u knjizi pjesama iz logora I nisi sam (ur.: Dejan Rebić, Zrinski Čakovec, s grafikama Predraga Gola, Osijek, 1895.) u 120 primjeraka. Knjigu je u Staroj Gradišci i Osijeku predstavio Kaštelan, ranije i urednik knjige Bijeg od knjige, tiskane, prema njegovoj sugestiji, deset godina nakon autorove smrti. Predgovor toj knjizi pod naslovom Samotnički put visine napisao je pjesnik, sveučilišni profesor i osnivač Katedre za teoriju književnosti pti Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zgrebu i akademik HAZU Jure Kaštelan, otisnut je u broju 4/2012. vaše vrijedne Književne Rijeke, istovremeno s Barčevim Logoraškim pjesmama. Na predstavljanju knjige I nisi sam sudjelovala je tada, srećom još uvijek živa, najveća hrvatska recitatorica, koja pripada grupi nastavljača velikih recitatora starije generacije, Božena Kraljeva, te Dubravko Dujšin, Janko Rakuša i drugi, zagrebačka glumica i Kaštelanova supruga gđa Nada Subotić, recitirajući izbor iz pjesama i proznih sastavaka iz logora. Bio sam prisutan

Boško Barac

171

toj rijetkoj svečanosti, negdje pred Božić 1985., dvadeset godina nakon izlaska Bijega od knjige i trideset godina poslije Barčeve smrti. Iz rukopisa pjesama pisanih na toaletnom papiru uspio sam pripremiti za javnost tu neobjavljenu pjesmu. Potaknuta očito strašnim događajima tijekom Drugoga svjetskog rata, ona je dopuna uzornoj knjizi pod naslovom Hrvatska majka u pjesmi koju je, sa svojom posvetom potpisanoj: Zgb, travnja 1941., ocu uručio Vinko Nikolić, velik poštovalac Antuna Barca. Knjigu su zajedno uredili Sida Košutić i Vinko Nikolić. To je izbor 54 hrvatska pjesnika raznih generacija s po jednom pjesmom, od Đure Arnolda do Viktora Vide i Stjepana Jakševca, s predgovorom Side Košutić. Šteta je što ova lijepa knjiga nije obnovljena za poslijeratnog Nikolićeva boravka u Zagrebu. Pojam majke bio je za Barca najveći idol ljubavi i poštovanja, simbol Majke Božje na zemlji. Njegova ga je majka nadživjela za dvadesetak godina. U toj Košutić-Nikolićevoj knjizi o majci je i pjesma Ilije Jakovljevića, Barčeva supatnika iz Stare Gradiške; ostavši u logoru nakon Barca, kasnije je pobjegao u partizane. Kad je mislio da se mora opet boriti za istinu, slobodu i pravdu, u komunističkom režimu bio je ponovno zatvoren i nestao je 1948. god. (ne zna se je li u zagrebačkom ili beogradskom zatvoru), nekako u isto vrijeme kada i Andrija Hebrang, uz službeno priopćenje da je zarlog smrti samoubojstvo vješanjem. Odmah nakon oslobođenja od fašističkih okupatora 1945. godine Ilija je, u nakladi Radoslava Horvata i s predgovorom Antuna Barca (obojica su bili njegovi sudruzi iz logora Stara Gradiška), objavio knjigu pjesama Lirika nevremena. Obojica su imali slične životne nazore, s time da je Barac bio vjernik u osobnom životu, dok je liberalni, društveno aktivni pravnik, žurnalist i književnik Ilija Jakovljević, politički bio smatran dijelom lijevog krila HSS-a, iskazujući se i kao katolički književnik. Knjiga Bijeg od knjige čekala je u tami potpuno spremna za tisak, no Barac je samo rijetkima rekao da ima nekih zapisa iz logora, ali da će ih objaviti kad dođe vrijeme (Kaštelan, Ivanišin, Milačić). No očito su, iako to tada Kaštelan nije smio reći, a kamoli napisati, postojali i drugi razlozi: KZSTG je radio i nakon oslobođenja, tj. poslije 1945. godine: knjizi je sudbina bila definitivno zapečaćena kad je otac saznao za strašnu sudbinu svog druga i prijatelja Ilije – o tome ni mi, njegova djeca (sestre Vida, Višnja i ja), nismo znali ništa; rekla nam je to majka tek 1964. godine. Premda je i njemu sigurno bilo jasno o čemu se radilo, Kaštelan je naveo kao razlog tog postupka obilježja Barčeva karaktera skromnost i neisticanja svojih zasluga, što je samo djelomično točno; o drugim razlozima se tada nije smjelo govoriti. Prigodom predstavljanja knjige pjesama I nisi sam, u prosincu 1985. godine, Jure je rekao: Ma koliko ove pjesme još nisu ušle u antologiju pjesništva, one su ušle u pojam pjesništva koji se zove ‘nepisana antologija

172

Književna Rijeka / POEZIJA

memorije’. Ove pjesme iz knjige prijeći će u budućnost života, u sam život, a neki stihovi kao cjeline dosižu najveće uspone koje je naša poezija u svom povijesnom razdoblju dosegla. To je uspon čovjeka i uspon pjesničke riječi u punom trenutku, kada je najokovaniji, najbespomoćniji i najnemoćniji. O hudoj zajedničkoj sudbini Jakovljevića i Barca najljepše je pisao književnik Ivan Lovrenović u pogovoru Ilijinoj knjizi Konclogor na Savi (Konzor; Zagreb, 1999.), s teškim, na žalost istinitim, naslovom Zemlja grobova. Stoga je Jakovljević proglašen hrvatskom žrtvom totalitarizama 20. stoljeća (Lončarević). Tužno je da je ta, kasno tiskana (1999.), Ilijina knjiga izazvala relativno malo pažnje u slobodnoj Hrvatskoj; dakako da nije mogla biti objavljena u bivšoj Jugoslaviji. Da nije bilo Kaštelana, dalmatinskog partizana, ali i glavnog urednika (s bibličarom Bonaventurom Dudom), najljepšeg hrvatskog biblijskog izdanja, tzv. Zagrebačke Biblije (Stvarnost; Zagreb, 1968.), koji je Bijeg od knjige objavio kako je bio dobio pripremljenu i složenu za tisak od pokojnog autora tek deset godina nakon njegove smrti, knjiga vjerojatno nikad ne bi ni bila objavljena. Tako je ipak ugledala svijetlo dana, danas pak opet zaboravljena, zanemarena, sustavno podcjenjivana, nečitana, praktički nedostupna. Čini se da za neke stvari kod nas nikad nije vrijeme! I onda se neki čude što je Andrić pobjegao u Beograd! Pa da je ostao u Hrvatskoj, gotovo sigurno bio bi smaknut zajedno s Milom Budakom!

Antun Barac

ANTUN BARAC

Logoraške pjesme ŠETNJA BEZ KRAJA Umorne noge koračaju mrakom Od zida k zidu. Kolika daljina! Mjesece tako, korak za korakom, A nikad kraja stupanja i tmina! Slabo je tijelo, sagnuto od jada, Slomljeno gladom, nečisti i nesnom, A duša – sita poroka i smrada – Jurne u grču očajnom i bijesnom. Riječ čovjek znači uvredu za zvijeri, Domovina je slaba krhka maska: Sebičnost pod njom blatno lice ceri, Ubojstvo, krađa, blud i podla laska. Na kraju puta – dobre, drage duše, Sklopljene ruke, izblijedjele, gole – Pa nek’ se ljudi krve, kuće ruše – To one blago za nas Boga mole. Ko krvav ubod čežnja oštra, ljuta – I opet brže, korak do koraka, Je l’ dobre duše čekaju nakraj puta – Il’ bodež, puška, iskopana raka?

PORUGA VREMENA Ognjišta naša ostala su pusta, A njihov pjesnik plamen vatre širi. Problijedjela su lica. Nijema usta, A studen vjetar nad zgarištem piri. Redovnik izbu zamijenio mačem, Svećenik mržnju mjesto mira hvali, Umjetnik bijednik priklanja se jačem, Graditelj bijesno tuđe kuće pali. Ratišta logor, kundak, bodež, jame.

173

174

Književna Rijeka / POEZIJA

Ništeć i lomeć, k’o sablasna čuda Stvorenja nova izviru iz tame, A mjesto Krista podig’o se Juda. Rumeni traci na obzorju gore I od čas do čas primiču se bliže. Da li je ovo prisjaj bliske zore Il’ plamsaj nove vatre, što se diže?

HRVATSKA MATI Hrvatska mati, pred tvoje su noge Padale hulje, sveci i mudraci, I rekoše ti hvale, laske mnoge, Nevina djeca i ružni podlaci. Nad tvojim jadom vapio je pjesnik, Kao nad majkom, koja gola zebe; U tvoje ime sad harači bjesnik, Skidajuć s drugih da obuče sebe. Mjeseci, tjedni. Zastalo je vrijeme. I raste samo patnja, bol bez kraja. U krilu majke uništeno sjeme. I noć i dan bez vidjela i sjaja. Zatvori, groblja. Ponestaje vida. Krvavi požar obavija polje. Rumen tvog lica je li priznak stida Il’ p’janstvo stare i bestidne drolje?

ZIMSKA KIŠA Kapljice kiše o prozor tuku, Cestom se blatnom taljige vuku, Tužan je, mračan zimski dan. Vani vjetrovi urlaju hladni, U sobi ljudi žalosni, jadni – Težak je život turoban. Lupaju, mrmore o prozor kapi: Ne jadaj jadom, ne kloni, ne vapi Proći će žalost, zatvor i sram. Milijuni ljudi po svijetu pate, Milijuni ljudi osjeća za te,

Antun Barac

I nisi sam, i nisi sam! Udarac vjetra zaječi krikom – Jato se vrana podignu s vikom U sumrak pust i sumoran Milijuni ljudi svijetom se pate Milijuni vrana zrakom se jate I čovjek je tako samotan!

MOLITVA U LOGORU U ove mračne, sramne dane, U dane bijede, smrti, jada, Nadvini svoje blage dlane Nad svakim, koji nevin strada! Pomozi onom, koji pada Od udaraca svoga brata. Okrijepi onog, što se nada Na put slobode svakog sata, A već se za njeg’ sprema kugla. Priteci mu, tko iza ugla Sad požar gleda svoga doma, A krvnik mu se zlurad ruga. Pomozi onom, tko – siromah, Bogataš, uman, gazda, sluga – U ove dane općeg bola Sav dršće, ne će li koje noći I pod krov njegov krvnik doći I voditi ga – napo’ gola – Uz kundake i bajonete Po putu, kom se ne zna mete. Vojnik, što, jadan, neznan, gine Daleko, bijen snijegom, ledom, I mati, što kraj razvaline Rida za mužem, kućom, čedom, Zaboravljeno dijete drago Kraj zgarišta što tapka nago, Uza nj tek pas, i tužno vije, I bratov leš, izboden, gnjije. – Pomozi, diži, suze suši, Zaliječi rane, bol u duši!

175

176

Književna Rijeka / POEZIJA

U beskrajnosti općih zala Naša je patnja samo mala: Mi molimo tek malo kruha, Tek malo zraka, nešto ruha, Malo čistoće, malo vode, I bolji ležaj, i – slobode. Oprosti onom, koji kolje I burno kliče domovini. Jer slab je čovjek, krhke volje, I voli ponor, grijeh, dubljine, Neg’ samotnički put visine, I laže, viče, glumi, hini, Da zlo uljepša, što ga čini. Ne kazni onog, koji svijesno, Bujicom riječi, volje snagom, Od ljudi čini krdo bijesno, Što ostavlja za svojim tragom Tek pustoš, smrt. Ne kazni njega, Nego mu jošte podaj svega, A vrhu svega dobre uši, Da čuje jecaj, uzdah svaki – I mrvu daj topline duši, Da osjeti bar drhtaj laki Na užas što ga svuda stvori. I daj mu oči još otvori – Da vidi dim, golotu, rane, Bojišta, starce, žene klane, Da spozna cio bezdan jada, Da shvati sve, što čovjek strada, Svu pustoš duša, što je skrivi – Pa onda neka dalje živi!

RAZGOVOR U NOĆI Na rešetkama noć kasna i bez sna, Probija zima tankim ogrtačem, Kašljanjem zvuči prostorija tijesna, Iz susjedstva se netko glasi plačem. Bunovne slike nadiru bez reda:

Antun Barac

177

Dom rodni. Orah. Majka – jošte mlada, A neki dječak uporno me gleda, I tiho šapće, kao da se jada: “– Prostrujala su četir’ desetljeća, I davno si me nadvisio stasom; Iako ti je glava, noga veća, Ista nam boja i sad zveči glasom. Već minula su četir’ desetljeća, Što ti me svijetom svuda vodit’ poče. Prvoga puta tko se jošte sjeća? A lutanje se naše još ne doče. Kroz škole si i crkve, biblioteke, Kraj zgrada, slika, ljudi, spomenika Ti tjerao me poput zvjerke neke, Željan saznanja i novih vidika. Hoteli, krčme, iznajmljene sobe, U vlakovima noći probdivene, Gradovi, sela, krasote, rugobe – Kroz zlo i dobro vukao si mene! Čovještvo, pravda, misija poštenja, Stvaranje, znanost, zanos, svetost rada – Neprestan napor, teška iscrpljenja, Kad cijelo biće od slabosti pada. Svršetak: nešto glasa, i sjedine, I zavidnici, mržnja, jal i spletke, Klonulost, umor, talasi gorčine, I smiješnost svega, logor, i – rešetke!”

II Muk. Kasna noć. Stražarski stupaj kruti. Nemoćni suhi kašalj ječi sobom. Ko da je kroz san dječji glasić čuti: “Pođeš li opet, ja ću ipak s tobom!”

178

Književna Rijeka / POEZIJA

VLASTA JURETIĆ

Pjesme Mojoj učiteljici ...Pred smrću ja se skrih, koliko mogoh. U stihove. U žaru sam ih kovo. Al zatvoriš li za njih svoje srce, oni su samo mrtvo slovo. (D. Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika)

I uspije pred smrću u stihove Vrh žara tvoja kojim gore slova. I budna sjen kova tvojih pjevove, Lijepim što otvore korita nova. Uzalud nije skovano nizao Kada ne mrtvi se, već čvrstim spava. Elegijom tijela duh se dizao Žarom kad novim progovara java. Ima još proljeća, jeseni, ljeta Ćup rado, zime, upitima pustim Hvala se kreće poput suncokreta; Vrelom kad je duša, njojzi zaustim. Amen u zagrljaj mojih će rima Leći, jer netko već poruke prima. I molit ću slovo: Mudro, ne griješi. Mrtvi da žive, a žive da tješi.

Lijepa je ova noć svibanjska Povrhom budni, mirisni, zeleni, strpljivo šuteći slamaju vrijeme, čekaju spremni uvijek, na breme,

Vlasta Juretić

mamilice zori, mekoćno sneni. Tijelo nad njima kad širom rumeni, suton kad umore odložiti krene, nasloni glavu na obronke pjene, čuj ono voljno što pjeva u meni. Na stisak čeka, što dobrim prati, zagrljaj topli kad s vrhova tepa da isprikuje i osmijehe vrati. Puninom one što uvijek je slijepa, molećiva iskra iz oka se sjati: Vidi noć svibanjsku, kako je lijepa!

Krila Žitcima, štono ne izviru manje, loza dok tijelo svojata, opliće, ponekad prohtje se vratitꞌ u sanje, jutro dok tiho na prstima sviće. A što li sanja ne proživi s tobom; nestašno smjelu, tuđu i daleku, najbolju kao odnese dan sobom, noć razodjevenu, podatno meku. Sunce oblačeći maglom i kišom, dahom kad vjetrena leprša svila pobijedih ipak, kradući te krišom, misli kad uzdignu snažnahna krila. I kad se grubilom oglase jave, još se ne daju, idalje žilāve.

Žalopojke Nesklad sa željama nije tek dlaka; kao po navici sve same rade, opravdanja, živim, nižuć’se laka,

179

180

Književna Rijeka / POEZIJA

onako, usput, iz džepa se vade. Od žaomije narasle planine, u gore visoke gusto spletene, i kad ono čistim zlaćano sine, putove kroz njih već pokriju sjene. Uz mene hoda lanac nedogleda; trulež odozdo ne ispire kiša. Poniknem pogled da suza bez reda, kad klizne bude što tanja i tiša. A, netaknute, što presporo gnjile, oko se duše žalopojke svile.

Oblak S morem kad oblaku ljubit’ se prohtje, zvijezde sve prisili da sklope oči, gustim ih tijelom pomilovat’ ne htje, ni skromnu suzu ne mari što toči. Velik se kao snagom orno diči, širi, bahati, sav se napuhao. uzalud galeb opomenu kriči: Prijetiše mnogi, al’ svaki je pao. Vjetre čak prozva bijednom služičadi, al’ svaki od njih svoju priču plete, dok nemiri im k’o pupoljci mladi što stasanjem tek razuzdano lete. Alꞌ strasti sve s morem svaki podijeli, oblak dok se sramno u ništa seli.

Uz vjetar Što li se gmižući šutke predaje, nevoljko stenje, propinjuć‫ י‬se, jeca,

Vlasta Juretić

skùtom dok fijuču nemirna djeca, dižući jedra za nove vijaje? Zavrisne obijest u hipu svježinom, nemoći moći dok kriju dubine, i svoje ljutnje obalama vine a zapisom mu, hukati težinom. Sjaj je željen kao neman podmukla, al’ namjere bistre igre u mutnom; to izazov tek je ne bi l’ se svukla; čekanje dugo nije danu putnom. Inatom jezik jedno drugom plazi, oboje gluhim na pljesak što gazi.

Topla bōrā Poželiš doseći ikad li, okom daleke, srebrom što cakle se, žāle, s morskom kad pjenom raspredaju šāle u ljetnoj noći gdje zvijezde će skokom? Okom bar da mi te dotaknut, sīne žale ti prostrijeti tu u daljini, šale rasplesti u inat samini, skokom da tuga u tren, ova, mīne. Nada, što stijenom je, bure da miri uspavljuje miris gdje starog bora, sjenama rastuća, sobom se širi. Mīri, ogrubla od soli, mora, bōrā gnjezdašca, toplim što te čeka; širi se putniku svom izdaleka.

Objedovanje Jedno bje drugom kao palo s neba bez najave, pozdrava i kucanja;

181

182

Književna Rijeka / POEZIJA

sjeli za stol kao tako i treba, bez smišljenih isprika i mucanja. Proteče vrijeme raskošnih objeda bez križa U ime Oca i Sina, zalogaj koji i gutljaj bez reda; desnom gladni, lijevom za vrčem vina Razumjelo sve se i baš sve smjelo, mirno, što bolje da slasti zasjednu, Bijaše tako naše vrijeme cijelo da ne prozborismo krivu nijednu. Objedovasmo i slasno i dugo, a znamo li danas jedno za drugo?

Grančica za Doris U vrtu malom, s pogledom na more, grm su ovaj stari davno sadili, i jugo i bura časte ga i dvore, svatovi mnogi njime se sladili. Grančica s dušom kada se dariva, cvijetom i mirisom zapjeva zdravo, svježinom odiše i ako sniva, u tišini slijeće na mjesto pravo. Za neke posebne zauvijek dane i nakon mnogo, kad prođu, ljeta, pomogne neka, da osmijehom svane, da sjećanja dobra postanu sveta. Blagoslov davno se spusti s visina na raspjevani grm od ružmarina.

U opravi kraljeva U kralja opravi moj dan se budi: pospano diže trepavice jutro

Vlasta Juretić

svilene note mu svitanje pjeva, ružin grm kruni roj kapljica rose, dok obnožjem pauk mu hitro plete tanke, sunašcem premazane, niti. Kad zjenicu oka prozovu niti iskrom se radosti u trenu budi; srce u njedrima drhtaje plete, u njima gnijezdi se mirisno jutro, dok planinska vila usnama rose jutrenu budnicu blagosti pjeva. Duša tad moja pahuljasto pjeva svoje da ćutila ispredu niti dok kupaju ih ranorane rose, da obzorje me nježilima budi kad urese već rasprostire jutro i prvi red raskošna dana plete. Je li svjetlucavī onim što plete, ili se glasom diči kada pjeva, jednakim čarom obaspe me jutro. Cijelom se ćutim u mreži niti, što golom kožom treperi i budi suzaste slade vilenaste rose. Nikad mu umori čelo ne rose, čudesnosti ove marom dok plete, već ushite nove njedara budi, što s visoravni jecaju dok pjeva tamo gdje osvitom prosiplje niti k dolini mojoj kad spušta se jutro. Ćuti l’, pitam se, moju sreću jutro; uzdahe, kad slušam kapanje rose, moj sneni smiješak dok, još škrtom niti sunce planinski tek vijenac plete a povrh mora slani veo pjeva? Ćuti li jutro sebe kad se budi? Sve vijekom budī zaljubljeno jutro: Slušaj što ti pjeva spuštanje rose,

183

184

Književna Rijeka / POEZIJA

svih srha, što plete, za te su niti Vitae non scholae discimus U vjeri ga dobroj posvojih davno i ne bje teškim, a željnosti site, brijeg uza nj svaki polje bje ravno. Zahvalna na daru ad dies vitae; tēge stah dijeliti da ona mjera, per crucem ad lucem likom bu pera. Djelić za šešir svoj zadjenem pera, što on za svojim nosi od još davno; davanju od kad izgubi se mjera. Sigurnom bijah, vrijednosti site, uz uteg svaki, što bremeni vitae, a chanson du geste put neba za nj ravno. Ko monorimi mi hodasmo ravno, što nijemo moćna odrediše pera, da kada gorkim već ugosti vitae nasrtaj svaki odmakne u davno; aspera nec terrent u duše site. Bit će, odozgo dosuđena mjera. S vremenom ali umori se mjera, izgubi moći za stajati ravno, bez dobroga bit će i nade sīte. Krišom odložena late se pera ispravka onog što pisahu davno da pljusne obraz mi zaslužni vitae. Vitae non scholae discimus, eh vitae, al’ ne naučih što prava je mjera. Kako per aspera pitah već davno, kad slijepcem si, kako možeš ravno? Ili to smišljeno tek pušta pera milovanja gladne da redom sīte? Nihil probat, što nikoga ne sīte qui nimium probat. Nekꞌ ih u vitae, da mojega opslug barem su pera; dok plašt moj samoćom ledenī mjera,

Vlasta Juretić

mrtvilo živahno moru je ravno, a danse sur des volcans i nije davno. Mon ami, davno bje: Vrijednosti site i monemom ravno ad dies vitae! (s pravom će mjera iz ovoga pera).

Rđuje bogato zaludnim dano Rđuje bogato zaludnim dano i neznalci pale ognje u plastu. Kestene vruće kada vadi drugi grijeh se orado tuđincem zove; oblaci redom u nizovima srama sa zemljom se crnom sad ljube. Obljubiše nekoji, a ne ljube, što voljom je dobrom i njima dano, kojom potom grade mostove srama; domaćuju svim iglama u plastu. Dok mučnina mjerom korak svoj zove aljkavim hodom prkosaju drugi. No, i iz kaljuže će na put drugi, dok baš svekoga slučaji još ljube. Oglušiti se ne smognu na zōvē sjajila, bez onoga ispod dano. I zakade. Dim zasluti u plastu; ispod štita goje truležje srama. Sveza se takva ne pogne od srama a vječnost, ko sudbinu, pišu drugi, kakvoćom pranom u mirisnom plastu. Gdje i nježni valovi grubo ljube sve jednom će oteto a ne dano, grabljivice kad daljpučina zove. Uši čiste za mnogolike zove i mnogo moje postaje bez srama a dramasto je skromovanju dano.

185

186

Književna Rijeka / POEZIJA

Ne, mi ne! Sluge nečasnog su drugi, kad rogovi u džepu starost ljube: Mnogo krivih, mi smo iglom u plastu. No, nije lakim biti malen u plastu pa svaka krma ljubno provu zove. A da je i čega što ćutno ljube, gospon i dama bi pukli od srama; čak zadnjake miču, da sjedne drugi uz poplatobraz, ko od srca dano. Iglom nije dano svima u plastu. Čuju dok drugi, gluhog zalud zove koprena srama; tek sretnici ljube.

Duško Ševerdija

DUŠKO ŠEVERDIJA

Pjesme Aforizmi Slijepo koračamo stazom željni ili siti grada (i tako je opet za gorom – umro dan) a život se u nama ruši poput vodopada i samome sebi postaje stran. Očekujemo sreću koju smo sputali sami. Suze su zalog sutrašnjice. Sreća je svijetla zraka u tami – što nam obasjava lice. Osmijeh je drhtaj duše koji se izgubi u muku. Tuga je duša gola. Srdačan je stisak prijateljskih ruku kao puna čaša na rubu stola. I kod svjesnog razmišljanja ima plijesni: Možda baš najviše našega ima u onom što činimo polusvjesni. Život je žalac i duše i tijela, što se iz čaše vremena pije. Najveći su plodovi naših djela: na posljednjem rastanku – suze dvije. Italija, Logor Fermo (Skaut), 1945.

U zemlji južnoga križa U zemlji Južnoga Križa Još sišem miris kadulje i smilja Svaki dan si dalja, svaki dan si bliža. Prsni koš procvjeta od dragosti i milja.

187

188

Književna Rijeka / POEZIJA

O, zemljo, neopisivih ljepota, I stradanja, i straha, i plača... Iz tebe još crpim potoke života I slatki med iz tvojega saća. Čekam povratak – a kosa bijela Smiruje nade pred sutonom noći Na lađi povratka pukla su propela I ona više nikad neće doći. U dalekom grobu tuđine (O povratku sanjat’ bijaše moguće) Smrznut će se ljubav domovine U srcu što je prestalo da tuče. Na brdu, između grobova otaca Ima jedan što čeka na me; Po njemu u noći mjesec zlato baca I moja se majka moli za me. Od čekanja se okamenila nada i krupna suza u kutu oka. Na zategnutom licu brazda jada I tuga čemerna, duboka.

Srce Živjelo je u priprostim grudima srce o kojem povijest ništa ne piše. O, kako je odano kucalo svim ljudima, a kucalo je meni najviše. Davno je zaboravilo na se i živjelo za druge. Bogu je širom otvorilo vrata i što je postajalo nemoćnije od bolesti duge, sve je više davalo zlata. I tako se, iz dana u dan, mojoj radosti veselilo. Od velikog je umora kucalo sve tiše. Jednog se sunčanog dana u mrtve preselilo i kažu: nema ga više.

Duško Ševerdija

O, ja znam: to srce jedan anđeo ima, što kroz sunce baca toplinu na siročad mnogu i on je jedini među anđelima što se neizmjerno za me moli Bogu. A kad me rastuže moji stari jadi i u hladnom se oku nova bol svjetluca, osjećam kako me neka nevidljiva ruka gladi i kako i za me jedno anđeosko srce kuca. Pa kad Bog ugasi sunce i noć zvijezde donese, pogledaj kako krupni dragulji padaju u tišinu – to srce moje majke s neba zvijezde trese i šalje u san svome sinu.

Stara priča Moj otac u sutone kasne vraćao se kući s polja, trudan. I uvijek je bio blijed i zamišljen, a u noći često budan. Kašalj ga je gušio, a njegova bol ga je boljela: bljedilo dječjih lica... Poslije večere šutke bi sjedio kod stola i mislio na nešto daleko, daleko..., nevidljivo u tami. Nekad se znao i srditi zbog sitnica..., a mi smo se smijali, jer čudan je bio otac naš. Kada smo poodrasli, često je pričao meni i braći o sreći, koje na svijetu ima puno a teško je, teško je naći. Tako su prolazili dani i on je čekao sunce.

189

190

Književna Rijeka / POEZIJA

Čekao, molio i tonuo sve dublje, sve vidljivije, al’ sve tiše. A mi smo rasli za život sve snažnije, sve zamašnije, sve više... I otisnuli se... Rastali smo se, ja i moj otac, kao dva dobra stara drugara – stisnuvši ruke jedan drugom. i otplovili kao dva broda – u dvije suprotne luke. Bilo je lijepo... Bilo je lijepo... moj dobri, stari oče! Danas i ja nepoznat lutam ulicama tuđeg grada i nosim sa sobom tvoje srce koje je uvijek kucalo za me. Svatko od mene okreće lice. I moje su ruke umorne, teške, a kosa bijela, bijela... I tako te, skršena tijela, i ja slijedim nizstrmice... I molim... I ti si uvijek molio. I volim, koliko si i ti volio. i boli me sve što je i tebe boljelo. Bilo je lijepo... Bilo je lijepo... Bilo je... Moj stari, čestiti i dobri oče.

Ljubavi moja Danas su mi ulice puste i ljudi posve strani, Mada se na svijetu ništa promijenilo nije. Danas je moje srce nevina ptica na grani,

Duško Ševerdija

što nečujno sklada tihe melodije. U tvoje oči gledam ko majka u nestalo dijete kad se nakon lutanja dugog iznenada vrati, dok promatram tvoje ruke, još tako djetinjski svete... Ne mogu te se nagledati dugo... Ja nemam riječi koju bi htjela čuti. S mjesecom će se spustit’ u tvoju sobu noću. Nek’ moja ljubav u tvojoj kosi šuti, sretna i ukleta, nek’ šumi samoću. Ljubav se ne može mjeriti ni reći... Srca se naša ko zrnca na krunici slažu: za ono što je beskrajno u nama, suvišne su riječi; ruke, usne, oči – mnogo više kažu. A ljubav neka teče kao gorska rijeka, u svome vječnom toku, tiho i nesvjesno, a mi ćemo se, bez strasti i bez grijeha, ljubit’ i milovat’ – bestjelesno. Otvorit ću srce, čišće od čistoga zlata, što sklada Ljubav ljepšu od svih himna, Nek’ ti moje ruke budu lanac oko vrata: sve moje je – tvoje, ljubavi moja divna!

Ljubav posli smrti

. Što se to kraj mene zbiva...? zar me netko plače? Je li to svjeće gore il’ zvjezde kraj moje glave? Il’ to negdje u noći cvile vjetrenjače. zbog odlaska mog u san, u noći plave...? Ne plači, dušo! Smrt je tek konac rječi što mržnju samo zna izraziti u punini... Ta ja ću iz prolaznoga u bezvremensko prijeći i biti nevidljiv s tobom u snu, na mjesečini, da utjeha ti budem kad te muče jadi, kad muziku slušaš da prođem u zvuku. kad osjetiš, draga, da ti vjetar kosu gladi, to će biti moja duša – moja ruka. Tvojim ću očima dati neumrli sjaj. Bit ću zvuk tvoga smjeha, uzrok tvojoj sreći. Bit ću raskoš tvog žića kad osjetiš na zemlji raj i ton i značaj tvoje najljepše izrečene riječi.

191

192

Književna Rijeka / POEZIJA

Kad sklopiš na molitvu ruke uz molitvenik bijeli i zaboraviš na ono ljudsko, sitno, bijedno... tada znaj, zlato, na ovom svjetu nema ništa da nas dijeli, mi smo jedna duša, srce jedno, a dva tjela. U noći donijet ću krupni mjesec ko punu zlatnu čašu i tvoj će mali krevet presvući u čistu, nevinu bjelinu i p’jan od mladosti i zvijezda sjat ću za ljubav našu, bez pomisli na grijeh, bez želje za tijelom. A da i na grijeh pomislim – nemoj se srditi zato, to će biti tek prolazna želja moje prošlosti tašte. Ja ću se posramiti pred tobom i pokajat’ za to. I čist ću živjeti za tebe, u svjetu mašte. Ali ako netko zapleše s tobom i usne ti poljubi meke, a ti se predaš bez otpora – o, to je nemoguće... – tada će se čuti škrip mojih mrtvih zubi i jedno uzrujano srce kako munjevito tuče. Rasrđen ću otići, ne ostavivši traga. Bez da te pozdravim, bez da ti zaželim sreću. I tako zauvjek, zauvjek nestat ću, draga, I nikad se više vratiti neću.

Koraci prema suncu Rugaju se tebi mnoge kuće nove ko mlade djevojke nekoj staroj ženi, al’ moje misli uvijek k tebi plove... Od svih kuća na svijetu, najdraža si meni. I u tuđem grobu ja ću te ljubiti, iako nemoćan, iznakažena lika, ali ako je ljubav biser... u biser će se sliti moje mrtvo srce puno tvojih slika.

Tuga u proljeće Proljeće je. Pogledaj – kako sunce zlato baca niz strme obronke u vode plave! a ja sam tužan:

Duško Ševerdija

Čežnjom neostvarenih poljubaca – ne nosim svoju mladost – i idem spuštene glave.

Šutim. U srcu ljubav žali, dok ti koračaš putem obrnutim – bez osvrtaja na moj život mali. Vani se sva zemlja veseli i pliva u bazenu sunca, kao tvoja nedostižna prisutnost u svemiru – mog srca. Pa ipak, svu tvoju ljepotu što u meni sja i ispunja prostor moga svijeta – to sam ti poklonio jao, moja divna ljubavi sveta! I dok sunce žarkim prstima nježno otvara pupove cvijeća, srcem punim tebe – čini mi se: da je moja ljubav prema tebi od sveg na svijetu veća. Sve me zove: da pjevam, da se veselim proljeću s pticama i oblacima, životu što puca od mladosti i soka. dotle, ja otiske slijedim tvojim koracima i ko prosjak čekam milost tvoga oka – samotan, tužan i tih... Ljubav, na svakom koraku, za te gubi po jedan stih. Draga! U mojoj duši tisuće ruža cvijeta – bez trnja i drače – u raskošnom vrtu moga sitnog svijeta, sve do jedna – za te! a srce moje za tobom plače.

193

194

Književna Rijeka / POEZIJA

Htio bih da si tu, uza me: da u svojoj držim tvoju malu ruku, da glavu nasloniš na moje rame, da plovimo skupa u zajedničku luku.

Pričat’ bih ti htio o sreći – koja kratko traje, o zemlji pjesme i smijeha, o ljubavi koja životu snagu daje... I kako je teško nosit’ nedoživljene prave zagrljaje i ljubit’ bez grijeha. A što je to ljubav? Ne znam. Kad je riječ o Njoj ljudi vješto lažu: Nju nije moguće sažeti u riječi, ko novinar neku lijepu reportažu. je li ona samo san ili san o sreći!? Tek čežnje, boli, patnje, ruke oči... Ipak, o Njoj nešto kažu. O, kako me samo pomisao muči, duša puni bolom, a srce čini da pati! Mi nećemo – nikad! – u našoj zajedničkoj kući, za istim stolom, skupa večerati..., – naše djece mati... Prema ljubavi(!) što su to kićeni parkovi, divne kuće, raskošne zgrade, nakiti zlata i srebra...? Samo je preko Ljubavi moguće dokučiti – ljepotu neba.

Zrinko Šimunić

ZRINKO ŠIMUNIĆ

Pjesme Dvojezično: hrvatsko-talijanski

SCHERZO Vatreni mir u tvojim očima Oči boje mahovine ili starog panja Svejedno Kaleidoskop srebrnih sanja Ledeni san na tvojim usnama S okusom meda ili rascijepljene jagode Svejedno Poljubac kao razmazana rana Sasvim mala – malecka, ali slana

Scherzo La pace ardente nei tuoi occhi Gli occhi del colore del muschio o del vecchio ceppo È uguale Il caleidoscopio di sogni d’argento

195

196

Književna Rijeka / POEZIJA

Il sogno di ghiaccio sulle tue labbra Al gusto di miele o di fragola divisa a metà È uguale Un bacio, come una macchia di ferite Assai piccola – piccolissima però salata

Gea R, ti znaš... Život nije torta sa šlagom s kremom od badema i jagodama u razbludnom krugu Zapravo – kolač od neljuštene pšenice integralne riže infinitezimalna okusa s kriškama marelice nekaramelizirane Samo to

Gea R, tu sai... La vita non è una torta con panna montata con crema di mandorle o con fragole in un giro sensuale In effetti È un dolce di grano duro, di riso integrale??? con sapore infinitesimale e con spicchi di albicocche

Zrinko Šimunić

non caramellate È tutto

Zr - Zr Ispijajući mutno pive kraj mutne reke masnog Begeja Tonem u mislima. Sviraju Cigani. Ulaze djevojke lijepe ko skaske garave i bijele Zvoni njihov osmijeh, cilik tijela sladak kao led I glasovi, glasovi... raskuštrani i vrući Koštice od šipka. Ime Zrenjanin

Zr - Zr Bevendo la birra torbida vicino al fiume torbido al grasso Begej Sprofondo nei pensieri. Suonano gli zingari. Entrano le ragazze belle come favole fuligginose e bianche Rintocca il loro sorriso, lo squillo del corpo dolce come il ghiaccio E voci, voci ... spettinate e calde Semi di melograno. Il nome Zrenjanin

197

198

Književna Rijeka / POEZIJA

*** Iznad otoka na pučini korablja nebom se šeta Sopra l’isola Una barca al largo passeggia nel cielo *** Hotelska soba Na stolu Novi zavjet na telki pornić La camera d’albergo sul tavolo il Nuovo Testamento alla TV il film porno *** Bus već kreće Mladić djevojci hitro pritiska cjelov L’autobus sta gia partendo Un giovane alla ragazza schiocca un bacio *** Šofer ekobusa opušak je bacio kroz prozor L’autista dell’ecobus Ha lanciato una cicca dalla finestra

Mirko Popović

MIRKO POPOVIĆ

Pjesme Cvijet više nije pupao u trenu se pomjerilo pero intuitivno spoznah da je otvorila oči u kodovima borova gdje riječi prestaju nada u ponovno odrastanje samo je čežnja za jugom jesu li rekli da se vraća meni ili je samo bio mjesec u kojem je vladao merkur zna li to u drugom trenu smireno pero zna li to miris cvijeta zarastao u kamen iz kojeg nikad više ništa nije odjeknulo kroz misao su zaludno šumorili vodoskoci

Daleko dozivam nečujan korak na žalima

199

200

Književna Rijeka / POEZIJA

čekam vlakove pod zastalim satom iza ukočenih predjela zime ostavljam sjećanja i stare gradove iza mutnog stakla ruka nepokretna i glas tvojih tragova u presušenim fontanama pijem nevidljivo vino večeri na rijeku odlazim zasut zapletenim zvijezdama nekoga dozivaju nečujni koraci u obrise nade teku prazne ulice prepoznaješ li me nad grgoljem vode u noći dok se grlimo praznim zagrljajem

Sjeti se o tebi više ništa ne znam u san dođe cvijet u plavoj kosi miris pelargonijâ uz kameni prozor naše mladosti ponekad zalutam cestom bez imena u tvoje prve studentske dane

Mirko Popović

i tiho pored prazne klupe kažem: pitaš li se koliko je zaborav izmijenio moje lice umjesto odgovora šumî vrijeme mirko mirku s mirkom šutî: reci nas još jednom tiho nas izgovori odloži ogrtač ostavi roman pogledaj kroz prozor sjeti se zadrži u vizurama portrete naših osamnaest proljeća sada dok trajem dok ranjavam dan našim nečujnim koracima dok ne iscuri ovaj tren i život

Još me budi Kakofonijom urbanog sivila u polupraznom kupeu zadnjeg vagona uglavnom šutimo Kad su se izlistale fasade, kad je usahla buka, kad su izbrisane slike betonskih vertikala, pitamo se bez riječi Ne znam budi li nas aroma jutarnje kave ili proplanci (što konačno dohrupiše) s krpicama snijega koji su kopnili u svibnju Iako svjestan da već su daleko iza nas nametnuti, neprirodni gladski šabloni

201

202

Književna Rijeka / POEZIJA

ne opuštam se ni na vidiku proljetnih razglednica, već i u toj slici razmišljam o prolaznosti ljeta, o rujnu... Kao da mi prijatelj B-o čita misli kao da... na kotačima naseljavamo morsku uvalu kao da iz paralelnog svijeta proviruje jadranski grad, poput školjke bijel Slušamo kako sa zvonika stari sat otkucava podne Nešto me podsjeti na prebrzo listanje godinâ na sva minula ljeta, plažê, jednu Talijanku sa alabasterom njegovanih nogu nepotrošivu ljepotu algi, ozona, soli i joda Šutim prigušen šapat mora, žal... B-o mi maše sa drhtave morske površine u daljini, nešto govori sa snopom UV zrakâ oko obrijane glave. Ne razumijem ga i moja zagledanost u roman ga nervira, a ja zapravo gledam kako se na naslovnici s dodirom sunca razlijeva riječ Kundera. Neka, manje je privlačan od prodavačice sladoleda nadohvat sunčeve jare Ipak okrećem list, šuštavo, okom kojim ispod suncobrana mjerkam, tražim oblik Evinog lista, ali ona je bijela i glatka kao žal što stoljeća ga valovima oblikuju Ako još jednom, kao da mi govori B-o, okreneš list okrenut će se i ona U pravu je, tada ću joj i lice vidjeti smješit će mi se slađe slađe od tragova piščeva pera koji me obasjava riječima posve nerazumljivim u popodnevnoj vrelini Možda će se i obala glasno ljuljati, možda će mi sa čela kapati boje dalekih dugâ bit ćemo jedno u neuhvatljivosti zbivanja B-o me još jednom nepotrebno podsjeća jer već sam zaspao u valovima njene kose koja me još budi i još bih u njen san, ponovno ulazio

Mirko Popović

po svilenoj koži dok se mreška more, dok misao klizi u mlačan val ne stižući nikada saznati što je pisac htio reći i kad smo zašutjeli sred urbanog sivila u polupraznom kupeu zadnjeg vagona

Htio sam Tiho su prilazile svijeće. Pucketanje vatre, pitomost trena, miris večeri, miris kruha. Netom je minuo južni dan, neku olovku željno sam oštrio. Htio sam crtati po zidovima prosinca onu sliku dok je toplo i mekano padao snijeg, bijel u noćnoj tami kad ptice umiru. Majka je unosila svijeću umjesto bajke za slađi san, a meni je šaputala misao: htio sam crtati mračne dolove, hūk bure, dubok i beskrajan. I prozor što me gledao kao svjetionik iz ambisa. Svi su još spokojni oko ognjišta. Vatra pucketa u gluhoj noći kroz koju su pozaspale tmine u kojima ptice umiru… Tiho je odlazila majka sa sjajem i svijećom ukrašena. Htio sam postati fosil u uglu i vječno gledati kako svu noć prozor cvjeta u bijele staze dječjih želja, kako dubina snjegova zaključava gorje i zvijezde s kojima na vrancima jezdimo. I slušati kako se do jutra prosipa prah po krovu, po crnim dračama. Jesam li htio crtati svanuće nad brijegom, hladno sunce što zatrpava prag, dok je tih svijet šumorio u mojim očima...

Pod svodom nebeskim sa orkestrom smijeha napuštali smo more plaže i ljeto... o bože

203

204

Književna Rijeka / POEZIJA

nemir je zorio stazom noćnim putem pokraj groblja na trenutak su u nama zašutjele dirke pravo da ti kažem jeza mi je pri pomisli da će nam se zauvijek ukočiti pogled mir mramora zabijeliti u zjenicama netko je među nama u noći grbavim glasom deklamirao ne gnjavi florijane zakašljao se i zašutio i kraj ljeta bolovao je polegnut niz raskrižja noći odlazeći iz naših ruku unatoč svemu zapjevasmo kao kiša po starom klaviru noćnim putem pokraj groblja nemir je pitao jesmo li napuštali plaže ljeto i san i ljubljene lolite barbare vile i afrodite nestajući u daljini

U snu san ničim ne uronjen u latentan izvor podatka da san u snu sanjam ono što znam znanje je silaska iz sna u razvaline u nepreglednoj ruini

Mirko Popović

205

kamen na kamen oslonjen ječi nečujnom tišinom bez zvuka škripi trajanje u kojem se preko stijenja penjem za tobom koracam bez pokreta pokušavam li biti svjetlo za tvoju tamu i zov iz jučer iz davnine čime izranjam strovaljen u jutro s kojim srastam ostvaren pod prozorom dubim pogledom ni u što okom klizim ravninom zida svijest mi bilježi trzaj: trepnuh tek u javi *** upih naglo jēk i pticu ovovremen u dnu jutra bez pitanja što ću k svjetlu zov i dalek...

In vino veritas Bio je star kao stijena. Ali naslonjen na štap, na zadnje zrake sunca, na osmijeh i odraz nekog opipljivog zadovoljstva, u trenu me je izbacio iz sumaglice, one koju duša ponekad sniva, razbio monotoniju, izravnao mi bore na čelu. Prihvatio sam njegove uvjete – pristao prespavati u toj maloj sobi. Nema joj ravne na Jadranu, govorio je. Dio mene se složio s njegovom

206

Književna Rijeka / POEZIJA

tvrdnjom. Drugi dio nije razumio zašto se, dok se kroz noć grohotom smijao, poput mjesečine sjajilo njegovo čelo. Ali sam se snazi vina, konzumirajući ga zajedno sa blagosti njegovih dugih bajki o morskim sirenama, sa glazbom i plesom čašâ prepustio do iznemoglosti. Ljeto je bilo na izmaku i bijele su biste anđela i nekih bića od alabastera, s obje strane skalina kojima se stizalo do sobe, nečujno i bistro suzile. To su moje suze... i moj tvrdi kamen, rekao je starac. I zašutio. San te noći bijaše nedostižan. Možda se s druge strane uma zibalo more, možda su se na vjetru ljuljale grane borova jer igra sjenâ je plela priviđenja nejasnih figura. Neke su zastajale, ostajale na meni, imale su ljepljivost, mekoću i nježnost usana koje prvi put čeznu za dodirom. More je disalo jedva čujnim uzdasima i jednu sam sjenku otkopčavao tiho, da je u dijapazonu mogućeg ne izbrišem. Nije se otimala, kao da je znala da su u meni zanoćili svi oni što žele do morskih sirena poslije sumraka. Jedan u meni osmjehnuo se cvijetom i munjom u pustinji, a onda sam čuo kako biste zbog straha od grmljavine nečujno ulaze kroz zidove i prozore. Negdje u mraku nečija je haljina klizila niz tijelo... Jedan moj dvojnik imao je svog dvojnika koji je pisao pjesmu o velikoj noći naslonjenoj na nevidljive brežuljke. Potom je zalutao. Ostao sam sām s nemirom nimfe. Ploveći kroz nektar glatke površine njezina tijela dahtala je nezasitošću. Izjutra sam koračao kao jesen rumenim poljima bez glasa. Zastajao sam nad kapljicama jutarnje rose.Tada se kroz tišinu čuo starčev glas: Dođi i sljedećeg ljeta... Okrenuo sam se... Stajao je naslonjen na štap, na prve jutarnje zrake sunca. Nasmijan...

Neke druge kiše hoćemo li se jednom sretati kao duge sjenke u predgrađima bez pitanja bez pozdrava hoćemo li se jednom pod verandama ljubavi tražiti i začuđeni brati svenulo vrijeme u herbariju hoćemo li se jednom buditi u snu lipâ krikom snage između svjetova

Mirko Popović

hoće li se u trenu ako se pomaknem ovi glasovi krajolika ovi cvjetovi noćni samo sasuti po putu do tebe po bespuću do mene u žednim alejama jasenova u kojima smo nekoć tražili bît svih stvari ili će nas samo iz sna dizati recitali mladih pjesnika i mi ćemo napokon znati da postoje stvari koje neće biti ni u drhtaju cvjetova ni u priviđenjima ni u žeđi na usnama ni u nespokoju dugih sjenki u predgrađima

Ljubiš mi obraze valom Isplovim i ne znam... Možda je bila večer Nad hladnim vodama Mora da me budila Ljubav tvoja Možda se dizao val Na moru zelenom U oku tvome U studen oko srca U hlad modre špilje U koju nikada Nismo stigli Isplovim

207

208

Književna Rijeka / POEZIJA

Ljubiš mi obraze valom Koji doziva iz topline Iz samoće mrtvih predijela Isplovim i ne znam Sanjam li da ne sanjam Tvoje ruke što čekaju Plave dubine U moru zelenom *** Popović, Mirko (Slivno, Metković, 1944.) od šezdesetih godina prošloga stoljeća živi u Sarajevu. Po struci je pravnik. Četrdeset godina, sve do mirovine, radio je u državnim organima Bosne i Hercegovine. Objavljivao je u časopisima Marko Marulić, Zadarska revija, Hrvatsko Slovo, Danica, Književne novine, Zadrugar, Lica, Dalje, Stećak, Odjek, Svjetlo riječi, Kalendar sv. Ante, Hrvatska Misao, Bosanska vila, Most, Svijet, Motrišta... Objavio je zbirku proze Tamno sunce u (IK Svjetlost; Sarajevo, 1999.) i zbirku poezije Berba rose (IK Svjetlo riječi, Sarajevo, 2001.). Dobitnik je nagrade za književnost Dubravko Horvatić (2. mjesto za prozu) 2010. godine u Zagrebu. U rukopisu su mu knjige poezije i proze, a trenutačno piše roman.

Nikola Šimić Tonin

209

NIKOLA ŠIMIĆ TONIN

Rijeka riječi / Haiku rijeka riječi Sve su priče kao rijeke. Imaju svoj izvor, svoje korito, svoj tok, svoj uvir. Pripadaju svim zemljama kroz koje protječu, kao i priče svim ljudima koji ih čitaju. Pokornik rumen sunčev krug pada na krov kuće, iz kljuna goropadne Petrove ptice... Uz njih se živi.Uz priče, uz rijeke... U tišini... tišini... One izviru. Zviraju. Uviru. Krivudaju... Tajanstveni života u nutrinama... Protežu umorne kosti pravcem ravnice. Ispod ogrtača oblaka i groma, ko neukroćeni divlji konji, nabujalog gnjeva, mutni, viroviti, stresaju mostove ko sedla sa sebe. Imaju glavu, tijelo, trup i rep. Baštinjena energija kraja, suslavlje, prijetvornost razaznaje se kroz tokove podstruja začutno. Stalni proročanski zov u vrtlogu toka zaboravlja vrijeme, onkraj vidljivog, melodijski govor, vodožderina, istinu svog bića ispisujući... Zmijugaju vode-zmije šutljive povijesti, izvlače iz svoje stare kože, ostavljaju za sobom presvučene košuljice korita. Zdrave i plave! Brzaju i spore! Vode u rijeci, ogovaraju rijeku. Mutne su i bistre. Radosne i žalosne u svom toku, zapuštene, zaraštene... Mimohod oblaka nad krajolikom toka, prežu... U njima se ko u priči živi... Teško se od njih živi. Odašalju od sebe zahvale rukovanja, valovite geste: trava, lišća, grana, ruku ljudski’, kazivanja usta... vlastitost nasilja. Okviri... oblici... lomljivi snovi... Žive zazivaju... Mrtve oplakuju... Pothranjena, urječena sjećanja... Ustavlja ih se branama. Od njih, nasipima se brani ... Priče ukoritljene koricama knjiga, korite se slovima... Teku obilježenim stranicama... Riječe se riječima... Predstavljaju naslovima. I bez naslova predstavljaju se svejedno... Promocijama promotivnih predstavljanja... Govore: bjelinama, zarezima, crticama, točkicama, upitnicima, uskličnicima... govore... Od kapljica vode tka se rijeka, inspirirana nebom. Osjeti se svaka

210

Književna Rijeka / POEZIJA

kaplja duše srca... Priča od slova, od riječi se na promisli tka... tužnost duše... Riječi i potoci, pritoci, utoci, priči riječi... Radosne, tužne, lijepe, ružne, dobre, uhu ugodne, uho-parajuće, opake, zle, ljekovite, ljubavne, žučne, gromoglasne, šaptajuće, mistične, svete, čarobne, proklete, mirotvorne, ratne, ubitačne... Prvice, zdravice, veselice, prigodne, svečarske, dobrodošlice, zakletve blagoslova, Bogobojaznice, ljudske... naopake, narodske, književne, ispravne, krive, prave, potvrdne, negacijske, naivne, promućurne, zavodljive, lažljive, nevine, pravedne, pogrešne, učene, proste... tepalice, bajalice, budnice... uličarke, psujuće, bludne... poslovne, arhaične, tuđice, hvalisave, skromne, podle, plemenite... pijanske, kockarske, prevarantske, nakaradne, neljudske... pod zakletvom križa, pod iznudom noža... narikače, ukopnice, zadocnice... ...Riječi... riječi... riječi... Kapi... vode... rijeke... izvori... uviri... uzvodi... Rijeke priča teku: tekama, bilježnicama, sveskama, tomovima, sabranim djelima, koritima zavađenih obala dana i noći... teku... Srdita okosita smrt, ogromnim crnim rukama... obale života grabi...

Haiku PUNA OLOVA Puna olova, kraj prometne ulice, grana lovora. ZADAR ZA DAR Za, za dar Zadar, povijest u orguljama Zalazak Sunca. TRŽIŠTA ŽIVOTNIH PRIČA Pisac il’ broker, Tržišta životnih prča, ponuda / tražnja.

Nikola Šimić Tonin

LICA NACIJE Skotne riječi javni ćućavci smrade lica nacije KALJUŽE DUŠE Kaljuži duše zlom naoštrene oči mejnici za zla STARO ZUBALO Staro zubalo, utvare u rijeci, grmi grohotom. ZLATNE ZUJAVE PČELE Radnosti zuje, zlatne zujave pčele, cvjetnom livadom. UZORCI VIDLJIVOSTI O nečovječni uzorci vidljivosti plantaža mržnje SVETI RAZBOJNIK S križa u dan Dizma Sveti razbojnik s Bogom u Raj

211

212

Književna Rijeka / POEZIJA

TRORIJEČNI HAIKU ORIGAMI kiša vjetar umiri poljubac ugasi mrak početak bijaše točka trag srca suza oči izdajice srca LJUBAVNA TOČKA podne je ljubavna točka u životu kazaljki sata TU GDJE SADA NE ČUJU SE PUCNJI Tu, gdje sada ne čuju se pucnji, slušam ritam kiše po staklu, iza brda spavaju granate. SVETI AUGUSTIN Grešan čovjek i Sveti Augustin bi ljudima bliži.

Nikola Šimić Tonin

KOŠMARNI SNOVI krenulo oko budni košmarni snovi razroke oči DIVANEĆI DAN Pod duge klobuk sunca srebrnjak na dlan divaneći dan

213

214

Književna Rijeka / POEZIJA

VERA PRIMORAC

Sjene mojih snova SAMA POD NEBESKOM KAPOM Gdje odložiti Svu ovu gorčinu I jad Koju je vrijeme dugo taložilo U meni Kamo sve ovo smjestiti Da ne bole Boli Da se razbistre Jutra Za sutra Za što se I gdje se Još Uhvatiti Mogu

KOM OPANCI KOM OBOJCI Vrebali su nas s mržnjom I držali Na nišanu Netremice Ušančeni u svom strahu Mjerili I odmjeravali Preko topovske

Vera Primorac

I snajperske cijevi Uzduž I Upoprijeko Nevidljivi i skriveni Od naših pogleda Procjenjivali su nam Našu težinu i dob Našu širinu i visinu Našu podobnost I našu nepodobnost Naš Život Našu smrt I našu opstojnost A kada im je i to dosadilo Igrali su se Hoću-neću Pa kom opanci Kom Obojci

MASKA Ma kako dobra Bila Prozirna je

KRIK DO NEBESA Vukovar, ‘91.

Razrušene kuće... Okolo Nevina Mrtva Tjelesa Kolone očajnika...

215

216

Književna Rijeka / POEZIJA

Ljudi Djece Žena Ruševine... Gomile tjelesa... Krik I Jauk Do nebesa

OVČARA Jauk Svih naših K r i k o v a – a – a – a – aaa...!!!

ZALOGAJ PLAČA ZALOGAJ BOLI Kamen po kamen Drača po drača Korak po korak Gorak po gorak Zalogaj plača A drača k’o drača Kamen po kamen Gorak pa gorak Zalogaj boli A bol se vraća U zalogaj Plača Kamen i drača More mi vraća Korake plača Večernja zvona

Vera Primorac

Zdravo Marijo Znamen Kamen Plač I Amen

SVOJ PRIVID I SVOJ USUD Ja imam i nemam Svoj Privid i Svoj Usud Prognanih mi I raseljenih mi kostiju Što pripadaju I svugdje... I nigdje Ja imam i nemam I svoje Sklonište Svoje Konačište I svoje Utočište Svoje Korijenje Slomljene grane I posječeno Obiteljsko Stablo Ja nemam i imam I svoje grobno mjesto Ali još uvijek ne znam Komu li je...

NAKON POVRATKA Pod ruševinama Moje duše Bezglavo se kreću

217

218

Književna Rijeka / POEZIJA

Sjene Mojih Snova Pod zidinama Moga srca Još uvijek Tinja Nada

BITI KAMEN Kamen biti Svoj Na Svom Biti KAMEN

SVOJE SUNCE NA ČISTOM DLANU Ne želim biti Ni Regionalist Ni Internacionalist Niti ići U zajednički tor Globalist Ja samo hoću Svoj hod Svoj kod Svoj bol Svoj komadić Svoje zemlje I svoje sunce Na dlanu I nije me briga Ni za jednu stranu

Vera Primorac

Niti za njihove uspone i padove Jer dobro mi je poznata I jedna i druga Taktika Ja samo želim Ja samo hoću Svoj bol Svoj hod Svoje mijene Svoj komadić Svoje zemlje I Svoje sunce Na Čistom dlanu

219

220

Književna Rijeka / POEZIJA

SINIŠA STRČIĆ

Potpisujem kapitulaciju Svi mi, koji hodamo zemljom, mjerimo tuđe korake, a ne pazimo kuda gazimo sami... ***

Zaljuljao me anđeo Na lancu mojih okova I rekao Dotakni mi krila, čovječe I vjeruj Da pod njima sunca nema Ni milosti Već samo krvlju natopljena zemlja I blato iz kojeg moraš isplivati Kako konačno bih pružio ti ruku I iznio te van

***

Sladak je miris Krvi U utrobi nemir Raste Buja Srce traži mir Tišinu Duša klizi niz Oštricu Iz nutrine Drhtavica izbija Na površinu U sekundi pada Zavjesa Na pozornici pred Publikom Razgolićen stojim

Siniša Strčić

Nema lica Zvižduci i vika Jedini su glas...

***

Sve mi se čini Da ostajemo sami Tu pod ovim nebom Pod ovim zvijezdama Kao nekad Kada bili smo mladi Kad život svoj Predali smo sjenama Sve mi se čini Da ostali smo sami Tu pred vama Pred svojim ljudima Ostatak života Provodimo u tami Vas smo branili Vi zovete nas ludima Vrijeme je za šetnju Kroz kraljevstvo sjena Gdje lica su fluid Ne postoje tijela Vrijeme za zaron U dubine nutrine Gdje misao putuje Dok razum luduje...

***

Kada krv poteče niz lice shvatiš da je ego, a ne tijelo, ono što ne trpi udarce... Poslušan Poslušan Klečim pored trona Spuštene glave

221

222

Književna Rijeka / POEZIJA

Pored figure Sazdane od slave Poslušan Klanjam se Na zvuk zvona Klečim ispred zida Sazdanog od stida Poslušan U tvoje skute Brišem krvav mač Uronjen u trijumf smrti Ne čujem iza sebe plač...

***

Utopljenik U slavlju pobjede Rob Neutažive potrebe Jedan život Jedna kap Jedan suton Jedan san Umoran Od pokore ljubavi Osuđen Na osjet ljudskosti...

***

Mome umrlom sinu Andreju

Slušam tvoje stare pjesme Duša cvili pod kožom Znam da popucati ne smijem Teško dišem I dok ovo pišem Svjestan boli Znam da vidjeti te neću više Miriše tvoja kosa Odzvanja korak –

Siniša Strčić

Tvoja noga bosa Nisi svjestan koliko to boli Vjeruj, sine, Kao roditelji Niko te ne voli

***

Za tebe

Samo je ljubav Ostala iza tebe I tužni ljudi što Tvoju ljubav slijede Siguran sam, sine, Da anđeli u raju Cijelu tvoju priču Napamet znaju Tvoj mladi život Bio je pun boli Ali znao si sine Da mama te voli Znao si sine Da sestrine ti oči Nisu prespavale Mnoge tužne noći Velika praznina Uvukla se u naše srce Ni ljeti više neće Sjati isto sunce Zauvijek su stali Otkucaji moga sata U srcu nosim te Tvoj jedini tata

----Trgao bih na komade Svoje bolno tijelo Ništa poput ove boli

223

224

Književna Rijeka / POEZIJA

Ne bi tako boljelo Daleko više boli kada Trgaju ti dušu Prstima bih svojim rado Iščupao si gušu Šakama o glavu tučem Na koljenima klečim Suze više nisu suze Već su ljubav, mladost Što mi život uzme I kao da nisu dosta Samo moje boli Slušam njegov tužan glas Kako Boga moli Slušam kako frendovima Piše svoje rime Stoput sam mu izrekao: Ponosim se time Ostale su nježne rime Pored grubih riječi Umro bih za tobom, sine Tvoj me glas u tome priječi

***

Promijenio sam se Kao i ranije Promjene su došle Kroz patnju Bol i batine Promijenio se svijet Kao i ranije Njegove su promjene Sve teže Bestijalnije Promijenilo se sve Što nije smjelo Ali jest Ostavilo ožiljke i bore Opekline Koje gore

Siniša Strčić

Promijenilo se Sve

***

Vidim Mnoge kako sude Neke male ljude Vidim Mnoge Kako tuku Tijelo Koje vuku Gledam U svijet Koji vrije Dok vrag Mu se smije Gledam Na zemlju Koja tone Dok na Crkvi Zvona zvone Znam Da ni’ko Nije tražio Što Svak je Od njih radio Znam Da oni Svi to vole Za to Ne trebaju škole

***

Volio bih Pomaknuti granice svjesnosti

225

226

Književna Rijeka / POEZIJA

Nasmijati se smrti u lice I slaviti život Volio bih Pomaknuti granice razboritosti Obuzdati bijes koji ključa Odbaciti ponos Volio bih Pomaknuti kamen iz srca Slaviti izlazak sunca Preskočiti ponor

Helena Horvat

HELENA HORVAT

Ogledalo razuma KAPLJICA ROSE U našem malom ne tako savršenom svijetu mašte unutar sebe oživjeh jednu malu jutarnju kaplju rose reinkarniranu iz izvora našeg postojanja gdje se divimo njenoj bistrini koja krasi srebrnu mrežu istkanu od naših sjećanja koja poniru duboko u našu nutrinu kraseći mudrošću i ljubavlju... Ujedinjeni u takvoj sitnoj kapi jutarnje rose oživljeni od uvelosti žeđanja naših pomalo ispraznih kaleža života... Pokupit ću kapljicu rose s tvojih usana da utažim žeđ svoje ljubavi...

POPUT FENIKSA Ne ubijaj poetesu u trenutku kad

227

228

Književna Rijeka / POEZIJA

želi izići iz pepela u kojem je pohranila svoju dušu želeći da srce ponovno diše... Pruži joj trenutak spokoja... Ne dozvoli krvniku da ljubav zakopa zajedno sa srcem. Dok duša krade trenutke spokoja, a riječi odjenu halje crne da ih spreme u koprenu tugovanja... Ogrij joj srce ozeblo Poljubi joj dušu umornu... Zagrli trenutak ljepote... Pokloni joj ljubav poput sunca da osjeti udisaje života i načini od nje Boginju ljubavi, da traje vječno... Odškrini joj vrata svoje duše, pusti je unutra... Dozvoli da miluje tvoja čula ljepotom pisanog stiha. Ljubavlju da te napoji... Snove da razbudi... Tugu da otjera...

MASLINA Stoji tako kao stara dama... ponosna... i prkosna Prkosi vjetrovima burama vjekovima. Mirna

Helena Horvat

staložena ponosita plodna Prijateljica hraniteljica kraljica Stoji tu na gromači Dadina Ulika....

ŽIVOTE, KAKO TE VOLIM! Otkad znam za sebe svi su mi govorili da život nije lak, ako nam se sve karte poslože kako treba, isplati se živjeti. Život je poput rijeke koja nas nosi. Mami nas svojom ljepotom, željom da uđemo u splav, opušteni, bez straha, da nas ponese struja izazova ne znajući gdje će nas struja odnijeti. Bezbrižni... bez straha, puni iluzija. dolazim do prepreke. Rijeka se počinje račvati. kojim putom krenuti? Tko zna što nas čeka na kraju – mirno ušće ili brzaci koje treba savladati? Možda naiđemo na slapove koji nas vode u poniranje i neizvjesnost preživljavanja. Prepustiti li se ili se boriti sa sudbinom koja nameće svoja pravila? pitamo se... Je li veći emotivni ili tjelesni pad? Što doživljavamo u trenutku emotivnog pada, a što u trenutku fizičkog pada? Činjenica je da samo mislima letimo kao feniks, čekajući da se izdignu iz bilo kakovog pepela, nesagorjevši, oslobađajući ludost koja prolijeće našim mislima.

229

230

Književna Rijeka / POEZIJA

Uzdigavši se iz pepela, pomislimo jesmo li se uzdigli iz fatamorgane ili je činjenica da je život lijep bez obzira na svoje prepreke i strahove, uzdizanja i padanja... misleći da je kraj puta. Osvrćemo se u nadi da je to samo jedna plovidba u nizu koja nam je otvorila oči, podarila život i trenutke radosti, sagledavši i drugu stranu sumornog previranja i želje za borbom koju nam nameće život...

ŽIVOTNA BRAZDA Vrijeme prolazi, neumoljivo klizi kroz dlanove umornih ruku ostavljajući na čelu velike brazde iskustva... očaja... mudrosti... umrlih nada za napuštenim snovima... Sva sjećanja će izblijedjeti, a život će teći polako... Brazdati... brazdu po brazdu života Preobražavati misli iz pozitivnih u negativne svjedočiti o prolaznosti vremena usporavati tempo života do zastoja i njegovog odlaska.

Goranka Mudrovčić

231

K NJ I Ž E V N O S T Z A D J E C U I M L A D E Ž GORANKA MUDROVČIĆ

Moralni odgoj slikovnicom, basnom i pričom za djecu u multimedijalnom okružju Knjiga je poseban intiman predmet koji snažno srasta s osobnošću i izvanredno je sredstvo za suočavanje sa životnim problemima. Nemojte se iznenaditi ako vam netko ponudi slikovnicu kao‘lijek’ za probleme koje imate sa svojim djetetom... Ljiljana Sabljak

emelje etičkog odgoja nalazimo još u antičkih filozofa: Sokrata i Platona koji je, u svojoj Državi, odgoj postavio kao prvi i najvažniji društveni zadatak. Sokrat i Platon intelektualistički koncipiraju etički odgoj, dok Aristotel ukazuje na važnost aktualizacije moralnog djelovanja i usvajanja moralnih navika. Veliki optimizam i povjerenje u moć odgojnog djelovanja izražava Komensky, pišući da ...onaj s kojime se ne može postići uspjeh tek je jedan na tisuću. Odgojem se bave i Locke, Diderot i Rousseau, koji razlikuje tri zadatka odgoja: odgoj srca, plemenitih čuvstava, odgoj mišljenja i odgoj volje. Pestalozzi gradi svoju prirodnu religiju u zahtjevu: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. U monografiji Ante Vukasovića Etika, moral, osobnost: moralni odgoj u teoriji i praksi odgajanja iz 1993. autor ukazuje na slabosti: ...pretjerano moraliziranje, dogmatsko idealiziranja ili diskvalificiranje, prebacivanje odgovornosti za odgojno i moralno djelovanje na nekog drugog – doista treba ne samo kritizirati nego i uklanjati, u nastojanju da se formiraju povoljni uvjeti za odgojni rad, da se afirmiraju moralno-etičke vrednote i unaprijede moralni odnosi u društvu.1 Monografija je posvećena razvijanju i unapređivanju moralne kulture. Danas, na žalost, možemo samo konstatirati da spomenute slabosti nisu uklonjene i da je moralna (ne)kultura prisutna u ____________________ 1 Vukasović, A. (1993.): Etika, moral, osobnost: moralni odgoj u teoriji i praksi odgajanja. Zagreb:

Školska knjiga, Filozofsko-teološki institut d.d.

232

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

svim porama društva. U Hrvatskoj smo skloni krivce za moralnu krizu u kojoj se društvo nalazi pronalaziti prebacujući lopticu odgovornosti jedni na druge: roditelji na vrtiće i škole, ovi pak na roditeljski odgoj. U začaranom krugu odgovornosti nalaze se svi čimbenici društva: od obitelji, preko vrtića i škola, crkve, policije, vlade... Svi ovi čimbenici deklarativno se slažu da je našem društvu nužna moralna, duhovna obnova, ali značajniji pomaci prema promjenama se ne naziru. ...Čak i u pedagogiji kao teorijskoj disciplini u posljednjih se tridesetak godina moralni odgoj puno ne razmatra, a sustavna znanstvena istraživanja na tu temu također izostaju. Suprotno, gotovo na svim razinama od vrtića do fakulteta, sve se više govori o edukaciji, obrazovnim tehnologijama, tehnologiji obrazovanja i dr., kao da se uistinu odgojno-obrazovni proces može svesti na nekakav mehanički, tehnološki proces; kao da se u odgoju ne radi o tipično ljudskom, kreativnom, socijalno-interakcijskom, neponovljivom procesu u kojemu se, prije svega i na prvome mjestu, izgrađuju ljudske osobine...2 Jagoda Truhelka, poznata hrvatska učiteljica, pedagoginja i književnica za djecu i mladež, cijelog je života bila nadahnuta prosvjetiteljskom zadaćom učiteljskog uzgojnog zvanja. 1910. godine, u odgojnom epistolaru U carstvu duše, u 27 pisama kritizirala je zapostavljanje tako značajne duhovno-odgojne strane čovjekova života u procesu obrazovanja. Čitajući njezina pisma osvijestila sam svevremenost ove problematike u prenaglašavanju obrazovnog aspekta – na štetu odgojnog. Mišljenja sam da su autori Robert Shaw i Stephanie Wood svojom knjigom Epidemija popustljivog odgoja vrlo dobro osvijestili čitalačkoj publici da se nalazimo u krizi moralnog odgoja: ...Nalazimo se u krizi. Kod velikog broja djece, uključujući čak i onu koja bi se mogla smatrati privilegiranom, više se ne razvija solidarnost, poštovanje moralnih vrijednosti i sposobnost da vole, koji su prijeko potrebni da bi naše društvo doseglo stupanj o kojem smo oduvijek sanjali. Emocionalno, psihološko i moralno stanje današnje generacije djece doseglo je zastrašujuće nisku točku...3 Iz roditeljskog i odgojiteljskog iskustva spoznala sam značaj utjecaja knjige u razvoju djece. ____________________ 2 Petrović-Sočo, B. (2008): Osobne vrijednosti u kontekstu cjeloživotnog učenja odgojitelja/učitelja.

Pedagogija i društvo znanja. svezak 1. Ur. Cindrić, M., Domović V., Matijević Milan. Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilište u Zagrebu. Str. 281-289.

3 Shaw, R. (2009.): Epidemija popustljivog odgoja : zašto su djeca nevesela, nezadovoljna, sebična...

te kako im pomoći. Zagreb: [S.n.].

Goranka Mudrovčić

233

SLIKOVNICA Prva dječja knjiga – slikovnica – pritvorena su vrata u djetetov život! I zato nije svejedno kakvu ćemo mu slikovnicu pružiti i kako ćemo ta vrata odškrinuti. Hela Čičko

Prema definiciji iz Hrvatskog enciklopedijskog rječnika slikovnica je naziv koji se obično koristi za knjige za djecu koje sadrže pretežno slike ili se sastoje samo od slika ili crteža. Slikovnica je knjiga slika ili naziv koji se najčešće koristi za knjige sa slikama namijenjene djeci. Priča u slikovnici može biti ispričana samo slikom, te joj nije potreban tekst.4 Različiti autori različito definiraju slikovnicu. Diana Zalar i Berislav Majhut pišu: ...Slikovnica je prva knjiga u životu djeteta, prijelaz od situacijskog konteksta na kontekst simbola. Svrha joj je da pomaže djetetu otkriti svijet i medij pisane riječi; razvija spoznajni svijet djeteta; izaziva emocije; razvija govor i bogati fond riječi; zadovoljava potrebu za novim.5 Branka Hlevnjak, likovna kritičarka, ističe: ...Ilustracija određuje slikovnicu i daje joj karakter. Slikovnice vrednujemo, dakle, prvenstveno kroz njihovu temeljnu odliku, kroz sliku...6 Slikovnice su bogato ilustrirane knjige za djecu. Jan Amos Komensky, koji je 1658. godine objavio djelo na latinskom jeziku Orbis sensualium pictus (Naslikani svijet osjetilnih stvari), bio je spiritus movens slikovnice, ali ocem dječje slikovnice većina smatra Justina Bertucha koji je između 1790. i 1830. godine objavio Bilderbuch für Kinder (Slikovnicu za djecu), veliki nakladnički niz od 12 svezaka, na 1 185 stranica i sa 6 000 ilustracija. Njegovo tadašnje mišljenje o ulozi slikovnice pokazalo se svevremenskim: ...Dječja slikovnica treba biti obavezan dio inventara dječje sobe (...) poput krevetića, lutke ili drvenog konjića (...) i najranije poučavanje djeteta treba započeti preko slika... Dijete vrlo rano pokazuje interes za neposredno doživljajnu stvarnost, a istovremeno i za sliku pomoću koje prepoznaje i imenuje predmete iz okoline. Kako se dijete razvija i napreduje, proširuje se i mijenja i njegov interes. Tako u trećoj i četvrtoj godini ono pokazuje interes za slikovnicu u kojoj se slika i tekst nadopunjuju. Takvu slikovnicu dijete percipira uz pomoć odraslih ____________________ 4 Anić, V. (2003.): Hrvatski enciklopedijski rječnik. Zagreb: Novi Liber. Str. 1204. 5 Majhut, B.; Zalar, D.: Hrvatska književna enciklopedija. Slikovnica. URL: http://bib.irb.hr/prikazi-

rad?&lang=en&rad=343733 (01.04.2011.)

6 Hlevnjak, B. (2000.): Kakva je to knjiga slikovnica?. Iz: Kakva je to knjiga slikovnica. Ur.: Ranka Javor.

Zagreb: Knjižnice grada Zagreba. Str. 7.

234

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

koji mu čitaju tekst, a ono ga razumijeva praćenjem likovnog dijela slikovnice.7 Budući da na današnjem tržištu literature za djecu možemo zapaziti značajan broj slikovnica i ilustriranih knjiga upitne likovne kvalitete, nužno je educirati roditelje o kvalitetnim slikovnicama koje će oplemeniti dijete slikom i tekstom, a ne – kako je davno pisala Marija Janbrašek – upravo vrijeđati estetsko čuvstvo djeteta. Ivanka Stričević, pišući o kvaliteti slikovnica, procjenjuje ih prema pedagoškim i estetskim kriterijima na koje utječu tekst, ilustracije, oprema i njihova usklađenost. Iz projekta Čitajmo im od najranije dobi8 za potrebe ovog rada izdvojila sam dio o važnosti teksta, ilustracija i opreme slikovnica te pokazatelje prepoznavanja kvalitetne slikovnice. Tekst treba biti prilagođen djetetovoj sposobnosti razumijevanja poruke koju prenosi, zanimljiv, smislen, pisan jasnim i pravilnim jezikom. Ilustracije trebaju biti skladnih boja i estetski vrijedne, realne kad pojašnjavaju pojmove, a maštovite kad obogaćuju doživljaj. Važno je i pitanje kakve poruke djetetu prenose, primjerice o stereotipima (npr. spolnim). Oprema je važna. Slikovnica treba biti čvrsta, otporna na habanje, bez oštrih dijelova kartona, a slova jasna i dovoljno velika za percipiranje i čitanje. Za djecu u prvim godinama života važno je da je boja na slikovnicama postojana i neotrovna jer djeca te dobi ispituju svijet i opipom, a slikovnice često proučavaju stavljajući ih u usta. Kod dobrih slikovnica ...u pravilu su imena autora, ilustratora i drugih stručnjaka koji su sudjelovali u njihovu nastajanju, navedena na naslovnici..., dok su anonimne slikovnice često znak da se radi o manje vrijednom, lošem djelu, uz kojeg ne stoje podaci o autorskoj odgovornosti. 9

Hrvatske slikovnice do 1945. Suradnjom Nacionalne sveučilišne knjižnice i Hrvatskog školskog muzeja iz Zagreba nastala je izložba i katalog Od slikovnjaka do Vragobe koja je svojevrsna priča o hrvatskim slikovnicama do 1945. godine. Sam naslov izložbe vremenski je određuje, od prvi put upotrijebljene riječi slikovnjak ____________________ 7 Crnković, M.; Težak, D. (2002.): Povijest hrvatske dječje književnosti od početka do 1955. godine.

Zagreb: Znanje. Str. 15.

8 Projekt Čitajmo im od najranije dobi. (2006.). Hrvatsko knjižničarsko društvo. Komisija za knjiž-

nične usluge za djecu i mladež. Voditeljica projekta: Ivanka Stričević (Knjižnica Medveščak, Zagreb); suradnica na projektu: Hela Čičko (Knjižnice grada Zagreba, Gradska knjižnica, Odjel za djecu i mladež) URL:http://www.google.com/search?q=Kako+najjednostavnije+prepoznati+dobru+slikovnicu% 3F&sourceid=ie7&rls=com.microsoft:hr:IE-SearchBox&ie=&oe=&rlz=1I7ADSA_hr (01.04.2011.)

9 Isto.

Goranka Mudrovčić

235

do 1945. godine, kad je djelovao novinar Dinko Chudoba, poznatiji D. T. Vragoba. Autori spomenute izložbe, Štefka Batinić i Berislav Majhut, pišu o problemima na koje su nailazili u pripremi same izložbe jer nakladnici nisu naznačavali godinu i mjesto objavljivanja slikovnica, a znajući podatak o imenu nakladnika dobivali su gruba datiranja. Pomoć u datiranju pružili su i katalogizatori iz NSK. U Kuglijevoj slikovnici ‘Divlje zvijeri i domaće životinje’ našli smo podatak katalogizatora iz NSK, upisan rukom: ‘G. 1926. Slike iz Njemačke’. Te podatke preuzela je i Građa za Hrvatsku retrospektivnu bibliografiju.10 Praksa nakladnika tog vremena bila je da ne tiskaju godinu izdanja, kako bi uvijek izgledale nove. Nakladnici su imali domaće tekstopisce, ali strane ilustratore. U članku Igračke naše djece u Domaćem ognjištu Marije Janbrašek, učiteljice koja je održala prvi govor 1871. prigodom Prve opće hrvatske učiteljske skupštine, u kojemu traži jednake uvjete rada i jednaku plaću za žene, autorica piše: ...Posebna vrsta igračaka jesu slikovnice. No takove igračke imadu samo onda pravu vrijednost ako majka, baka, otac ili tko drugi sjedne uz dijete, pa živim pripovijedanjem mrtvim slikama podaje život; djeca pitaju, odgovaraju, slušaju i gledaju tako zadubeno, da kod toga zaborave na jelo i pilo. Kako takovih slikovnica u nas malo imade, posežu roditelji rado za kakovim njemačkim, koji su tako bez ukusa, bez sklada boja složene, da upravo vrijeđaju estetsko čuvstvo djeteta. Prvom kompletnom hrvatskom slikovnicom smatra se Dječja čitanka o zdravlju Ivane Brlić Mažuranić, ilustrator koje je bio Vladimir Kirin, čije ilustracije govore ono što je tekstom bilo teško izreći. O pedagoškom aspektu slikovnica tog vremena autori pišu: ...u slikovnicama je također na djelu bila pedagogija pozitivnih primjera, pedagogija zastrašivanja ili čak pedagogija šibe te, uz sve to, često loša književnost...11 Slikovnice su u 19. stoljeću bile privilegij, dostupne djeci iz obitelji kulturnog i obrazovnog miljea. Štefka Batinić piše o tzv. crnoj pedagogiji i kao primjer navodi slikovnicu tog doba Juhić koja na kraju priče poručuje djetetu koje ne sluša roditelje, ne voli i ne jede juhu da će – umrijeti.12 Slikovnice Struwelper iz 1845. bile su tada vrlo popularne; u Hrvatskoj su objavljene tek 1925. pod nazivom Janko Raščupanko. Cilj im je bio ____________________ 10 Batinić, Š.; Majhut, B. (2001.): Od slikovnjaka do Vragobe: hrvatske slikovnice do 1945. Zagreb:

Hrvatski školski muzej, 2001.

11 Isto. 12 Orlović Radić, N. (2010.): Slikovnica je bila privilegij. URL: http://www.glasistre.hr/print/263443

(19.03.2011)

236

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

didaktičko djelovanje na dijete, poučavanje koje nameće djetetu gotova rješenja koja je dijete prihvaćalo kao nešto što mora znati napamet, bez svog doživljavanja. U povijesnom i pedagoškom kontekstu slikovnice su carstvo odgojnih stereotipa naglašenih tekstom ili slikom, a najnaglašeniji je stereotip o djevojčicama i dječacima. U suvremenim slikovnicama i školskim udžbenicima još uvijek nailazimo na spomenute stereotipe.

Knjižnice i stare slikovnice Knjižnice povodom Mjeseca hrvatske knjige osmišljavaju tematske izložbe i pozivaju lokalnu zajednicu da se uključi u akciju. Volontirajući na dječjim odijelima narodnih knjižnica uvidjela sam da takve izložbe – u ovom slučaju Tražimo najstariju slikovnicu u gradu! i Slikovnica u Hrvatskoj od početaka do sedamdesetih godina 20. stoljeća – pobuđuju veliki interes i malih i velikih korisnika knjižnice. Ipak je u našoj knjižnici bila tek završna riječ akcije skupljanja starih slikovnica koja je, u suradnji s građanima Rijeke i antikvarijatom Mali neboder, pod nazivom Divota prašine!, trajala punih godinu dana. Ova je akcija sve sudionike pokušala zaustaviti u vremenu i natjerala osjetiti okus vlastitih madeleine kolačića te zakoračiti vremenskim strojem u neko sigurnije, bezbrižnije vrijeme. Podsjećajući na vrijednost i očuvanje knjige s pričom (knjiga koje su ostavile trag u našim životima), ovom smo se akcijom obratili cijelim obiteljima, roditeljima, djedovima, bakama... – kao prvim i najvažnijim dječjim uzorima, ali i svima koji su sačuvali duh djetinjstva u sebi (ili ga ovime ponovno pronašli). Najstarija slikovnica u Rijeci, prema rezultatima ove akcije, datira iz 1892. godine, na talijanskom je jeziku i obiteljsko nasljedstvo jedne (dječje) knjižničarke. Slučajnost ili...?13

Suvremene slikovnice U knjižno razvijenom svijetu sve više razvija tzv. problemska slikovnica u kojoj nema tabu tema, no Zalar, Boštjančić i Schlosser, autorice Kritičkog i metodičkog priručnika Slikovnica i dijete, zastupaju tezu da se svaka dobra slikovnica može shvatiti problemski. O toj tezi i problemskim slikovnicama pisat ću u drugom dijelu ovog rada. Kao pedagoškoj djetnici dječjeg vrtića koji nosi naziv poznate knji____________________ 13 Tibljaš. V. (2009.): Od prašine do jabuke, od Nevena do Googla i dalje!. Zagreb: Hrvatsko kmjižni-

čarsko društvo. Broj 46, prosinac 2009.

Goranka Mudrovčić

237

ževnice Ivane Brlić Mažuranić oduvijek mi je bio izazov kako predškolskoj djeci približiti njezino stvaralaštvo. U tome su mi pomogla izdanja naklade Bulaja. Neva, autora Helene Bulaje i Edgara Bealsa, objavljena u Nakladi Bulaja, neobična je slikovnica na klasičnom predlošku Ivane Brlić Mažuranić. Sastoji se od slikovnice čije stranice nisu uvezane, nego se nalaze u džepiću jer tako mogu poslužiti i kao pozadine za pravo Nevino papirnato kazalište koje možemo sastaviti i potaknuti djecu na scenski izričaj. Ovo je prvi put da se neka od bajki Ivane Brlić Mažuranić pojavljuje u adaptiranoj verziji, što je inače uobičajena praksa za strane bajkopisce poput Andersena ili braće Grimm – tekst je prilagođen formi slikovnice/stripa, osuvremenjen i pojednostavljen, kako bismo ga približili različitim uzrastima i suvremenim čitateljima.14

Multimedijalna slikovnica Multimedijalna slikovnica je slikovnica koja u sebi povezuje više medija (knjiga + CD + igračka + lutka). Multimedijalne slikovnice posjeduju bitne karakteristike dječjeg ponašanja pri usvajanju okoline: • slobodno nestrukturirano učenje i usvajanje vještina, s mnogo slobodnog vremena za istraživanje i otkrivanje; • djeca pri učenju koriste sva osjetila; • odlično oponašaju odrasle (koriste riječi, imitiraju ponašanje, pamte podatke i postupke koje i ne razumiju); • djeca u dobi od četiri do šest godina imaju bogat i maštovit život i nisu uvijek sposobna postaviti granicu izmedu mašte i stvarnosti; • dječji osjećaj za vrijeme, želja za natjecanjem i izravnost za postizanjem cilja razlikuju se od ciljeva koje si postavljaju odrasli; • djeca vole ponavljanje situacija; • današnja djeca su izložena većoj količini informacija i većoj raznovrsnosti iskustava negoli djeca u prošlosti.15

Digitalne slikovnice Na svojoj mrežnoj stranici Nacionalna i sveučilišna knjižnica predstavlja odabrane naslove hrvatskih slikovnica i knjiga za djecu koje su digitalizirane u okviru projekta Međunarodne dječje digitalne knjižnice (Interna____________________ 14 Osvojite Nevu. URL: http://www.booksa.hr/vijesti/za-djecu/1434 (21.03.2011.) 15 Štefanic, S. (1997.): Multimedijalna slikovnica. Iz: Kakva je knjiga slikovnica. Ur.: Ranka Javor.

Zagreb: Knjižnice grada Zagreba. Str. 87

238

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

tional Children`s Digital Library – ICDL). NSK sudjeluje u projektu od 2002. godine kao nacionalni koordinator projekta, a u svrhu popularizacije hrvatske dječje knjige, jezika i kulture u svijetu. Dosad je digitalizirano 11 naslova hrvatskih recentnih dječjih pisaca i 4 slikovnice iz fonda NSK tiskane krajem 19. stoljeća. Ciljevi projekta • izgraditi prvu dječju digitalnu knjižnicu u svijetu; • korištenjem najnovijih tehnologija učiniti djeci od 3 do 13 godina dostupnom književnost za djecu raznih zemalja svijeta; • u razdoblju od 5 godina izgraditi zbirku od 10 000 digitaliziranih knjiga/slikovnica; • Međunarodna dječja digitalna knjižnica namijenjena je djeci, roditeljima, učiteljima i profesorima u školama, knjižničarima, znanstvenicima koji se bave dječjom literaturom, piscima, ilustratorima, nakladnicima i svima koji imaju interes za dječju knjigu. Kriterij za odabir građe • nacionalna kulturna baština; • izdanja koja ne podliježu autorskim pravima; • građa pogodna za prikaz na digitalnom mediju; • sadržajem suvremena književnost; • nagrađene knjige; • podržavaju sličnosti i razlike između raznih zemalja, naroda i kultura; • odražavaju ideje, stremljenja, kulturu naroda kojem pripadaju; • povijesna važnost i prijevodi na druge jezike. 16 Djeca u dobi do 14 godina također su sudjelovala u kreiranju ove digitalne knjižnice, osobito u odabiru načina pretraživanja knjiga koji su primjereni djeci te dobi. Omogućeno je nekoliko načina pretraživanja: tradicionalni, koji podsjeća na čitanje papirnate knjige, stripovski način – prikaz čitave knjige u sličicama i treći – spiralni način pretraživanja, gdje izgleda da se stranice vrte u krug. Osim djeci, ova digitalna knjižnica namijenjena je i knjižničarima, roditeljima, učiteljima te znanstvenicima koji se bave dječjom literaturom. Projekt digitalne-knjige.com nudi među tematskim cjelinama i Digitalne slikovnice. Cilj je projekta digitalne-knjige.com digitalizirati i sačuvati, odnosno spasiti od zaborava i propadanja hrvatsko kulturno naslijeđe te ____________________ 16 Nacionalna i sveučilišna knjižnica i ICDL. URL: http://www.nsk.hr/HeritageDetails.aspx?id=494

(21.03.2011)

Goranka Mudrovčić

239

te neka od vrhunskih ostvarenja hrvatske književnosti učiniti što dostupnijim svim korisnicima interneta.17 Slikovnice za djecu s teškoćama u razvoju U Hrvatskoj knjižnici za slijepe promovirano je taktilno izdanje slikovnice Super je biti različit autorice Đurđe Miklaužić i ilustratorice Zrinke Ostović. Specifičnost ove slikovnice je da je tekst ispisan na brajici te istovremeno crnim uvećanim tiskom latiničnih slova.

PRIČE ZA DJECU Većina teoretičara kao godinu početka hrvatske književnosti za djecu i mladež navodi 1850. godinu, kad je prvu zbirku priča za djecu objavio poznati pedagog i učitelj Ivan Filipović.18 Hrvatska književnost za djecu i mladež u pravom smislu počinje djelom Ivane Brlić Mažuranić (1874. – 1938.), autorice koja je stvorila djela visoke umjetničke vrijednosti po kojima je postala i ostala hrvatskim književnim klasikom. Ona svoja djela objavljuje upravo u Zagrebu. Prvu knjigu, Valjani i nevaljani, autorica je objavila u svega stotinu primjeraka u vlastitoj nakladi. Najugledniji tadašnji nakladnik knjiga za djecu, Hrvatski pedagoško-književni zbor, objavljuje njezinu drugu knjigu Škola i praznici (Zagreb, 1905.). Prvo izdanje ove zbirke, sada dostupno i u elektroničkom obliku, sadrži šesnaest kraćih pripovijedaka u kojima su glavni likovi djeca. Većina priča ima naglašenu didaktičnu zamisao kroz koju autorica zagovara istinoljubivost, nesebičnost i požrtvovnost kao ideale u odgoju najmlađih. Poneke od priča nisu didaktične, već su duhoviti prizori iz dječjeg života u kojima se male dječje mane promatra sa simpatijom19. Knjiga Škola i praznici digitalizirana je i nalazi se u Digitaliziranoj zagrebačkoj baštini knjižnica grada Zagreba. O tome koliko su značajna najranija emocionalna dječja iskustva u druženju s pričama koja osjećamo kroz čitav život možda ponajbolje dočarava odlomak: ...Nikada baki nije ponestalo priča. Doduše, znala bi im ponekad zaboraviti kraj ili bi krenule posve nepredviđenim putovima – počela bi pričati o Crvenkapici koja je krenula u šumu k baki, a završila s nekom ____________________ 17 Projekt digitalne-knjige.com.URL: http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php (22.03.2011) 18 Javor. R. (1996.): Hrvatske nagrade za dječju knjigu. Iz: Katalog izložbe Hrvatske nagrade za dječju

knjigu. Zagreb: Gradska knjižnica. URL: http://www.kgz.hr/default.aspx?id=2032 (23.03.2011)

19 Digitalizirana zagrebačka baština knjižnica grada Zagreba. URL: http://kgzdzb.arhivpro.hr/index.

php?doctype=2&docid=301003972&vrstadok=3# (25.03.2011)

240

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

pričom o kovaču koji je htio potkovati žabu. No, mene to uopće nije smetalo. Voljela sam je slušati i kad priče nisu imale ni glavu ni repa. Slušala sam je otvorenih usta.20 Otvorenih usta djeca slušaju pripovijedanje, a osobito kada je ono u posebnom okružju i ozračju kao što je pripovijedanje profesionalne pripovjedačice Jasne Held: ...Zapravo, upravo zahvaljujući Internetu, filmovima i silnoj tehnologiji, pripovijedanje se vratilo na velika vrata. Ljudi, naime, osjećaju toliku potrebu za živom riječi, za komunikacijom, za porukama...21 Svjetski dan pripovijedanja, 20. ožujka, u narodnim se i školskim knjižnicama obilježava pripovijedanjem baka, djedova članova knjižnice ili pak ugošćavanjem profesionalnih pripovjedačica. 2. travnja, na rođendan jednog od najvećeg i najslavnijeg pisca bajki, poznatog Danca Hansa Christiana Andersena, već se trideset godina u svijetu održava Međunarodni dan dječje knjige. Prilika je to za prisjećanje na sva ona književna djela koja su obilježila naše djetinjstvo, ali i za promociju novih knjiga koje će tek pronaći svoje čitatelje.

BASNA Svojim poukama basna će utjecati na etičko i socijalno oblikovanje djetetove ličnosti, kao i na razvoj i spoznavanje moralnih životnih vrijednosti. Nevenka Vlah

Basne su male epske forme, oblik satirične književnosti, kratke priče s naglašenom poukom, jednostavne, s živopisnim likovima u komičnim situacijama koje plijene dječju pažnju. U hrvatskoj književnosti za djecu 19. stoljeća basna se držala vrlo prigodnim štivom i za neobrazovani puk i za djecu. Tako među knjigama namijenjenima djeci basne zauzimaju prvo mjesto, a zadržavaju se do kraja tog razdoblja i u dječjim listovima – gotovo nema ni jednog broja bilo kojeg časopisa bez basne – i izlaze u poebnim knjižicama, obično u ponovljenim izdanjima.22 U antologiji Basne – antologija, urednice Dubravke Težak i ilustratorice Nevenke Macolić, uvršteni su Ezop, La Fontaine, Lessing, Krilov, indijske basne iz Pančatantre te hrvatski basnopisci Ivana Brlić-Mažuranić, Gustav Krklec i Vlado Halovanić. U multimedijalnoj lepezi ponude posebnu vrijednost imaju audio-knji____________________ 20 Glušević, M. (1995.): Odrastanje. Zagreb: Znanje. Str. 16-17. 21 Bajkovito zanimanje. Osebujna profesija: pripovijedanje bajki. URL:http://www.femina.hr/clanak/

index/r/8/c/377/se/biznis_jasna-held-osebujna-profesija--pripovijedanje-bajki (28.03.2011)

22 Crnković, M. (1978.): Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska knjiga.

Goranka Mudrovčić

241

ge. Dobit za dijete je višestruka: odgojna, obrazovna, funkcionalna i kulturološka. Čin čitanja kod audio-knjiga jest čin slušanja, a slušanje je esencijalna vrijednost u odgajanju karaktera. Za vrijeme slušanja određenog teksta dijete ima slobodu sitiranja u prostoru, bira način opuštanja tijela. Može ležati, slagati kocke, slikati i istovremeno uživati u sadržaju onoga što sluša. Nismo svi isti. Komocija tjelesne slobode dopušta nam da budemo ono što jesmo za vrijeme slušanja, a to sigurno doprinosi kvaliteti percepcije.23

Suvremena basna Basna je oduvijek imala naglašenu odgojnu ulogu, poukom prenoseći temeljna moralna načela i vrijednosti na kojima je zasnovana uređena ljudska zajednica. Međutim, neke su od tih vrijednosti kontekstualno uvjetovane, iako pretendiraju na univerzalnost. Tako je, primjerice, razumijevanje uloge umjetnika u životu zajednice koje uključuje Ezopova basna Cvrčak i mrav u neskladu s današnjom odgojnom senzibilnošću24. Autorica spominje današnju odgojnu senzibilnost koja slavi i poštuje različitost kojom bi osobine cvrčka i mrava u ozračju poštovanja drugih i toleranciji, te time i samopoštovanju, djeci trebalo prenijeti kao jednako vrijedne. *** U prvom dijelu ovog rada spomenuti su stereotipi u starim slikovnicama. Prema istraživanju Andersona i Hamiltona iz 2007. godine, ni u novom mileniju, na žalost, nema pomaka. Knjige za djecu i mladež i slikovnice sadrže dvostruko više muških likova – i glavnih i sporednih. Na naslovnicama su pretežno muški likovi, kao i na ilustracijama (75%). Žene i dalje učestalije brinu o djeci i, za razliku od muškaraca, više borave u kući. Žene su često prikazane kao domaćice, a profesije i dalje slijede rodne stereotipe. ...Današnje slikovnice nastavljaju potkrepljivati uvjerenje da su dječaci i muškarci zanimljiviji i važniji od djevojčica i žena... – smatraju spomenuti autori. (...)Stereotipi negativno utječu na dječji razvoj, ograničavaju njihove profesionalne težnje, oblikuju stavove o njihovim budućim roditeljskim ulogama, pa čak utječu i na karakteristike njihove ličnosti. Polaznici programa predškole vrlo često donose slikovnice u kojima sam pronašla mnoštvo stereotipnih stavova. Djevojčice i dječaci usvajaju ih odmalena, pa se već kod djece mlađe predškolske dobi može primijetiti usvajanje stavova i ponašanja koja su u skladu sa stereotipnim poimanjem ____________________ 23 Zubović. S.: Višestruka korist audio knjiga. URL: http://www.medus.hr/mb2/?p=299/ 24 Narančić Kovač, S. (2004.): Suvremena basna i razvijanje samopoštovanja. Književnost i odgoj. Ur:

Ranka Javor. Zagreb: Knjižnice grada Zagreba. Str. 105-112.

242

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

muškog i ženskog spola.To je prepoznatljivo u dječjim simboličkim igrama. Kanadski dječji pisac Robert Munsch kreirao je drukčiju bajku – The Paper Bag Princess’ (Princeza u vreći) o hrabroj i pametnoj princezi čijeg je princa oteo zmaj, nakon čega ga je ona slijedila i nadmudrila. No oslobodivši svog princa shvatila je da je sebičan i tašt te je odlučila da se neće udati za njega. I tako je dugo i sretno živjela. Crtić možete naći na YouTubeu.25 Slikovnicom Mara i tata željela sam djeci poslati poruku da su sve obitelji važne u životu djece i odraslih, ma koliko članova živjelo u njima. U slikovnici djevojčica Mara ima samo tatu, a njezin prijatelj Goran samo mamu. Oni su sretni u svojim malim obiteljima, ali voljeli bi znati kako je imati drugog roditelja. Da bi to saznali, Mara je Goranu na jedan dan posudila svoga tatu, a Goran Mari svoju mamu. Što proživljavaju djeca samohranih roditelja (djeca iz jednoroditeljskih obitelji)? Kakva ih pitanja muče? Kako se okolina odnosi prema njima? Ova će slikovnica pomoći djeci samohranih roditelja da se ne osjećaju usamljeno i potaknuti ih da svoja razmišljanja podijele s vršnjacima i odraslima. Roditeljima će pomoći da o toj temi započnu razgovor s djetetom, da komentiraju životne situacije Mare i Gorana i da razgovaraju o vlastitoj. S druge strane, djeci koja odrastaju uz oba roditelja produbit će razumijevanje za vršnjake i prijatelje koji ne žive s oba roditelja.26 Dok domaći stručnjaci i stručnjakinje te motivirana javnost ne naprave, po uzoru na strane zemlje, listu rodno neutralnih dječjih knjiga, možemo slijediti preporuke roditeljima i odgajateljima. Potražite knjige koje djevojčice i žene prikazuju u pozitivnom svjetlu, u aktivnim ulogama. Potražite knjige i priče koje ne oslikavaju niti jedan spol u stereotipnom svjetlu. U rodno neutralnim djelima: likovi su prikazani kao osobe sa svojim osobitim karakteristikama, bez obzira na njihov spol; njihova postignuća se ne vrednuju temeljem spola; zanimanja nisu prikazana stereotipno; odjeća je funkcionalna, a ne rodno-specifična; ženski likovi nisu uvijek slabiji i krhkiji od muških; osobe su racionalne ili emocionalne ovisno o situaciji, ne o spolu; koristi se rodno osjetljiv jezik.27 Karol Visinko piše da odgajatelji i učitelji trajno moraju razvijati sposobnosti poetskog izražavanja, čitanja i kazivanja. Poetsko izražavanje ne mora uključivati samo poeziju već to može biti priča, basna, ulomak iz nekog većega književnoga djela.28 ____________________ 25 Belamarić. J.: Ružičasto i plavo. Rodno osvješten odgoj u vrtiću. URL: http://www.korakpokorak.hr/

upload/Dijete_vrtic_obitelj/dijete_vrtic_obitelj_58.pdf (05.04.2011.)

26 O slikovnici Mara i tata. URL:http://www.korakpokorak.hr/slikovnice/mara-i-tata (05.04.2011.) 27 Rudman, M. (1995.): Children’s Literature: An issues approach. 3rd ed.New York: White Plains,

Longman.

28 O Visinko, K. (2009.): Dječja priča: povijest, teorija, recepcija i interpretacija. Zagreb: Školska knjiga.

Goranka Mudrovčić

243

O sposobnostima poetskog izražavanja, čitanja i kazivanja pri interpretaciji bilo koje dječje književne vste ovisi koliko snažno će je djeca doživjeti. Ćopićevu Ježevu kućicu, jednu od najčitanijih slikovnica u stihu, djeci sam predstavila kao svoju najdražu slikovnicu iz djetinjstva jer sam nebrojeno puta preslušavala songove i oslobodila svoju tremu pri pjevanju pred drugima i, eto, postala odgajateljica i učiteljica te u toj ulozi pjevala ih djeci. Pokazala sam im je sačuvanu, a time i moralnu poruku o odnosu prema slikovnici i njezinom očuvanju. Lako pamtljive rime, uz zabavu, djeci šalju poruku da kvaliteta života ne ovisi o materijalnom, već o zadovoljstvu samime sobom. Temeljna vrijednost od koje sve počinje i u kojoj sve završava naš je dom, a sve osim doma i sigurnosti usputna je stanica. Shvatio je to Ježurka Ježić, popularni lik iz svevremenog teksta Branka Ćopića. Shvatimo – ponovno – i mi. I mi i djeca. Za djecu se ne bojim, djeca će shvatiti. Za to je samo dovoljno pružiti im priliku. A jedna od idealnih je i realizacija ovog prekrasnog svevremenog teksta, nadamo se – na obostrano zadovoljstvo.29

ZAKLJUČAK Sva djeca imaju pravo na odrastanje uz slikovnicu,basnu, priču..., u svom domu, vrtiću, knjižnici... Djeci treba čitati naglas od najranije dobi. Treba stvoriti ugodno i poticajno ozračje za zajedničku aktivnost slušanja, čitanja i razgovora. Autor monografije o čitanju naglas Read alouds with Young children Robert Cambell tvrdi da je upravo čitanje naglas, odnosno zajedništvo u činu čitanja i slušanja, ključ djetetova čitateljskog razvoja.30 Isto tvrde i Ivanka Stričević i Marija Radonić dodajući da će ...uključivanjem profesionalaca, pedijatara, koji na redovitim sistematskim pregledima od najranije dobi čitaju i poklanjaju djeci knjige, kao i knjižničara koji za njih odabiru adekvatne tekstove, uspjeh biti daleko veći...31. Važno je potaknuti interes za samu knjigu u bilo kojem mediju. U psihološkom, mentalnom i emocionalnom zadovoljstvu djece, u našem druženju sa spomenutim književnim vrstama, u drugom dijelu ovog rada našla sam potvrdu da je djecu moguće moralno odgajati čitajući im i slušajući ih, kvalitetnim slikovnicama, pričama, basnama..., jer kako piše Diana Zalar: ...Djeca su, i bez formalne kvalifikacije, odlični kritičari.32 ____________________ 29 Anoičić, S.: Ježeva Kućica. http://www.djecje-kazaliste.hr/premijere/jezeva-kucica.html (05.04.2011.) 30 Campbell, R (2001.): Read alouds with Young children. Newark, Del.: International Reading Asso-

ciation.

31 Radonić, M.; Stričević. I.: Rođeni za čitanje. promocija ranog glasnog čitanja djeci od najranije dobi.

URL: http://hpps.kbsplit.hr/hpps-2009/pdf/dok02.pdf (12.04.2011.)

32 Miffy, Piko, Winnie Pooh... Što djeca vole, a što ne? URL:http://www.jutarnji.hr/template/article/

article-print.jsp?id=278139

244

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

Čitanje treba vezati uz osjećaj ugode, a ne nametnute obveze. Čitatelj se, dakle, postaje puno prije nego što se nauči čitati.33 Timskim radom obiteljskog doma, vrtića, pedijatara i knjižnica, vođeni krilaticom Brada Greena Together Everyone Achieves More – zajedničkim radom svatko postiže više! Odgojit ćemo puno više budućih malih čitatelja.

____________________ 33 Vodopija, I. (2006.): Dijete i jezik: od riječi do SMS-a. Osijek: Matica hrvatska.

Željka Kovačević Andrijanić

245

željka kovačević andrijanić

Ptice se rađaju pjevajući

odina 2030. Sunce se natkrililo nad raskošnim krošnjama stabala i osmjehuje se krasoti očuvane prirode. Proljeće pružilo ruke i kroz tra vu provirile glavice visibaba, jaglaca i ljubičica. A trava nikad zelenija! Miris svježenikle trave kruži krajolikom, nošen nježnim proljetnim vjetrom sve do potoka, gdje ga nadvladava miris potočnica. Čitava je priroda oko njihova mala doma ispunjena osjećajem blagosti, ljepote, radosti i slobode, a svi zvuci koji do njih dopiru šum su vjetra koji se poigrava lišćem i klokotanje vode u potočiću. Na zelenom travnatom sagu, gotovo pred pragom žute kućice iz čijeg okrilja dopire miris svježe pečene pite od jabuka i šećernog karamela, sjede djevojčica i dječak i slažu drvene kocke-puzzle s fotografijama iz daleke prošlosti. Brat pomaže sestrici, sestrica bratu. – Gle, ovdje ti nedostaje krilo zrakoplova, pokušaj ovako... – bratac će sestrici, a ona mu zahvalno pomiluje kosu i osmijehne se. Majka ih, zadovoljna lica, promatra kroz otvoren prozor. Sutra će Uskrs. Djeca to znaju i blagdansko raspoloženje osjeća se i u njihovoj igri bez rječkanja, koja su oduvijek bila i bit će svakodnevica sve braće i sestara na svijetu. – Sutra će Uskrs – kaže Tizian, a Dora kimne glavom. – Znam. Veselim se košarici s obojenim šećernim lopticama. Potrudit ću se da moje loptice ove godine budu najljepše oslikane! Dvije-tri najljepše ponijet ću u vrtić – odgovori Dora. – Mislim da ova kockica pripada ovdje – Tizian joj pomogne dovršiti sliku. – Hvala ti. Baš su smiješne ove stare slike. Ne mogu vjerovati da su ljudi nekad letjeli zrakoplovima ili se vozili u tim... Kako si ono rekao da se zovu? – Automobilima – doda Tizian – tako je rekla naša učiteljica. Sva sreća da toga više nema. Pogledaj kako je nebo tad bilo sivo, a ljudska lica napeta, u grču. – A djeca se igraju na nekakvoj sivoj travi – kaže šestogodišnja Dora. – Nije to trava, to je cesta. Beton. Asfalt. Tad nije bilo trave – poduči je tri godine stariji brat. – Pogledaj ove čudne kuće, vidi kakve krovove imaju... – nastavlja sestrica.

246

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

– To su tvornice. Toga više nema. One su iz svojih dimnjaka izbacivale gustu, sivu pjenu neugodnog mirisa. Cvijeća nije bilo... – prepričava Tizian što je naučio u školi. – Ne bih voljela živjeti u tom vremenu – namršti se Dora. – Ni ja – složi se Tizian. – Pogledaj samo koliko je ljudi bilo na tim ulicama, jedva su prolazili jedni mimo drugih... Njihov razgovor prekinu neobičan zvuk – kao da netko zvižduće kroz krošnju. Ukoče se od straha. – Što je to? – uplašeno će Dora i privine se uz brata. – Ne znam. Pssst, tiho, daj da čujem... – on je zagrli, ne bi li je zaštitio. Na trenutak muk; samo šum vjetra u krošnji i klokot vode u potoku koja preskače kamenje. Onda opet zvižduk. – Bojim se, Tiziane – Dora pokrije lice dlanovima, kao da će se na taj način skriti od opasnosti koja im, činilo joj se, prijeti. – Pssst... Slušaj... – a zvižduk je bivao sve bliži i bliži. Zvučao je poput pjesme. I nije bio nimalo zastrašujuć. Odjednom do njih nešto doleprša. Maleno, nježno i mekano nešto sleti pred njih na travu, tik uz sliku od puzzli-kocaka koju su netom složili. I ponovo zacvrkuta. Dora raširi prstiće i proviri kroz njih u strahu. – Joooj, što je to? – brzo ponovno skrije oči dlanovima. Tizian je nešto hrabriji. Prošapće: – Mislim... Mislim da sam to vidio u nekoj knjizi. Mislim da je to nešto iz prošlosti, kao ove naše puzzle. Samo se ne mogu sjetiti kako se zove... Učiteljica je govorila o tome kao o nekoj vrsti izumrlih životinja. Jednom davno bilo ih je, istih takvih bića, puno, puno različitih vrsta. Malih i velikih. Lijepih i ružnih. Opasnih i bezopasnih. Neke su pjevale. Zapravo, rekla je: cvrkutale. Možda to čini i ova životinja. Ona ne izgleda opasno i ne zvuči strašno... Tizian kao da je sam sebe tješio podsjećanjem što ga je učiteljica naučila. A to je i dalje stajalo u travi pokraj njih i milozvučno se glasalo. Dora smogne hrabrosti i polako spusti dlanove u krilo. – Da, doista ne izgleda opasno. Gle, to se nas ne boji! Zašto bismo se mi bojali toga? – i Dora spusti ispruženi dlan na travu, tik uz to, a to poskoči, zaleprša krilcima i sjedne joj na dlan. – Kako je mekano! Ima čudnu dlaku! – oduševi se djevojčica. – To je perje. Daj da ga i ja dotaknem – Tizian je bojažljivo takne vrhom kažiprsta. Maleno to nije se bojalo. Nije se ni pomaknulo. Samo je nastavilo cvrkutati i gledati ih svojim sitnim očicama kao da se i samo pita kakva su to dva čudna bića na čijim dlanovima naizmjence sjedi. I još su nježna, miluju je i čudno cvrkuću. Potom doleti još jedno to. Pa još jedno. I još jedno... Uskoro je pod

Željka Kovačević Andrijanić

247

stablom bilo čitavo malo jato tih. A Tizian i Dora su pokušavali zviždukati poput njih. I smijali se. Više se nisu bojali. – Sjetio sam se! – uskliknu Tizian – To su ptice! One su davno, davno izumrle. Razboljele su se od neke teške bolesti koja je potom prešla i na neke druge životinje, čak i na ljude. Puno je ljudi umrlo, puno različitih životinja, a ptice su posve nestale s lica zemlje. Neke su usmrtili ljudi, u strahu da se svi ne zaraze njihovom bolešću, a druge su uginule od te teške bolesti. To nam je pričala učiteljica. – Mama, mama, vidi ovo! – Dora potrči u kuću i, uhvativši majku za ruku, gotovo je dovuče van. – Isuse, pa to su ptice! – mati začuđeno uzvikne i pogleda u krošnju lipe. A u krošnji, na najnižoj grani, svijena neka čudna zdjelica od slame i trave. – I gnijezdo?! Da ne povjeruješ! Jedva čekam da se vaš tata vrati s puta da ovo vidi! – radosno će mama. – Ti znaš...? Ti si već vidjela te... te... te... Ptice? – upita je Tizian. – Naravno. Ovo su slavuji. A ono tamo – pokaza prstom u daljinu – ono tamo, crno, nad potokom, to je jato lastavica. Ovo će biti divan Uskrs. Nekada su ljudi, kad sam bila mala poput vas sada, umjesto šećernih loptica za Uskrs oslikavali ptičja jaja. – Što je to jaje? – začudi se Dora. – To ti je nešto iz čega su se nekad izlijegale ptice – doda Tizian, ponosan što je i to naučio u školi, a mama kimne potvrdno. – Da. Sretna sam što su se vratile, no nije mi jasno otkuda...?! Kako...?! Valjda božja želja... – zamišljeno će mama, a onda doda: – Nadam se da ljudi sada, kad opet imaju ta divna stvorenja, neće više uništavati njihova jaja, niti ih ubijati i jesti. – Zar su ljudi jeli ptice?! – zabezeknuto će oboje djece u jedan glas. Mama uhvati sina i kći za ruku. – Pođimo unutra. Sve ću vam ispričati. Znate, kad sam ja bila mala poput vas sada... I njezin se glas izgubi u nutrini topla doma, u mirisu pite od jabuka i šećernoga karamela. A vani, uz klokot potoka i šum vjetra u krošnjama, priroda je proljeće dočekala uz zvuke slavujeve pjesme i lepet lastavičjih krila. Božja volja? Ili igra prirode? Tko će znati... No novi je svijet postao još ljepši. A na Uskrs ptice se rađale pjevajući...

248

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

LJERKA REBROVIć

Dvije priče Priča o dva grada

iz planinu i između brežuljaka jurio je potok Jurica. Na svom putu projurio je između dva grada – Plavog grada i Žutog grada. Stanov nici dvaju gradova zajedno su izgradili drveni most kako bi svakodnevno mogli prelaziti potok i družiti se. Mnoga prijateljstva i ljubavi povezivala su stanovnike dvaju gradova. Djeca su se igrala čas u Plavom, čas u Žutom gradu, mladići iz Žutog grada voljeli su djevojke iz Plavog grada, i obratno. U Plavom gradu živjeli su najbolji majstori za izradu kišobrana u cijeloj zemlji. Po njihove kišobrane dolazili su ljudi izdaleka, a kupovali su ih i stanovnici Žutog grada. U Žutom gradu živjeli su najbolji majstori postolari u cijeloj zemlji. Po njihove cipele i čizme dolazili su ljudi izdaleka, a kupovali su ih i stanovnici Plavog grada. Most preko potoka Jurice bio je već star i trebalo ga je popraviti i obojiti. Plavograđani i Žutograđani su se sastali da se dogovore što će tko napraviti. Djeca su predložila da ga oboje nekom veselom bojom. Svima se svidjela ta ideja, ali kad je trebalo odlučiti koja će to boja biti nastala je svađa. Žutograđani su željeli da most bude žut, a Plavograđani da bude plav. – Žuto! – Plavo! – Žuto! – Plavo! – Žuto! – Plavo! Kako nisu uspjeli postići dogovor, obojili su svatko svoju polovicu mosta: jedni u plavo, a drugi u žuto. Svi su samo dopola bili zadovoljni. Svađa oko boje mosta nije time bila završena. Plavograđani su odlučili čitav svoj grad učiniti plavim. Obojili su sve kuće i krovove plavo. Vidjevši to, Žutograđani su svoje kuće i krovove obojili žuto. I ne samo to – sve automobile i bicikle, koji su dotad bili raznobojni, obojili su žuto. Plavograđani su odlučili da će onda svi njihovi automobili i bicikli biti plavi. I ne samo to – bacili su i svu svoju staru raznobojnu odjeću te odlučili da će svi odsad nositi samo plavu odjeću. Žutograđani su učinili isto i počeli nositi samo žutu odjeću. I ne samo to – na prozorima kuća i u cvjetnjake posadili su samo

Ljerka Rebrović

249

žuto cvijeće. Plavograđani su na to odgovorili posadivši samo plavo cvijeće. I ne samo to – u dvorištima svojih kuća posadili su samo plavo grožđe i plave šljive. Žutograđani su na to odgovorili istom mjerom i posadili samo žuto grožđe i žute šljive. I ne samo to – negdje su nabavili mnogo gusjenica iz kojih se izleglo mnoštvo žutih leptira. Plavograđani su nabavili gusjenice iz kojih su se izlegli samo plavi leptiri. I ne samo to – majstori kišobranari u Plavom gradu odsad su izrađivali samo plave kišobrane. Zbog toga su majstori postolari u Žutom gradu odlučili izrađivati samo žute cipele i čizme. Svađa oko boje posve je podijelila stanovnike Plavog i Žutog grada. – Žutac, žutica! – rugali su se Plavograđani posjetiteljima iz Žutog grada koji su se odmah isticali zbog boje svoje odjeće. – Plavac, plavica! – rugali su se Žutograđani posjetiteljima iz Plavog grada. Žutograđani nisu više htjeli kupovati kišobrane jer su svi bili plavi, nego su radije kisnuli. Plavograđani nisu više htjeli kupovati cipele i čizme, jer su sve bile žute te su radije hodali bosi, čak i po kiši. Zbog toga su svi često bili bolesni. kihali su i kašljali po cijele dane zbog pokislih glava i mokrih i prozeblih nogu. Samo su leptiri bili neposlušni i nepouzdani i letjeli su posvuda; voljeli su svoje prijatelje drugih boja i posjećivali se, premda su ih ljudi bezuspješno pokušavali otjerati. Iako su u Plavom gradu sadili samo plavo cvijeće, i žuto bi izniklo samo i nepozvano pa su ga čupali kao korov. U Žutom gradu sadili su samo žuto cvijeće, a plavo – koje je ipak odlučilo izrasti – čupali su kao korov. Neprijateljstva između stanovnika Plavog grada i Žutog grada povećavala su se, ljudi su počeli jedni drugima pakostiti... Noću su krišom dolazili u susjedni grad i bojili zidove, ili klupe, ili aute. Ujutro bi Plavi grad osvanuo s nekoliko žutih zidova i automobila, a Žuti grad s nekoliko plavih klupa, krovova, bicikala. Svaki dan su popravljali nastalu štetu i ponovno bojali svojim bojama, a preko potoka jedni drugima dovikivali ružne riječi i prijetnje. Jednog jutra most preko Jurice osvanuo je čitav obojen u plavo. Do noći ponovno je bio napola plav, napola žut. Idućeg jutra bio je posve žut. Do noći opet je bio pola žut, pola plav. I tako svake noći, svakog dana... Svađa i mržnja među ljudima bivala je sve veća i veća, ružne riječi i pogledi postali su svakodnevica. Ljudi nisu više ništa ni radili nego prebojavali svoje gradove i most i ljutili se sve više i više... sve dok jednog dana na mostu nije nastala najveća svađa, koja je prerasla u guranje i naguravanje, a zatim se pretvorila u najveću tučnjavu ikad viđenu u cijelom kraju. Kako su svi pored sebe imali i kante s bojama, žutom i plavom, bila je to najveća obojena tučnjava; boje su špricale na sve strane, tekle su potocima i prekrivale sve oko sebe. Plava i žuta su se pomiješale i... odjednom je sve postalo

250

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

zeleno! Most, kuće, automobili, bicikli, ljudi... sve je prekrila zelena boja koja je nastala kad su se pomiješale žuta i plava. A tad je počela padati kiša. Ne obična kišica, nego najjača kiša koju su ikad doživjeli stanovnici dvaju gradova. Više se i nije znalo tko dolazi iz kojeg grada, jer su svi bili zeleni od boje. Kako su Plavograđani bili bosi, a Žutograđani nisu imali kišobrane, svi su se razbježali svojim, sada zelenim, kućama. Kiša je padala danima i noćima, miješala plave i žute boje i stvarala zelene nijanse i sve se to ulijevalo u potok koji je također postao zelen. I ribe u njemu postale su zelene. Ljudi su kroz prozore gledali kako kiša pere njihove gradove. Najprije žuti i plavi, postali su posve isti – zeleni, a nakon nekoliko kišnih dana i sva ta zelena boja se oprala i gradovi su ponovno postali kakvi su bili na početku: kuće su bile obojene raznim bojama, krovovi su postali opet crveni, automobili različiti, bicikli šareni... Kad je kiša prestala padati, ljudi su posramljeno gledali kako u njihovim cvjetnjacima raste cvijeće svih boja, a iznad njih lepršaju žuti i plavi leptiri zajedno sa svim drugim leptirima različitih boja. Ponovno su se sastali na mostu s kojeg je sva boja bila oprana. Obnovivši prijateljstva, zajedno su ga obojili – ovaj put svim mogućim bojama koje su mogli pronaći, a potoku su dali novo ime; sad se zvao Zeleni Jurica. Obnovile su se prijateljske veze, djeca su se ponovno zajedno igrala, a ljubavi cvjetale. Iznad dva grada pojavila se velika, šarena duga.

Mnogojed, Ništajed i Dobrojed U ptičjem gnijezdu na grani starog hrasta sjedila su tri mala ptića. Mama ptica silno se trudila svojim ptićima pripremiti ukusne obroke... posvuda je letjela u lovu na razne bube koje ptice vole poput kakvih poslastica. Jednog jutra donijela je tri debele muhe i ponudila ptićima. – Mmmmm, doručak.... – veselili su se ptići. – Fuj! Neću muhu! Bljak! Ja bih pohane noge od komarca... – s gađenjem je viknuo Ništajed. – Ja baš volim muhe – rekao je Dobrojed i pojeo svoj dio doručka. i bio je sit. – Ja bih još...! ja bih još...! kakva poslastica...! – vikao je Mnogojed i pojeo svoju muhu, zatim zgrabio muhu koju je s gađenjem ostavio Ništajed i još pokušao uzeti i Dobrojedovu, no bio je prespor. Za ručak mama ptica u letu je uhvatila tri zujava komarca. veselo je ponudila ručak svojim ptićima.

Ljerka Rebrović

251

– Fuuuuj! Ne volim takve komarce! Ja volim komarce s crvenim očima! Ovi imaju zelene oči! – Mljac, moj je baš ukusan! – rekao je Dobrojed i slasno progutao svog komarca, a da nije ni pogledao kakve su mu boje oči. i bio je sit. – Ja ću, ja ću... daj meni... – Mnogojed je pohlepno progutao svog komarca, potom zgrabio i onog kojeg je Ništajed s gađenjem ispljunuo i još pokušao oteti i Dobrojedu njegovog, ali bez uspjeha. – Ja sam još gladan. Za večeru mama ptica se posebno potrudila i uhvatila tri plava leptira. – Fuj, plavi leptir! zar nije bilo zelenih? Ja ne volim plave leptire, hoću zelenog. Fuj! – s gađenjem je ispljunuo leptira Ništajed. – Mmmmm, kako je samo ukusan ovaj plavi leptir! – Dobrojed je sa zadovoljstvom pojeo svog. i bio sit. – Ja bih još! ja bih još! – Mnogojed je pohlepno progutao svog leptira, pojeo je i Ništajedovog leptira i još pokušao oteti i onog kojeg je dobio Dobrojed. – Ja sam još gladan... Svaki dan se ponavljala ista priča. Ništajed nije jeo ništa, Dobrojed je pojeo svoj obrok i bio sit, a Mnogojed je pojeo i svoje i Ništajedovo i još uvijek bio gladan. Ništajed je bio sve mršaviji, slabiji, manji. Perje mu je bilo rjetko i kratko, bez sjaja. Krila mala i kržljava. Kljun iskrivljen. Nožice mršave i slabe. Nije imao snage izići iz gnijezda. Mnogojed je bio sve veći, deblji, tromiji. Zauzimao je sve više mjesta u gnijezdu. Bio je težak i trom, nije mogao bez pomoći izići iz gnijezda. Brzo bi se uspuhao kad bi pokušao poletjeti ili samo mahnuti krilima. Dobrojed se razvijao baš kako treba. Bio je živahan, stalno je mahao krilima i isprobavao ih u želji da i sam poleti za mamom pticom. Perje mu je bilo sjajno i gusto. Skakutao je po gnijezdu, pokušavajući i sam uhvatiti bube, mušice i leptiriće koji bi proletjeli iznad njih. Mnogojed je postajao sve teži i teži i gnijezdo se naginjalo na njegovu stranu. Ništajed je bio sve slabiji i lakši, a njegova strana gnijezda bila je sve viša. Dobrojed je bio nestašan i živahan, stalno je skakutao i ljuljao gnijezdo, sve dok ono jednog dana nije izgubilo oslonac na grani i – palo! Padalo je i padajući se okretalo poput zvrka... ptići su ispali iz gnijezda! Pokušali su mahati krilima kako su vidjeli da to čini mama ptica, ali... Ništajedova krila bila su preslaba i prekržljava da bi poletio, nije imao snage te je odustao. Padao je sve brže i uz slab tresak, jer je bio jako lagan, prizemljio je u gusto grmlje. Iako je grmlje bilo gusto, kako je on bio jako sitan i mršav propao je kroz grane sve do zemlje. Mnogojedova krila su bila preslaba da bi podigla njegovo teško i tromo tijelo. Premda je pokušavao letjeti, brzo se uspuhao i izgubio snagu. opustio se i pao, uz jak tresak, u gusto grmlje. Njegovo je tijelo bilo debelo

252

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

te je polako propadao kroz gusto granje i našao se pored Ništajeda na zemlji. Dobrojed je zamahnuo svojim dobro oblikovanim krilima i iz visine gledao kako njegova braća padaju, a nije im mogao pomoći. Sletio je na visoku granu i dozivao ih. Dozivajući braću i mamu pticu svojim glasnim ptičjim pjevom skrenuo je i pozornost ostalih životinja u šumi. čula ga je i lisica koja je u blizini tražila nešto fino za ručak svojim lisičićima. Tiho se došuljala i obliznula se vidjevši ptiće koji su bespomoćno sjedili u grmlju pod drvetom. No grmlje je bilo tako gusto i trnovito da nije mogla dohvatiti niti jednog, koliko god se trudila. Ogrebala je i šape i njušku. Ništajed i Svejed su drhtali od straha, šćućurili su se jedan pored drugog i pratili svaki lisičji pokret. Stigla je i mama ptica i hrabro napala lisicu koja je htjela pojesti njezinu djecu. Letjela je oko njezine glave, kljunom i oštrim kandžama grebući lisicu po njušci i očima. Ranjena lisica napokon je odustala od ptića koje nije mogla dohvatiti jer ih je štitilo gusto grmlje. Ni mama ptica nije mogla vratiti ptiće u gnijezdo, pa im je hranu odsad donosila u njihov novi dom u gustom grmlju. Dobrojed je bio već postao jako dobar letač te je, uz mamu pticu, naučio sam tražiti hranu za sebe, a i njoj je pomogao da njegovoj braći donesu pokoji obrok. Ništajed je shvatio da mora jesti ako želi ojačati i izići iz ovog skrovišta. Mnogojed je shvatio da ne smije jesti tako puno ako želi naučiti letjeti i spasiti se. Zaštićeni grmljem, ptići su dijelili hranu koju su im je donosili majka i Dobrojed. Ništajed nije više birao hranu, ojačao je i perje mu se zgusnulo, krila se protegnula. Mnogojed je smršavjeo i vježbao krila. Naposljetku su oboje poletjeli i izišli iz skrovišta te se vinuli na drvo, sretni što su uspjeli pobjeći lisici. Obitelj je ponovno bila na okupu. I svi su bili sretni te su podijelili finu salatu od mušica, leptirića i komaraca.

Biserka Šikić

253

BISERKA ŠIKIć

Odrasli nisu uvijek u pravu Lukine nevolje

uka je imao crnog psića koji se zvao Tiki. Tiki je bio malen, ali jako nestašan. Stalno bi skakao na ogradu želeći je preskočiti i osjetiti se velikim. Jednog dana mu je to i uspjelo. Preskočio je Tiki ogradu i lijepo odšetao niz ulicu. Došao je Luka iz škole, skinuo torbu i, po običaju, htio se poigrati s Tikijem. Ali... Tikija nigdje. – Tiki! gdje si? dođi, nemoj se skrivati! Danas ne želim igrati skrivača! – ali od Tikija ni av, av... – ništa. Nikoga nije bilo kod kuće i Luka je odlučio sam potražiti svog psa. Jest da je već išao u prvi razred, ali svejedno nije smio bez pitanja otići čak do okretišta tramvaja. Zavirivao je u dvorišta, grmlje, tražio je u parku... Po jezeru su plivali prekrasni labudovi. Luka im dade malo štapića koji su mu preostali od školske užine i koje je imao u džepu. Igrao bi se Luka s njima, ali mora naći tog budalastog Tikija. Kako li je samo uspio otići iz dvorišta?, misli Luka i kreće dalje. Odmakao se dječak već daleko od svoje kuće, više ni ne zna u kojoj je ulici. Ljudi su žurili s posla i gurali osamljenog dječaka. Polako se spuštao sumrak. Luka je već bio gladan i umoran. Više nije razmišljao o Tikiju, nego o tome kako se vratiti kući. Mama i tata sigurno su već stigli s posla; bit će vrlo zabrinuti kad vide torbu, ali ne i Luku. Stigao je Luka na tržnicu. Znao je on tu doći s mamom po banane i mandarine, samo kako, kojim tramvajem? Na tržnici su ljudi već spremali stvari, a čistači prali podove. – Striček, smijem li dobiti jednu bananu? Jako sam gladan i zalutao sam – u jednom je dahu izrekao Luka i već su mu tople suze klizile niz lice. – Što radiš ovdje sam, zašto nisi s roditeljima? – pitao je prodavač. – Tražim svog psa Tikija. Jeste li ga vi negdje vidjeli? – Nisam ga vidio. što bi pas radio usred grada? On je otišao za nekom mačkom... što ja znam kud je on otišao... ali sigurno znam da ti trebaš ići kući, jer će se tvoji roditelji brinuti. – Išao bih ja kući, ali ne znam se vratiti, ja sam još ipak mali da bih zapamtio sve te ulice – rekao je Luka uplašeno.

254

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

– Gdje stanuješ? – bio je ljubazan prodavač. – U Dubravi, u Cerskoj ulici. – Trebaš ići tramvajem 11, 12 ili 4, nazvati roditelje... imaš valjda telefon kod kuće? – Imam telefon, ali nemam telefonsku karticu i bojim se! – Evo policajca, pitat ćemo njega za savjet. Prišao im je policajac koji je išao u redovitu kontrolu ulica. – Hajde, mali, ispričaj policajcu što te muči – poticao je prodavač uplašenog Luku. – O čemu je riječ? – upita policajac. Luka mu bojažljivo ispriča što mu se dogodilo. – Ne, ne, to zaista nije u redu. Nisi ti, moj Luka, smio otići tako daleko od kuće... ali što je-tu je. Zajedno ćemo do tvoje kuće tramvajem. Tijekom vožnje Luka je bio jako zamišljen. Nije našao Tikija, otišao je od kuće bez pitanja i još se vraća s policajcem. Mama će biti vrlo tužna zbog svega ovog. Kad su sišli s tramvaja, Luka je pogledao na veliki sat koji je pokazivao već 18 sati. Srce mu još više stegne neki strah. Stigavši pred kuću začuli su lavež – veseli lavež malog Tikija. Ugledavši Luku radosno je mahao repićem. Luka ga zagrli. – Gdje si bio? sram te bilo! ja sam pola Zagreba prešao da te nađem, a ti si došao sam kući. – Vidiš, tvoj pas je ipak pronašao kuću i vratio se, a ti si mogao još gore zalutati – reče mu policajac i prijateljski ga potapša po ramenu. Mama je već sva uplakana dotrčala do ograde i zagrlila Luku čvrsto i toplo. Lupalo je njezino srce od straha i od sreće istovremeno. Osjetio je to Luka i samo šutio. Mama je zahvalila policajcu i pozvala ga na kavu, ali policajac je morao dalje na dužnost, sretan što se sve dobro završilo. Luka je morao ispričati roditeljima o svom putovanju kroz grad i obećati da se to više neće ponoviti, jer na ulici vrebaju mnoge nevolje koje mogu snaći malu djecu koja sama hodaju gradom. Što ti misliš koje sve opasnosti i nezgode mogu zadesiti dijete kad samo luta gradom ili ulicom?

Biserka Šikić

255

Odrasli nisu uvijek u pravu Jednog prohladnog jutra na nebu je dugo ostala jedna zvjezdica.Već je odavno trebala otići na spavanje, ali tog dana tvrdoglavo je ostala sjati. Nije je nimalo bilo briga što će joj reći starije zvijezde, što će mjesec vikati i ljutito tresti svojom sijedom glavom. Već joj je bilo dosta svakog predjutra istog zapovijedanja glavne zvijezde reduše: – Idemo, zvijezde, jedna iza druge! jedan-dva, jedan-dva, krak iza kraka! Požurite, ne zastajkujte! Ugasite već jednom te lampice, ne zavirujte u jutro, gledajte pred sebe...! Tvrdoglavo je odlučila da će ovo jutro biti njezino. Čvrsto je ostala sjati na sredini neba. sama i prkosna, kreveljeći se, oponašala je glavnu zvijezdu: – Idemo! što čekate? Ne gurajte se, ne zastajkujte! Ali nije samo zvjezdici dojadilo ono: Nemoj! Pazi! Zašto? Požuri!... U velikoj zgradi s mnogo prozora živjeli su Matija i njegov prijatelj Tomica. Tomica je uvijek morao biti glavni, iako je stanovao kat ispod Matije i bio samo za dva prsta veći. Znao je najbolje igrati nogomet, izmišljati priče, zadirkivati djevojčice. Pravio se važan novim rolama, kapom šiltericom, adidasicama. A kako je tek znao zapovijedati! – Matija, donesi loptu!... trkni kući po čokoladu!... nemoj se družiti s Martinom, ona ti je curica...! Najteže je Matiji padalo što je i u kući bilo onako kako mama i tata kažu i onako kako starija sestra Ema zapovijeda. Kljuckalo ga je u glavi, zvrndalo u ušima, lupetalo po leđima... – Matija, pospremi sobu! – Matija, zašto su skupe tenke razbacane? – Dijete, ne skači po kući! – Matija, prestani me gnjaviti! vidiš da telefoniram... Svi su se obrušavali na Matiju kao oni brzinski avioni migovi, a on se sve više skupljao, stiskao, grbio... Ali svejedno je pljuštalo sa svih strana: – Matija, ne glupiraj se na ulici! – Ne otvaraj vrata nepoznatima! Nemoj! Pazi! Zašto?... otegnulo se u školi, na ulici, igralištu, u kući, pretvorivši se u veliku gusjenicu kojoj nema kraja. I baš tog jutra kad je i na nebu nastala zbrka, Matija je povikao: – Dosta! Viknuo je dosta! najprije na igralištu. Od čuda svi su zinuli i blenuli. – Ti si, Tomice, napucao loptu preko ograde, pa idi sam po nju. Danas

256

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

sam ja dao najviše golova i šef sam u slijedećoj igri. Nitko nije mogao doći do riječi od iznenađenja. Kad je Luka rekao da Matija ima pravo, svi su kimnuli glavom. Vrativši se s igrališta kući, dječak je bio odlično raspoložen. Kad je mama došla s posla, Matija je spremno dočeka. – Mama, danas sam imao naporan dan. Molim te, nemoj me uzrujavati, nemoj me puno ispitivati, ne lupaj posuđem, nemoj slučajno danas kuhati kupus – to nikako ne volim jesti... A tek kad je stigao tata! Matija je ispaljivao kao iz topa: – Zašto si, tata, došao s posla tako kasno? nemoj sjedati u fotelju, pomoći ćeš mi oko matematike. nemoj ostavljati novine svuda po kući. pazi gdje stavljaš naočale, danas ih nikako nemam vremena tražiti... Starija sestra dobila je također porciju od mlađeg brata: – Ema, gdje ti je ostao dobar dan kada dolaziš u kuću? zašto mi nisi kupila bilježnicu, a lijepo sam te zamolio? nemoj danas dva sata visjeti na telefonu. nemoj se toliko šminkati, izgledaš kao babaroga. U kući najednom nastane uzbuna. Otkud Matiji toliko pitalica, nemojlica, zaštolica... koje su mamu kljuckale po glavi, tatu bubale po leđima, sestri zujile u ušima? Gdje je Matija sve to naučio, gdje je samo to čuo i još tvrdoglavo ponavljao te čvrsto ostajao pri svome? Mami, tati, sestri, kao i Tomici jutros na igralištu, ostala su otvorena usta i razrogačene oči. Svi su zbrajali, a onda je tata rekao: – Matija je u pravu! A Matija? Matija se samo mudro držao, pogledao kroz prozor i namignuo samotnoj zvjezdici na sredini neba. *** Biserka Šikić (r. Bošnjak) rođena je 11. veljače 1962. godine u Vrškovcu pokraj Ozlja. Završila je Školu za odgajatelje i Pedagošku akademiju u Zagrebu. Od djetinjstva nosi u sebi ljubav prema djeci, igri, pričama... Od 1980. godine kontinuirano radi u dječjim vrtićima, najprije u Utrinama, zatim na Jarunu te punih 25 godina u dječjem vrtiću Ivana Brlić Mažuranić. Potaknuta od djece, kolegica, stručnih suradnika, roditelja, ohrabrena mišljenjem prof. Ivanković, dr. sc. Nikše Nikole Šoljana..., sakupila je priče u malu zbirku pod naslovom Priče duginih boja za sve u čijoj se duši krije dijete i viri djetinjstvo. Njezine su priče objavljivane u časopisima Kosjenka, Moj vrtić, Vilibald, a većinu priča iz zbirke ilustrirala je djevojčica iz njezine vrtićke skupine Ana Macukić.

Nikola Šimić Tonin

257

SUDBINA KNJIGE NIKOLA ŠIMIĆ TONIN

Stipe Golac: Ovaj ludi svijet, knjiga aforizama

Stajer-Graf; Zagreb, 2012.

sobita osobnost, Stipe Golac, rođen je 1939. godine u Ribniku kraj Gospića. Osnovnu školu završio je u Ribniku, a Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Vilka Selana Glihe 1961. godine. Diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu u klasi Mihajla Petrova 1966. godine. Nakon završenog studija radi u gimnaziji Nikola Tesla i na Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Od 1997. godine prelazi na Pedagoški fakultet u Rijeci, radna jedinica Gospić, gdje radi kao redoviti profesor Metodike likovne kulture. U dva mandata, od 2000. do 2005. godine, bio je dekan Visoke učiteljske škole u Gospiću, davši tako značajan doprinos u razvoju visokog školstva u Ličko-senjskoj županiji. Slikar, pedagog i pisac, sretno je objedinio te djelatnosti u snažan kreativan izraz. U slikarstvu je ostvario sedamdeset i četiri samostalne izložbe u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama, kao i na brojnim humanitarnim likovnim kolonijama. Tijekom domovinskog rata poklonio je više svojih djela u znak pomoći stradalnicima domovinskog rata. Jedan je od organizatora poznate likovne izložbe Lički likovni anale, na kojoj su od 1966. godine izlagali najpoznatiji hrvatski slikari, kipari i grafičari. Jedan je od organizatora Likovne galerije u Gospiću. Kao slikar, pedagog i pisac objavio je brojne stručne tekstove s područja kulture, umjetnosti, odgoja i obrazovanja. Napisao je knjigu Oblikovanje u papiru – priručnik za odgajatelje i nastavnike. Aforističar Stipe Golac napisao je ukupno jedanaest knjiga, od toga deset knjiga aforizama. Na poseban, sažet, aforističan način govori o životu i radu čovjeka,

258

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

suprostavljajući se izopačenoj slici svijeta, kako zapisano stoji u životopisu, u knjizi Krivo živite, ispravite se, na str. 147. dopunjen u ovoj knjizi novim podacima, isti osvrt. 2001. godine na Prvom hrvatskom festivalu humora i satire dobitnik je zlatne plakete i prve nagrade za aforizme, što mu je bio snažan poticaj za budući rad. Godine 1996., za doprinos u kulturi Republike Hrvatske, odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Društva Hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Uvršten je u Likovnu enciklopediju i Hrvatski biografski leksikon.

Poslovice intelektualaca

Aforizam1, prema svojoj strukturi, sadržini i bogatstvu konotativnog značenja, književnoteorijski mogao bi se definirati približno kao jedan od paremioloških2 oblika koji posjeduje dosta sličnosti s narodnom poslovicom. Književnosti zapadne Europe prve bilježe procvat aforizama od 16. stoljeća naovamo, kad se taj književni oblik počinje javljati samostalno ili, mnogo češće, kao univerzalni iskaz u drugim književnim ostvarenjima. Aforistička razmišljanja prodiru intenzivnije u našu književnost tek od sredine 20. stoljeća, dok su ranije korištena uglavnom kao nesamostalna forma. Aforizam je, prema stilsko-kompozicijskom ustrojstvu, jednostavan književni oblik: svaki domišljaj izlaže se u jednoj ili najviše dvije-tri prozne rečenice, također i stihom i strofom. Opširnost, nagađanja i pretpostavke nisu mu svojstveni. Kao i narodna poslovica, aforizam je uvijek tvrdnja i stav: on je sažet, zgusnut i misaono dubok izraz životnog iskustva i mudrosti – u ovom slučaju ne općega, kolektivnog, već autorova iskustva i mudrosti, jer aforizam pripada individualnom stvaralaštvu. Pečat stvarateljeve individualnosti, kreativnosti i domišljatosti, domišljanja sa dubokim smislom, ogleda se koliko u tematskoj širini zahvaćene problematike, toliko i u vještini, lapidarnosti i duhovitosti kazivanja. U zbirci aforizama Ovaj ludi svijet Stipe Golca sabran je priličan broj takvih refleksija i mudrosti koje nam predočavaju bogata iskustva, uobličena slikovito i sažeto, a također i britkost autorovih misli, njegovu nesumnjivu ____________________ 1 grč.: jezgrovita, smislena, duhovita izreka 2 paremiologija – proučavanje i tumačenje poslovica, osobito s obzirom na mentalitet društvenih slo-

jeva u kojima žive

Nikola Šimić Tonin

259

duhovitost. Tematski raspon tih aforizama vrlo je širok, stoga ih nije bilo ni malo lako, štoviše – bilo ih je teško klasificirati prema nekim određenim kriterijima. Otud je i naznaka tematskih skupina – Čovjek, Društvo, Odnosi-suodnosi, (Ne)Moralnost, Umjetnost, Religioznost, Život nasušni... – (ne)učinjena svrsishodno, u svrhu isticanja, razdioba poglavlja, podnaslova, globalnih motivacijskih područja i konotativnih okvira uvrštene građe, pa ostaje dojam poredanosti tijekom nadolazeći misli; mjerilo redanja u knjizi očito je samo vrijeme (kako kojeg nastajanja aforizma). S obzirom na izuzetnu pogodnost i na funkcionalnost ove književne forme za priopćavanje životnih spoznaja, svoja aforistička prosuđivanja autor je najviše usmjerio prema području etike, prema postojećoj moralnoj praksi društva i vremena u kojemu živimo – vremena/nevremena, burnoga svakodnevlja, od slavenske pradavnine. Autor izriče moralne premise i sentencije – mudre izreke poučna sadržaja, dotaknuvši se brojnih pojava kako onih u svijetu prirode, tako i onih u ponašanju i karakterima ljudi, ne krijući ni malo, već upravo suprotno tomu, svoj često satiričan stav prema onom što nije dobro u našoj sredini. Oštrica njegove satire najviše je uperena prema pojavama birokratizma, slavoljubivosti, otuđenja, karijerizma, snobizma... – moždanim platnima pojedinaca, što bi rekao Krleža – jer je satira i u najidealnijim društvima bila i ostat će još dugo ubojito oružje. Nije bez razloga aforizam prozvan poslovicom intelektualaca, za u tišini tišiniti ih. U zbirci prebiremo mudra zrnca čiste organske ljudske naravi, zrnca solomonske mudrosti, koja su autorova odmjerena, iskustveno-logička razborito-uviđavna promišljanja o zakonostima koje vladaju prirodom i društvom, nerazbistrene stvarnosti usustavljeni misaoni sistema ili, pak, britke satirično-podrugljive opaske i pouke; riječ je, u svakom slučaju, o uvjerljivim, autentičnim vrijednosnim prosudbama i zaključcima o ljudima i životu našem svagdašnjem. Formulirani mudro, objektivno i duhovito, gospodski odmjereno, takvi aforizmi ubrzo postaju gnome-misao-pamet-duh-gesla i životna pravila kritičke dionice od općevažećeg značaja, ponižene ulice, jezik njihovog govora. Umjetnička dimenzija u ovoj najnovijoj Golčevoj knjizi aforizama Ovaj ludi svijet ogleda se u njihovoj tananosti, misaonoj britkosti i inventivnosti, pronalazeći, otkrivajući u raznorodnosti stilskih postupaka kojima su građeni, provodni motivi. Autor zapažene darovitosti često se koristi paradoksom, sučeljavajući u igri svojih misli pojmove jedan drugome i dajući originalne, neočekivane zaključke naspram običnom konvencionalnom, ustaljenom mišljenju. Mnogi su primjeri u obliku apoftegme, kada su mudrost i iskustvo formulirani kratko, u vidu životnog postulata i moralne pouke.

260

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

U poetskim refleksijama koje iza aforizama slijede i iz aforizama proizlaze kao njihova lirski razrađenija sadržajnost, ponuđene su također neke pjesničke aluzije na stvarnost takvu kakva ona jest, te s dosta lirske izražajnosti dana razmišljanja o životu i zbivanjima našega vremena-nevremena. gdje su korijeni međuljudske mržnje, zavisti, ljubomore i što ih toliko hrani? – pita se autor u više svojih aforističkih tekstova, iz pesimističkih situacija koje prate umjetnikovu dušu. Posebnu misaonu težinu imaju aforizmi života našeg svagdašnjega, pokude i poruge o konkretnom, društvenom, kulturnom, političkom, gospodarskom i moralnom okruženju, gdje mnogo dublje autor prodire u odgonetanje suštinskih pitanja ljudskog življenja, kao u znakove za usput uzeti, put života putovati. same od sebe zaigraše, na platnima moždina, kratke, britke, misli aforizama iz knjige U ovoj ludoj sadašnjosti: Pametni su se opametili, prave se ludi; Svijet je poludio, narod se drži; Tužno je kad gledaš, a ne vidiš ništa; Rat interneta, budućnost je modernih ratovanja; Nasukali smo se na more problema, a da vrag bude veći, more je preduboko; Kad lud sjedne u auto i auto poludi; Ako ste izgradili životnu mjeru, izgradili ste kuću ugodnu za život; Gladni milijarderi nemaju vremena jesti; Tko Boga slavi, svaki mu je dan Blagdan; U borbi misli pamet je oružje; Nije grijeh ubiti mržnju. Grijeh je ako je ne ubijete; Na kraju krajeva, uvijek se ide od početka...

Misaoni Stipe Golac akademik Dubravko Jelčić, u svojoj recenziji naslovljenoj Misaoni Stipe Golac, u uvodu ističe: ...Slikar, koji je moć svoje umjetničke ekspresije iskušao i dokazao tako što je svoj doživljaj ličkih i velebitskih krajolika prenio u lirski zgusnutu, kolorističku atraktivnu dinamičnu apstrakciju, pojavljuje se, evo, ponovno pred našom kulturnom javnošću knjigom svojih gnomski sažetih misli i aforizama, kojima realnost života nastoji zgusnuti u rečenice koje se pamte jer govoreći o našem vremenu, danas i ovdje, govori o idealima, vrijednostima i ciljevima koji su tu oduvijek i zauvijek. Vječni i nedvojbeni, oni su ipak u svakom vremenu – više ili manje i s različitim motivima i posljedicama – zanemarivani i zlorabljeni. ‘Život naš svagdašnji’ (2001.), ‘Za spas tijela nahranite dušu’ (2004.), ‘Molitvenik za malog čovjeka’ (2006.), ‘Krivo živite, ispravite se’ (2008.) i ‘Život koji to nije’ (2010.) – sve su to naslovi već poznatih knjiga Stipe Golca, pod koje bi se moglo, s jednako opravdanim razlozima, svrstati sve njegove aforistički zgusnute, a životno široke, neomeđene i sveobuhvatne njegove misli. Osvrćući se na aforizam kao književnu vrstu, akademik Jelčić ističe: ...Aforizam je specifična književna vrsta, poznata već u antičko doba, a

Nikola Šimić Tonin

261

ustrajala je kroz sva minula stoljeća, sve do naših dana. (...) Seneka i Hipokrit, Erazmo, Bacon, Montaigne, La Rochhefoucalud i Pascal, Schopenhauer i Nietzsche, sve do našeg slavnog suvremenika Stanislava Jerzy Leca.

Demaskiranje života Aforistik i satirik Stipe Golac podsmjehuje se, lagano ironičan, na odvajkadašnju našu privrženost prilagodljivosti, na tolike faze naše fleksibilne duše, nama kojima mrče čađom stakla, pokradenima kradom, dok grkokuse kusamo na dozama života te sunovratne ozbiljnosti, mnogi asfaltni ljudi, u paklu zbog grijeha struktura. Imamo li Hrvatsku? Elite je zasigurno imaju. Naše elite, za koje Mirko Kovač s pravom govori: Naša je elita gora od rulje. Suvremeno društvo ne poštuje postojanje pojedinca, uglavnom se obraća masama. Brinu li ikoga dužine i učestalosti naših nesanica? S dubokim smislom Stipe Golac domišlja riječi u svom jeziku kojim vješto vlada, otmjeno, precizno, duboko prohodane, prokopane, krajobrazima duše, srži ideje, ishod izazova. Iz autentičnosti emocije originalan, govori običnim jezikom ljudskih osjećaja ukazujući na ubojice ljudskog dostojanstva, na ubojice našeg dostojanstva, priječeći utihe riječi. Poništi ih... grde... skinu ih dogola, do gole kože – njegova riječ. Izvori i uviri, demaskiranje života pod granama stabla života, obdukcije misli, republika slova s himnama riječi udružuje se u zadruge aforizama, aforizmi u zbirke... s one strane ruba sumračja, s one strane ruba nigdnine. Riječi nisu konačne; snopovima tamnih i svijetlih tema Stipe Golac prozračuje naša druga i drugačija viđenja. Ulazi u naše cipele. Suština je u intuiciji britke misli, intelekt je sluga koji dobro i predano služi u svakom svom, i najsitnijem, književnom postupku; on je cio prisutan. I ovom novom zbirkom aforizama Stipe Golac uvodi nas još dublje u svoj književni svijet, dajući od sebe svijet aforizma, svijet duhovne pronicljivosti gravitacijama znatiželjnosti. Dok promišljam pročitane aforizme, parafraziram u mislima rečenicu Jammesa o pjesnicima: Nema genijalnih aforističara, jer sve je aforizam. Na tragu toga, dodao bih i onu: Sve jeke svijeta duguju svoju zahvalnost ehu. Vrijeme je tkanina iz koje krojimo život. Stipe Golac je, svojim svestranim umjetničkim i ljudskom krojem, skrojio toliko toga dostatnoga za više života. Sama se od sebe ote stara arapska poslovica: Nemoj se ljutiti što ružin grm nosi trnje, već se raduj što trnje nosi ruže. U svojoj knjizi Znakovi pored puta, na stranici 256. Ivo Andrić je zapisao: Iznad ‘Znakova pored puta’, trebalo bi napisati: ‘Uđite i razgledajte! Slobodno! Ovdje nama aforizama’... Stalno se vraćam Stipinoj knjizi Krivo živite, ispravite se (2008.); nameću mi se nezaobilaznim ovi aforizmi i ostaju dugo igrati na moždanom

262

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

platnu: Pokolj duha je u tijeku, još malo i bit će sve gotovo; U globalnom svijetu čovjek je sitnica, ne vidi se prostim okom; Zdravlje je najljepša životna melodija; Život je velika škola, učitelji su: Bog, čovjek i priroda; Izronio je iz dubine duše, nepripremljen za život u plićaku; Goruća pitanja ne zalijevajte hladnom vodom; Što će nepravda nego po pravdi. To joj je najisplativije; Kad sve rasprodaju, što će nama ostati? Gologuzi Hrvati!; Da nam se tekući problemi uliju u Jadransko more, imali bismo Sredozemlje; Da nisu pali na niske grane, pali bi niže; Hrvatski jal pobjednik je na domaćoj sceni; Tko će političarima vratiti dostojanstvo? Ne znam da imamo takve genije; Jedni žive od dana do dana, drugi od petnaestog do petnaestog, treći od mjeseca do mjeseca, a četvrti se iživljavaju svaki dan; Ako djecu ne odgajamo, kako ćemo čovjeka izgraditi?...

Mračni putovi životnih labirinata U svom stvaralačkom radu Stipe Golac jedan je u nizu zaslužnika s posebnim, ustrajnim radom, podcrtanim mjestom. Mašta nije tek puka tlapnja kod njega i stvaralaca s kojima ukorak ide; blizanka je zdravoga razuma koja potiče stvaralački rad. Sve je to od toliko pitanja izgrađeno. Posebnost je za Stipu Golca, prvotno slikara (u ovo vrijeme vladavine slika), uzimanje riječi kao jezgre stvaralačke suštine, otvarajući svoj duh beskonačnom. Svu tu neupitnu energiju koju posjeduje, Stipe Golac nesebično dijeli s nama – kroz slike, kroz riječi, u ovoj sve prisutnijoj tami raščovječnosti. Poveći broj ovih aforizama poput Arijadnine su niti koja nas vodi mračnim putovima životnih labirinata, k izlazu. Kao što nas je Gaston Bachelard pozvao da snivamo o snovima, mene je ova knjiga prizvala sebi – da pišem o aforizmima. Dobar aforizam proizvodi misaoni zaokret našeg bića. Na tragu toga ne mogu se oteti grižnji savjesti, u strahu da se ne ogriješim o meni ništa manje dragu knjigu – nemam (ne) drage, no nekako mi je ova ipak uzvrh dragih, draža – Život naš svagdanji (Visoka učiteljska škola; Gospić 2001.). U svom osvrtu na ovu Golčevu knjigu prof. dr. sc. Dragutin Rosandić ističe Golčev samosvojan literarni govor: ...Golac ne izgrađuje svoje aforizme samo na predlošku pučke mudrosti i pučkog literarnog izričaja. Njegovi aforizmi otkrivaju umjetnika-intelektualca koji, sadržajem i izrazom, intelektualizira svoj tekst. (...) Pojedini aforizmi lirski su intonirani. Lirizam se ostvaruje pjesničkim slikama i metaforama. Metaforizacija značenski obogaćuje i proširuje raspon poruka, istodobno predstavlja autora koji ponire u dubinska prostranstva riječi i njezina semantička polja. (...) U aforizme je utkan jezik naš svagdašnji koji prati našu aktualnu životnu zbilju u njezi-

Nikola Šimić Tonin

263

nim društvenim, gospodarskim, kulturnim i moralnim pitanjima. Profesor Rosandić, pod podnaslovom Literarnost izričaja, osvrnuo se i na sam aforizam: ...Aforizam pripada najsitnijim (najkraćim) književnim oblicima. Kratkoća izričaja i značenjska gustoća temeljne su njegove značajke. Da umirim savjest odlučih se iznijeti iz ove knjige (i podcrtati ih u ovom osvrtu) sljedeće aforizme – ili se oni na to odlučiše sami (kao što upitnik stoji između pjesama i pjesnika – pišu li pjesnici uopće pjesme ili im pjesme dolaze same!?): Što ti je život, tek na kraju ti naprave kuću za sva vremena; Ako želite biti čovjek, a niste, ubijte nečovjeka u sebi; Ljudi, što dalje idu, čovjek se sve manje vidi; Nije Bog stvorio ljude, nego čovjeka; Što znači izgraditi svoj svijet u ovakvome svijetu?!; Na rasprodaj misli, nema velike trgovine; Gorostasi duha mogu pokrenuti brdo osjećaja; Pizdunac nema izgleda ni kod čovjeka ni kod žene; Snaga niskih udaraca obara; Ako padne s položaja, umrijet će od tuge; Sudbina je talon u kojemu se nalazi i vaša karta; Srušeni mostovi među ljudima najveće je nedjelo čovječanstva; Sloboda govora nema pravo lajati; Radnik ima noseću ulogu; Za spas tijela najbolje je nahraniti dušu; Kompjutori su na početku, što će biti kada budu na kraju?; Od slabosti srca se ne umire, ali se i ne živi, Pakao: raj za vraga; Kada se dvoje ludo vole, pamet im ne smeta; Siromaštvo i bogatstvo su dva svijeta. U jednom caruje kora kruha, u drugome švedski stol; Koliko imamo bogatih, javna je tajna. Koliko imamo siromašnih javna je sramota; U čovjeku ratuju čovjek i nečovjek, a dobro i zlo čekaju pobjednika; U patnji duša polaže ispit zrelosti; Probuđenom čovjeku pričaju uspavanke, Kad veliki kažu ‘amen’, mali se nemaju kome moliti; Tijelo bez ljubavi je sedamdeset kilograma mesa; Mržnja: mrak u duši; Jedna kuna živi u šumi, druga caruje među Hrvatima; Što je više novaca u džepu, to je više ludosti u glavi; U svijetu novca najteže je biti pošten; Neki političari žive kao kraljevi, neki kao bogovi, neki još bolje; Ne daj, Bože, da pravda oboli! tko bi je liječio?; I Bog ima problema kad vidi što čovjek radi; Pjesnici su sišli na zemlju jer im nema života u oblacima; Čovjek, pa umjetnik; Jednog dana, kad umjetnost ne bude živjela s čovjekom, tog dana ljubav će umrijeti; Duša napusti lošeg čovjeka i prije smrti...

Živim po svom. Živim punim životom. Obraćajući se na kraju knjige Krivo živite, ispravite se (str. 145-146.; Gospić 2008.) aforističar Stipe Golac obraća se izravno svojim čitateljima riječima: ...Netko od čitatelja bi mogao pomisliti da sam životni pesimist, da gledam život kroz crne naočale. Na sreću, nije tako! Optimist sam u svemu. Ni bolesti koje imam (srčani infarkt i astma) nisu mi oduzele optimizam,

264

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

najljepše što posjedujem u životu. Dapače, dobio sam dodatnu snagu da živim punim životom. I što je najvažnije, upravo sada nastaju moja najbolja djela, što mi posebno daje snagu. Niti jednom prilikom nisam se predao. Moja pozitivna energija odolijeva svemu. Radujem se životu i neka tako bude – dok bude. Slikam, pišem i uživam. Životu dajem koliko mogu, radu se veselim. Veseli me živjeti ljudski i pravedno. Danas su drugi ljudi, gledaju samo sebe, drugima se ne raduju. Ne znaju s boljim živjeti, s gorim im ide bolje. Danas je drugo vrijeme, prividno se živi bolje. Bogati su bogatiji, drugi se bore za preživljavanje. Banke su Božje kuće, u njima se ljudi mole, novac je svetinja. Sve mi se više čini da sa svijetom nešto nije uredu, sve je luđi. Živi se naopako, ubrzano; tko će prije, tko će koga. Mjera je izgubljena, pravedni se ne snalaze. Osobno ću živjeti po svome, živjet ću ljudski i pravedno, jer tako je živjeti ljepše i bolje. Veselim se svojoj obitelji, unucima: Stipi, Ivi, Ani i Nikoli...

Željka Kovačević Andrijanić

265

ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ

Krešimir Butković: Fifty-fifty (50:50) Naklada Uliks; Rijeka, 2013. Oslobođen (?) u trenutku leta

ad smo mladi – a to, dakako, ne isključuje ni srednju, pa ni stariju dob – život uglavnom uzimamo zdravo za gotovo, uvjereni kako će se svaki novi dan odvijati ili prema našem unaprijed zacrtanom planu ili, pak, prema nekakvom ustaljenom ritmu, ni ne sluteći kako ga samo jedna jedina sekunda može okrenuti i preusmjeriti njegov pravac u posve nepredvidljiv tijek rijeke zvane život, neumoljivo i nenadano, u hipu, ne ostavljajući nam niti tisućinku te jedne sekunde da se pripremimo za obrat koji je pred nama, ne shvaćajući koliko smo, zapravo, krhki jer – takvi se obrati uvijek događaju drugima. Fifty-fifty svojevrstan je dnevnički zapis čovjeka-mladića kojemu je u trenu, u dobi od sedamnaest godina, zbog mladenačke ludorije život krenuo posve drugim pravcem od onoga koji je ikada mogao i slutiti – pravcem kojim ne vode koraci hodača, nego škripa kotača...

Strukturno sastavljen od prologa i tri dulja dijela unutar kojih su podcjeline koje prate događanja, tijek misli i životni tijek autora od rođenja do današnjih dana, Fifty-fifty je autobiografski roman koji se čita u dahu, ne dozvoljavajući čitatelju da predahne – zbog želje da ga konzumira čitavog, odjednom, odmah, poput kolača kojega ne želi ostaviti na tanjuru za kasnije – sve to vrijeme ni trenutka ne ostavljajući konzumenta ravnodušnim. Upravo zbog njegove jednostavnosti, prožete životnošću svake ispripovijedane situacije ili izrečene misli, ovaj je roman jednako blizak i tinejdžerima i odraslima – neovisno o dobi. Čitajući Butkovićevu životnu ispovijed, na pojedinim mjestima zastat ćemo, nasmijati se Butkovićevim riječima kojima opisuje svoj život i(li) poneke doživljaje, da bi već u sljedećem trenu na oči navrle suze. Naime, premda Butkovićevim proznim stilom unutar ovog romana uglavnom dominira duhovitost (unatoč fabuli koja je više nego dramatična i vrlo dirljiva), unutar riječi i između redaka i te kako se iščitavaju prikrivena, potisnuta bol, sjeta i čežnja za onime što je moglo biti – da je bilo... No vrijeme ne možemo vratiti unatrag okrećući kazaljke sata kako nam se prohtije i nema načina da se vratimo ondje odakle smo

266

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

krenuli pogrešnim raskrižjem... – osim u sjećanjima, što autor izvrsno čini, pamteći i opisujući detalje i iz najranijeg djetinjstva kao da su se upravo zbili, čime nam dodatno daje na znanje koliko je puta u mislima premotao kasetu svog života od samoga početka. Nevjerojatnom lakoćom Butković ispisuje stranice svog autobiografskog romana, služeći se jednako dobro – duhovito, a istovremeno i beskrajno nabijeno emocijama – standardnim književnim jezikom, kajkavskim idiomom i slengom – uličnim jezikom mladeži koja je mladovala osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća, što dodatno začinjava spominjanjem onovremenih popularnih glazbenika i inih poznatih lica te događajima koji su obilježili godine o kojima piše, posebice Domovinski rat. Premda o Domovinskom ratu (i ratu u BiH) piše iz perspektive promatrača, a ne direktnog sudionika, autora se može okarakterizirati i sudionikom, budući da se tijekom svojih bolničkih dana upoznaje s brojnim ratnim herojima, invalidima Domovinskog rata, zajedno s njima proživljavajući, uz vlastite, i njihove životne drame: ... – Sine, i ne zaboravi: na suprotnoj strani su isto nečija djeca. I ti sinovi imaju svoje majke. Budi i ostani čovjekom kakvim sam te odgojila! – govori mu u suzama mama, dok Tomica zatvara vrata za sobom. Suze klize i meni. Htio bih da sam s njim i da ga mogu štititi kao što sam ga štitio kad bi’ išli u disko, ali rat nije disko, rat je smrt koja vreba, hladno oruđe političara. (…) Nisam imao srca reći joj da je taj mladić upravo izgubio cijelu obitelj. Danas je saznao da mu je brat poginuo. Roditelji su mu ubijeni koji mjesec ranije. Ostao je sâm. (…) Sjedim na hodniku gdje se račvaju putovi, stube, hodnici i gdje je mali trgić s foteljama i telefonskom govornicom. Prilazi mi prijatelj sa susjednog odjela. Borio se u Vukovaru. Lice mu je vidno ispijeno. – Ne spavam. Ako i zaspim, sanjam da me četnici progone, a ja trčim na mjestu, kao u crtiću. Totalno sam usporen... Četnici me dostižu i kolju – priča mi svoje najcrnje more. Htio bih ga utješiti, no ne znam kako. Ja, pak, noću sanjam da se utapam. Proživljavam jedan te isti trenutak traume po tisućiti put. Očito je da svi mi nosimo u sebi posttraumatski stres i ne možemo ili ga ne znamo kanalizirati. Svi polagano pucamo, a nemamo nikog stručnog tko bi nam mogao pomoći. – Dođe mi da se ubijem i prekinem sve ovo – reče Ustaša, dok je nas desetak zauzimalo pozicije na trgiću. (…) Jučer smo gledali kako Walter brani Sarajevo, a danas ga nemilosrdno razara. Sve se izokrenulo, sve je naopako. Ako mi, koji smo godinama živjeli u Jugoslaviji, ne razumijemo što nam se to događa, kako će tek to shvatiti

Željka Kovačević Andrijanić

267

oni izvana, koji bi se trebali boriti za mir među zaraćenim stranama?... Humor dominira prvim dijelom romana u kojemu Butković opisuje svoj život od rođenja do kobne sekunde koja mu je posve promijenila život, no sličan način – premda ublažen emocionalnom ranjivošću i tijekom misli preko noći sazrelog adolescenta koji shvaća da više nikada ništa neće biti kako je bilo – zadržava i u drugome dijelu, u kojemu se radnja odvija u brojnim bolnicama i raznim bolničkim krevetima, nakon kobne sekunde: ...S nama u fići vozila se i jedna časna. Ceste su bile duge i spore, autoputa do mora nije bilo, a u svakoj obitelji koja bi ‘držala do sebe’ stradao bi po jedan pohani picek po putu. Duga vožnja sve je više pritiskala tatin mjehur te je on u jednom trenutku morao stati i olakšati pritisak. Dok je tražio prigodno mjesto za ‘markaciju’ izvan dosega znatiželjnih pogleda, ja sam se iskrao sa zadnjeg sjedišta i sjeo naprijed, za volan, kako bih imitirao tatu dok vozi. Svima je to bilo simpatično do trenutka kad nisam počeo vikati: – Brrrrr – zvuk motora, a potom: – Piiiiida mater!!! – ovo ne moram pojašnjavati. Tata je napravio izobličenu grimasu. Pogledao je u časnu, pa u mene. Brzinom geparda potrčao je do auta i zgrabio me u naručje. Taman kad sam htio opet zaustiti ‘pida mater’, tata je zapjevušio glasno: – ‘Djeco Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ’... (...) Na okukama – prekrasan pogled na zelenu rijeku. Na nekim dionicama – zastrašujući ponori. Oduševljen viđenim, hvatam Tomicu za ruku i razdragano kličem: – Vidi, Saaaaava! Tata, vječito zemljopisno točan, ozbiljno me ispravlja: –To nije Sava, to je Zrmanja! Smirujem se i gledam cestu koja vijuga između stijenja. Na jednoj okuci ponovo izranja rijeka i ja opet ushićeno konstatiram naglas: – Saaaaava! Tata ludi zbog mog slabog ‘paljenja’. – Nije Sava nego Zr-ma-nja! Malo nakon toga, opet ja vičem: – Bobica! – sâm sam sebi ‘prispodobio’ Zrmanju u zrno, a zrno je, Bože moj, bobica, ne? (...) Jutro je. Doktor Turkalj ide u vizitu taman kad su podijelili doručak. Čekam da prođe vizita, pa da doručkujem. Odjednom ulazi Bubač noseći neku kasetu u krilu. Uzima mi daljinske sa stolića i ubacuje kasetu u video. Premotava uvod filma, stiša ton i iziđe iz sobe kao da se ništa nije dogodilo. Na velikom ekranu televizora, onako u sjedećoj pozi, tip radi felatio drugom tipu. Bubač mi je uvalio gay pornić taman kad vizita treba ući u sobu. Problijedio sam. Steže me u grudima. Ona dvojica nikako da se

268

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

maknu s ekrana ili da barem kamerman ‘švenka’ po interijeru. Doktor kuca na vrata. Otvara vrata. TV je iza vrata. Ne ulazi u sobu, već samo nabrzinu pita jesam li dobro. Blijed ko krpa, mucam da jesam. Doktor zatvara vrata i odlazi. U kadru su nečiji testisi. Pogledam na doručak. Na tanjuru safalada i dva kuhana jaja. Smučilo mi se od svega. Derem se u sobi. – Buuuuuuuuuubač, ubit ću te!!!... U trećem dijelu romana (Povratak u stvarnost), nešto kraćem od prethodnog, autor nas bržim tempom vodi kroz vrijeme povratka kući, privikavanja na život u novonastalim okolnostima, događajima koji su uslijedili... sve do današnjega vremena, kojime završava svoju ispovijest. Spore bolničke godine sada zamjenjuje let godina koje su uslijedile nakon povratka u stvarnost. Tko smo? Kamo idemo? Zašto? Koliko dugo?... – pitanja su koja Butković, blago skrivećki, neprestance postavlja, da bi na kraju sâm i odgovorio na neka od njih: ...Kad pročitate ove posljednje retke, shvatit ćete da smo svi mi tek ljudi, krhka bića s emocijama. Sve te sitne pobjede koje nosite u sebi postaju pobjede svih nas, jer vaš cilj je nagrada onima koji ostaju u mraku i traže put. Moj cilj je skrenuti pozornost na ljude u kolicima i njihove potrebe. Nadam se da sam vam barem jednom izmamio osmijeh na lice. Izmamite ga i vi nekome dok se cijeli svijet ne nasmiješi. Obožavam smijeh, obožavam pjesmu i volim ljude. Jednom, kad budemo izjednačeni u mogućnostima, ova knjiga izgubit će gorčinu i postati lijek onima koji, na žalost, prolaze istu kalvariju. Nadam se da će im tada biti mnogo lakše prihvatiti istinu i da će se stvoriti uvjeti u kojima nećemo strepiti nad sutrašnjicom. Do tada, dan po dan, uživam uz one koje volim, uz one koji su mi osigurali trenutnu bezbrižnost. Znam da mnogima nije tako i za njih se vrijedi boriti. Svatko to može na svoj način. Ja sam izabrao svoj. I premda autor daje odgovor(e) na neka (od) pitanja koja postavlja: ...Neke stvari jednostavno ne možeš vratiti unatrag, no dogode se čuda koja ti daju podstrek da kreneš iznova, s onog mjesta gdje je, na trenutak, sve stalo. Dobila je novu šansu! I na tome treba biti zahvalan. Sad treba skupiti snage za dalje. Treba učiniti puno koraka da se pronađe gram sreće i ne treba tražiti previše, da se ne bi previdjelo i taj gram koji čeka samo na nas… on, unatoč svemu, do posljednje riječi kojom zaključuje svoju životnu ispovijed u autobiografiji naslovljenoj Fifty-fifty – pokušavajući svih ovih godina sâm sebi to ne priznati – u duši podsvjesno ostaje nevin, neiskvaren, iskren, hipersenzibilan sedamnaestogodišnjak, zarobljen u trenutku leta nakon kojega će – osim mekoće mora koje neizmjerno voli – pri slijetanju dotaknuti i tvrdoću neumoljivosti i surovosti kako života, tako i vremena...

Igor Žic

269

IGOR ŽIC

Časopis Dometi Broj 3-4; Rijeka, 2012.

inko Antić jedna je od ključnih osoba, barem indirektno, u nastanku Dometa. Kao glavni urednik Antić pokreće Riječki list (kasnije Novi list) 1. ožujka 1947. i uređuje ga do veljače 1949. godine. S mjesta glavnog urednika bio je maknut jer se previše brinuo o pravima novinara, u vremenu koje nije bilo sklono takvim postupcima. Potom je djelovao kao direktor Građevinskog tehnikuma (1949. – 1952.), a najviše traga ostavio je kao direktor Naučne biblioteke (1952. – 1965.). Riječku reviju pokrenuo je s književnikom Dragom Gervaisom 1952. i vodio je do 1968. godine, spretno promičući hrvatstvo i lokalnu problematiku, unutar – a ponekad i malo preko! – granica koje je dopuštala komunistička partija. Godine 1953. Antić je bio utemeljitelj Pododbora Matice hrvatske u Rijeci, a prvi članovi bili su najistaknutiji riječki intelektualci tog vremena: Viktor Car Emin, Đuro Rošić, Kazimir Vidas, Nikola Polić, Milivoj Mezorana, Drago Gervais, Ivo Žic Klačić i Vjekoslav Bratulić. Također je bio urednik domaće književnosti u tek utemeljenoj riječkoj izdavačkoj kući Otokar Keršovani. Godine 1968. godine situacija se i u Hrvatskoj i u Rijeci počela komplicirati na području iskazivanja nacionalnog identiteta. Ambiciozni Zvane Črnja, koji je u Rijeku došao 1967. godine iz Zagreba, odlučio je pokrenuti novi časopis Domete, kao odgovor na pomalo zastarjelu koncepciju Antićeve Riječke revije. Domete je, što je pomalo ironično, izdavala Matica hrvatska, koju je u Rijeci utemeljio Antić! Črnja je programski sažeo neke svoje ideje oko novog časopisa. Opća i dugogodišnja kriza u kojoj se nalazila ‘Riječka revija’ nametnula je potrebu da se ovaj riječki časopis temeljito reformira te da se njegova fizionomija, koncepcija i program uključe u preobražajne procese o kojima neposredno ovisi dalja materijalna i duhovna izgradnja našeg područja… Da bi se prevladala izolacija u kojoj se nalazila ‘Riječka revija’ redakcija ‘Dometa’ će inzistirati na objedinjavanju svih intelektualnih snaga Rijeke oko novog časopisa. (Dometi; br. 1; Rijeka, 1968.; str. 125) Rani brojevi bili su zaokupljeni otkrivanjem hrvatstva, lokalne povijesti i državne politike, uz književne priloge. Potom je uslijedila 1971. godina, gušenje hrvatskog proljeća te dramatične promjene u državnoj politici, što se odrazilo i na lokalnoj razini. Poslije dulje pauze – i brojnih partijskih

270

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

sastanaka! – nastavilo se tiskanje časopisa, no s bitno promijenjenom uređivačkom politikom. S brojem 3-4 za 1972. glavni urednik postao je Marijan Kalčić, a objavljivanje preuzima Izdavački centar Dometi. Pod istim imenom dobivamo časopis posvećen bratstvu i jedinstvu i NOB-u. Od broja 9 za 1974. godine glavni urednik bio je Željko Grbac, no prave uredničke poslove obavljao je Milan Zinaić. Od tog broja grafički urednik bio je nezaboravni Ivo Marendić (koji je grafički uredio oko 600 knjiga i svezaka raznih časopisa!). Slijedi okretanje marksizmu, teoriji umjetnosti i znanstvenoj fantastici. U tom razdoblju objavljuju se izvaci iz knjige Tražio sam crvenu nit Jakova Blaževića, a jedan od suradnika je i mlađi filozof iz Beograda Zoran Đinđić, kasniji srpski premijer. Od 1976. godine nakladnik je Izdavački centar Rijeka. Od broja 6 za 1981. godinu glavni urednik je Nenad Miščević i časopis se okreće k filozofiji i filozofiji jezika te postaje izrazito hermetičan. Od broja1-2-3 za 1985. godinu glavni urednik je Srećko Jelušić koji časopis oprezno vraća gradu. Od broja 1 za 1987. godinu glavni urednik je Miomir Matulović i to je najgore razdoblje časopisa – s izuzetkom broja 1-2-3 za 1991. godinu, koji je bio posvećen franjevačkom samostanu na Trsatu. Nakon što je časopis, okrenut filozofiji prava, izgubio svaku vezu sa realnošću, na mjesto glavnog urednika, s brojem 3-4 za 1993. godinu, dolazi Ervin Dubrović, koji je pokušao nastaviti tamo gdje je stao Jelušić. Tijekom 1994. godine Dometi su vraćeni Matici hrvatskoj i brojeve 11 i 12 za 1994. godinu potpisao je Branimir Petener, čovjek koji je šest godina bio u zatvoru zbog Hrvatske. Najradikalnija promjena bilo je uvođenje korienskog pravopisa uz teme vezane za borbu Hrvatske. Dva šesterobroja za 1995. godinu potpisao je kao glavni urednik Darko Deković, no stvarni urednik bio je Mladen Urem, koji je i formalno potpisan na dva šesterobroja za 1996. godinu. Glavni urednik od 1997. godine na dalje je Darko Deković, a časopis izlazi dvaput godišnje ili rjeđe. Jedan od zanimljivijih brojeva iz ovog razdoblja je br. 7-12 za 1998. godinu, u kojemu je obrađen opus povjesničara Nikole Crnkovića. Broj 7-12 za 1999. posvećen je pak obljetnici života akademika Nikole Hercigonje. Broj 1-4 za 2000. posvećen je suvremenoj hrvatskoj drami, 1-4 za 2001. hrvatskom jeziku na pragu 21. stoljeća, 1-4 za 2002. hrvatskom pravopisu od 1892. do 2002., 1-4 za 2003. glagoljici. Izgubivši ritam izlaženja, Dometi su postali zbornik sa znanstvenih skupova i izgubili su raniji širi značaj. Poslije smrti Darka Dekovića 5. kolovoza 2008. godine, na mjesto glavnog urednika dolazi Goran Crnković (ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci i sin povjesničara Nikole Crnkovića s Paga), pokušavajući smanjiti veliko kašnjenje prelaskom s jednog četverobroja na dva dvobroja godišnje. Ovo

Igor Žic

271

je sažetak 45 godina povijesti časopisa koji je lutao od ozbiljnog hrvatskog glasila do izrazito nehrvatske publikacije. Ono što je zanimljivo je da su ovaj (dvo)broj Dometa predstavile 21. ožujka u Filodrammatici tri osobe koje su uređivale – ili još uvijek uređuju! – niz časopisa. Goran Crnković, osim Dometa, uređuje vrlo ozbiljan Vjesnik državnog arhiva u Rijeci; Mladen Urem uređivao je, uz Domete, i časopis za književnost Rival te Sušačku reviju, dok je Igor Žic uređivao dvojezični časopis Welcome to Rijeka & Opatija, a posljednje dvije godine glavni je urednik Književne Rijeke. No da se posvetimo konkretnom broju 3-4, za 2012. godinu. Mladen Urem napisao je vrlo važan, dugačak i pomalo konfuzan tekst Kratka povijest hrvatske plemićke obitelji Draganić-Vrančić. Kako je riječ o predstavljanju donirane arhivske građe, vjerojatno bi članak bio primjereniji za Vjesnik državnog arhiva. Ivan Pederin, vrlo produktivan umirovljeni profesor talijanskog i njemačkog jezika, autor je 400 znanstvenih članaka i desetak knjiga, što uključuje i Jadransko pitanje, knjigu objavljenu prošle godine u Rijeci, u kojoj se bavi pretenzijama susjeda na hrvatski Jadran. U knjizi je i vrlo zanimljiv dugi članak Hrvatski velikosrbi. U Dometima je priložio članak Jelačić u ratu i apsolutizmu, u kojem se uglavnom bavi organizacijom uprave u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća, pa je članak pomalo statičan. Akademik Stjepan Damjanović, koji se cijeli život bavi staroslavenskim jezikom i glagoljicom, priložio je svoj govor o knjizi Darka Dekovića Istraživanja o riječkom glagoljaškom krugu, zapravo neobranjeni doktorat nekadašnjeg glavnog urednika Dometa. Povjesničar Nikola Crnković osvrnuo se u dugom tekstu na Pažke mantinjade, povezujući povijest, književnost i etnografiju. Na paške teme, putopisnim prilogom, nadovezuje se Mladen Brajša, dok cijeli problem hrvatske povijesti, tiskarstva i glagoljice, također putopisno, obrađuje Juraj Lokmer. Njegov tekst je svjedočanstvo o tome kako su Braća hrvatskog zmaja donirala knjižnici Gutenbergovog muzeja u Mainzu knjige o hrvatskom ranom tiskarstvu te o hrvatskoj pismenosti i kulturi. No da Dometi nisu samo okrenuti povijesti, dokaz je kraći prilog Danke Radić o kiparu Vilimu Halbarthu rođenom 1970. u Trogiru, koji je diplomirao na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2010. u klasi Kuzme Kovačića. U svom radu često se inspirira motivima iz brodogradilišta. Tu su i prilozi vezani uz poeziju: tekst Deana Slavića o nedavno preminuloj pjesnikinji Zdravki Žeželić Alić, Mladena Urema o pjesnikinji Ljubici Kolarić-Dumić te poezija Zorana Bogovića i Peje Šimića. Igor Žic se osvrnuo na tek objavljenu monografiju tršćanskog povjesničara umjetnosti Mattea Gardonija o kiparu Giacomu Paronuzziju

272

Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE

(Aviano, 1801. – Trsat 1839.) – koji je desetak godina obnavljao kaštel Trsat za Lavala Nugenta – ukazujuću na dobre i one nešto lošije strane knjige objavljene u Avianu 2013. Kad smo već prešli s povijesti, jezika i knjiga na likovnu umjetnost, moram naglasiti veliki doprinos tehničke urednice Doris Brusić, Inter Tinny Grafic s Viškova te Tiskare Denona iz Zagreba koji su, svi zajedno, ovaj broj Dometa realizirali na vrlo ozbiljnoj grafičkoj razini. Da zaključim: časopisi su ključni dio nacionalnog izdavaštva, jer omogućuju mlađim autorima da sazrijevaju, zrelima da ispisuju članke koje će, potom, povezati u knjige, a društvu služe kao precizan pokazatelj aktualnog duhovnog stanja. Ovaj broj Dometa svojom kvalitetom sugerira da je hrvatsko društvo izrazito zdravo, no to je iluzija nastala predanim radom niza autora i glavnog urednika...

S. Benković Peratova & Ž. Kovačević Andrijanić

273

DOGAĐANJA

Siječanj – lipanj 2013. Priredile: S. Benković Peratova i Ž. Kovačević Andrijanić 16. veljače u Etno-kući u Korniću, pod nazivom Utoplimo krčku zimu, pod organizacijskom palicom Multimedijalne udruge Krčka beseda, održana je pjesnička večer dviju članica Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci: Elfride Matuč Mahulja i Tatjane Pajalić. Krčke poetese recitirale su poeziju iz svojih dosad objavljenih knjiga poezije, ali i onih koje su upravo u prirpemi za tisak i bit će objelodanjene u nakladi DHK – Ogranka u Rijeci. Publici se tijekom poetske večeri obratio glavni urednik krčkog portala Otok-Krk.org Milovan Kirinčić, napomenuvši kako Krk donedavno nije imao članica DHK – Ogranka u Rijeci, a sad ima čak dvije: Elfrdu Matuč Mahulja i Tatjanu Pajalić, dok je urednik Krčkog vala Petar Kopanica, u ulozi domaćina, izrazio svoje zadovoljstvo što su u kornićanskoj Etno-kući ugošćene dvije priznate i poznate hrvatske pjesnikinje. *** 28. veljače u velikoj sali Filodrammatice, u nakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci i sunakladi Venerusa iz Rijeke, predstavljena je knjiga Kim Cuculić pod nazivom Peti red, parter – kazališne kritike, razgovori i osvrti od 2001. do 2010. godine. O knjizi i autorici govorili su Silvija Benković Peratova (predsjednica Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci), Diana Rosandić (urednica knjige), Igor Žic (recenzent), Miljenko Marin (urednik rubrike Kultura u Novome listu) te autorica Kim Cuculić. *** 8. ožujka u prostorijama Udruge krčkih knezova Frankopana održano je predstavljanje knjige ispovjedne proze Smrt je baby blue – Živ sam, i te kako! krčke autorice i članice Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci Elfride Matuč Mahulja. Urednica knjige je Željka Kovačević Andrijanić, a recenzentica Diana Rosandić, obje članice Ogranka, dok je knjiga objavljena u nakladi Venerus. *** 8. ožujka u Čitaonici Cernik u Općini Čavle održana je književna večer pjesnikinje, prozaistkinje i slikarice te pedagoške djelatnice, predsjednice DHK – Ogranka u Rijeci, Silvije Benković Peratove.

274

Književna Rijeka / DOGAĐANJA

*** 20. ožujka na Arci Fiumani u riječkoj luci tijekom konferencije za medije predstavljen je i novi, proljetni broj Književne Rijeke, prvi broj u 2013. godini. Časopis su predstavili Igor Žic (glavni urednik) i Silvija Benković Peratova (predsjednica Ogranka) te članovi uredništva: Davor Velnić, Bože Mimica i Đoni Božić – novi član uredništva. Predstavljanju su nazočili i članovi Ogranka: Nikola Kraljić, Vera Primorac, Vanja Michelazzi i Tea Kružić. *** 12. ožujka raspisan je Poziv za sudjelovanje na X. Susretima mladih pjesnika i prozaika (prenosimo tekst Poziva na natječaj): ...Sudjelovati mogu autori u dobi od 15 do 30 godina s tekstovima isključivo na hrvatskom jeziku. Cjelovite poetske ili prozne rukopise potrebno je dostaviti na adresu: Društvo hrvatskih književnika - Ogranak u Rijeci Korzo 28/II 51000 Rijeka s naznakom: Prijava za sudjelovanje na X. Susretima mladih pjesnika i prozaika. Prijavi obvezno treba priložiti: - rukopise u digitalnom obliku (na CD-u; Word, font: Times New Roman 12, dvostruki prored); - kraći životopis; - adresu stanovanja; - broj telefona i(li) mobitela; - e-mail adresu. Rok za dostavu prijava je 1. lipnja 2013. godine. Prijave koje ne sadržavaju navedene obvezne priloge, neće se uzimati u obzir. Prosudbeno povjerenstvo izabrat će najkvalitetnije autore koji će biti predstavljeni javnosti u listopadu 2013. godine, a njihovi tekstovi objavljeni u ‘Književnoj Rijeci’, časopisu za književnost i književne prosudbe, s mogućnošću objavljivanja i poetskih te proznih autorskih prvijenaca. O izboru sudionika X. Susreta mladih pjesnika i prozaika autori će biti obaviješteni do 1. rujna 2013. godine.

*** 10. travnja u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu predstavljene su knjige poezije Ljubice Kolarić Dumić Vijenac od čekanja i Andrije Vučemila Onako s nogu. Uz autore, u programu predstavljanja sudjelovali su Stjepan Čuić, Đuro Vidmarović te Milovan Miković. Program predstavljanja vodila je Lada Žigo. *** 11. travnja u Vijećnici Grada Rijeke predstavljena je monografija Last Prince Consort of Hawaii – Rab native de Dominis autora dr. sc. Vinka Ribarića, čijeg je engleskog izdanja glavna urednica Željka Kovačević Andrijanić, ujedno glavna urednica Naklade Venerus u vrijeme kad je knjiga objavljena u

S. Benković Peratova & Ž. Kovačević Andrijanić

275

toj riječkoj nakladničkoj kući (2011.). O knjizi su, uz autora, govorili recenzenti dr. sc. Darko Gašparović i akademik Petar Strčić. *** 14. travnja u prostoru Glagoljice Sveučilišne biblioteke u Rijeci predstavljena je knjiga autorice Tuge Tarle pod nazivom Ariadnina nit, objavljena u sunakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci i Venerusa iz Rijeke. O knjizi i autorici su govorili Darko Gašparović (recenzent i, uz Željku Kovačević Andrijanić, suurednik knjige) te Silvija Benković Peratova koja je, uz autoricu, čitala ulomke iz novela. *** 16. travnja u Profilovoj knjižari u Rijeci predstavljena je knjiga Tihomira Dujmovića (poznati hrvatski novinar, publicist, kolumnist) pod nazivom Tko mi zabranjuje kolumne (Kružić d.o.o.; Zagreb, 2013.), u kojoj su objavljene autorove zabranjene kolumne, od strane urednika tiskovina i portala za koje je pisao (pro)ocijenjene nepodobnima. Uz autora, knjigu su predstavili Igor Žic (glavni urednik Književne Rijeke) i Davor Velnić, obojica članovi Upravnog odbora – Društva Hrvatskih književnika Ogranka u Rijeci. *** 19. travnja na brodu Arca Fiumana svečano su proslavljene dvije obljetnice: 113 godina Društva hrvatskih književnika i 18 godina Književne Rijeke. Tom prigodom Silvija Benković Peratova i Đoni Božić podsjetili su na povijesni nastanak Društva hrvatskih književnika, a Igor Žic je pripremio pregled svih brojeva Književne Rijeke od 1996. godine do danas. Članovi Ogranka kazivali su stihove T. Ujevića, D. Cesarića, A. G. Matoša, I. G. Kovačića, D. Tadijanovića i drugih antologijskih hrvatskih pjesnika, kao i vlastite stihove. *** 28. travnja, uz obilježavanje Dana Hrvatskoga slova, naša članica Ljubica Kolarić-Dumić nagrađena je Nagradom Dubravko Horvatić za priču Vestalkino pismo (priča je objavljena i u Književnoj Rijeci br. 4/2012. te je možete pročitati i u online izdanju na web adresi: http://issuu.com/dhkogranakrijeka). *** 4. svibnja u Vijećnici Grada Rijeke DHK – Ogranak u Rijeci svečano je proslavio 100. obljetnicu rođenja Ivana Gorana Kovačića i 70. obljetnicu njegove tragične smrti. O životu i djelu I. G. Kovačića govorili su Božidar Petrač (predsjednik DHK), Mladen Urem (književni kritičar), Marinko Kovačević (predsjednik Goranova proljeća u Lukovdolu), Đoni Božić i Tea Kružić, koja je cijeli program popratila video prezentacijom na LCD projektoru.

276

Književna Rijeka / DOGAĐANJA

Kovačićeve stihove kazivali su Davor Grgurić, Ljubica Kolarić Dumić, Vesna Miculinić Prešnjak i Vanja Michelazzi. Moderatorica programa bila je Silvija Benković Peratova. Nakon svečanog programa sudionici i članovi Ogranka posjetili su Memorijalni centar Ivana Gorana Kovačića Kovačića u Lukovdolu. *** 6. svibnja u Vijećnici Grada Rijeke Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci svečano je proslavilo 70. obljetnicu života i 50. obljetnicu rada u kulturi našeg člana Bože Mimice. Tom prigodom predstavljena je njegova najnovija knjiga (dvoknjižje) Slavonija zlatno srce Hrvatske – Povijest Slavonije od antike do XX. stoljeća koja je i vizualno prezentirana preko LCD projektora. O autorovom životu, radu i o knjizi govorili su Ervin Dubrović, Željko Bartulović, ak. Petar Strčić, Đoni Božić i Silvija Benković Peratova, a glazbeni dio programa upotpunjen je izvedbama Klape Nevera. *** 8. svibnja prigodom otvorenja Sajma knjiga Bookfest 2013. u prostoru Sajma na Gatu Katoline Riječke predstavljena je knjiga slavenskih mitoloških priča Čuvari legende – Knjiga I., Drvena zemlja Nari književnice i slikarice, istovremeno i autorice teksta i ilustratorice ovog bogato ilustriranog izdanja, Silvije Benković Peratove. O knjizi su, uz autoricu, govorili direktor Naklade Uliks Silvano Frančišković i glavni urednik iste nakladničke kuće Miro Božić. *** 27. svibnja u Muzeju Slavonije u Osijeku, u maloj dvorani Arheološkog muzeja, održano je predstavljanje knjiga Bože Mimice Slavonija zlatno srce Hrvatske – Povijest Slavonije od antike do XX. stoljeća. U dva opsežna toma autor je, polazeći od šireg konteksta hrvatske povijesti, obradio povijest Slavonije, osvjetljavajući protekla vremena od antičkog doba do 20. stoljeća, prvenstveno kroz političku povijest, ali ne zanemarujući ni bogatu kulturnu baštinu Slavonije. O knjizi su govorili prof. Ervin Dubrović (ravnatelj Muzeja grada Rijeke), prof. Grgur Marko Ivanković (ravnatelj Muzeja Slavonije), prof. Zvonko Bojčić te autor ovog opsežnog djela prof. Bože Mimica. *** U svibnju 2013. u Rumunjskoj na Romanian International contest, Magazine Of Romanian Haiku 2013., naša članica Vera Primorac nagrađena je ovom prestižnom nagradom za haiku poziju. Također je, po četvrti put (nakon 2009., 2010. i 2011. godine), i ove godine u Japanu uvrštena u Svjetsku antologiju haiku poezije World Haiku Ban’ya Natsuishia – antologiju internacionalnog haiku društva Meguro iz Tokija.

Književna Rijeka

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 2, godište XVIII, ljeto 2013. NAKLADNIK

www.dhk-ogranak-rijeka.bloger.hr

SUNAKLADNIK

ZA NAKLADNIKE Božidar Petrač NAKLADA 200 primjeraka CIJENA 30,00 kn TISAK I UVEZ Tiskara Venerus, Rijeka Tiskanje je dovršeno mjeseca lipnja 2013. godine Printed in Croatia June 2013 Adresa online izdanja http://issuu.com/dhkogranakrijeka Sva prava pridržana. Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2013.

Fotografija na stražnjoj korici: Članovi Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci sa suradnicima; Lukovdol, 4. svibnja 2013.

Slijeva nadesno: Đoni Božić, Olga Domjanić (u pozadini), Vanja Michelazzi, Davor Grgurić (u pozadini), Ljubica Kolarić Dumić, Vesna Miculinić Prešnjak, Marijan Grakalić (u pozadini), Božidar Petrač, Silvija Benković Peratova (u pozadini), Bože Mimica, Vesna Šporer, Tea Kružić (u pozadini), Vera Primorac i Marinko Kovačević