Godište 148.
Đ a k o v a č k o - o s j e č k e č a s o p i s
z a
n a d b i s k u p i j e
p a s t o r a l n u
o r i j e n t a c i j u
5/2020. TEMA:
Dušobrižništvo iseljenika
1 Boris Vulić, urednik: JEDAN BISKUP, VJERA I DOMOVINA 2 Đuro Hranić, nadbiskup: VAŽNE ULOGE DUŠOBRIŽNIČKOG RADA MEĐU HRVATSKIM ISELJENICIMA 5 Tomislav Markić: HRVATSKA INOZEMNA PASTVA 15 Ivica Ivanković Radak: DOKUMENTI I KANONSKE ODREDBE 19 Adolf Polegubić: PASTORALNO DJELOVANJE U NJEMAČKOJ 31 Željko Čekolj: MIGRACIJE KAO IZAZOV ZA CRKVU 36 Drago Iličić: HRVATSKA ŽUPA U SALZBURGU
Župnik i župa 43 45 54 59 63 66 67 69
Žarko Relota: SVEMOĆ I NEMOĆ Marin Srakić: BISKUP ANTUN AKŠAMOVIĆ (16) Zvonko Pažin: SV. MISA PREMA MISALU IZ 1962. I 2002. (8) Više autora: PROPOVIJEDI Josip Filipović: EUHARISTIJSKO KLANJANJE Dejan Bubalo: GLAZBENI PRILOG Tanja Kuprešak: RELIGIOZNOST I ZADOVOLJSTVO BRAKOM Martina Kuveždanin: RAZGOVOR S VLČ. JOSIPOM LEVAKOVIĆEM
Vjeronauk i kateheza
75 Marina Živić: ŠKOLA NA DALJINU 77 Ana Želinski: PRIPREMA ZA VJERONAUČNI SAT 80 Leo Tanner, Pavao Madžarević: KATEHEZA ZA ODRASLE 85 Ana Despotović, Krešimir Bulat: KATEHEZA ZA KRIZMANIKE 88 Ivica Čatić: EVANĐELJE PO MARKU 92 Krešimir Bulat: KATEHEZA ZA BIBLIJSKE ZAJEDNICE 93 Dino Klem: POGLED U KNJIGU
Događanja
94 IZ ŽIVOTA CRKVE 123 VIJESTI
Đakovačko-osječke nadbiskupije
Časopis za pastoralnu orijentaciju
ĐAKOVO, GODIŠTE 148. br. 5 (2459) 2020. str. 529.-652. Izdavač Đakovačko-osječka nadbiskupija Nadbiskupski ordinarijat Strossmayerov trg 6, 31400 Đakovo Glavni i odgovorni urednik doc. dr. sc. Boris Vulić e-mail: vulic@me.com Izvršna urednica Martina Kuveždanin e-mail: vjesnik@djos.hr Uredničko vijeće Anica Banović, Josip Filipović, Grgo Grbešić, Zdenko Ilić, Stjepan Karalić, Drago Marković, s. Krista Mijatović, Ankica Mlinarić, Ivica Pažin, Zvonko Pažin, Teuta Rezo, Drago Tukara, Davor Vuković Adresa uredništva i kontakt Vjesnik – Uredništvo J. J. Strossmayera 58, 31000 Osijek tel: 031/253-918 e-mail: vjesnik@djos.hr Administracija i pretplate Stjepan Maroslavac tel: 031/802-229 e-mail: vjesnik.pretplate@djos.hr Lektura Anzelma Salopek, prof. Korektura Željko Filajdić Godišnja pretplata Hrvatska, Bosna i Hercegovina: 400 kn Inozemstvo: 600 kn (80 €) Vjeroučitelji laici i polaznici Škole za župne suradnike (uz potvrdu): 200 kn Studenti teologije (uz potvrdu): 120 kn Cijena pojedinačnog broja: 40 kn Uplate Đakovačko-osječka nadbiskupija Nadbiskupski ordinarijat Đakovo IBAN: HR1923400091110158582 SWIFT (BIC): PBZGHR2X model plaćanja: HR00, poziv na broj: 75106 – upisati pretplatnički broj Naklada 1200 primjeraka Časopis izlazi jedanaest puta godišnje. Grafička priprema i tisak Glas Slavonije d. d., Osijek
www.vjesnik.djos.hr
Bošnjačani obnovili pobožnost sv. Roku Ponukani novonastalom situacijom vezanom uz pandemiju koronavirusa, Bošnjačani su obnovili pobožnost sv. Roku – zaštitniku od zaraznih bolesti. Tako su sredinom ožujka vjernici uredili poklonac sv. Roka i pripadajući okoliš koji se nalazi na toponimu koji domaći svijet naziva »Virak«, odnosno »Bilić stan«, a sam kip prebacili u župnu crkvu, gdje će i ostati do okončanja spomenute zaraze.
Tradicija štovanja sv. Roka u Bošnjacima izrazito je duga i jaka. Tomu u prilog govori činjenica da su Bošnjačani još krajem 18. stoljeća zahtijevali od biskupa da umjesto dotadašnjeg (i sadašnjeg) nebeskog zaštitnika sv. Martina to postane sv. Rok. Biskup je takav prijedlog odbio, ali i dao dopuštenje za podizanje bočnoga oltara. Osim njega, između Bošnjaka i Županje nalazila se i zajednička kapelica sv. Roka, ucrtana u tajne vojne zemljovide još 1780. godine. Kako se tijekom vremena sa Županjcima nisu mogli dogovoriti kome će pripasti kip sv. Roka iz kapelice, Bošnjačani su ga u 19. stoljeću prisvojili sebi i postavili ga na istoimeni oltar u župnoj crkvi. Taj kip bio je manjih dimenzija pa je kasnije kupljen veći koji se u crkvi nalazio do 1970-ih. Kako su liturgijski propisi nalagali da se na istom mjestu ne mogu nalaziti prikazi dvaju istih svetaca, tako je duhovna oblast dopustila da se manji kip sv. Roka postavi u spomenuti poklonac, što se i dogodilo o njegovu blagoslovu 1918. godine. Kip sv. Roka tako se nakon 102 godine ponovno vratio u župnu crkvu. Na njemu su danas vidljiva oštećenja, a tek će kasnija stručna analiza pokazati koliko je kip star i kolike su potrebe za nužnim restauratorskim zahvatom. Teška su vremena ponovno nagnala Bošnjačane na starodrevno štovanje i pobožnost, a želja je puka da sv. Rok ponovno dobije stalno mjesto u župnoj crkvi, koja će se ove godine i svečano posvetiti. Antun Lešić
Riječ urednika
Jedan biskup, vjera i domovina Boris Vulić, urednik »Vrlo mi je drago i velika mi je utjeha, da Vas ni mora ni gore, ni daljina puta ni raznolikost američkih stanovnika, nije otuđila od drage Vaše domovine, od mučeničke naše Hrvatske… da s njom zajednički plačete i s njome zajednički radost dielite.«
S
redina je 19. stoljeća. Društvena i ekonomska kriza primorala je naše ljude da potraže bolji život u prekooceanskim zemljama. Najviše njih iz Dalmacije, Primorja i Like te okolice Karlovca. Ubrzo su osjetili najveći teret iseljeništva – nemogućnost da se živi bez moralne, duhovne, vjerske i kulturne pomoći koja dolazi iz vlastite domovine. Zato su krenuli u potragu za takvom potporom. Prema onome što je poznato, prvi, a ako ne prvi, onda sigurno među prvim javnim osobama u Hrvatskoj koje su ozbiljno shvatile inicijative i vapaje iseljenih Hrvata bio je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.). Strossmayer će biti prvi hrvatski biskup koji je krajem osamdesetih godina 19. stoljeća uspostavio posebni oblik zajedništva s iseljenom Hrvatskom, koji se i u naše dane potvrđuje kao važan i plodonosan. Strossmayer je tada već bio poznat u svijetu, pogotovo nakon svojih govora na I. vatikanskom saboru, a zapaženo je da su mnogi američki biskupi bili sličnih stavova kao i naš Strossmayer. O ovom đakovačkom biskupu pisao je i tadašnji svjetski tisak kao o jednom od najuglednijih ljudi toga vremena. Tim više ne čudi što su iseljeni Hrvati, posebno oni iz Sjedinjenih Američkih Država, u njemu prepoznali čovjeka vjere i duha koji neće ostati ravnodušan spram njihovih potreba. Ponijeli su oni Strossmayerovo ime u svijet kao simbol katoličkoga i hrvatskog, kao spomen na duhovnog pastira i narodnog dobrotvora u slavenskom svijetu. Također, to da je izabran kao prvi adresat iseljenih Hrvata potvrđuje ono što je dobro znano – Crkva i njezini pastiri bili su prvi koji su iseljenike uvodili u novi svijet, ali ih istodobno na najbolje načine povezivali međusobno i s domovinom. Iseljeni Hrvati svojim su povezivanjem s biskupom Strossmayerom pokazali da su vrlo brzo osjetili potrebu međusobno se čvršće povezati u novom, nerijetko i hladnom svijetu. Shvativši njihovu želju za očuvanjem identiteta koji ih određuje i povezuje s domovinom, on ih je hrabrio u ostvarenju njihovih vjerskih i nacionalnih
potreba. Preteško je biti daleko od svoga doma i znati da se u njega nećeš skoro ili nikako vratiti. Nesnalaženja je i izgubljenosti previše. Uvijek je tu opasnost otuđenja od vlastitog identiteta, što bi značilo otuđiti se od samoga sebe i svojih i prepustiti se nečem što se nikada neće moći doživjeti kao potpuno svoje. Strossmayer je isprva odgovarao na pisma koja je primao od iseljenika, u kojim ga mole za pomoć, kako moralnu i vjersku, tako i nacionalnu. Bio je prvi biskup u nas koji je prepoznao znak vremena te Hrvatima u iseljeništvu 1894. poslao svećenika, dušobrižnika »da svoju braću u svetoj vjeri i domovinskoj ljubavi potkrepljuje i podržaje«. Tako je otpočeo novi oblik organizirana života iseljenih Hrvata koji je, unatoč poteškoćama, donio vrijedne plodove. Đakovački će se biskup založiti da se u Pittsburghu utemelji prva hrvatska nacionalna župa u iseljeništvu, a prihvatio je kumstvo kod posvete prve nacionalne župne crkve. Takvo je djelovanje imalo širi utjecaj kako na početke okupljanja, tako i na još bolje organiziranje svih iseljenika iz Europe oko svojih župa i svojih svećenika, odnosno na izgradnju zajedništva koje će iseljenike nositi u radostima i žalostima iseljeništva. Ta stanja iseljenog duha poznata su samo onima koji ili sami prošli takva iskustva ili su osobe velikog duha koje znaju gledati očima onih koji su u potrebi. Strossmayer je bio među njima. Evo lijepih riječi koje im je uputio u jednom od spomenutih pisama: »Vrlo mi je drago i velika mi je utjeha, da Vas ni mora ni gore, ni daljina puta ni raznolikost američkih stanovnika, nije otuđila od drage Vaše domovine, od mučeničke naše Hrvatske… da s njom zajednički plačete i s njome zajednički radost dielite. I pravo je tako, Vaše srce treba, da je amo na Adriji, na svetom onom – i krvlju preobilno natopljenom – tlu praotaca naših… Jest braćo! Ako bi Hrvatska imala propasti radi podlosti domaće svoje djece, spasite ju Vi iz slobodne Amerike i slijedite u tom primjer junačkih sinova nesretne Irske, koji će eto svoju majku prije ili kasnije slobodnu vidjeti…« n svibanj 2020. | VJESNIK | 529 |
1
Riječ nadbiskupa
Važne uloge dušobrižničkog rada među hrvatskim iseljenicima Đuro Hranić đakovačko-osječki nadbiskup
S
vi smo mi svjesni važnosti dušobrižništva za iseljene Hrvate katolike u inozemstvu. Ovdje uopće ne ulazimo u povijest hrvatskog iseljeništva, niti u povijest organiziranog dušobrižničkog djelovanja među hrvatskim katoličkim iseljenicima po svijetu. No, od samih početaka pastoralne skrbi za naše iseljeništvo pa sve do danas u tom je radu prisutno te prepoznatljivo nekoliko dimenzija i područja toga rada. Evangelizacijski rad. Na prvom mjestu svakako je liturgijski život, odnosno okupljanje na nedjeljna euharistijska slavlja i druga pastoralno-katehetska događanja. Nedjeljna euharistijska slavlja doista su izvor i vrhunac cjelokupnog života hrvatskih katoličkih misija i župa. Doista je za diviti se s koliko ljubavi, spremnosti na žrtvu (što uključuje putovanje čak i desecima kilometara, odustajanje od vlastite komotnosti i zasluženoga vjerničkoga odmora) vjernici dolaze na nedjeljna euharistijska slavlja. Gdje god je moguće, euharistijska slavlja s vjernicima, makar i malobrojnim, slave se i radnim danom. Prije euharistije svećenici su na raspolaganju i za slavlje sakramenta pomirenja. Kako bi se vjernicima – koji uglavnom moraju putovati i po više kilometara – olakšalo sudjelovanje u životu zajednice ili župe, prije i poslije svakodnevnih euharistijskih slavlja organiziraju se i različita pastoralno-katehetska okupljanja, molitveni susreti, susreti sa zaručnicima, susreti s roditeljima u pripravi za krštenje njihove djece, probe pjevanja, karitativ-
2 | 530 | VJESNIK | svibanj 2020.
ne aktivnosti te razni drugi oblici pastoralnog rada. I ondje gdje je riječ o hrvatskim katoličkim misijama ili zajednicama, prisutne su sve tri dimenzije života Crkve (naviještanje i kateheza, liturgijsko-molitveni život te razni oblici rasta u suodgovornosti, crkvenog zajedništva i dobrotvornosti), kao i ondje gdje lokalni biskupi osnivaju župe.
Promicanje zajedništva te čuvanje i snaženje hrvatskog nacionalnog identiteta. Uz dušobrižnički rad s našim iseljenicima, posvuda je veoma važna koinonija: zajedništvo. Nedjeljna euharistijska slavlja i drugi oblici okupljanja u hrvatskim katoličkim misijama i župama i sve ono što se ondje događa i osjeća za vrijeme te prije i poslije svih evangelizacijskih okupljanja jest autentično zajedništvo vjernika, ali to zajedništvo vjernika obojeno je i hrvatskim nacionalnim identitetom. Hrvatske katoličke misije i župe oaze su susreta i razgovora na hrvatskom jeziku s prijateljima, poznanicima i rođacima, mjesta njegovanja i snaženja hrvatskoga nacionalnog identiteta i rasta u zdravom domoljublju, oaze prakticiranja i spontanog učenja hrvatskog jezika, upoznavanja hrvatske povijesti i kulture, mjesta razmjene raznih informacija i rađanja raznih zajedničkih inicijativa, autentičnog crkvenog i nacionalnog zajedništva, snažne solidarnosti sa svim članovima zajednice te s hrvatskim narodom i s Crkvom u domovini. Dugo nismo imali svoju vlastitu državu koja bi pomagala hrvatsko iseljeništvo i očuvanje njegove nacionalne svijesti, hrvatskog jezika i kulture, povezanost s domovinom te razvijala razne oblike suradnje i zajedništva između institucija i ustanova u domovini s vlastitim iseljeništvom. Bili smo i jesmo narod koji ima veoma brojno iseljeništvo. Ne bez utemeljenja, spominje se da u iseljeništvu danas živi jedna polovina hrvatskog nacionalnog korpusa. Hrvatskim katoličkim iseljeničkim obiteljima koje su svoju djecu učile i uče hrvatski jezik i koje su na mlade generacije prenosile i prenose zdrav ponos i ljubav prema hrvatskom katoličkom identitetu te istodobno Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, hrvatskim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, možemo zahvaliti očuvanje ne samo katoličkog, nego i hrvatskog nacionalnog identiteta brojnih hrvatskih iseljenika. Hrvatska bi dijaspora puno brže nestajala, ne bi se samo integrirala, nego bi se u potpunosti puno brže asimilirala, da uz nju nisu bili prisutni i da je nisu pratili hrvatski katolički svećenici i časne sestre. Katolička Crkva se i u ovom slučaju afirmirala kao važna i žilava čuvarica te zaštitnica hrvatskog nacionalnog identiteta, kulture i jezika. Ona je bila i čuvarica te promicateljica nacionalnog zajedništva i pomirenja, slobodnog
od svake isključivosti i ekstremizma. Dakako da su zajedništvo i ponos hrvatskih iseljenika uvijek bili i ostaju puni poštovanja, zahvalnosti i ljubavi prema konkretnoj zemlji i narodu gdje hrvatska imigracija živi i radi.
Socijalni rad među iseljenicima. Temeljni razlog emigracije, sve do najnovijega doba, bio je ekonomskog karaktera. Odlazilo se zbog siromaštva, tražeći bolje životne uvjete. Brojni hrvatski iseljenici, pritisnuti siromaštvom te političkim progonima, kroz povijest su u svijet odlazili bez ikakve priprave i poznavanja jezika, kulture te pravnog i zakonodavnog sustava zemlje svoga useljenja. Hrvatske katoličke misije su zbog toga bile i važne socijalne ustanove, a brojni hrvatski katolički svećenici, redovnici i redovnice preuzimali su na sebe i službu socijalnih radnika. Danas je ta socijalna služba iseljeničkog dušobrižništva manje važna – zbog strogih kriterija koje mnoge države stavljaju pred useljenike te zbog činjenice da danas iz Hrvatske u inozemstvo u odlaze mlađi, školovani ljudi, koji govore strane jezike i sl. Istodobno, mnogi su se hrvatski iseljenici afirmirali u inozemstvu svojom marljivošću, stručnošću, znanstvenim radom, poduzetništvom i kompetencijama te predstavljaju izvrsne veleposlanike i konzule hrvatskoga naroda u zemljama u kojima žive. Mnogi od tih uspješnih i uglednih Hrvata s ponosom i zahvalnošću ostaju povezani s hrvatskim katoličkim misijama i župama. Socijalna uloga hrvatskih katoličkih misija i pastoralnih djelatnika ostaje tako i danas važna, no različite su joj zadaće i mogućnosti. Podrška društvenom i kulturnom životu iseljenika. Uz hrvatske katoličke misije, zajednice i župe vezani su barem početci, a često i redovito njegovanje kulturnoga, sportskog i zabavnog života hrvatskih iseljenika. Misije i župe i danas odreda stavljaju na raspolaganje svoje prostore i značajna financijska sredstva kako bi olakšale i podržale rad kulturnoumjetničkih, pjevačkih, dramskih, sportskih i dugih društava, klubova, udruga i skupina, škola i radionica, predavanja, tribina te drugih raznih oblika zabavnog i društvenog života hrvatskog iseljeništva. Nismo imali svoju domovinu. Politička vlast bivših država u kojima smo živjeli koristila je svoje ustanove i institucije u inozemstvu, pa i one prosvjetnokulturnog karaktera, za špijuniranje svojih građana, za sijanje razdora i nacionalno otuđenje među hrvatskim iseljeništvom. Crkva je toga bila svjesna te je prihvaćala i one oblike podrške hrvatskom iseljeništvu koji po naravi stvari pripadaju matičnoj državi i raznim oblicima njezina političkog zagovaranja vlastite manjine i građana u drugim zemljama. Danas imamo svoju domovinu, no tako često se čini da svibanj 2020. | VJESNIK | 531 |
3
Riječ nadbiskupa
politička vlast u njoj još nije postala dovoljno svjesna svojih obveza prema vlastitom iseljeništvu te da je »velikodušno šutke prepustila« Crkvi svoju brigu o iseljeništvu, spremna svoje propuste olako opravdavati negativnim gospodarskim i drugim posljedicama ratne agresije te »ospicama« mlade demokracije koje otežavaju skrb za vlastito iseljeništvo.
Odnos hrvatskog društva prema vlastitom iseljeništvu. Svi ozbiljni analitičari, bez obzira na svoju političku orijentaciju, priznaju veliku važnost hrvatske emigracije, njezine velikodušne financijske pomoći i solidarnosti iseljene Hrvatske s domovinom tijekom obrane Hrvatske od srpske agresije u nedavnom ratu te blagotvoran utjecaj hrvatskog iseljeništva na važne ljude u međunarodnoj politici, što je urodilo međunarodnim priznanjem neovisnosti i slobode Republike Hrvatske te obranom i oslobođenjem njezina cjelokupnog teritorija. Zahvaljujući snažnoj karitativnoj podrški hrvatskih katoličkih misija i župa te drugih brojnih donatora, nitko za vrijeme Domovinskog rata nije bio gladan. No, na hrvatsko se iseljeništvo danas često gleda, ovisno o političkoj stranci na vlasti, prvenstveno kao na izvor poželjnih ili nepoželjnih biračkih glasova, te je iseljena Hrvatska zbog toga čest razlog prijepora u unutarnjoj politici Hrvatske. No, o tim glasovima iseljene Hrvatske nitko ne vodi dovoljno računa između političkih izbora. U teškoj demografskoj krizi i gospodarskim poteškoćama s kojima je suočen hrvatski narod svi smo svjesni važnosti, demografskog potencijala, iskustva i financijskih mogućnosti iseljene Hrvatske na demografski oporavak hrvatskoga naroda te na gospodarski razvitak Republike Hrvatske. Iako svi naglašavamo da je ovo vrijeme kairos za donošenje zakona koji će ne samo olakšati, nego i poticati povratak hrvatskog iseljeništva u domovinu te njegov blagotvoran doprinos demografskom i gospodarskom oporavku Hrvatske, Hrvatski sabor nikako da učini korak dalje od deklarativne razine. Odnos Crkve u domovini prema hrvatskom iseljeništvu. U drugoj polovini 20. stoljeća redovničke su zajednice velikodušno slale svoje članove u hrvatsku inozemnu pastvu. I brojni dijecezanski svećenici bili su spremni prihvatiti taj izazov. Crkva je u to vrijeme imala i veći broj svećeničkih i redovničkih zvanja te su provincijali i biskupi lakše prihvaćali izazov i bili otvoreniji za potrebe dušobrižništva hrvatskih iseljenika. Siromaštvom su bili pritisnuti ne samo vjernici koji su odlazili u emigraciju, nego i redovničke zajednice te biskupijski svećenici. Moramo priznati da su bolji životni standard u inozemstvu te mogućnost da se iz inozemstva pomogne i vlastitoj zajednici u domovini također pridonijeli tome da pogla-
4 | 532 | VJESNIK | svibanj 2020.
vari lakše donesu odluku o odvajanju svojih članova za potrebe hrvatske inozemne pastve. No, danas Crkva u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini više ne obiluje novim svećeničkim i redovničkim zvanjima. Nažalost, ni hrvatske katoličke misije ni izdaleka ne daju dovoljan broj svećeničkih i redovničkih zvanja za svoje vlastite potrebe. Svaka redovnička zajednica i svaki biskup trebali bi i u današnjoj situaciji, unatoč krizi zvanja, nastaviti voditi brigu o personalnom popunjavanju hrvatskih katoličkih misija, župa ili zajednica u kojima su dosad bili na službi članovi njihove redovničke zajednice, odnosno njihova prezbiterija, kao da je u pitanju župa ili zajednica u domovini. Sam odabir – gdje ostati, a odakle se povući – nikako ne bi smio biti kontaminiran financijskim interesima. U tom sam smislu ponosan na razumijevanje Đakovačko-osječke nadbiskupije za pastoralne potrebe najmlađe hrvatske katoličke misije u svijetu, one u Dublinu, u Irskoj, osnovane 2016. godine.
Biskup Srossmayer – vizionar i putokaz Crkvi i društvu. Prvi hrvatski biskup koji je shvatio važnost dušobrižništva za hrvatske iseljenike te koji je njegovao veze i svesrdno pomagao hrvatske iseljenike bio je naš đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer. Bio je prvi biskup koji je svojim dekretom uputio jednoga svećenika na pastoralnu službu u hrvatsko iseljeništvo. Svećenik kojega je poslao bio je Josip Dobroslav Božić. Uz pomoć i podršku biskupa Strossmayera, u kolovozu 1894. on je započeo svoju službu u Pittsburghu u Pennsylvaniji, u Sjedinjenim Američkim Državama. Ondje je sagradio i prvu župnu crkvu (Sv. Nikole) za hrvatske katolike u iseljeništvu (crkva danas, nažalost, više ne postoji, jer je 2013. srušena radi izgradnje autoceste) te bio najzaslužniji za osnivanje prve hrvatske katoličke župe koja je ondje okupljala hrvatske emigrante.
Prva hrvatska udruga u inozemstvu nosila je također ime biskupa Strossmayera – Klub Strossmayer, osnovan 1890. godine u Chicagu, koji zajedno s drugih pet u međuvremenu nastalih društava, 1894. postaje jezgrom Hrvatske bratske zajednice, krovne udruge američkih Hrvata. Biskup Strossmayer pozdravio je njezino osnivanje riječima: »Time ćete najbolje sačuvati ime hrvatsko, time najsjajnije prodičiti svoju domovinu Hrvatsku.« (A i prvi ravnatelj hrvatske inozemne pastve bio je dr. Vladimir Vince, po rođenju Đakovčanin, kojega je na tu službu 25. lipnja 1966. imenovao papa Pavao VI.) Nije li biskup Strossmayer bio istinski vizionar? I ne ostaje li on izazov te putokaz i kad je u pitanju i naš odnos prema hrvatskom katoličkom iseljeništvu danas? n
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
Hrvatska inozemna pastva: identitet i poslanje Tomislav Markić doktor znanosti, ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu
Uvodne misli Hrvatska inozemna pastva, odnosno dušobrižništvo hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, nastala je kao odgovor na izazov migracija kojemu je naš narod osobito izložen od druge polovice 19. stoljeća, a fenomen migracija u uvijek novome obliku aktualan je sve do danas. Rezultat je migracija da hrvatski narod danas diše s dva podjednako velika plućna krila: onim u domovini, koje se sastoji od Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, gdje su Hrvati također konstitutivan narod, te onim u iseljeništvu, koje se opet sastoji od najstarijih iseljenika, koji danas kao nacionalne manjine žive u dvanaest susjednih europskih zemalja (Crna Gora, Srbija, Kosovo, Makedonija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Slovenija, Austrija, Italija, Slovačka i Češka), te onih koji žive u Europi ili na drugim kontinentima (Sjeverna i Južna Amerika, Afrika i Oceanija). Djelovanje hrvatske inozemne pastve usmjereno je na novije hrvatske iseljenike, iseljene od konca 19. stoljeća, i njihove potomke, a koji danas žive u vremenskim zonama od plus 12 sati (Novi Zeland) do minus devet sati (Kalifornija i Britanska Kolumbija); u vremenskim uvjetima od minus pedeset (Kanada) do ponekad plus pedeset stupnjeva Celzija (Sjeverni Teritorij, Australija); od 55 stupnjeva južne zemljopisne širine (Ognjena Zemlja, Punta Arenas) do čak 70 stupnjeva sjeverne zemljopisne širine, gdje u Tromsu živi i djeluje jedan naš biskup iseljenik, mons. Berislav Grgić; od 130 stupnjeva zapadne zemljopisne dužine (Britanska
svibanj 2020. | VJESNIK | 533 |
5
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
Kolumbija) pa sve do 175 stupnjeva istočne zemljopisne dužine (Novi Zeland).
Posvuda gdje Hrvati i njihovi potomci žive u većem broju prisutna je i pastoralna skrb za njih u obliku hrvatskih katoličkih župa, misija, centara i zajednica, njih ukupno 189, a zbog nesmanjenog vala iseljavanja potrebe dušobrižništva naših sunarodnjaka u inozemstvu i dalje rastu te je stoga potreban i odgovarajući odgovor Crkve u našoj domovini. Domovinska Crkva pastoralno skrbi i koordinira rad hrvatskih katoličkih misija preko Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu (u daljnjem tekstu: Ravnateljstvo) i zajedničkoga Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu (u daljnjem tekstu Vijeće za HIP). 1. Rasprostranjenost hrvatske inozemne pastve
Hrvatska inozemna pastva organizirana je u deset pastoralnih područja – delegatura. To su: Slovenija, Austrija, Švicarska, Njemačka, Zapadna Europa, Skandinavija, Kanada, Sjedinjene Američke Države, Južna Amerika i Oceanija. Izvan tih pastoralnih područja nalazi se Hrvatska katolička misija u Johannesburgu, u Južnoafričkoj Republici. Za svako pastoralno područje postavljen je delegat hrvatske inozemne pastve, koji koordinira i usklađuje rad misija na povjerenom mu području. U nastavku će biti predstavljena aktualna situacija, s kratkim povijesnim osvrtom na ta pastoralna područja. 1.1. Hrvatsko dušobrižništvo u Sloveniji
U Sloveniji djeluju četiri hrvatske katoličke misije: Ljubljana, Maribor, Novo Mesto i Koper, s tim da se liturgija na hrvatskom jeziku u biskupiji Koper održava samo povremeno. Jedino Ljubljana ima svoga stalnog dušobrižnika, dok se Maribor i Novo Mesto opslužuju nedjeljnim i blagdanskim dolaskom svećenika iz Zagreba.
Hrvatska katolička misija (HKM) u Ljubljani proslavila je 13. siječnja 2019. pedesetu obljetnicu slavljenja mise na hrvatskom jeziku, koju je za Božić 1969. slavio slovenski lazarist Anton Pust.1 Ljubljanska misija već 32 godine obilježava Božićne dane hrvatskih katolika u Ljubljani i Sloveniji, kojom prigodom vjernike pohodi biskup iz domovine, a u svrhu »potrebe da hrvatski doseljenici u Sloveniji i njihovo potomstvo ne zaborave vlastiti identitet; da se kao Usp. https://ika.hkm.hr/novosti/50-obljetnica-slavljenja-mise-na-hrvatskom-jeziku-u-ljubljani/ (pristupljeno 26. 3. 2020.).
1
6 | 534 | VJESNIK | svibanj 2020.
vjernici i sunarodnjaci međusobno prepoznaju; da budu prepoznati u Crkvi i sredini doseljenja te da ne budu zaboravljeni od domovinske Crkve i matične domovine«.2
Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, u Sloveniji je živjelo oko 35 000 Hrvata, a 54 000 osoba navelo je (također) hrvatski jezik kao materinski jezik. Hrvatsko bogoslužje, osim u Ljubljani, Mariboru, Novom Mestu i Kopru, održava se povremeno i u Velenju. Posebno je obilježje hrvatskoga dušobrižništva u Sloveniji i njegovanje spomena na poslijeratne žrtve Drugoga svjetskog rata, zakopane u oko 600 jama i grobišta u Sloveniji. Tako se sredinom listopada u organizaciji HKM-a Maribor redovito priređuje komemoracija za žrtve križnoga puta, koje su zakopane u masovnoj grobnici u Teznom kod Maribora. 1.2. Hrvatsko dušobrižništvo u Austriji
U Republici Austriji djeluje osam hrvatskih katoličkih misija i svaka od njih ima sjedište u glavnom gradu pojedine savezne zemlje: Beču, Grazu, Linzu, Salzburgu, St. Pöltenu, Klagenfurtu, Innsbrucku i Feldkirchu. U saveznoj državi Gradišće (Burgenland) nema hrvatske katoličke misije, ali u tridesetak župa Biskupije Željezno (Eisenstadt) bogoslužje se vrši na gradišćansko-hrvatskom jeziku, bilo u potpunosti, bilo dvojezično (i na njemačkom jeziku). U hrvatskom dušobrižništvu u Austriji djeluje 14 svećenika, četiri časne sestre i četiri pastoralna suradnika laika.3
Hrvatska je prisutnost u Austriji duga i snažna. Osim pedesetak tisuća gradišćanskih Hrvata, koji – danas potpuno integrirani u austrijsko društvo – od 15. stoljeća uspješno čuvaju hrvatski jezik i vlastitu gradišćansko-hrvatsku kulturu, u Austriji danas živi preko 100 000 Hrvata, rodom i podrijetlom iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Za očekivati je da će ta brojka porasti i prirodnim priraštajem, ali i novim valom doseljavanja koji se očekuje nakon što 1. srpnja 2020. Austrija ukine ograničenja na tržištu rada, koja je kao jedina od zemalja Europske unije zadržala maksimalnih sedam godina od pristupa Republike Hrvatske Uniji. Stoga je za očekivati da će hrvatsko dušobrižništvo zadržati svoju važnu ulogu i u sljedećim godinama pa i desetljećima.
Izvješće o pastoralnom djelovanju HKM Ljubljana od 10. travnja 2019., u: Arhiva Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, br. 15/2019.; usp. M. Prpa, Hrvatske katoličke misije u Sloveniji. Predložak za monografiju, Ljubljana, 2009. 3 Usp. Godišnje izvješće za 2019. Ravnateljstva za dušobrižništvo Hrvata u inozemstvu, u: Arhiva Ravnateljstva, br. 42/2020, 2 (u daljnjem tekstu: Izvješće Ravnateljstva za 2019.). 2
Početak novijega hrvatskog dušobrižništva vezan je uz pastoralnu skrb hrvatskih izbjeglica poslije Drugoga svjetskog rata, a 1. ožujka 1948. Nadbiskupija Salzburg imenuje don Juru Vrdoljaka dušobrižnikom Hrvata katoličke vjeroispovijesti u Austriji, sa sjedištem u Salzburgu, pa se taj datum smatra početkom organiziranog pastorala Hrvata u Austriji.4 Već 24. ožujka iste godine održava se u organizaciji don Jure Vrdoljaka u Salzburgu rekolekcija hrvatskih svećenika izbjeglica u Austriji, a referat na temu »Svećenik i emigracija« drži doajen hrvatskoga dušobrižništva u inozemstvu Vilim Cecelja te ističe: »Taj pak patnički izbjeglički narod moli, traži i zaklinje, da mu dođe njegov svećenik koji razumije njegov jezik, njegove običaje, dušu i srce. A dok u svojoj izbjegličkoj sredini ima svojih svećenika, ima od njih pravo tražiti i službu.«5
Najstarija hrvatska katolička misija u Austriji jest, dakle, ona u Salzburgu, koja je 10. lipnja 2018. proslavila sedamdesetu obljetnicu.6 Zanimljivu obljetnicu je još ranije, 5. lipnja 2016., proslavila Hrvatska katolička misija u Linzu: 70 godina početka dušobrižništva za Hrvate u Gornjoj Austriji, 50 godina organizirane dušobrižničke skrbi i 40 godina vođenja dušobrižništva po franjevcima Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.7 Hrvatska katolička misija u Beču obilježava pak ove 2020. godine 60. obljetnicu djelovanja i 50. obljetnicu kako su hrvatski katolici dobili na korištenje velebnu crkvu u centru Beča, Am Hof.8 Hrvatska katolička misija Innsbruck proslavila je 50. obljetnicu utemeljenja 6. svibnja 2017.,9 a Hrvatska katolička misija u Grazu 11. lipnja iste godine.10 Pedesetu obljetnicu djelovanja 20. listopada 2019. proslavila je i Hrvatska katolička misija Feldkirch u Vorarlbergu.11 Najmlađa
Usp. P. Sakač (ur.), Sedamdeset godina hrvatskog dušobrižništva u Nadbiskupiji Salzburg 1948.–2018., Salzburg-Vukovar, 2018., 24. 5 A. Lukinović – I. Pomper, Vilim Cecelja – utjelovljena hrvatska caritas, Zagreb, 2009., 198. 6 Usp. http://www.ofm.hr/70-obljetnica-hrvatske-katolickemisije-u-salzburgu/ (pristupljeno 31. 3. 2020.). 7 Usp. https://ika.hkm.hr/novosti/trostruki-jubilej-hrvatskekatolicke-misije-u-linzu/ (pristupljeno 31. 3. 2020.). 8 Usp. https://hkm.hr/hrvati-izvan-hrvatske/voditelj-hkm-becfra-josip-koren-hrvati-ovdje-imaju-drugu-domovinu-i-to-prije-svega-crkvu/ (pristupljeno 31. 3. 2020.). 9 Usp. http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=69466 (pristupljeno 31. 3. 2020.). 10 Usp. https://ika.hkm.hr/novosti/proslava-50-obljetnice-utemeljenja-hkm-graz/ (pristupljeno 31. 3. 2020.). 11 Usp. https://ika.hkm.hr/novosti/proslavljena-50-obljetnicahrvatske-katolicke-misije-u-feldkirchu/ (pristupljeno 31. 3. 2020.). 4
hrvatska katolička misija u Austriji djeluje od listopada 1971. u St. Pöltenu u Donjoj Austriji.
Godišnji događaji važni za hrvatsko dušobrižništvo u Austriji su: Komemoracija žrtava blajburške tragedije, koja se održava subotom najbližom 15. svibnju, a čiji je začetnik Vilim Cecelja, zatim zajedničko hodočašće u Mariazell koncem lipnja, hodočašće u tirolsko svetište Mariastein koncem rujna, a Hrvati iz Austrije rado i u velikom broju sudjeluju i na hodočašću vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije u Mariju Bistricu polovicom listopada. 1.3. Hrvatsko dušobrižništvo u Švicarskoj
Hrvatski su katolici na rad u Švicarsku počeli dolaziti nakon Drugoga svjetskog rata, a posebno pedesetih godina prošloga stoljeća. Fra Lucijan Kordić, hercegovački franjevac, započeo je duhovnu skrb koncem 1953. godine, a kako je broj hrvatskih katolika šezdesetih godina rastao, tako je uočena potreba za osnivanjem prve hrvatske katoličke misije za Švicarsku, sa sjedištem u Zürichu, 1. srpnja 1967., a prvim je voditeljem imenovan fra Ljubo Krasić. Ta je prvotna misija tijekom vremena dismembrirana te su od nje nastale misije u Baselu i St. Gallenu (1971.), Bernu (1973.), Luzernu i Lausanni (1982.), Grabündenu (1990.), Frauenfeldu (1994.), Aargauu, Zugu i Sionu (1995.), Ticinu (1998.) i Solothurnu (2000.).12 Godine 2008. HKM Sion vraćen je u okrilje HKM-a Lausanne tako da danas u Švicarskoj djeluje 12 hrvatskih katoličkih misija s ukupno četrnaest svećenika, članova Hercegovačke franjevačke provincije, tri školske sestre franjevke Mostarske provincije, osam pastoralnih suradnica laikinja i jedna tajnica.13 Svi oni pastoralno skrbe o oko 80 000 hrvatskih katolika, koliko se procjenjuje da ih živi u Švicarskoj.
Osim redovitih misijskih liturgijsko-pastoralnih aktivnosti (mise se slave na 77 mjesta u cijeloj Švicarskoj), obogaćenih duhovno-molitvenim programima, u Švicarskoj je posebno važno istaknuti brojne međumisijske pastoralne aktivnosti, čija je organizacija i koordinacija zacijelo olakšana i time što u cijeloj Švicarskoj djeluju svećenici iste redovničke provincije. Tako se od 1967. godine organizira dvodnevno hrvatsko hodočašće u švicarsko svetište Einsiedeln, na kojemu sudjeluje i do 5000 vjernika. Pedesetu obljetnicu ovoga hodočašća, a ujedno i pedesetu
Usp. Izvješće o pastoralnoj skrbi za hrvatske vjernike u Švicarskoj za 2018. godinu, u: Arhiva Ravnateljstva, br. 42/2020, 2 (u daljnjem tekstu: Izvješće za Švicarsku). 13 Usp. Izvješće Ravnateljstva za 2019., 3. 12
svibanj 2020. | VJESNIK | 535 |
7
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
obljetnicu utemeljenja Hrvatske katoličke misije za Švicarsku predvodio je 11. i 12. lipnja 2016. u Einsiedelnu kardinal Josip Bozanić.14 Godine 2019. održano je i 43. po redu hodočašće mladih u Einsiedeln pod nazivom »Rumeni list«, na kojem se mladi iz hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj nakon hodočasničko-molitvenoga dijela prigodno druže te međusobno bolje upoznaju, a na susretima sudjeluje i do 2000 mladih. Sedamnaest puta je dosad održan i Cromin – susret ministranata i malih misijskih zborova, nakon čega se redovito održe i sportska natjecanja i prigodno druženje. S pravom je ovaj susret jednom prigodom nazvan »pastoralnim draguljem iznimnoga sjaja«.15 U posljednje vrijeme organizirano je i nekoliko međumisijskih susreta mladih s po nekoliko stotina sudionika, pri čemu su gosti iz domovine animirali duhovni program.16 Posebno važnu međumisijsku aktivnost predstavlja glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj – Movis. Časopis je pokrenut u proljeće 1970. godine, izlazi četiri puta godišnje, a naklada mu je danas oko 14 000 primjeraka, što ga ubraja među najutjecajnija hrvatska glasila u iseljeništvu. Važno je istaknuti kako se u potpunosti financira dragovoljnim prilozima čitatelja.
Svemu ovome treba nadodati i značajnu karitativnu, socijalnu, kulturnu, obrazovnu i sportsku djelatnost koja se vrši u okrilju hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, a u posljednje vrijeme se neke naše misije, uz uobičajene pastoralne izazove, osobito u kantonima gdje se ne ubire crkveni porez, suočavaju i s poteškoćama oko uzdržavanja, što njihovu budućnost čini neizvjesnom. No, suradnja s mjesnom Crkvom je dobra, a isto je tako i jaka povezanost s Crkvom u domovini: u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 1.4. Hrvatsko dušobrižništvo u Njemačkoj
U Njemačkoj se nalazi više od polovice hrvatskih katoličkih misija i zajednica u cijelome svijetu. Tome je tako i zbog brojnosti hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, koji su svoj privremeni rad pretvorili u trajni i često doživotni boravak, ali i zbog spremnosti i otvorenosti njemačke Crkve šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća da iziđe ususret pastoralnim potrebama hrvatskih migranata.
Usp. V. Čutura, Pola stoljeća u službi Bogu i rodu, u: Movis 47 (2016.) 2, 42-47. 15 Usp. M. Pinjuh, Cromin 2016. – pastoralni dragulj iznimnoga sjaja, u: Movis 47 (2016.) 2, 48-51. 16 Usp. Izvješće za Švicarsku, 4. 14
8 | 536 | VJESNIK | svibanj 2020.
Zanimljivo je da Poljaci imaju upola manje misija, dok je Poljaka brojem tri puta više, ali su u većem broju počeli dolaziti u Njemačku devedesetih, kad je spremnost njemačke Crkve za otvaranjem novih misija za vjernike drugih materinskih jezika snažno opala i kad su se mjesne Crkve počele snažnije zalagati za integraciju, ako ne i asimilaciju, stranih vjernika, vidjevši u tome i veliku šansu za oživljavanje pastorala u vlastitim župama.
Iako se sve do 1940. godine ne može govoriti o organiziranom obliku dušobrižništva za hrvatske katolike u Njemačkoj, valja znati da je i prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj bio poveći broj hrvatskih radnika.17 Njima 8. listopada 1940. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac piše i sljedeće: »Ako ste i daleko od rodnog kraja, Bog nije daleko od vas. (…) Naš najveći narodni ponos mora biti i u budućnosti kao što je bio i u prošlosti, a to je čista savjest i poštenje!«18 Nadbiskup Stepinac iste godine imenuje dr. Vilima Keilbacha prvim delegatom hrvatskoga episkopata za dušobrižništvo hrvatskih radnika u Njemačkoj. Nakon toga, 1942. za delegata naše Crkve biva imenovan dr. Vilim Nuk, sa sjedištem u Essenu, a među prve svećenike na službi našim iseljenicima ubrajaju se i don Andrija Kordić, mostarski svećenik, delegat od 1946. do 1951., zatim u Münchenu dr. Ivo Vitezić (1946.), dr. Stjepan Kukolja (1948.) i dr. fra Stjepan Šušnjara (delegat od 1951. do 1971.), a slijedili su: Dragutin Kavjak, SDB (Nürnberg, 1953.), Franjo Lodeta (Essen, 1954.), fra Krsto Šušnjara (Köln, 1955.), Ante Kosina (Kaiserslautern, 1958.) i Anton Odak (Stuttgart, 1960.).19
Biskupska konferencija Jugoslavije raspravlja 1964. o slanju svećenika iz domovine, što rezultira dolaskom više svećenika. Tako 1965. kao prvi svećenik izravno iz domovine dolazi u Frankfurt fra Bernardin Dukić, a 1966. dolaze fra Božo Lovrić (Aachen), fra Danijel Milas (Freiburg) i don Josip Strujić (Paderborn). U Europi 1969. djeluje 40 hrvatskih svećenika u inozemnoj pastvi, a deset godina kasnije čak 138 svećenika dok ih je samo u Njemačkoj 98, uz 78 pastoralnih suradnika i suradnica, 37 časnih sestara i 91 socijalnog radnika i radnicu, koji su djelovali u ustanovama njemačkoga Caritasa.20 Prema nekim podatcima, početkom Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj je bilo preko 100 000 radnika iz tadašnje Jugoslavije. – Usp. V. Stanković (ur.), Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine, Zagreb, 1980., 203. 18 Usp. Isto. 19 Usp. Isto, 204-206. 20 Usp. Isto, 206-208. 17
Po svoj prilici, uz brojne nove doseljenike, u Njemačkoj danas živi barem 500 000 hrvatskih državljana,21 od kojih je najveći dio katoličke vjeroispovijesti te su na jači ili manje intenzivan način povezani s jednom od ukupno 99 hrvatskih pastoralnih struktura u Njemačkoj. Riječ je većim dijelom o hrvatskim katoličkim misijama (HKM), dok se u Biskupiji Rottenburg-Stuttgart nalaze hrvatske katoličke zajednice (HKZ), a postoji i nekoliko jedinica sui generis kao što su dušobrižnici hrvatskih katolika u Bremenu ili Passau, dok neke nose naslov hrvatske katoličke župe (HKŽ, npr. München ili Frankfurt na Majni), a podijeljene su u šest pastoralnih područja. Radom tih pastoralnih jedinica koordinira Hrvatski dušobrižnički ured22 sa sjedištem u Frankfurtu na Majni pa je i on ubrojen u pastoralne strukture.
U Bavarskom pastoralnom području djeluje dvanaest misija i župa: HKM Augsburg, HKM Bamberg, HKŽ Freising, HKM Ingolstadt, HKM Kempten, HKŽ München, HKM Nersingen (Neu-Ulm), HKM Nürnberg, Passau, HKM Regensburg, HKŽ Rosenheim i HKŽ Traunreut.
U pastoralnom području Baden-Württemberg I djeluju 43 zajednice: HKZ Aalen i HKZ Heidenheim; HKZ Balingen i HKZ Albstadt-Ebingen; HKZ Bietigheim-Bissingen, HKZ Illingen i HKZ Vaihingen a.d. Enz; HKZ Esslingen, HKZ Filderstadt-Bonlanden, HKZ Kirchheim/Teck i HKZ Nürtingen; HKZ Göppingen i HKZ Geislingen; HKZ Heilbronn i HKZ Lauffen; HKZ Ludwigsburg i HKZ Korntal; HKZ Nagold, HKZ Freudenstadt i HKZ Calw; HKZ Ravensburg i HKZ Friedrichshafen; HKZ Reutlingen, HKZ Tübingen i HKZ Metzingen; HKZ Rottweil i HKZ VS-Schwenningen; HKZ Schwäbisch Gmünd i HKZ Schorndorf; HKZ Sindelngen, HKZ Leonberg i HKZ Herrenberg; HKZ bl. Alojzija Stepinca Stuttgart-Mitte i HKZ sv. Martina Stuttgart-Möhringen; HKZ sv. Nikole Tavelića Stuttgart-Bad Cannstatt i HKZ sv. Ivana Krstitelja Stuttgart-Feuerbach; HKZ Tuttlingen; HKZ Ulm, HKZ Ehingen, HKZ Laupheim i HKZ Biberach; HKZ Waiblingen i HKZ Backnang. U pastoralnom području Baden-Württemberg II djeluje šest pastoralnih jedinica: HKM Freiburg-Bad Säckingen, HKM Ludwigshafen, HKM MannheimMosbach, HKM Singen-Villingen i HKM Srednji Baden (Mittelbaden) i Pforzheim. Usp. A. Polegubić, Dušobrižništvo za Hrvate u Njemačkoj, Frankfurt na Majni, 2017., 40. 22 Usp. Isto, 43-47. 21
U Rajnsko-majnskom pastoralnom području djeluje četrnaest pastoralnih jedinica: Hrvatski dušobrižnički ured, HKM Aschaffenburg, HKM Darmstadt, HKŽ Frankfurt/M, HKM Gießen, HKM Hanau, HKM Koblenz, HKŽ Kelkheim (Main-Taunus/Hochtaunus), HKM Mainz, HKM Offenbach, HKM Rüsselsheim, HKM Saarbrücken, HKM Wiesbaden i HKM Würzburg. U pastoralnom području Sjeverna Rajna i Vestfalija djeluje sedamnaest misija: HKM Aachen, HKM Bielefeld, HKM Bochum, HKM Gelsenkirchen, HKM Donja Rajna – Moers, HKM Dortmund, HKM Düsseldorf, HKM Schwelm-Lüdenscheid, HKM Essen, HKM Hagen, HKM Köln, HKM Krefeld/Mönchengladbach, HKM Mülheim a.d. Ruhr, HKM Duisburg, HKM Münster, HKM Siegen i HKM Wuppertal.
U Sjevernom pastoralnom području djeluje sedam misija: HKM Berlin, HKM Bremen, HKM GöttingenBraunschweig, HKM Hamburg, HKM Hannover, HKM Kassel i HKM Neumünster (Schleswig-Holstein). U ukupno 99 hrvatskih pastoralnih struktura u Njemačkoj, s danom 31. prosinca 2019., djeluje 90 svećenika (24 dijecezanska i 66 redovnika), tri trajna đakona, 22 časne sestre, 25 pastoralnih suradnika i suradnica laika i 44 tajnice i tajnika, što ukupno čini 184 osobe djelatne u hrvatskom pastoralu.23
Brojne su pastoralne aktivnosti u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama, od redovitih slavlja sakramenata, kateheze, duhovnih obnova i hodočašća, pobožnosti i rada s djecom, ministrantima, mladima, odraslima i brojnim crkvenim zborovima pa sve do raznih predavanja, tribina i predstavljanja knjiga, zatim rada i suradnje s folklornim skupinama, sportskim društvima, kulturnim i umjetničkim udrugama itd. Važno je spomenuti i redovita događanja u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda, kao što su Godišnji pastoralni skup hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe, Godišnje duhovne vježbe za hrvatske svećenike i đakone, Godišnji susret pastoralnih suradnika i suradnica, Biblijska olimpijada, Hrvatski folklorni festival, Smotra crkvenih zborova i Susret hrvatskih studenata. Hrvatski dušobrižnički ured u Frankfurtu izdavač je i lista hrvatskih katoličkih zajednica u Njemačkoj »Živa zajednica«, a uređuje i istoimeni portal.24
Hrvati iz Njemačke rado hodočaste u Lurd, Rim, Svetu Zemlju, Asiz, a i u Njemačkoj su redoviti hodočasnici u svetištima Birnau, Altöting, Zwiefalten,
Usp. Izvješće Ravnateljstva za 2019., 3. Usp. http://www.zivazajednica.de/ (pristupljeno 31. 3. 2020.).
23 24
svibanj 2020. | VJESNIK | 537 |
9
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
Kevelaer, Neviges, Hildesheim ili pak kod Djevice Siromaha u belgijskom Banneuxu, a naravno da rado hodočaste i u domovinska svetišta.
Obzirom na veliki broj hrvatskih vjernika u Njemačkoj i snažno razvijenu pastoralnu mrežu, za očekivati je kako će dušobrižništvo za hrvatske katolike u Njemačkoj još dugo vremena igrati važnu ulogu, osobito imajući u vid još neprekinuti val novoga doseljavanja državljana Republike Hrvatske, koji su velikom većinom katolički vjernici. 1.5. Hrvatsko dušobrižništvo u Zapadnoj Europi
Pastoralno područje »Zapadna Europa« u strukturi hrvatske inozemne pastve pokriva zemlje Beneluxa, Francusku, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske te Republiku Irsku. Danas na tom području djeluju misije u Parizu, Nici, Lyonu, Rotterdamu, Bruxellesu, Luksemburgu, Londonu i Dublinu, gdje se nalazi najmlađa hrvatska katolička misija na svijetu, osnovana u studenome 2016. Hrvatska katolička misija u Lyonu trenutno nema svoga svećenika, već je povremeno posjećuje misionar iz Pariza.
Zanimljivo je kako pastoralna skrb za Hrvate u Francuskoj započinje nakon Prvoga svjetskog rata, a od 1923. strani se katolici u Parizu okupljaju u crkvi sv. Ignacija, gdje se između ostaloga ispovijeda i na hrvatskom jeziku. Između dva svjetska rata u Francuskoj je živjelo oko 35 000 Hrvata, a njih 10 000 ostalo je i nakon 1945. kad se u Parizu osniva Jugoslavenska katolička misija. Za brojne hrvatske poratne izbjeglice brinu don Marin Tadin, p. Bogdan Dragun, OP, vlč. Julijan Kozinović i drugi svećenici izbjeglice. Pariška nadbiskupija 18. ožujka 1953. službeno osniva Hrvatsku katoličku misiju u Parizu, a 1970. osnivaju se misije u Nici i Lyonu.25 Danas u Francuskoj živi oko 40 000 Hrvata.
U zemljama Beneluxa, prema podatcima Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, živi oko 18 000 Hrvata (Nizozemska 10 000, Belgija 6000 i Luksemburg 2000).26 Prvim našim misionarom u Nizozemskoj imenovan je 13. ožujka 1971. bosanski franjevac Josip Božić.27 U Belgiji su Hrvati kao radnici prisutni od dvadesetih godina prošloga stoljeća, ali je tek potkraj 1972. imenovan
Usp. V. Stanković (ur.), Nav. dj., 280. – Usp. S. Čukman, Hrvati na jugu Francuske. Monografija o 40. obljetnici HKM Nica, Zagreb, 2010. 26 Usp. https://hrvatiizvanrh.gov.hr/hrvati-izvan-rh/hrvatskoiseljenistvo/hrvatski-iseljenici-u-prekomorskim-i-europskim-drzavama-i-njihovi-potomci/749 (pristupljeno 31. 3. 2020.). 27 Usp. V. Stanković (ur.), Nav. dj., 288. 25
10 | 538 | VJESNIK | svibanj 2020.
prvi službeni hrvatski dušobrižnik za cijelu Belgiju – dr. Mladen Karađole, a 1975. mu je za biskupije Liege i Hasselet pridodan misionar Josip Grošić. Godine 1977. osnovana je i Hrvatska katolička misija u Luksemburgu, koju prvih nekoliko godina opslužuje svećenik iz Liegea.
Naša jedina misija za oko 5000 Hrvata u Velikoj Britaniji djeluje već pedeset godina u Londonu,28 a kako se na svojoj mrežnoj stranici sama predstavlja, ona »nastoji biti sigurna luka u kojoj naši vjernici mogu pronaći zajedništvo, Riječ Božju, ohrabrenje, oprost, prijateljstvo te duh življenja autentičnoga katoličanstva«.29 Misija u Londonu izdaje i zapaženi dvojezični godišnjak »Most/The Bridge«, a upravlja i veoma aktivnom Facebook stranicom. Zalaganjem voditelja londonske misije te uz podršku hrvatskih biskupa i Ravnateljstva, u studenom 2016. osnovana je najmlađa hrvatska katolička misija za dvadesetak tisuća hrvatskih katolika u Irskoj, sa sjedištem u Dublinu.30 I Hrvati iz ovoga pastoralnog područja rado hodočaste, osobito u Lurd, belgijski Banneux, engleski Walsingham i irski Knock. 1.6. Hrvatsko dušobrižništvo u Skandinaviji
U Skandinaviji djeluje šest hrvatskih katoličkih misija, od kojih četiri imaju sjedište u Švedskoj (Stockholm, Göteborg, Malmö i Jönkoping), a po jedna u Norveškoj (Oslo) i Danskoj (Kopenhagen). Danas u Švedskoj živi između 35 000 i 40 000 Hrvata.31
Prvi stalni hrvatski misionar, p. Vjekoslav Lasić, OP, dolazi u Göteborg 1969. godine, a 1973. odlazi u Malmö, gdje također s djelovanjem počinje hrvatska katolička misija. Misija u Stockholmu osnovana je 1. rujna 1974., a prvi joj je vlastiti svećenik bio Josip Vasilin iz Sarajeva. Naposljetku, 1999. godine s radom počinje i HKM Jönkoping u središnjoj Švedskoj.32 Uz redoviti misijski pastoral, zbog veličine zemlje i raspršenosti hrvatskih katolika posebna značajka
Usp. https://ika.hkm.hr/novosti/proslavljena-50-obljetnicahrvatske-katolicke-misije-u-londonu/ (pristupljeno 31. 3. 2020.). 29 https://hkmlondon.org/sample-page (pristupljeno 31. 3. 2020.). 30 Usp. https://hkm.hr/hrvati-izvan-hrvatske/hrvati-u-irskojsve-vise-misa-na-hrvatskom-jeziku-za-sve-vecu-zivu-zajednicu-hrvatskih-vjernika/ (pristupljeno 31. 3. 2020.). 31 Usp. F. Kanižaj, Suvremeno iseljavanje iz Hrvatske u Švedsku: uloga migrantskih mreža. Diplomski rad, Zagreb, 2018., 14. 32 Usp. V. Stanković (ur.), Nav. dj., 291-293. 28
pastorala u Švedskoj jesu i brojne filijale na kojima se slave bogoslužja bilo svake nedjelje, bilo barem jednom mjesečno. Najznačajniji međumisijski pastoralni projekt jest godišnje hodočašće Hrvata Skandinavije u svetište svete Brigite Švedske u Vadstenu, koje se 1. lipnja 2019. održalo po dvadeseti put.33 Hrvata u Norveškoj ima oko 2000, a Hrvatska katolička misija osnovana je 1970. godine, dok je Misija u Kopenhagenu osnovana 1975. (oko 1000 Hrvata).34 Međutim, u svim misijama Skandinavije broj se hrvatskih katolika povećava doseljavanjem novih vjernika iz domovine. O značenju hrvatskih misionara u Skandinaviji govori i činjenica da je 2008. svojedobni voditelj HKM-a Oslo Berislav Grgić imenovan biskupom teritorijalne prelature Tromso na sjeveru Norveške, a da je mons. Stjepan Biletić, voditelj HKM-a Stockholm i delegat hrvatske inozemne pastve za Skandinaviju, godinama bio generalni vikar te biskupije, a trenutno je kancelar. 1.7. Hrvatsko dušobrižništvo u Kanadi
Iako su glavno odredište hrvatskoga iseljavanja krajem 19. i početkom 20. stoljeća bile Sjedinjene Američke Države, manji dio iseljenika već tada dolazi i u Kanadu. Naši ljudi rade kao ribari, rudari, poljodjelci, radnici u čeličanama i na gradilištima, na izgradnji putova i željezničkih pruga. I što su imigracijski propisi u Sjedinjenim Američkim Državama postajali restriktivniji, to se više Hrvata okretalo Kanadi. Tako ih je 1921. bilo oko 5400, a uz mnoge migracije u oba smjera u turbulentnom vremenu ekonomske depresije i Drugoga svjetskog rata i poraća broj Hrvata 1951. iznosio je prema službenom kanadskom popisu 12 842. Kanadski popis 1961. priznaje 41 152 Hrvata, a onaj iz 2016. navodi 133 970 ljudi hrvatskoga podrijetla. Međutim, Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske taj broj procjenjuje na čak 250 000, dok su crkvene procjene oko 200 000.35
Usp. https://ika.hkm.hr/novosti/hrvati-skandinavije-hodocastili-na-grob-sv-brigite/ (pristupljeno 31. 3. 2020.). 34 Usp. https://hrvatiizvanrh.gov.hr/hrvati-izvan-rh/hrvatskoiseljenistvo/hrvatski-iseljenici-u-prekomorskim-i-europskim-drzavama-i-njihovi-potomci/749 (pristupljeno 31. 3. 2020.). – Usp. V. Stanković (ur.), Nav. dj., 289-291. 35 Usp. https://www.thecanadianencyclopedia.ca/en/article/ croatians (pristupljeno 31. 3. 2020.). – Usp. V. Stanković (ur.), Nav. dj., 116-125. Usp. https://hrvatiizvanrh.gov.hr/hrvati-izvan-rh/hrvatsko-iseljenistvo/hrvatski-iseljenici-u-prekomorskim-i-europskim-drzavama-i-njihovi-potomci/749 (pristupljeno 31. 3. 2020.). – Usp. također: Izvješće o hrvatskim župama u Kanadi za 2018., u: Arhiva Ravnateljstva, br. 15/2019., 3. 33
U Kanadi danas djeluje sedamnaest hrvatskih katoličkih župa i misija. U Ontariju je 11 hrvatskih župa: Toronto, Missisauga, Oakville, Norval, Hamilton, Kitchener, London, Ottawa, Sault Ste. Marie, Welland i Windsor, a u Alberti dvije hrvatske župe: Calgary i Edmonton. U Britanskoj Kolumbiji dvije su župe: Vancouver i Victoria, a u Manitobi jedna: u Winnipegu. U Quebecu je Hrvatska katolička misija u Montrealu. U ovim hrvatskim župama djeluje sedamnaest svećenika i devet časnih sestara.36 Zanimljivo da je prva hrvatska župa osnovana tek 1950. godine, i to u Windsoru, a posvećena je sv. Franji Asiškomu, a odmah za njom 1951. župa u Torontu. U Hamiltonu je župa osnovana 1958., misija u Montrealu 1960., župa u Vancouveru 1961., u Sault Ste. Marie 1965., u Calgaryju 1967., zajednica u Londonu okuplja se od 1968. kad je osnovana i župa u Winnipegu, župa u Kitcheneru osnovana je 1975., u Oakvilleu 1976., župe u Edmontonu (od 1967. kao misija) i Mississaugi osnovane su 1977. Župa Welland osnovana je 1981., župa u Victoriji djeluje od 1985. sa stalnim svećenikom, u Ottawi je osnovana 1986., a Franjevačko središte u Norvalu 1988. U Kanadi je i nekoliko povijesno hrvatskih župa, kao što su Sudbury (župa od 1953.) i Thunder Bay (zajednica od 1974.), ali u njima više nema hrvatskih svećenika.
Uz redoviti župni pastoral u hrvatskim župama u Kanadi osobito se njeguje hrvatski folklor i baština, a pri više župa djeluju i hrvatske škole, u kojima se uz vjeronauk posebno podučava hrvatski jezik i kultura. Aktivne su i župne sportske skupine. Od zajedničkih međužupnih projekata ističu se redoviti godišnji skupovi hrvatskih svećenika i časnih sestara Sjeverne Amerike koji se naizmjence u organizaciji delegata hrvatske inozemne pastve za Kanadu i Sjedinjene Američke Države odvijaju u dvije zemlje. U posljednje vrijeme zaživio je i zajednički sjevernoamerički projekt pastorala mladih pod nazivom Mladifest, koji godišnje okuplja mlade iz Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Kanadski Hrvati krajem srpnja hodočaste u Svetište kanadskih mučenika u Midlandu, u Ontariju, a često posjećuju i Nacionalno svetište svetoga Josipa u Montrealu. Važno je napomenuti, kako Hrvati u Kanadi, za razliku od onih u europskim zemljama, raspolažu vlastitim crkvama i prostorima uređenima za pastoral i druge aktivnosti, što uvelike olakšava pastoralni rad, a pruža i mogućnost za organizaciju različitih drugih okupljanja. Usp. Izvješće Ravnateljstva za 2019., 3.
36
svibanj 2020. | VJESNIK | 539 |
11
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
1.8. Hrvatsko dušobrižništvo u Sjedinjenim Američkim Državama U Sjedinjenim Američkim Državama živi najstarija prekomorska dijaspora. Nekoliko je čimbenika pogodovalo masovnom useljavanju Hrvata u SAD (pull-faktori): zlatna groznica u Kaliforniji (1848.), Građanski rat (1860.) i izgradnja željeznice (1869.), dok je tome s naše strane pogodovalo (push-faktori): siromaštvo, bolest vinove loze filoksera, politički pritisci u Austro-Ugarskoj Monarhiji, želja za boljim životom. Četiri su golema iseljenička vala: zadnja tri desetljeća 19. stoljeća do I. svjetskog rata, razdoblje između dva svjetska rata, šezdesete godine 20. stoljeća i Domovinski rat. Veliki je broj Hrvata doselio već u prvome valu. Emily G. Balch u svojoj knjizi »Naši slavenski sugrađani« procjenjuje kako je 1910. u SAD-u živjelo oko 400 000 Hrvata, ne ubrajajući one koji su doselili kao gradišćanski Hrvati.37 U razdoblju do konca Prvoga svjetskog rata osnovano je čak 28 hrvatskih župa, većinom u Pennsylvaniji, gdje je u Pittsburghu 1894. dolaskom vlč. Dobroslava Božića osnovana i prva hrvatska katolička župa u iseljeništvu.
Veći je broj hrvatskih etničkih župa u Americi osnovan u prvome desetljeću 20. stoljeća: HKŽ sv. Ivana Krstitelja u Kansas Cityju 1900., HKŽ Rođenja Gospodnjeg u San Franciscu 1902., Grkokatolička župa sv. Nikole i Rimokatolička župa sv. Pavla u Clevelandu 1902., HKŽ Uznesenja BDM u Chicagu 1903., HKŽ sv. Ante u Los Angelesu 1910. Posebno je važno istaknuti ulogu i značenje Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, sa sjedištem u Chicagu, koja je 2016. proslavila svoju 90. obljetnicu. Korijeni su joj u Slovensko-hrvatsko-slovačkom franjevačkom komisarijatu, utemeljenome 1912., dok 1926. hrvatski franjevci osnivaju vlastiti Komisarijat, koji je prerastao u današnju Kustodiju.38 Danas ova Kustodija daje svećenike koji, između ostaloga, vode sedam hrvatskih župa u SAD-u i šest u Kanadi. Drugi iseljenički val, između dva svjetska rata, činili su uglavnom ekonomski migranti iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Većina njih pridružuje se dobro organiziranim hrvatskim zajednicama, ali je osnovano i osam novih hrvatskih župa u državama: Ohio, Michigan, Pennsylvania, West Virginia i Wisconsin, od kojih danas djeluju samo dvije: Detroit-Troy i West Allis. Usp. V. Stanković (ur.), Nav. dj., 105. Usp. http://www.croatianfranciscans.org/hrv/welcome.htm (pristupljeno 31. 3. 2020.).
37 38
12 | 540 | VJESNIK | svibanj 2020.
Treći iseljenički val, nakon Drugoga svjetskog rata i osobito šezdesetih godina protekloga stoljeća, čine snažna politička i ekonomska emigracija, koja pomlađuje već postojeće hrvatske župe. U tom razdoblju živo je djelovanje emigrantskih kulturnih, društvenih i političkih organizacija, ali i djelovanje jugoslavenskih tajnih službi. U tom se razdoblju više ne osnivaju nove hrvatske župe, već misije koje djeluju pri američkim župama, kao što su Astoria (New York), San Jose i San Pedro (Kalifornija), Fairview (New Jersey) i Washington D.C. Četvrti iseljenički val, nakon Domovinskog rata, doveo je u SAD mnoge nove, dobrim dijelom i mješovite obitelji, a posebno su ojačane hrvatske župe u St. Louisu, Clevelandu i Kansas Cityju. Nastale su i brojne nove male hrvatske kolonije, koje su geografski razasute i međusobno udaljene što predstavlja izuzetan pastoralni izazov. Takve se dušobrižničke postaje i filijale nalaze u San Diegu, Phoenixu, Las Vegasu, Denveru, Houstonu, Dallasu itd.39 Danas u Sjedinjenim Američkim Državama u pastoralu hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka djeluje 19 svećenika, dva trajna đakona i tri časne sestre u šesnaest hrvatskih katoličkih župa i misija.40
Nažalost, oslabila je hodočasnička aktivnost američkih Hrvata, koja se ranije ponajbolje očitovala u godišnjim hodočašćima za Malu Gospu u baziliku Nacionalnoga svetišta Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Washingtonu, gdje se u kripti nalaze i dvije kapelice: jedna Majke Božje Bistričke, a druga Kraljice Mira, koje je 18. listopada 1970. posvetio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić.41 Posebno dojmljiva i svečana proslava Velike Gospe održava se već više od stotinu godina u Chicagu i postala je važan dio tradicije ovoga velikog grada.42 1.9. Hrvatsko dušobrižništvo u Južnoj Americi i Južnoafričkoj Republici
Iako je prisutnost hrvatskih iseljenika u Južnoj Americi duga i intenzivna, danas tamo djeluju samo tri hrvatske katoličke strukture: u Argentini djeluju Hrvatska vjerska središta sv. Nikole Tavelića u Buenos Airesu i sv. Leopolda Mandića u San Justu, koje vode
Usp. Hrvatska pastva u Sjedinjenim Američkim Državama. Godišnje izvješće za 2014., u: Arhiva Ravnateljstva, br. 28/2015. – Usp. V. Stanković (ur.), Nav. dj., 105-115. 40 Usp. Izvješće Ravnateljstva za 2019., 3. 41 Usp. V. Stanković, Hodočasnička središta hrvatske inozemne pastve, u: Bogoslovska smotra 54 (1984.) 4, 595. 42 Usp. https://hrv.stjeromecroatian.org/apps/pages/index.jsp ?uREC_ID=406298&type=d (pristupljeno 31. 3. 2020.). 39
svećenici Zadarske franjevačke provincije, a u Limi (Peru) je Župa i Hrvatski vikarijat sv. Leopolda Mandića, gdje djeluju dva dijecezanska svećenika iz domovine. Svećenik iz Argentine posjećuje povremeno zajednice u Urugvaju, a svećenici iz Perua druge zemlje i zajednice Južne i Srednje Amerike, gdje uz redovito slavlje sakramenata pokušavaju pridonijeti i boljoj organizaciji na društvenom, kulturnom, gospodarskom i obrazovnom polju.43 Hrvati se rado okupljaju za Stepinčevo, a u Buenos Airesu posebno svečano obilježavaju obljetnicu blajburške tragedije te rado hodočaste u argentinsko marijansko svetište u Lujanu. Hrvatske zajednice u Južnoj Americi dijelom su vrlo velike. Tako Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske procjenjuje kako u Argentini ima 250 000 Hrvata i njihovih potomaka, u Čileu 200 000, u Brazilu 20 000, u Peruu 6000, u Urugvaju, Paragvaju, Boliviji i Venezueli po 5000, a u Ekvadoru 4000.44 Tim brojkama crkvene statistike dodaju i tisuću Hrvata u Panami, dok broj Hrvata u Peruu procjenjuju na 10 000.45 I u Južnoj Americi dva su svjetska rata bila razmeđe doseljeničkih valova.
Dušobrižništvo je otežano velikim udaljenostima i malim brojem hrvatskih svećenika. U nekim zemljama djeluju hrvatski svećenici, ali kao misionari fidei donum ili pak kao svećenici mjesnih biskupija ili provincija, a ne prvotno kao dušobrižnici Hrvata. Takve svećenike imamo u Boliviji, Ekvadoru, Brazilu, Čileu i Peruu, a izvorno član Hrvatske franjevačke provincije iz Zagreba misionar Anton Žerdin Bukovec postao je 2002. biskup u Apostolskom vikarijatu San Ramon, u Peruu. Posebno je složena situacija u Venezueli, gdje je građanski rat ostavio duboko tragove i na hrvatskoj zajednici pa je dio njih doselio u Hrvatsku. U demografski bogatom bazenu Južne Amerike potomci hrvatskih iseljenika pokazuju se kao potencijalni useljenici u domovinu svojih predaka, što bi Republika Hrvatska, osobito glede nesmanjenoga vala iseljavanja mladih i cijelih obitelji u bogatije zemlje Europske unije, trebala bolje iskoristiti. HKM Johannesburg zasebna je jedinica u mreži hrvatske inozemne pastve pa se ovdje spominje kao
Usp. Godišnje izvješće za Južnu Ameriku za 2018. godinu, u: Arhiva Ravnateljstva, br. 15/2019. 44 Usp. https://hrvatiizvanrh.gov.hr/hrvati-izvan-rh/hrvatskoiseljenistvo/hrvatski-iseljenici-u-prekomorskim-i-europskim-drzavama-i-njihovi-potomci/749 (pristupljeno 31. 3. 2020.). 45 Usp. Godišnje izvješće za Južnu Ameriku za 2018. godinu. 43
ona koja je najudaljenija od bilo koje druge hrvatske misije. Misija je osnovana 1969. godine, a prema procjeni Ureda za Hrvate izvan RH, u Južnoafričkoj Republici živi oko 8000 Hrvata, od kojih veći dio upravo u Johannesburgu, gdje je i sjedište misije.46 1.10. Hrvatsko dušobrižništvo u Oceaniji
Hrvatsko dušobrižništvo u Australiji i Novom Zelandu ima duboke korijene. Najranije je započelo na Novom Zelandu, kamo koncem 19. stoljeća dolaze prvi hrvatski useljenici, koji se uglavnom bave »kopanjem smole kauri u močvarama i šumama Sjevernog Otoka«,47 a često se znalo dogoditi da u nedostatku žena iz zavičaja sklope brak s Maorkama.48 Aucklandski biskup traži početkom 20. stoljeća misionara za doseljenike u svojoj biskupiji te za one s austrijskom putovnicom pronalazi Josipa Zanna, koji uz njemački zna nešto i hrvatski pa tako 1904. počinje djelovati Hrvatska katolička misija u Aucklandu, koja danas, nažalost, više nema vlastitoga hrvatskog svećenika. U Australiji su početci dušobrižništva vezani osobito uz franjevca p. Roka Romca, koji je u Australiju došao 1955. godine te djelovao u Adelaideu i Sydneyju, gdje je 1970. i umro. I prije njega i zajedno s njim svoj su doprinos dali nadbiskup Pertha Lancelot J. Gody, koji je 1931. u Splitu godinu dana učio hrvatski, zatim Matthew Beovich, nadbiskup Adelaidea hrvatskoga podrijetla, a onda i svećenici Milan Pavlinović, John Čokolić, Mirko Maslovar, Ivan Mihalić, Marijan Grgas, p. Lovro Globan i Tomislav Tomić, a značajnu ulogu u razvoju dušobrižništva u Melbourneu imao je Josip Kasić.49
Iako su prvi hrvatski doseljenici počeli stizati u Australiju već krajem 19. stoljeća, u većem su broju počeli dolaziti nakon Drugoga svjetskog rata, osobito od 1954. do 1960. »Ova je skupina Hrvata pripadala onom mladom naraštaju koji nisu bili izravni sudionici Drugoga svjetskog rata, ali se nisu slagali s komunističkom ideologijom jugoslavenske države u kojoj nisu mogli vidjeti svoju budućnost, pa su većinom ilegalno prelazili granicu i zaputili se u
Usp. A. Laušić, Hrvatska katolička misija u službi južnoafričkih Hrvata, u: Migracijske i etničke teme 19 (2003.) 2–3, 239251. 47 Usp. A. Klarić, Povijest Hrvatske katoličke misije u Aucklandu, Split, 2000., 169. 48 Usp. S. Božić-Vrbančić, Tarara. Maori i Hrvati na Novom Zelandu, Zagreb, 2018., 130-141. 49 Usp. Usp. V. Stanković (ur.), Nav. dj., 195-196.; P. Jurišić, Ruka Gospodnja bijaše nad njima. 50 godina pastoralne skrbi među Hrvatima Melbournea, Sarajevo – Clifton Hill, 2014. 46
svibanj 2020. | VJESNIK | 541 |
13
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
tuđinu.«50 Još su dva veća vala doseljavanja Hrvata bila šezdesetih i sedamdesetih godina. Procjenjuje se da je između 1945. i 1990. u Australiju doselilo oko 200 000 Hrvata.51 Doseljavanje se manjim intenzitetom nastavilo i nakon Domovinskoga rata.
Danas u Australiji djeluje 14 hrvatskih katoličkih centara: po tri u Melbourneu (Clifton Hill, Sunshine i Springvale) i Sydneyju (Summer Hill, Blacktown i St. Johns Park) te po jedan u Geelongu, Hobartu, Wollongongu, Newcastleu, Canberri, Brisbaneu, Adelaidu i Perthu. U Aucklandu, na Novom Zelandu, petnaesta je hrvatska pastoralna jedinica u Oceaniji. Ukupno u njima djeluje 18 svećenika i 9 časnih sestara.52 I ovdje, kao i u drugim prekomorskim zemljama, hrvatski katolički centri raspolažu vlastitim prostorijama i crkvama što uvelike olakšava i pastoralni rad i drugo djelovanje, a povremenim najmom dvorana pridonosi se i uzdržavanju objekata. Zaključne misli
Ovaj kratki pregled rasprostranjenosti, djelovanja, povijesti i sadašnjosti hrvatskih katoličkih struktura u iseljeništvu pokazuje njihovu značajnu ulogu u životu hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka po cijelome svijetu. Doprinos misija značajan je ne samo u očuvanju katoličkog vjerničkog identiteta, već je uvelike pridonio svijesti o hrvatskome nacionalnom identitetu i podrijetlu, dotle da ponegdje čak i četvrti naraštaj hrvatskih iseljenika čuva vjeru, baštinu i tradiciju svojih predaka iz domovine.
Ta identitetska značajka hrvatske inozemne pastve, uz uspješne nastupe hrvatskih sportaša u svijetu, možda najsnažnije pridonosi očuvanju hrvatskoga identiteta našega iseljeništva. Identitet kao »svijest o sebi, svojoj osobnosti, obilježjima svoje ličnosti«53 nipošto nije nešto fiksno ili unaprijed dano, već se stječe i oblikuje tijekom čitavoga života. Na njega snažno utječu podrijetlo, zavičaj, obitelj, prijatelji, obrazovanje, spol, narod, društvo, mediji, a osobito snažno na identitet osobe djeluje iskustvo susreta sa stranim prigodom promjene mjesta stanovanja i zaposlenja, osobito ako je to u sklopu migracije u stranu zemlju.
P. Jurišić, Nav. dj., 48. Usp. Isto, 50. – Središnji državni ured procjenjuje broj Hrvata u Australiji na 250 000: https://hrvatiizvanrh.gov.hr/hrvati-izvan-rh/hrvatsko-iseljenistvo/hrvatski-iseljenici-u-prekomorskim-i-europskim-drzavama-i-njihovi-potomci/749 (pristupljeno 31. 3. 2020.). 52 Usp. Izvješće Ravnateljstva za 2019., 3. 53 N. Abercrombie – S. Hill – B. S. Turner, Rječnik sociologije, Zagreb, 2008., 129. 50 51
14 | 542 | VJESNIK | svibanj 2020.
S druge strane, hrvatski su iseljenici, i osobito njihovi potomci, mahom dobro integrirani u društva u kojima žive, a svoj veliki doprinos uspješnoj integraciji dale su i hrvatske katoličke župe i misije. Ta integracijska komponenta hrvatskoga dušobrižništva, uvođenje u život mjesne Crkve pa i društva, pridonosi dinamičnom shvaćanju identiteta nalik mozaiku sastavljenom od mnogobrojnih i raznobojnih dijelova. Tako je život hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka sve jače obilježen fenomenom življenja u transnacionalnim socijalnim prostorima, koji se očituje u procesima kojima imigranti grade socijalna polja koja povezuju njihovu zemlju podrijetla i primitka. Tako istovremeno žive, djeluju, osjećaju brige i razvijaju identitete unutar socijalnih mreža koje ih povezuju s više društava.54 Zaključno se može ustvrditi kako je hrvatska inozemna pastva živa i dinamična stvarnost, a hrvatsko iseljeništvo nipošto nije »izgubljena bitka«, već potencijal koji domovina treba bolje iskoristiti i upotrijebiti za vlastiti napredak, bolje pozicioniranje u svijetu, poticaj gospodarstvu i obrazovanju, umrežavanju i sl.
Val novoga iseljavanja, koji još uvijek nije dosegao svoj vrhunac, također naznačuje važnost dušobrižništva za naše iseljenike, što se najbolje vidi na primjeru osnivanja nove hrvatske katoličke misije u Dublinu. Uzlazni trend iseljavanja vidi se iz podatka Eurostata, po kojemu je 2008. godine 12 % državljana Republike Hrvatske u radnoj dobi (20 – 64 godina starosti) živjelo u jednoj od zemalja Europske unije, dok je taj postotak 2018. godine iznosio 15,4 %, što Hrvatsku nakon Rumunjske čini najmobilnijom članicom EU-a.55 Hrvatskoj inozemnoj pastvi i pastoralnim djelatnicima u hrvatskim katoličkim župama, misijama i zajednicama, kojih je 31. prosinca 2019. bilo ukupno 337 (193 svećenika, 7 trajnih đakona, 50 časnih sestara, 39 pastoralnih suradnika i suradnica laika i 48 tajnica u ukupno 189 hrvatskih katoličkih prisutnosti), zajedno s Crkvom u domovini valja prikladno odgovoriti na izazove ovoga vremena, baš kako je to uspijevalo pastoralnim djelatnicima i naraštajima prije nas. n
Usp. S. Kuti – S. Božić, Transnacionalni socijalni prostori. Migrantske veze preko granica Hrvatske, Zagreb, 2016., 12. 55 Usp. https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/EU_citizens_living_in_another_ Member_State_-_statistical_overview#Who_are_the_most_mobile_EU_citizens.3F (pristupljeno 31. 3. 2020.). 54
Crkveni dokumenti i kanonske odredbe o dušobrižništvu dijaspore Strukture i djelatnici u pastoralu iseljenika Ivica Ivanković Radak
sudski vikar Međubiskupijskog suda prvoga stupnja u Novom Sadu i profesor kanonskoga prava na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu
P
ojava je migracija, selilaca i putnika oduvijek vezana uz čovjekovo postojanje, što pred Crkvu stavlja vrlo osjetljivu zadaću: posredovati svakom vjerniku duhovnu poruku. Izvršavanje toga poslanja, koje se primarno ogleda u primanju, odnosno dijeljenju sakramenata i naviještanju evanđelja, pretpostavlja i zahtijeva određene hijerarhijske strukture i crkvene službe. Kanonsko pravo svojim odredbama nastoji urediti i pružiti okvir za ovu vrstu pastoralnog djelovanja Crkve, pri čemu valja naglasiti kako se radi o jednom vrlo dinamičnom polju života Crkve koje nije moguće urediti ujednačenim i čvrstim propisima. Naime, s jedne strane, temeljni je kriterij za uređenje crkvenog života načelo područnog karaktera, npr. područje, teritorij ili granice jedne župe, biskupije, biskupske konferencije, dok, s druge strane, dušobrižništvo dijaspore zahtijeva pastoralnu brigu o vjernicima koje povezuje isti jezik, narodnost, kultura, ali su raspršeni na više župa, biskupija, te je za njih potrebno urediti strukture prema načelu osobnog karaktera. Nadalje, načelo područnosti primjenjuje se u najvećoj mjeri pri ustanovi jedne partikularne Crkve, ali ono nije konstitutivni, nego odredbeni element i Zakonik kanonskog prava predviđa jednako tako partikularne Crkve utemeljene na osobnom načelu, tj. na temelju obreda, jezika ili narodnosti. Osim toga, crkveni dokumenti po ovom pitanju veliku pozornost pridaju jednako i katolicima istočnog i katolicima zapadnog, tj. latinskog obreda. Upravo u pomirbi svih ovih specifičnosti, dušobrižništvo dijaspore, pa tako i pastoralna skrb hrvatske inozemne pastve, nastoji urediti svoje djelovanje.
Crkvene odredbe o dušobrižništvu dijaspore, koje se onda primjenjuju i na sve hrvatske katoličke zajednice po čitavom svijetu, zbog upravo navedenih obilježja, ne možemo oivičiti u strogom smislu riječi. Temeljna polazišta su Zakonik kanonskog prava1 i Zakonik kanona istočnih Crkava,2 čije se odredbe konkretiziraju u danas aktualnom dokumentu, uputi Erga migrantes caritas Christi – »Kristova ljubav prema seliocima«, koji je 1. svibnja 2004. godine odobrio Sveti Otac, a objavilo Papinsko vijeće za pastoral selilaca i putnika 3. svibnja iste godine.3
Uputa ima dva dijela. Prvi se može nazvati doktrinarnim, dok je drugi dio daleko kraći, odnosno na kraju Upute donesen je Pravno-pastoralni pravilnik,4 koji se sastoji od 22 članka te predstavlja pravnopastoralni okvir dušobrižništva dijaspore i iseljenika. Iako se donose propisi s obzirom na vjernike, odredbe se odnose daleko više na dušobrižnike, tj. kapelane i misionare, dijecezanske i eparhijske prezbitere, redovnike i redovnice, nacionalne koordinatore, na mjerodavne crkvene vlasti, biskupske konferencije i odgovarajuće hijerarhijske strukture istočnih katoličkih Crkava. Na razini opće Crkve, pitanje dijaspore i iseljeništva pokriva 2017. godine utemeljen Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja, koji je na sebe preuzeo zadaće Papinskog vijeća za pastoral selilaca i putnika, te je prestao postojati.
Osnovna postavka dušobrižništva dijaspore polazi od činjenice da je pastoralna skrb za sve vjernika povjerena dijecezanskom, odnosno eparhijskom biskupu. To se isto odnosi i na iseljenike, selioce i druge koji se nalaze na području određene mjesne Crkve. Na
U daljnjem tekstu: ZKP. U daljnjem tekstu: ZKIC. 3 Pontificium Consilium de Sprirtuali migrantium atque itinerantium cura, Instructio Erga migrantes caritas Christi (3. 5. 2004.), u: AAS 96 (2004.) 11, 762-822., i u: Enchiridion Vaticanum, 22/2418-2613. Hrvatski prijevod: Papinsko vijeće za pastoral selilaca i putnika, Kristova ljubav prema seliocima, Zagreb, 2005. U daljnjem tekstu: Uputa. 4 U daljnjem tekstu: Pravilnik. 1 2
svibanj 2020. | VJESNIK | 543 |
15
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
biskupijskoj razini, predviđene su sljedeće strukture: missio cum cura animarum – »misije za dušbrižništvo s kapelanom«, odnosno osobne župe, sa župnikom na čelu. Ako je potrebno, dijecezanski ili eparhijski biskup mogu imenovati biskupskog vikara, sa zadaćom da vodi pastoral iseljenika na području svoje biskupije ili eparhije, odnosno mogu ustanoviti posebni ured za iseljenike. Konačno, ključnu ulogu u povezanosti Crkava iz kojih i u koje iseljenici odlaze, odnosno dolaze, imaju biskupske konferencije. Temeljne strukture u pastoralu iseljenika: misije – zajednice – kapelani
Najčešći su oblik organiziranja pastoralnog života missio cum cura animarum – »misije za dušobrižništvo«.5 Zakonik kanonskog prava spominje samo župe i kapelanije, ne donosi neki dodatni oblik misija za duhovnu skrb, iako se u organizaciji ovog specifičnog crkvenog i pastoralnog života dušobrižništva dijaspore i iseljenika najviše koriste upravo misije.6 Hrvatska inozemna pastva također je najvećim dijelom organizirana kroz hrvatske katoličke misije, zajednice i centre kojih ima po cijelome svijetu, a njihov pravni status prilično je različito definiran, ovisno od biskupske konferencije na čijem području djeluju. Misije za dušobrižništvo osoba različitog jezika i kulture u prošlosti su bile klasični model pastoralne skrbi vezan uz doseljavanje na privremeni rok, odnosno u fazi useljavanja selioca. Danas se te zajednice već nalaze na različitom stupnju integracije u zemlji u kojoj žive. Drugim riječima, Uputa smatra kako bi trebalo osmisliti nove strukture koje će, s jedne strane, biti »stabilnije«, te slijedom toga imati određeni pravni položaj u partikularnim Crkvama, a s druge strane, ostati fleksibilne i otvorene za privremena i nova doseljavanja (usp. Uputa, br. 90). Dijecezanski ili eparhijski biskup (usp. Pravilnik, čl. 7, § 1) može ustanoviti takvu misiju na području jedne ili više župa, pomno određujući njene granice. Moguće je da dijecezanski ili eparhijski biskup povjeri brigu za iseljenike nekoj redovničkoj ustanovi (usp. Pravilnik, čl. 13, § 1). Na čelu kapelanija, odnosno misija, nalaze se kapelani, misionari, a to su »prezbiteri koji su od mjerodavne crkvene vlasti primili poslanje da vrše trajnu pastoralnu brigu za selioce istog jezika ili naroda, odnosno pripadnike iste samosvojne Crkve« (Pravilnik, čl. 4). Kapelani, odnosno misionari, snagom svoje službe imaju ovlasti kapelana prema kan. 566, § 1 ZKP-a, kako bi mogli vršiti redovitu pastoralnu skrb.
Uputa ovaj vid pastoralne organiziranosti prevodi i kao misija za duhovnu skrb, usp. Uputa, br. 24. 6 Usp. L. Sabbarese, Cura dei migranti tra pastorale della mobilità e mobilità della pastorale, u: Vergentis. Revista de Investigación de la Cátedra Internacional Conjunta Inocencio III 7 (2018.) 137, 143. 5
16 | 544 | VJESNIK | svibanj 2020.
Kako bi preuzeli službu, potrebno je da im njihov vlastiti dijecezanski ili eparhijski biskup podijeli potrebno dopuštenje da ih smatra prikladnima za obavljanje službe misionara ili kapelana u nekoj drugoj mjesnoj Crkvi, pri čemu i dalje ostaje inkardiniran u svoju vlastitu partikularnu Crkvu (usp. ZKP, kan. 271; ZKIC, kann. 361-362), ali privremeno odlaze u inozemstvo pružati pastoralnu skrb za iseljenike (usp. Uputa, br. 79). Prezbiteri će se potom staviti na raspolaganje mjerodavnom tijelu biskupske konferencije. O tome vlastiti dijecezanski ili eparhijski biskup i vlastita biskupska konferencija zajedno izdaju zasebni dokument, potvrdu o prikladnosti (usp. Uputa, br. 73), temeljem koje se prezbiteri povjeravaju određenom dijecezanskom ili eparhijskom biskupu ili biskupima biskupije ili eparhije na čijem se području nalaze zajednice, misije, osobne župe ili drugi oblik organiziranog dušobrižništva za dijasporu, koji će ih imenovati kapelanima ili misionarima za te zajednice (usp. Pravilnik, čl. 5). Upravo je to postupak koji se slijedi prigodom imenovanja u hrvatskoj inozemnoj pastvi. Svakog kapelana najprije vlastiti ordinarij, bilo dijecezanski biskup ili viši redovnički poglavar, predlaže Ravnateljstvu dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Nakon toga kapelan dobiva dokument, tzv. praesentibus litteris testamur, koji zajedno potpisuju predsjednik Hrvatske biskupske konferencije ili Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, ovisno odakle kapelan dolazi, i ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Na osnovu toga dokumenta, vijeće za iseljenike biskupske konferencije, ukoliko postoji, i dijecezanski biskup na čijem području djeluje hrvatska katolička župa, misija, zajednica ili centar, imenuju kapelana kao voditelja. Nedvojbeno, središnja figura dušobrižništva dijaspore ostaje kapelan/misionar. Zanimljivo da ga i Uputa i Pravilnik uvijek donose baš u tom i takvom odnosu kapelan/misionar. Zakonik kanonskog prava, u užem smislu, promatra ove dvije crkvene službe sasvim odvojeno: »Kapelan je svećenik kojemu je za stalno povjerena, barem djelomice, pastoralna briga za neku zajednicu ili posebnu skupinu vjernika« (ZKP, kan. 564), te ističe da se kapelani trebaju postaviti, prema mogućnostima, za one koji zbog svojih životnih okolnosti ne mogu imati redovitu župničku brigu, a među njima izričito navodi iseljenike, selioce i dr. (usp. ZKP, kan. 568). Misionarima poima, pak, »one koje šalje mjerodavna crkvena vlast da obavljaju misijski rad« (ZKP, kan. 784). U širem smislu, Zakonik naglašava »da je sva Crkva po svojoj naravi misionarska« (ZKP, kan. 781).7 Služba kape Usp. J. Miñambres, L’ordinamento giuridico-pastorale della missione della Chiesa nei confronti degli emigranti, u: Ius Ecclesiae 16 (2004.) 2, 559.
7
lana, kao dušobrižnika dijaspore, prema tome u sebi objedinjuje ova dva elementa, i tek na taj način poprima svoje puno značenje. Stoga je i razumljivo da crkveni dokumenti pojmove ‘kapelan’ i ‘misionar’ koriste kao sinonime kad govore o nositeljima dušobrižništva dijaspore. Osobne župe
U odnosu na misije, osobne župe rjeđi su oblik organiziranja crkvenog i pastoralnog života za dušobrižništvo dijaspore. Osnivanje osobne župe nije pravilo, ali radi spasenja duša može biti korisno i svrsishodno. U sustavu hrvatske inozemne pastve postoji manje zajednica koje su osnovane kao osobne župe, dok većina, kako je bilo rečeno, ima status misija, zajednica ili centara. »Osobne župe s razloga narodnosti, jezika ili obreda predviđene su pak za mjesta u kojima postoji neka useljenička zajednica koja će i u budućnosti imati nove pridošlice i u kojima zajednica ima konstantno veliki broj« (Uputa, br. 91). No, zanimljivo je da Uputa u istome broju ostavlja mogućnosti kako se također može »predvidjeti slučaj mjesne župe s misijom za vjernike iste narodnosti, jezika ili obreda«.
Međutim, Pravno-pastoralni pravilnik ništa ne govori o osnivanju područnih župa, nego samo predviđa mogućnost osnivanja osobnih župa, što je u mjerodavnosti dijecezanskog ili eparhijskog biskupa, koji će utvrditi točne granice te župe i propise što se tiče župnih knjiga. Prezbiter kojem je povjerena osobna župa za selioce uživa ovlasti i dužnosti župnika, i na njega se primjenjuje ono što je u Uputi i Pravilniku određeno za kapelane/misionare iseljenika, u našem slučaju dušobrižnike dijaspore. Vjernici koji čine zajednicu vjernika određenog jezika, naroda ili obreda, u ovom su slučaju slobodni izabrati žele li pripadati područnoj župi u kojoj žive ili osobnoj župi (usp. Pravilnik, čl. 6). Osobne partikularne – mjesne Crkve
U dušobrižništvu dijaspore velika se pastoralna pozornost posvećuje vjernicima istočnih katoličkih Crkvi. Shodno tome, postoji pravna obveza da posvuda gdje je to moguće vjernici zadrže vlastiti obred, shvaćen kao vlastitu liturgijsku, bogoslovnu, duhovnu i stegovnu baština (usp. Uputa, br. 25 i 52).8 »Neka se dijecezanski ili eparhijski biskup, u skladu s kan. 383 ZKP i kan. 193 ZKIC, pobrine oko duhovne skrbi za selioce druge samosvojne Crkve, podupirući pastoralno djelovanje prezbitera istog obreda ili ostalih prezbitera te pridržavajući se odgovarajućih kanonskih odredbi« (Pravilnik, čl. 16, § 3). Ovom Usp. L. Sabbarese, Cura dei migranti tra pastorale della mobilità e mobilità della pastorale, 133-136.
8
pitanju Uputa posvećuje veliku važnost, te se poziva na odredbe Zakonika kanona istočnih Crkava koje omogućavaju osnivanje samosvojnih sui iuris Crkava (usp. ZKIC, kann. 27, 28, 147), odnosno različitih oblika partikularnih Crkava osobnog karaktera. Tako se predviđa mogućnost osnivanja egzarhije, koja se definira kao »dio Božjeg naroda koji, zbog posebnih okolnosti, još nije osnovan kao eparhija« (ZKIC, kan. 311, § 1; usp. Uputa, br. 25).
Osnivanje partikularnih Crkava po osobnom načelu, tj. prema različitom obredu vjernika ili nečemu drugome, kad govorimo o dušobrižništvu iseljeništva, više je vezano za katolike istočnog obreda koji borave u zapadnim zemljama, nego za katolike latinskog obreda. Uistinu, postoje egzarhije i eparhije pojedinih samosvojnih istočnih katoličkih Crkava sui iuris na Zapadu. Naprotiv, kad govorimo o osobnim župama, one postoje u iseljeništvu ili dijaspori među katolicima i istočnog i zapadnog obreda, pa tako i u hrvatskoj inozemnoj pastvi. Nacionalni koordinator – područni delegat
Među dušobrižnicima u službi iseljenika posebno mjesto zauzima uloga nacionalnog koordinatora (usp. Pravilnik, čl. 11), kojega se u sustavu hrvatske inozemne pastve naziva delegatom za hrvatsku pastvu određenoga područja. Poželjno je da bude imenovan u zemljama u kojima su brojni kapelani ili misionari iseljenika istoga jezika. Njegova je zadaća da koordinira nositelje crkvenih službi i ostale djelatnike, i nalazi se u službi kapelana. »On je postavljen kao pomoć kapelanima i misionarima određenog jezika ili zemlje više no samim seliocima« (Uputa, br. 73).
Služba područnog delegata u okviru hrvatske inozemne pastve regulirana je zasebnim Pravilnikom delegatske službe za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BK-a BiH.9 Njegova je služba definirana čl. 1 navedenoga Pravilnika: »Područni delegati za hrvatsku inozemnu pastvu (delegati) su svećenici, izabrani od svećenika i pastoralnih djelatnika s određenog područja. Delegatska služba je pastoralne i, u odnosu na nadležne crkvene ustanove, savjetodavne naravi.«
Njegova se služba može usporediti sa službom dekana – vicarius foraneus.10 Nacionalni koordinator djeluje uime biskupske konferencije ad quam, odnosno one u kojima se nalaze kapelani i misije. Imenovanje nije obvezno, imenuje ga biskupska konferencija na čijem području djeluje, uz prethodnu konzultaciju biskupske konferencije a qua, odnosno one iz koje Usp. Pravilnik delegatske službe za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BK-a BiH (26. 1. 2015.), u: Arhiv Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate, br. 42/2020. 10 Usp. L. Sabbarese, Cura dei migranti tra pastorale della mobilità e mobilità della pastorale, 147-148 9
svibanj 2020. | VJESNIK | 545 |
17
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
dolaze kapelani, iseljenici. Redovito ga se bira između misionara, tj. kapelana iste narodnosti i jezika; snagom svoje službe nema nikakve jurisdikcije, a dužan je održavati odnose kako s dijecezanskim i eparhijskim biskupima zemlje iz koje dolazi, tako i s onima u kojima djeluje dušobrižništvo dijaspore.
smislu crkvenih propisa i smjernica koordinira djelovanje hrvatskih katoličkih župa i misija u inozemstvu. Na čelu se nalazi svećenik, kao ravnatelj, kojega na mandat od pet godina imenuju biskupi obiju biskupskih konferencija.12
Za funkcioniranje dušobrižništva dijaspore, biskupske konferencije imaju ključnu ulogu, jer one su najbolja poveznica između Crkve, naroda i kulture iz kojih iseljenici odlaze, s Crkvom, narodom i kulturom u koje iseljenici dolaze (usp. Uputa, br. 70). Radi bolje koordinacije i suradnje svih pastoralnih aktivnosti u prilog iseljenika u objema Crkvama, biskupske konferencije i mjerodavne hijerarhijske strukture istočnih katoličkih crkava trebaju slijediti jednu od dvije mogućnosti: ako se radi o većem broju iseljenika, ustanoviti zasebno tijelo, vijeće, odnosno nacionalno povjerenstvo za iseljenike, tj. dijasporu, te imenovati tajnika koji će preuzeti zadaću nacionalnog ravnatelja za iseljenike; u zemljama gdje je manji broj iseljenika, odrediti biskupa promicatelja, kako bi se zajamčila prikladna dušobrižnička briga. Sastav povjerenstva, odnosno ime biskupa promicatelja, biskupske konferencije trebaju priopćiti Papinskom vijeću za pastoral selioca i putnika (usp. Pravilnik, čl. 19), odnosno od 2017. Dikasteriju za promicanje cjelovitog ljudskog odgoja. Treba naglasiti da ovakva povjerenstva, ili biskupa promicatelja, trebaju imati biskupske konferencije iz kojih iseljenici dolaze, i u koje odlaze.
Na razini opće Crkve, područje dušobrižništva dijaspore danas spada pod mjerodavnost Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, i to od 2017. kada je djelatnost četiriju papinskih vijeća objedinjena u jedan Dikasterij. Naime, papa Franjo objavio je 17. kolovoza 2016., motu proprij Humanam progressionem kojim utemeljuje Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja, a stupio je na snagu 1. siječnja 2017. objedinjujući četiri papinska vijeća koja su prestala postojati: Papinsko vijeće za pravdu i mir, Papinsko vijeće Cor unum, Papinsko vijeće za pastoral selilaca i putnika, Papinsko vijeće za pastoral zdravstvenih djelatnika.13 Statut novoutemeljenog Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja također na više mjesta ističe brigu za iseljeništvo14.
Tijela biskupskih konferencija
Za hrvatsko su iseljeništvo Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine osnovale zajedničko Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu, što je sasvim razumljivo, kako zbog istoga naroda, a napose zbog vrlo razvijene mreže misija i zajednica u dušobrižništvu hrvatske dijaspore. Djelovanje Vijeća regulirano je Statutom,11 u kojem stoji kako je Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu savjetodavno tijelo HBK-a i BK-a BiH, sa sjedištem u Zagrebu, na čijem je čelu biskup predsjednik. Zadaća je Vijeća u duhu dokumenata Svete Stolice, smjernica HBK-a i BK-a BiH te biskupskih konferencija mjesnih Crkava u kojima djeluju hrvatske katoličke župe i misije promicati ukupno dušobrižništvo iseljenih Hrvata katolika. Hrvatskom inozemnom pastvom upravlja Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, a to je zajednički ured Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, koji u
Usp. Statut Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu (26. 1. 2015.), u: Arhiva Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate, br. 42/2020., čl. 1, 2, 4.
11
18 | 546 | VJESNIK | svibanj 2020.
Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja
Zaključna misao
Na osnovu ovog kratkog prikaza, koji je za cilj imao prikazati temeljne crkvene dokumente i kanonske propise za dušobrižništvo dijaspore, dolazi se do zaključka kako Crkva u Hrvata ima vrlo dobro organiziranu i razvijenu hrvatsku inozemnu pastvu. Gotovo sva tijela koja su predviđena kanonskim propisima postoje i djeluju, kako bi ispunila svoje konačno pastoralno poslanje i bila na pomoć, ponajprije vjernicima u hrvatskom iseljeništvu, a jednako tako i dušobrižnicima i ostalim pastoralnim djelatnicima koji djeluju u hrvatskoj inozemnoj pastvi. Ključnu podršku u tome daje Vijeće Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu, koje preko Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, na čijem se čelu nalazi ravnatelj, koordinira svim aktivnostima vezanim za dušobrižništvo dijaspore u hrvatskoj inozemnoj pastvi. n Usp. Pravilnik Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu (26. 1. 2015.), u: Arhiva Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate, br. 42/2020., čl. 1. 13 Usp. Franciscus, Litterae apostolicae Motu proprio datae Humanam Progressionem quibus Dicasterium ad integram humanam progressionem fovendam constituitur (17. 8. 2016.), u: AAS, XCVIII (2016.) 9, 968. 14 Usp. Statutum novi Dicasterii ad integram humanam progressionem fovendam, čl. 1, § 4; čl. 3, §§ 2, 3, 6; čl. 5, u: AAS, XCVIII (2016.) 9, 969-972. 12
Problemi i putovi hrvatskoga pastoralnog djelovanja u Njemačkoj nekoć i danas Adolf Polegubić
doktor znanosti, glavni urednik mjesečnika hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj Živa zajednica i pastoralni savjetnik u Hrvatskom dušobrižničkom uredu u Frankfurtu na Majni
Uvod: Pastoralna skrb Katoličke Crkve za migrante u novije vrijeme »Opća Crkva pozorno je pratila procese moderne emigracije i brinula se o izbjeglicama i iseljenicima. Ta briga Crkve posebno je izražena u dokumentima crkvenog učiteljstva od vremena Leona XIII. pa sve do naših dana.«1 Od 19. stoljeća pastoralna se skrb za selioce sve više povjerava misijskim kongregacijama. Godine 1914. objavljen je dekret »Ethnografica studia« u kojem se na poseban način govori o kleru uključenom u dušobrižništvo iseljenika. Nakon proglašenja prvog Zakonika kanonskog prava dekret »Magni semper« iz 1918. proglasio je Konzistorijalnu kongregaciju mjerodavnom za izdavanja ovlaštenja kleru za skrb o iseljenicima.2 No, nakon Drugoga svjetskog rata osjećala se potreba za dokumentom »koji će na jednom mjestu sabrati nasljeđe prethodnih propisa i uredaba te dati smjernice za usklađenu i cjelovitu pastoralnu skrb«.3 Tako je nastala apostolska konstitucija pape Pija XII. »Exsul familia«,4 koja predstavlja, kako piše u apostolskom pismu u obliku motuproprija pape Pavla VI. »Pastoralis migratorum«, jasno svjedočanstvo pastoralne brige za migrante, koja je uvijek privlačila materinsku skrb Crkve.5 Konstitucija je objavljena 1. kolovoza 1952. godine i predstavlja »magnu chartu« crkvene misli o selilaštvu. »To je prvi službeni do http://www.hbk.hr/?type=clanak&ID=30 (pristupljeno 27. 5. 2016.). 2 Usp. Papinsko vijeće za pastoral selilaca i putnika, Erga migrantes caritas Christi, Zagreb, 2005. (dalje: EMCC), br. 19. 3 Isto, br. 20. 4 Usp. Acta Apostolicae Sedis (AAS), 44 (1952.), 649-704. 5 Usp. Kongregacija za biskupe, Uputa o pastoralnoj brizi za migrante, Zagreb, 1969., 5. 1
kument Svete Crkve koji na sveobuhvatan način, s povijesnoga i crkveno-pravnoga gledišta, opisuje u glavnim crtama pastoral selilaca.«6 S tom je Konstitucijom ujedno postavljen temelj suvemenog crkvenog zakonodavstva u pitanjima dušobrižništva migranata.7 Konstitucija je podijeljena u dva dijela. Prvi dio je povijesni i u njemu se donosi kratki uvid u duhovnu i socijalnu djelatnost Crkve od sv. Ambrozija do danas. Drugi dio pravne je naravi te sadrži pravne propise i naredbe kako bi se što učinkovitije organizirao pastoral. Taj se dio dijeli u 6 poglavlja i 56 članaka.8 »II. vatikanskim saborom (‘Christus Dominus’ i ostali saborski dokument) dotaknuta su mnoga pitanja, kako u Crkvi zemalja iz kojih su se vjernici iseljavali, tako i u Crkvi zemalja u koje su ti isti vjernici odlazili na rad.«9 Koncilski su oci potom na Drugom vatikanskom koncilu izradili važne smjernice za pastoral selilaca. Djelujući u duhu Koncila, papa Pavao VI. dao je 1969. godine objaviti motuproprij »Pastoralis migratorum cura« proglašavajući uputu »De pastorali migratorum cura«.10 Tako su pastoralne norme koje se odnose na duhovnu pomoć migrantima, i koje su sadržane u apostolskoj konstituciji »Exsul familia«, bile predmet prikladne revizije koju je izvršila Kongregacija za biskupe, a objavljene su u posebnoj uputi.11 Uz motuproprij »Pastoralis migratorum cura«, od velike je važnosti i Uputa o pastoralnoj brizi za migrante (»Instructio de pastorali migratorum cura«) od 15., odnosno 20. kolovoza 1969. U Uputi o pastoralnoj brizi za migrante tako se ističe: »Migranti sa sobom nose svoj način mišljenja, vlastiti jezik, vlastitu kulturu i vlastitu religiju. Sve to sačinjava duhov-
EMCC, br. 20. Usp. Brošura u povodu proslave 50. obljetnice Hrvatske katoličke misije Hamburg, Hamburg, 2019., 6. 8 Usp. V. Stanković (ur.), Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine (dalje: KCIHID), Zagreb, 1980., 12. 9 Brošura u povodu proslave 50. obljetnice Hrvatske katoličke misije Hamburg, 6. 10 Kongregacija za biskupe, Uputa o pastoralnoj brizi za migrante, 1969. 11 Isto, 7. 6 7
svibanj 2020. | VJESNIK | 547 |
19
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
nu baštinu misli, tradicije i kulture, koja će potrajati i izvan domovine. Posvuda treba voditi računa o toj baštini. Ne smijemo pri tom posljednje mjesto dati materinskom jeziku migranata pomoću kojega oni izražavaju mentalitet, oblike mišljenja i kulture, te sam karakter svog duhovnog života.«12 Ti su dokumenti zamijenili konstituciju »Exsul familia«, jer su prilike u svijetu i zaključci Drugoga vatikanskog koncila zahtijevali njezino posadašnjenje.13
Godine 1978. Papinska komisija za pastoral selilaštva i turizma objavila je i okružnicu biskupskim konferencijama »Crkva i seljenje ljudi«.14 »U njoj je dan suvremen pogled na pojavu selilaštva te njezino tumačenje kao i smjernice za duhovnu skrb.«15 U dokumentu se govori o važnosti suradnje unutar Crkve kako bi se zajamčio pastoral za sve, tj. bez granica. »Prvi svjetski kongres o dušobrižništvu selilaca održan je 1979. te je i tada pokazano kako Katolička Crkva pozorno prati europska i svjetska migracijska gibanja i da organiziranom i sustavnom pastoralnom praksom nastoji odgovoriti potrebama iseljenika.«16 Valja podsjetiti kako je 1970. godine papa Pavao VI. motupropijem »Apostolicae caritatis« osnovao »Papinsku komisiju za dušobrižništvo migranata i turista«, koja je u krilu Svete kongregacije za biskupe ujedinila sve urede Svete Stolice te se bavi dušobrižništvom »svijeta u pokretu«.17 Već se u predgovoru Upute, koju je 1. svibnja 2004. odobrio papa Ivan Pavao II., a priredilo Papinsko vijeće za pastoral selilaca i putnika, kaže kako su današnje migracije najraširenije kretanje ljudi u povijesti. »Uputa želi biti odgovor Crkve na nove pastoralne potrebe selilaca te im biti vodilja kako bi iskustvo migracije pretvorili ne samo u prigodu za rast u kršćanskom životu već i za nove evangelizacije i misije.«18 1. Dušobrižništvo za Hrvate katolike u inozemstvu
Hrvati su od 19. stoljeća do danas u velikom broju iseljavali iz domovine i to u više iseljeničkih valova. Početkom 20. stoljeća dolazi do masovnijeg iseljava-
Cit. prema: KCIHID, 15. Usp. KCIHID, 12. 14 Papinska komisija za pastoral selilaštva i turizma, Crkva i seljenje ljudi, Okružnica biskupskim konferencijama, AAS 70 (1978.). 15 EMCC, br. 23. 16 http://www.hbk.hr/?type=clanak&ID=30 (pristupljeno 27. 5. 2016.). 17 Usp. Brošura u povodu proslave 50. obljetnice Hrvatske katoličke misije Hamburg, 6. 18 EMCC, br. 7. 12 13
20 | 548 | VJESNIK | svibanj 2020.
nja u prekooceanske zemlje, a u kasnijim desetljećima u europske zemlje, i to u nekoliko iseljeničkih valova. Tako se dolazi do podatka da je u 20. stoljeću u inozemstvo odselio svaki treći Hrvat. Već nakon Drugoga svjetskog rata veći broj Hrvata bježi pred komunističkim režimom, a tome se kao razlog za iseljavanje pridodaje i siromaštvo i neimaština,19 što se posebno očituje i u iseljavanju u Njemačku. »Prvi pak poratni radnici u ovu zemlju odlaze s putovnicama i radnim vizama od 1960./61. godine. U dva sljedeća desetljeća zabilježena su dva veća vala odlazaka u europske zemlje i napose SR Njemačku, i to između 1967. i 1969. te 1973. kada je bio i vrhunac doseljavanja u tu zemlju. Poslije toga je 1974. vlada SR Njemačke zaustavila ulazak tzv. privremenih stranih radnika.«20 Veliki broj njih svoj je odlazak iz domovine smatrao privremenim, pa se govorilo, i još se često govori, o »privremenom radu u inozemstvu«, ali su mnogi ostali do mirovine. Manji se broj iseljenih Hrvata vratio u domovinu. U međuvremenu je stasao treći i četvrti naraštaj »privremenih« migranata, koji su se dobro integrirali u zemljama zapadne Europe, poglavito u Njemačkoj. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju dolazi do najnovijeg vala iseljavanja Hrvata iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu ima važnu ulogu kad je u pitanju organiziranje dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.21 Zavod je tako »postao ne samo svoje vrste katolička karitativna središnjica za Hrvate u inozemstvu, nego i središnje organizacijsko tijelo za svu inozemnu pastvu«,22 poglavito u vrijeme rektora mons. Jurja Magjerca.23 Godine 1957. Sveta Stolica priznala je pravo i hrvatskom izvandomovinstvu da bude zastupano u tzv. »Summum Consilium de Emigratione«, osnovanom u smislu propisa apostolske konstitucije »Exsul familia«, pa je na prijedlog mons. Jurja Magjerca imenovala mons. dr. Krešimira Zorića članom Vrhovnog
Usp. http://www.hbk.hr/?type=clanak&ID=30 (pristupljeno 27. 5. 2016.). 20 Isto. 21 Usp. F. Veraja, Putovima providnosti. Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu i dušobrižništvo hrvatskih iseljenika u kontekstu Ostpolitik Svete Stolice, Split – Rim, 2013. Riječ je o knjizi od velikog značenja za hrvatsku crkvenu i političku povijest. Knjiga ima šest temeljnih poglavlja: I. U ratnim godinama, II. U središtu kršćanstva, III. U službi Svete Stolice, IV. Na uslugu Crkvi u Domovini, V. Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu i dušobrižništvo hrvatskih iseljenika u kontekstu ‘Ostpolitik’ Svete Stolice i VI. Svećenički lik Krešimira Zorića. Više u: M. Trogrlić, Na putovima Providnosti, u: Crkva u svijetu 49 (2014.) 3, 397-401. 22 Usp. KCIHID, 41. 23 Isto, 42. 19
vijeća za emigraciju Svete konzistorijalne kongregacije i predstavnikom hrvatske emigracije u Svetoj konzistorijalnoj kongregaciji.24 Tako je 1958., s odobrenjem spomenute Kongregacije, osnovana »Cura pastoralis pro emigrantibus Croatis« u Rimu na čijem je čelu bio mons. dr. Krešimir Zorić, šibenski svećenik.25 Hrvati su 14 godina nakon objavljivanja papinskog dokumenta »Exsul familia« iz 1952. dobili 25. lipnja 1966. prvoga nacionalnog ravnatelja za hrvatsku inozemnu pastvu, dr. Vladimira Vincea, rođenog u Đakovu, svećenika Opus Dei. Spomenuti je dokument predvidio da svaka nacionalna iseljenička skupina dobije svog nacionalnog ravnatelja, koji uime Svete Stolice koordinira sav pastoralni rad.26 Službu je obnašao svega nešto više od 20 mjeseci, jer je 5. ožujka 1968. poginuo u zrakoplovnoj nesreći vraćajući se iz pastoralnog posjeta Hrvatima Južne Amerike. Dr. Vince provodio je u djelo odredbe konstitucije »Exsul familia« te u Rimu osnovao Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. »Bio je to vrhovni organ hrvatske inozemne pastve podložan neposredno Kongregaciji za biskupe.«27 Osamnaest mjeseci od smrti dr. Vincea na mjesto ravnatelja došao je mons. Vladimir Stanković, svećenik Zagrebačke nadbiskupije.28 Mons. Stanković službu je ravnatelja obnašao od 1969. do 1999. Nakon njega godine 1999. na službu ravnatelja došao je mons. dr. Pero Aračić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije. Službu je od 2001. preuzeo mr. Pero Ivan Grgić, svećenik Banjolučke biskupije.29 Od 1. srpnja 2005. na mjesto ravnatelja je došao vlč. Ante Kutleša, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, koji je ostao na mjestu ravnatelja do kraja 2010. Potom na mjesto ravnatelja dolazi fra Josip Bebić, svećenik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, sa sjedištem u Splitu, koji je prethodno bio delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj. Fra Josip Bebić na vlastiti zahtjev odlazi s mjesta ravnatelja te hrvatski biskupi obje biskupske konferencije (HBK i BK BiH) na svojem XVI. Redovnom godišnjem zasjedanju u Banjoj Luci 26. veljače 2014. odlučuju da ga na toj službi od ljeta 2014. naslijedi svećenik Zagrebačke nadbiskupije vlč. dr. Tomislav Markić.
U skladu s Uputom o pastoralnoj brizi za migrante, hrvatski su biskupi na sjednici od 12. studenoga 1969. donijeli zaključke, u kojima između ostalog piše da se osniva Vijeće biskupske konferencije za hrvatsku migraciju, a predsjednikom Vijeća imenovan je tadašnji pomoćni zagrebački biskup dr. Josip Lach, dok je tajnikom Vijeća postao nacionalni ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu mons. Vladimir Stanković.30 Na čelu hrvatske inozemne pastve mijenjali su se razni biskupi: zagrebački pomoćni biskup mons. dr. Josip Lach, sarajevski pomoćni biskup mons. Tomislav Jablanović, zadarski nadbiskup mons. Marijan Oblak, sarajevski pomoćni biskup mons. Pero Sudar, tadašnji dubrovački biskup, a sada zadarski nadbiskup, mons. Želimir Puljić, potom ponovno sarajevski pomoćni biskup, mons. Pero Sudar, a sada je na čelu toga Vijeća vrhbosanski nadbiskup koadjutor mons. Tomo Vukšić, koji je na tu službu izabran na XXII. redovitom zajedničkom zasjedanju članova BK BiH i HBK 2. ožujka 2020. u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci.
Usp. Isto, 43. Isto, 43-44. 26 Usp. Isto, 45. 27 KCIHID, 53. 28 O mons. Vladimiru Stankoviću, u: Živa zajednica (2015.) 9-10, 10-11. 29 Usp. A. Polegubić, Povratak, integracija ili asimilacija (I.). Razgovori o hrvatskoj dijaspori, Frankfurt na Majni, 2006., 2732.
Jednom godišnje održava se sjednica (uglavnom u Zagrebu) Vijeća HBK-a i BK-a BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Na sjednici, uz predsjednika Vijeća i ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koji je ujedno i tajnik Vijeća, sudjeluju i predsjednici
24 25
Sveta Stolica je dekretom od 15. svibnja 1993. osnovala Hrvatsku biskupsku konferenciju (HBK) za katoličke biskupije na području Republike Hrvatske. Raspadom bivše države nastala je i samostalna država Bosna i Hercegovina, pa je tako Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine (BK BiH) osnovana 8. prosinca 1994. godine. Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu ostalo je zajedničko tijelo obiju biskupskih konferencija jer se u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u svijetu okupljaju podjednako Hrvati katolici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih područja gdje žive Hrvati.
Hrvatska inozemna pastva danas djeluje u 189 župa, misija, zajednica, centara i etničkih kapelanija diljem svijeta, s ukupno 193 svećenika, 6 trajnih đakona, 50 redovnica, 39 pastoralnih suradnika laika i 48 tajnica.31 Najbrojnija je, dakako, Njemačka, potom dolaze Kanada, SAD, Australija, Švicarska, Austrija, Švedska, Slovenija, Francuska, Argentina, Belgija, Južnoafrička Republika, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Peru, Čile, Velika Britanija i Irska. U hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u svijetu uglavnom djeluju svećenici iz HBK-a i BK-a BiH.
Usp. KCIHID, 55. Stanje: veljača 2020.
30 31
svibanj 2020. | VJESNIK | 549 |
21
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine te područni delegati hrvatske inozemne pastve iz Australije, Austrije, Kanade, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Skandinavije, Slovenije, Švicarske, Zapadne Europe kao i predstavnici pastoralnih suradnica i suradnika – redovnica i laika iz Njemačke. 2. Katolička Crkva u Njemačkoj
Danas je u Njemačkoj oko 24,6 milijuna katolika. Katolici su u većini na jugu i zapadu Njemačke, dok na sjeveru i istoku Njemačke predstavljaju manjinu. Katolička Crkva u Njemačkoj broji 27 (nad)biskupija i biskupija (7 nadbiskupija i 20 biskupija). U nadbiskupijama i biskupijama više je od 11 500 katoličkih župa (zajednica) i dušobrižničkih jedinica i više od 15 tisuća svećenika.32 Tako se u sklopu Njemačke biskupske konferencije nalaze: Biskupija Aachen, Biskupija Augsburg, Nadbiskupija Bamberg, Nadbiskupija Berlin, Biskupija Dresden-Meißen, Biskupija Eichstätt, Biskupija Erfurt, Biskupija Essen, Nadbiskupija Freiburg, Biskupija Fulda, Biskupija Görlitz, Nadbiskupija Hamburg, Biskupija Hildesheim, Nadbiskupija Köln, Biskupija Limburg, Biskupija Magdeburg, Biskupija Mainz, Nadbiskupija München i Freising, Biskupija Münster, Biskupija Osnabrück, Nadbiskupija Paderborn, Biskupija Passau, Biskupija Regensburg, Biskupija Rottenburg-Stuttgart, Biskupija Speyer, Biskupija Trier, Biskupija Würzburg, a tu je i dušobrižništvo za vojnike katolike, na čelu s vojnim biskupom. 2.1. Povjerenstvo za migraciju Njemačke biskupske konferencije (Migrationskommission XIV)33
Za razmatranje pitanja određenih tematskih područja plenarna skupština Njemačke biskupske konferencije osnovala je 14 povjerenstava. Zadaća je povjerenstava razmatranje tematskog područja te izrada određenih stavova, izvršavanje tekućih zadaća s tog područja te provedba odluka Plenarne skupštine i Stalnog vijeća Njemačke biskupske konferencije. Povjerenstvo za migraciju Njemačke biskupske konferencije (Povjerenstvo/XIV) uglavnom se bavi ovim trima područjima: (1) društvenim i političkim pitanjima vezanima za migraciju, poglavito izbjeglištvom i azilom, integracijom, ksenofobijom i rasizmom, nezakonitim pravom na boravak i krijumčaranjem/trgovinom ljudima; (2) dušobrižništvom za katoličke migrante u Njemačkoj te (3) du-
Usp. http://www.katholisch.de/kirche/deutschland (pristupljeno 27. 5. 2016.). 33 Usp. http://www.dbk.de/ueber-uns/bischoefliche-kommissionen/migrationskommission (pristupljeno 14. 11. 2016.). 32
22 | 550 | VJESNIK | svibanj 2020.
šobrižništvom za njemačke katolike u inozemstvu. Predsjednik povjerenstva je nadbiskup Nabiskupije Hamburg, dr. Stefan Heße. 2.2. Tajništvo Njemačke biskupske konferencije – Odjel Crkva u svijetu i migracija
U sklopu Tajništva Njemačke biskupske konferencije – Odjela Crkva u svijetu i migracije djeluje nacionalni ravnatelj u Bonnu. Sadašnji ravnatelj je dr. Lukas Schreiber, koji je na toj službi od 1. listopada 2018. On djeluje u skladu sa smjernicima Povjerenstva za migraciju Njemačke biskupske konferencije (Povjerenstvo/XIV). Područje djelovanja nacionalnog ravnatelja je dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika, dušobrižništvo katolika Roma, Sintia i sličnih skupina, dušobrižništvo katolika glumaca i osoba koji djeluju u cirkusu, dušobrižništvo katolika u zračnim lukama, dušobrižništvo pomoraca, a zadužen je i za Apostolsku egzarhiju za katoličke Ukrajince bizantskog obreda u Njemačkoj. Na toj je službi naslijedio Stefana Schohea, koji je 31. srpnja 2018. otišao u mirovinu.34
U Njemačkoj trenutno živi oko sedam milijuna stranaca te oko devet milijuna ljudi migrantskog podrijetla s njemačkom putovnicom. Više od dva milijuna onih bez njemačke putovnice (stranci) su katolici ili pripadaju kojoj od Crkava istočnog obreda u zajedništvu s Rimom. Osim toga, tu su još oko tri milijuna Nijemaca stranoga podrijetla, koji su također katolici. To bi značilo da je svaki peti katolik u Njemačkoj odrastao s drugim materinskim jezikom, a ne s njemačkim. Trenutno je u Njemačkoj više od 400 zajednica drugih materinskih jezika u oko 30 jezičnih skupina, u kojima djeluje oko 500 svećenika i redovnika, koje su u pastvu u Njemačku uputile njihove domovinske biskupske konferencije ili redovnički poglavari. Među katolicima drugih materinskih jezika u Njemačkoj najbrojnije su poljske, hrvatske, talijanske, španjolske i portugalske skupine. Zajednice drugih materinskih jezika za migrante predstavljaju zajedništvo i životni prostor u kojem svoje posebnosti njeguju na svom jeziku i vjerskoj tradiciji, kako bi očuvali svoj kulturni i vjerski život i identitet. Te su zajednice dio mjesne Crkve u Njemačkoj, te svojom posebnošću i bogatim vjerskim životom obogaćuju i domaću mjesnu Crkvu.35 Usp. https://www.dbk.de/nc/presse/aktuelles/meldung/drlukas-schreiber-wird-nationaldirektor-fuer-die-auslaenderseelsorge/detail/ (pristupljeno 5. 2. 2020.). 35 Usp. http://www.katholisch.de/beratung/seelsorge-von-a-z/ auslanderseelsorge (pristupljeno 27. 5. 2016.). 34
2.3. Službe za pastoral katolika drugih materinskih jezika u njemačkim (nad)biskupijama36
Hrvatske katoličke misije, zajednice i župe u Njemačkoj djeluju u sklopu njemačkih (nad)biskupija: Biskupije Aachen, Biskupije Augsburg, Nadbiskupije Bamberg, Nadbiskupije Berlin, Biskupije Eichstätt, Biskupije Essen, Nadbiskupije Freiburg, Biskupije Fulda, Nadbiskupije Hamburg, Biskupije Hildesheim, Nadbiskupije Köln, Biskupije Limburg, Biskupije Mainz, Nadbiskupije München i Freising, Biskupije Münster, Biskupije Osnabrück, Nadbiskupije Paderborn, Biskupije Passau, Biskupije Regensburg, Biskupije Rottenburg-Stuttgart, Biskupije Speyer, Biskupije Trier i Biskupije Würzburg. U njemačkim su (nad)biskupijama u kojima djeluju zajednice drugih materinskih jezika i službe za dušobrižništvo tih zajednica, u kojima odgovorni vode brigu o dušobrižništvu zajednica drugih materinskih jezika u tim (nad)biskupijama, a koje su ujedno sastavni dio tih (nad)biskupija. 2.4. Važni dokumenti Katoličke Crkve u Njemačkoj o pastoralu katolika drugih materinskih jezika 2.4.1. »Strani radnici – izazov za Crkvu i društvo« Valja podsjetiti kako je Katolička Crkva u Njemačkoj na zajedničkoj sinodi svih biskupija godine 1973. donijela zaključke o stranim radnicima kao izazovu za Crkvu i društvo, po čijim je uputama pri Njemačkoj biskupskoj konferenciji osnovana Potkomisija za pitanje migranata. To je povjerenstvo preuzelo skrb za pastoral svih skupina u pokretu, među kojima i za Hrvate katolike. Sinoda je 1974. godine objavila dokument »Strani radnici – izazov za Crkvu i društvo«,37 koji daje smjernice za pastoralni rad sa strancima. »To je kao ‘Magna charta’ za pastoral stranih katoličkih vjernika u Njemačkoj, a govori o ondašnjoj situaciji, temeljnim pretpostavkama i zaključcima. U dokumentu su točno razrađene pastoralne odgovornosti i zadaće mjesne Crkve za inozemne kršćane, te ustrojstvo i služba osobitoga dušobrižništva za strance.« Jedna od točaka je kao normu postavila da nacionalna i jezična zajednica, koja broji oko 1500 vjernika, mora imati svoga svećenika (voditelja zajednice) te pastoralnog i socijalnog djelatnika. Na temelju toga je omogućeno da danas u Njemačkoj djeluje toliki broj misija i zajednica. U kasnijem vremenu gotovo je svaka njemačka Vodič – adresar hrvatskih katoličkih misija/zajednica, Frankfurt na Majni, 2018., 81-94. 37 Die ausländischen Arbeitnehmer – eine Frage an die Kirche und die Gesellschaft – Ein Beschluß der Gemeinsamen Synode der Bistümer in der Bundesrepublik Deutschland 3, Heftreihe Synodenbeschlüsse, 1973. 36
(nad)biskupija donijela pastoralne smjernice za pastoral vjernika drugih materinskih jezika na svome području. 2.4.2. »Crkva u mnogo jezika i naroda«38
Njemačka je biskupska konferencija na svome proljetnome plenarnom zasjedanju 13. ožujka 2003. objavila dokument »Crkva u mnogo jezika i naroda. Niti vodilje za dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika«. Na tom se dokumentu radilo dugo i u tijeku njegove pripreme bilo je dosta konzultacija, također s predstavnicima zajednica drugih materinskih jezika, među kojima i s predstavnicima zajednica hrvatskoga jezičnoga područja. Uvodnu riječ napisao je dr. Josef Voß, tadašnji pomoćni biskup Biskupije Münster, onda predsjednik Povjerenstva XIV. (migracije) Njemačke biskupske konferencije.39
Valja također podsjetiti kako je Tajništvo Njemačke biskupske konferencije početkom kolovoza 2015. objavilo važan dokument pod nazivom »Zajedno činiti Crkvu« – riječ njemačkih biskupa za obnovu pastorala,40 koji je također važan i za djelovanje i budućnost zajednica drugih materinskih jezika u Crkvi u Njemačkoj. 2.4.3. Smjernice u njemačkim (nad)biskupijama
Njemačke su biskupije dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika ustrojile prema smjernicama u kojima se govori o načinu pastoralnog djelovanja za misije ili zajednice drugih materinskih jezika. Najdalje se u tom nastojanju otišlo u Biskupiji Rottenburg-Stuttgart.41 Od dotadašnjih sedamnaest hrvatskih katoličkih misija stvorene su 43 hrvatske katoličke zajednice (jedinice) koje su pravno neovisne jedna od druge. Svaka od tih zajednica nosi naziv uglavnom hrvatskog sveca ili blaženika, ima
Tako glasi naslov dokumenta u hrvatskom prijevodu – Smjernica za dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika, koji je objavilo Tajništvo Njemačke biskupske konferencije na proljetnom plenarnom zasjedanju 13. 3. 2003., a kojega je na hrvatskom jeziku objavila IKA – Zagreb. (U ovome tekstu korišten je i izvornik na njemačkom jeziku: »Eine Kirche in vielen Sprachen und Völkern. Leitlinien für die Seelsorge an Katholiken anderer Muttersprache«, 13. 3. 2003., Sekretariat der Deutschen Bischofskonferenz, Bonn, 2003.). 39 Usp. A. Polegubić, Povratak, integracija ili asimilacija (I.). Razgovori o hrvatskoj dijaspori, 33-37.; usp. Živa zajednica (2003.) 3, 6-7. 40 Sekretariat der Deutschen Bischofskonferenz – Die deutschen Bischöfe, Gemeinsam Kirche sein – Wort der deutschen Bischöfe zur Erneuerung der Pastoral, br. 100, Bonn, 1. 8. 2015. 41 Usp. Bischöfliches Ordinariat der Diözese RottenburgStuttgart, Richtlinien für die Pastoral mit Katholiken anderer Muttersprache in den Seelsorgeeinheiten der Diözese Rottenburg-Stuttgart, 2008. 38
svibanj 2020. | VJESNIK | 551 |
23
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
vlastito pastoralno vijeće te djeluje u sklopu određene dušobrižničke jedinice biskupije RottenburgStuttgart. U predgovoru Smjernica rotenburško-štutgartski biskup, mons. dr. Gebhard Fürst, napisao je: »Predstojeće smjernice čine obvezujući pravni okvir za daljnju suradnju između crkvenih zajednica i zajednica za katolike koji govore drugim materinskim jezikom.«42 3. Katolička Crkva i Hrvati u Njemačkoj43
Migracije Hrvata u Njemačku počele su već krajem 19. stoljeća. Prema dostupnim podatcima, u Njemačkoj je prije Drugoga svjetskog rata bilo malo Hrvata. Radili su kao obični radnici u rudarstvu i industriji. U to vrijeme Hrvati su ponajviše iseljavali u prekooceanske zemlje. U tijeku Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj se susreću Hrvati, tzv. »fremdarbajteri«, a nakon sloma nacizma nastavili su živjeti u Njemačkoj. Uz njih se susreću i oni Hrvati koji su se neposredno nakon rata našli u izbjegličkim logorima u Njemačkoj, a kasnije pronašli zaposlenje u rudnicima i drugim privrednim djelatnostima. I Hrvati iz izbjegličkih logora u Austriji i Italiji sve su više pronalazili egzistenciju u Njemačkoj. Najveći ih je pak broj pristigao na »privremeni rad« u Njemačku 60ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, poglavito nakon potpisivanja Sporazuma između SR Njemačke i SFR Jugoslavije o »uvozu« radne snage 1968. godine. Tijekom i nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zamjetan je i izbjeglički i prognanički val Hrvata, koji su našli utočište u Njemačkoj. Do najnovijega hrvatskoga iseljeničkog vala u Njemačku došlo je ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. Nažalost, taj je proces još uvijek u tijeku, iako nešto slabijeg intenziteta.
Prema podatcima hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj za 2001. godinu, Hrvata je u toj zemlji bilo 308 337, dok se podatci njemačkih (nad)biskupija neznatno razlikuju. Naime, oni govore o 306 816 hr Isto, 3. 43 O hrvatskom dušobrižništvu i socijalnom radu u Njemačkoj u knjizi: KCIHID, govori se na 65 stranica A3 formata; cit. djelo 203-268.; usp. A. Polegubić, Dušobrižništvo za Hrvate u Njemačkoj, Frankfurt na Majni, 2017.; A. Polegubić, Iz života hrvatskih katolika izvan Hrvatske. U potrazi za novim putovima, u: Glas Koncila (2005.) 37, 11. 9. 2005.; usp. A. Polegubić, Nezaobilazna uloga Žive zajednice, u: Živa zajednica (2003.) 9, 8-12.; usp. A. Polegubić, Pastoralno djelovanje tiskom, u: V. Kukavica (ur.), Hrvatski iseljenički zbornik 2004., Zagreb, 2003.; usp. G. Borić, Hrvati u Njemačkoj, u: V. Kukavica (ur.), Isto, 139-157.; usp. A. Polegubić, Povratak, integracija ili asimilacija (I.), Razgovori o hrvatskoj dijaspori; usp. A. Polegubić, Povratak, integracija ili asimilacija (II.), Razgovori o hrvatskoj dijaspori, Frankfurt na Majni, 2016. 42
24 | 552 | VJESNIK | svibanj 2020.
vatskih katolika.44 Prema najnovijim podatcima njemačkoga Saveznog ureda za statistiku iz Wiesbadena, Njemačka ima 83 149 300 stanovnika.45 Od toga je stranaca 10 089 300, a građana s migracijskom pozadinom 20 800 000. Građana s državljanstvom Republike Hrvatske (na dan 31. prosinca 2018.) bilo je 395 665, a građana s državljanstvom Bosne i Hercegovine 190 495.46
Valja ujedno podsjetiti kako je prema statistikama Dušobrižništva za katolike drugih materinskih jezika Njemačke biskupske konferencije iz Bonna, sa stanjem 30. lipnja 2019., bilo katolika samo s državljanstvom R. Hrvatske i državljanstvom R. Hrvatske i SR Njemačke 336 530, dok ih je 2018. bilo 322 869. Katolika samo s državljanstvom Bosne i Hercegovine i državljanstvom Bosne i Hercegovine i SR Njemačke bilo je 2019. 15 200, a 2018. ih je bilo 15 169. Katolika s drugih područja bivše države 2019. bilo je 29 819 (Srbija, Crna Gora i Kosovo).47 Kad se u obzir uzmu svi podatci i okolnosti, može se pretpostaviti da u Njemačkoj danas živi između 450 i 500 000 Hrvata. 3.1. Početak organiziranja hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj
Po završetku Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj nije bilo organizirane hrvatske pastve, a zbog Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj se zatekao, i ostao, mali broj hrvatskih katoličkih svećenika. Među njima je bio i svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije vlč. Andrija Kordić, kojega je Tajništvo Njemačke biskupske konferencije za pastoral stranaca 1946. godine imenovalo naddušobrižnikom za hrvatske katolike u Njemačkoj. Sjedište mu je bilo u Hamburgu. »Iako crkvene prilike nisu bile još sasvim regulirane, Kordić je djelovao među Hrvatima.«48 Tu je službu obavljao do 1951. godine. Živio je u Hamburgu, u predgrađu zvanom Harburg, sve do smrti 14. siječnja 1995.49 Naslijedio je svećenika Zagrebačke nadbiskupije vlč. dr. Vilima Nuka kao delegat hrvat-
Usp. J. Klarić, Hrvatsko iseljeništvo u Njemačkoj na pragu asimilacije, Lepuri, 2002.,16. 45 Stanje: 30. 9. 2019. – https://www.destatis.de/DE/Themen/ Gesellschaft-Umwelt/Bevoelkerung/Bevoelkerungsstand/ Tabellen/zensus-geschlecht-staatsangehoerigkeit-2019. html (pristupljeno 5. 2. 2020.). 46 https://www.destatis.de/DE/Themen/Gesellschaft-Umwelt/Bevoelkerung/Migration-Integration/Tabellen/auslaendische-bevoelkerung-geschlecht.html (pristupljeno 26. 9. 2019.). 47 Usp. www.zivazajednica.de/bonn-stanje-stranih-katolika-unjemackoj/ (pristupljeno 28. 10. 2019.). 48 Brošura u povodu proslave 50. obljetnice Hrvatske katoličke misije Hamburg, 7. 49 Usp. Isto. 44
skog episkopata u Njemačkoj.50 Naime, zagrebački je nadbiskup dr. Alojzije Stepinac 1940. godine imenovao dr. Vilima Keilbacha, koji je u to vrijeme živio u Münchenu, delegatom za hrvatske radnike u Njemačkoj. »U tom početnom dušobrižništvu Hrvata u Njemačkoj, u Berlinu je djelovao Mato Luketa, a u Münchenu Damjan Rodin.«51 Vlč. dr. Vilim Nuk se nakon što je preuzeo službu naselio u Berlinu. Nedugo nakon toga je prešao u Essen i uspostavio središte gdje mu je pomagao njemački svećenik August Hegenkötter, koji je poznavao hrvatski jezik. Odatle je dr. Nuk pastoralno djelovao među Hrvatima na cijelom rurskom području.52 Franjevac Osvald Tot došao je u rujnu 1942. godine u Hannover gdje je okupljao Hrvate. Nakon što se 1943. godine dr. Nuk vratio u domovinu, njegovu je ulogu preuzeo vlč. Andrija Kordić.53 Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj je djelovalo sedam svećenika za hrvatske radnike. To su: Vilim Keilbach, Mato Luketa, Damjan Rodin, Vilim Nuk, August Hegenkötter, Osvald Tot i Andrija Kordić. Njima se može dodati i vlč. Stjepan Kukolja, koji je u ratno vrijeme u Münchenu studirao pastoralnu medicinu.54 Inozemna pastva počinje se organizirati prema već spomenutoj apostolskoj konstituciji »Exsul familia«, koja je objavljena 1952. godine. Valja podsjetiti kako je u to vrijeme pastoralnu skrb za Hrvate u Münchenu vodio vlč. Stjepan Kukolja. No, potrebe su tražile još jednog svećenika pa je Franjevačka generalna kurija u Rimu odredila dr. Dominika Šušnjaru, franjevca Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, sa sjedištem u Splitu, za pomoćnika u Münchenu.
Godine 1951. Apostolska nuncijatura fra Šušnjaru55 imenuje naddušobrižnikom za hrvatsku pastvu u Njemačkoj, a na toj je dužnosti ostao do 1971. Fra Dominik Šušnjara potpuno se posvetio dušobrižništvu Hrvata u Münchenu i okolici, a u Njemačku je pristigao iz Italije. U Freiburgu je studirao germanistiku od 1944. do 1948. Službeno je pastoralno među hrvatskim izbjeglicama počeo djelovati 1950. godine, a prvu je misu službeno za Hrvate slavio 1. listopada te godine u izbjegličkom logoru Mittenwaldu. Na toj je službi ostao do 1951. kad ga je Apostolska nunci50 Usp.
KCIHID, 204-205. u povodu proslave 50. obljetnice Hrvatske katoličke misije Hamburg, 7. 52 Usp. Isto. 53 Usp. Isto. 54 Usp. Isto. 55 O dr. fra Dominiku Šušnjari u: S. Čovo, Dr. fra Dominik (Nikola) Šušnjara – život i djelo, Makarska, 1998.; L. Tomašević, Hrvatska katolička misija u Münchenu – 50. obljetnica života i djelovanja (1948. – 1998.), Split – München, 1998. 51 Brošura
jatura iz Bad Godesberga kod Bonna imenovala hrvatskim naddušobrižnikom za cjelokupnu hrvatsku pastvu u Njemačkoj. Tako je od 1951. svake nedjelje i zapovijedanog blagdana prijepodne slavio misu s propovijedi za Hrvate u Münchenu, a poslijepodne drugu u logorima Dachau, Valki kod Nürnberga, Mittenwaldu ili Landshutu. Posjećivao je Hrvate po čitavoj Njemačkoj. Tijekom tog razdoblja u Njemačku polako dolaze i novi hrvatski svećenici te se organizira pastoralno djelovanje na hrvatskom jeziku. Među njima je, dakako, najveći broj franjevaca Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, sa sjedištem u Splitu. Znajući kolika je važnost hrvatske pisane riječi u tuđini, fra Dominik Šušnjara je 1965. u Münchenu pokrenuo Vjesnik Hrvatske katoličke misije u Njemačkoj, koji je pod tim naslovom izlazio do kraja 1971. Nakon prestanka naddušobrižničke službe fra Dominik je od 1971. do 1983. nastavio voditi Hrvatsku katoličku misiju u Münchenu.
Kongregacija za biskupe u Rimu izdala je 1969. novi dokument o seliocima »Instructio de pastorali migratorum cura« kojim se uređuje inozemna pastva. Tako je prema instrukciji, a na osnovu sporazuma domovinske i Njemačke biskupske konferencije, delegatom za hrvatske svećenike u Njemačkoj 1971. imenovan fra Bernard Dukić, koji je na toj dužnosti ostao do 1997. godine.56 Prethodno je od 1965. do 1971. bio voditelj Hrvatske katoličke misije Frankfurt am Main. Nakon fra Dukića, od 1997. do 2003., službu delegata za hrvatsku pastvu u Njemačkoj obnašao je fra Josip Klarić, a od 1. lipnja 2003. do kraja 2010. službu delegata obnašao je fra Josip Bebić. Svi su oni članovi Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Od siječnja 2011. do danas službu delegata obnaša vlč. Ivica Komadina, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije. U vrijeme dok je kardinal Franjo Kuharić bio predsjednik tadašnje Biskupske konferencije, a mons. Vladimir Stanković ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, u hrvatskom je iseljeništvu osnovano 110 hrvatskih katoličkih misija te je s potpisom kardinala Kuharića više od 150 svećenika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine upućeno u inozemstvo kako bi pastoralno skrbili za Hrvate katolike u svijetu. 3.2. Osnivanje hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj
Na zasjedanju Biskupske konferencije u Zagrebu 1964. godine zagrebački nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije Franjo Šeper iznio je molbu njemačkih biskupa da se pošalju svećenici za pastoralni rad s hrvatskim radnicima. Slijedom dogovora O fra Bernardu Dukiću u: Živa zajednica (2012.) 10.
56
svibanj 2020. | VJESNIK | 553 |
25
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
zamoljena je uprava Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja da za tu službu pošalje nekoliko svojih članova u Njemačku. Provincijska uprava je na zamolbu odgovorila pozitivno i počela slati svoje svećenike u Njemačku.57 U hrvatskoj su pastvi prije toga već djelovali članovi te Provincije – dr. fra Dominik Šušnjara od 1950. u Münchenu i fra Krsto Šušnjara od 1956. u Kölnu. Godine 1965. iz domovine dolazi fra Bernard Dukić, s redovitom putovnicom bivše države. U kasnijem razdoblju pristižu i drugi svećenici članovi te Provincije koje ona upućuje na pastoralno djelovanje na području gotovo cijele SR Njemačke. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća osnivaju se brojne hrvatske katoličke misije u Njemačkoj zbog povećanog dolaska hrvatskih radnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih dijelova bivše države, u kojima djeluju kako franjevci te Provincije, tako i drugi hrvatski biskupijski svećenici i svećenici iz drugih hrvatskih redovničkih zajednica. U početku su hrvatski svećenici djelovali u većim gradovima i industrijskim središtima, a kasnije, poglavito šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, osnivane su hrvatske katoličke misije u svim mjestima u kojima se našlo više Hrvata katolika zahvaljujući velikoj potpori Katoličke Crkve u Njemačkoj koja je nosila financijski teret, a domovinska se Crkva brinula za pastoralno osoblje. Danas u Njemačkoj djeluje 97 hrvatskih katoličkih misija, zajednica i župa. Podijeljene su u šest pastoralnih područja: Bavarsko pastoralno područje, Pastoralno područje Baden-Württemberg I., Pastoralno područje Baden-Württemberg II., Rajnsko-majnsko pastoralno područje, Pastoralno područje Sjeverna Rajna i Vestfalija i Sjeverno pastoralno područje. U hrvatskim katoličkim misijama, zajednicama i župama u Njemačkoj ukupno djeluje 87 svećenika, 2 trajna đakona, 50 pastoralnih suradnica i suradnika (pastoralnih referenata i referenata zajednica), među kojima su 23 redovnice, 27 laikinja i laika te oko 40 tajnica i tajnika.58
3.3. Aktivnosti hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj
Hrvatske katoličke misije i zajednice u Njemačkoj i u svijetu djeluju na puno širem području nego župe u domovini. Misije uz pastoralno djelovanje imaju ulogu i u očuvanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta. One su svojevrsne oaze cjelokupnog i duhovno-pastoralnog, ali i općedruštvenog, kultur-
Usp. Pax et bonum – Monographie der Franziskanerprovinz des Allerheiligsten Erlösers, Split, 1981., 227. 58 Stanje: 7. 4. 2020. 57
26 | 554 | VJESNIK | svibanj 2020.
nog, sportskog i svakog drugog djelovanja i okupljanja Hrvata u inozemstvu. One su duhovni i nacionalni kutak domovine, u njima su se naši ljudi, ponajviše prvog naraštaja, rado okupljali i izmjenjivali iskustva rada i djelovanja u Njemačkoj. Svećenici su – posebice u početku – pomagali našim ljudima da se snađu u novoj sredini na razne načine. Djelovali su kako na pastoralom, tako i na socijalnom, kulturnom i svakom drugom području. Da to nije bilo lako, svjedoči i velika teritorijalna rasprostanjenost misija i raspršenost vjernika na tako širokom misijskom području, što je otežavalo i svekoliko misijsko djelovanje. Našim je ljudima – napose naraštaju hrvatskih iseljenika pridošlih 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća – od velike važnosti bila i dobro organizirana mreža hrvatskih socijalnih djalatnika, zaposlenika Njemačkog saveza Caritasa, koji su imali značajnu ulogu za Hrvate u Njemačkoj. Mise se slave u njemačkim župnim crkvama, a druge se aktivnosti odvijaju u misijskim prostorijama. Tako se djeluje i s raznim skupinama unutar misija i zajednica, u čemu uz pastoralno osoblje veliku ulogu imaju i aktivni članovi zajednice, posebno okupljeni u misijskim vijećima. Uz redovite pastoralne aktivnosti, tu su i brojne misijske proslave, hodočašća, molitvene pobožnosti, rad s djecom i mladima, ministrantima, vjeronauk za sve uzraste, priprava za sakramente, vođenje mješovitih zborova odraslih, dječjih zborova i zborova mladih, folklornih skupina, rad s lektorima-čitačima, posjet bolesnicima i sl. Također se organiziraju i sportska natjecanja, prigodna predavanja, predstavljanja knjiga, otvaranja izložbi, razni tečajevi i radionice bilo samostalno ili zajedno s drugim hrvatskim kulturnim, sportskim i sličnim udrugama iz domovine i inozemstva.
Tijekom Domovinskoga rata porastao je broj hrvatskih vjernika u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj zbog izbjeglištva iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tijekom tog razdoblja u misijama se predano radilo na prikupljanju svekolike pomoći domovini, u što su se uključile sve hrvatske katoličke misije i svećenici. Zbog povećanog siromaštva u domovini, sve je više onih koji se obraćaju misijama i traže razne vrste pomoći. Stoga se i danas u brojnim hrvatskim misijama i zajednicama tijekom godine prikuplja pomoć za razne potrebe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prvi naraštaj hrvatskih »gastarbajtera« ima sve manje članova, a u hrvatskim misijama okupljaju se mlađi naraštaji hrvatskih vjernika, koji su uglavnom rođeni i dobro integrirani u njemačku sredinu. Tu su i novopridošli Hrvati pristigli u Njemačku nakon
ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Sve je to to izazov kako za državu primateljicu i Katoličku Crkvu u Njemačkoj, tako i za hrvatsko dušobrižništvo u Njemačkoj. Traže se putovi koji nisu baš laki, kojima se na nove izazove ipak pokušava odgovoriti na učinkovit način. Hrvatsko je iseljeništvo u Njemačkoj i u svijetu tijekom svoje prošlosti i sadašnjosti doista i zaslužilo da se o njemu zauzetije i djelotvornije razmišlja i djeluje u sadašnjosti i budućnosti. Stoga je došlo vrijeme drukčijeg pastoralnog djelovanja, uz bolje poznavanje njemačkog jezika pastoralnih djelatnika. Danas se pak od hrvatskih svećenika očekuje da budu i na usluzi njemačkim župama i vjernicima.
Treba isto tako reći da se Katolička Crkva u Njemačkoj sve više suočava s problemom pomanjkanja svećenika, ali i drugim izazovima. U pastoralu se traže novi putovi, o čemu svjedoči i sinodski put. U mnogim biskupijama u Njemačkoj došlo je do prestrukturiranja pastorala i stvaranja novih pastoralnih jedinica, a u više biskupija smanjuje se i broj pastoralnog osoblja, pa dolazi i do ukidanja ili spajanja misija. Zadaća je hrvatske pastve u Njemačkoj dijeliti poteškoće trenutka Crkve u Njemačkoj, te zajedno s njom tražiti i otkrivati svoje mjesto i ulogu u procesima koji su u tijeku. To sve nije lako jer ni hrvatsko pastoralno osoblje nije pripremljeno za moguće preuzimanje višejezičnih župnih zajednica, a i starosna je dob svećenika i pastoralnih djelatnika visoka.59 3.4. Hrvatski dušobrižnički ured
60
Važna ustanova za Hrvate katolike u Njemačkoj je Hrvatski (nad)dušobrižnički ured, na čelu s naddušobrižnikom, delegatom za hrvatsku pastvu u Njemačkoj. Kako je prethodno istaknuto, aktualni je delegat vlč. Ivica Komadina. Uz djelatnike iz Ureda, u djelovanju mu pomažu i članovi Delegatskog vijeća – predstavnici svećenika i pastoralnih suradnica i suradnika (redovnica i laikinja i laika) iz šest pastoralnih područja hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj. Sjednice delegata s članovima Delegatskog vijeća održavaju se dva puta godišnje – uglavnom u proljeće i ujesen u Uredu u Frankfurtu na Majni. Sjedište Hrvatskoga (nad)dušobrižničkog ureda bilo je u početku u Münchenu. Ured je iz Münchena preseljen u Frankfurt am Main 1971., najprije u Schreyerstr. 1, a 1984. u ulicu An den Drei Steinen
Usp. J. Klarić, Sadašnji trenutak hrvatske dijaspore, u: Isti (ur.), Hrvatska dijaspora u Crkvi i domovini, zbornik, Frankfurt na Majni, 2003., 15. 60 Usp. A. Polegubić, Dušobrižništvo za Hrvate u Njemačkoj, Frankfurt na Majni, 2017., 43-47. 59
42d, u kojoj se nalazi i danas. Hrvatski dušobrižnički ured je ured triju biskupskih konferencija: Njemačke biskupske konferencije, Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH). Odgovoran je za komunikaciju između tih biskupskih konferencija, te za upravne poslove i koordiniranje pastoralnim radom u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj, a organizira i brojne aktivnosti: prve područne sjednice pastoralnih djelatnika iz hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj i hrvatskih socijalnih djelatnika u više njemačkih gradova s delegatom; duhovne vježbe za hrvatske svećenike i đakone iz Zapadne Europe; seminare za pastoralne suradnice i suradnike, koji djeluju u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj (redovnice, laikinje i laike); biblijske olimpijade za djecu i mlade; hrvatske folklorne festivale za odrasle, djecu i mlade; godišnje pastoralne skupove za hrvatske pastoralne djelatnike iz Zapadne Europe u Njemačkoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; zajedno s drugim hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama susrete zborova odraslih, djece i mladih iz hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj i susrete hrvatskih studenata, koji studiraju u Njemačkoj, te zajedno s Hrvatskom katoličkom župom Frankfurt hodočašće Hrvata katolika iz Zapadne Europe u Lurd o svetkovini Uzašašća.
Ured od 1999. uspješno objavljuje dvojezične ili jednojezične zbornike radova s pastoralnih skupova hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe. Dosad je objavljeno dvadeset zbornika, a 21. je u pripremi. Valja također istaknuti kako je Ured ranije objavio vrlo važno pomagalo u pastoralnom radu: Hrvatski katolički molitvenik i pjesmaricu »Slavimo Boga« (2013. objavljeno je 7. dopunjeno izdanje), te zajedno s Vijećem Biskupske konferencije za hrvatsku migraciju i »Kršćanskom sadašnjosti« kantual »Slavimo Boga s orguljskom pratnjom«. Ured također objavljuje i vodič-adresar hrvatskih katoličkih misija u svijetu, ali i svih važnijih crkvenih i državnih ustanova u domovini i svijetu. Svake godine objavljuje i jednolisni zidni Hrvatski katolički kalendar. Ured ima i svoju internetsku stranicu, koja je poboljšana početkom 2014., a nalazi se na poveznici: www.kroatenseelsorge.de. Hrvatski dušobrižnički ured od rujna 1978. objavljuje glasilo hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj »Živa zajednica«. Glasilo posebno prati brojne aktivnosti misija i zajednica, te na suvremen način piše o vjeri, vjerskim i društvenim, socijalnim i obiteljskim te kulturnim temamama. U »Živoj zajednici« nebrojeno je priloga, uz one vjerske, i o svibanj 2020. | VJESNIK | 555 |
27
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
hrvatskim kulturnim, jezičnim i nacionalnim temama. Hrvatski svećenici i drugi pastoralni djelatnici u Njemačkoj uvidjeli su važnost takva djelovanja te su u skladu sa svojim mogućnostima činili sve kako bi se sačuvala hrvatska duhovna, kulturna, jezična i folklorna baština. Od 15. siječnja 2018. »Živa zajednica« prisutna je i u virtualnom prostoru, na adresi www.zivazajednica.de.
Veliku važnost u kulturno-prosvjetnom djelovanju među Hrvatima u Njemačkoj odigrala je i putujuća knjižara »Žive zajednice«, u doba kad je glavni urednik »Žive zajednice« bio fra Ignacije Vugdelija. Putujuća knjižara bila je gost brojnih misija tjedan dana u sklopu kojeg bi se organiziralo prigodno predavanje, izložba i prodaja knjiga vjerske, ali i nacionalne tematike u vrijeme bivše države kad se do knjiga hrvatskog sadržaja teže dolazilo. Putujuća knjižara bila je prisutna i na hodočašćima Hrvata u njemačkim svetištima, kao i na godišnjim pastoralnim susretima hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe u Njemačkoj. Knjige su se u Njemačku dostavljale preko »Kršćanske sadašnjosti« te se preko Hrvatskoga dušobrižničkog Ureda u Frankfurtu na Majni i spomenute knjižare dostavljale misijama. Ukratko: cjelokupno se hrvatsko vjersko i kulturno-prosvjetno djelovanje tijekom godina odvijalo u sklopu hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj, a »Živa zajednica« pritom je odigrala nezaobilaznu ulogu. 3.5. Slijed primanja svećenika u službu hrvatske pastve u Njemačkoj
Hrvatske katoličke misije i zajednice u Njemačkoj djeluju u sklopu pojedinih njemačkih (nad)biskupija, za čije je djelovanje nadležan mjesni (nad)biskup dotične (nad)biskupije. Da bi svećenik mogao djelovati u nekoj hrvatskoj katoličkoj misiji ili zajednici u Njemačkoj, potrebna je najprije suglasnost predsjednika HBK-a ili BK-a BiH, ovisno kojoj biskupskoj konferenciji pripada, i ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Dokumenti i preporuka za kandidata upućuju se Njemačkoj biskupskoj konferenciji – odnosno nacionalnom ravnatelju za dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika u Njemačkoj, sa sjedištem u Bonnu. On potom prosljeđuje dokumente i preporuku mjesnoj (nad)biskupiji, u kojoj kandidat želi djelovati, uz pretpostavku da je s tim suglasan i delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj, sa sjedištem u Frankfurtu na Majni, kojemu također njemački nacionalni ravnatelj upućuje dokumente i preporuku za dotičnog kandidata. Potom delegat dogovara termin predstavljanja kandidata pred odgovornima u dotičnoj (nad)biskupiji. Ako kandidat udovolji uvjetima, na kraju dekret donosi
28 | 556 | VJESNIK | svibanj 2020.
mjesni (nad)biskup ili druga nadležna osoba u dotičnoj (nad)biskupiji i imenuje ga na službu u dotičnoj hrvatskoj katoličkoj misiji ili zajednici u Njemačkoj. 3.6. Poteškoće u pastoralnom djelovanju u bivšem sustavu
Da hrvatskim svećenicima nije bilo lako djelovati u inozemstvu u vremenu prije uspostave hrvatske države, posvjedočio je i dugogodišnji ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, mons. Vladimir Stanković.61 »Jedna je bila jugoslavenska komunistička država iz koje je više od 90 % naših svećenika došlo u inozemnu pastvu. S druge je strane bilo brojno hrvatsko iseljeništvo, i to ne samo u jednom etničkom nego i u državotvornom, to jest političkom pogledu.« Istaknuo je kako je ta državotvorna emigracija bila vrlo aktivna i ona se također okupljala oko hrvatskih inozemnih pastoralnih središta u svijetu, a također i u Njemačkoj, u koja su dolazili i svi drugi vjernici bez obzira na svoju ikakvu ili nikakvu političku opredijeljenost. »U smislu crkvenih propisa i u duhu tamošnjih demokratskih načela naši su misionari morali poštovati svačije uvjerenje. I dok je jugoslavenska država pravila pritiske na hrvatske biskupe, na redovničke poglavare, na pojedine misionare i na mene osobno da na neki način budemo pružena ruka jugoslavenske politike u iseljeništvu, s druge su strane jake političke snage u emigraciji željele da naše misije budu na neki način dio njihove, protujugoslavenske politike«, dodao je mons. Stanković istaknuvši kako crkveni dokumenti govore da je inozemna pastva vjerska, crkvena institucija, te da Crkva mora poštovati sve kulturne vrijednosti iseljeničke zajednice. Hrvatski episkopat sa svojim smjernicama i hrvatska iseljenička pastva tih su se propisa držali doslovno, odnosno, kako je kazao mons. Stanković, uputa Svete Stolice da među iseljenicima treba čuvati sve elemente nacionalne kulture, a posebno narodni jezik. »Službena jugoslavenska politika nikako nije mogla shvatiti da je to sastavni, nužni dio pastirskoga djelovanja. S druge strane, političku emigraciju teško se moglo uvjeriti da je očuvanje jezika i kulture jedna stvar, a drugo da je politička borba za ostvarenje sna hrvatskog naroda za osamostaljenje i stvaranje vlastite hrvatske države«, istaknuo je mons. Stanković dodavši kako hrvatski svećenici u inozemstvu nisu priječili političko djelovanje državotvornih Hrvata, ali se sami, u velikoj
Usp. N. Zakarija, Između čekića i nakovnja – razgovor s msgr. Vladimirom Stankovićem (1), u: Matica 57 (2007.) 4, 14-15.; Isto (2), 57 (2007.) 5, 16-17.; V. Stanković (prir.), Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu – Zapadna Europa, Zagreb, 2007., 515-581.
61
većini, nisu upuštali u izrazite političke aktivnosti, što im ne bi dopustili ni mjesni biskupi koji su im bili nadležni. »Zbog toga smo mi bili između Scile i Haribde. Velika većina Hrvata u zapadnoj Europi bili su ‘gastarbajteri’ s jugoslavenskim pasošem koji su redovito komunicirali s domovinom, i zato su morali biti vrlo oprezni da ne ostanu bez putovnice ili da čak ne završe u zatvoru. O tome su naši misionari i te kako vodili računa«, kazao je mons. Stanković podsjetivši da je i stav domovinske Crkve, poglavito kardinala Kuharića, bio da ne treba prekidati veze s domovinom pa makar kakav u njoj režim vladao.62 »Uistinu, godinama je, pa i desetljećima, samo Katolička Crkva bila legalna i službena veza između iseljene i domovinske Hrvatske. I to usprkos mnogim teškoćama i neugodnostima s raznih strana.«
Mons. Stanković je u razgovoru također upozorio kako je jedno od »krucijalnih« pitanja u odnosima Katoličke Crkve i jugoslavenske države, gledano iz beogradske perspektive, bilo pastoralno djelovanje hrvatskih svećenika među starijom, ali posebno i novijom »gastarbajterskom« skupinom naših ljudi u svijetu, koje je komunistički režim smatrao političkim neprijateljima. »Njihova je opća prosudba bila da su svi ‘emigrantski’ svećenici ustaše i da aktivno rade na rušenju Jugoslavije.« Kardinal Franjo Kuharić u svojim je govorima, propovijedima i razgovorima više puta uzimao u obranu te svećenike, braneći ih i od samog emigrantskog sumnjičenja, s jedne, i od jugoslavenskih prijetnji, s druge strane. 3.7. Sadašnji izazovi i traženje novih putova
Većina njemačkih (nad)biskupija otpočetka je podržavala osnivanje misija i zajednica drugih materinskih jezika, ne samo hrvatskih, već i drugih jezičnih skupina prisutnih na području tih (nad)biskupija. U početku su svećenici, koji su se pastoralno brinuli za te vjernike, trebali znati njihov materinski jezik, a dakako uz to i njemački. Tijekom desetljeća situacija se vidno promijenila, pa se danas traži da strani svećenici sudjeluju i u pastoralu njemačkih župa i (nad)biskupija, a s tim je, dakako, povezan i zahtjev za boljim poznavanjem njemačkog jezika. Ispit iz njemačkog jezika jest i sve je više uvjet za njihovo primanje u službu. Za one koji dolaze iz zemalja Europske unije to se uglavnom ne traži, ali svi oni koji dolaze iz zemalja izvan Europske unije moraju predočiti dokument o položenom njemačkom jeziku. Ipak, Nadbiskupija München i Freising traži – za one U svezi s tim, mons. Stanković je kazao kako je vrijedna knjiga: I. Čizmić – M. Sopta – V. Šakić, Iseljena Hrvatska (Zagreb, 2005.) upravo u toj stvari odala veliko priznanje hrvatskoj inozemnoj pastvi.
62
iz zemalja Europske unije i iz zemalja izvan nje – položen ispit iz njemačkog jezika, i to stupanj C1, što je vrlo visok stupanj poznavanja njemačkog jezika. Stoga i redovničke zajednice i (nad)biskupije iz kojih iz domovine dolaze svećenici na službu u hrvatsku pastvu u Njemačku trabaju više voditi računa o tome, i već ih na to pripremiti prije nego ih se uputi u Njemačku. Znanje njemačkog jezika vrlo je važno i u pastoralu hrvatskih misija i zajednica u Njemačkoj jer se tu djeluje s više hrvatskih naraštaja, a većina njih bolje govori njemački negoli hrvatski. Tu su i različiti mentaliteti hrvatskih vjernika koji dolaze iz raznih krajeva iz domovine. Stoga ih je potrebno na ispravan način integrirati u hrvatske katoličke zajednice i misije, a potom i u zajedništvo s Katoličkom Crkvom u Njemačkoj. Potrebno je neprestano isticati zajedništvo, kako bi svatko našao svoje specifično mjesto u misiji i zajednici. Pritom nije moguće preslikati pastoral iz domovine u hrvatske katoličke misije i zajednice u Njemačkoj, jer se ovdje radi o specifičnoj situaciji. Od svećenika i drugih pastoralnih djelatnika u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj očekuje se da svoje djelovanje prilagode i usklade s konkretnom situacijom u kojoj žive povjereni im vjernici, a koju uvelike oblikuje način života i sredina u kojoj žive. Bilo bi također nadasve žurno i važno da HBK i BK BiH izrade smjernice za djelovanje u hrvatskoj inozemnoj pastvi i da se hrvatska inozemna pastva stavi među prioritete pastoralnog djelovanja domovinske Crkve. Od hrvatskih katoličkih učilišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini također se žurno očekuje, a to je trebalo učiniti puno ranije, da buduće svećenike i druge studente (redovnice i laike) u većoj mjeri pripremaju, senzibiliziraju i upoznaju s djelovanjem hrvatske pastve u Njemačkoj i svijetu, poglavito kad je u pitanju tako velika brojnost hrvatskog izvandomovinstva.
Odgovorni u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj u većini slučajeva te svećenike već otpočetka upućuju na učenje njemačkog jezika, što je jedan od uvjeta da ih se primi u službu. To se, dakako, odnosi i na hrvatske svećenike koje u hrvatsku pastvu u Njemačkoj upućuje HBK i BK BiH. I oni u velikom broju, uz pastoralno djelovanje u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj, sudjeluju i u pastoralu njemačkih župa i pastoralnih jedinica. Stoga su u posljednje vrijeme pooštreni kriteriji pri zapošljavanju stranih pastoralnih djelatnika u njemačkim (nad)biskupijama. To se ne odnosi samo na svećenike i đakone, već i na druge pastoralne djelatnike – pastoralne suradnice i suradnike (redovnice, laikinje i laike), od kojih se također u većini svibanj 2020. | VJESNIK | 557 |
29
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
slučajeva traži da se za zvanja pastoralnih referentica i referenata i referenata/referentica zajednica pripremaju prema pravilima i kriterijima dotičnih (nad)biskupija. To je samo po sebi i pozitivno jer u pravima i obvezama postaju jednaki svojim kolegicama i kolegama koji djeluju u pastoralu njemačkih župa i zajednica, a u slučaju da se ukine njihovo radno mjesto u zajednicama drugih materinskih jezika, bit će raspoređeni na neko drugo mjesto u pastoralu u dotičnoj (nad)biskupiji. A kako predstavnici Katoličke Crkve u Njemačkoj gledaju na djelovanje hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj danas, ponajbolje svjedoči biskup iz Mainza, mons. dr. Peter Kohlgraf, koji je u propovijedi na misnom slavlju u crkvi sv. Fidelisa u Darmstadtu na proslavi 50. obljetnice Hrvatske katoličke misije Darmstadt 1. prosinca 2019. istaknuo kako u biskupiji Mainz 25 % vjernika čine vjernici drugih materinskih jezika. »Upravo u raznolikosti naroda i mi u biskupiji Mainz vidimo obogaćenje, pa tako i u budućnosti. Želimo vam i dalje pružati mogućnost da živite svoju vjeru na svom materinskom jeziku i na način na koji ste to navikli. Istina, brojne su promjene u našoj biskupiji, kako strukturne, tako i sadržajne. No, bitno je prenositi vjeru budućim naraštajima i stoga vas kao Hrvatsku katoličku zajednicu u Darmstadtu molim da svoja iskustva unosite u pastoralne puteve naše biskupije. Želimo živu raznolikost u jakom zajedništvu i prijateljstvu. Ne trebamo druge župne zajednice smatrati konkurentima nego prijateljima. I papa Franjo je jednom rekao da trebamo sanjati zajedno, a ne jedni protiv drugih. Crkveno zajedništvo može zapravo biti nalik planinarenju. Ponekad nam je potrebno utočište da se skrijemo od nevremena i vjetra. Međutim, to utočište nije dovoljno. Plamen vjere treba davati dalje i širiti. Pozivam stoga vašu zajednicu: neka vaša vjera zrači i prema vani, prema svim ostalim vjernicima u župi i biskupiji.«63
I mnogi drugi njemački biskupi, i ostali odgovorni u Crkvi u Njemačkoj, ističu jaku vjeru Hrvata katolika u Njemačkoj, i to ne samo u brojkama, već istinskom življenom vjerom.64 Stoga se očekuje, kako se često ističe, izlazak iz utočišta vlastitih misija i zajednica te otvaranje prema njemačkim i drugim zajednicama i vjernicima u (nad)biskupiji i šire. Na taj će se korak svakako trebati odvažnije pripremiti kako hrvatski pastoralni djelatnici, tako i hrvatski vjernici u
Proslavljena 50. obljetnica HKM-a Darmstadt, u: Živa zajednica 2020., 6. 64 Slično je istaknuo i nadbiskup Hamburga, mons. dr. Stefan Heße. Usp. Proslavljena 50. obljetnica HKM-a Hamburg, u: Živa zajednica 2020., 25. 63
30 | 558 | VJESNIK | svibanj 2020.
Njemačkoj, kako bi pronašli svoje sigurnije mjesto u budućnosti u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj, koja se suočava sa sve brojnijim izazovima. Zaključak
U radu je dan pregled pastoralne skrbi Katoličke Crkve za migrante u novije vrijeme; također, u njemu se govori o dušobrižništvu za Hrvate katolike u inozemstvu te općenito o Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj. U dijelu o Katoličkoj Crkvi i Hrvatima u Njemačkoj izneseni su konkretniji podatci o početku organiziranja hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj, osnivanju hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj, raznim aktivnostima hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj, o važnosti Hrvatskoga dušobrižničkog ureda, o slijedu primanja svećenika u službu hrvatske pastve u Njemačkoj, o poteškoćama u pastoralnom djelovanju u hrvatskim katoličkim misijama u bivšem sustavu te sadašnjim izazovima i traženju novih putova.
Od početka osnivanja hrvatskih katoličkih misija i zajednica do danas okolnosti su se uvelike promijenile. U vrijeme osnivanja misija u njima su se okupljali uglavnom Hrvati pristigli na rad u Njemačku krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. U velikom broju to su bili hrvatski »privemeni radnici« s područja bivše države, a kasnije su im se pridružile i obitelji. U međuvremenu su stasali mlađi naraštaji hrvatskih iseljenika u Njemačkoj, koji se također okupljaju u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj. Oni su posve integrirani u njemačku sredinu, u velikom broju uspješni u školovanju i poslu. U vrijeme Domovinskoga rata u Njemačkoj je utočište našao veliki broj hrvatskih izbjeglica i prognanika, koji su se također okupljali u hrvatskim misijama i zajednicama. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013., ali i ranije, dolazi do najnovijeg hrvatskog iseljeničkog vala. Kad se uzmu u obzir svi pokazatelji, danas u Njemačkoj živi između 450 do 500 tisuća Hrvata u više naraštaja. Višeslojnost naraštaja i različitih metaliteta hrvatskih vjernika u Njemačkoj zahtijeva puno domišljatog pastoralnog zauzimanja kako bi ih se moglo na odgovarajući način integrirati u misijama i zajednicama, a potom i u mjesnu Crkvu, koja se sve više suočava s brojnim izazovima. Kako su hrvatske misije i zajednice sastavni dio njemačkih (nad)biskupija, svi se ti izazovi odnose i na njih i njihovu sadašnjost i budućnost. U svemu se tome očekuje učinkovitija potpora domovinske Crkve, jer je hrvatsko izvandomovinstvo svojim djelovanjem u prošlosti i sadašnjosti doista zaslužilo da se o njemu zauzetije i djelotvornije promišlja i djeluje u budućnosti. n
Migracije i iseljavanja kao izazov za Crkvu Željko Čekolj
doktor znanosti i vjeroučitelj u Beču
Umjesto uvoda: Stranci u Bibliji
ci bili stranci. Ali Izraelci trebaju voljeti strance ne samo zbog toga jer su i oni sami bili stranci, nego zbog toga jer to tako čini Jahve. U Lev 19,34 stoji dapače da strance ne samo da treba voljeti, već da trebaju postati kao domaći. Na taj se način ukida razlika između stranaca i bližnjega.1 1. Hrvatska i iseljeništvo: kratki pregled
U Starom zavjetu ljubav prema strancima i bližnjemu nadilazi solidarnost prema vlastitoj grupi. Novi zavjet tome dodaje ljubav prema neprijateljima shvaćajući život kao službu drugima. Sam Isus Krist radikalizira zapovijed ljubavi naukom o služenju te i svoj život shvaća kao služenje drugima. Zahtjev da se ne bude služen, već da se služi, kao i izjava da će najveći u kraljevstvu nebeskom biti onaj koji služi svima, utemeljen je na paradoksu Križa, na kojem onaj koji na prvi pogled sve gubi postaje pobjednikom.
Teško je reći koliko su Hrvati u iseljeništvu iskusili ove biblijske ljubavi prema strancima, ali se svakako može reći da su sadašnji trendovi iseljavanja iz Hrvatske »biblijskih« razmjera.
Parabola Novog zavjeta o milosrdnom Samarijancu, koji pomaže strancu, u ovom slučaju »neprijatelju Židovu«, središnji je motiv »europskog socijalnog nauka«.
Zbog navala Osmanlija, do prvih iseljavanja dolazi već krajem 15. stoljeća kad stanovništvo mora napustiti svoje domove te bježi u Italiju, Mađarsku, Slovačku, Austriju i Rumunjsku, gdje još i dandanas živi kao manjina.
Takav je stav preokrenuo vrijednosti koje su vladale u tadašnjem pogansko-antičkom svijetu.
U Mt 25,40 Isus se identificira sa siromašnima: »Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće meni ste učinili«.
U Starom zavjetu stoji da će Bog voditi strance na brdo Sion, isto kao i Izraelce, ako se budu držali šabata, poštivali Jahvu i savez s njime. Zanimljiv je citat u Levitskom zakoniku 19,34: »Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš!« Kad Isus govori o ljubavi prema bližnjemu, citira Levitski zakonik 19,18: »Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!« Tako Levitski zakonik naglašava da se slabost drugoga ne smije iskoristiti, bez obzira je li to siromah kojemu se treba ostaviti nešto od žetve ili slijepac kojemu se ne smiju stavljati prepreke na put ili gluha osoba koju se ne smije psovati. U Ponovljenom zakonu 10,18-19 stoji: »Daje pravdu siroti i udovici; ljubi pridošlicu, daje mu hranu i odjeću. Ljubite i vi pridošlicu, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.« Bog voli strance jer su i Izrael-
Hrvatska je jedna od europskih zemalja koja ima najdugotrajniju i najizraženiju tradiciju iseljavanja. Nažalost, zadnjih smo godina svjedoci da sve više mladih i visokoobrazovanih građana Hrvatske napušta zemlju i odlazi u zapadne demokratske zemlje svijeta u potrazi za boljim životom i školovanjem. Njihovim se odlaskom pogoršava već ionako loša demografska slika Hrvatske.
Hrvati se potkraj 19. i početkom 20. stoljeća priključuju masovnim prekomorskim migracijama. U to vrijeme u velikom broju odlaze mladi ljudi bez ikakve stručne izobrazbe, koji su u prekomorskim zemljama radili najteže fizičke poslove. Nešto bolji život imala su njihova djeca koja su u tim zemljama stvarala obitelj.
I tada je iseljavanje bilo organizirano pa su Hrvati u tim prekomorskim zemljama organizirali razna društva i udruge kako bi pomogli novopridošlima. Najstarija društva tako su utemeljena u San Franciscu (1857.), Callau (Peru, 1871.), New Orleansu (1874.), Iquiqueu (Čile, 1874.) i Buenos Airesu (1876.). Najjača organizacija hrvatskih iseljenika upravo je ona osnovana 1894. u Allegheny Cityju (Pittsburgh), za Sjevernu Ameriku, pod imenom Hrvatska bratska zajednica. Hrvatska dijaspora, croatia.eu/mh, 2014., 2.
1
svibanj 2020. | VJESNIK | 559 |
31
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
U očuvanju katoličkog i nacionalnog identiteta veliku ulogu ima i Katolička Crkva. Već u ono vrijeme hrvatski katolički svećenici idu sa svojim narodom, a 1894. u Pittsburghu se osniva prva katolička župa – Svetog Nikole.
Iseljavanje je trajalo i nakon I. svjetskog rata, ali smanjenim intenzitetom; do pojačanog iseljeničkog vala dolazi opet nakon II. svjetskog rata kad mnogi Hrvati emigriraju bježeći pred komunističkim režimom pa se u ovom slučaju govori o političkoj migraciji.2 Do drugog vala političke migracije dolazi nakon Hrvatskog proljeća i političkih progona u Hrvatskoj 1971. – 1972.
Šezdesetih godina 20. st. mnogi Hrvati odlaze na rad u Australiju, Kanadu, ali i u zapadnoeuropske zemlje, posebno u Njemačku, Austriju, Francusku, Švicarsku, Švedsku... U ovom slučaju govori se o ekonomskim migracijama i tzv. »gastarbajterima«.
Iseljavanje ne prestaje ni uspostavom hrvatske države 1991., a još se više pojačava za vrijeme Domovinskog rata, od 1991. do 1995. Do velikog iseljeničkog vala dolazi zbog ekonomske krize 2008., a taj se val iseljavanja strahovito intenzivira nakon ulaska Hrvatske u EU, kad je Hrvatima3 omogućen slobodan pristup tržištu rada u mnogim europskim zemljama. Prema procjenama, hrvatsko iseljeništvo u svijetu obuhvaća više od 2,5 milijuna ljudi, govori se čak i o tri milijuna, računajući pritom izravne hrvatske iseljenike i njihove potomke, koji su barem emocionalno na neki način povezani s Hrvatskom iako možda više ne vladaju dobro hrvatskim jezikom, ili ga jedva i govore. Po podatcima Državnog ureda za statistiku, više od milijun Hrvata živi u Sjevernoj Americi, 250 000 u Kanadi, oko 400 000 u Južnoj Americi, prije svega u Argentini i Čileu. Smatra se da oko 250 000 Hrvata i njihovih potomaka živi u Australiji, a 40 000 na Novom Zelandu.4
U Zapadnoj Europi najviše Hrvata živi u Njemačkoj, i to preko 440 000, a njihov se broj stalno povećava, zatim u Austriji (90 000), Švicarskoj (80 000), Italiji (60 000), Francuskoj (40 000), Švedskoj (35 000)...
»Gastarbajteri« su uvijek nastojali sačuvati vezu s matičnom zemljom, a jedan dio njih vratio se u Hrvatsku, te su svojim znanjem i kapitalom puno pridonijeli napretku Hrvatske.5 Hrvatska dijaspora, 3. 3 Pod pojmom ‘Hrvati‘ podrazumijevaju se svi građani i građanke Republike Hrvatske. 4 Hrvatska dijaspora, 4-5. 5 Isto. 2
32 | 560 | VJESNIK | svibanj 2020.
Po brojnim pokazateljima, današnji je odnos između hrvatskog iseljeništva i matične zemlje najlošiji u posljednjih nekoliko desetljeća. Mnogima je neshvatljivo da Hrvatska ne želi ili ne zna iskoristiti veliki gospodarski, znanstveni, kulturni, sportski, vjerski pa i politički potencijal svojih iseljenika. Donedavno je među hrvatskim građanima prevladavalo mišljenje da su iseljenici dali veliki doprinos u obrani Hrvatske i da bi se bez sudjelovanja dijaspore i različitih oblika pomoći Hrvatska teško obranila. Međutim, taj je pozitivni i emocionalni domoljubni naboj tijekom vremena jenjavao, a mnogi smatraju da danas uopće više ne postoji. Stav političke i ekonomske elite prema hrvatskoj dijaspori najbolje ocrtavaju riječi Stjepana Jobsta, potpredsjednika Organizacije iseljenika Zagreb, iz davne 1931.: »Zašto dolazite k nama samo onda kad nas trebate? Zašto su vam miliji naši dolari nego mi?«6
Nesporazumi i problemi između hrvatskih iseljenika i matične domovine koji u posljednje vrijeme sve više izbijaju na površinu počivaju uglavnom na dva negativna stereotipa razvijena još u Jugoslaviji. Tako je prvi od njih zasnovan na tvrdnji da su hrvatski iseljenici pripadnici ekstremne emigracije, ljudi skloni terorizmu, ultradesničari, nasljednici fašističke ideologije... Drugi negativni stereotip počiva na tvrdnji da su hrvatski iseljenici neškolovani i polupismeni i da su kao pripadnici najnižeg sloja hrvatskog društva napustili domovinu. »Ta percepcija uvjetovana ideološkim uvjerenjima i osobnim gospodarskim interesima pripadnika političke i ekonomske elite, razlozi su što se sustavno onemogućuje masovni povratak hrvatskih iseljenika, a osobito njihove investicije. Činjenica je da su po službenim podacima Svjetske banke novčane pošiljke hrvatskih iseljenika samo za prošlu godinu iznosile 1 milijardu i 156 milijuna eura.«7 Neslužbene brojke puno su veće, pogotovo ako se tome dodaju investicije u nekretnine i doprinosi u hrvatskom turizmu. 2. Iseljavanje Hrvata nekad, na primjeru SAD-a
Od 1852. do 1954. kroz poznata američka »vrata«, otok Ellis, prošlo je 12 milijuna migranata. Siromaštvo, glad, težak rad i političke prilike potaknuli su mnoge Hrvate da krenu put SAD-a. To su bili mladi ljudi, uglavnom neškolovani, muškarci, samci, u prosjeku ne stariji od 22 godine. Na tom su otoku stotine i stotine tisuća njih prošle tzv. sistematski pregled od »6 sekundi«. Hrvati su bili među prvim skupinama koje su počele masovno dolaziti na otok Ellis nakon njegova Hrvatska dijaspora, 6. Isto.
6 7
otvaranja 1892. Oni su bili »snažna i zdrava« radna snaga, potrebna za rad u rudnicima i metalnoj industriji.8 Do drugog vala iseljavanja u SAD došlo je nakon II. svjetskog rata i tek je taj val stvorio politički i ideološki definiranu hrvatsku dijasporu u SAD-u.
Putovanje u SAD je početkom 20. stoljeća trajalo dvatri tjedna. Osim prvim i drugim razredom, moglo se putovati i trećim razredom, u potpalublju, za cijenu od 30 američkih dolara. Brodske su tvrtke upravo najviše zarađivale na putnicima u potpalublju, natiskanih na stotine, sve jedan na drugome. Tako je zarada po jednom putovanju iznosila i do 50 000 dolara. Uvjeti u potpalublju bili su katastrofalni, pa zato New York Times 3. 6. 1900. piše: »U masi među odvratnim mirisima koji su se širili od siromašne gomile, putnik je provodio svoje dane sanjajući o novoj zemlji slobode, blagostanja i zadovoljstva.«9
Putnici bi stizali prljavi, smrdljivi, često pateći od morske bolesti, fizički i psihički iscrpljeni. Liječnici bi provjeravali imaju li simptome tifusa, kolere, zarazne očne bolesti (trahom) ili mentalne bolesti. Po izvješćima, putnici treće klase posebno su strahovali od američkih liječnika. Nakon liječničkog pregleda dolazila je pravna procedura, pri čemu bi im postavljali pitanja kao: »Jeste li bili hospitalizirani zbog duševne bolesti? Jeste li anarhist? Jeste li poligamni?« Ako je službenik bio nezadovoljan odgovorom, putnik je dobivao oznaku kredom LPC, što je značilo da postoji opasnost da padne na teret društva. Takve bi se često i zatvaralo sve dok ne bi došao netko tko bi jamčio za njih. Slično je bilo i sa ženama koje su putovale bez pratnje, one su morale čekati da se pojavi »zaručnik«, ili se vjenčati na otoku, ili ih se slalo kući.10 Za napomenuti je da su se američke vlasti držale dosta rezervirano, pa i diskriminirajuće, prema migrantima iz južne i istočne Europe koje su doživljavali kao svojevrsnu prijetnju za budućnost zemlje, ne samo zbog zaraznih bolesti kao što su trahom i tifus. Kakvo je bilo stanje na otoku Ellis govori William Williams, načelnik otoka: »Useljenicima se hrana davala često bez pribora za jelo (...) kuhanu govedinu morali su iz juhe vaditi svojim rukama (...) a na zamašćenim podovima su danima bile razbacane kosti i ostaci jela.«11 Williams uspijeva poboljšati uvjete na otoku, ali ne zadugo. Ulaskom SAD-a u I. svjetski rat raste odbojnost prema strancima, koje
T. Bukovčan, »Zdravo je biti Amerikanac«. Rana hrvatska emigracija u SAD, prakse na otoku Ellis i stvaranje hrvatske dijaspore, u: Etnološka tribina: Godišnjak Hrvatskog etnološkog društva 36 (2006.) 29, 72-73. 9 Isto, 74. 10 Isto, 75. 11 Isto. 8
se sve više prikazuje kao najezdu siromaha, kriminalaca, anarhista i bolesnika. Masovno iseljavanje Hrvata u SAD počelo je krajem 19. stoljeća, a razlog je bio siromaštvo. Peronospora je u to vrijeme uništila većinu vinograda na hrvatskoj obali i otocima, a i u sjevernoj Hrvatskoj zbog malih gospodarstava i novih poreza raste siromaštvo, tako da je muško stanovništvo jedini izlaz vidjelo u izlasku iz zemlje. Prvi val iseljavanja bio je gospodarske, a drugi val, nakon II. svjetskog rata, političke prirode. Većina iseljenika prvog vala bila je svjesna da se novac može zaraditi samo teškim radom u rudnicima ili metalnoj industriji.
Narodni list 1882. ističe prevladavajući stav kako je sramota da se mladim muškarcima dopušta napuštanje zemlje, jer hrvatska polja i domovi ostaju prazni: »Žalit je za svako što najbolje radišne snage ostavljaju našu zemlju koja u sebi krije mnogi izvor blagostanja i bogatstva.«12 No bilo je i pozitivnih stavova glede iseljavanja, pogotovo kad su iseljenici počeli svojoj rodbini u Hrvatskoj slati novac.
Mišljenja su se u to vrijeme kretala od: »...ono tisuću naših iseljenika bielo je roblje (...), čovječje meso prodano i kupljeno da ugine u rudokopima i tvornicama«, do izjava: »...iseljenici su spas Austro-Ugarske monarhije jer su je spasili od bankrota.«13 I u to vrijeme su već postojale upute i brošure za iseljenike. Oni bi se morali pristojno ponašati, ne biti suviše glasni kako ih drugi ne bi ismijavali i mislili da su divljaci; nisu smjeli na nedoličan način promatrati američke žene, trebali su redovno prati ruke, a u SAD stići obrijani, u novoj odjeći i s osmijehom na licu.14
Ovakav val iseljavanja pokrenuo je u ono vrijeme i moralno pitanje. Tako se npr. iseljavanje mladih muškaraca smatralo vrlo lošim za žene, koje se nazivalo »bijelim udovicama«, a često ih se optuživalo za promiskuitet i nemarno trošenje novca. Godine 1913. katolički svećenik Krunoslav Janda, prvi intelektualac koji je pisao o hrvatskom iseljavanju, veli da su žene novac iz Amerike trošile na vino i na gizdu jer nisu znale što bi s tim novcem započele.15 Razdvajanje i podjele velikog broja obitelji značajno su izmijenile socijalnu sliku u ruralnim predjelima Hrvatske. Katolička Crkva osuđivala je novonastalu situaciju, a seoski župnici često su propovijedali o zamkama i grijesima takva pečalbarskog načina ži Lj. Antić, Hrvati i Amerika, Zagreb, 2002., 84. Narodni list, 1913., 3ss. 14 T. Bukovčan, »Zdravo je biti Amerikanac«, 81. 15 Isto, 83. 12 13
svibanj 2020. | VJESNIK | 561 |
33
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
vota. Ali ne samo da se žene smatralo ugroženima, već se isticalo da je i moral njihovih muževa u SAD-u u opasnosti. O tome svjedoče i prvi katolički svećenici koji su i u ono vrijeme pratili hrvatske iseljenike. Već spomenuti svećenik Janda piše: »Naš čovjek ćuti da je nestalo onih spona i stega koje su ga u domovini sapinjale (...) pa što je laglje, nego da ljudi, kako su veće neuki i nepismeni, krenu stranputice i izgube vjeru i vjerski osjećaj (...) Amerika je pogibeljna.«16
Hrvatski iseljenici obično su živjeli u drvenim barakama u blizini tvornica i rudnika. U baraci, koju se često nazivalo prljavom rupom, živjelo je mnogo ljudi. Barake nisu imale sanitarne čvorove, a svaka je imala jednu ženu koja je kuhala i, prema nekim zapisima, služila muškarcima i u »druge svrhe«.17
Što su iseljenici bili za američko društvo i kako su ih vrednovali, najbolje govori sljedeći citat iz 1939.: »Onih dana Joso je ujutro stigao s drvenim kovčežićem do prijatelja Marka (...) a već uvečer Jo je kao Number 0000 ulazio sa noćnom šihtom na rad (...). I dok je tijelo bilo zdravo, snažno i podnošljivo, ono je nosilo broj koji je značio za poslodavca dobit, profit. Kad je pak došla bolest ili nesreća (...) skinut je i broj sa tijela i nitko više nije pitao za Joa, kad je toliko novih, boljih, snažnijih i jačih došlo za njim da nastave.«18
3. Iseljavanje Hrvata danas Kao i prije više od 100 godina, i u današnje vrijeme dolazi do velikog iseljavanja hrvatskih ljudi u zemlje razvijenog industrijskog svijeta. Njihovi su razmjeri stvarno pogibeljni. Ovdje ću se koncentrirati na Slavoniju, iz koje je iselilo i iseljava najviše mladih, i to dobrim dijelom obrazovanih ljudi, i na Njemačku, u koju se useljava najveći broj Hrvata, iako bi se tu još mogle spomenuti i neke druge zemlje, poput Irske. O migraciji se danas jako puno diskutira na svim razinama, pa tako i na sastanku europskih šefova vlada u Salzburgu 19. i 20. 9. 2018., iako bez nekih konkretnih rezultata.
Povijesno gledano, migracije su uvijek bile dio ljudske povijesti, o čemu svjedoči i već spomenuti Stari zavjet. Stoga migracije hrvatskih građana možemo promatrati samo u nizu nacionalnih migracija u današnjem vremenu globalizacije, jer se tu itekako mogu spomenuti još Poljska, Ukrajina, Bugarska, Rumunjska... gdje iseljavanja poprimaju još veće »biblijske razmjere«; samo je Poljska to uspjela donekle riješiti »uvozeći« oko 2 milijuna ljudi kao radnu snagu iz Ukrajine.20
Fra Ilija Živković jedan je od suvremenijih hrvatskih znanstvenika koji se bavio pitanjima emigracije. On napominje da je prvi emigracijski val prije I. svjetskog rata, u kojem su odlazili muškarci, doveo do depopulacije i rodne neravnoteže u određenim područjima u Hrvatskoj, a iseljavanje da je postalo običaj tog područja koji se teško moglo zaustaviti, kao i topljenje leda na polovima.19
Zadnjih nekoliko godina Hrvatsku su zahvatile snažne ekonomske migracije jer ulaskom Hrvatske u EU njezini građani ostvaruju pravo na potpunu slobodu kretanja i pristup tržištima rada mnogih europskih zemalja, a sve to rezultira masovnim odlascima. Ako se gleda regionalno, onda u ovo vrijeme u tome prednjači Slavonija, kao što to je prije nešto više od 100 godina bio slučaj s priobalnim predjelima i otocima. Zbog nedostatka radnih mjesta, loše prometne povezanosti i pristupa školovanju, sve veći broj stanovnika Slavonije odlučuje se seliti u druge države, smatrajući da će im tamo biti bolje, u ovom slučaju je to najvećim dijelom Njemačka, sa saveznim pokrajinama Bayern i Baden Württemberg.
Na kraju, može se reći da su današnje hrvatske zajednice u SAD-u i Kanadi jako različite te kao takve pokazuju različiti stupanj asimilacije i integracije, odnosno adaptacije u američko društvo.
Gospodarski čimbenici, dostupnost transportnih sredstava i tehnološka revolucija dovode do pojačanih migracija.21
U to vrijeme je asimilacija Hrvata u američko društvo bila jako spora jer se radilo o neobrazovanim ljudima.
Katolička Crkva isprva je bila zabrinuta zbog gubitka hrvatskog pučanstva, a kasnije zbog nestajanja hrvatskog identiteta i tradicionalnih vrijednosti.
Ali, sve u svemu, može se reći da »hrvatski Amerikanci« nastoje sačuvati svoj jezik, etnički identitet i kulturu. K. Janda, 1913., u: Lj. Antić, Hrvati i Amerika, 92. 17 T. Bukovčan, »Zdravo je biti Amerikanac«, 87. 18 Isto, 84. 19 Isto, 89. 16
34 | 562 | VJESNIK | svibanj 2020.
Najnoviji val migracije počinje sa svjetskom krizom 2008. Veliki broj migranata jugoistočne Europe, a među njima i hrvatski građani, iseljavaju dobrovoljno, poradi »poboljšanja kvalitete života«. Prema državnom zavodu za statistiku (DZS), iz Hrvatske je do siječnja 2018. iselilo preko 100 000 osoba, no taj je broj sigurno daleko veći jer mnogi građani nisu odjavili mjesto stalnog prebivališta u I. Lajić, Hrvatske migracije početkom 21. stoljeća, u: Migracijske i etničke teme 18 (2002.) 2-3, 136. 21 I. Nejamčić, Iseljavanje iz Hrvatske od 1990. do 2001.: demografske posljedice stoljetnog procesa, u: Migracijske i etničke teme 30 (2014.) 3, 406. 20
Hrvatskoj. Do najvećeg vala migracije iz Hrvatske dolazi nakon 1. srpnja 2013. kad hrvatski građani u većini zemalja EU-a dobivaju slobodan pristup tržištu rada. DZS tvrdi da je 2016. u Hrvatsku doselilo 13 985 osoba, a odselilo 36 436 osoba, najviše iz Slavonije. Žalosno je da u najnovijem valu migracije ima puno školovanih ljudi pa se opravdano govori o »odljevu mozgova«, što je strašni gubitak za Hrvatsku. Po tome se i ova migracija bitno razlikuje od one od prije 100 godina kad su u zemlje Južne i Sjeverne Amerike odlazili uglavnom neškolovani ljudi. Zanimljivo je da se u Slavoniju, koja obuhvaća pet istočnohrvatskih županija, dugo vremena rado doseljavalo, no nakon Domovinskoga rata to se drastično mijenja. Slavonska regija već desetljećima ne bilježi društveni i gospodarski napredak. Tako su glavni uzroci migracije stanovništva osiromašivanje, besperspektivnost poljoprivrede, centralizacija, propast tvrtki, nepotizam i brojne političke krize.22 Ako se još k tome doda prirodna depopulacija i broj osoba koje su iselile u inozemstvo, onda su te brojke stvarno poražavajuće.
Mijenjajući državu, hrvatski iseljenici mijenjaju politički, ekonomski i kulturni sustav. Migracija uzrokuje egzistencijalnu nestabilnost, a vrijednosne pretpostavke i norme ponašanja obično gube svoju kulturnu i društvenu važnost. Zato su migranti obično u prvoj fazi migracije dezorijentirani. Migracije donose promjene na svim razinama identiteta. Promjenom kulturnih okvira hrvatski iseljenik mijenja socijalni i osobni identitet, a često mora odoljeti pritiscima negativnih promatranja izvana, stigmatiziranju i diskreditiranju. Identitet kojim se godinama koristio u Hrvatskoj ne pomaže mu previše u Njemačkoj.23
Tako se u dijaspori rađaju hibridne višestruke forme identiteta, te dijaspore postaju na neki način transnacije.
Termin ‘dijaspora’ postaje popularan u doba »gastarbajtera«, nakon spoznaje da se radnici neće vratiti u matičnu zemlju; iz potrebe za organizacijom dijaspora postaje društveno organizirana zajednica. U današnje su vrijeme za hrvatskog iseljenika mediji nezaobilazan čimbenik; putem njih on bez problema može komunicirati s prijateljima i rodbinom u Hrvatskoj, što nikako nije bio slučaj s našim iseljenicima od prije više od 100 godina. Migracijom pojedinac često gubi osjećaj pripadnosti, javlja se osjećaj praznine, pa stoga socijalne mreže postaju polje za interakciju i transformaciju.
I. Šola, Ekonomsko iseljavanje iz Slavonije u SR Njemačku. Neka identitetska, psihološka i etička pitanja, u: BS 88 (2018.) 1, 160. 23 Isto, 162. 22
4. Uloga katoličkih misija Ljudi se iz Slavonije iseljavaju masovno, pa ni službene institucije ne izlaze rado sa statistikama. O iseljavanju iz Slavonije govori se uglavnom kroz prizmu ekonomskih čimbenika i kriza, no izostavljaju se psihološke te identitetske i etičke dileme i krize. Kao i u vrijeme »gastarbajtera«, tako i danas država zanemaruje te aspekte, a tu funkciju, kako tada, tako i sada, preuzima Katolička Crkva sa svojim sustavom misija.24 Katoličke misije tako nisu samo mjesto okupljanja na bogoslužje, nego i mjesta kulturnih, prosvjetnih te općeljudskih susretanja. Kao takve, one igraju važnu ulogu u rješavanju identitetskih, psiholoških i etičkih kriza i dilema.
Prema podatcima njemačke autorice Jenni Winterhagen,25 u Njemačkoj je 2012. bilo oko 400 misija za strance, na 31 jeziku, a Winterhagen tvrdi da je 2014. u Njemačkoj živjela 331 000 osoba hrvatskog podrijetla; za njih postoji 95 hrvatskih katoličkih misija (zajednica), 97 svećenika, 58 pastoralnih suradnika i 45 tajnica (u fusnoti navodim još nekoliko zanimljivih podataka).26 Po njemačkim statistikama, broj građana hrvatskog podrijetla u toj zemlji nadilazi brojku od 441 000 i kreće se prema pola milijuna. Hrvatske institucije ne ubrajaju među iseljenike, kao što je već spomenuto, osobe koje nisu odjavile mjesto prebivališta u Hrvatskoj, iako tamo više ne žive.27
Glede daljnjeg postojanja i razvoja hrvatskih katoličkih misija, Nediljko Ančić upozorava: »Njemačke su biskupije uvele mjere štednje i zbog nedostatka svećenika provode pastoralni preustroj spajanjem nekoliko župa u pastoralne cjeline. Preuređenje župnih zajednica pogađa i katoličke misije na materinskom jeziku. Njihov se broj smanjuje, a one koje ostaju trebaju se organizacijski više povezivati s njemačkim župama. Usto, drugo i treće pokoljenje hrvatskih iseljenika sve je više izloženo asimilaciji«. n28 A. Polegubić, Dušobrižništvo za Hrvate u Njemačkoj, Frankfurt am Main, 2017., 5ss. 25 I. Šola, Ekonomsko iseljavanje iz Slavonije u SR Njemačku, 173. 26 Svjetska populacija migranata 2015. godine dosegla je 244 milijuna. Krajem 2016: 332 605 osoba s hrvatskim državljanstvom (prosječna starost 43,5 godina); 441 000 osoba s hrvatskom migracijskom pozadinom. 27 J. Winterhagen, Migrantengemeinden der katholischen Kirche in Duetschland, u: Religion und Gesellschaft in Ost und West 42 (2014.) 9, 8. 28 N. A. Ančić, Identitet u dijaspori – hrvatski katolici između stare domovine i novog prebivališta, u: Crkva u svijetu 52 (2017.) 1, 49. 24
svibanj 2020. | VJESNIK | 563 |
35
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
Hrvatska katolička župa bl. Alojzija Stepinca – Salzburg Drago Iličić doktor znanosti, vjeroučitelj u Vukovaru
Uvod Neosporna je činjenica da su se ljudi tijekom povijesti selili iz jednih krajeva u druge. Novija povijest (od kraja 19. stoljeća pa do danas) snažno je obilježena tim fenomenom. Opća je Crkva pozorno pratila tu stvarnost i svojim dokumentima nastojala urediti pastoralno djelovanje među iseljenicima. Hrvatski narod nije iznimka, nego, nažalost, pravilo koje potvrđuje višestoljetne migracije i imigracije. Razlozi tome su višestruki: ekonomski, politički, ratna zbivanja itd. Ono što je posebno bolno – Hrvati i dalje napuštaju domovinu, i to u velikom broju. Neki privremeno, a neki trajno. Zbog toga je i Katolička Crkva u Hrvata nastojala i nastoji doprijeti do tih ljudi i pružiti im potrebnu pastoralnu skrb, ali i sačuvati nacionalni i kulturni identitet.
O početcima organizirane hrvatske pastve u zemljama Zapadne Europe možemo govoriti u vremenu Drugoga svjetskog rata kad je nadbiskup Stepinac za gotovo sto tisuća hrvatskih radnika na dragovoljnom ili prisilnom radu na teritoriju tadašnje Njemačke nastojao organizirati duhovnu pomoć slanjem svećenika.1 Drugu skupinu hrvatskih vjernika izvan domovine činili su vojnici u sastavu njemačke vojske. Uspostavljen je Vojni vikarijat, čiji je vojni vikar, odlukom Svete Stolice, bio Alojzije Stepinac, koji je 1942. imenovao dvojicu svojih zamjenika, a jedan od njih bio je vlč. Vilim Cecelja.2 Treću skupinu vjernika činile su obitelji poznatijih hrvatskih ljudi privremeno premještene na područja koja nisu Usp. V. Stanković (ur.), Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Zagreb, 1980., 203-204. 2 Usp. A. Lukinović – I. Pomper, Vilim Cecelja – utjelovljena hrvatska caritas, Zagreb, 2009., 112-116. 1
36 | 564 | VJESNIK | svibanj 2020.
bila izravno pogođena ratnim djelovanjima.3 Gore spomenuti vlč. Cecelja 1944. dolazi u Beč i preuzima dužnost dušobrižnika hrvatskih vojnika. Krajem Drugoga svjetskog rata vojnici i oni koji su bježali iz Jugoslavije dolaze u zapadne dijelove Austrije i smještaju se u iseljeničke logore.4 Poslijeratno dušobrižništvo bilo je usko povezano s izbjegličkim logorima ne samo u Austriji, nego i u Njemačkoj i Italiji. Ti su logori temelj nastanka samostalnih katoličkih misija. Ovaj prilog posvećen je najstarijoj katoličkoj misiji u Austriji, onoj u Salzburgu.5 I. Povijesni hod
Hrvatska katolička misija u Salzburgu djeluje od 1945. godine. Dana 9. 10. 1945. svećenik Vilim Cecelja traži, i dobiva, od Nadbiskupije Salzburg dekret za »dušobrižništvo izbjeglica Hrvata katolika na području Nadbiskupije Salzburg«. Dekret, nažalost, nije zaživio, jer je vlč. Vilim Cecelja bio već 16. listopada 1945. lažno optužen od jugoslavenskih komunista, uhićen i interniran u saveznički logor za ratne zločince u Glasenbachu kod Salzburga. U vrijeme dok je vlč. Vilim Cecelja bio zatvorenik u logoru i kasnije na liječenju, dušobrižništvo za hrvatske izbjeglice u gradu i pokrajini Salzburg vodi najprije svećenik Mostarske biskupije vlč. Petar Bulum, potom don Jure Vrdoljak i don Nikola Tojčić. Njima pomažu i svećenici izbjeglice iz Jugoslavije, njemačkoga podrijetla, p. Josip Sabin Stefan, vlč. Franjo Krautzer i vlč. Josip Buschbacher. Na sastanku hrvatskih svećenika u Schärdingu 24. siječnja 1948. glavna tema bila je obnova rada Caritasa.6 Određeno je i da središnji ured bude u Salz-
Usp. M. Čović, Dušobrižnička djelatnost među hrvatskim izbjeglicama u Austriji, u: Glasnik 11 (1959.) 2-4, 95-96. 4 Usp. P. Sakač (ur.), Sedamdeset godina hrvatskog dušobrižništva u Nadbiskupiji Salzburg, Zagreb, 2018., 20-21. 5 Podatci koji su korišteni u ovome članku prikupljani su u različitom vremenskim periodima, od strane više uređivača i iz više izvora. Godine 2000. g. Ivan Pomper održao je predavanje »Povijesni prikaz rada i djelovanja misije.« Uređujući arhivu Misije, dr. sc. Drago Iličić uredio je 2011. godine i kroniku iste. Za uređenje kronike koristio je spomenuto predavanje, ali i ostalu arhivsku građu te fotografije, kako iz arhive Misije, tako i one u privatnom vlasništvu. Kako je predavanje g. Pompera obuhvaćalo razdoblje do 2000. godine, dr. Iličić je uz uređenje i dopunu istog razdoblja, dodao i uredio podatke sve do 2011. godine. Godine 2018. izišla je knjiga Sedamdeset godina hrvatskog dušobrižništva u Nadbiskupiji Salzburg, koju je uredio g. Petar Sakač. On je koristio spomenutu kroniku i arhivu župe, a dodao je i godišta do svibnja 2018. Pišući članak, dr. Iličić koristio je navedenu knjigu i uz pomoć arhive župe dodao ostatak 2018., cijelu 2019. i početak 2020. godine. Dakle, najveći dio podataka nalazi se u spomenutoj knjizi koju je uredio g. Sakač, a ostatak je autor prikupio iz arhive župe. 6 Temelje organiziranoga karitativnog djelovanja za Hrvate u Austriji treba tražiti u 1944. godini, kad je vlč. Vilim Cecelja 3
burgu, jer je tu bilo i središte mnogih drugih međunarodnih organizacija za izbjeglice. U veljači na sastanku u Salzburgu bio je izabran prvi predsjednik Caritasa Croata, vlč. Jure Vrdoljak, svećenik Mostarske biskupije. Prema odredbi Nadbiskupijskog ordinarijata u Salzburgu od 1. 3. 1948., vlč. Vrdoljak preuzima vodstvo Caritasa Croata kao »dušobrižnik Hrvata katolika u Austriji sa sjedištem u Salzburgu« (als Seelsorger der kathol. Kroaten in Österreich mit dem Amtssitz in Salzburg). Stoga se ovaj datum može smatrati početkom organiziranog dušobrižništva među Hrvatima u Austriji. Od 1949. Caritas Croata izdaje mjesečnik Glasnik Srca Isusova i Marijina. Nakon odlaska don Jure Vrdoljaka u Kanadu, mjesto voditelja Caritasa Croata preuzima vlč. Nikola Tojčić, koji i sam ubrzo odlazi u Argentinu.
Iako je hrvatsko dušobrižništvo na području Nadbiskupije Salzburg započelo već 1945., a svoj službeni vid dobilo 1948., do prekretnice u dušobrižničkom radu dolazi kad vlč. Vilim Cecelja (1950. – 1988.) preuzima vođenje Caritasa Croata u ožujku 1950. Naime, 6. ožujka 1950. godine Nadbiskupijski ordinarijat u Salzburgu šalje dopis vlč. Cecelji u kojemu izražava žaljenje zbog toga što dotadašnji dušobrižnik Hrvata katolika u Salzburgu napušta tu službu i odlazi u Ameriku te vlč. Cecelju imenuje dušobrižnikom Hrvata katolika i voditeljem Caritasa Croata. Od siječnja 1951. godine vlč. Vilim Cecelja preuzima i uređivanje Glasnika Srca Isusova i Marijina i svu brigu oko toga vjerskog časopisa. Vlč. Cecelja vršio je tada dušobrižničku službu ne samo u izbjegličkim logorima pokrajine Salzburg (Lager Lehen, Siezeheim, Lager Puch, Lager Hellbrunn, Mütterberghütte i Pfarrkirche Mülln), nego i u logorima i naseljima na području biskupije Linz (Vöklabruck, St. Georgen am Attersee, Ebensee i Neukirchen bei Lambach). Ljudi koji su se uspjeli spasiti nakon bijega iz domovine i tragedije na Bleiburgu bježali su u Američku zonu Austrije. Tako su grad Salzburg i Nadbiskupija Salzburg postali utočište hrvatskih izbjeglica. Prihvatni logor nalazio se u Lehenu. Kako se Lehen nalazio na teritoriju župe Mülln, hrvatske su izbjeglice ušle u sklop vjerske skrbi te župe. Odavde se odvijalo iseljavanje u zapadne, kao i prekomorske zemlje. Gotovo svake nedjelje odlazili su vlakovi s izbjeglicama za Bremen, a odatle bi brodobio dekret za dušobrižništvo hrvatskih vojnika u Njemačkoj. Odlazi u Beč, gdje obilazi ranjene vojnike. U lipnju iste godine osniva podružnicu Hrvatskog Crvenog križa. Zbog straha od nadolazećih ruskih vojnika, gotovo svi Hrvati iz Beča krenuli su prema zapadu Austrije. Tamo je vlč. Cecelja preselio ured i nastavio pomagati izbjeglice, sve do svoga uhićenja u listopadu 1945. Razlog zašto se nije osnivao Caritas nego Crveni križ praktično-pravne je naravi. Crveni križ imao je mogućnost djelovanja, međunarodnu pravnost i jakost da zaštiti one koji u njegovo ime djeluju.
svibanj 2020. | VJESNIK | 565 |
37
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
dovima bili transportirani za SAD, Kanadu, Australiju. U međuvremenu je hrvatska kolonija bivala sve veća, pa su Hrvati bili smješteni u logorima Lehen, Parsch, Hellbrunn, Annahof, Glasenbach i Siezenheim. Župa Mülln ostala je uvijek središte oko kojeg su se okupljali Hrvati. Ovdje su se obavljala vjenčanja i krstila djeca. Krajem svibnja 1954., kao ispomoć u vršenju dušobrižničke službe među hrvatskim izbjeglicama, dolazi vlč. Mihael Jurić (1954. – 1961.).
Iz Hrvatske 1957. u Salzburg dolazi zagrebački svećenik vlč. Josip Sukner. Na molbu vlč. Cecelje, biva od Nadbiskupije Salzburg namješten za dušobrižnika u izbjegličkom logoru Glasenbach. Njegova služba nije dugo trajala, jer je već u lipnju 1959. odselio u Južnu Ameriku.
Na blagdan Svih svetih 1963. salcburški nadbiskup odlikovao je preč. Cecelju dodijelivši mu titulu Erzbischöflicher geistlicher Rat – Nadbiskupov duhovni savjetnik. Budući da u Salzburg u sve većem broju dolaze Hrvati na »privremeni rad u inozemstvu«, kao ispomoć vlč. Cecelji 1965. dolazi vlč. Ivan Olujić, svećenik Riječke nadbiskupije. On preuzima na sebe vjersko zbrinjavanje naših ljudi raspršenih ne samo po pokrajini Salzburg, već i po dijelovima Gornje Austrije, Tirola, Osttirola (Lienz i Matrei). U Salzburgu je 1. – 9. rujna 1967. održan Slavenski kongres, na temu: »Utjecaj poganstva i kršćanstva na slavenske narode«. Kardinal Šeper služio je 3. rujna staroslavenski pontifikal u katedrali. Poslije mise kardinal je hrvatskim vjernicima održao nagovor na hrvatskom jeziku.
Zbog sve većeg broja gostujućih radnika, a sve manjeg broja izbjeglica, te napokon zbog Glasa Koncila koji je prenosio sve najvažnije vijesti iz života Crkve u domovini, Glasnik Srca Isusova i Marijina prestaje izlaziti (zadnji broj izišao je u prosincu 1968.). Zbog povećanja broja radnika, podnesena je molba Nadbiskupiji Salzburg da preč. Olujić bude za stalno namješten kao dušobrižnik za gostujuće radnike Hrvate. Područje njegova djelovanja bilo bi St. Leonhard kod Grödiga, Bad Ischl, Kufstein, Mittersill, Mühlbach am Hochkönig, Bischofshofen, Wörgl, Kaprun, Matrei, Lienz, Leoben i povremeno Obertauern. Molbi je udovoljeno. Vlč. Cecelja uspijeva 1970. god. od tadašnjeg müllnškog župnika, p. Petra Buchwinklera, OSB, dobiti jednu prostoriju za Misijski ured i župnu dvoranu, u kojoj su se vjernici okupljali sve do preseljenja na Mirabellplatz.
Godine 1971. Caritas Croata ugasio se kao karitativna ustanova, no Misija i dalje nosi taj naslov kao jedina u Austriji! Zbog toga je 1973. god. na jednom
38 | 566 | VJESNIK | svibanj 2020.
sastanku hrvatskih svećenika u Beču odlučeno da Misija promijeni službeni naziv Caritas Croata u Hrvatska katolička misija u Salzburgu. No službeni je naslov nakon toga bio: Hrvatski dušobrižnički ured = Kroatisches Seelsorgeamt.
Godine 1974., kao zamjena i ispomoć vlč. Cecelji, dolazi franjevac Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, fra Ivan Sršan (1974. – 1983.). Osim svojih pastoralnih briga i dužnosti, on preuzima i skrb za radnike, primjerice, oko sređivanja njihovih papira prilikom traženja posla ili pak stana. Tako socijalna služba postaje djelotvornija, a novi svećenik, takoreći, socijalni radnik pri Misiji. Posredovanjem tajnika Pokreta katoličkih radnika Alfreda Lürzera kod tadašnjega župnika u Halleinu, p. Ivan započeo je 8. kolovoza 1975. svake subote u 17:30 »mit den dortigen Gastarbeitern die Hl. Messe zu feiern«. Kasnije je ovo euharistijsko okupljanje na preneseno na nedelju popodne, u 16 sati. Potporom Nadbiskupije Salzburg obnovljen je dušobrižnički ured i osnovana nova knjižnica. Godine 1978. Austrijanci su proslavili 525. obljetnicu župne crkve na Müllnu. Tom prilikom izdali su spomenicu, u kojoj je izišao i kraći pregled povijesti Misije, iz pera preč. Cecelje, i to na hrvatskom i njemačkom jeziku, a u Misiju od 1981. počinje redovito svake nedjelje dolaziti iz Burgkirchena (Bavarska) sestra Mihela Slakoper radi sviranja na orguljama kod službe Božje i župne kateheze. Fra Ivana Sršana zamjenjuje fra Ilija Vrdoljak (1983. – 1987.), a njega fra Ivan Mihalinec (1987. – 1997.). Službenim dopisom Nadbiskupije Salzburg imenovan je od 1. rujna 1987. dušobrižnikom i kapelanom Hrvatske katoličke misije u Salzburgu. Vlč. Cecelja odlazi 1. 9. 1988. u mirovinu, a 3. 7. 1989. preminuo je u marijanskom svetištu Maria Plain, gdje je stanovao. U to je vrijeme domaći župnik u Müllnu p. Bruno Becker, tadašnji prior benediktinskog samostana u Sv. Petru. On ustupa fra Ivanu, nakon temeljite obnove samostana na Müllnu, dvije uredske prostorije, dvoranu i mali stan. Za vrijeme njegove službe počinje Domovinski rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sve više izbjeglica dolazi u Austriju i na područje Salzburga. Fra Ivan podnosi redovita godišnja izvješća Nadbiskupiji i Provinciji. Iz njih se jasno vidi da se broj vjernika povećava, i to vjernika svih uzrasta. Tako se povećao broj krštenja i vjenčanja, djece i mladih na župnoj katehezi. Osim s. Mihaele i fra Ivana, u katehizaciji pomaže i franjevački bogoslov Željko Janjić, koji je na studiju u Salzburgu. Fra Željka je naslijedio fra Josip Pasariček, koji uz rad s mladima vodi i biblijski sat. Budući da je strop župne crkve u Müllnu napukao i ta se pukotina sve više širila, trebalo je pod hitno crkvu zatvoriti i započeti njezinu obnovu. Tako je fra Ivan Mihalinec morao naći sebi i svojim vjernicima novu crkvu za nedjeljna i blagdanska okupljanja.
Pronašao ju je u župi Lehen, kod palotinaca. Nakon završene obnove i povratka u müllnšku crkvu, postalo je jasno da je ona nedovoljno velika za trenutni broj vjernika. Fra Ivan uspijeva ishoditi od Nadbiskupije Salzburg novu i veću crkvu u Župi sv. Andrije na Mirabellplatzu. Od 1. lipnja 1997. god. pa do danas ta je crkva mjesto okupljanja i euharistijskih slavlja Hrvata katolika.
Fra Ivana Mihalinca zamjenjuje fra Vjenceslav Janjić (1997. – 2008.). Novi je dušobrižnik 7. rujna 1997. održao prvu sjednicu pastoralnoga vijeća. Na sjednici je dogovoreno pokretanje misijskog listića »Povratak«, u nakladi od 300 primjeraka. Uz obnovu već postojećih prostorija, uspio je dobiti od tadašnjega mjesnog župnika, mag. Egberta Pirotha, sve prostorije u prizemlju iza crkve i još jednu na katu, kao i župni ured u župnoj kući i stan za svećenike u istoj zgradi. Početkom 1999., u godišnjem izvješću Nadbiskupiji Salzburg za 1998., fra Vjencelav navodi kako sam pokriva čitavo područje Nadbiskupije te nedjeljom i blagdanom služi svete mise na čak šest mjesta. Usto mu zbog povećanog broja djece na župnoj katehezi nedostaje prostora i suradnika. Iste godine domaći župnik izlazi ususret i daruje za potrebe Misije dodatne prostorije na katu uz crkvu. Te godine dr. sc. Drago Iličić postaje mu pastoralni suradnik na dvije godine. Njega nasljeđuje bogoslov fra Vjekoslav Lazić. Godine 2002., po izričitom naputku salcburškog nadbiskupa mons. Georga Edera, fra Vjenceslav zatražio je pomoć u jednom subratu iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Fra Nenad Meter bio je poslan u Salzburg i postavljen za kapelana dušobrižnika Hrvata. Njemu je bilo povjereno dušobrižništvo u Radstadtu i Gollingu, te vjeronauk u Salzburgu. Fra Nenada zamijenio je 2004. fra Mato Mučkalović, koji je ostao u Salzburgu do 2011.
Fra Vjenceslav je pokrenuo i pripremio proslavu 60. obljetnice organiziranog dušobrižništva Hrvata katolika u Austriji. Prigodom same proslave, 8. lipnja 2008. godine, Hrvatska katolička misija dobiva novo ime: Hrvatska katolička župa u Nadbiskupiji Salzburg, te za svog zaštitnika uzima bl. Alojzija Stepinca. Prvi župnik, fra Vjenceslav, dobio je počasni naslov nadbiskupova duhovnog savjetnika (Erzbischöflicher geistlicher Rat). Dekret o promaknuću misije u župu pročitan je za vrijeme svete mise pri središnjoj proslavi 60. obljetnice organiziranog dušobrižništva Hrvata katolika u Austriji, na kojoj je sudjelovao i zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Na misnom se slavlju okupilo oko 3000 vjernika, gotovo svi svećenici iz Hrvatskih katoličkih misija na području Republike Austrije, provincijalni ministar, fra Željko Željeznak, generalni vikar nadbiskupije Salzburg, mons. Hans Jörg Hofer…
Početkom rujna 2008. Hrvatsku katoličku župu u Salzburgu preuzima fra Zlatko Špehar. U nedjelju, 8. veljače 2009., svečanom je svetom misom proslavljen prvi blagdan župe, a predvodio ju je župnik, fra Zlatko Špehar, OFM, uz koncelebrante fra Matu Mučkalovića, kapelana i župnika domaćina austrijske gradske Župe sv. Andrije, mag. Egberta Pirotha, koji je održao homiliju. Župnik Egbert tom je prigodom darovao Hrvatima veliku umjetničku sliku blaženog Alojzija Stepinca koju je tehnikom uljane krede izradila svjetski poznata salcburška umjetnica Eva Mazzucco. Slika i oltar blaženika dobili su mjesto u crkvi sv. Andrije (St. Andräkirche) u Salzburgu. Na četvrtu korizmenu nedjelju, 22. 3. 2009. godine, Hrvatsku katoličku župnu zajednicu bl. kardinala Alojzija Stepinca u Salzburgu, na svoju izričitu želju, posjetio je nadbiskup Salzburga, mons. dr. Alois Kothgasser, i slavio u crkvi sv. Andrije misu za »hrvatske katoličke obitelji u mojoj nadbiskupiji Salzburg«, kako je sam na početku rekao. U punoj crkvi, pred 1500 vjernika Hrvata, nadbiskup se u svojoj propovijedi usredotočio na ninski zavjet hrvatskoga naroda iz 1979. godine, zahvalivši svim obiteljima koje »i u Austriji, u mojoj nadbiskupiji redovito nedjeljom slave svetu misu i dnevno mole«. Od 1. rujna 2009. službeno je namješten pastoralni suradnik, mag. theol. Vjekoslav Perković. Povodom 800. obljetnice Reda male braće, župa je otvorila svoju internetsku stranicu: www.hkz-salzburg.net.
Od 2011. do 2012. u župi je kapelan bio fra Vjekoslav Lazić, kojega je zamijenio fra Ivan Cvetković od 2012. U župnom pastoralu pomažu i pastoralni suradnici – mag. Vjekoslav Perković (2009. – 2013.) te mag. Petar Sakač od 2013. Dana 2. rujna 2012. godine umro je vlč. Ivan Olujić. Župnik fra Zlatko dobio je počasni naslov nadbiskupova duhovnog savjetnika 2013. Krajem studenoga 2015. u župi je slavljeno ređenje za trajni đakonat. Primio ga je župljanin Tihomir Paušić po rukama nadbiskupa Franza Lacknera. U ožujku 2016. tiskana je župna liturgijska pjesmarica »Hrvatska crkvena pjesmarica«. Sastavio ju je i priredio za tisak pastoralni asistent Petar Sakač. Dana 11. lipnja svečano je započela Jubilarna godina. Tijekom godine dana obilježavalo se sjećanje na 70 godina organiziranog dušobrižništva Hrvata u Austriji, a koje je započelo 1948. u Salzburgu. Predviđena su brojna događanja tijekom godine, njih više od 30: tribine, hodočašća, gostovanje zborova i udruga. Na misnom slavlju otvaranja Jubilarne godine sudjelovali su župnici iz župe Mülln (gdje su se vjernici Hrvati okupljali više od 50 godina), župe Lehen (gdje su se okupljali kratko vrijeme tijekom obnove crkve na Müllnu) – domaće Župe sv. Andrije (u kojoj je sjedište hrvatske katoličke zajednice 20 svibanj 2020. | VJESNIK | 567 |
39
Svečana proslava povodom 70. obljetnice organiziranog dušobrižništva Hrvata u Austriji i Hrvatske katoličke misije/župe u Salzburgu održana je 10. lipnja 2018. Svečano misno slavlje predvodio je provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, fra Ilija Vrdoljak, uz koncelebraciju svećenika franjevaca koji su djelovali u ovoj župi, kao i brojnih svećenika Austrijanaca, na čelu s generalnim vikarom Nadbiskupije Salzburg, mons. Rolandom Rasserom.
Od 14. do 16. lipnja 2019. u Hrvatskoj katoličkoj župi u Salzburgu održan je Simpozij povodom 110. godišnjice rođenja i 30. godišnjice smrti vlč. Vilima Cecelje. Simpozij je održan u organizaciji udruge Hrvatski centar Salzburg i Hrvatske katoličke župe bl. Alojzija Stepinca – Salzburg, pod pokroviteljstvom Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Danas Hrvatska katolička župa, uz sjedište u Salzburgu, vodi brigu i za vjernike Hrvate u mjestima Mittersill, Zell am See-Schüttdorf, St. Johann in Pongau, Radstadt, Golling, u tirolskom dijelu Kufstein i Kitzbühel, gdje pastoralnu brigu vode franjevci Provincije Bosne Srebrene iz Sarajeva, te Mayerhofen, o čemu skrbi dušobrižnik za Hrvate iz Innsbrucka. II. Pastoralno-ekonomska statistika
1973. 1974. 1975. 1976. 1977. 1978. 1979. 1980. 1981. 1982. 1983. 1984. 1985. 1986.
9
35 10 17 20
6 4 1 4 8 17 16 34 19 15 27 24 24 25 23 15 12 18 16 18 9 12 8 14 6 7 2 4 4 5 5 5
1 1
2 2
10 6 10 6 13 6 6 9 6 11 11 11
15 7 11 8 22 22 29 49 25 33 28 10 16 20 27 24 19 34 21 36 26 25 45 25 60 38 24 26 25 12 23 15 21
18 8 14 19 68 54 71 45 60 45 63
Župna kateheza
Potvrda
Prva pričest
Ukopi
10 17 13 14 25 55 55 50 72 49 35 77 96 88 82 74 78 72 62 64 60 49 43 42 45 47 43 48 43 38 46 48 27
Vjenčanja
1987. 1988. 1989. 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015. 2016. 2017. 2018. 2019.
110
120 140 126
166
56 73 75 78
310
91 61 74 65
124 139 141
1. Evangelizacija
8 32
Župna kateheza
Potvrda
Prva pričest
Ukopi
Vjenčanja
Krštenja
Godina
Godine 1973. sadašnja župa dobiva naziv Hrvatska katolička misija u Salzburgu i otada se počinju sustavnije bilježiti pastoralne statistike, iako nema status župe.
Krštenja
godina). Slavlje je predvodio mons. Gerard Anton Žerdin, biskup Apostolskog vikarijata San Ramon u Peruu.
Godina
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
9
4 2 7 6
5
4 8 6 14 10 12 8
40 | 568 | VJESNIK | svibanj 2020.
3 2
a) Središte župe u Salzburgu zauzima glavninu sveukupnog evangelizacijskog djelovanja. Svete mise održavaju se redovito nedjeljom i blagdanom u 8 i 11:30 te petkom u 18:30 u crkvi sv. Andrije na Mirabellplatzu. Osim petka, tjedne svete mise slave se i ponedjeljkom u mjesecu svibnju i listopadu, te u korizmi. Svakoga prvog petka u mjesecu svećenik ispovijeda pola sata prije mise. U vremenu došašća slave se svete mise zornice srijedom i petkom u 6 sati. (U došašću nema večernje svete mise petkom.)
Uz župno središte u Salzburgu, crkvu sv. Andrije, misnim slavljima obuhvaćena su i sljedeća mjesta:
Mittersill (svake prve subote u mjesecu u 15 sati), Zell am See (svake 2. i 4. subote u mjesecu), St. Johann in Pongau (svake 1. i 3. subote u mjesecu), Radstadt (svake nedjelje u 15 sati) i Golling (svake nedjelje u 17 sati). Osim ovih mjesta u pokrajini Salzburg, treba spomenuti i mjesta u pokrajini Tirol: Kufstein (svake nedjelje) i Kitzbühel (svake nedjelje), gdje u evangelizaciji vjernika Hrvata pomažu dvojica franjevaca Provincije Bosne Srebrene – fra Marko Stepanović i fra Mirko Bobaš, koji vode austrijsku župu Kufstein-Sprachen, a u navedenim mjestima imaju mise na hrvatskom jeziku, te Mayerhofen (svakog prvog četvrtka u mjesecu) gdje pomaže mons. Luka Kesedžić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, koji vodi Hrvatsku katoličku misiju u Innsbrucku. Ova se mjesta u Tirolu vode kao filijale župe Salzburg, no, kako se vidi, o vjernicima u tom dijelu brinu drugi svećenici i oni su zapravo dio austrijskih župa. Svećenici u župi imaju kontakt s oko 11 000 vjernika koji žive na području pokrajine Salzburg, a u tirolskom dijelu ima još oko 2000 vjernika. Na području župe uočeno je u posljednje vrijeme, useljavanje ili naseljavanje čitavih obitelji iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To znači da je župa u porastu glede broja vjernika. Primjera radi, to je jasno pokazao i blagoslov obitelji 2018./2019. godine kad je blagoslov primila 461 obitelj, a 2019./2020. 521 obitelj. Na području župe stanuje i umirovljeni svećenik, kamilijanac p. Aleks Palavrić, koji je uključen u život župe, posebno kad je posrijedi ispovijed.
b) Uz svete mise u Salzburgu i po filijalama, svećenici poučavaju i 250 – 350 djece na župnoj katehezi (Salzburg 180 – 250, te po filijalama još oko 100 djece). U tome im pomaže i jedan službeno namješteni pastoralni asistent, mag. Petar Sakač, koji od 2014. godine vodi i biblijski sat u župi. Djeca koja se pripravljaju u Salzburgu prilično su redovita u dolascima, ali ne i djeca iz filijala; razlog je radno vrijeme roditelja, koji dobrim dijelom rade u turizmu te su nerijetko zauzeti i vikendom. Grupu mladih vodi mag. Sakač. U korizmi ili adventu redovito se održavaju duhovne obnove za župu, ali i posebne za krizmanike. Dva puta godišnje održavaju se i tečajevi priprave za brak. Uz svećenika, na njima sudjeluju pastoralni suradnik, psiholog i bračni parovi. U župnom uredu župniku pomaže pastoralni asistent, mag. Petar Sakač. Iako župa nema pravo vođenja župnih matica (krštenih, vjenčanih, krizmanih i umrlih), vode se paralelne matice radi uvida i evidencije o katolicima Hrvatima koji gravitiraju ovoj župnoj zajednici. Župnik i župni vikar redovito karitativno djeluju preko župnih korizmenih i adventskih akcija te po mogućnosti pomažu siromašne obitelji, bolesne ili hitne slučajeve i od svojih primanja, kao i izvanrednih žu-
pnih skupljanja. Posebni rad s obiteljima sve je više uvršten u pastoral. To se čini prigodom župnih duhovnih obnova, kad se voditelje istih potiče da stave naglasak na središnje obiteljske probleme. Susrete s obiteljima svećenici ostvaruju prigodom blagoslova obitelji i po posebnim pozivima ili potrebama. Rad s problematičnim obiteljskim slučajevima odvija se uz suradnju s obiteljskim savjetovalištem i nadležnim psihologom, a najčešće u izravnom razgovoru u župnom uredu. Na poziv vjernika, svećenici rado posjećuju i dijele sakramente bolesnicima po bolnicama i staračkim domovima. Hodočašća su redoviti i dobro prihvaćeni vid evangelizacije i organiziraju se svake godine: –– gradsko zavjetno hodočašće krajem svibnja i listopada na Maria Plain; –– nadbiskupijsko hodočašće u Maria Kirchental; –– hodočašće Hrvata katolika iz pokrajina Salzburg, Tirol i Bavarska u Maria Stein; –– hodočašće Hrvata katolika u Austriji u Maria Zell; –– hodočašća u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (Vukovar, Trsat, Knin, Marija Bistrica, Varaždin, Međugorje, Podmilačje); –– hodočašća u velika europska i svjetska svetišta (Sveta Zemlja, Padova, Fatima, Lurd, Asiz, Rim, Poljska).
Župa je aktivno uključena i u »medijsku evangelizaciju«: godine 2009., na blagdan sv. Franje, otvorena je i mrežna stranica (www.hkz-salzburg.net), a od 2014. župa ima i svoju Facebook stranicu. Oba »medijska evangelizatora« dobro su posjećeni i puno pomažu u davanju potrebnih obavijesti i priloga župljanima: mrežna stranica imala je u posljednje tri godine oko 15 000 posjeta. Na Facebooku je 1381 redoviti pratitelj. c) Po pitanju drugih ili izvanrednih oblika evangelizacije, župnik i župni i vikar uključeni su i u kulturni rad (Hrvatski centar, Hrvatska krovna udruga) te nastavu na hrvatskom jeziku, koja se održava u župnim prostorima, a za koju se brine Hrvatski centar, uz svesrdnu podršku Hrvatske katoličke župe. Ovaj oblik nastave postoji više od 20 godina. Na poseban način vode brigu o KUD-u »Vilim Cecelja«, koji okuplja mlade i djecu. Poznati su po čestim gostovanjima na raznim smotrama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a često su uključeni i u liturgijska slavlja. Župnik, fra Zlatko Špehar, imenovan je nadbiskupijskim referentom za kršćane stranoga govornog područja u Nadbiskupiji Salzburg, on okuplja i brine se za koordinaciju svih kršćana katolika s nadbiskupijskim pastoralnim uredom. Kao što je već gore navedeno, laici su uključeni u vjeronaučnu pouku, a u župi djeluju i dvojica izvanrednih djelitelja pričesti. svibanj 2020. | VJESNIK | 569 |
41
T e m a Dušobrižništvo iseljenika
2. Ekonomsko poslovanje Hrvatska katolička župa nema svoju crkvu niti svoje vlastite prostore. U Salzburgu, kao i po ostalim filijalama, župa je »podstanar«, u jako dobrim odnosima s davateljima prostora – mjesnim župnicima i župnim pastoralnim vijećima. Župa redovito podmiruje potraživanja austrijskih župa za korištenje njihova crkvenog prostora iz župne blagajne u koju ulazi sva milostinja kao i proračun Nadbiskupije Salzburg. 3. Perspektive
Maksimalnim angažmanom župnika i župnog vikara, te uz pomoć pastoralnog asistenta, pokrivene su potrebe župe. Ako bi redovnici Provincije Bosne Srebrene iz nekog razloga i otkazali brigu za vjernike u Kufsteinu i Kitzbühelu, mogli bi u nuždi preuzeti skrb i za taj dio, iako po cijenu potpune opterećenosti.
Budućnost župe može se izraziti i malim statističkim pregledom: u zadnje tri godine (2017. – 2019.) kršteno je 121 dijete, vjenčano je 15 parova, umrla su 33 župljana, prvopričesnika je bilo 59, krizmanika 139, polaznika župne kateheze ukupno 402, sudionika zaručničkog tečaja 61, djece u Hrvatskoj školi 243, vjernika na nedjeljnim misama 2300 – 3000 (župa i filijale), a uskrsnim i božićnim ispovijedima pristupilo je oko 7000 vjernika godišnje. Potrebno je spomenuti da za znatan broj krštenja, prvih pričesti i krizmi vjernici koriste mjesne austrijske župe ili privatne katoličke škole te ih se ne ubraja u župnu statistiku. Ipak, ta djeca dolaze s roditeljima na božićne i uskrsne ispovijedi u hrvatsku župu jer u mnogim austrijskim župama djeca nemaju prvu svetu ispovijed! Postoje i one župe u kojima je organizirana prva sveta ispovijed, ali kasnije nema organizirane velike ispovijedi pred Uskrs ili Božić. Naravno, spomenute obitelji uz dolazak na euharistiju u svoje matične župe, rado i često posjećuju i hrvatsku župu. Zaključak
Tijekom povijesti ljudi su se često selili i to ne samo pojedinci, nego u davnini i čitavi narodi. Novija povijest bilježi nastavak selilaštva. Sada je ono u nekim dijelovima svijeta smanjeno ili gotovo zaustavljeno, a u nekima je u porastu. Ljudi u velikom broju napuštaju područja zahvaćena ratnim stradanjima. U siromašnim zemljama to je također rastući trend. Kad govorimo o hrvatskom narodu, onda govorimo o narodu u kojemu se proteklih sto i malo više godina često događaju seljenja i iseljavanja, i to u velikom broju. Razlozi su ratna zbivanja, politički progoni, siromaštvo, nemogućnost zaposlenja… Nažalost, u najnovije vrijeme trend iseljavanja je u porastu. Crkva je pozvana skrbiti za članove svoje zajednice u svakom trenutku i na svakome mjestu. Stoga
42 | 570 | VJESNIK | svibanj 2020.
je i Crkva u Hrvata trajno prisutna s onima koji su napustili domovinu i potražili novi život negdje u tuđini. Najbolji je način pastoralne skrbi osnivanje hrvatskih katoličkih misija. U njima su svećenici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine čimbenik okupljanja, predsjedanja i evangelizacije zajednice vjernika. K tome, svećenici su ti koji potiču i pomažu očuvanje hrvatskog jezika, kulture i identiteta uopće. Kad govorimo o Hrvatskoj katoličkoj župi bl. Alojzija Stepinca – Salzburg, onda možemo reći da je ona zajednica/mjesto prethodno navedenoga. Postoji, pod raznim imenima, više od 70 godina. Od nekadašnje karitativne zajednice za izbjeglice nakon Drugoga svjetskog rata, preko misije u kojoj su se okupljali hrvatski radnici na privremenom radu i izbjegli tijekom Domovinskoga rata, sve do zajednice u kojoj se danas uočava dolazak najnovijeg vala ljudi iz Hrvatske u potrazi za boljim ekonomskim uvjetima.
Župa se tijekom vremena dobro razvila i ekipirala, u smislu da ima dva svećenika, pastoralnog asistenta, orguljašicu, sakristana, oba vijeća (pastoralno i ekonomsko), dobila je prostore za rad i na korištenje veliku crkvu u Salzburgu. Filijale su pokrivene određenim brojem misa i župnom katehezom, organizirani su tečajevi priprave za brak, duhovne obnove, hodočašća, mise zornice, redovite ispovijedi. Nije zapostavljen ni medijski dio. Župa od 2009. ima svoju mrežnu stranicu, a od 2014. i Facebook stranicu. Ono što također treba istaknuti jest dobro uređena mrežna stranica s mnoštvom korisnih podataka, a koja se redovito ažurira. Treba istaknuti i sustavno povećanje broja vjernika u župi, posebno u filijalama, što je posljedica doseljavanja. Za očekivati je nastavak tog trenda.
Može li bolje? Može, i tome treba težiti. Iz priloženih statističkih podataka jasno je da se povećava broj obitelji na području župe. Pastoralne napore treba tako osmisliti da se ne zaborave filijale, odnosno da se pastoralna skrb ne svede na najmanju potrebnu mjeru. Trebalo bi ići prema tome da drugi svećenik bude trajno nastanjen u jednoj od filijala kojoj gravitiraju ostale. Tada bi se redovitije mogle održavati i mise, ispovijedi, razne pobožnosti, dijeliti sakramenti kao što su krštenje i ženidba… Domovinska Crkva i dalje će trebati skrbiti za iseljene Hrvate. Treba osigurati dovoljan broj pastoralnih djelatnika koji će okupljati naše obitelji koje su napustile Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, bilo privremeno, bilo trajno. Ostaviti ih bez skrbi znači prepustiti ih zaboravu, ali i ne odgovoriti na od Boga primljeno poslanje. Župa u Salzburgu primjer je kako se našim ljudima izvan domovine može olakšati život, okupljati ih, podupirati, poticati i davati im potrebnu kršćansku snagu. n
Ž u p n i k i ž u p a Još ima vremena
Svemoć i nemoć Žarko Relota župnik Župe sv. Petra u Zadru i Župe Uznesenja Marijina u zadarskom Dračevcu
P
ostoji jedno zanimanje, bolje rečeno, poziv, koji uvijek ima svoju težinu i čiji su predstavnici uvijek »na cijeni«. Poziv liječnika. Razumljivo da je tome tako, jer »najveće vremenito dobro je zdravlje«. A o našem zdravlju, uz nas, ipak najviše brige vode naši liječnici i medicinsko osoblje. Ne samo to. To su osobe koje završavaju vjerojatno najteži studij, koje se neprestano usavršavaju, specijaliziraju, educiraju. Za njih gotovo da ne postoji radno vrijeme jer oni su stalno stand by. I kad su na poslu i kad nisu oni rade. Oni su liječnici 24 sata dnevno te, neovisno o tome jesu li na svom radnom mjestu ili ne, za njih nema odmora i mira. Takav je poziv i to je odabranje. Nema među nama onoga tko im se nije obratio ili tražio njihovu pomoć. Oni nas prate još od majčine utrobe, preko rođenja, življenja pa sve do smrti. Vjerojatno nitko od nas ne može ni zamisliti što sve te osobe vide, dožive i prožive u svojoj liječničkoj praksi. Sve ovo i mnogo toga drugoga razlog je da im se iskaže duboko poštovanje.
Međutim, mi kao pacijenti, pa i čitava javnost, nerijetko bismo htjeli da su ti ljudi svemoćni i da riješe sve naše (i ne samo naše) zdravstvene probleme. Dok im se obraćamo ili ih susrećemo, htjeli bismo da imaju čarobni štapić i ozdravljujuću moć i tako nas vrate u »prvobitno stanje«. Zaboravljamo da, usprkos svem napretku medicine, unatoč enormno velikom razvoju farmakologije, usprkos njihovim izuzetnim znanjima i vještinama, ti ljudi ipak nisu svemoćni. Uvjeren sam da ni oni sami sebe tako ne doživljavaju. Više smo mi skloni promatrati ih kroz tu prizmu. Aktualna zbilja upravo potvrđuje spomenutu činjenicu. »Svemoćni« ostaju nemoćni. Oni daju sve od sebe, rade do iscrpljenosti, ulažu silne napore, ali pandemija svejedno napreduje. Naravno, ne njihovom krivnjom ili zbog toga što su nesposobni, već samo zato što oni nisu svemoćni. A to nije nitko osim Gospodina Boga. Vrsno stečena liječnička znanja i iskustva, neumorni zdravstveni djelatnici, disciplinirani i poslušni građani, a opet broj zaraženih, hospitaliziranih, čak i umrlih svakodnevno raste.
Ovdje namjerno izostavljam Božju volju, jer meni osobno teško je povjerovati da je ovo plod volje Božje. Nisam fatalist, svibanj 2020. | VJESNIK | 571 |
43
Ž u p n i k i ž u p a Još ima vremena
vjerujem u Boga, ali nikada ne mogu Boga povezati – kako su mnogi skloni reći – s kažnjavanjem ovoga svijeta jer se dobrano udaljio od Njega. Mogu povezati sve ovo s Božjom opomenom, znakovima koje nam On šalje, ali ne želim dovoditi u izravnu vezu pandemiju i Boga. Uostalom, ni korizmena antifona to ne dopušta: »Života mi moga, govori Gospodin, nije meni do smrti grešnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi.« Na tom su tragu i riječi pape Franje: »Bog ne dopušta tragediju da bi kaznio grijehe… Koliko puta pomislimo da je Bog prema nama dobar ako smo mi dobri i da nas kažnjava ako smo zločesti!... Bog radije poziva da se iz tih bolnih događaja izvuče opomena koja se tiče sviju, jer svi smo grešnici.« No, s druge strane, ne smije se zanemariti ni razmišljanje dobroga pape Ivana XXIII. U svojoj radioemisiji od 28. 12. 1958. on kaže: »Čovjek koji sije grijeh, ubire kaznu. Kazna Božja je Božji odgovor na ljudski grijeh. Zato nas Isus poziva da bježimo od grijeha – glavnog uzroka zla.« Možda bi se među uzročnike, ako ih tražimo, mogla uzeti opaska crkvenih otaca Drugog vatikanskog sabora. U Pastoralnoj konstituciji »Gaudium et spes« pišu: »Kad se, naime, poremeti hijerarhija vrednota, time što je zlo ispremiješano s dobrim, pojedinci i razne skupine gledaju samo na svoje vlastite interese, a ne interese drugih. Pa onda svijet više nije mjesto pravoga bratstva, a povećana moć čovjekova prijeti uništenjem samoga čovječanstva.« I tu bi, uz ovaj uzvišeni poziv liječnika, trebao doći do izražaja i poziv svećenika. Medicinsko osoblje i svećenici trebali bi biti ključne figure ovoga kriznoga vremena. I dok liječnici to jesu, svećenika ni na vidiku. Zbog toga djelomično dijelim stavove »crkvene oporbe« koja smatra da smo olako, »bez ispaljenog metka«, podanički i poltronski popustili civilnim vlastima i tako im prepustili da oni odlučuju i o našim redovitim pastoralno-sakramentalnim aktivnostima. Kao nikada, osjećamo se mi pastiri bespomoćno jer su nam vezane ruke da bilo što poduzimamo. Mnijenja sam da je ljepše umrijeti dvoreći bolesnike u bolnici nego čitajući knjigu ili iščitavajući portale; da je bolje, u ovom slučaju, »suobličiti se slici ovoga svijeta«, negoli držati se postrani, kao da ne postojimo. Pa i kad bi bili u pravu oni što govore o kazni Božjoj, samo bi potvrdili da postoji jedan Svemoćni – i mnogi nemoćni. Uzvišeni poziv liječnika ostaje nijem pred ovakvim izazovima. Na kraju nam svima ostaje potvrditi: »Bez Tebe ne možemo ništa.« Ma kako učeni, sposobni, educirani i iskusni bili. Zbog svega toga, ovdje citiram jednog pjesnika engleskog govornog područja, W. H. Audena, koji je, proživljavajući svoju dramu, napisao:
44 | 572 | VJESNIK | svibanj 2020.
»Dajte mi liječnika… Koji neće nikad tražiti apsurdno Da porocima svojim reknem zbogom, Niti će u krizi gledati me strogo, Nego će mi, s iskricom u oku, Kazati da došao je kraj života.«
Zbog svega toga poziv liječnika ubrajam među najuzvišenije. Lijepo je to oslikao jedan pacijent kad kaže: »Od lijekova koje mi je liječnik propisao osjećam se isto, ali barem uživam u najboljih četvrt sata pažnje na koju sam ikada naišao…« Jer svi »bez Boga ne možemo učiniti ništa«, uime svih nas vapaj Bogu uputio je Pascal u svojoj knjizi »Priere pour demander a Dieu le bon usage des maladies«. Dovoljan je samo jedan citat: »Dali ste mi zdravlje da vas služim, a ja sam ga profanirao. Poslali ste mi onda bolest da me popravite: ne dopustite da ju iskoristim kako bih vam dosađivao svojim nestrpljenjem. Ne molim vas da me poštedite boli, jer ona je nagrada svetaca, nego vas molim da me ne ostavite u prirodnim bolima, bez utjehe vašega duha.«
Nije, dakle, dobro da čovjek bude sam. Nije dobro ni da pati ili umire sam. Potrebna mu je prisutnost. Onoliko koliko i zrak koji udiše. Jer, stvoreni smo od Boga za zajedništvo i za ljubav. A ljudi nam odoše ili odlaze »bez utjehe vašega duha«. I tu vidim ulogu svećenika, koja ovoga puta, u najdramatičnijim trenutcima, izostaje. Čast rijetkim iznimkama.
Korizmeno vrijeme i izvještaj Muke Gospodnje govori nam i o savezništvu velikih neprijatelja, Pilata i Kajfe. Obojica, iako se nisu voljeli niti prijateljevali, uvidjevši zajedničku opasnost, udružiše se da osude Isusa na smrt. O kad bi i ovo vrijeme ujedinilo sve neprijatelje da se bore protiv ove aktualne opasnosti i protiv smrti! I kad bi to savezništvo potrajalo i imalo dugotrajne učinke! Za nadati se da će svijet i svjetski moćnici uvidjeti da ima neprijatelja koje nijedna znanost ne može detektirati ni čitav arsenal naoružanja svih velesila spriječiti. Ufam se da će barem dio onih sredstava koja ulažu u utrku u naoružanju podijeliti našim liječnicima i stručnjacima kako se ovakve pandemije ne bi više događale i kako bi se u laboratorijima više vodilo računa kako sačuvati život, a ne kako ga uništavati. I eto do čega smo došli. Sad tek vidimo kako je život čudan. Imali smo puno ljudi oko sebe i za njih nismo imali vremena. Sada imamo vremena, ali oko sebe ne smijemo imati nikoga. Pa ni svećenika. A svećenici su svoje urede pretvorili u čekaonice. Ali ovo iščekivanje ravno je Godotovom. S jednim odmakom. Više ne čekamo nikoga, već samo bolje dane. Zato je Ciceron i rekao: Dum anima est, spes est. n
Ž u p n i k i ž u p a Feljton
Sve za vjeru i jedinstvo naroda
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28
29 30
Život i djelo biskupa Antuna Akšamovića 1920. – 1951. (16)
BRIGA O SVEĆENIČKOM PODMLATKU I. MALO SJEMENIŠTE – BISKUPSKI LICEJ Lyceum episcopale biskupa Mandića 1 2 3 4 5
X Marin Srakić đakovačko-osječki nadbiskup u miru
6 7
Đakovački 8 seminarci u Travniku
Jedna od9 prvih zadaća i briga novog đakovačkog biskupa 10 Antuna Akšamovića bila je povećati broj pitomaca i bogo11 slova kako bi izveo biskupiju iz administrativne krize u koju je zapala 12radi nedostatnoga broja mlađega klera. Od 1921. 13 godine biskup je mlađe đakovačke sjemeništarce, tj. od dru14 gog razreda, slao u Nadbiskupsko sjemenište u Travnik, a 15 starije u Nadbiskupsko sjemenište u Zagrebu.31 16
U prvu godinu biskup je primio 25 novih učenika, a već 17 sljedeće godine broj se učenika udvostručio. Godine 1925. 18 imalo je Dječačko sjemenište u Travniku 107 đakovačkih pi19 tomaca kandidata svećeničkoga zvanja. Velik broj pitomaca 20 i potrebe21biskupijā u Hrvatskoj bili su razlog da se pokrene pitanje gradnje međubiskupijskog sjemeništa. 22
Nakon što je poslije Prvoga svjetskoga rata propala zaklada Dječačkog24 sjemeništa u Osijeku koja je bila glavni izvor materijalnog25uzdržavanja, to je Sjemenište prestalo djelovati. 26 Zadnji natječaj raspisan je 1920. godine,32 a od sljedeće go27 dine raspisivan je natječaj za Dječačko sjemenište u Travni28 ku, od drugog do četvrtog razreda, te za Nadbiskupsko sjemenište u29Zagrebu za pitomce od petog do osmog razreda, 30 a pitomci prvog razreda primani su u Dječačko sjemenište 23
Natječaj br.: 1021/1921., u: GBBS 49 (1921.) 11, 88. HR-NAĐ-10-Ur. br. 1300/1920., usp. Konkurs za dječačko sjemenište, u: GBBS 48 (1920.) 14 i 15, 55.
31 32
svibanj 2020. | VJESNIK | 573 |
45
Ž u p n i k i ž u p a Feljton
u Đakovu (oni koji su pohađali nastavu u jednoj od đakovačkih škola).33 Svi koji bi s uspjehom položili prvi razred i pokazali primjereno vladanje nastavili bi školovanje u travničkom Dječačkom sjemeništu, sve dok nije izgrađeno Nadbiskupsko dječačko sjemenište u Zagrebu. Smještajem sjemeništaraca u travničko Sjemenište uvelike se povećao njihov broj.
Na kraju prve godine boravka u travničkom Sjemeništu i pohađanja gimnazije đakovački su učenici tijekom studija postigli izuzetno dobre rezultate: od njih trideset i šest (36), odličan su uspjeh polučila dvadeset i trojica (23). Uz Izvještaj o napretku sjemeništaraca, generalni prefekt Sjemeništa, p. Srećko Čuić, izvijestio je biskupa Akšamovića da su đakovački sjemeništarci postigli »krasan« uspjeh.34 Sljedeće godine uspjeh nije bio tako »krasan«, ali se broj sjemeništaraca svake godine povećavao pa je 1923./1924. bilo 79 sjemeništaraca.35 U isto vrijeme dvojica sjemeništaraca bila su u zagrebačkom Sjemeništu (Josip Pavlović i Josip Ivić, st.), a poslije su im se pridružila još četvorica.36 Prema Iskazu 1927. godine, u Dječačkom sjemeništu bilo je devedeset i osam (98) đakovačkih sjemeništaraca, devedeset i sedam (97) u travničkom Sjemeništu, a jedan u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu. Dječačko sjemenište bilo je dovršeno 1928. i tada su svi seminarci prešli u Zagreb. Zadnji dan škole bio je 6. lipnja. Đakovački pitomci oprostili su se od cijele zajednice travničkog Sjemeništa na zajedničkom pohodu Presvetome Sakramentu, a na oltar su bila postavljena dva pozlaćena srca u koja su bila upisana imena svih seminaraca kao uspomena na Travnik.37 Odlaskom đakovačkih sjemeništaraca travničko je Sjemenište ostalo pusto i prazno, ali ne zadugo, jer je ubrzo subotički biskup Lajčo Budanović počeo slati u Travnik svoje pitomce. Nadbiskup Šarić nije bio oduševljen gradnjom centralnog sjemeništa u Zagrebu, smatrajući da se nepotrebno gradi novo sjemenište dok travničko svojim velikim kapacitetima i vrlo visokom školskom reputacijom zadovoljava potrebe naše Crkve. Neki su ipak razmišljali da koncepcija travničkog odgoja i ambijent ne odgovara zahtjevima naše Crkve, jer je travnička gimnazija prilagođena multireligioznoj i multikulturalnoj sredini, pa ju osim Hrvata katolika pohađaju židovi, muslimani, pravoslavni.
HR-NAĐ-10-Ur. br. 1021/1921., usp. Natječaj, u: GBBS 49 (1921.) 11, 88. 34 HR-NAĐ-10-Ur. br. 1131/1921. 35 HR-NAĐ-10 Ur. br. 236/1924. 36 HR-NAĐ-10-Ur. br. 232/1926. 37 K. Zabeo (ur.), Travnička spomenica 1882. – 1932., Sarajevo, 1932., 143. 33
46 | 574 | VJESNIK | svibanj 2020.
Prema dokumentima Nadbiskupske kancelarije u Đakovu, svećenici Đakovačko-srijemske biskupije svoje su srednjoškolsko školovanje između 1899. i 1928. pohađali ili završili u sljedećim sjemeništima:
1) Osječki konvikt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 2) travničko Sjemenište. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 3) Osijek – đakovački licej. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 4) Đakovo – licej . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 5) zagrebačko Nadbiskupsko sjemenište . . . . . . 2 6) Osijek – Zagreb . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 7) Đakovo – Travnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 8) Đakovo – Zagreb . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 9) Travnik – Zagreb . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3
Ideja centralnog dječačkog sjemeništa
Tridentski sabor dao je osnovne smjernice za formaciju svećeničkih kandidata dekretom De reformatione, u kanonu XVIII. Cum adolescentium aetas. Među kandidate mogli su se primati dječaci od 12. godine života. Kao što je na početku ovoga poglavlja rečeno, s vremenom su se mala sjemeništa odvojila od velikih i biskupi su počeli, uz velika, graditi i mala sjemeništa s vlastitom školom. Nestašica klera nagnala je i biskupe na našim prostorima da razmišljaju o osnutku malih sjemeništa. Biskup Strossmayer sabirao je novac i sabrao veliku svotu, kupio zgradu i otvorio Dječačko sjemenište u Osijeku (ili, ispravnije rečeno, osječki konvikt), ali, nažalost, ono nije bilo dugoga vijeka. Naime, ono je već za vrijeme Prvoga svjetskog rata prolazilo kroz velike krize, a od 1921. godine jedva da je i funkcioniralo. Zakladnu glavnicu progutala je inflacija, agrarna reforma, promjena tečajne liste (ugarska kruna mijenjala se za jugoslavenski dinar 4 : 1) te, konačno, nedostatak svećenika odgojitelja.
Već 1906. godine o pitomcima Dječačkog sjemeništa u Osijeku piše Matija Pavić: »Neznatni dio samo njih na kratko doba ušao je u sjemenište klerika i do skora ga ostavio, većina pako odabrala je drugi stalež.«38 Prema sačuvanim podatcima, Dječačko sjemenište u Osijeku dalo je sljedeći broj svećenika: Godine
1901. 1919./1920. 1923./1924. 1926./1927.
upisanih đaka 19 23 25 27
zaređenih 3 3 3 1.39
Usp. M. Pavić, Biskupijsko sjemenište, 373. HR-NAĐ-505-Kut.: Dječačko sjemenište Osijek, Spisi i nacrti.
38 39
Centralno sjemenište – (ne)ostvarena ideja O teškoj krizi Zagrebačke metropolije zbog nestašice klera u XIX. i XX. stoljeću piše Sveta kongregacija za izvanredne poslove u Uputi za apostolskog nuncija u Beogradu: »Kler je općenito malobrojan, posebno onaj svjetovni. Ne mali broj župnika prisiljen je upravljati s više župa. Uostalom, nastavlja se nedostatak zvanja tako da se u tom pogledu doskora ne predviđa skori napredak, a povrh toga općenito nema malih sjemeništa.«40 Zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Mihalović izdao je Pastirsko pismo o potrebi maloga sjemeništa i osnovao poseban odbor sa zadaćom da prikuplja sredstva za njegovu gradnju.41 Njegov nasljednik, nadbiskup Juraj Posilović, ostavio je golemu svotu, tj. pola milijuna zlatnih kruna (500 000 kruna) za gradnju takvog sjemeništa,42 ali je sve ostalo samo na ideji i skupljanju sredstava. Zbog različitih političkih nazora, čak i netrpeljivosti između zagrebačkog nadbiskupa i đakovačkog biskupa, od druge polovice XIX. stoljeća nije bilo uzajamnog povjerenja i zajedničke suradnje na području odgoja svećeničkog podmlatka, zbog čega su trpjele obje (nad)biskupije.43
Veliki nedostatak svećenika ponukao je zagrebačkog nadbiskupa koadjutora, dr. Antuna Bauera, da prema odredbi Tridentskoga sabora pokrene ideju o centralnom sjemeništu za cijelu Hrvatskoslavonsku crkvenu pokrajinu. Nedugo nakon što je imenovan nadbiskupom koadjutorom dr. Antun Bauer pošao je pohoditi svoga profesora i odgojitelja u zagrebačkom Sjemeništu, vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Na putu prema Sarajevu (u travnju 1912.) zaustavio se u Đakovu naumivši da s biskupom dr. Ivanom Krapcem i Stolnim kaptolom đakovačkim razgovara o gradnji centralnog dječačkog sjemeništa i klasične gimnazije. Đakovački biskup lijepo je dočekao svoga gosta na Uskrsni ponedjeljak, 8. travnja, dan uoči rušenja starog sjemeništa – nekadašnjeg franjevačkog samostana – koje je trebalo ustupiti mjesto novom, posve moderno uređenom sjemeništu. Nadbiskup je prisustvovao konventualnoj misi, a potom je s biskupom i kanonicima vijećao o gradnji zajedničkog
VAT-AA.EE.SS., Jugoslavia Anno 1922. – 1937., Pos 15 – 17 PO Fasc. 19., 1-26 r.v. 41 Usp. S. Razum, Nadbiskupsko dječačko sjemenište. Izabrane isprave 1616. – 1994. Još neobjavljeni dokumenti pisani strojopisom. 42 Usp. Odbor za gradnju dječačkog sjemeništa, Gradnja Dječačkog sjemeništa u Zagrebu. Detaljni opis izgradnje Dječačkog sjemeništa, 1. 43 HR-NAĐ-52. Ur. br. 22/1926. 40
dječačkog sjemeništa, koje bi se imalo sagraditi u Zagrebu ili u nekom drugom gradu Hrvatske zajedničkim troškom zagrebačkog nadbiskupa, biskupa đakovačkog i senjskog. Prema mišljenju biskupā, troškovi za zidanje i uzdržavanje tih zavoda mogli bi se namaknuti iz postojećih zaklada i dobrovoljnih prinosa biskupa i ostalog imućnijeg svećenstva.44 Svom gostu u počast sabrao je domaćin oko svog stola članove Kaptola, svećenstvo i predstavnike oblasti. Poslijepodne se odvezao s njim u svoj dvorac Trnavu, što ga je uz veliki trošak obnovio i uredio za udobno ljetovalište. Nakon toga otputovao je nadbiskup put Travnika i Sarajeva. Iste godine biskup je pošao u apostolsku vizitaciju ad limina, za vrijeme koje ga je primio Sv. Otac Pio X., kome je on iznio stanje u biskupiji, a Papa se posebno zanimao za gradnju sjemeništa.45
Iako, prema priznanju samog nadbiskupa, spomenuti posjet Đakovu nije urodio plodom, nadbiskup koadjutor je za vrijeme boravka u Rimu (ad limina) iznio Sv. Stolici svoj projekt o gradnji centralnog sjemeništa, što je s oduševljenjem odobreno. Ne treba se čuditi što đakovački biskup nije prihvatio taj projekt, jer je on tada imao velikih izdataka za gradnju bogoslovnog sjemeništa u Đakovu koju je, kako rekosmo, započeo dan nakon nadbiskupova odlaska. Na temelju utoka što ga je nadbiskup uložio na Rim, Kongregacija koncila postavila je 15. rujna 1913. biskupu Krapcu pitanje zašto ne želi sudjelovati u projektu. On je podsjetio Kongregaciju da je prošlog listopada bio u Rimu ad limina i da je tom prilikom podastro iskrenu i detaljnu relaciju o svojoj biskupiji. Na taj dopis Kongregacije i na postupak nadbiskupa koadjutora biskup Krapac oštro je reagirao. »Tko je dakle, neka mi bude dopušteno pitati, dao nadbiskupu-koadjutoru Baueru dopuštenje da me stavi pred sud Svete Stolice i svete Kongregacije i lažnom riječju ocrni kao da sam ja protiv gradnje centralnog dječačkog sjemeništa?« Biskup je priznao da ga je nadbiskup koadjutor posjetio i tom zgodom rekao da od njega za gradnju centralnog sjemeništa očekuje 500 000 kruna, ali mu je biskup, posavjetovavši se sa Stolnim kaptolom, obećao samo 200 000 kruna iz zakladne glavnice đakovačkog dječačkog sjemeništa. Međutim, kako sada stvari stoje, on neće moći odvojiti ni toliko. Osim toga, nadbiskup je nerealan, jer zgrada za 500 pitomaca, s vlastitom gimnazijom i profesori Odlični gost u našem Djakovu, u: GBBS 40 (1912.) 7, 59. Okružnica 1436. – 1912., u: GBBS 40 (1912.) 20, 161.; Put nadbiskupa koadjutora u Djakovo i Bosnu, u: Katolički list (dalje: KL) 63 (1912.) 16, 187.
44 45
svibanj 2020. | VJESNIK | 575 |
47
Ž u p n i k i ž u p a Feljton
ma, prema predračunu stajat će 12 600 000 kruna, a to nadbiskup Bauer neće moći nikad skupiti. Biskup završava svoj dopis riječima: »Stoga, Uzoriti gospodine, da spriječim dosjetke nadbiskupa Bauera pune neistine i mistifikacija i da zaštitim svoj dosada oblaćeni (dobar) glas, jer kao da se ja glede gradnje Malog sjemeništa nisam pokorio odlukama i naredbama Svete Stolice. Dobio sam priliku, da sine ira et studio ovu na talijanskom jeziku sročenu promemoriju podastrem Svetom Ocu ponizno moleći da je vaša Uzoritost Svetom Ocu podastre radi bolje i podrobnije informacije a ne da ga se još više optereti.«46 Slučaj središnjeg sjemeništa i napetosti između Krapca i Bauera spominje i Iso Kršnjavi u svojim Zapiscima i veli da je za biskupa napisao pismo Papi. U toj bilješci navodi da je Krapac u to vrijeme odustao od kandidature za zagrebačkog nadbiskupa.47
Međutim, čini se da je napetost popustila i da je opet došlo do razgovora o gradnji centralnog sjemeništa; naime, 10. siječnja 1916. godine održan je sastanak u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu na kojemu su bili prisutni, osim zagrebačkog nadbiskupa i đakovačkog biskupa, biskup senjski i modruški ili krbavski dr. Josip Marušić, te kanonik izaslanik Kaptola đakovačkoga Mijo Senc, ravnatelj Sjemeništa đakovačkoga Antun Akšamović, dr. Dominik Premuš, prof. dr. Franjo Herman, perovođa. Nakon svestrane rasprave sudionici su potpisali Zapisnik u pet točaka, kojim je zaključeno da će se graditi sjemenište za 400 đaka, a Đakovačka biskupija popunit će 40 mjesta; da će Đakovačka biskupija pridonijeti gradnji s 400 000 kruna; da će zagrebački nadbiskup i đakovački biskup zamoliti Vladu da i ona pridonese iz vjerozakladne zaklade za Senjsku biskupiju; da će uprava i nastava biti povjerene ili isusovačkom redu ili svjetovnim svećenicima, o čemu će se konačno poslije odlučiti; da će se gradnji pristupiti nakon sklopljenog mira.48 Nažalost, te godine u mjesecu srpnju umro je biskup Krapac, pa je kapitularni vikar uime Stolnoga kaptola đakovačkog javio nadbiskupu da bi zbog ratne situacije pitanje gradnje centralnog sjemeništa trebalo odgoditi, a i sam nadbiskup javio je da je doista nemoguće ući u tako opsežan posao u tim teškim vremenima.49
HR-NAĐ-61-Ur. br. 40/1913. od 29. 9. 1913. I. Kršnjavi, Zapisci iza kulisa hrvatske politike. Knjiga druga, 696-697., bilješka od 7. 10. 1913. 48 HR NAĐ-10-Ur. br. 1114/1916.-ad. 49 HR NAĐ-61-Ur. br. 81/1916.; HR NAĐ-10-Ur. br. 1114/1916p.; HR-NAĐ-61-Ur. br. 4/1913. 46 47
48 | 576 | VJESNIK | svibanj 2020.
Šalata Dogovor o gradnji i suvlasništvu Zbog sve veće krize svećenstva zagrebački nadbiskup nije više mogao čekati na druge biskupe, pa je u zgradi Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, u tzv. »Crnoj školi« – koja je tijekom vremena pregrađivana i dograđivana – otvorio Dječačko sjemenište i gimnaziju s pravom javnosti (1921.).50 Međutim, i sam nadbiskup uvidio je da smještaj Dječačkog sjemeništa u zgradu Bogoslovnog sjemeništa ne zadovoljava ni zahtjevima takve ustanove ni potrebama nadbiskupije. Zato je, čim je za đakovačkog biskupa bio imenovan mons. Antun Akšamović, odlučio realizirati svoju prvotnu zamisao o centralnom sjemeništu, ne samo za potrebe Zagrebačke nadbiskupije, nego i za potrebe cijele Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine. Tu su zamisao, uz đakovačkog biskupa, prihvatili i ostali biskupi metropolije, tj. senjski i križevački.51
U tu svrhu imenovan je poseban Pripremni odbor, na čelu s biskupima graditeljima, Bauerom i Akšamovićem, koji je od 20. studenoga 1925. godine do 29. travnja 1926. održao 21 sjednicu. Odbor je nakon rasprave odlučio da se sjemenište gradi za 400 pitomaca po sistemu paviljona u kojima će se predvidjeti prostori za smještaj pitomaca, gimnaziju, kuhinju i druge sadržaje. Četvorica arhitekata – Josip pl. Vancaš, Dionizije Sunko, č. br. Roman Kalčić, DI, i Juraj Neidhardt – izradila su skice prednacrta budućeg sjemeništa. Glavnim nadzornikom imenovan je inženjer August pl. Pisačić, umirovljeni Vladin nadsavjetnik i bivši časnik tehničke struke, sin generala. Radio je polako, ali savjesno i, što je važno naglasiti, besplatno. Zbog sporosti gradnje, neki su postavljali pitanje kad će i hoće li gradnja sjemeništa ikada završiti.52 Prije konačne odluke o stilu građevine zamoljen je i slovenski arhitekt Jože Plečnik da dade svoje mišljenje o nacrtima sjemenišne zgrade, a on je predložio da se svakako odustane od gradnje jedne ogromne zgradurine, i radi konfiguracije tla i okolišne prirode, ali i zbog toga što takva vrsta zgrade ne odgovara »slavenskoj ćudi, koja voli slobodu, ali i djetinjoj naravi koja traži srce i čuvstvo«.53 Na-
P. Lončar, Nekoliko misli prigodom ovogodišnjega primanja u nadbiskupsko dječačko sjemenište u Zagrebu, u: KL 75 (1924.) 30, 355. 51 M. Rac, Naš identitet, u: Glas sa Šalate 5 (2004.) 1 (9), 68-89. 52 HR-NAĐ Osobni fond Ilija Anaković (dalje: 345), Kutija Bilješke. 53 Odbor za gradnju dječačkog sjemeništa, Gradnja Dječačkog sjemeništa u Zagrebu, 167., 1-15. Ovaj dokument sadrži veoma važne podatke o izgradnji Sjemeništa. 50
kon što je Pripremni odbor završio svoju zadaću, 31. kolovoza 1926. imenovan je Građevinski odbor – na čelu s Augustom pl. Pisačićem i tajnikom dr. Franom Barcem, kanonikom – koji je do 1929. održao trideset sjednica, na kojima je o gradilištu donio sljedeću odluku: »Kao gradilište za Dječačko sjemenište dolazi u obzir kao najprikladnije, dio na sastavku Voćarske ceste i Jagodnjaka, gdje je smještena Nadbiskupska vinogradarska kuća, koja nosi ulični broj 106. Voćarske ceste.«54 Naime, u prvi se mah pomišljalo da se sjemenište gradi na području Maksimira, na mjestu gdje je kasnije izgrađena bolnica Rebro, a koje je pripadalo zagrebačkom nadbiskupu, ali se od toga odustalo.55 Nakon brojnih rasprava prijedloga i preinaka prihvaćen je nacrt arhitekta Jurja Neidhardta, prema kojemu bi trošak gradnje iznosio 29 906 000 dinara, odnosno, zaokruženo, 30 000 000 dinara.56 Primjedbe su usvojene, a kako graditelj Neidhardt još nije imao ovlasti potpisivati urudžbene nacrte, to je na sebe preuzeo g. Antun Ress kao ovlašteni graditelj, o kome je biskup Akšamović u poslovnim krugovima čuo najljepše pohvale. No kako je troškovnik ponude za izvođenje radova Antuna Ressa bio veći za 700 000 dinara od najnižeg ponuđača, građevinski poslovi povjereni su Franji Horvatu, ovlaštenom inženjeru. Na početku gradnje navedena je cijena kao »približna cijena«, koja je s vremenom zbog opće krize, velike inflacije i devalvacije, kao i zbog nepredviđenih izdataka za preinake gradnje, narasla na 41 995 860,75 dinara. Biskup Akšamović se na početku dogovora o gradnji sjemeništa obvezao da će sudjelovati s jednom trećinom, a zagrebački nadbiskup s dvije trećine troškova.57 Međutim, zbog nepredviđenih radova i opće financijske krize tih godina, te zbog krađe na vlastelinstvu Đakovačke biskupije (oko 10 000 000 dinara), svota koju je obećao bila je tek jedna petina sveukupnih troškova. Tako je Đakovačka biskupija u gradnji sudjelovala s jednom petinom (1/5), a ne jed Odbor za gradnju dječačkog sjemeništa, Gradnja Dječačkog sjemeništa, 5. – Po dijelu grada koji se nazivao Šalata i Sjemenište se obično nazivalo Dječačko sjemenište na Šalati ili jednostavno sjemenište Šalata. U ovom je radu, uz ostale nazive, upotrijebljen izraz ‘Šalata’. 55 Usp. HR-Archivum Provinciae Croatiae SJ (dalje: AHPDI EP 55), Elaborat (Rukopis!) o. Ivana Kukule o Dječačkom sjemeništu na Šalati od 9. listopada 1982., 1. 56 Odbor za gradnju dječačkog sjemeništa, Gradnja Dječačkog sjemeništa, 6. 57 S. Bakšić, Blagoslov temeljnog kamena malog sjemeništa, u: KL 78 (1927.) 25, 351. 54
nom trećinom troškova.58 Osim te svote, đakovački biskup i svećenici biskupije darovali su još 100 000 dinara za jedan oltar u sjemenišnoj crkvi, tako da je za Sjemenište na Šalati đakovački biskup do kraja gradnje isplatio 8 600 000 dinara. Budući da ta sredstva nije imao u vrijednosnim papirima (u gotovini), nego u vrijednosti šumskog gospodarstva, vinogradarstva, agrarnog gospodarstva i agrarne industrije, biskup ih je mogao osigurati od prihoda Biskupske menze putem »izvanredne« sječe i prodaje šuma, a za sječu šume u vrijednosti od 10 000 000 dinara morao je dobiti privolu Stolnoga kaptola,59 odobrenje Svete Stolice60 te dopuštenje Ministarstva šuma u Beogradu. U postotcima, biskupi su sudjelovali kako slijedi:
nadbiskup zagrebački . . . . . . . . . . . . . . . . 74,55 % biskup đakovački . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20,92 % Kaptol zagrebački . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1,53 % Sv. Otac, kanonici i privatna lica . . . . . . . 3,00 % UKUPNO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100,00 %.61
Biskupi metropolije povjerili su biskupu Akšamoviću da on u njihovo ime o projektu gradnje Centralnog dječačkog sjemeništa izvijesti kralja, Vladu u Beogradu i Ministarstvo vjera – katoličko odjeljenje, što je on učinio svojim dopisom od 4. lipnja 1926. godine.62 On je u dopisu prije svega istaknuo da se potreba za jednim takvim sjemeništem osjeća već 50 godina, a takve zavode Katolička Crkva ima u svim državama na svijetu. Na području Kraljevine SHS takva sjemeništa postoje u Ljubljanskoj biskupiji, Sarajevskoj nadbiskupiji, imaju ih franjevci u Visokom i Širokom Brijegu, a, začudo, dvije najstarije i najslavnije biskupije, Zagrebačka nadbiskupija i Đakovačka biskupija, takvih sjemeništa nemaju. Biskup Akšamović u svom je dopisu Ministarstvu zorno opisao nestašicu klera, a za ilustraciju iznio stanje u Đakovačkoj biskupiji, koja u 1921. godini iz državnih gimnazija nije primila u bogosloviju ni-
Odbor za gradnju dječačkog sjemeništa, Gradnja Dječačkog sjemeništa, 63, 74-75.; usp. HR-NAĐ Fond AP br. 57/1930. od 26. XI. 1930., Dječačko sjemenište; HR-NAĐ-62-Ur. br. 58/1930. od 27. 12. 1930. Dječačko sjemenište. 59 HR-NAĐ-62-Ur. br. 83/1928. 60 HR-NAĐ-62-Ur. br. 8/1928., od 6. 2. 1928. 61 Rukopisna zabilježba, vjerojatno Augusta pl. Pisačića, potpredsjednika Odbora, u: NAZ skupina V. Nadbiskupsko dječačko sjemenište (bilješka čini dio predmetnoga fascikla s brojem 4869/1937 i potpisom Frana Barca, list 35.), u: S. Razum (prir.), Međubiskupijsko sjemenište Šalata. Dokumenti iz Arhiva Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 2002. 62 HR-NAĐ-62-Ur. br. 22/1926.; usp. HR-NAĐ-10-Ur. br. 92/1927., primljeno 19. 1. 1928. 58
svibanj 2020. | VJESNIK | 577 |
49
Ž u p n i k i ž u p a Feljton
jednog kandidata, a u 1922. samo dvojicu. Nestašica klera u Đakovačkoj biskupiji bila je tolika da 1926. nije bilo nijednog svećeničkoga ređenja, a nakon što je 1921. u Zagrebu otvorena konfesionalna gimnazija iz nje je u godini 1925. devet učenika prešlo u đakovačko Bogoslovno sjemenište, u kojem je 1921. godine bilo svega 8 (osam) bogoslova (sic!). I situacija u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu bila je poražavajuća, što pokazuje činjenica da je »od jeseni 1918. do Božića napustilo sjemenište 46 bogoslova. Strava!...« Ni sljedeće godine nisu bile sjajne, naime, kao što svjedoči dr. Janko Penić: »Zadnje moje godine – 1923./4. bilo je svih zagrebačkih bogoslova u sva 4 tečaja samo 15. Otkada Sjemenište postoji, a postoji od 1569. – nikad tako malo bogoslova. Svršili smo – 1924. samo dvojica… Samo po dvojica su svršili još 1922. i 1926.«63 Slična situacija bila je i u Đakovačkoj biskupiji koja od 1921. godine svoje pitomce nije slala u osječko Dječačko sjemenište, nego u travničko. U shematizmima Đakovačke i Srijemske biskupije tih godina za Dječačko sjemenište u Osijeku stoji kratka obavijest: Vacat – »Prazno«!64
Problem nije bio riješen ni otvaranjem Centralnog sjemeništa u zgradi Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, i to zbog skučenog prostora, prikladnog za funkcioniranje Dječačkog sjemeništa, ali i zbog velikog broja đaka, kojih je bilo za Zagrebačku nadbiskupiju oko 200, a za Đakovačku biskupiju oko 80. Zato su biskupi odlučili graditi novu zgradu Centralnog dječačkog sjemeništa za sve biskupije Zagrebačke metropolije, s time da će Zagrebačka nadbiskupija i Đakovačka biskupija podmiriti troškove gradnje; osim toga, zagrebački nadbiskup darovao je gradilište. Jedan dio gradilišta koji su preporučili i izabrali arhitekti, pod nazivom Altaria Posezi, nije bio u vlasništvu Zagrebačkog nadbiskupa, već misno-zakladno vlasništvo Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga. Nadbiskup je predložio Prvostolnom kaptolu da zamijene zemljišta, ali Kaptol na to nije pristao. Međutim, služeći se ovlašću koju mu je dao Kodeks kanonskog prava iz 1917. godine (kan. 1355 1⁰ 3), nadbiskup je ipak odlučio Sjemenište graditi na tom terenu, a Prvostolnom kaptolu dati u zamjenu neko drugo zemljište.65 S obzirom na sudjelovanje Đakovačke biskupije, dogovoreno je da će se Biskupska menza (Đakovačke biskupije) J. Penić, Sabrana Djela I., Zagreb, 1976., 432., 435-436. Schematismus venerabilis cleri Pro anno a Christo nato 1921, Đakovo, 1921., 90: »Vacat«. 65 Prvostolni kaptol u Zagrebu, br. 145/1928., u: Tajnički ured nadb. Bauera br. 72/19., Pr. uz br. 160/1935., Pr. 28. 63 64
50 | 578 | VJESNIK | svibanj 2020.
na trećinu zgrade gruntovno zabilježiti kao vlasnik, tako de facto zgrada neće biti Menzi otuđena.66
Biskup Akšamović uputio je uime svih biskupa Metropolije Vladi SHS u Beogradu opširan izvještaj ne samo općenito o potrebi centralnog sjemeništa, nego i o potrebi nove zgrade, građevnoj glavnici te o uzdržavanju centralnog dječačkog sjemeništa.67 Nadbiskup Bauer je uime Zagrebačke nadbiskupije zatražio od Vlade i od Stolnoga kaptola dopuštenje da namijeni dio izvanrednih prihoda Nadbiskupske menze za gradnju sjemeništa, a biskup Akšamović podnio je zahtjev za sječu šume, jer nije imao gotova novca. Na osnovu rješenja Ministarstva vjera – katoličko odjeljenje, Ministarstvo šuma i rudnika izdalo je svoje rješenje kojim je, uz redovitu, odobrilo i izvanrednu sječu šume kao prethvata68 na ukupnoj površini 1 677 kat. jutara i 47 kvadr. hv. za 298 105 m³.69 Iako je iznijelo niz primjedbi glede sječe šuma, jer se radilo o velikim površinama i jer je još uvijek bio na snazi Zakon o agrarnoj reformi, koji je bivšim veleposjednicima zabranjivao raspolagati šumama, Ministarstvo šuma i rudnika ipak je odobrilo zahtjev Biskupije, najviše poradi toga jer se radilo o sječi šume starije od 200 godina. Usto se biskup obvezao da će posječene parcele ponovno pošumiti. Računajući na prodaju posječene šume, biskup je u banci podigao kredit od 10 000 000 dinara. Biskup je izvijestio Vladu da će troškove izgradnje zgrade Dječačkog sjemeništa financirati dvije najimućnije biskupije, a uzdržavanje đaka bit će na teret svake biskupije, razmjerno njihovu broju. Za pitomce Đakovačke biskupije, sa sjevernom Slavonijom i Baranjom, predviđeno je 100 mjesta dok traje nestašica mlađega klera, a kad nestašica prestane, oko 70 mjesta. Osim spomenute svote, Đakovačka biskupija Dječačkom sjemeništu kao zakladu daje dvije palače u Zagrebu, Gajeva 51 – koje su tada vrijedile oko 4 000 000 dinara – što ih je biskup Krapac oporučno ostavio biskupiji kao zakladu, s naka-
HR-NAĐ-62-Ur. br. 22/1926. Predmet: Zagrebačka nadbiskupija, 3. – N. B. Đakovačka biskupija nije nikada upisana kao vlasnik ni za koji dio sjemenišnih zgrada (paviljona) niti je ikada potpisana Konvencija o zajedničkoj gradnji između Zagrebačke nadbiskupije i Đakovačke biskupije iako je biskup Akšamović na tome inzistirao. To je stvaralo poteškoće prigodom sklapanja Konvencije između Zagrebačke nadbiskupije i Đakovačke biskupije, s jedne strane, i Provincije Družbe Isusove, s druge strane. 67 Isto. 68 Prethvat = »Ukoliko se dozvoljeni obim sječa (etat) prekorači u jednoj godini obavezno se u godišnjim planovima gospodarenja za narednu godinu vrši umanjenje planiranog obima sječa za količinu učinjenog prethvata za vrstu drveta.« 69 HR-NAĐ-62-Ur. br. 68/1927. 66
nom da se prihod od njih namijeni za uzdržavanje sjemeništaraca. Njih je doživotno uživala nećakinja pokojnog biskupa, a poslije njezine smrti doista su se prihodi od tih zgrada namjenjivali za uzdržavanje đaka u Dječačkom sjemeništu.70
Nakon smrti nadbiskupa Bauera nadbiskupski tajnik dr. Franjo Šeper telefonski je upitao biskupa Akšamovića postoji li kakva zaklada Nadbiskupije zagrebačke ili zagrebačkog nadbiskupa, na što je biskup Antun Akšamović odgovorio svojim dopisom da prema izjavama nadbiskupa Bauera ni nadbiskupija ni nadbiskup nisu imali nikakve zaklade za sjemenište, niti je nadbiskup davao nekakav predujam ili zajam, nego je nadbiskup od svoje ušteđevine i od svojih prihoda za Sjemenište namijenio 13 000 000 (trinaest milijuna) dinara, a drugo je platila Nadbiskupska menza.71 Zagrebačka nadbiskupija izgradila je ogromnu zgradu u Vlaškoj ulici, zvanu »Vatikan«, da najamninom od nje isplaćuje troškove uzdržavanja Sjemeništa i sjemeništaraca. U vezi s gradnjom Sjemeništa biskup Akšamović je Vladi i ministarstvimā slao memorandume, zahtjeve i molbe, ali i osobno odlazio u Beograd i nakon toga izvještavao nadbiskupa »o raspoloženju Vlade i o dojmovima iz Beograda«, kao i o stavu »radićevaca« glede donošenja novoga zakona o agrarnoj reformi, pogotovo nakon poznatog istupa Stjepana Radića u Krašiću protiv svećenstva, ali i protiv biskupa Akšamovića osobno.72 Blagoslov temeljnog kamena, sjemeništa i gimnazije
Građevinski radovi sjemenišnih zgrada započeli su 14. veljače 1927., a do blagoslova kamena temeljca već su bili gotovi temelji nekih paviljona. Nakon razgovora, dogovora i pripravnih radova nadbiskup dr. Ante Bauer obavio je blagoslov temeljnog kamena u subotu, 25. lipnja 1927. godine.73 Tom svečanom činu prisustvovali su brojni crkveni i svjetovni dostojanstvenici, među njima mons. Ermenegildo Pellegrinetti, nadbiskup i apostolski nuncij u Beogradu, dr. Antun Akšamović, đakovački biskup i suvlasnik Sjemeništa, zatim biskupi Dionizije Njaradi, biskup križevački, te dvojica zagrebačkih pomoćnih biskupa Franjo pl. Salis Seewis i Dominik Premuš. Uz njih, bili su tu još brojni gosti iz crkvenih, poli-
HR-NAĐ-62-Ur. br. Fascikl br. 22/1926. HR-NAĐ-10-Ur. br. 336/38. 72 HR- NAZ Tajnički ured nadb. Bauera, br. 288/1926., Pr. Pismo biskupa Akšamovića od 9. 3. 1926. 73 Usp. S. Bakšić, Blagoslov temeljnog kamena malog sjemeništa, u: KL 78 (1927.) 25, 349-351. 70 71
tičkih, gospodarstvenih redova. Nadbiskup je iznio kratku pretpovijest gradnje toga sjemeništa, a u svojoj riječi izvijestio je javnost da u gradnji Zagrebačka nadbiskupija sudjeluje s dvije, a Đakovačka biskupija s jednom trećinom troškova, s time da Zagrebačka nadbiskupija Dječačkom sjemeništu ustupa građevno zemljište.74 Na kraju svoga govora nadbiskup Bauer dao je oduška svojim osjećajima: »Sve što sam mogao, cijelo srce i dušu posvetio sam ovom velikom djelu, a zahvaljujem iz sve duše svima, koji su me bilo kojim načinom pomogli…« Na temeljnom kamenu postavljenom na ulazu u podrum stoji natpis: KAMEN TEMELJAC ZA SJEMENIŠTE MALENIH NADBISKUPIJE ZAGREBAČKE i BISKUPIJE ĐAKOVAČKO-SRIJEMSKE POSTAVLJEN SAM I BLAGOSLOVLEN 25. VI. MCMXXVII. BOG POMOGAO!
Sarajevska Vrhbosna čestitala je na tome djelu: »Na ovom epohalnom upravo događaju treba čestitati ne samo zagrebačkom i đakovačkom nadpastiru i njihovim dijecezama, nego i hrvatskom katoličkom narodu, koji će, uz blagoslov Božji, u dogledno vrijeme imati velik broj duhovnih pastira, vođa i uzgojitelja u svom kršćanskom, narodnom i obiteljskom životu, što će mu ih dati ovaj novi zavod koji se evo počinje dizati.«75
Godinu dana nakon blagoslova temeljnog kamena zagrebački nadbiskup i metropolit, dr. Antun Bauer, prigodom proslave svoga svećeničkoga jubileja, tj. 50. obljetnice svećeništva, svečano je 8. lipnja 1929. blagoslovio sjemenište i gimnaziju, uz asistenciju suutemeljitelja biskupa Antuna Akšamovića, biskupa đakovačkoga, i brojnih uglednih predstavnika crkvenog i javnog života.76 Zgrada sjemeništa i gimnazije građena je prema zahtjevima arhitekture, ali i psihologije mladih. Svojom koncepcijom ubrajala se tada u najmodernije sjemenišne zgrade. Tada se oglasila i Vrhbosna: »Građen je /zavod/ za 400 đaka, izvan grada, Zagrebu na sjeveru. Opsiže čitav kompleks zasebnih dvokatnih paviljona sa izgrađenom površinom od 9 192 m2. Opskrbljen je svim prostorijama te naučnim i uzgojnim rekvizitima jednog Posveta temeljnog kamena dječačkog sjemeništa u Zagrebu, u: GBBS 57 (1927.) 12, 110. 75 Zagreb: Blagoslov temeljnog kamena dječačkog sjemeništa, u: Vrhbosna 41 (1927.) 7, 118. 76 M. Rac, Nav. čl. 72. – F. Barac, Dr. Antun Bauer: Misao vodilja i sjemeništa, u: Hrvatska straža 8 (1936.) 39, 2-3. 74
svibanj 2020. | VJESNIK | 579 |
51
Ž u p n i k i ž u p a Feljton
katoličkog modernog zavoda za uzgoj budućih službenika oltara… Među mnogim djelima, na kojima će hrvatski narod biti vječito haran svome današnjemu natpastiru Dru Antunu Baueru, zaprema ovo sjemenište, podignuto uz veliku suradnju đakovačkoga biskupa dra Antuna Akšamovića, bez sumnje jedno od prvih mjesta. A u nebu se veseli i blagosivlje duh velikoga našega Stadlera, koji se je kao zagrebački bogoslovni profesor bio stavio na čelo Odboru za gradnju Dječačkoga sjemeništa u Zagrebu.«77 O monumentalnosti Dječačkog sjemeništa svjedoče sljedeći podatci: »Od tada se na prostoru od 5 jutara i 530 kvadratnih metara diže čitav kompleks golemih pačetvornih zgrada (paviljona), vrh brežuljka zauzela je velika gimnazija s knjižnicama, kabinetima, laboratorijima, zvjezdarnicom, a sve se to završava crkvom Presvetog Srca Isusova.« Na kraju je dovršena i sjemenišna crkva posvećena Presvetom Srcu Isusovu koju je blagoslovio i posvetio nadbiskup Antun Bauer 15. listopada 1931. godine. Na posveti je bio prisutan predstavnik kralja Aleksandra te gotovo svi članovi jugoslavenskog episkopata, zatim predstavnici vojnih i civilnih vlasti, pitomci, profesori, odgojitelji i osoblje Sjemeništa. Svečanost je završila u popodnevnim satima svečanom akademijom koju su priredili sami pitomci.78
Statistika uloženog materijala i izgrađenih prostorija svjedoči o veličanstvenosti prostora i zdanja te ustanove koja je doista ponos ne samo dviju biskupija, nego cijeloga katoličkoga naroda. Statistika glasi: Cjelokupni kompleks zauzima nešto više od 30 000 kvadratnih metara, izgrađena površina zavoda iznosi 9 200 kvadratnih metara, zgrade obuhvaćaju: 67 dvorana, 54 sobe, 123 pomoćne prostorije, 108 nusprostorija, 57 hodnika, 17 terasa, 13 balkona,19 tavanskih odjela, 1183 prozora. 453 prostorije sa kojih 50 hodnika, preko 818 vrata i 1183 prozora. Za centralno grijanje potrošeno je više od 12 kilometara cijevi! Za zgradu je utrošeno 242 000 kg raznog željeza, 5 500 000 komada cigle, 351 000 komada crijepova, 2 300 000 kg cementa, 1 000 000 kg vapna, greda, dasaka, letava i ostale drvene građe 5000 kubičnih metara.79 Bio je to doista »grad na gori«, »s kojega je pucao pogled na lijepu i ubavu Posavinu«.80 Zagreb: Novo dječačko sjemenište za nadbiskupiju zagrebačku i biskupiju đakovačku, u: Vrhbosna 43 (1929.) 7-8, 123. 78 Usp. N. Vujić, Ponosni dani, Spomenica generacije 1963. – 1957., s pregledom povijesti školstva u Hrvatskoj, Zagreb, 2017., 43-45. 79 Usp. M. Frančić, Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti u Zagrebu, Zagreb, 1917., 17-18.; usp. N. Vujić, Ponosni dani, 45-46. 80 Usp. Isto, 41. 77
52 | 580 | VJESNIK | svibanj 2020.
Iz Travnika u Zagreb, na Šalatu Kad su u proljeće 1928. god. poručili da će školske godine 1928./1929. u novoizgrađenim prostorijama započeti rad Dječačkog sjemeništa i njegove Srednje klasične gimnazije u Zagrebu, biskup Akšamović zahvalio je i vrhbosanskom nadbiskupu i poglavarstvu travničkog Dječačkog sjemeništa na gostoprimstvu, a đakovačke pitomce pozvao da od jeseni te godine iz Travnika prijeđu u Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati. Učenici su se odazvali i stigli u rujnu, ali radovi još nisu bili dovršeni. »U ovoj teškoj situaciji našlo se ovo rješenje: pitomci Dječačkog sjemeništa imat će u novom sjemeništu na Šalati, u istočnom paviljonu, spavanje, a cijeli će dan sprovađati u sjemeništu na Kaptolu. Tako će biti do Božića, a do onda biti će na Šalati toliko izgrađeno, da će se pitomci moći definitivno smjestiti u novom sjemeništu. Svaki dan na večer prolazila je iz kaptolskog sjemeništa velika povorka od 400 đaka na spavanje na Šalatu, a u jutro spuštala se ista povorka najprije u katedralu na sv. Misu, a onda u kaptolsko sjemenište na dnevni boravak… To je tako trajalo do božićnih praznika.«81
Budući da se radilo o većoj skupini mladića koji su već imali iskustvo sjemenišnog života u travničkom Sjemeništu, biskup Akšamović se zanimao kako su se uklopili u novu zajednicu i ima li kakvih poteškoća. Biskupu je na taj upit odgovorio Ivan Kukula, prefekt Dječačkog sjemeništa u Zagrebu, svećenik Đakovačke biskupije, da se poglavari tuže na đakovačke pitomce zbog kršenja discipline i nekih njihovih loših navika. Dvojicu je njihov prefekt predložio da se otpuste iz Sjemeništa zbog pušenja i nekih loših navika, tj. nedoličnih izraza, kao što su: »Boga mu! Sunca mu! Sveca Ti!«, itd., ali neki odgojitelji nisu bili za to da se učenici otpuste jer, vele oni, u Bosni se takvi izrazi (poštapalice) ne smatraju psovkama. O neobičnom, odnosno grubom ponašanju travničkih đaka još više iznosi autor spisa Nadbiskupsko dječačko sjemenište.82 Dolazilo je do napetosti i zbog pretplate na neke časopise. Prefekt Kukula primijetio je da poglavari više paze na đakovačke negoli na zagrebačke sjemeništarce.83 Na taj izvještaj biskup je odmah odgovorio i zamolio prefekte da u prvoj godini nakon prelaza iz Bosne pomognu đacima da
HR-Archivum Provinciae Croatiae S.J. (dalje: AHPDI EP 55), Elaborat (Rukopis!) o. Ivana Kukule o Dječačkom sjemeništu na Šalati od 9. listopada 1982., 8. 82 HR-Arhiv Dječačkog sjemeništa Zagreb, Nadbiskupsko dječačko sjemenište, Arhivska kut. br. 5, Korice br. 4, Točka br. 2. (Rukopis). 83 HR-NAĐ-62 – Pismo Ivana Kukule, Zagreb, br. 18. 11. 1928./ Arhivska kutija: Dječačko sjemenište Zagreb. 81
se pouče uljudnom i čednom ponašanju, kako bi zavoljeli svoje nauke i svoje buduće zvanje. A što se tiče otpuštanja iz internata, biskup daje odgojiteljima slobodne ruke da postupe prema svome sudu.84 Do malih napetosti između đakovačkih i zagrebačkih pitomaca dolazilo je i zbog pripadnosti različitim pokretima, »domagojcima« ili »križarima«, kao i »neravnopravne« pretplate tih grupacija.
U sastavu paviljona za stanove poglavara predviđena su dva apartmana, jedan za nadbiskupa, a jedan za biskupa, s tim da si svaki biskup po svom ukusu uredi i plati unutrašnjost svoga apartmana. Nadbiskup je rado koristio svoj apartman, u koji se običavao povući na kraći odmor, a biskupu Akšamoviću dobro je došao da ima osiguran smještaj kad boravi u Zagrebu.85 »Za biskupske odaje darovao je Presvj. gospodin biskup Djakovački dr. Ante Akšamović takozvanu ‘Strossmayerovu sobu’ koja imade veliku historijsku vrijednost.«86 Neke generacije sjemeništaraca rado su se i dugo sjećale biskupa Akšamovića, a kasnije i biskupa Bäuerleina, njihovih pohoda Sjemeništu, kao i kratkih pozdrava upravljenih ne samo đakovačkim pitomcima, nego i pitomcima drugih biskupija. Ti su ih posjeti podsjećali da su sjemeništarci Đakovačke biskupije. Šalata pod upravom dijecezanskih svećenika
U prvim razgovorima i dogovorima o gradnji centralnog sjemeništa nadbiskup Antun Bauer i biskup Ivan Krapac odlučili su upravu sjemeništa i sjemenišne škole povjeriti isusovcima, s čime se složio i biskup Antun Akšamović odmah nakon imenovanja za đakovačkoga biskupa. Iz nacrta sjemenišnih zgrada vidi se da je jedan paviljon građen za smještaj sjemenišne uprave članova Družbe Isusove, što se da zaključiti po uređenju posebnog podruma, kuhinje i sl. Ali, ne samo zbog nesnošljivosti (animoziteta) prema isusovcima velikog dijela zagrebačkoga klera, naročito onih iz redova seniorata, već i zbog nesnošljivosti hrvatske javnosti na svim područjima crkvenog i društvenog života, biskupi su odlučili privremeno upravu povjeriti dijecezanskim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije i Đakovačke i Srijemske biskupije; jedino su duhovničku službu povjerili isusovcima. Prvim ravnateljem Sjemeništa
HR-NAĐ-62 – Ur. br. 19/1928., Biskup Ravnateljstvu Nadbisk. dječačkog sjemeništa. 85 Usp. I. Anaković, Dnevnik 1933. – 1940., autograf, 9-10., u: HR-NAĐ Fond HR-NAĐ – Osobni fond Ilija Anaković (dalje 345). 86 Gradnja Dječačkog sjemeništa u Zagrebu. Detaljni opis izgradnje Dječačkog sjemeništa (tipkopis), 124. Sve donedavno ta se soba zvala »Đakovačka soba«. 84
imenovan je ugledni zagrebački svećenik dr. Fran Barac, kanonik i sveučilišni profesor, poznat našoj crkvenoj i građanskoj javnosti još iz vremena Prvoga svjetskog rata. On je kao član Starčevićeve Stranke prava sudjelovao u radu Narodnog vijeća SHS u Zagrebu 1918. i na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine. Bio je član i tajnik Pripremnog odbora za gradnju sjemeništa, kao i član Građevinskog i glavnog odbora, te cijelo vrijeme sudjelovao u svim odlukama, pratio dogovor i gradnju zgrade, da bi na kraju bio postavljen za ravnatelja Sjemeništa. Nažalost, on je uz službu rektora zadržao službu profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i druge službe i obveze, što je bilo na štetu ravnateljske službe. O njegovoj osobi, kvalitetama i međuljudskim odnosima izuzetno pohvalno izrazio se prigodom njegove smrti dr. Andrija Spiletak u Glasniku Đakovačke biskupije,87 iako je bilo i onih koji su mu zamjerili mnoge propuste i neodlučnosti u službi rektora. Iz tog prvog razdoblja djelovanja Sjemeništa na Šalati valja spomenuti sljedeće svećenike Zagrebačke nadbiskupije: Stjepana Popovića, dotadašnjeg prefekta, postavljenog za glavnoga prefekta i viceravnatelja, zatim Pavla Srketića, dotadašnjeg prefekta u konviktu u Požegi; dr. Janka Penića, apsolventa filozofije u Rimu. Od svećenika pak Đakovačke biskupije: Ivana Kukulu, dotadašnjeg katehetu u Beogradu, postavljenog za prefekta (1928. – 1931.), a koji je 1932. prešao u isusovce.88 Zatim, Rudolfa Šverera, koji je uz službu prefekta obavljao i službu tajnika Nadbiskupske gimnazije te ravnatelja svetišta svetoga Antuna u kripti sjemenišne crkve. Potom, Vladimira Mesaroša, prefekta (1930. – 1935.), Mladena Relju, prefekta (1931. – 1937.), Ivana Berka, koji je kasnije napustio svećeništvo, te Josipa Vincensa (1931. – 1932.). Ekonomom je imenovan Ilija Anaković, đakovački svećenik (1928. – 1937.), koji je prije dolaska na tu službu obnašao službu prefekta u Dječačkom sjemeništu u Đakovu, bio vicerektor i ekonom Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, a neko vrijeme i profesor pedagogike i katehetike, a na Šalati veliki prijatelj dr. Barca i njegova desna ruka. Barac je Anakovića imenovao izvršiteljem svoje oporuke.89 Pomoćnik ekonoma bio je Adam Mitrović (1930. – 1935.). Služba ispovjednika povjerena je oo. isusovcima, a najznačajniji među njima bio je o. Karlo Leopold. n
A. Spiletak, Uspomeni + Dra Frana Barca, u: GBBS 78 (1940.) 18, 146-147. 88 Svi dokumenti o Ivanu Kukuli kao odgojitelju i poglavaru donose veoma pozitivan sud. 89 Usp. HR-NAĐ-12-Necrologium, 22-23. Nekrolog pisao Ćiril Kos, kanonik arhiđakon. 87
svibanj 2020. | VJESNIK | 581 |
53
Ž u p n i k i ž u p a Liturgijska zborovanja
Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (8) Zvonko Pažin profesor liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu
Priprava darova 1. Duhovna žrtva – oblatio rationabilis Kršćani su od početaka donosili darove na euharistijsko slavlje, ali su se u isto vrijeme čuvali toga da se njihovo bogoslužje poistovjeti sa židovskim ili čak poganskim.1 U čemu je razlika? Kršćani su naglašavali da je njihovo bogoslužje duhovno. Oni nemaju svećenikā, koji bi bili posrednici između Boga i naroda. Za kršćane je samo jedan pravi svećenik – Isus Krist, koji je ujedno i jedna jedincata žrtva: on je sâm sebe jednom zauvijek prikazao svojom smrću na križu, on je trećega dana uskrsnuo da bi i nas pridružio svojoj proslavi. Euharistijska služba, dakle, ponazočuje i ostvaruje tu jedinu Kristovu žrtvu, točnije, vazmeno otajstvo njegove smrti i uskrsnuća. Zato kršćani ne prinose žrtvene životinje ili neke druge materijalne darove, nego se u euharistijskom bogoslužju prinosi sâm Krist po svojoj smrti i uskrsnuću. Nadalje, Kristova se žrtva, to jest vazmeno otajstvo njegove smrti i uskrsnuća, sastoji prvenstveno u tome da je on vršio volju svojega Oca, sve do smrti na križu. Sa svoje strane kršćani, koji su s njime suukopani u smrt, također trebaju vršiti volju nebeskoga Oca noseći svoj križ (usp. Mt 10,38), da bi tako postali dionicima i Kristova uskrsnuća. Zato je istinska i jedina prava žrtva vjernika ona duhovna žrtva, koja se sastoji upravo u tome da oni sami sebe prikazuju i da se sjedinjuju s Kristovom žrtvom, koja se onda ponazočuje i izvršuje u euharistiji. Duhovna žrtva – i Krista i njegovih vjernika – u svojoj je bȋti Za povijesni prikaz ovoga dijela mise usp.: P. Bašić, Slaviti euharistiju po misalu Pavla VI., Zagreb, 1992., 49-62.; J. A. Jungmann, Misarum solemnia, 2, 51962., 3-125.; M. Righetti, Storia liturgica, 3., Milano, 32005., 305-341.; A. Bugnini, La riforma liturgica (1948. – 1975.), Rim, 1983., 333-388.; A. Nocent, Storia della celebrazione dell’eucaristia, u: J. A. Chupungco, Anàmnesis, 3, Casale Monferrato, 1983., 225.-229.; R. Cabiѐ, L’Eucaristia, u: A. G. Martimort (prir.), La Chiesa in preghiera, 2, 101-109.; M. Witczak, L’Ordo Missae di Paolo VI. Il Sacramentario, u: A. J. Chupungco, Scientia liturgica. L’Eucaristia, Casale Monferrato, 1998., 165-169.
1
54 | 582 | VJESNIK | svibanj 2020.
vršenje volje nebeskog Oca.2 U tome kontekstu valja shvatiti i Pavlov poticaj: »Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje« (Rim 12,1). Upravo zbog toga Rimski kanon misni žrtveni prinos naziva »duhovnim« (oblatio rationabilis). U tome kontekstu valja onda razumjeti euharistiju koju kršćani slave, kao i darove koje donose na euharistiju. Sve je to znak one jedine istinske žrtve – duhovne žrtve u kojoj oni s Kristom prikazuju sami sebe. 2. Priprava (prinos3) darova u početcima
U prvim stoljećima nije bilo nikakva obreda prije euharistijske molitve. Od samih početaka kršćani su donosili darove za euharistiju, i to s dvostrukom svrhom. Bili su to darovi za samo slavlje, to jest kruh i vino, ali su to bili i darovi za potrebite, osobito za udovice (usp. Dj 6,1). Tako i Pavao prikupljanje milodara za kršćane u Jeruzalemu stavlja u kontekst nedjeljne euharistije: U pogledu sabiranja za svete, i vi činite kako odredih crkvama galacijskim. Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem. A kada dođem, poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem (1 Kor 16,1-3).
Dvostruko značenje prinosa darova u euharistiji – za potrebe euharistije kao i za siromahe – nalazimo u Justinovoj Prvoj apologiji, iz 150. godine: Tada se predstojniku braće donese kruh i posuda s pomiješanom vodom i vinom. On ih primi i upravi gore hvalu i slavu Ocu svemira po imenu Sina i
I Stari zavjet ustaje protiv materijalnih žrtava koje bi bile same sebi dovoljne. Traži se prvenstveno podložnost Božjoj volji, a izvanjska bi žrtva trebala biti tek znak toga nutarnjeg stava i te spremnosti. Usp. Ps 40,7-9: »Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio: paljenice ni okajnice ne tražiš. Tada rekoh: ‘Evo dolazim!’ U svitku knjige piše za mene: ‘Mîlje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju! Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.’« U tome psalmu Heb 10,5-10 vidi proroštvo o Kristovoj duhovnoj žrtvi. Usp. također: Mih 6,7-8; Dn 3,37-41; Iz 29,13; Mih 6,6-8; Jer 7,22-23; Iz 1,10-20. 3 U ovom kontekstu riječ »prinos« ne uzimamo u užem smislu kao žrtveni prinos, nego kao dar koji se donosi – prinosi – za euharistijsku žrtvu koja slijedi. 2
Duha Svetoga i dade hvalu da nas je učinio dostojnima tih darova.4 A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad i udovice i jadnike koji trpe s bolesti ili drugih uzroka, pa i za utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.5
Mi ćemo se u daljnjem tekstu usredotočiti na darove koji su se donosili za sâmo euharistijsko slavlje. U početcima se smatralo bitnim da svaki vjernik donese svoj dar na euharistiju. Tako Hipolit na početku 3. st. svjedoči kako su na to obvezani krštenici u noći svoga krštenja: Oni koji se imaju krstiti neka ne nose sa sobom ništa osim onoga što svaki od njih nosi za euharistiju: dolikuje naime da onaj koji se smatra dostojnim krštenja prinese dar (br. 20).6
U ono bi se vrijeme pričešćivali svi koji su sudjelovali u euharistiji,7 pa je stoga bilo važno da svatko donese dar. Smatralo se vrlo nepriličnim da netko ide na pričest, a da nije donio dar za euharistiju. To je pravilo vrijedilo za sve: biskupe, prezbitere, đakone, kao i za cio puk.8 Razlog je jednostavan. Kršćani nastoje prinositi Bogu duhovne žrtve vršeći zapovijedi i podnoseći životne nevolje. Time se izražava njihovo opće svećeništvo. U daru koji donose za euharistiju oni donose i prikazuju sami sebe, svoje duhovno bogoslužje, koje se onda otajstveno sjedinjuje s Kristovom žrtvom u kojoj se on sam prikazao Ocu. Zato je dar koji su donosili bio bitan za njihovo djelatno sudjelovanje u euharistijskom slavlju. 3. Daljnji razvoj
Uskoro se počinje stvarati obred donošenje darova. Vjerojatno su u Africi i u Milanu vjernici sami donosili darove pred oltar, a prema dokumentu Testamentum Domini (5. st.), vjernici bi prije početka mise stavljali svoje darove na određeno mjesto, odakle bi
Apologija, 65, u: A. Hӓnggi – I. Pahl (prir.), Prex eucharistica, Fribourg Suisse, 19682, 69-71. Vidi još: Justin, Apologije, Split, 2012. 5 Apologija, 67, u: Časoslov, 2, 510-511. Vidi još: Justin, Apologije, Split, 2012. 6 B. Botte, La tradition apostolique de saint Hippolyte. Essai de reconstitution, 1963.; Hipolit Rimski, La tradizione apostolica. Introduzione, traduzione e note a cura di Rachele Tateo, Rim, 1979., 84. 7 Bili su isključeni i od pričesti i od euharistijskog slavlja pogani, katekumeni i javni pokornici. Oni su mogli biti na prvom dijelu – službi riječi, koja se zbog toga sve donedavno znala nazivati »katekumenskom misom«. Tako npr. Sabor u Elviri (303.) određuje da ne može prinijeti dar i pričestiti se onaj tko nije u jedinstvu s Crkvom. 8 O tome da svatko mora donijeti dar za euharistiji svjedoče crkveni oci kao, npr. Tertulijan, Augustin, Cezarije iz Arlesa, Grgur Turški, zatim liturgijski spis Ordo Romanus I., itd. 4
ih đakon nosio na oltar prije euharistijske molitve. Slično je bilo u Galiji i u Rimu. Tako Ivan Đakon koncem 5. stoljeća piše o sedam oltara na Veliku subotu u Rimu. Budući da se u to vrijeme za euharistiju koristio samo jedan oltar, ovih sedam oltara označavaju mjesto gdje su vjernici mogli odlagati svoje darove za euharistiju.9 Naravno, dio je tih darova išao za euharistiju, a ostatak za potrebite. Razmjerno rano, prema Ciprijanovu svjedočenju, počinju se spominjati imena darovatelja, što se raširilo i u drugim dijelovima Crkve. Jeronim kudi takav običaj: »Onda se proglašavaju imena darovatelja tako da ono što bi trebalo biti za oproštenje grijeha, postaje činom samohvale. Oni se ne sjećaju one udovice iz evanđelja koja je, ubacivši tek dva novčića, darom nadmašila se darove bogatih (…) Đakon u crkvi javno objavljuje imena darovatelja (…) i oni se prinose s radošću i pljeskanjem puka, dok ih njihova savjest optužuje.«10 Uskoro se u Rimu javlja darovna molitva (oratio super oblata), koja je u tom dijelu mise sve do 8. st. bila jedina molitva. Ona se u početcima molila naglas, a kasnije tiho, tako da se naziva i secreta (»tajna«, tj. »tiha«). U Franačkom se Carstvu običavalo donositi darove u ophodu: prvo su išli muškarci, zatim žene, pa klerici. Za samu euharistiju kao darovi su bili dopušteni samo kruh, vino i voda, kako to izrijekom određuje Sinoda održana u Hiponu 393., ali su se, osim toga, osobito rado primali i vosak za svijeće, kao i ulje za uljanice. Slično i pokrajinska engleska Sinoda u Calhutu (787.) određuje da vjernici za euharistiju trebaju donijeti kruh (na bijelom ubrusu), a ne kolač.11 Međutim, za potrebe siromaha donosili su se i drugi darovi, ali su bili odlagani na posebnu mjestu. Kako su se vjernici sve manje pričešćivali – a time sve manje djelatno sudjelovali u euharistiji – tako se i obred priprave darova sve više klerikalizirao. Klerici prikupljaju darove i donose ih na oltar. Uskoro su vjernici donosili novac kao svoj dar, a on se onda namjenjivao za potrebite, ali i za uzdržavanje crkve i klera. Uskoro se u svijesti vjernika poistovjećivao ovaj dar za euharistiju s drugim dadžbinama koje su oni davali za potrebe Crkve. Običaj donošenja kruha kao dara za euharistiju sačuvan je još u prijesaborskom obredu posvećenja biskupa iz 1962. godine: novozaređeni biskup donosi biskupu zareditelju dva kruha, dvije bačve vina i dvije veće svijeće.12
Usp. Ivan Đakon, Epistola ad Senarium, 11, u: PL 59, 405. In Hieronimum prophetam II, 108, u: CCL 74, 116; In Hezechielem prophetam, VI, 16, u: CCL75, 238. Navedeno prema: R. Cabiѐ, Nav. dj., 106. 11 Usp. J. A. Jungmann, Nav. dj., 13-15. 12 Pontificale Romanum. Pars prima, 1962., 79: »Et Consecratus veniens ex sua capella, inter assistentes Episcopos medius, coram Consecratore genuflectit, et illi offert duo intortitia ac9
10
svibanj 2020. | VJESNIK | 583 |
55
Ž u p n i k i ž u p a Liturgijska zborovanja
Tijekom vremena u obred priprave darova ulaze apologije. To su molitve koje izražavaju vlastitu grešnost i molbu za oproštenje. U početcima se takva molitva preporučivala vjernicima koji bi donosili dar, a onda, od 9. st., to su postale molitve (redovito u prvom licu) koje je svećenik isprva privatno molio i koje su među svećenicima bile veoma omiljene, pa su se sve više umnožavale. Ipak, u Rimu se još za pape Inocenta III. (+ 1216.) za prikazanje pjevao samo offertorium i govorila secreta. Međutim, već u 13. st. ove apologije ulaze i u rimsku liturgiju, a kasnije i u Misal Pija V. Kao zanimljivost, spomenimo da su u starini, kako to bilježe Ordines Romani, đakoni prekrivali oltar stolnjakom prije donošenja darova. Kad se razvio običaj da budu tri oltarnika, đakon je uvijek postavljao onaj gornji. Ostatak toga običaja vidimo i danas: korporal ili tjelesnik bio bi »gornji oltarnik« (stolnjak), koji se postavlja prije priprave darova, a na nj se stavlja sveto posuđe i posvećene prilike. Spomenimo također da je stari rimski običaj da se na korporal stavi plitica s hostijom na lijevu stranu, a kalež na desnu. Običaj da se kalež stavlja (okomito) ispred plitica galskog je podrijetla i kasnije je ušao u rimsku liturgiju. 4. Prikazanje u Misalu Pija V.
U prethodnom Misalu, nakon što izmoli Vjerovanje, svećenik bi poljubio oltar, rekao Gospodin s vama, Pomolimo se i onda recitirao offertorium, tj. redak prije prikazanja koji je bio kratak, kao u današnjem Misalu ulazna ili pričesna pjesma. Nakon toga, u obredu »prikazanja« susrećemo sedam apologija.13 Prikazanje hostije. Dok drži pliticu s hostijom, svećenik govori:
Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neokaljanu žrtvu, što je ja, tvoj nedostojni sluga, prinosim tebi, svome živom i pravom Bogu, za nebrojene svoje grijehe, uvrede i propuste i za sve koji okolo stoje, kao i za sve vjerne kršćane žive i preminule, da meni i njima bude na spasenje za život vječni.
U ovoj je molitvi galskog podrijetla14 problematičan izričaj neokaljana žrtva – immaculata hostia, jer anticipira ono što tek dolazi u kanonu. U trenutku pri-
censa, duos panes, et duo barilia vino plena, et Consecratoris praedicta recipientis manum reverente osculatur.« Intorticium po sebi znači baklja, a ovdje veća voštana svijeća. Barile je bačva. Zapremina nije jasno određena. Zanimljivo je da u Hercegovini i Dalmaciji burilo označava onu posebnu drvenu bačvu koja se mogla uprtiti na leđa i u kojoj su žene nosile vodu s izvora. 13 Hrvatski prijevod preuzimamo iz: J. Radić (prir.), Misal za sve dane u godini, Makarska, 1967., 253-254. 14 Prvi put ovu molitvu nalazimo u molitveniku Karla Ćelavoga (+ 877.). Usp. M. Righetti, Nav. dj., 333.
56 | 584 | VJESNIK | svibanj 2020.
prave darova ne možemo još govoriti o žrtvi, nego tek o daru za žrtvu.
Ulijevanje vode u vino. Otkud običaj da se u vino ulijeva voda? U antici se vino redovito miješalo s vodom.15 Od Ciprijana nadalje miješanje vode i vina u euharistiji smatralo se simbolom spajanja ljudskog i božanskog (u Kristu i u vjernicima), dok se na Istoku ta gesta gledala kao spomen na događaj kad je iz Isusova boka potekla krv i voda. Nadalje, u starini, dok su vjernici pristupali pričesti (pod obje prilike), u kalež se ulijevalo puno više vina, pa se i onda voda u nj ulijevala čineći znak križa. Kad se samo svećenik počeo pričešćivati, ulijevao bi u kalež puno manje vina, pa se zato u kalež ulijevalo tek nekoliko kapi vode. Tom prilikom bi svećenik rekao: Bože, koji si divno sazdao i još divnije obnovio dostojanstvo ljudske naravi, daj da otajstvom ove vode i vina učestvujemo u božanstvu onoga koji se udostojao primiti našu ljudsku narav: Isus Krist. Sin tvoj, Gospodin naš, koji s tobom i s Duhom Svetim živi i kraljuje po sve vijeke vjekova.
Ova molitva, preuzeta iz drevnog Veronskog sakramentara, u 11. st. ulazi u misal s dodatkom »otajstvom ove vode i vina«. Prikazanje vina. Dok drži kalež s vinom u rukama, svećenik govori:
Prinosimo ti, Gospodine, čašu spasenja i molimo tvoju blagost da uziđe s ugodnim mirisom pred lice tvoga božanskog veličanstva na spasenje nama i svemu svijetu.
I ova molitva (neopravdano) anticipira ono što će se kasnije reći tek u kanonu: »Da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik…« Ovdje se ne radi o prinosu darova, nego tek o pripravi onoga što će u žrtvi biti prineseno. Molitva nad darovima. Svećenik moli sklopljenim rukama naklonjen nad darovima:
Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene, i tako bila danas naša žrtva pred tobom, da ugodi tebi, Gospodine, Bože.
Ova je molitva nadahnuta tekstom iz Dn 3,38-40: u kontekstu progonstva, kad narod ne može prinositi žrtvu u jeruzalemskom Hramu, prorok naglašava da je istinska žrtva ona kad čovjek sama sebe prikazuje Bogu: »Nemamo sada (…) mjesta gdje da prinesemo
Za Grke je, naime, bio barbarski običaj piti čisto vino bez vode. I za Židove grčke kulture to se pretpostavljalo: »Jer kao što je štetno piti samo vino ili samu vodu, dok je vino pomiješano s vodom tečnije i ugodnije, tako se i pravilno raspoređen prikaz sviđa ušima onih koji knjigu slušaju.« (2Mak 15,39). Usp. Z. Pažin, Vino u bogoslužju, u: Diacovensia 25 (2017.) 2, 231-242.
15
prvence tebi (…). No primi nas slomljene duše, duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova (…) takva nek’ bude žrtva naša pred tobom danas da nas pomiri s tobom.« Ovo je svakako najprimjerenija molitva u ovom dijelu mise. Zaziv Duha Svetoga (epikleza) nad darovima. Svećenik raširi i sklopi ruke te uzdignutih očiju moli: Dođi, posvetitelju, svemogući vječni Bože, i blagoslovi ovu žrtvu pripravljenu tvojem svetom imenu.
U ovoj apologiji izraz posvetitelju vjerojatno se odnosi na Duha Svetoga, jer je tako i stajalo u starim izvorima (Veni Spiritus sanctificator). U svakom slučaju, ni ovdje nije primjereno govoriti o žrtvi – sacrificium, jer se radi tek o pripravljanju darova za žrtvu. Pranje ruku. U starini je svećenik, nakon što bi primio darove, prao ruke da bi mogao nastaviti misu. Kasnije je to postala apologija, molitva za oproštenje grijeha: »U nevinosti perem svoje ruke i obilazim tvoj oltar, Gospodine!« (Ps 26,6-12). Prikazanje misnih darova. Nakon toga (odnosno nakon kađenja oltara u svečanim misama) svećenik bi, pognut pred oltarom, govorio sklopljenih ruku:
Primi, Sveto Trojstvo, ovaj prinos što ti ga prikazujemo na spomen muke, uskrsnuća i uzašašća Gospodina našeg Isusa Krista, na čast blažene Marije vazda Djevice, blaženog Ivana Krstitelja, svetih apostola Petra i Pavla, ovih i svih svetih, da njima bude na čast, a nama na spasenje, i oni koje častimo na zemlji neka se dostoje za nas posredovati na nebu.
Ova molitva iz 9. st. potječe iz Galije, a u rimsku je liturgiju ušla u 13. st. Prvi dio anticipira ono što će biti rečeno u Rimskom kanonu: »…slaveći spomen blažene muke Isusa Krista… njegova uskrsnuća od mrtvih i uzašašća u nebesku slavu prinosimo preslavnom tvojem veličanstvu«.
Molite, braćo. U početcima se to odnosilo na one koji su donijeli dar za misu (»da moja i vaša žrtva«), a kasnije na žrtvene darove općenito.
Darovna molitva. Ova je molitva zasigurno već početkom 5. st. ušla u red mise.16 U početcima se govorila naglas, a kasnije tiho, tako da se zvala secreta. Svećenik govori molitvu uime svih sudionika izričući njihove potrebe i želje. Ova molitva povezuje prinošenje darova s euharistijskom molitvom. 5. Priprava darova u važećem Misalu
Prigodom reforme Misala poslije Drugoga vatikanskog sabora ovaj se obred htjelo, s jedne strane,
Usp. Pismo Inocenta I. Decenciju g. 416.: http://www.liturgia. it/decenzio_lettera.pdf (pristupljeno 24. 3. 2020.).
16
pojednostaviti,17 a s druge strane, učiniti takvim da se on ne bi shvatio u žrtvenom smislu.18 U fazi priprave (tzv. Missa normativa) darovi su se trebali donositi na oltar pri čemu su bila predviđena samo dva kraća obrasca: nad kruhom prilagođena molitva iz spisa Didaché: »Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh raspršen po bregovima, i sabran postade jedno, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo«,19 dok bi se nad vinom govorio prilagođen tekst iz Izr 9,1-2: »Mudrost je sazidala sebi kuću, i otesala sedam stupova. Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila svoj stol.« Nije bilo molitve prigodom ulijevanja vode u vino. Bilo je nadalje prijedloga da se dokine pranje ruku (osim u slučaju kad bi svećenik stvarno zaprljao ruke), jer je kajanje za grijehe prethodno već izraženo u pokajničkom činu, međutim, to je ipak zadržano.20
Komisija je na koncu predložila sadašnju formulu, sličnu za kruh i za vino. U njoj se izražava Božja sloboda i sudjelovanje čovjeka po svome radu. Jasno se razlikuje priprava darova od žrtve Tijela i Krvi Kristove. Međutim, Pavao VI. htio je da se u ovaj obrazac ipak ubaci što ti ga prinosimo (quem/quod tibi offerimus), što je na koncu i učinjeno.21 Obrazac se izriče budućim vremenom: »…ovaj plod zemlje i rada ruku čovječjih postat će nam kruhom života«, čime se ne prejudicira euharistijska molitva. No, s druge strane, u važećem redu mise ove molitve ne izgledaju toliko važne, jer ih svećenik govori tiho, onda kad se pjeva prikladna pjesma… Nadalje, Papa je htio da puk bude uključen u ovaj dio mise, pa je zato inzistirao da ostane onaj poziv: Molite, braćo… i odgovor puka: Primio Gospodin.22 To je vidljivo u istočnom, bizantskom obredu, gdje se priprava darova – proskomidija – obavlja prije euharistijskog slavlja u užem smislu. 18 Za ovaj dio usp. osobito: A. Bugnini, Nav. dj., 360-374.; M. Witczak, Nav. dj., 166-169. 19 Prijevod preuzet iz: T. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, I, Zagreb, 1998., 49. 20 Formalnost pranja ruku vidi se i u ova dva slučaja: krizmatelj nakon krizmanja temeljito opere ruke vodom i sapunom, a onda (simbolično, s malo vode) pere ruke i u obredu priprave darova. Isto se događa i svećeniku koji na Veliki četvrtak nakon pranja nogu temeljito opere ruke, a malo iza toga opet pere ruke u obredu priprave darova. 21 Na koncu svoga prijedloga Papa je rekao da će se u ovoj stvari ipak prikloniti mišljenju komisije. Stvar se dalje razvijala ovako: 12 članova komisije bilo je za Papin prijedlog, 14 je bilo protiv, a 5 je članova bilo za to da se ubaci neki izraz koji bi označavao darove koji se imaju prinositi, ali bez izraza offrire. Međutim, ipak je ostalo onako kako je Papa predložio. Usp. A. Bugnini, Nav. dj., 365., bilj. br. 36; 373. 22 Ovaj je poziv zadržan, uz podijeljeno mišljenje komisije: njih 14 bilo je za to da se zadrži, njih 15 protiv, a jedan je član bio suzdržan. Usp. A. Bugnini, Nav. dj., 374. 17
svibanj 2020. | VJESNIK | 585 |
57
Ž u p n i k i ž u p a Liturgijska zborovanja
Spomenute molitve nad kruhom i vinom tipične su biblijske molitve hvale (berakah):
Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta. Od tvoje dobrote primismo kruh što ti ga prinosimo; on, plod zemlje i rada ruku čovječjih, postat će nam kruhom života. Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta. Od tvoje dobrote primismo vino što ti ga prinosimo; ono, plod trsa i rada ruku čovječjih, postat će nam piće duhovno.
Zadržane su i neke apologije iz prethodnog Misala. Tako kod ulijevanja vode u vino svećenik govori slično kao u prethodnom Misalu: Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva onoga koji se udostojao uzeti dijela u našem čovještvu.
Sljedeća apologija, nadahnuta proročkim tekstom Dn 3,38-40, sadržajno najbolje ocrtava značenje ovoga trenutka: u euharistijskoj žrtvi vjernici svoje duhovne žrtve (skrušenost i poniznost) žele sjediniti s Kristovom žrtvom. Šteta je da ovu molitvu svećenik, pognut pred oltarom, uvijek govori tihim glasom: Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene; bila danas naša žrtva pred tvojim licem takva da ti se svidi, Gospodine, Bože.
Dok pere ruke, svećenik umjesto Psalma 26, kako je to bilo u prethodnom Misalu, govori redak iz Psalma 51,2: Operi me, Gospodine, od moga bezakonja i od grijeha me mojeg očisti.
Prinosna pjesma. Opća uredba veli da procesiju s darovima prati prinosna pjesma »koja odgovara svetomu činu, naravi dana ili vremena, s time da joj je tekst odobrila konferencija biskupâ« (br. 48; usp, br. 37 i 74).23 O važećem obredu priprave darova zaključno možemo reći:
Naziv. Ono što se u prethodnom Misalu nazivalo prikazanjem, sada je postalo obredom priprave darova,24 da bi se izbjeglo moguće žrtveno shvaćanje ovoga dijela mise, jer žrtvovanje dolazi tek s euharistijskom molitvom. Sudjelovanje puka. U prethodnom je Misalu ovaj obred bio u potpunosti pridržan svećeniku. Danas
Zanimljivo je da Misal donosi testove ulazne i pričesne pjesme, ali ne i za prinosnu pjesmu. 24 Tako se i danas u običnom govoru čuje naziv prikazanje, pa će tako voditelj zbora reći pjevačima da se za prikazanje uzima određena pjesma. 23
58 | 586 | VJESNIK | svibanj 2020.
pjevači pjevaju, puk u ophodu donosi darove, poslužitelji (đakon ili akolit) donose darove na oltar, a u recitiranoj misi puk odgovara na molitve hvale nad kruhom i vinom. Sudjelovanje vjernika vidljivo je u donošenju darova, kako to govori važeća Opća uredba Rimskog misala, br. 73: Hvalevrijedno je da kruh i vino donose vjernici te da ih svećenik ili đakon na prikladnu mjestu prihvate i donesu k oltaru. Premda vjernici više ne darivaju kao nekoć od svojega kruh i vino određene za liturgiju, ipak obred njihova donošenja zadržava snagu i duhovno značenje. Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe za potrebe siromaha ili Crkve te se stave na prikladno mjesto, ali ne na euharistijski stol.
Šteta da ono što je za Opću uredbu hvalevrijedno – da darove donose vjernici – u praksi redovito nije slučaj.
Molitveni dijelovi. Iako neki liturgičari nisu sretni izrazom što ti ga prinosimo, ipak je molitva nad kruhom i vinom uravnotežena molitva hvale. Njezino je značenje nešto umanjeno, jer se može govoriti i tiho. U ovom su dijelu mise ipak ostale i neke apologije, koje se uvijek govore tiho. Molitva Molite, braćo sjajan je uvod u središnji dio mise te uvijek uključuje i vjernike. Napomenimo da je i u prethodnom Misalu, kao i važećem, stajalo moja i vaša žrtva, čime se naglašava sudjelovanje cijeloga puka u euharistiji. Nadalje, secreta (tiha molitva) ponovno je postala darovna molitva super oblata. Osim toga, ovaj je dio mise (barem u idealnom slučaju) u pokretu: vjernici mogu u ophodu donositi darove koje onda poslužitelji donose na oltar. Zaključak
U prethodnom se Misalu govorilo o prikazanju, što je moglo dovesti do žrtvenog shvaćanja ovog dijela mise, do te mjere da su ga neki nazivali malim kanonom. U važećem se Misalu, naprotiv, govori jednostavno o pripravi darova, koji će u euharistijskoj molitvi biti prikazani. Nadalje, dok je u prethodnom Misalu to bio obred koji je bio u velikoj mjeri »klerikaliziran«, u važećem je Misalu naglašena uloga puka. U prvom redu, tu je mogućnost da puk – kao nekoć – donosi darove do oltara. Nadalje, puk odgovara hvalom na molitvu hvale nad kruhom i vinom. Umjesto dosadašnjeg offertorium, koji je govorio sam svećenik, puk može pjevati prinosnu pjesmu. Zaključno, iako sadašnji obred priprave darova zadržava neke od prijašnjih apologija, on u svojim obrascima jasno govori da se ne radi o žrtvenom obredu, te puno više naglašava ulogu puka. n
Ž u p n i k i ž u p a Homiletski prilog (god. A)
Propovijedi 5. vazmena nedjelja Današnje čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola predstavlja Isusa kao živi kamen, kao dragocjeni kamen ugaoni, kao kamen zaglavni. On je onaj božanski kamen na kojem stoji i o kojem ovisi čitava božanska građevina – Crkva, ali i čitav svijet. On je onaj kamen na kojemu stojimo i svi mi koji smo dio Crkve, svaki vjernik, svaki krštenik. Isus je zaglavni kamen, no i mi smo pozvani biti živo kamenje – to već i jesmo po vjeri i krštenju – te smo sve više pozvani ugrađivati se kao živo kamenje u duhovnu građevinu Crkve te tako pridonositi njezinu rastu i stabilnosti. Vjerom smo pozvani oslanjati se na Krista i nećemo se postidjeti! Ako vjerujemo, to će nam biti na čast i na spasenje! Isus je kamen zaglavni, a svi mi vjernici pozvani smo biti živo duhovno kamenje Crkve. Veliko je, naime, dostojanstvo nas krštenika, vjernika, od najmanjeg vjernika do pape Franje: mi smo rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da, kako nas potiče Petrova poslanica, naviještamo silna djela onoga koji nas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.
Osim što je dragocjen i zaglavni kamen, Isus je i Put, Istina i Život za one koji u njega vjeruju. Sam se takvim predstavio, kako nam donosi današnje evanđelje. I On, Isus, jer je Sin Božji, smije za sebe govoriti takve snažne riječi, sebe poistovjetiti s Putom, Istinom i Životom. Jer, to On u svojoj biti i jest. I jer je Život, Istina i Put kojim nam je ići, on nas poziva i ohrabruje: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova.« Osobito u ovo uskrsno vrijeme, Isus nas ohrabruje da u njega stavimo svoje pouzdanje, svoj život. Osobito snažno njegove riječi odjekuju u ovom vremenu u kojem smo zastrašeni i uznemireni novim korona virusom, koji je već odnio mnoge živote, koji nas je ispunio strahom i natjerao u izolaciju, koji će tek donijeti nesagledive ekonomske posljedice. No i u takvoj situaciji, Isusove riječi jasno odjekuju: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte.« Pozvani smo, dakle, u vjeri uroniti u zajedništvo s Isusom, u vjeri se povezati s trojedinim Bogom, u vjeri se otvoriti snazi Duha Svetoga, Duha koji je dar Krista Uskrsloga, te razumno oprezni, ali puni vjere, živjeti ove dane. Jer, Isus i snaga njegova Duha veći su i jači i od naših strahova, i od bilo kakva virusa, i od bilo kakve nevolje. Ta sjetimo se, u konačnici, domovina je naša na nebesima, kako nas podsjeća i sveti Pavao. Pa ako se, u krajnjem slučaju, od koronavirusa ili kakve druge
nevolje, i mora srušiti naš zemaljski stan, naše zemaljske varljive sigurnosti, naša zemaljska prolazna dobra, pa i sam naš zemaljski život – i tada čovjeku vjerniku najveće dobro ostaje netaknuto, a to je zajedništvo s Kristom Uskrslim i snagom njegova Duha. Zato Isus ohrabruje: Ne bojte se, u domu Oca mojega ima mnogo stanova, zato sam i rekao idem pripraviti vam mjesto. Ta zar ne molimo, draga braćo i sestre, svaki dan u Očenašu: Dođi Kraljevstvo Tvoje? Zar ne tražimo njegove nebeske stanove svaki dan? Pozvani smo i u ovo uskrsno vrijeme, a onda i u ovo vrijeme koronavirusa, produbljivati svoju vjeru, stavljati sve svoje pouzdanje i sigurnosti u Uskrslog Gospodina, i tada ćemo moći razumno oprezni, ali u dubokom miru i vjeri, živjeti i našu nesigurnu zemaljsku egzistenciju: oprezno i razumno, ali duboko uvjereni u sigurnu i neprolaznu egzistenciju, tj. život u kraljevstvu Božjem, u zajedništvu s trojedinim Bogom koji nas neizmjerno ljubi. Isus je naš Put, Istina i Život; on je kamen zaglavni; on je naša snaga i smisao, zato se ne moramo i ne smijemo tjeskobno bojati, već mirno i radosno živjeti naše zemaljske dane uzdajući se u Gospodina. Davor Vuković
6. vazmena nedjelja
Ne želimo biti niti želimo živjeti kao siročad koja nikoga nema. Kao Kristovi vjernici, želimo biti i ostati s našim Gospodinom. No, kako se ostaje s njim u zajedništvu? Kako netko može biti u društvu s Kristom kad vidimo i znamo da ga ne možemo sresti na ulicama našega mjesta? Kako netko može biti zajedno s njim ako zemaljski Krist više nije tu na ovoj zemlji? Svjetlo odgovora na ta pitanja dolazi nam s prelijepe stranice Ivanova Evanđelja koja nam je naviještena ove vazmene nedjelje. Ono nad čim sam odmah zastao čitajući današnje evanđelje, jest to da Isus moli. I ja ću moliti Oca, veli Krist. Da, Krist moli za mene, moli za nas, jer mu je prevažno da ostanemo na životu, u istini, u dubokom odnosu s Bogom. Isus moli da ja i Otac nebeski, da mi i naš Otac nebeski, uvijek ostanemo povezani i da to bude najvažnija relacija i najdublji odnos našega života.
Krist nas danas sve ohrabruje: Ne želim da budeš sam! Svi se mi bojimo da ne budemo osamljeni i napušteni. Osjećamo veliki strah pred mogućnošću da možemo ostati sami onda kad se budemo trebali nositi s teškim i strašnim situacijama u životu. Tko će tada biti sa mnom? Hoću li prije ili kasnije postati siroče koje nikoga nema? Za koga sam siguran da će svibanj 2020. | VJESNIK | 587 |
59
Ž u p n i k i ž u p a Homiletski prilog (god. A)
biti sa mnom stalno, postojano i uvijek? Znam da su sa mnom i uz mene moje voljene osobe i moji prijatelji. Ali isto tako znam da one neće i ne mogu uvijek biti tu, jer će jednom otići, jednom ih neće biti na ovome svijetu.
Da nas ohrabri i osnaži, Krist nam jamči i obećava dar Duha Svetoga, Duha Istine. On je nutarnji dar, njegova je prisutnost nutarnja, on je dah života koji se nastanjuje u unutrašnjosti našega života. Veli Krist da Duh kod nas ostaje i u nama je. On nas, prije svega, iznutra hrabri i podupire u istini, u životu. On je Duh Branitelj i Duh Tješitelj koji će s nama ostati zauvijek, koji je uvijek tu da s nama tvori zajedništvo, u kojem i zbog kojeg se ne možemo i ne trebamo osjećati kao osamljena siročad. Nikada se ne smijemo osjećati napušteni, jer Bog, koji je uvijek Emanuel – Bog s nama, po svome Duhu trajno prati i štiti naše živote, po Duhu Svetome on je uvijek tu, s nama i za nas. Je li dovoljno samo to da Gospodin moli kako bismo se mi, njegovi učenici, osjetili ispunjeno i zaštićeno po Duhu Svetome? Iz evanđelja je razvidno da nije! Isusova je poruka jasna: Samo ako budete vršili moje zapovijedi, moja ljubav može ostati u vama, a prisutnost Duha Svetoga postati djelatna i plodna. Ljubiti ne znači samo biti ispunjen Duhom ljubljenoga, Duhom Isusa Krista. Ljubiti ne znači samo biti u zajedništvu s ljubljenim, s Isusom Kristom. Iznad svega i prije svega, ljubiti znači živjeti svoj život kao ljubljeni, živjeti kao Isus Krist.
Jako mi se sviđa kad Krist govori jasno i konkretno: Ljubiš li me? Onda vrši moje zapovijedi! Želiš li biti moj učenik? Onda čini ono što sam ti pokazao, živi onako kako sam ti rekao. Ako me tako ljubite, poručuje nam Krist, vi puštate Bogu da se po vama i vašim životima očituje Kristova ljubav u svijetu. Ako dopustimo da ta Božja ljubav djeluje u nama i po nama, i sami ćemo imati još dublje iskustvo samoga Boga i zato još jači odnos s njim: nećemo se osjetiti samo praćeni i zaštićeni, nego ćemo biti i Božji suradnici da njegova ljubav, njegovo milosrđe i utjeha dođu i do onih koji su nam bližnji, naša braća i sestre koji žive tu oko nas, a koje nismo sami izabrali, nego su nam od Boga darovani. Zato nas Krist nije ostavio kao siročad, jer svatko od nas po daru Duha Svetoga u svom životu može otkrivati i objavljivati svojim bližnjima zrake Božje koje Otac stalno želi razlijevati u srcima svojih vjernih. Boris Vulić
7. vazmena nedjelja
Ova nedjelja odjekuje porukom Kristova uzašašća na nebo i izravno uvodi u Duhove. Isus je dovršio svoje ovozemaljsko poslanje i vratio se svome Ocu, no on je obećao da će biti sa svojima i da će im po-
60 | 588 | VJESNIK | svibanj 2020.
slati Duha. Apostoli i drugi učenici ostali su kao nositelji primljene Objave. Oni su uvjereni i osnaženi svjedočanstvom Kristova života, smrti i uskrsnuća, ali i nedorasli prihvaćenom zadatku koji im je Krist ostavio. Trebalo je ostati u molitvi sa svom braćom i sestrama, i posebno s Isusovom majkom. Trebalo je moliti, pouzdano čekati, strepiti od mogućih progona i protivljenja, trpjeti, a ne odustati. Vjernicima koji tako ustraju s Kristom i onda kad ga ne vide, i ne osjećaju njegovu pomoć, sigurno će u pravi čas biti darovan Duh Sveti, prožet će ih Božja jakost, promijenit će ih da bi mogli svijet mijenjati.
Kratki ulomak iz Djela apostolskih koji smo poslušali oslikava prizor ‘gornje sobe’: oni kojima je Krist, uzlazeći na nebo, povjerio poslanje očekuju dolazak obećanog Duha u molitvi, spominjući se posljednje Gospodinove volje. Ta Isusova zajednica u Jeruzalemu već je tih predduhovskih dana jasno obilježena stanovitim oznakama koje će ju tijekom cijele povijesti činiti prepoznatljivom. Tu su zajedno apostoli (njih jedanaest, jer je Juda otpao, a Matija im još nije priključen) s Marijom u dvorani posljednje večere, zapravo oko euharistijskog stola. Nema Crkve bez euharistije, bez apostola, Marije. Može ona u izvjesnim razdobljima biti zbunjena, zaplašena i nemoćna, ali dokle god je euharistijska, apostolska i marijanska, ona je kadra molitveno se povezivati sa svojom uskrsnulom Glavom da bi primila Duha.
Petrova poslanica pokazuje da ni nakon događaja silaska Duha Svetoga Kristova zajednica ne može živjeti u trajnom zanosu i oduševljenom i radosnom svjedočenju. Ponavljaju se razdoblja trpljenja i progonstva, u kojima Crkva slijedi Isusa u njegovoj patnji. Znači da Crkva – kao Otajstveno Tijelo Kristovo, sastavljeno od svih vjernika kao živih udova – živi spasenjsku muku u svakom razdoblju i u svakoj ljudskoj sredini, i da se upravo tako događa otkupljenje u svim vremenima i narodima. Važno je Petrovo upozorenje da u vjernicima, i dok tako trpe, počiva Duh Božji. Oni, naime, ne bi imali snage za takvo sudjelovanje u Kristovu otkupljenju kad u njima ne bi bilo Duha Kristova. Cijelo se djelo spasenja – s Kristom i po Kristu, sa svima koji su Kristovi – događa u Duhu Svetome, snagom toga Duha. Zato se vjernik može radovati i u patnjama. Nema tu ni traga užitku u patnji kao takvoj, ne radi se naime o mazohizmu, nego je riječ o radost unatoč patnji, čak radosti koju patnja potvrđuje i potiče, jer se po njoj vjernik doživljava sličnim Kristu. Tu radost mogla bi pomutiti samo nečista savjest, samo grijeh koji bi zapriječio djelovanje Duha Svetoga u čovjeku. Ulomak iz Ivanova Evanđelja poznat je kao dio Isusove Velikosvećeničke molitve. Molitva je za cijeloga Isusova života bila jednostavno izljev njegova bića i srca. Isus se sav pretače u molitvu Ocu. I od svojih
se najintimnijih prijatelja oprašta na kraju svoga života usrdnom molitvom. Sve što svojima ima reći i ostaviti – oporučno – prelijeva u žarku molitvu Ocu. Molitva je to da učenici upoznaju Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista. Tako će biti baštinici vječnoga života. Sin kojega će Otac proslaviti nije samo Jedinorođenac, zajedno s njim utjelovljeni su tu i svi koji su mu pritjelovljeni – cijelo Otajstveno Tijelo. Stoga Isus u svoju proslavu, koja je ujedno proslava Očeva, uključuje vječnu sreću svih ljudi kojima se darovao i koji su ga prihvatili. Ovdje Ivan riječju ‘svijet’ ne označuje svijet što ga Isus spašava, nego okorjelu zloću od koje nas spašava. Isusova molitva za one koji su usred zlog svijeta njegovi, jamstvo je da oni neće ostati sami, da će se Duh Božji u njima djelatno i plodonosno nastaniti. Isus je molio za nas, za nas je umro, uskrsnuo. Imao je u nas povjerenja i povjerio nam samoga sebe u Radosnoj vijesti. Pripadamo li mu, na neki smo način uzeti iz ovoga svijeta, jer smo djeca svjetla. I unatoč tome ovo »uzeti iz ovoga svijeta« nije samo sebi smisao, nego podrška kako bismo, jačani od Boga, mogli živjeti u ovome svijetu. Neka nas na to podsjeća i redovito snaženje, koje doživljavamo u i po euharistiji. Ivan Andrić
Uzašašće Gospodinovo
Danas smo svi pomalo uvjerenja kako mali čovjek malo toga može. Uvjerenja smo kako postoje »veliki« i »mali« ljudi. Ovi »veliki« su moćnici koji o svemu odlučuju, sve vode i svime upravljaju, a mi »mali« ljudi malo toga možemo. Još uvijek živimo u uvjerenju (koje možda nije svaki put i ispravno) da su sve važne odluke u rukama moćnika, onih koji su »iznad« nas, malih i običnih ljudi.
Prvi su kršćani, politički i društveno gledano, živjeli u puno gorim prilikama. Znamo iz povijesti kako je u to vrijeme car želio biti bog, kako su postojali bogati i, s druge strane, robovi, koji nisu imali nikakva prava. Odluke u Carstvu bile su često pripuštene samo caru, pa čak i njegovoj hirovitosti. Zbog toga su i kršćani vrlo brzo počeli biti proganjani, zlostavljani i mučeni. I kad ovo znamo, i kad imamo iskustvo s kojim sam počeo ovo razmišljanje, učini nam se kako u životu napreduju i imaju uspjeha samo bahati silnici, bezbožnici i bogohulitelji, oni koji gaze i čovjeka i Boga. Međutim, mi danas slavimo Kristovo uzašašće. Slavimo dan završetka njegove vidljive objave na zemlji. Slavimo dan kad je Krist zauvijek sjeo zdesna Ocu u nebeskoj slavi. I ovaj nam blagdan nosi ohrabrujuću poruku koju smo čuli u svetim čitanjima: Krist Gospodin uznesen je na nebo, ali to ne znači da nas je napustio i da će nas zaboraviti. On će se i dalje
brinuti za nas »dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove«. Njemu je dana »sva vlast na nebu i na zemlji«. On je Gospodar vjekova i povijesti. On je onaj koji ostaje s nama »u sve dane – do svršetka svijeta«. Krist, koji je iznad svega, neće dopustiti da neravnopravnost, nepravda i nasilje nad malim ljudima budu trajna i konačna čovjekova sudbina. Njegovi su vjekovi i njegova je konačna pravda. To je poruka ohrabrenja nama koji slavimo Kristovo uzašašće. I ne jedina. Zaustavimo se malo na tako važnoj i velikoj Kristovoj objavi koju je dao o svome uzašašću: »Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.«
Za prve kršćane to je bilo veliko saznanje. U vremenima progona i mučenja oni su znali i vjerovali: Krist je uzašao, ne vidimo ga svojim očima, ali imamo iskustvo i uvjerenje da nas nije i da nas nikada neće napustiti. S tom vjerom, s tom nadom i s tom sigurnošću mogli su hrabro, odlučno i radosno stupati u borbu koja je bila pred njima. Ni današnja Crkva nije lišena takvih radosnih kršćana. Sigurno da postoji puno, doista puno naših vjernika koji imaju velikih životnih poteškoća, koji su doživjeli i nesreće i tragedije, koji trpe zbog bolesti ili velikih životnih gubitaka, ali su u isto vrijeme, jer su vjernici, vedri, predani Božjoj volji, u Božje ruke, prednjače u smirenosti, dubokoj duhovnoj radosti. Znate ih i vi sigurno. Znate te ljude koji privlače nas, nekad razmažene i nestalne, i koji nas ohrabruju svojim predanjem Kristu unatoč životnim nevoljama. I njih danas uključujemo u proslavu Kristova uzašašća, jer su nam oni svojim strpljenjem, radošću i predanjem Bogu najjasniji svjedoci kako je Krist – iako odsutan iz našeg vidnog polja – stvarno prisutan na tajanstven način u vidnom polju našega srca, naše vjere i Božje slave. Oni i mi znamo: Gospodin je sa svojima u sve dane – do svršetka svijeta. Gospodin je uzašao na nebo, Gospodin Isus je proslavljen. I mi ćemo, s Njime, biti uzdignuti i proslavljeni kao djeca Božja kad za to dođe vrijeme. Neka nas ta vjera ohrabri, podigne i učini vjernim svjedocima Krista koji je na nebo uzašao. Tomislav Ćurić
Pedesetnica
Božja rezonanca odjekuje već 50 dana u nama i nastavlja se rođenjem Crkve, čiji rođendan danas slavimo. Isus nam je pokazao kako nam je živjeti, i zbog toga udahnuo u nas snagu svoga božanskoga Duha. Pedesetnicom završava uskrsno vrijeme, koje je trasvibanj 2020. | VJESNIK | 589 |
61
Ž u p n i k i ž u p a Homiletski prilog (god. A)
jalo 50 dana, vrijeme u kojem smo prihvatili svjetlo koje je Uskrsli dao i našem životu i ovome svijetu. Današnje evanđelje donosi nam upravo odlomak o Gospodinovu uskrsnuću te radosti njegovih učenika. Važno je naglasiti da su oni vidjeli Isusa. To je pogled koji vidi iza materijalnoga. Učenici se raduju jer su uspjeli vidjeti gdje je završio darovani život njihova Učitelja. Zanimljivo je kako nam Evanđelje ne govori da se Isus ukazao, nego da je stao u sredinu, a učenici su se obradovali vidjevši ga. I naše srce, ako je čisto, može vidjeti gdje završava darovani život. Isus je stao u sredinu. Nije riječ o tome da se Isus učinio vidljivim, već je posrijedi jedna nova Isusova prisutnost među učenicima, prisutnost koja se uočava pogledom vjere, i danas, ovdje među nama. Dok je prije, ograničen materijom, bio s nekim od učenika, sada stoji među učenicima, svima blizak, u sredini zajednice raširene cijelim svijetom. I zaista, mi, kao vjernici, uočavamo da je Isus među nama, gledamo očima duha i srca njegovu prisutnost među nama. Može se također dogoditi da i ne primjećujemo kako Isus stoji među nama, ali to je onda razlog za tugovanje, a ne radovanje. Uskrsli govori: Mir vama! i pokazuje ruke i bok. Nije to apologetski detalj, detalj dokazivanja kojim bi Isus želio uvjeriti učenike da je to baš on, da se radi o njemu. Da bi ga prepoznali, dovoljno bi bilo pokazati lice. No ovaj je detalj vrlo važan. Dokaz Isusova identiteta jesu ruke. Ruke su bile probodene. I Isusov bok – njegov je identitet. Ruka je znak snage i moći Isusove. Kakve su Božje, Isusove, ruke, koje on pokazuje učenicima? Što su radile te ruke? To su ruke koje su prale noge učenicima. Ne Bog koji je zahtijevao da mu služe, nego Bog koji je svojim rukama bio sluga, stavio je svoju snagu i sposobnosti u službu života čovjeka. Njegove su ruke bile probodene, jer je stavio cijeloga sebe u službu čovjeka, i očitovao svu ljubav Božju. Mi smo ga razapeli, ali on nas ne kažnjava, nego nastavlja ljubiti. To je moć našega Boga, on je vršio geste ljubavi. Po tim se rukama očitovala ruka Božja. U Nazaretu govore njegovi zemljaci o čudesima koja su se zbila po njegovim rukama. Što su radile te ruke koje Isus pokazuje svojim učenicima? Doticale gubave! Otvorile oči slijepima! Uspravile ženu koja je pogrbljena hodala. Podigle oduzetoga! Grlile djecu, na što su se sablaznili učenici jer su djeca bila smatrana nečistima. To je objava ruku Božjih. Isus nam pokazuje ruke jer nam govori da naše ruke trebaju nalikovati njegovima. Ruke su se Božje očitovale po Isusu. Kad i naše ruke čine ista djela, Bog se objavljuje. Zatim bok. Isusova gesta pokazivanja ruku i boka govori nam kako se ne zaboravlja ono što se dogodilo. Možda mi mislimo da je bolje ne misliti na taj ružan trenutak, trenutak smrti i razapinjanja. No to je događaj koji se ne stavlja u zagradu. U Križu nam
62 | 590 | VJESNIK | svibanj 2020.
se očitovalo lice Božje koje ljubi do kraja, do davanja života za učenike. To je identitet Boga zaljubljenog u spasenje čovjeka. Za svu vječnost ostaju rane na rukama i na boku jer to je osobna Isusova iskaznica. To je njegov kućni broj i prebivalište. Tu se Crkva rađa. Tu on boravi i prima svakoga od nas da proboravi kod njega i upozna njegovu ljubav.
Iz boka su potekli krv i voda. Krv je simbol života i darovnog života. Po tome smo mi dobili život. Voda u Ivanovu Evanđelju označava Božji život. Učenici se raduju, pa i nije moglo drukčije. Tko širom otvori oči i uspije vidjeti Uskrsloga, ne može a da se ne raduje, jer tada se čitav naš život osvjetljava u Kristovu svjetlu. Ovdje se ne završava evanđelje. Ne radi se samo o pogledu na Isusa, nego i o poslanju. Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas – govori Isus svojim učenicima. Poslanje koje Isus povjerava učenicima nastavak je promjene u svijetu. Isus nam je pokazao Oca preko ruku i boka. Isus je ostvareni čovjek. Pokazao nam je kako i mi trebamo pokazati njegovu prisutnost u svijetu. Poslani smo ponašati se na jednak način: biti raspeti zbog ljubavi. I naše poslanje je biti dar za braću i sestre, učiniti prisutnim Gospodina. Veliko je povjerenje Božje u nas, a na nama je da ga vrlo ponizno prihvatimo, jer smo slabi i ranjivi. Stoga nam Isus daruje snagu svoga Duha. Isus je dahnuo u svoje učenike i rekao: Primite Duha Svetoga. Božja snaga i život su nam darovani. Isus je dahnuo u učenike. Glagol dahnuti (ἐμφυσάω) vrlo je rijedak u Svetom pismu. On se pojavljuje na početku, u drugom izvještaju o stvaranju (Post 2,7), kad je Bog u nosnice udahnuo dah života čovjeku. Božja je snaga kojom smo nošeni. Vidjeli smo na primjeru koronavirusa kako je naš život krhak, i kako o dahu, Božjem dahu, besplatnom, darovanom, ovisimo. Po Božjem dahu rađa se novi život. Isus nam daruje Duha kako bi došlo do novog stvaranja. I zatim poslanje: Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Znamo kako je Tridentski sabor ustanovio sakrament pomirenja. I na to se odnose ove riječi. No svakom je učeniku darovana zadaća otpuštanja, odbacivanja (ἀφίημι) zla i grijeha. Svaki je učenik pozvan na ovo poslanje. Udaljiti osobe od pogrešnoga puta, pomoći im odbaciti pogrešan put. Ako ne ispunjavamo ovu zadaću, oni će ostati na tom putu. Mi smo pozvani ljude pozivati na stazu života. Isus je svima nama povjerio zadaću otpuštati grijehe. Isusova je zajednica pozvana pokazivati Isusovu ljubav, Isusovo lice. Tu je i naša odgovornost, uništiti grijeh u svijetu. Grijeh je neživot. Ljubavlju smo pozvani rasti i pomagati da u drugima raste Sin Božji. Neka vam je svima blagoslovljeno zaključivanje dana Uskrsnuća Gospodina našega, Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsnuloga, a rađanje Crkve Kristove, Njegove Zaručnice, Duhom Svetim nošene! Josip Bošnjaković n
Ž u p n i k i ž u p a Liturgijsko-molitveni prilog
Euharistijsko klanjanje Josip Filipović župnik Župe sv. Martina biskupa u Bošnjacima i dekan Županjskog dekanata
PJESMA: Gospodin slavno uskrsnu ili druga prikladna pjesma ili šansona. UVODNA MOLITVA PREDANJA:
Uskrsli moj Gospodine, Isuse Kriste,
dolazim pred tebe ovakav kakav jesam. Pred tobom padam na koljena, žaleći zbog svih svojih grijeha. Molim te, oprosti mi!
Daj mi snage da i ja oprostim
svima koji su učinili nešto protiv mene,
kako bih bio slobodna i neopterećena srca. Uskrsli moj Gospodine, Isuse Kriste, potpuno ti se predajem.
Predajem se u tvoje presvete ruke, u tvoju svetu i milosrdnu volju. Iscijeli moje tijelo, moju dušu.
Izliječi moju savjest, rane moga srca, moju tako često kompliciranu narav. Isuse, otvaram ti svoju nutrinu.
dotakni me svojom milosrdnom ljubavi,
i ispuni puninom radosti svoga Svetog Duha.
Vodi me svojom jakom rukom kroz tjesnace moga života,
kroz valove mojih strahova,
kroz žalobne trenutke mojih Getsemanija. Isuse, ne ostavi me nikada
bez svoje ljubavi i milosrđa. ČITANJE: Iv 20,1-9
Iz Evanđelja po Ivanu Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Šutnja.
MOLITVENO-MEDITATIVNI TEKST Nalazimo se u vremenu proslave Kristova uskrsnuća, vremenu koje nas podsjeća da smo Njegovom ljubavlju otkupljeni od grijeha i smrti, vremenu proslave onoga Dana koji jedini može pružiti nadu da svi naši životni križni putovi, svaki naš životni Veliki petak, ne završava patnjom i smrću nego uskrsnućem. Slavimo Uskrs, koji jedini daje ljudskom životu, a osobito smrti smisao, jer po Kristovu uskrsnuću smrt nema posljednju riječ nad čovjekovim žisvibanj 2020. | VJESNIK | 591 |
63
Ž u p n i k i ž u p a Liturgijsko-molitveni prilog
votom. Bog je taj koji nas poziva u život i nakon naše zemaljske smrti. Uskrs nam vraća radost na lice, vraća osmijeh i briše suze uplakanih. Uskrs daje jamstvo da onaj koji u Krista vjeruje živi, ne umire. Jer ne može propasti »djelo ruku Njegovih«, ne može ostati izgubljen onaj koji je Kristovom mukom, smrću i uskrsnućem istrgnut iz ruku Zloga. Prevelika je i neprocjenjiva cijena plaćena da bismo mi živjeli. Toga zauvijek moramo biti svjesni. Cijena plaćena krvlju pravednika, krvlju samoga Boga. Uskrs govori svakom patniku da izdrži svoj Veliki petak i Veliku subotu, govori grijehom ranjenom čovjeku da se ne boji, govori svakom gubitniku radi pravde i slobode da će dobiti svega u izobilju. Zbog Uskrsa nema besmislenih života, nema izgubljenog vremena ni izgubljenih radosti, nema želja i čežnji koje neće biti ispunjene. To je jedina nada našega života, jedino što ne smijemo olako shvatiti. PJESMA:
Pjevaj hvale, Magdaleno Grob je stvarnost koja u nama izaziva bol i tugu, ponekad i strah i jezu. Pogled na grob čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim. Prije svega, jer u grobovima počivaju oni koje smo duboko voljeli, svim srcem, ali ih je smrt odvojila od nas nemilosrdno, puno puta iznenada, nenadano. Grob u nama izaziva i nemir jer čovjek postaje svjestan da se takvo jedno mjesto i njemu jednom sprema. Bio bogat ili siromah, zdrav ili boležljiv, jak ili slab; dani su mu odbrojani i onoga posljednjega stat će pred svoga Stvoritelja. Upravo u jezu groba, u njegovu tamu i samoću sišao je Krist. Dao je da ga razapnu, muče i ubiju i potom polože u hladnoću groba kako bi u tu tamu unio svjetlo. Tako je mjesto tame postalo svjedokom Božje neizmjerne snage i ljubavi. Tako je mjesto jeze postalo mjestom mira koje nam jasno poručuje: »Ne boj se!« Tako je mjesto boli postalo mjestom nade, koja mi govori: »Uskrsnut će brat tvoj, tvoja sestra, tvoj sin ili kći, tvoj muž, tvoja supruga...« Upravo Kristovim uskrsnućem hladnoća groba obasjana je sjajem Uskrsloga te grob postaje mjestom mira i spokoja gdje čekamo zoru svoga uskrsnuća. To je snaga Uskrsa.
64 | 592 | VJESNIK | svibanj 2020.
PJESMA: Zora nebom zarudjela Zato se, draga braćo i sestre, i danas trebamo zaustaviti pred Kristovim grobom. Zamisliti se nad njegovom prazninom, jer Boga čovjek može pokušati ubiti, no on ne ostaje mrtav jer je jači od smrti. Grob je prazan. Nad tom prazninom groba čovjek treba zastati i postati svjestan da svaka bol, svaka životna patnja, svaka bolest, ma koliko ona teška bila, svaka samoća, zaboravljenost... sve to pripada onoj smrti koju je Krist pobijedio svojim uskrsnućem. Ako je tako dao smisao tvojoj smrti, kako je onda neće dati svim tvojim problemima, bolima i slabostima! I to će jednom proći, kao što prođe svaka suza, svaka bol, svaka patnja, svaki križni put, svako razapinjanje, svaki Veliki petak. A onda dolazi Uskrs. Možda već sutra on zasja nad tvojim Velikim petkom života. Zato se raduj, zato se nadaj, zato živi! Živi s Bogom! Nikada ga nemoj ispuštati iz svoga zagrljaja, tjerati iz svoga života, okretati mu leđa. No ljudi to tako često čine. Često su okupirani ovom zemljom, prolaznošću, čvrsto zaljubljeni u sebe i svoju ljudsku snagu, tonući sve dublje u grijeh i prolaznost. Propadaju naočigled jer misle da ovaj život mogu živjeti bez Boga. I oni su poput grobova koji su izvana lijepi i dotjerani, skupocjeni i uglancani, lijepo okopani, s hrpom cvijeća... a iznutra trulež, raspadljivost i tama. PJESMA:
Uskrsnu Isus doista Zato se danas zaustavimo ispred groba Kristova koji je prazan, jer on je pobijedio grob, pobijedio smrt. A zaustaviti se treba svatko i postati svjestan što je Bog za nas učinio. Koliko nas ljubi i dokle je bio spreman radi nas ići. Zaustaviti se treba i ovo dijete i ova starica. I majka i otac, i muž i žena, i radnik i nezaposleni, i liječnik (profesor) i zemljoradnik. Zaustaviti se pred praznim grobom treba i onaj tko je nasmijan i sretan, a pogotovo onaj koji je tužan i bez nade. Zaustaviti se trebaš danas pogotovo ti koji si ovdje, u ovoj crkvi, tako rijetko, tek nekoliko puta godišnje; ti koji pomalo i licemjerno misliš da si bolji od većine onih koji idu u
crkvu. Osobito ti koji si Boga zamijenio nečim drugim, nedjeljnu sv. misu njivom, nogometom, klupčicom ispred svoje kuće. Osobito ti koji se tako lako očešeš o Božje ime psovkom. Osobito ti kojem je na usnama redovito laž, kleveta i osuda drugih iako stvarnost uopće ne znaš do kraja. Zaustaviti se pred Božjim grobom trebaš upravo ti kojemu više nisu svete Božje zapovijedi i kršiš ih s takvom lakoćom, bez stida i srama. Zaustaviti se pred praznim grobom trebaš upravo ti koji se smatraš vjernikom, ali si Boga prodao za ono materijalno: nepotreban rad nedjeljom i blagdanima, materijalno i samo materijalno, a ništa od toga sa sobom u grob ponijeti nećeš. I za tebe je Isus uskrsnuo. Što prije postaneš toga svjestan i vratiš se njemu, tvoj će život ponovno postati blagoslovljen. Vratimo se Bogu, jer nas ljubi, premda smo mi njega prestali ljubiti, iznevjerili ga, izdali poljupcem, napustili... Mislimo i na svoj Veliki petak, svoju muku i smrt, ali i na svoj Uskrs. Kakav će on biti ako je bez Boga...? Šutnja.
Kriste, od Ivana kršteni,
Kriste, u pustinji iskušavani,
smiluj nam se! smiluj nam se! smiluj nam se!
Kriste, snagom Duha Svetoga ispunjeni, smiluj nam se! Kriste, od Oca poslan i pomazan,
Kriste, koji Boga navješćuješ,
smiluj nam se! smiluj nam se!
Kriste, koji se skrbiš za ljude, smiluj nam se! Kriste, koji zoveš na nasljedovanje,
Kriste, koji opraštaš grešnicima,
Kriste, koji neumorno moliš Oca,
Kriste, koji navješćuješ Božje kraljevstvo,
smiluj nam se!
Kriste, koji učiš milosrđu,
Kriste, koji dršćeš od straha na Maslinskoj gori, Kriste, koji si izdan od svojih prijatelja,
smiluj nam se!
Kriste, koji si raspet na križu, smiluj nam se! Kriste, koji si pobjednik nad žalošću i smrti, Kriste, uskrsli,
Kriste, suputniče na putu u Emaus,
smiluj nam se! smiluj nam se!
smiluj nam se!
Kriste, učitelju i tumaču Pisma, smiluj nam se! Kriste, koji nam lomiš kruh, Kriste, naše ufanje,
smiluj nam se! smiluj nam se! smiluj nam se!
Kriste, milostiv nam budi, oprosti nam, Gospodine!
Kriste, milostiv nam budi, usliši nas, Gospodine!
Kriste, milostiv nam budi, oslobodi nas, Gospodine! PJESMA:
O tolika Tajna to je, ili Divnoj dakle
smiluj nam se!
Pohvale Imenu Božjem
smiluj nam se!
smiluj nam se!
Kriste, koji si izrugan i mučen, smiluj nam se!
Blagoslov s Presvetim.
smiluj nam se!
smiluj nam se!
Kriste, koji zoveš na obraćenje, smiluj nam se!
smiluj nam se!
Kriste, koji ozdravljaš bolesne, smiluj nam se! Kriste, koji blaguješ kod grešnika,
smiluj nam se!
Kriste, koji nam šalješ svojega Duha,
ZAZIVI KRISTU GOSPODINU (Iz Litanijara) Kriste, Sine Djevice Marije,
Kriste, koji pružaš kruh gladnima,
PJESMA:
PJESMA: Ostani s nama jer večer je ili druga prikladna pjesma ili šansona. n svibanj 2020. | VJESNIK | 593 |
65
Ž u p n i k i Ş u p a  Glazbeni prilog
Priredio: Dejan Bubalo Şupnik Župe Rođenja BlaŞene Djevice Marije u Viťnjevcu
Zdravo dana slavo ZdravoDane, Dane, dana slavo 7 ýDVRVORY * , $QGULß
Umjereno
4 4 1. Zdra vo Da ne, da na sla 2. Svje tlost jar ka slije pim si 3. Na sta je mir po svem svije 4. S pje smom sklad nom ne be sni 5. Smrt je da nas po bije ĂżH
vo, nu, tu, ka na!
sret po sa Maj Po
ni ro ve ka bje
u skr snu ĂźD pa ko kle ti, svu da ĂŁL re, glas svoj spa ja, pje sma o ri:
da ne bljen je zi se Cr kva dna nek
4 4 4 4
1. U 2. smrt 3. Po 4. Na 5. sla
skr je bje rod va
sli, kob dni Bo Bo
la
te
gle, te be na po bije ku Kri stu ĂĽML grom ko gu na vi
kru ĂżH pje pje si
svo jom ni ne bo, na, ne bo, va va: "Hva la mir na ni,
sla ze ze Bo ze
vom, mlja mlja, gu! mlji
da po sve A ne
ne mi mir le ka
pr re cije lu vla
vi! ni. li. ja!" da!
Pripjev:
Hva
bi,
U
66 | 594 | VJESNIK | svibanj 2020.
skr
sli!
Hva
la
te
bi,
U
skr
sli!
Ž u p n i k i ž u p a Bračno i obiteljsko savjetovalište
Religioznost i zadovoljstvo brakom Tanja Kuprešak klinički psiholog i psihoterapeut, Obiteljsko savjetovalište Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb
Č
ovjek se u bračnom odnosu razvija i ostvaruje u različitim aspektima – u tjelesnom, psihičkom i duhovnom. Da bi došlo do rasta, potreban je i određeni pokretač. Temeljni pokretač rasta je ljubav. Ljubav se odražava kako na ponašanje, tako i na percepciju. Mjerljiv parametar percepcije bračne ljubavi je bračna kvaliteta. Ona se vrlo često definira kao zadovoljstvo brakom. Zadovoljstvo brakom odnosi se na subjektivni osjećaj sreće koji partner doživljava u interakciji s drugim partnerom. U interakciji s bračnim partnerom značajna je duhovna dimenzija osobe. Stoga je opravdano pretpostaviti da religijski život osobe ima važnu ulogu u partnerstvu. Postoje istraživanja i studije slučaja koji govore o tome kako posvećenost religijskoj zajednici može poboljšati obiteljski život i bračnu stabilnost (Weaver i sur. 2002). Psiholozi konstruiraju različite testove i upitnike koji imaju za cilj mjerenje različitih konstrukata kako bi čovjek bolje razumio sebe i svijet oko sebe. U tome jedan od posebnih izazova predstavlja religioznost. Smatram vrijednim spomenuti razlikovanje ekstrinzične i intrinzične religioznosti. Ekstrinzična religioznost temelji se na izvanjskom ponašanju i tu je temeljna motivacija nešto izvana, npr. pohvala drugih zbog revnosti, pokazivanje da poštujemo tradiciju itd. Intrinzična religioznost podrazumijeva izvor motivacije unutar same osobe, što znači da osoba iskreno vjeruje u nauk vjere. Religiozna praksa kod intrinzično religiozne osobe proizlazi iz dubokih unutarnjih uvjerenja. Drugim riječima, intrinzična se religioznost živi, a ekstrinzična po-
svibanj 2020. | VJESNIK | 595 |
67
Ž u p n i k i ž u p a Bračno i obiteljsko savjetovalište
kazuje. Religioznost se može promatrati i iz aspekta pet dimenzija, prema teorijskom konceptu Glocka i Starka, koji obuhvaća religijska vjerovanja, religiozne osjećaje, religijsku praksu (rituale), religijsko znanje i efekte religije. Opravdano je pretpostaviti da bi dimenzija efekata religije mogla imati značajne implikacije i na područje partnerstva. Drugim riječima, ako osoba živi u skladu s religijom, za očekivati je i pozitivne učinke u bračnom odnosu.
Je li u praksi tako? Iskustva su različita, tako da ni odgovor nije jednoznačan. No, zapažanja na temelju tretmana s različitim skupinama bračnih supružnika nekim čitateljima mogu biti korisna. Čini se da su intrinzično religiozni pojedinci zadovoljniji brakom. Zašto je to tako? Intrinzično religiozni pojedinci traže Božju prisutnost u svakodnevnim detaljima. Oni se trude prepoznati ljude koje im je Bog stavio na put i pokušavaju prepoznati što je Božji plan u konkretnoj situaciji partnerstva. Samim time pojedinac nije fokusiran na sebe i na vlastito emocionalno stanje, tj. na povrijeđenost koja nastaje poradi neispunjenih očekivanja. Usmjerenost na vlastito emocionalno stanje i pretjeranu osjetljivost možemo povezati s crtom osobnosti koja se naziva neuroticizam. Čini se da je neuroticizam posredni faktor koji negativno utječe na zadovoljstvo brakom. Neurotične osobe nerijetko nastoje popuniti svoje praznine odnosom s partnerom. No, nijedna osoba, ni uz silan trud i ogromnu motivaciju, ne može popuniti naše praznine. Neurotični pojedinci, kao i ekstrinzično religiozni, fokusirani su na sebe i sliku o sebi u očima drugih. Intrinzično religiozni usmjereni su na Boga. Jedina potpuna ljubav proizlazi iz savršene ljubavi koja dolazi od Boga. Različita istraživanja potvrdila su pozitivnu povezanost religioznosti i stabilnosti veze. U skladu s tim je metaanaliza (Mahoney, Pargament, Tarakeshwar i Swank, 2001.) koja potvrđuje da je veći stupanj religioznosti povezan s većom stabilnosti partnerske veze i manjim rizikom od razvoda. No, osobna važnost religije ne vodi manjem stupnju razvoda (Woods i Emery, 2002). To implicira da integracija u duhovnu zajednicu oba supružnika može pomoći u prevenciji razvoda (npr. zajednička molitva supružnika, župni susreti bračnih parova, aktivnosti unutar pokreta fokolara i sl.). Drugim riječima, bračna
68 | 596 | VJESNIK | svibanj 2020.
stabilnost, kao i zadovoljstvo brakom, reflektira se kroz zajedničku religioznost oba supružnika. Religioznost se najčešće povezuje s odlascima u crkvu. No, to je samo jedan od oblika. Čitanje Biblije u nekim se istraživanjima pokazalo relevantnim. Ono što je specifično za religiozne parove u odnosu na nereligiozne jest način reagiranja u bračnim krizama. Iz perspektive kršćanskog poimanja svijeta, patnja ima smisla i čovjek kroz patnju pokazuje ljubav. A ljubav je odluka. I poradi tog voljnog momenta odluke postaje još svjesniji vrijednosti bračnog odnosa. Iskustvo iz prakse pokazalo je sljedeće: kad se oba supružnika odluče da žele prevladati krizu i svjesni su da je za to potreban odmak od vlastitog egocentrizma (da svoje želje trebaju staviti u drugi plan), redovito se događa da odnos postaje čvršći, a time i zadovoljstvo brakom veće.
U ovom radu referirala sam se na stručna istraživanja i zapažanja temeljena na iskustvu iz prakse. Iz navedenog se vidi da različiti čimbenici posredno utječu na povezanost religioznosti i zadovoljstva brakom. Pritom se najznačajnijim pokazuju: struktura osobnosti (gdje posebnu ulogu ima neuroticizam/emocionalna stabilnost i zrelost osobe), motivi religioznosti i zajedništvo u religioznosti. Koje su praktične implikacije ovoga članka? Prvo: osvještavanje važnih aspekata zadovoljstva u braku kako bi osobe koje će stupiti u brak obratile pozornost na spomenuto pri izboru budućeg supružnika i izgradnji odnosa. Drugo: poticanje supružnika na rast kroz zajedničku molitvu i razgovor o duhovnim temama, odnosno zajedničko življenje religije. n Literatura
Čudina-Obradović, M. – Obradović, J., Psihologija braka i obitelji, Zagreb, 2006. Ćorić, Š. Š., Psihologija religioznosti, Jastrebarsko, 2003.
Merz, I., Ljubav i čistoća: tekstovi o ljubavi, ženi, braku, čistoći i Božjoj ljubavi, Zagreb, 2002.
Saroglou, V., Religion, personality and social behavior, New York, 2014.
Sullivan, K. T., Understanding the relationship between religiosity and marriage: an investigation of the immediate and longitudinal effects of religiosity on newlywed couples, u: Journal of Family Psychology 15 (2001.) 4, 610-626.
Weaver, A. J. – Samford, J. A. – Morgan, V. J. – Larson, D. B. – Koenig, H. G. – Flannelly, K. J., A systematic review of research on religion in six primary marriage and family journals: 1995–1999, u: American Journal of Family Therapy (2002.) 30, 293–309.
Ž u p n i k i ž u p a Razgovor s povodom
Rastemo i sazrijevamo u Božju obitelj Vlč. Josip Levaković svećenik je Đakovačko-osječke nadbiskupije i prvi dušobrižnik Hrvatske katoličke misije u Dublinu. Zanimalo nas je kako živi HKM Dublin, kako žive naši Hrvati te kako je biti svećenik u Irskoj… Priredila: Martina Kuveždanin izvršna urednica Vjesnika
zz Vlč. Josipe, dušobrižnik ste Hrvatske katoličke misi-
je u Dublinu. Možete li ukratko opisati svoj svećenički put do Dublina?
Hvaljen Isus i Marija! Da, tako je. Dušobrižnik sam naše Hrvatske katoličke misije u Dublinu, koja okuplja oko sebe sve vjernike Hrvate koji žive i rade u Dublinu, ali i u cijeloj Irskoj – točnije: Republici Irskoj. Sjeverna Irska dio je Ujedinjenog Kraljevstva. Priča o tome kako sam »dospio« u Irsku za mene je neobična i zanimljiva. Sve je negdje, rekao bih, započelo na dan ukopa vlč. Adama Tabaka, koji je bio dušobrižnik naše hrvatske župe u Ottawi (Kanada). Tada sam bio tek drugu godinu župnik u Kuševcu. Nakon mise zadušnice u župnoj crkvi u Selcima Đakovačkim ceremonijar me zamolio da ponesem drveni križ u ophodu iz crkve prema službenom kombiju pogrebnog poduzeća kojim se onda pokojnikovo tijelo prevezlo do mrtvačnice na groblju. Dok su lijes s tijelom unosili u kombi, ja sam, držeći drveni križ, »čuo« u glavi misao koja je proletjela poput strijele: »Moj Adame, hoću li ja tvoj križ doista u potpunosti morati preuzeti?« I ta misao – kako došla, tako prošla. No, nije mi dala mira. Ali nije me previše ni opteretila. Tako sam istoga dana, popodne ili sutradan, tu svoju misao onako povjerio jednome kolegi svećeniku. No, ne kao neku tajnu. Nego, onako – u šali. Jer, ni sam ju nisam shvaćao ozbiljno. Tih je dana bilo otvoreno Adamovo mjesto, a tražio se i svećenik koji bi pošao na službu u Irsku. Ja za ovo drugo nisam znao. Ono prvo bilo mi je poznato. Tako sam, ali u šali, kazao: »Ma, kad bi mi nadbiskup Đuro to i ponudio – prihvatio bih.« No, pritom nisam bio potpuno ozbiljan. Taj je kolega bio dobar prijatelj nadbiskupova tajnika, pa kad su o toj temi razgovarali – ovaj mu je prenio moje riječi. Došao je taj 29. veljače 2016. koji ću uvijek pamtiti. Negdje oko
16 sati nazvao me tajnik našega nadbiskupa. Pitao me što radim i bih li htio doći nadbiskupu na razgovor. Bilo mi je to malo neobično vrijeme u godini za neke razgovore o mogućim premještajima ili nečem takvom, pa sam ga pitao: »A što me treba?« On mi je odgovorio: »Dođi, pa ćeš čuti.« Na moje inzistiranje, rekao je: »Želi s tobom razgovarati o mogućnosti tvojega odlaska u Irsku na službu dušobrižnika za naše Hrvate.« Moram priznati, ostao sam u šoku. I u tom trenutku iz mene je izletjelo: »Je li njemu dobro?« Tajnik se nasmijao i rekao: »Dođi, pa ćeš sve čuti.« I otišao sam čuti o čemu se radi. Po dolasku kod nadbiskupa sjeo sam s njime u ured i on mi je ispričao cijelu priču o prvim koracima naše zajednice u Irskoj, o čemu ja ništa nisam znao. Znao sam da mnogi naši ljudi – osobito Slavonci – odlaze u Irsku živjeti i raditi. No, nisam znao ništa više od toga. Nisam nikad bio toliko zainteresiran za život i rad u našoj inozemnoj pastvi. Kad mi je sve ispričao, ja sam ga upitao: »A što ondje ima?« – misleći na crkvu, stan, nekakav pastoralni centar gdje se naši okupljaju i svibanj 2020. | VJESNIK | 597 |
69
Ž u p n i k i ž u p a Razgovor s povodom
gdje sam do početka rujna bio na tečaju engleskoga jezika u samostanu redovnika verbita (SVD). Tada su me oci karmelićani primili kod sebe na stan. U njihovoj su se crkvi, u centru Dublina, Hrvati dotad okupljali na misna slavlja, pod vodstvom voditelja HKM-a u Londonu, fra Ljubomira Šimunovića, OFM. Bila je to Godina milosrđa. Pamtit ću je po milosrđu karmelićana koji mi nisu htjeli uzeti ni jedan euro kao naknadu za moj smještaj kod njih tijekom puna četiri mjeseca – do preseljenja na prvu župu Nadbiskupije Dublin u siječnju 2017. Moja služba voditelja HKM-a Dublin službeno je započela 17. prosinca 2016. godine.
zz Na
Slavlje sv. Cecilije, 2018.
slično. Njegov odgovor je bio: »Ništa. No, zajednica se već neko vrijeme okuplja na mjesečna misna slavlja. Ti ćeš to sve trebati polagano ‘graditi’...« Zastao sam i rekao mu kako mi to, kao mladom svećeniku, predstavlja izazov – a s druge strane... Hm... Kako ću ja to? Zamolio sam nadbiskupa: »Dajte mi vremena. Ja ću moliti i razmišljati.« Dogovor je bio da ću mu na Veliki četvrtak reći konačnu odluku. No, rekao sam: »Ako se netko drugi javi i odluči poći – neka taj ide za Irsku.« Dobio sam odmah i telefonski broj vlč. Tomislava Markića, ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Javio sam mu se te iste večeri. On je bio na duhovnim vježbama u Njemačkoj. I odmah mi je rekao: »Molim sada na tu nakanu – i ti si plod mojih molitava.« Mislio sam u sebi, onako zbunjeno i pomalo uplašeno: Nisam ja nikakav plod – ništa nisam odlučio. Kad sam izišao iz nadbiskupova ureda dolje u dvorište, zastao sam, pogledao u nebo i pomislio: Gospodine, kao i dosad – ako je to tvoja volja, ja pristajem. A ti ćeš, kao i dosad, sve voditi. Toliko sam se puta u ove četiri godine svećeničke službe znao opirati nekim nadbiskupovim odlukama, imenovanjima... To Ti znaš, zna nadbiskup, znam ja. Želio sam biti župnik. Samo to. No, ipak sam na koncu bio poslušan. Išao sam »protiv sebe«. I znam koji sam mir imao. I to je najvažnije. Tako sam, eto, donio odluku da ću ipak prihvatiti nadbiskupov prijedlog i otići za Irsku. Na Veliki četvrtak hodajući od Biskupskog dvora do Metodove dvorane u podrumu Svećeničkog doma, kratko smo razgovarali o mojoj odluci. Pitao sam nadbiskupa: »Je li se itko siguran prijavio za Irsku?« Odgovor je bio: »Nije.« I tad je zaključen dogovor: onda definitivno idem. U Kuševcu sam ostao do kraja lipnja. Uslijedio je jednomjesečni godišnji odmor. Već 31. srpnja, u večernjim satima, stigao sam u Dublin, a onda i u gradić Maynooth, udaljen svega tridesetak kilometara od Dublina –
70 | 598 | VJESNIK | svibanj 2020.
službu u Irsku pozvao vas je nadbiskup Đuro Hranić. Kako ste na početku gledali na povjerenu službu, a kako na nju gledate sada, nakon 4 godine? Svakako, nisam imao iskustva u takvoj vrsti službe – u inozemnoj pastvi. Puno je upitnika bilo u mojoj glavi. Neću ih sve nabrajati. Nadbiskupu sam više puta rekao da sam mu doživotno zahvalan što me ovamo poslao. Iskustvo je to koje je izuzetno zahtjevno, na trenutke i doista teško, no izgrađujuće. Uči te prije svega poniznosti. Ja nisam dijete velikog grada – potječem sa sela, iz Rokovaca. I nikad nisam želio živjeti i služiti kao svećenik u takvoj nekoj sredini. Službujući u Đakovu i Kuševcu, bio sam naviknut susretati ljude, razgovarati s njima, barem se pozdraviti i klimnuti glavom, mahnuti... A ovdje: zajednica raspršena po cijelom otoku. Malo tko koga u početku poznaje. Ljudi se nikad u životu nisu ni vidjeli ni sreli. Pomalo, zbog loših iskustava, Hrvat od Hrvata bježi. Ni do koga ne možeš doći bez da se voziš najmanje pola sata automobilom ili javnim prijevozom. Ljudi koje susrećeš po gradu ne poznaju te, svatko žuri svojim putem... I još toliko toga. Nemaš župnu crkvu, nemaš dvoranu, za sve moraš pitati, zamoliti, »bookirati« termin i sl. U početku je bilo teško. Jest. No, prvo trebaš u sebi uvesti red: redovito moliti, slaviti misu (i na engleskom), stvoriti jasan stav o ljudima koji tu žive i rade – no, ni za što ih ne osuđivati: niti za dolazak, niti za promašaje... Gledati na sve jedino i samo Božjim očima – tad će ti sve postajati jasnije. Jednom prilikom sam sjedio u malom caffeu u samostanu otaca karmelićana, u čijoj crkvi smo najprije slavili mise, i pio kavu i razgovarao s jednim Hrvatom iz Hercegovine kojega nikad prije nisam vidio niti poznavao. Javio mi se za razgovor, jer je bio dosta usamljen. Ušao je tada prior samostana, fr. Christopher Clarke i pitao me: »Tko ti je to?« A ja onako počeo nabrajati, pa se i šaliti: prijatelj, poznanik, ovca iz mojega stada... Na sve te moje odgovore fr. Christopher odmahivao je glavom. Bio sam zbunjen. Na kraju je dodao: »On je tvoj
brat.« Dao mi je dobru prvu lekciju. Sjećam se prvoga susreta s našim veleposlanikom, gosp. Ivanom Mašinom, na blagdan Žalosne Gospe 2016. Tog dana išli smo na ispraćaj tijela, prije kremiranja, jednoga Hrvata koji je počinio samoubojstvo. Bili smo ondje veleposlanik, jedna djelatnica iz Veleposlanstva, pokojnikova supruga, pokojnikova sestra i ja. To je bio moj prvi osobni susret s Hrvatima u Irskoj. Prije samoga ispraćaja, u Veleposlanstvu mi je gosp. Mašina rekao: »Budi spreman učiti.« Nisam baš u potpunosti sve razumio. No, kasnije sam shvatio: učiti biti ponizan, a ne samo imati neke svoje zahtjeve, planove i želje; čini male korake, poštuj zemlju u koju si došao, poštuj i voli Božjom ljubavlju sve naše ljude koji su tu – ne stvaraj neke svoje predrasude... Evo, nekako me te dvije lekcije tih dobrih, mudrih, Božjih ljudi i danas drže. Velika mi je bratska podrška od samih početaka bio i ostao fra Ljubomir Šimunović, OFM, voditelj HKM-a u Londonu, koji mi je prvi susjed (nas dvojica – svaki na svojemu otoku!), a koji je tada već 10 godina bio na službi voditelja Misije. Imao je iskustvo koje mi je bilo od pomoći. Nakon što sam dobio prvi dekret, koji je stupio na snagu 17. prosinca 2016., a kojim sam imenovan kapelanom za Hrvatsku zajednicu u Dublinu te župnim vikarom u župi Larkhill/Whitehall/Santry – preselio sam se u župnu kuću iste župe, dok su se mise i dalje održavale u centru (kuća i crkve udaljene su oko 5 km). Polako je trebalo dogovoriti s Nadbiskupijom i službeni naziv naše zajednice, koji na engleskom jeziku glasi: Croatian Chaplaincy in Dublin – a što smo mi, uz suglasnost Nadbiskupije, preveli na hrvatski: Hrvatska katolička misija Dublin. Moj kolega svećenik, vlč. Tomislav Lasić, izradio je predložak za službeni pečat kao i za logo. U kolovozu 2018. godine dobio sam novi dekret, kojim sam imenovan župnim vikarom u župi Haddington Road (Dublin 4). Tada smo se nastavili okupljati u njihovoj župnoj crkvi sv. Marije. Otada stanujem u župnoj kući ove župe – uz samu crkvu. Otada i koristimo sve njihove pastoralne prostore, i samu crkvu, kad god nam zatreba.
mjesečno misno slavlje uzimali su si slobodan dan. To je ono što je sad moje iskustvo u drugim zajednicama u Irskoj. Bolji termin nismo mogli naći zbog misnih slavlja koja su nedjeljom u svojoj crkvi imali oci karmelićani. No, svakom sljedećom misom, redovitim susretima, započeli smo »graditi« zajednicu i zajedništvo. Valja izgrađivati vjeru, povjerenje – u Boga i brata čovjeka. A ustrajnost, dosljednost – to nije nimalo jednostavno. Zahtjevno je. Takvi su bili i sljedeći koraci. Pogotovo u okruženju kakvo je trenutno irsko društvo, ali i u zajednici kakva je naša – tada dosta ispunjena i »strahom« od sunarodnjaka, osobnim neriješenim problemima, problemima koji su se ticali svakodnevice (pronalazak stana, posla, cimera s kojima ćeš dijeliti stambeni prostor kako bi smanjio cijenu najma...). Svakako, to danas vidimo: trebalo nam je vremena da uz Božju pomoć – i samo Njegovu pomoć – rastemo i sazrijevamo u Božju obitelj u Dublinu. I danas smo upravo to: jedna obitelj. Ne prevelika, ali dobro povezana. zz Kako
Dublin?
je teklo osnivanje Hrvatske katoličke misije
Teklo je polagano, jer smo krenuli od samoga početka. Prvo sam osobno morao stupiti u kontakt s mjesnim nadbiskupom metropolitom, mons. Diarmuidom Martinom. To sam uspio tek nakon nekoli-
zz Možete
li se prisjetiti početaka, prvog dolaska u Irsku, prve mise na hrvatskom jeziku, reakcija tamošnjih Hrvata kad su saznali da su dobili dušobrižnika?
Nešto od toga što bih ovdje sada izrekao krije se i u prethodnim odgovorima. Svakako, bila je to jedna radost. Ljudi su to željeli. Prvu misu sa zajednicom slavio sam 20. studenoga 2016. godine, na Nedjelju Krista Kralja. Bila je gotovo puna crkva. No, već sljedeća misa bila je puno slabije posjećena. Jednostavno, termin je bio takav (16:30) da dobar dio naših ljudi nije mogao dolaziti svake nedjelje – zbog posla, udaljenosti i mnogih drugih razloga. Za
Vazmeno bdjenje, 2019. svibanj 2020. | VJESNIK | 599 |
71
Ž u p n i k i ž u p a Razgovor s povodom
ko pokušaja – što slanja e-mailova, što osobnih odlazaka u Nadbiskupski dom. Naravno, vlč. Tomislav Markić obavio je administrativni dio priprema, no ja sam se trebao osobno javiti. Nekako, bio sam naviknut na situaciju u našoj nadbiskupiji, gdje svaki svećenik koji djeluje na njenom području zna da će ga, pojavi li se u Nadbiskupskom domu, netko sigurno primiti. Ja sam bio poslao nekoliko e-mailova, na koje nisam dobio odgovor. Dvaput sam išao do Dvora i na porti ostavio poruku za nadbiskupa. Ni tada nije došlo do pomaka. Tek kad je nadbiskup Đuro intervenirao zajedno s vlč. Markićem – dobio sam poziv za susret s nadbiskupom. I tada sam odradio tzv. Garda vetting – postupak dobivanja potvrde o nekažnjavanju (to je važan prvi korak zbog silnih seksualnih zlostavljanja počinjenih u Irskoj od strane službenika Crkve, redovnika, redovnica...), nakon čega je sve krenulo nekako svojim tokom. Zašto je to tako bilo – ne znam. No, evo, Bogu hvala, prošlo je. No, moram priznati, bilo je teško... Kad sam dobio svoj prvi dekret, kad sam dobio kuću – tad smo mogli činiti prve korake. Inicirali smo prve susrete mladih, na kojima se znalo okupiti tek nekoliko mladih koji su bili na nedjeljnim misama. Uskoro je u toj kući organiziran i prvi Tečaj priprave za brak, a onda su krenuli i odlasci u druge veće gradove Irske gdje je bilo naših Hrvata (Cork, Galway, Limerick, Kilkenny, Letterkenny, Tralee, Waterford, Tullamo-
re/Mullingar/Longford...). Najveći je izazov bila ta naša raspršenost – i po Dublinu i po cijeloj Irskoj. No, valjalo je s Božjom pomoći krenuti. Teško je bilo ljudima objasniti zašto sam jedini svećenik Hrvat u Irskoj, zašto ne mogu češće doći... Izazov je bio ljudima objasniti da nisam župnik i da ne mogu ovisiti samo o mojim dolascima (glede mise, ispovijedi...), nego da se moramo polagano integrirati... Evo, izazova je bilo puno. No, Bogu hvala, s vremenom smo ih svladavali. zz Koje
Misiji?
pastoralne aktivnosti obilježavaju rad u ovoj
Nastojali smo učvrstiti zbor, koji se bio okupio već za prvu misu u srpnju 2015. Kasnije smo pokrenuli i Zbor mladih. Zatim se oformila i skupina ministranata. Prošloga Božića kod oltara su posluživali i odrasli ljudi, čak i oženjeni. Okupili su se i prvi suradnici. Sve u svemu, dobro je preko manjih zajednica, intenzivnijih susreta, početi graditi zajedništvo. Osim ovih nekoliko aktivnosti, teško je imati ikoju više – zbog mojih čestih odlazaka u ostale zajednice izvan Dublina. U proljeće 2017. organizirali smo i prvi Tečaj priprave za brak. Dosad je održano 12 ciklusa Tečaja, koji je prošlo više od 120 parova. U tome mi svesrdno pomažu i pojedini bračni parovi iz naše Misije. Krenula je 2017. godine, ujesen, i priprava na prvu pričest i potvrdu – na kojoj je sudjelovalo tek nekoliko pripravnika, jer su irske ško-
Korizmena duhovna obnova, 2020.
72 | 600 | VJESNIK | svibanj 2020.
le mahom katoličke i pripravu organiziraju u okviru svojega školskoga programa, odnosno školskog vjeronauka. U irskim župama župna kateheza još uvijek ne postoji. Tek sad polagano shvaćaju da je i ona potrebna jer im škole gube svoj izvorni katolički etos. Organiziramo i katehetske radionice za djecu. Nekad su bile održavane subotom popodne, a kasnije smo ih počeli organizirati nedjeljom nakon sv. mise. Prije dvije godine organizirali smo i prvo Hodočašće Hrvata u Irskoj u nacionalno svetište Naše Gospe od Knocka, na zapadu Irske (Nadbiskupija Tuam). Ono se upriličuje jednom godišnje, koncem svibnja. Tada pozovemo u posjet jednoga biskupa iz domovine, pa sutradan odmah imamo i slavlje primanja sakramenata (krštenje odraslih, prva pričest, potvrda). Dosad je kršteno 25 djece i troje odraslih. U veljači ove godine organizirali smo i prvi Susret bračnih parova i obitelji; vodio ga je jedan bračni par koji živi i radi u Irskoj, a članovi su Hrvatske zajednice Bračnih susreta. Prije otprilike godinu dana okupio se lijepi broj suradnika u Misijsko pastoralno vijeće. Kad smo uspjeli dobiti i vlastiti bankovni račun u okviru računa župe u kojoj se nalazimo (u ožujku 2019.), osnovali smo i Misijsko ekonomsko vijeće. Ma, toliko je tu još i većih i manjih akcija – bilo humanitarnih, bilo radionica, radnih akcija... Organiziramo i Program sjećanja na žrtvu Vukovara, Škabrnje, Borova i svih drugih ratnih stratišta. Zatim, tu je slavlje početka vjeronaučne i katehetske godine, Misijske nedjelje. Imali smo nekoliko redovnica koje su u Dublinu bile na tečaju engleskoga jezika, pa su otišle u misije (Solomonski Otoci i Uganda). S njima smo povezani i trudimo se materijalno ih pomagati. Lijepe inicijative dolaze i od samih članova Misije. Organiziramo svake godine korizmenu duhovnu obnovu. Ove bismo godine krenuli i s adventskom duhovnom obnovom. No, sve to stavljamo u Božje ruke. Svakako valja spomenuti i ono što nam je uvijek izazov: jedan broj naših ljudi još uvijek traži svoje mjesto stanovanja i rada u Irskoj, pa se nakon nekog vremena sele. Ostanemo bez dobrih suradnika. Drugi se opet vraćaju u domovinu, treći odlaze u neke druge zemlje... No, evo – mi smo tu. Bog dragi je s nama, on nas drži. Ako ponesu barem nešto dobroga, Božjega, odavde – Bogu hvala na tome! Mi smo radosni.
si jedini – sam. Nemaš uz kuću prvoga susjeda ili vjeroučitelja/vjeroučiteljicu u drugoj ulici ili člana župnoga vijeća koji bi ti mogao priskočiti upomoć. No, ne gledaš na to. S pomoću Božjom činiš što možeš. Na primjer – netko vas nešto treba, dogovorite vrijeme i mjesto susreta. Časom se nešto dogodi u gradskom prometu – i kasni se. Isto tako, ljudi rade po cijele dane, pa im većinom odgovara popodnevni ili večernji termin. Zamole te da im preseliš stvari – jer nikoga nemaju. Zapadnu u nevolje, doputuju iz nekog drugog irskog grada i onda ovise dalje o tebi. Stekneš svakakvih iskustava. Srećom, nije toga bilo previše. Tako su se, eto, događali i događaju osobni susreti. No, u ovakvoj vrsti pastorala, koji većinu vremena zahtjeva osobni (individualni) pristup, od velike su pomoći društvene mreže. Pa, tako, od samih početaka naša zajednica ima svoju Facebook stranicu koja od početka nosi naziv »Hrvatski Katolici u Irskoj«. Zbog nemogućnosti promjene imena u Hrvatska katolička misija Dublin i dalje smo zadržali isti naziv stranice. Razmišljamo i o promjeni. Odnedavno imamo, doduše skromnu, web stranicu. Na našoj mailing listi upisano je preko 600 e-mail adresa putem kojih naši vjernici primaju sve moguće obavijesti o životu i djelovanju naše Misije. Tim se putem ostvaruje prvi kontakt, ali se i nastavlja komunikacija sa članovima zajednice i svima zaintersiranima za život i djelovanje HKM Dublin. No, nikada društveni mediji ne mogu zamijeniti osobni susret čovjeka s čovjekom i čovjeka s Bogom, bilo da se radi o euharistiji, ispovijedi, duhovnom razgovoru, neformalnom razgovoru, pružanju pomoći, pa sve do običnog ispijanja kave ili čaja s mlijekom... Stoga, ako hoćeš služiti, ne možeš baš sve tako lako u početku staviti u neke okvire. S vremenom shvatiš profil i dinamiku zajednice, pa se malo i sam organiziraš. Shvatiš prioritete. Na prvom mjestu je Bog, a zbog njega i čovjek. Naravno, i čovjeka moraš shvatiti da vidiš što trebaš, a što ne trebaš činiti da bi mu pomogao... Svakako, molitva, misa, Božja riječ, ispovijed – to je ono što ima prevažno mjesto u dnevnom i tjednom rasporedu. Bez živoga Boga, ukorijenjenosti u njegovu Istinu, nema pravog svećeničkog služenja. Nema života. On je Život. On pokaže i put.
zz Kako
je realno stanje – poneki Irsku nazivaju »obećanom zemljom«, a poneki se vraćaju nazad u Hrvatsku ili odlaze u neku drugu zemlju?
Na ovo pitanje nije lako dati odgovor. Na samom početku bilo je teško imati uredsko vrijeme, a gotovo nemoguće imati slobodno vrijeme. Oni koji su povjereni našoj brizi raspršeni su. I po Dublinu i po Irskoj. U početku se jedino služe gradskim prijevozom. Ti
Čujte, od tih sam se procjena morao osloboditi u samom početku. Vjerujem da ćete razumjeti što želim reći. Na samom početku, kad su toliki bili znatiželjni i ispitivali me »kako žive Hrvati u Irskoj«, ja sam se morao odlučiti: biti društveni analitičar ili ostati svećenik. Izabrao sam ovo drugo. To je značilo – na-
izgleda dan/tjedan dušobrižnika Hrvatske katoličke misije u Dublinu?
zz Kakvo
svibanj 2020. | VJESNIK | 601 |
73
Ž u p n i k i ž u p a Razgovor s povodom
viještati evanđelje. Nisam ljude ovamo doveo, neću ih ni vraćati u domovinu. Ja sam svećenik. A onda, vrijeme će pokazati je li ovdje bolje ili nije. Svakako, naši su ljudi u Irskoj našli posao, plaće su redovite i poslodavac te poštuje kao radnika. Za početak, to je mnogima bilo dovoljno. Mnogi to u domovini nisu imali. Nažalost. Sve ostalo (posao, cijena smještaja...) ovisi o dijelu Irske u kojemu živiš. Puno je tu nijansi. Nedostaje obitelj, prijatelji, rodni kraj... I u svemu tome – svatko je »svoja priča«. I tu priču moraš čuti. I ne suditi, nego prihvatiti – i moliti za te osobe. Često im ti osobno ne možeš puno pomoći. Nerijetko tebi dolaze jer očekuju da će se nakon jednoga ili dva razgovora, ispovijedi, mise dogoditi čudo. A kad ne bude tako – ne vidiš ih više. Mnogi su radeći u Irskoj uspjeli otplatiti svoje kredite, neki su se školovali... A je li »obećana zemlja« – pokazat će vrijeme. Pogotovo ovo vrijeme krize u kojem smo se našli.
zz Kako
Irci gledaju Hrvate, kako prihvaćaju Hrvatsku katoličku misiju?
Pa, čujte, kako su Irci dugi niz stoljeća, sve do prije možda dvadesetak godina, bili jedina nacija na svojemu otoku, svakako da vas žele integrirati u svoju Crkvu, župu, u svoje društvo. I to je normalna pojava. To treba razumjeti i poštivati. Mi ne živimo u Hrvatskoj, nego u Irskoj, koja ima svoj jezik, kulturu, običaje... Nas Hrvate jako vole, jer svi dobro znamo engleski i ne ustručavamo se govoriti tim jezikom. Zapravo, smatram da je to jedan od znakova poštovanja zemlje u kojoj živiš: znati jezik. Marljivi smo ljudi. Isto tako, naša zajednica je mlada zajednica. Jednom prilikom me jedan Irac pitao, ne znajući tko sam: »Tko su ovi ovoliki mladi ljudi u crkvi?« Ja sam odgovorio sav ponosan: »Moji Hrvati!« Pa sam mu se i predstavio. A on je rekao: »Father, vi ste poslani nas vratiti nazad u crkvu.« Iznenadio sam se... To sam čuo još jednom ili dvaput u posljednje četiri godine. No, često se javi i njihovo pitanje: »Zašto niste s nama na misi?« I to je jedan izazov. Jer, kud Crkva u Irskoj nije baš više nekako dobrodošla u javni prostor, s obzirom kako je to bilo u posljednjih stotinjak godina – tu se mi, katolici iz Hrvatske, držimo zasebno. Katolici – i jedni i drugi. I Irci i Hrvati. Kako god da zvučalo – to nam je izazov. Izazov koji je pred nama. Nismo mi došli »spasiti Irce«. Gospod spašava. Nama je tražiti puteve zajedništva.
zz Jeste li sebe ikada zamišljali kao misionara?
Kako već rekoh, ne. Nikada. Želio sam biti seoski župnik. I još uvijek želim. No, opet – ne služim sebi, nego Gospodinu i njegovoj Crkvi. I poslušnost je
74 | 602 | VJESNIK | svibanj 2020.
važna. Mir koji stoji iza poslušnosti nedohvatljiv je ako idem nekim drugim putem. zz Što ste naučili o sebi i o Bogu tijekom ove službe?
Naučio sam puno toga: posebice, kako organizirati život u samoći. Dakako, nisam na župi sam. Tu su još dva svećenika. No, oni se već polako pripremaju za mirovinu, pa im je životni stil takav. Oni su moji »djedovi«. Takva ista situacija bila je i na prethodnoj župi. Nas trojica živimo u dvije kuće – župne kuće (u nizu, jedna do druge). Ali, vodimo svaki brigu o sebi. Nema zajedničkih obroka i sl. Jednom sam razgovarao o tome s njima, no smatraju to neizvedivim – iz nekih razloga. No, dobro. U dekanatu gotovo nema susreta svećenika. Ja sam bio samo na jednom. U nadbiskupiji gotovo nema susreta za svećenike. Bude jedan susret godišnje – i to je to. Možda još jedan do dva formacijska. Mene je već dvije godine zaredom bila uhvatila neka prehlada, pa nisam mogao otići. Malo sam se pitao: čemu takva distanciranost jednih od drugih? Onda sam čuo jedan od odgovora: neki su bili upleteni u seksualna zlostavljanja. Ako se slučajno radi o tvome poznaniku, prijatelju svećeniku, i tebe će početi povezivati s time. A jednom kad na tebe bace ljagu – nikad ju nećeš sa sebe sprati. Ovdje nećete vidjeti svećenika u kolaru u javnosti, a kamoli u reverendi. Pa kad to usporedim s našom situacijom, u našoj nadbiskupiji, hm... Treba znati organizirati samoću. S druge strane, valja mi često biti »na terenu« (posjet zajednicama diljem Irske i pojedinačno obiteljima). Pa me to malo spriječi u čestom druženju čak i s mojim »seniorima«, kako ih često zovem. Evo, na tome iskustvu, koliko god bilo teško, Bogu sam zahvalan. Isto tako, naučio sam još više Gospodinu u ruke sve predavati i osluškivati Njegovu – a ne svoju volju. I na tome sam zahvalan. Ima još toga, no, pomalo smo »potrošili retke«...
zz Kakvi
Dublinu?
su planovi za Hrvatsku katoličku misiju u
To je najprije u Božjim rukama. Ako gledamo trenutno stanje – neizvjesnost je velika. Kriza je tek na početku. Pitanje je koliko će nas ostati na otoku nakon ove krize zbog koje su već mnogi ostali bez posla, mnogi otišli nazad u domovinu. No, mi smo tu i dalje. Želimo ostati i dalje uz naš narod i dovoditi ga Gospodinu – gdje god bio, koliko god nas bilo. Brojevi nisu toliko važni i presuđujući... Stoga, neka Gospodin vodi! A nebeska Majka zagovara. Molimo i zagovor sv. Majke Tereze iz Kalkute, čije relikvije prvog stupnja posjedujemo od listopada 2019., a koju želimo uskoro proglasiti i nebeskom zaštitnicom naše Hrvatske katoličke misije Dublin. n
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Iz druge perspektive
Škola na daljinu Marina Živić vjeroučiteljica u Vukovaru
P
očetkom tekuće školske godine, puni ideja, planirali smo svoje godišnje kurikule, dogovarali aktivnosti, projekte, terensku nastavu, izlete, priredbe, osmišljavali kako ćemo što bolje i uspješnije realizirati nastavu. Sve smo lijepo stavili na papir pa na mrežne stranice škole, među ostale školske dokumente. Početkom nastavne godine krenulo se u provedbu planiranog. No, postoje okolnosti i događaji koje nismo mogli predvidjeti i uvrstiti u svoja kratkoročna ili dugoročna ostvarenja. Štrajk prosvjetnih djelatnika ispraznio je učionice, a nastavnike i učitelje udružio po zbornicama i na trgovima u borbi za njihova prava. Šesnaest radnih dana neodržavanja nastave. Normalizacijom situacije i povratkom u školske klupe posloženi su planovi za nadoknadu neobrađenog nastavnog gradiva i neodrađenih radnih sati. I kad je sve ponovno stavljeno u svoju svakodnevnu strukturu i rutinu, nakon samo nekoliko mjeseci, učenici, nastavnici i roditelji suočili su se s potpuno novim izazovom. Onaj koji je ovu kurikularnu reformu nazvao ‘školom za život’ izgleda da je pogodio. Doista, škola za život, a život je dinamičan, nepredvidiv i traži prilagodbe. No, da će iz sfere stvarnosti škola preseliti u sferu virtualnog, zvuči kao kakav scenarij iz znanstveno-fantastičnih filmova. Situacija u kojoj se preko noći zatekao cijeli svijet zbog opasnosti širenja zaraze novim koronavirusom gotovo je zaustavila život i dala mu sasvim nova obilježja. Nastupilo je krizno stanje koje u svima pomalo izaziva strah, tjeskobu i nesigurnost zbog nepoznatih i nepredvidivih okolnosti. Ono što je do jučer bilo prihvatljivo i poželjno postalo je opasno i zabranjeno. Preporuke stručnih službi da treba ostati u sigurnosti vlastitoga doma, izbjegavati bliske susrete i držati distancu od drugih ljudi zatvorile su sva javna mjesta i okupljanja pa tako i škole. Kako bi se učenicima osiguralo pravo na školovanje, brzo se iznašao model nastave na daljinu. Djeca su tako svoje sobe pretvorila u učionice. Stvarne učionice zamijenjene su virtualnima, a učitelji i nastava prate se na televizijskim ekranima, s prijateljima se učenici susreću isključivo online… I dok smo razmišljali o tome kako je djecu, posebno onu mlađe svibanj 2020. | VJESNIK | 603 |
75
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Iz druge perspektive
školske dobi, potrebno odvojiti od ekrana i suvišne informatizacije, dogodilo nam se silom prilika upravo suprotno. Umjesto školske ploče, računala, tableti i pametni telefoni postali su neophodna nastavna sredstva. Unatoč neizvjesnom početku, zbunjenosti, nesnalaženju i pitanju: »Kakva će to nastava biti?« te informatičkom sustavu koji nije mogao podnijeti na desetke tisuća korisnika koji su se istovremeno spajali na postojeću mrežu, ubrzo su se svi, manje-više, prilagodili novonastaloj situaciji i danim mogućnostima. Izazov za učitelje i nastavnike koji nastavu moraju prilagoditi ovakvom načinu rada postaje cjelodnevni posao. Priprema te izrada materijala i zadataka koje učenicima svakodnevno šalju zahtijeva sate sjedenja pred računalom i traženje i kreiranje najboljih opcija. Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo je Preporuke o organizaciji radnog dana učenika tijekom održavanja nastave na daljinu koje bi osigurale uravnoteženje obveza u nastavi. Od učitelja se i nastavnika traži da razluče bitan sadržaj od sporednog te da se učenike ne optereti suvišnim detaljima. Roditelji dobivaju novu ulogu, posebno oni čija su djeca u nižim razredima osnovne škole. I dok neki roditelji zbog novonastale situacije duže ostaju na svojim radnim mjestima, neki su zbog sigurnosti prisiljeni raditi od kuće. Njihova komunikacija s učiteljima, najčešće telefonska, postaje svakodnevna kako bi svojoj djeci prenijeli što se od njih traži taj dan nastave. Mlađa djeca, koja zahtijevaju češću i veću potporu roditelja u savladavanju školskih zadaća, sada ih trebaju još i više, gotovo kao zamjenskog učitelja. To u roditelja izaziva različite reakcije koje se očituju u komunikaciji s učiteljima i stručnim službama škole. Ima vrlo suradnički raspoloženih i ljubaznih roditelja, koji prihvaćaju situaciju i spremni su pomoći za dobrobit vlastitog djeteta, no ima i pomalo provocirajućih, ljutitih i gotovo prijetećih roditelja, koji pritisnuti vlastitim nepovoljnim egzistencijalnim prilikama ne žele »odrađivati« posao učitelja svojoj djeci.
Kako bi se u tehničkom smislu udovoljilo zahtjevima održavanja nastave na daljinu, a svjesne situacije različitih materijalnih mogućnosti i opremljenosti potrebnim informatičkim pomagalima pojedinih obitelji, škole su se u značajnoj mjeri preko resornog ministarstva pobrinule kako bi se svima osigurali makar minimalni uvjeti za rad, što je za svaku pohvalu. Učenicima starijih godišta nastava na daljinu nije toliko teško pala. Kako su oni u služenju računalom
76 | 604 | VJESNIK | svibanj 2020.
često spretniji i upućeniji od svojih roditelja, a i u svakodnevnoj su komunikaciji sa svojim nastavnicima, time su i manje potrebni roditeljske pomoći. S druge strane, nažalost, poznato je da što su djeca starija, sve su više socijalno izolirana. Aktivnija su na društvenim mrežama nego u stvarnim, osobnim susretima. Time im, možda, sam fizički odlazak u školu manje nedostaje. Ovakvim oblikom nastave na daljinu (koja ima određenih prednosti, posebno u ovim izvanrednim okolnostima) ipak ostaju uskraćeni jer forma ovdje nadjačava sadržaj. Zadatci koji su im upućeni (prema riječima samih učenika, a i priznanju nekih nastavnika) svojom količinom možda ipak nadvladavaju kvalitetu.
Stručnjaci upozoravaju kako se u današnje djece i mladih zamjećuje znatan pad radne memorije. Govore o djeci koja su izvrsno informirana, ali ne i obrazovana. Mnoštvo informacija koje do njih stižu i koje su im lako dostupne nisu u stanju procesuirati. Sposobnost analiziranja, uspoređivanja, selektiranja, logičkog povezivanja i organiziranja tih informacija vodi obrazovanju i razvijanju kritičkog mišljenja, što se danas posebno ističe kao pozitivan i poželjan ishod učenja. Usto, informirano donošenje odluka i rješavanje nastalih problema smatra se nužnim kompetencijama za uspješan život i rad u 21. stoljeću. Time ih potičemo da ne budu pasivni promatrači, koji prihvaćaju sve što im se »servira«, već oni koji će informaciju znati procijeniti, vrednovati i prihvatiti ono što je vjerodostojno. Stjecanje takvih vještina započinje već u najranijoj dobi kroz igru, jer igra je, kako kažu stručnjaci, vježbanje života. Stječe se interakcijom, prvenstveno s roditeljima, a onda kako dijete raste širi se i intenzivira krug osoba s kojima ulazi u interakciju. Za to je potreban stvaran, a ne virtualan svijet, jer potrebni smo jedni drugima. Ako izgubimo potrebu za interakcijom s drugima, izgubit ćemo i bitne socijalne vještine. Onda gubimo i socijalnu koheziju i empatiju za druge. U konačnici, izgubit ćemo i ono što se ubraja u najvrednije ljudske osobine, a to su kreativnost i inovativnost. I gdje smo tada? Za nadati se da ovo prisilno stanje socijalne izoliranosti neće potrajati dugo, da dugotrajno boravljenje pred ekranima neće ostaviti nepopravljive posljedice i da ovakav oblik virtualnog školovanja na daljinu neće zamijeniti prirodnu dinamiku đačkog doba. Želim vjerovati da ćemo iz ovoga više naučiti cijeniti ljudsku blizinu i da će ponovno oživjeti ne samo dječja igrališta i parkovi, već i one iščezle bogoslovne i ljudske kreposti za kojima, i ne znajući, vapi današnji čovjek. n
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Dobra priprema = dobar sat
Milosrdni Samarijanac Ana Želinski vjeroučiteljica u Slavonskom Brodu
Razred: 2.
Trajanje vjeronaučnog sata: 45 minuta
Tematska cjelina: V. Život je lijep i težak
Nastavna tema: 1. Upućeni smo jedni na druge
Nastavna jedinica: MILOSRDNI SAMARIJANAC
Ključni pojmovi: bližnji, pomoć u nevolji, zapovijed ljubavi Cilj (svrha) obrade nastavne jedinice: Objasniti pojam »bližnji« na temelju prispodobe o milosrdnom Samarijancu te naglasiti kako je važno svakome pružiti pomoć jer nas na to potiče zapovijed ljubavi.
Ishodi koje treba ostvariti da bi se postigao cilj: obrazovni: reći tko je moj bližnji, objasniti zašto napadnutom čovjeku ne pomažu svećenik i levit, protumačiti Isusove riječi Idi i ti čini tako!, izreći zapovijedi ljubavi; funkcionalni: sudjelovati u motivacijskoj igri pogađanja skrivenih riječi, sudjelovati u koreodrami, izreći svoje dojmove nakon koreodrame, sudjelovati u radu u skupinama, uprizoriti koreodramu; odgojni: sudjelovati u molitvi, surađivati prilikom rada u skupini i koreodrami, biti spreman pružiti pomoć u svakodnevnom životu Metodički pristup: interpretativno-analitički, s elementima stvaralačkog Oblici rada: frontalni, individualni, rad u skupini
Nastavna sredstva: listić s planom ploče za učenike Nastavna pomagala: prijenosno računalo, kreda, magnetići, patafix, papiri A4 formata, flomasteri, olovke, markeri, spajalice, selotejp, kartice s riječima zapovijedi ljubavi
Nastavne metode: molitveno izražavanje, usmeno izlaganje, objašnjavanje, razgovor, čitanje i rad na tekstu, koreodrama Tip nastavnog sata: obrada nastavne jedinice
Korelacija: Hrvatski jezik (čitanje s razumijevanjem, interpretacija, scenski prikaz biblijskog teksta u obliku koreodrame), Likovna kultura (priprema
rekvizita za koreodramu: izrezivanje, crtanje, bojenje, lijepljenje) Plan ploče / listić za učenike:
Milosrdni Samarijanac
¾¾Bližnji je svaki čovjek koji treba pomoć.
¾¾Dvije zapovijedi ljubavi: 1. Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. 2. Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.
zz Izvori
za pripremanje nastavnika: Nastavni plan i program katoličkog vjeronauka za drugi razred; »Rastimo u zahvalnosti«, udžbenik za drugi razred osnovne škole, Zagreb, 2014., 58., 94.; Hnos, Vjeronauk, 2. razred, radna nelektorirana verzija od 1. kolovoza 2006., 28.; Jeruzalemska Biblija, Zagreb, 2014., 1512.; M. Pranjić, Metodika vjeronaučne nastave, Zagreb, 1997., 302-310., 314-318.; S. Čubrilo – V. Kruštić – M. Rimac Jurinović (ur.), Odgoj za građanstvo, odgoj za život. Priručnik aktivnih metoda za građanski odgoj i obrazovanje s primjerima dobre prakse, Zagreb, 2017., 29., 35.; mrežne stranice: www.vjeraidjela. com, www.learningApss.org; meditativna glazba po izboru.
Izvori za pripremanje učenika: bilježnica, udžbenik za katolički vjeronauk drugoga razreda osnovne škole Rastimo u zahvalnosti, Glas Koncila, Zagreb, 2014., 58. Tijek izvođenja vjeronaučnog sata
1. Molitveno-meditativni početak U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Zajedno molimo molitvu Oče naš. 2. Motivacija
Uz pomoć interaktivne igre (ili ispisivanjem na ploču potrebnih praznina) pogađat ćemo skrivene riječi u rečenici. Učenici pogađaju rečenicu: TKO JE MOJ BLIŽNJI? (Poveznica za interaktivnu igru: https:// learningapps.org/9193032.) Nakon što učenici pogode rečenicu, vjeroučitelj/ica pita: Recite mi, tko bi to bio bližnji? (Neki od učeničkih odogovora: netko tko je s nama svaki dan, netko koga poznamo, netko nama bliz...) svibanj 2020. | VJESNIK | 605 |
77
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Dobra priprema = dobar sat
3. Najava biblijskog teksta U današnjem biblijskom tekstu to isto pitanje Isusu postavlja jedan pismoznanac. Isus na njegovo pitanje odgovara pričom o milosrdom Samarijancu. Otvorite svoje bilježnice i napišite naslov: Milosrdni Samarijanac
(Vjeroučitelj/ica piše naslov na ploču, a učenici u svoje bilježnice.)
Pažljivo poslušajte biblijski tekst. 4. Susret s biblijskim tekstom
(Prema: Lk 10,25-37), udžbenik Rastimo u zahvalnosti, str. 58. 5. Emocionalna stanka
(Učenike kratko ostavljam u tišini da im u srcu odjekne Božja riječ koju su čuli.) 6. Izražavanje prvih dojmova
1. Što vam se svidjelo u tekstu? Zašto? Što ti se nije svidjelo i zbog čega? Pronađite u tekstu koji smo čuli riječi koje su vam nepoznate ili ne znate što znače.
Pretpostavljam neke nepoznate riječi: milosrdan – netko tko je dobar; bližnji – svaki čovjek koji treba pomoć; silazi iz Jeruzalema u Jerihon – čovjek se sam vraćao iz Jeruzalema u Jerihon, put kojim je išao prolazio je kroz pustinjsko područje, otprilike je bio dug 27 km; Samarijanac – stanovnik dijela Isusove domovine koja se zove Samarija, Samarijance nisu voljeli ostali stanovnici Isusove domovine; zaliti rane uljem i vinom – u ono su vrijeme ulje i vino bili neka vrsta lijeka, koristili su se za prvu pomoć; levit – osoba koja je obavljala službu u Hramu. 7. Interpretacija u užem smislu
Recite mi, što Isusa pita pismoznanac? (Pismoznanac pita Isusa tko je njegov bližnji.) Kamo putuje čovjek iz Isusove priče? (Čovjek putuje iz Jeruzalema u Jerihon.) Što mu se dogodilo na putu? (Napali su ga razbojnici.) Što su mu učinili? (Razbojnici su čovjeka ranili, skinuli mu odjeću i ostavili ga gotovo mrtva.) Tko prvi prolazi putem nakon što je čovjek napadnut? (Tim putem prvi prolazi svećenik.) Kako on postupa? (Vidio je čovjeka i zaobišao ga.) Tko još postupa na jednak način? (Jednako postupa i levit.) Što mislite, zašto nisu pomogli napadnutom čovjeku? (Možda su se žurili kući. Bilo ih je strah da i njih ne napadnu. Nisu znali kako mu pomoći. Nisu ga poznavali.) Kome ste vi pomogli? Zašto ste pomogli? Što ste učinili? Kako ste se osjećali dok ste pomagali? Tko tim putem prolazi nakon svećenika i levita? (Tim putem prolazi Samarijanac.) U tekstu pronađite rečenice koje nam otkrivaju što je Samarijanac
78 | 606 | VJESNIK | svibanj 2020.
učinio za napadnutog čovjeka? (Kad ga ugleda, sažali se, pristupi mu, povije mu rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga stavi na svoje živinče, odvede u gostinjac i pobrinu se za njega. Sutradan je izvadio dva denara i rekao gostioničaru: »Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.«) Iz onoga što je učinio, što možemo zaključiti o Samarijancu? (Možemo zaključiti da je dobar. Da voli pomagati. Da nije škrt. Da brine.) Svećenik i levit vidjeli su ranjenog čovjeka, ali mu nisu pomogli jer jedno pravilo židovskog zakona kaže da onaj tko obavlja službu u Hramu ne smije dodirnuti mrtvog čovjeka. I svećenik i levit vraćaju se kući iz Jeruzalema, a ipak ne pomažu čovjeku. Koji je od ta tri čovjeka bio bližnji napadnutom čovjeku? (Bližnji mu je bio Samarijanac jer mu je pomogao.) Što je na kraju priče Isus rekao pismoznancu. (Isus mu je rekao: Idi pa i ti čini tako.)
Prije nego im je ispričao priču o milosrdnom Samarijancu, Isus je ljudima govorio o dvjema zapovijedima ljubavi. Interaktivnom igrom otkrit ćemo kako ona glasi: https://wordwall.net/hr/resource/1491075 (Zapovijedi ostaviti projicirane na ploči da ih učenici mogu vidjeti jer će nam poslužiti kao završna molitva na kraju sata.) (Umjesto interaktivne igre moguće je pripremiti kartice s riječima zapovijedi. Po jedna ili dvije kartice s riječima bile bi skrivene ispod nekoliko školskih klupa. Nakon što ih pronađu, učenici ih slažu na ploču.) Kad su riječi u zapovijedima ispravno poredane, ponovimo ih zajedno s učenicima. 8. Rad u skupinama
Sada ćemo ovaj biblijski tekst odglumiti kako bismo bolje razumjeli likove koji se pojavljuju u tekstu. Biblijski tekst uprizorit ćemo koristeći se koreodramom. (Koreodrama je vrsta scenskog djela koje se u svom izrazu temelji na koreografiji, s glazbom, i/li bez riječi (s govorom ili bez njega i glazbe). U koreodrami »riječi« su pokret, glazba i rekiviziti.) Učenici će biblijski tekst prikazati uz pomoć mimike, pokreta, govora, upravljanja rekvizitima i glazbom koja je unaprijed pripremljena. (Učenike podijeliti u dvije skupine. Broj učenika u skupini ovisi o broju učenika u razredu. Dobro je da svaka skupina ima podjednak broj učenika.) Uz pomoć slučajnog odabira u e-dnevniku, ili na neki drugi način, podijelit ćemo se u dvije skupine. Za rad u skupinama imate 15 minuta. 1. SKUPINA: Izrada rekvizita za koreodramu
(Učenicima podijeliti hamer papir, izrezan na više manjih dijelova, papire A4 formata u boji, biblijski tekst, flomastere, bojice, markere, spajalice, selotejp...) Pažljivo pročitajte biblijski tekst i u njemu zajednički uočite riječi koje su važne u tekstu, a
opisuju čovjekov put, ljude koje susreće, prostor u kojem se priča događa… Po završetku grupnog rada učenici su pripremili ove rekivizite: imena gradova – Jeruzalem, Jerihon, 27 km, nacrtali su kamenje, pijesak, natpis za gostinjac, posudu s uljem i vinom, denare za gostioničara. 2. SKUPINA: Podjela uloga, učenje teksta i pokreta
Učenici međusobno dijele uloge u koreodrami: Isus, pripovjedač, pismoznanac, svećenik, levit, napadnuti čovjek, Samarijanac, razbojnici, gostioničar, živinče… Nakon podjele uloga dio učenika, čije uloge to zahtijevaju, uči tekst uz pomoć udžbenika, a drugi smišljaju kako će što uprizoriti bez riječi. (Ovisno o broju učenika, sve je moguće prilagoditi. Važno je da u aktivnosti sudjeluju svi učenici, barem u jednoj od skupina.) Po završetku rada u skupinama učenici zajednički pokazuju što su uvježbali. (Učenici iz 1. skupine načinili su scenografiju i prateći radnju biblijskog teksta mijenjali natpise, eksterijer, u vjeronaučnom kabinetu načinili su gostionicu, a glumci iz 2. skupine riječima su i pokretima udahnuli život biblijskom tekstu. Nakon prikaza biblijskog teksta učenici izriču svoje dojmove. (Dojam jednog od glumaca: Glumio sam čovjeka koji je napadnut. Tužno je bilo vidjeti kako te dvojica ostavljaju, ali dobrota Samarijanca sve je popravila.) Scenskom igrom mogli smo steći dojam kako se osjećao napadnuti čovjek te vidjeti različita ljudska postupanja. Svećeniku i levitu Bog je bio na prvom mjestu pa su zanemarili potrebu napadnutog čovjeka. Samarijanac nije omiljen među Židovima, ali je spreman pomoći napadnutom čovjeku i učiniti sve što je potrebno da bi se oporavio. Ne samo da se zaustavlja i pomaže mu, nego ga smješta u gostinjac i plaća za njegovo liječenje. On izvršava obje zapovijedi ljubavi o kojima Isus govori: 1. Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. 2. Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.
2. Čovjek iz Isusove priče putuje: a) u Samariju, b) iz Jeruzalema u Jerihon (JE), c) u Jerihon
3. Onim putem prvi je prošao: a) pastir, b) svećenik (SVAKI), c) trgovac
4. Pronađi i ispravi netočnost! Neki je levit putujući došao do njega. Kad ga ugleda, sažali se, pristupi mu, povije mu rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga stavi na svoje živinče, odvede u gostinjac i pobrinu se za njega. Sutradan je izvadio dva denara i rekao gostioničaru: »Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.« Točno je: Samarijanac. (ČOVJEK) 5. Isus je upitao pismoznanaca: Što ti se čini, koji je od te trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike? Pismoznanac je odgovorio: a) onaj koji mu iskaza milosrđe (KOJI TREBA), b) gostioničar, c) svećenik 6. Dovrši rečenicu: Idi pa i… ti čini tako. (POMOĆ.) 10. Aktualizacija
Kako bi ti postupio da na putu od kuće do škole sretneš osobu kojoj treba pomoć? (Pomogao bih joj jer svakome treba pomoći. Ako joj ja pomognem, netko će pomoći i meni kad mi bude trebala pomoć.) Što ako zakasniš u školu? (Ispričala bih se učiteljici zbog kašnjenja i objasnila joj zašto kasnim.) Kako ti poštuješ dvije zapovijedi ljubavi? Objasni svoj odgovor! Isus je rekao pismoznancu da i on čini poput Samarijanca. I nama danas kaže isto: Idi i ti čini tako! Kratko razmisli i reci na koji ćeš način pomoći drugima. (Učenici govore svoje odluke.) Svoju ljubav prema Bogu pokazujemo pomažući svome bližnjemu. Ono što si odabrao činiti pokušaj činiti ovaj tjedan. 11. Molitveno-meditativni završetak
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen! Zajedno izgovaramo zapovijedi ljubavi koje su projicirane na ploču. n
9. Sinteza
Danas smo puno toga naučili iz biblijskog teksta o milosrdnom Samarijancu. Ono što smo zapamtili provjerit ćemo igrom kviza. Svaki točan odgovor otkrit će vam riječ ili riječi koje ću zapisati na ploču, a vi ćete ih dobiti po završetku sata i kod kuće zalijepiti u bilježnicu. Na listiću će biti i obje zapovijedi ljubavi da ih možete ponavljati. Pitanja za igru kviza:
1. Što pismoznanac pita Isusa? a) kako glasi zapovijed ljubavi, b) kako poštovati pravila, c) tko je moj bližnji? (BLIŽNJI)
svibanj 2020. | VJESNIK | 607 |
79
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Kateheza za odrasle
Leo Tanner
Evangelizirati: DA – ali kako? Priručnik za predavača s Koracima za praksu S njemačkoga preveo i priredio: Pavao Madžarević župnik Župe sv. Mateja, apostola i evanđeliste u Štitaru
Postati odrastao u vjeri – donositi rod Srdačno vas pozdravljam na petom susretu izobrazbe o vjeri »Evangelizirati: DA – ali kako?« danas na temu: Postati odrastao u vjeri – donositi rod.
U našemu društvu osamnaestogodišnjaci dobivaju pravo glasa i izbora te postaju punoljetni. A što kad je posrijedi kršćanska vjera? Kad se postaje punoljetan i živi kao odrastao u vjeri? Početak prijateljstva s Kristom
Ruski je filozof religije Nikolaj Berdjajev (1874. – 1948.) rekao: »Čovjek je neizlječivo religiozan.« To znači da traži nešto ‘više’, nešto apsolutno. Ali postoje najrazličitiji oblici religioznosti. Mnogi od njih potiču čovjeka da traži nešto za sebe, nešto što će njemu činiti »dobro«. Ali kod evangelizacije se ne radi o tome da ljudi postanu religiozniji, već je posrijedi vjera. Upuštanje u odnos s Isusom Kristom i povjeravanje sebe njemu.
Kad se naša ‘osoba oikosa’ počne obraćati Isusu i njemu vjerovati (i u njega se pouzdavati), Isus joj tada daje mogućnost da u nj uđe, da iskusi kako je on tu za nju. Takvi prvi susreti s Isusom mogu biti potpuno tihi i blagi – jedva primjetni. Ali katkada mogu ljude i duboko dirnuti. To su na Duhove iskusili okupljeni ljudi. Svi su oni vjerovali u Boga. Ali njihov put kršćanstva ipak je započeo time da su – preko Petrove propovijedi – bili dodirnuti samim Kristom, kao prisutnim Gospodinom. Posljedica je bila: Kad su to čuli, bili su duboko potreseni… (Dj 2,37). Ljudi su osjetili: Isus je doista tu. Ovaj nutarnji dodir po Kristu doveo ih je tada do pitanja: Što nam je činiti? (Dj 2,37). Petar je odgovorio: Obratite se… (Dj 2,38). To znači: upustite se u odnos s Isusom Kristom. Započnite nasljedovati ga. Kad naša ‘osoba oikosa’ iskusi da je Isus tu za nju i povjeri mu se, tada ćemo joj i mi moći reći: Započni živjeti svakodnevicu s Isusom. Uzmi si vremena za
80 | 608 | VJESNIK | svibanj 2020.
ovo novo prijateljstvo i potraži ljude koji će te podupirati na putu nasljedovanja Isusa. Početak nasljedovanja najčešće je obilježen oduševljenjem. Nasljedujem Isusa jer mi to čini dobro, pomaže mi i jača me. U ovoj je fazi odnos prema Isusu Kristu najčešće još uvijek isprepleten sebičnim namjerama. A neki taj odnos i prekidaju ako im više ne donosi ono što si žele.
»Promjena gospodstva« i ispunjenje Duhom Svetim
Kako prijateljstvo s Isusom bude raslo i postajalo dublje, dovest će do odluke: Ti i nitko drugi! Živjet ćemo jedan za drugoga. Do odluke o obvezatnom zajedničkom životu s Isusom i za Isusa dolazi u činu krštenja, kao što je rekao Petar: Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga (Dj 2,38). Biti kršten u Isusovo ime, znači pripadati mu, biti s njim jedno.
Pavao opisuje nutarnji korak krštenja ovako: S radošću promatram vaš red i čvrstoću vaše vjere u Krista (Kol 2,5b). Ovo: živjeti s »Isusom Kristom kao Gospodinom« nije bila puka tvrdnja, nego usrećujuće iskustvo prvih kršćana. Kad Isus Krist, kao Gospodin, može u svim situacijama i na svim područjima u čovjeku djelovati, tada on može izliti svoga Duha. Po krštenju i potvrdi Duh je Sveti doduše »izliven u naša srca« (usp. Rim 5,5), ali njegova snaga često još uvijek nije oslobođena. Tko u šalicu vruće kave stavi kocku šećera, ustanovit će da se šećer tek miješanjem oslobađa i daje kavi svoju slatkoću. Analogno tomu, može i Duh Sveti – po sakramentima u nas izliven – svojom djelotvornom snagom ostati »začahuren«, jer mu se ne otvaramo. U takozvanoj »promjeni gospodstva« ova »začahurenost« biva probijena i Duh Sveti oslobođen. Sada on može sve više i više djelovati u čitavom čovjekovu biću, očistiti ga i posvetiti. Darovati mu različite darove i karizme. Donositi bogat rod
Ova takozvana »promjena gospodstva«, korak do kojeg dolazi u čovjekovoj najskrivenijoj nutrini, mijenja perspektivu. Polazeći od našega novog ‘Gospodina’, možemo otkriti svoje izabranje i poziv. Isus
govori: Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane (Iv 15,16). Kad je netko, primjerice, izabran da svoju zemlju zastupa na Olimpijskim igrama, tada će se u žrtvenu predanju pripraviti na ovaj događaj. On želi dati ono najbolje od sebe da svojoj zemlji iskaže čast i da osobno uspije. Tko s povjerenim mu darovima i karizmama služi Bogu i ljudima, neće bezuvjetno uspjeti, ali će donositi bogat rod. Plod Duha… ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5,22-23a) rastu u njemu. I to onda zrači.
Zreo plod moguće je jesti. On hrani život drugih. Tako drugi postaju oživljeni Duhom u dotičnome čovjeku, izgrađivani i ojačani. Kao što zreo plod sadrži sjeme novoga života, tako takvi ljudi prenose trajni život Duha. Njihov život donosi rod za vječnost. Sažeto rečeno, put do odrasloga kršćanina podrazumijeva sljedeće faze: 1. od dodirnutosti Isusom do upuštanja u prijateljstvo s njim;
2. od još nezrela prijateljstva, praćena pitanjem »Što će mi to donijeti?«, do zrelije ljubavi koja govori: »Iz ljubavi prema tebi«; 3. od saveza (obnove krštenja, promjene gospodstva), nazvanoga i predanje života, do ispunjenja Duhom Svetim;
3. Vi ste prihvatili Krista Isusa kao Gospodina (Kol 2,5b). Središnji korak nije pobožnost, nego predanje srca Isusu Kristu da bi se primilo puninu Duha Svetoga. Jeste li učinili taj korak? Gdje i u kojemu obliku?
Ovaj se korak mora uvijek iznova obnavljati da bi se naš život što dublje preoblikovao.
4. Koji sadržaji spadaju u molitvu predanja? Koje mogućnosti poznajem da bih učinio ovaj korak?
4. do neprestana rasta u životu iz Duha Svetoga i služenja s vlastitim darovima i karizmama.
Evangelizirati, znači povjerene nam ljude dovoditi do punine kršćanstva i u tome im biti primjer.
Koraci za praksu (5)
1. ‘Osobu oikosa’ mogu dovesti do koraka samo onako kako sam do njih došao sam. Što je meni pomoglo urasti u puninu kršćanskoga?
5. Kako mogu ohrabriti druge za rast i njihovo poslanje?
Dopunski tekstovi uz Postati odrastao u vjeri 2. Bog sa svakim čovjekom prolazi posve osobni put. Ne smijem, dakle, svoja iskustva prenositi na druge. Trebam ostati pri osluškivanju Duha Svetoga. Otuda i pitanje: Koje duhovne procese moram promicati da bi ljudi došli do čitave punine? (Usp. u vezi s ovim Mk 4,1-9.13-20.)
Isus je u više prispodoba govorio o cilju donositi rod: ‘Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijenja, osusvibanj 2020. | VJESNIK | 609 |
81
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Kateheza za odrasle
ši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razraste se i razmnoži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.’ I doda: ‘Tko ima uši da čuje, neka čuje!’ (Mk 4,3-9).
Isus opisuje četiri različite »vrste tla« na koje sjeme, to znači Božja riječ, može pasti. Pod ovim »vrstama tla« misle se stavovi u srcu i reakcije ljudi na Isusovu radosnu vijest.
Sjeme koje pada na »put«, ostaje ležati na površini i pozobat će ga ptice. Zemlja je nepropusna. Sjeme ne dospijeva u dubinu. Slika predstavlja ljude čije je srce zatvoreno za Isusovu poruku. Slika o pticama jasno pokazuje da su na djelu i drugi utjecaji koji razaraju sjeme Isusove radosne vijesti ili ga hoće spriječiti u klijanju. To su, primjerice, glasovi koji vjeru u Isusa predstavljaju kao suvišnu ili čak glupu. Sjeme koje nailazi na »kamenito tlo«, brzo iznikne, ali se i brzo osuši jer mu nedostaje »dobra zemlja«, a time i hranjive tvari. Ova slika predstavlja ljude koji pokazuju zanimanje za Isusa i njegovu poruku i lako se daju oduševiti. Ali oni riječ ipak prihvaćaju samo površno, ona ne ide u dubinu. Čim ovi ljudi dožive pritisak ili im vjera bude na kušnji, ponovno se od nje odvraćaju.
Ili sjeme pada na tlo koje je zaraslo »trnjem«. Time se misli na ljude koji su doduše otvoreni za Božju riječ, ali su ipak jako upleteni i usidreni u svoju svakodnevicu, čak toliko da trnje uguši izniklo sjeme. Trnje ovdje predstavlja brige i strahove te ovisnosti svake vrste – primjerice, materijalna dobra i hobije, koji snažno zaokupljaju ljude i sprečavaju ih u tome da dopuste da njihov život bude potpuno određivan Božjom riječju. Ova slika predstavlja takve ljude koji zacijelo slute i shvaćaju što Isus misli, ali ne žive po tome i ne mogu tako djelovati, jer u njihovoj svakodnevici za to nema mjesta. Sjeme koje pada na »dobru zemlju« donosi bogat rod. Ova slika predstavlja ljude koji se potpuno otvaraju Božjoj ljubavi, prihvaćaju njegovu riječ i po njoj djeluju. Premda je to samo mali dio sjemena, iz njega izrasta ogromna žetva. Vjera je više od religioznosti
Da bi sjeme moglo početi klijati, potrebni su ne religiozni osjećaji, nego vjera. Svi su ljudi više ili manje religiozni, kao što svjedoči ruski filozof religije Nikolaj Berdjajev (1874 .-1948.): »Čovjek je neizlječivo religiozan.« To znači da traži nešto veće. Čovjek u religiji traži za sebe nešto više. Traži zaštitu, pomoć i orijentaciju.
82 | 610 | VJESNIK | svibanj 2020.
Budući da to ipak često traži za sama sebe, u opasnosti je da Boga uporabi. Religija može kružiti oko vlastitoga ‘ja’, oko ega. Važno je da to služi meni. Dokle god Bog služi i pomaže meni i mojim interesima, dotle ga častim i trebam. Ako mi pak više ne donosi ništa, tada više ne trebam ni religiju. Vjera (objava) vodi na jedan drugi put. Ovdje čovjek može iskusiti jedno TI, Sugovornika koji mu se obraća, koji traži suodnos i nudi svoju poruku. Kao odgovor na to, čovjek se tomu TI povjerava. Odlučuje služiti Bogu i Njegovim interesima. Pritom osjeća da se Bog za njega brine bolje nego što to on sam može. Ovdje u središtu stoji Bog. Religiju – pa i kršćansku – moguće je shvatiti i živjeti i kao kulturu. Ona pripada nama, i moguće je njome se služiti prema potrebi. Kršćanska vjera pak vodi u egzistencijalnu promjenu, jer se »Božji glas« čulo i odlučilo slijediti ga. Put vjere započinje upuštanjem u Boga. »Čvrsta točka« (točka praska)
Srce kršćanstva nije pobožnost. Ne radi se o tome da puno molimo i ostvarujemo religiozna postignuća. To je Pavao činio prije svoga obraćenja do savršenstva. Srce kršćanstva jest odnos prema utjelovljenome Božjem Sinu i naša potpuna izručenost njemu i njegovoj volji.
U prvim pripovijestima o pozivu čitamo u Novome zavjetu: I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: ‘Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi’ (Mk 1,16-17). Sada dolazi do pravoga »praska«. Šimun i Andrija moraju se odlučiti hoće li odgovoriti Isusovu pozivu na nasljedovanje ili ne.
Odluke se mogu donositi različito. Katkad postoje spontane odluke, kao ljubav na prvi pogled. Češće – posebice kad su posrijedi odluke koje obilježavaju život – postoji jedno dulje odvagivanje. Voljeli bismo da možemo iskusiti kako je bilo Šimunu koji je bio oženjen, ili pak Andriji. Što ih je sve pokretalo i kako su donijeli svoju odluku? Ali važnija od tih saznanja jest naša vlastita odluka, naše DA nasljedovanju i predanju Njemu. »Promjena gospodstva« – krštenje
Kad naše nasljedovanje poraste, ono dovodi do pitanja obvezatnosti. Kad se prijateljstvo između žene i muškarca produbi, to dovodi do sklapanja braka: ti i nitko drugi. Mi pripadamo skupa.
Odluka za obvezatan život sa i za (između nas i Boga) događa se u krštenju. Pavao opisuje nutarnji
korak krštenja ovako: Kao što primiste Krista Isusa, Gospodina, tako u njemu živite (Kol 2,6). Postati kršćanin, znači primiti Isusa kao Gospodina, osobno se za njega odlučiti, usmjeravati se prema njemu. Biti kršćanin, dakle, znači živjeti s Isusom kao sa svojim Gospodinom. Ovo ne znači za Isusa puno činiti, nego se u najskrivenijoj nutrini podložiti njemu i njegovu vodstvu.
više i više prožeti, očistiti i posvetiti čitavo čovjekovo biće. Može darovati različite darove i karizme.
U nama neka ne vladaju ni strahovi, ni tromost, ni osjećaji krivnje, ni dvojbe, ni rezignacija, ni mlakost, ni gorčina, ni…, nego, samo i jedino, pravo sunce našega života: Isus Krist svojom velikom i usrećujućom ljubavlju! Stoga je dobro pitati se:
Dopunski tekstovi uz Donositi rod
U vezi s prispodobom u kojoj govori o ozbiljnosti nasljedovanja, Isus kaže: Tako dakle ni jedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik (Lk 14,33). Postavimo si pitanje: Tko ili što mene »posjeduje«? Koje misli i koje namjere »gospodare« u meni?
–– Koje mjesto zauzima Isus u mome životu? Je li on »neograničeni« Gospodin u mome životu? Pripada li mu sve što čini moj život? –– Kako se pokazuje to »Isusovo gospodovanje« u postupanju s vremenom i mojim darovima, u mojim sudovima i pogledima? –– U kojim je odnosima i na kojim područjima moga života prisutan nered, koje namjere u njemu slijedim? –– Za koga radim i djelujem u najdubljoj dubini svoga srca? Za samoga sebe ili za Isusa Krista? Ovo se pokazuje najčešće u spontanim reakcijama kad mi se uskrati priznanje i čast. Ako je Isus »Gospodar« moga života, više moje ‘ja’ (pa ni religiozno ‘ja’), sa svim svojim potrebama i strahovima, ne stoji u središtu, nego On, u svojoj suverenosti, dobroti i svetosti. Ispunjenje Duhom Svetim – krizma (poslanje)
O snazi ove odluke piše Papin propovjednik pater Raniero Cantalamessa: »Odluka ‘prihvatiti Isusa Krista kao Gospodina i Otkupitelja’ zapaljena je iskra koja naš kršćanski život oživljuje iznutra. Otvara čovjeka tako da Duh Sveti može u nj snažno strujati. Živjeti s Isusom kao sa svojim ‘Gospodinom’ naša je sreća. On je sunce koje rasvjetljuje naš život.«1 Kad Isus Krist, kao Gospodin, može djelovati u svim situacijama i na svim područjima u čovjeku, tada on može izliti svoga Duha. Tako Duh Sveti može sve
Citirano prema: R. Cantalamessa, O dođi, Stvorče, Duše Svet, Verlag Herder, 1999., 406. (Postoji rukopis hrvatskoga prijevoda.)
1
Time smo mi i ‘osobe oikosa’ osposobljeni riječju i djelom živjeti kao pravi Kristovi svjedoci u Crkvi i svijetu. Potvrda može u ovome smislu biti shvaćena kao prihvaćanje osobnoga poslanja u Crkvi, kao »posveta za opće svećeništvo svih krštenih« (Peter Henrici, pomoćni biskup u Churu). Poslanje podrazumijeva da se darove Duha,2 karizme, sposobnosti i kompetencije koje netko ima, stavi u službu. Preko njih »govori« Bog i pokazuje što bi mogao biti poziv te osobe, što ona može na svom području i svojim darovima pridonijeti cjelini. Tko s povjerenim mu darovima i karizmama služi Bogu i ljudima, neće bezuvjetno imati uspjeh, ali će donositi bogat rod. Rod podrazumijeva promijenjeni život, koji hrani i oživljuje druge. Kao što zreo plod služi za hranu, tako i naš život treba hraniti dobrotu i zdravlje u drugome. Kako izgleda plod opisao je Pavao: Plod Duha je ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5,22-23a). Od ljudi u kojima je izrastao plod Duha »struji« nešto, kao što kaže Isus: Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe (Iv 7,38), što druge ljude izgrađuje i oživljuje.
Zreo plod sadrži (u pravilu) sjeme za novi život. Donositi plod, znači prenositi ono što si sam primio. Sijati sjeme Božje riječi i vjeru i brinuti se za njegov rast. Tko tako uđe u služenje evanđelju, donosi rod za vječnost. Tri obraćenja
U donošenje roda – možemo reći i za odrastanje u vjeri – spadaju tri obraćenja. Prvo: obraćenje Isusu Kristu. Mi živimo u osobnome odnosu s njim. Prihvaćamo evanđelje kao smjernicu za naš život.
Isus Krist je od početka svoje učenice i učenike pozvao i na međusobno zajedništvo. To je drugo područje rasta: obraćenje na zajedništvo, konkretnu zajednicu, Crkvu. (Ovomu je posvećeno sljedeće poglavlje.)
Biti kršćanin bitno je povezano s poslanjem. U tome se sastoji treće područje rasta: obraćenje služenju, prihvaćanje poslanja. U crkvenome kontekstu možemo to nazvati »DA potvrdi«. Pomoć za otkrivanje vlastitih karizmi nalazi se u »Živjeti iz Duha«, Nastaviti Isusovo djelo.
2
svibanj 2020. | VJESNIK | 611 |
83
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Kateheza za odrasle
Faze puta u pregledu Sustavan pregled može nam pomoći da bolje razumijemo put evangelizacije, a time i donošenja roda:
–– –– –– –– –– –– –– –– –– –– ––
odbijanje svega nadnaravnoga religiozno zanimanje zanimanje za kršćansku vjeru spremnost čuti evanđelje osobna pogođenost, ali tu su još otpori upustiti se u odnos s Isusom: obraćenje odluka za Isusa: obnova krštenja, predanje života ispunjenost Duhom Svetim novi životni prioriteti učlanjenost u obvezatnu kršćansku zajednicu čežnja svojim darovima služiti drugima: evangelizacija –– neprestani duhovni rast. Ovaj duhovni rast vodi do ispunjena kršćanstva koje donosi rod. Taj se put često naziva posvećenje (ozdravljenje, svetost). Život raste i mijenja se, ili pak odumire. To vrijedi i za naš duhovni život.
Produbljujući tekstovi iz »Evangelii nuntiandi«
48. Pučka religioznost nesumnjivo ima svojih ograničenosti. Često je sklona raznim izobličenjima religije, odnosno praznovjerju. Nerijetko ostaje na razini čisto kulturalnih očitovanja i ne dolazi do istinskog pristanka vjere…. …No ako se u evangelizaciji ispravno usmjeruje osobitom pedagogijom, pučka je religioznost veoma bogata vrijednostima…
18. Što se Crkve tiče, navijestiti evanđelje znači unijeti Radosnu vijest u svaku ljudsku sredinu i u tome srazu samo čovječanstvo iznutra preobraziti, učiniti ga novim: »Evo, sve činim novo!« (Otk 21,5; usp. 2Kor 5,17; Gal 6,15). No, nema novoga čovječanstva ako najprije nema novih ljudi, novosti iz krsta (usp. Rim 6,4) i života prema evanđelju (usp. Ef 4,3-24; Kol 3,9-10). Dakle, svrha je evangelizacije zapravo ta unutrašnja promjena…
19. Crkvi, naime, nije samo do toga da se evanđelje propovijeda na sve prostranijim područjima svijeta ili sve većemu broju novih populacija, već također mora težiti da snagom evanđelja, takoreći, ispretura mjerila ljudskoga prosuđivanja, ustaljene vrijednosti, interese, misaona kretanja, ishodišna nadahnuća i životne obrasce koji su unutar ljudskoga roda u suprotnosti s Božjom riječju i njegovim naumom spasenja.
84 | 612 | VJESNIK | svibanj 2020.
54. Crkva je također uvjerena da svoju neumornu brigu ne smije uskratiti ni onima koji su već primili vjeru i koji su već, često naraštajima, u dodiru s evanđeljem. Ona stoga nastoji tu vjeru produbljivati, učvršćivati, hraniti i činiti ju što zrelijom kod onih koje već zove vjernicima, da bi oni to još više bili. Ta vjera danas je gotovo posvuda suočena sa sekularizmom, odnosno borbenim bezboštvom: to je vjera na udaru kušnja i prijetnja, štoviše, to je opkoljena i napadnuta vjera. Kad se svakodnevno ne bi hranila i jačala, došla bi u opasnost da propadne zbog ugušenja ili iznemoglosti. Stoga evangelizirati često znači vjeri vjernika pružati tu prijeko potrebnu hranu i pomoć, poglavito u katehezi punoj evanđeoske svježine, kad je jezik prilagođen vremenu i osobama.
56. Drugi krug čine oni koji vjeru ne prakticiraju: danas je vrlo mnogo onih koji uglavnom izrijekom nisu zanijekali svoje krštenje, ali su posve na rubu, naprosto ga ne proživljavaju. Pojava onih koji ne prakticiraju odavna je poznata u povijesti kršćanstva, a pripisuje se naravnoj slabosti i dubokoj nedosljednosti, što je, nažalost, nosimo u sebi. Danas je ipak poprimila neke nove oznake. Često se kaže da nastaje zbog kidanja tradicionalnih odnosa, što se u naše vrijeme nerijetko događa. Do toga također dolazi kad ljudi žive među onima koji ne vjeruju i kad su pod utjecajem nevjere. Napokon, suvremeni nepraktikanti za razliku od nekadašnjih svoj stav nastoje opravdati uime nutarnje religioznosti, uime neovisnosti i osobne iskrenosti. 13. Oni koji iskreno prihvate Radosnu vijest, snagom toga prihvaćanja i zajedničke vjere sabiru se, dakle, u Ime Isusovo da bi Kraljevstvo zajedno tražili, gradili i živjeli. Čine jednu zajednicu koja i sama počinje naviještati evanđelje. Zapovijed dana Dvanaestorici – »Idite, navješćujte Radosnu vijest« – vrijedi tako, premda na drugi način, za sve kršćane. Njih stoga Petar s pravom naziva »narodom stečenim da naviješta silna djela« (Božja), ista ona veličanstvena djela o kojima je svatko mogao čuti na svome jeziku. Radosna vijest o Kraljevstvu koje dolazi, i koje je započelo, vrijedi, uostalom, za sve ljude i za sva vremena. Oni koji su je primili, oni koje okuplja u zajednicu spasenja, mogu je i moraju priopćivati i dalje širiti. n Bilješke:
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Katehetski prilog
Ljubav i zajedništvo – sakrament ženidbe Ana Totić Despotović
Krešimir Bulat
dipl. teol., Đakovo
nadbiskupijski povjerenik za biblijski pastoral, suradnik u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu i upravitelj Župe sv. Jakova apostola u Gorjanima
Ciljevi –– uočiti da je kršćanska ženidba poseban sakrament –– upoznati se s pripremom na ženidbu i obredom ženidbe –– poznavati smisao i značenje znakova u ženidbi. Potrebno za rad –– umnožiti radni list 1, 2 i 3 –– ukoliko se želi, umnožiti prilog. Molitva na početku: Sir 36,22-27 zz Uvodni razgovor Upitati sudionike: –– Jeste li kada bili na vjenčanju? Možda nedavno? –– Je li to vjenčanje bilo u crkvi ili ne? –– Što ste pritom posebno zapazili, zapamtili, što vas se posebno dojmilo? –– Kakva je razlika između vjenčanja u crkvi i drugdje? Zatim voditelj najavi temu susreta, ovim ili sličnim riječima: Danas ćemo promotriti kako Katolička Crkva shvaća ženidbu i kako izgleda crkveni obred vjenčanja. Prije toga ćemo ipak promotriti ono što je potrebno da do vjenčanja uopće dođe, a to je upoznavanje i ljubav zaručnika.
nerazrješiva. To znači da se jednom valjano sklopljena ženidba ne može poništiti. U Crkvi ne postoji razvod braka, nego je samo moguće utvrditi i dokazati da je pri sklapanju ženidbe nedostajalo nešto bitno. Ako se utvrdi nekakav važan nedostatak kod sklopljene ženidbe, onda ju mjerodavna crkvena vlast može proglasiti nevažećom, odnosno ništavom. Tako se, ustvari, ustvrđuje da ženidba nije ni bila valjano sklopljena, odnosno da do nje nije ni došlo.
zz Osobine zaručnika
Radni list 1. Sudionici trebaju iz ponuđenih osobina odabrati 4 i pojasniti zašto ih izabiru. Nakon što završe, moguće je da barem neki od sudionika izreknu i objasne svoj odabir, ali nije nužno.
zz Kako Katolička Crkva shvaća ženidbu
Pojasniti kratko, ovim ili sličnim riječima: Ženidba je u Katoličkoj Crkvi sakrament. A to znači da je ljubav koja se očituje između supružnika vidljivi znak nevidljive Božje ljubavi. Svrha je ženidbe, prema Katoličkoj Crkvi, dobro bračnih drugova (ljubav) i rađanje i odgajanje potomstva (djece). Ženidba je jedna i
zz Tečaj priprave za ženidbu
Pojasniti ovim ili sličnim riječima: Svi su zaručnici dužni prije vjenčanja polaziti Tečaj priprave za ženidbu. On traje otprilike 6 večeri, a predavači su liječnici, psiholozi, svećenici, vjeroučitelji i bračni parovi. Teme koje se obuhvaća možemo pogledati na radnom listu 2. Zadatak: Sudionici trebaju poredati teme, upisujući brojeve, onim redom kako smatraju da bi trebale ići. Mogući ispravan redoslijed bio bi dolje priloženi, ali moguć je i nešto drukčiji, također ispravan, redoslijed. TEME TEČAJA ZA ŽENIDBU 1. Izvor i razvoj ljubavi. Pravila dijaloga. 2. Motivi izbora bračnog druga. 3. Živjeti zajedno različiti. Komunikacija u braku. 4. Psihologija bračnog para. 5. Prirodne metode planiranja obitelji. Naličje kontracepcije. 6. Prenatalni život i odgoj djeteta. 7. Božji poziv – biti odgovorni roditelji. 8. Božji plan o braku i obitelji (sakramentalnost ženidbe). 9. Obitelj i župna zajednica. 10. Vjera – temelj braka i obitelji. Kršćanski odgoj djece. 11. Pravna dimenzija kršćanske sakramentalne ženidbe. 12. Administrativni postupak pri ženidbi. svibanj 2020. | VJESNIK | 613 |
85
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Katehetski prilog zz Razgovor sa svećenikom – zapisnik1
Napomenuti: Svi zaručnici neposredno pred sklapanje ženidbe moraju u uredu župe u kojoj će se vjenčati razgovarati sa svećenikom. U tom razgovoru svećenik im postavlja određena pitanja te zapisuje njihove odgovore, sastavljajući tako jednu vrstu zapisnika. Na kraju razgovora mladenci potpisuju taj zapisnik, a potpisuje ga i svećenik te ovjerava župnim pečatom.
zz Obred sklapanja ženidbe
Radni list 3. Sudionici trebaju pročitati tekst Obred sklapanja ženidbe i dopuniti ga riječima koje nedostaju. Te riječi su: suprugu, zlu, bolesti, života (za mladoženju) i (za mladenku) supruga, zlu, bolesti, života.
zz Ispravan redoslijed obreda
Radni list 2. Služeći se radnim listom 3, sudionici trebaju ispravno poredati tijek obreda ženidbe i ispisati ga. Točan redoslijed je: 1. pozdrav mladencima 2. molitva za mladence 3. služba riječi 4. svećenikova pitanja mladencima Ova se točka može preskočiti!
1
1.
Radni list
5. pružanje desne ruke 6. izražavanje privole (obećanja) 7. svećenikovo prihvaćanje privole (obećanja) 8. prisega na križu 9. blagoslov prstenja 10. predaja prstenja 11. molitva vjernika za mladence 12. Oče naš 13. blagoslovna molitva 14. otpust mladenaca i zajednice. zz Voditeljeva sinteza
Ovim ili sličnim riječima: Kršćanska ženidba poseban je sakrament koji na svoj način ostvaruje uprisutnjenje kraljevstva Božjeg na zemlji. Ženidba nije sakrament samo u trenutku sklapanja u crkvi, nego trajno i u svakodnevnom životu. Molitva na završetku: 1Kor 13,1-8 KATEHETSKE ZADAĆE
zz Pogledati
kad je neko vjenčanje u župnoj crkvi i prisustvovati mu.
zz Proučiti obrednik ženidbe. zz Podrobnije
istražiti teme koje se obrađuju na tečaju za ženidbu.
Ovo su osobine koje zaručnici najviše cijene: –– ljubazan i nježan –– vjeran –– kršćanin/kršćanka –– komunikativan –– nesebičan –– prilagodljiv –– povučen –– sposoban za konflikte –– spreman pomoći –– smisao za humor –– strpljiv –– poduzetan –– štedljiv –– voli djecu –– moderan –– temperamentan –– privlačan –– (samo)kritičan
–– –– –– –– –– –– –– ––
ima vlastito mišljenje uredan ambiciozan uviđavan korektan otvoren zna se izražavati marljiv u zvanju i kod kuće
Između ponuđenih osobina izaberite četiri koje su vama najvažnije. Zatim dolje ukratko obrazložite zašto izabirete baš te osobine i kako one mogu pridonijeti zajedničkom životu. 1. osobina:
3. osobina:
2. osobina:
4. osobina:
86 | 614 | VJESNIK | svibanj 2020.
2.
Radni list
Uz pomoć teksta na radnom listu 3, poredajte dijelove obreda vjenčanja po ispravnom redoslijedu i ispišite ih:
služba riječi Redoslijed dijelova obreda vjenčanja: pozdrav mladencima 1. .......................................................................................... prisega na križu 2. .......................................................................................... molitva vjernika za mladence 3. .......................................................................................... predaja prstenja 4. .......................................................................................... 5. .......................................................................................... blagoslov prstenja 6. .......................................................................................... Oče naš 7. .......................................................................................... molitva za mladence 8. .......................................................................................... blagoslovna molitva 9. .......................................................................................... izražavanje privole (obećanja) 10. .......................................................................................... svećenikova pitanja mladencima 11. .......................................................................................... 12. .......................................................................................... pružanje desne ruke 13. .......................................................................................... otpust mladenaca i zajednice 14. .......................................................................................... svećenikovo prihvaćanje privole Zadatak: poredajte teme redom kojim bi trebale ići, upisujući brojeve ispred njih: TEME TEČAJA ZA ŽENIDBU: ___ Administrativni postupak pri ženidbi ___ Božji plan o braku i obitelji (sakramentalnost ženidbe) ___ Motivi izbora bračnog druga ___ Živjeti zajedno različiti. Komunikacija u braku ___ Prenatalni život i odgoj djeteta ___ Obitelj i župna zajednica ___ Izvor i razvoj ljubavi. Pravila dijaloga ___ Vjera – temelj braka i obitelji. Kršćanski odgoj djece ___ Psihologija bračnog para ___ Pravna dimenzija kršćanske sakramentalne ženidbe ___ Prirodne metode planiranja obitelji. ___ Božji poziv – biti odgovorni roditelji. Naličje kontracepcije
3.
Radni list
Obred ženidbe u Katoličkoj Crkvi (1. oblik)
Napomena: Ženidba se u Katoličkoj Crkvi može sklopiti tijekom svete mise, a može i zasebno. Ovdje donosimo zasebni obred ženidbe. Nakon ulaska mladenaca u crkvu i zauzimanja mjesta pred oltarom, svećenik ih pozdravi i pomoli se za njih. Zatim slijedi služba riječi. Ona se sastoji od čitanja nekoliko biblijskih tekstova koji govore o ženidbi. Nakon toga svećenik održi propovijed na temelju tih čitanja. Zatim svećenik pita mladence o slobodi njihove odluke za ženidbu, o spremnosti na doživotnu vjernost te o spremnosti da prihvate i kršćanski odgajaju djecu. Nakon toga mladenci pružaju jedno drugome desnu ruku i izražavaju privolu (obećanje). Mladoženja govori: Ja, I., uzimam tebe I. za svoju _______________ i obećavam ti vjernost u dobru i u _______, u zdravlju i _____________ i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane __________ svoga. Mladenka govori: Ja, I., uzimam tebe I. za svoga _______________ i obećavam ti vjernost u dobru i u _______, u zdravlju i _____________ i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane __________ svoga. Slijedi svećenikovo prihvaćanje privole (obećanja) i prisega mladenaca na križu (može se izostaviti). To znači da mladenci stavljaju desnu ruku na raspelo (križ) i govore: Tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji! Onda dolazi blagoslov i predaja prstenja. Svećenik blagoslovi prstenje, a mladenci ih stavljaju jedno drugome na ruku (prste) govoreći: I., primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Nakon toga slijedi molitva za mladence u obliku molitve vjernika koja se zaključuje molitvom Oče naš. Zatim svećenik moli posebnu blagoslovnu molitvu za mladence i otpušta ih, zajedno s cijelom zajednicom, u miru. Napomena: Postoji još jedan oblik sklapanja ženidbe koji je sličan ovome. svibanj 2020. | VJESNIK | 615 |
87
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Upoznajmo Bibliju: Evanđelje po Marku
Ozdravljenje uzetoga i otpuštenje grijeha (Mk 2,1-12) Ivica Čatić profesor Svetoga pisma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu i župnik Župe Uzvišenja Sv. Križa u Rumi
Ovaj odlomak uvodi u niz od tzv. »pet galilejskih polemika« koje Isus vodi s vjerskim vođama.
Nakon vremenski neodređenog izbivanja – spominje se nekoliko dana (Mk 2,1), koje je proveo na samotnim mjestima (usp. 1,45), vjerojatno izlazeći noću iz Kafarnauma (usp. 1,35), Isus se jednog dana opet pojavljuje u kući; jednostavno spominjanje kuće kao poznatog mjesta zadržavanja sugerira da se opet radi o Petrovoj i Andrijinoj kući (usp. 1,2934). Oko njega se skuplja mnoštvo u toj mjeri da pred kućom ponestaje mjesta. Izraz mnoštvo ovdje je antipod višim slojevima društva kojima su ostali talog i marginalci. Njihovo okupljanje pred vratima podsjeća na prvo slijevanje mnoštva k Isusu kad je sav grad grnuo k vratima (1,33). Iako izbjegava krivo poimanje onoga što čini, Isus ne izbjegava čovjeka; bliz je patnicima – ne ostavlja ih.
Gospodin im navješćivaše Riječ (2,2). Ovaj izraz u Evanđelju po Marku, čini se, potječe od termina za katehezu, tj. produbljenja pouke onih koju su ulazili u crkveno zajedništvo, a koja se odvijala u prvim kršćanskim zajednicama za vrijeme njihovih liturgijskih sastanaka.
Kao u 1,32, kad se radilo o svim bolesnim i opsjednutima, i sada dolaze noseći k njemu uzetoga (2,3). No, ovaj puta toliko je ljudi u kući da im nije preostalo drugo nego potražiti način kako doprijeti do Isusa. U to doba kuće su obično imale vanjsko kameno stepenište koje je vodilo na terasu, a krovovi su bili od trske, položene na grede i prekrivene osušenim blatom. Trebalo je načiniti otvor između dvije grede i spustiti krevet s uzetim. Uzeti je za to vrijeme ležao na krevetu, nesposoban kretati se, poput mrtvaca; njegovo ležanje i nepo-
88 | 616 | VJESNIK | svibanj 2020.
kretnost podsjećaju na ležanje i nemoć Šimunove punice (usp. 1,30). U Starom zavjetu paraliza je bila zapreka za stupanje u svećeništvo (usp. Lev 21,1723) te za pristup Hramu (usp. 2Sam 5,8), a smatrana je kaznom Božjom (usp. Ez 21,11-12). Slično kao i s gubom, ozdravljenje hromih smatrano je najavom nastupa mesijanskih vremena (usp. Iz 35,3.6; Jr 31,8).
Isus promatra što čine, uočava njihovo oštroumno rješenje, njihov trud, ali ono što ga se dojmilo bilo je nešto drugo. Vidi i dublje – vidi njihovu vjeru (Mk 2,5). Ono što je gubavac u prethodnoj zgodi izrazio riječima (usp. 1,40), četvorica, nošena vjerom, pokazuju neobično živopisnim poduhvatom. »Vjera koja na sebe ne uzima tuđe probleme nije prava vjera« (E. M. Ronchi). Jer nitko nije kršćanin radi sebe…
Uzetome se Isus obraća iznenađujuće nježno, kako Marko dosad nije zabilježio: sinko. Kasnije će tako osloviti i svoje učenike (usp. 10,24). Međutim, vidi više od njihove vjere. Dodaje neočekivano: otpuštaju ti se grijesi! Isus, dakle, sam nameće temu grijeha. Posljednji spomen grijeha bio je u opisu svrhe Ivanova krštenja (usp. 1,4). On, koji prodire u čovjekovu nutrinu (usp. 2,8), vidi u ovom čovjeku grijeh, vidi njegov narušeni odnos s Bogom. No, postupa nježno, bez prijekora i bez ijedne teške riječi, s ljubavlju i naklonošću: vidio je problem uzetoga i toplim tonom, sinko, najavljuje mu oslobođenje od prepreka koje su stajale između njega i Boga. Proglašenje otpuštenja pred istraživače stavlja dilemu jer u teološkom smislu pasivni oblik, otpušteni su, ukazuje na Božju akciju (teološki pasiv) pri čemu bi Isus samo u ime Božje proglasio grijehe otpuštenim. Međutim, izričito će ustvrditi da je Sin Čovječji vlastan otpuštati grijehe (2,10).
Duhovna razina bila je, u konačnici, povezana i s društveno-ekonomskom. Naime, činjenica da je čovjek bio uzet svakako je povezana s nečijim grijehom (njegovim ili njegovih roditelja, usp. Iv 9,1-3) i stoga mu priskrbljuje određen društveni status – grešnika i bolesnika koji nije samostalan i punopravan član
društva. Religiozna elita (pismoznanci i dr.) bila je zadužena kontrolirati nečije zdravstveno stanje, a time i društveni status.
Po prvi put Isusovu su javnom djelovanju nazočili i pismoznanci sjedeći i razmišljajući (Mk 2,6), što je tradicionalni opis za analizu koja prethodi izricanju pravorijeka. Zato njihovu reakciju nije trebalo dugo čekati (kao ni reakciju zloduha prigodom prvog nastupa u Kafarnaumu, usp. 1,23-24). Oni su učitelji Zakona, ljudi koji ga studiraju, poznaju i tumače. Proglašavaju što je volja Božja i kako se treba ponašati u određenoj situaciji. Marko ih tretira kao kompaktnu grupu, koja zastupa jedno zajedničko mišljenje.
Isusovu izjavu doživljavaju kao hulu; taj se pojam odnosio na svjesno suprotstavljanje riječi ili akciji Božjoj (usp. Izl 22,27; Lev 24,11-16; Br 15,30-31). Odmah i objašnjavaju razlog svoga zaključka: Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini (Mk 2,7)? Upravo tako i naučava Stari zavjet (usp. Iz 43,25; Ps 51,3-4; 103,3). Njihova reakcija je, teološki gledajući, jedino moguća i bila bi sasvim korektna u normalnim okolnostima. Tko bi se smio staviti na mjesto Boga i izreći takvo što? Jer ne samo što govori neistinu, nego i drugoga vuče u zabludu? No, oni zasad, tijekom ovog prvog dijela susreta sa Isusom, još nisu svjesni da okolnosti u kojima se nalaze doista nisu uobičajene. Ipak, njihova je prva reakcija znakovita jer će ista optužba protiv Isusa biti podignuta pred Sinedrijem te predstavljati osnovu da ga se osudi na smrt (usp. Mk 14,64). Njihova reakcija na prvi pogled može ukazivati na to da je Isus doista tako proglasio otpuštenje da su prisutni shvatili kako to čini u svoje ime. Međutim, ostaje vjerojatnije da je svima bilo jasno kako ima vlast to činiti uime Božje, pogotovo što je završna reakcija okupljenih proslava Boga kao prvotnog uzročnika onog što su vidjeli (usp. 1,12). To je u skladu sa starozavjetnom tradicijom prema kojoj ljudi mogu uime Božje proglašavati oproštenje (npr. Mojsije, proroci; redovito svećenici, usp. Lev 4,26.31.35; 5,10.13.18; 6,7). Znakovito je, također, što će upravo pismoznanci uskoro predvoditi istragu protiv Isusa (usp. Mk 3,22). Baš kao što je vidio što se zbiva u uzetome (usp. 1,5), Isus prodire u dubinu njihovih razmišljanja (usp. 2,8). Razlučuje teološke od nekih drugih motiva. Ima sposobnost pronicanja srdaca koju Stari zavjet pridaje samo Bogu (usp. 1Kr 8,39; 1Sam 16,7; Ps
7,10; Jr 11,20). Pokušat će ih odvratiti od pogrešnih zaključaka u razmišljanju jer nemaju sve potrebne informacije. Vidi njihov nedostatak i želi im izići ususret.
Da bi im olakšao snalaženje u ovoj neuobičajenoj situaciji, Isus postavlja sržno pitanje: Što je lakše, reći uzetome otpuštaju ti se grijesi ili reći ustani uzmi svoju postelju i hodi (Mk 2,9)? Ne postavlja im pitanje je li lakše ozdraviti uzetog ili otpustiti grijehe, jer i jedno i drugo može samo Bog. Pitanje je, dakle, što je lakše reći? Jer razina je govorenja ono što u njihovu razmišljanju i zaključivanju predstavlja problem. Prvi put Isus govori zašto čini čudo – neka vide da je vlastan otpuštati grijehe (2,10)! Pitanje koje je postavio zapravo je poziv na razmišljanje: bolest i grijeh međusobno su usko povezani tako da je ozdravljenje čovjeka, i tijela i duha (usp. 1,3031), neodvojivo od otpuštanja grijeha. Ako se radi o ozbiljnom i odgovornom govoru, jednako je teško i oprostiti grijehe i ozdraviti čovjeka. Dakako, ako se radi o ispraznom i neodgovornom brbljanju, o huli, onda se na prvi pogled čini da je lakše reći otpuštaju ti se grijesi, jer je nemoguće provjeriti učinak ovih riječi, je li se oproštenje zaista i dogodilo. Pismoznanci su upravo tako i prosuđivali. Nisu sebi dopustili pomisao da Isus nastupa uime Božje, da ima sve ovlasti. Zato su njegove riječi smatrali hulom (2,7) – svojim govorom vrijeđa Boga, a o oproštenju grijeha i ozdravljenju, s njim povezanim, nisu htjeli ni čuti. Isus pokazuje da posjeduje vlast otpuštanja grijeha (usp. 2,10). Njegovu su moć ljudi već tijekom prvog boravka u Kafarnaumu prepoznali (usp. 1,22.27), a sada će otkriti njezin izvor. Po prvi put za sebe upotrebljava izraz Sin Čovječji (u prvom dijelu Evanđelja po Marku upotrijebit će ga još samo u 2,28). Evanđelisti prikazuju kako ovaj naslov Isus redovito primjenjuje sam na sebe. On priziva eshatološki lik kojega opisuje prorok Danijel: kao Sin čovječji dolazi na oblacima i bit će mu predana vlast nad svim narodima (Dn 7,13-14). Zoran znak da se dogodilo otpuštenje grijeha i rekreacija čovjekova odnosa s Bogom jest ozdravljenje: Ustani, uzmi svoju postelju i pođi kući (2,11)! Ono što je, prema logici pismoznanaca, bilo teže učiniti u slučaju da je Isus mislio i govorio neodgovorno – da je hulio – upravo se dogodilo! Ozdravljenje od paralize vanjski je znak unutarnjeg iscjeljenja odnosa s Bogom. svibanj 2020. | VJESNIK | 617 |
89
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Upoznajmo Bibliju: Evanđelje po Marku
Uzeti čovjek usta, uze odmah svoju postelju i iziđe naočigled svima (2,12). Isusova riječ što zbori to i tvori; nema razlike između njegova govora i stvarnosti. Ljudi koji čista i slobodna srca promatraju događaj zaključuju da je ovdje Bog bio na djelu. I proslavio se. Spontano počinju slaviti Boga jer takvo što još nikada nisu vidjeli (2,12). Posvemašnja novina kojom odiše Isusovo djelovanje (usp. 1,22.27) znak je da ga se ne može prosuđivati standardnim, uhodanim mjerilima koja su dotad važila. Pismoznancima je ovo još jedan poziv na temeljito preispitivanje. Poziv na traženje istine. Ozdravljenje je potvrda da Isus o oproštenju grijeha i obnovi bolesnikova odnosa s Bogom nije govorio neutemeljeno. Zahvaljujući preliminarno postavljenom pitanju što je lakše reći (2,9), uslijedila je jasna demonstracija istinitosti Isusovih riječi i ovlasti kojima nastupa. Dakle, najava otpuštanja grijeha bila je utemeljeno i ovlašteno izrečena. Dovoljno elemenata za žurnu teološku revalorizaciju! I dok obični ljudi slave Boga, koga su prepoznali na djelu u Isusovoj osobi, pismoznanci ne govore ništa. To je zloslutni detalj koji čitatelja priprema na predstojeći sukob.
•
Ovo se čudo nalazi na koncu čitava niza izvještaja o čudima i otvara seriju rasprava koje će ići za otkrivanjem smisla čuda. Završno čuđenje okupljenih posljedica je objavljivanja smisla ovog čuda: Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe (2,10). Isus, dakle, čini ovo čudo da bi pokazao novu moć: osoviti čovjeka na noge, ne samo izvana, nego i iznutra, kako bi bio sposoban za jedan novi hod. On nije božanski ozdravitelj koji će samo popraviti pokvareno, pojačati slabe točke, vratiti sustav u prijašnju funkciju. Ne ograničava se na predlaganje određenih vanjskih promjena, nego otvara jedan sasvim novi horizont čovjekova postojanja jer omogućuje pomirenje s Bogom, izvor svakog drugog pomirenja i napretka. Uklanjanjem barijera koje ga dijele od Boga, čovjek odsad ne samo da se može ostvarivati sam u sebi u okviru svojih mogućnosti, nego se može realizirati i u Bogu. Na tom novom planu on tek može početi otkrivati svoje novo lice, svoj projekt u dimenziji vječnosti, svoju dohodišnu točku. Dosad naglašavani motiv Isusova izbjegavanja pogrešnog shvaćanja njegove osobe i djelovanja, dobiva stoga novo svjetlo. Sada postaje jasno da
90 | 618 | VJESNIK | svibanj 2020.
Isusu nikako nije na prvom mjestu liječiti tjelesne bolesti i nedostatke svoga naroda. Markova pripovjedna strategija zato sve više stavlja u prvi plan da Isus svojim djelovanjem želi rješavati čovjekov problem u njegovu korijenu – ozdraviti njegov poremećeni odnos s Bogom. Bez ovog elementa svako je ozdravljenje nepotpuno jer ne zahvaća bit problema bolesti i smrti; jedino ispravan odnos s Bogom vodi punini života (usp. 8,34-38). U isto vrijeme kako raste očitovanje Isusove moći, koja označava rastuće uprisutnjenje kraljevstva Božjeg, sve su jasniji znakovi protivljenja na koje ono nailazi. Linija Isusove suprotstavljenosti u odnosu na pismoznance, koja je najavljena pri prvom nastupu u kafarnaumskoj sinagogi (usp. 1,22), sada dobiva jasniji izričaj. U ovoj fazi evanđeoske naracije ta se suprotstavljenost ostvaruje samo na verbalnoj razini prijekora zbog hule (2,6-7), a sljedeći svoj izražaj dobit će u 3,6, gdje se već donosi odluka kako riješiti problem koji Isus predstavlja vjerskim i političkim moćnicima – odlučuju pogubiti ga! U svezi je s ovom rastućom linijom protivljenja naizgled disonantni moment: za razliku od dosadašnjeg tijeka naracije i naglašavanog motiva mesijanske tajne, sada Isus objavljuje svoj identitet (usp. 2,10)! Prvi bi razlog mogao ležati u bližem kontekstu: za razliku od prijašnjih opisa, prigodom ovog do punog je izražaja došlo ozdravljenje cijelog čovjeka te uspostava njegova integralnog odnosa s Bogom. Isus otkriva da je Sin Čovječji kako bi objasnio zašto može ne samo liječiti tijelo, nego i opraštati grijehe te čovjeka izmiriti s Bogom. Drugi razlog bi mogao proizlaziti iz činjenice da je ovo otkrivanje Isusova identiteta posljedica razvoja Markove pripovjedne strategije na širem planu. Naime, u drugom poglavlju nailazimo na najavu jasnog protivljenja Sinu Čovječjem (usp. 2,1-12.23-28), u poglavljima 8 – 10 naviješta se njegova muka i smrt, a u 13,26 njegov ponovni, slavni dolazak. Na taj način Marko uspijeva prikazati kako je objava Sina Čovječjega nerazdvojno vezana uz njegovo odbacivanje, što će kulminirati Križem, ali i proslavom koja mu stoga pripada.
•
Nasuprot Isusu, koji želi ići u srž problema, stoje dvije grupe ljudi. Pismoznanci, koji u sebi utjelovljuju ljudsku nesposobnost razumjeti živog Boga, i, s druge strane, uzeti te njegovi pomagači, koji se odlikuju iznimnom sposobnošću vjerovati. Tamo gdje nevjera i tvrdokornost ne mogu ništa razumje-
ti, vjeri postaje sve moguće, što se vidi iz poduhvata uspinjanja na krov i njegova otkrivanja, što su poduzela četvorica da bi savladala prepreku. Dok pismoznanci imaju potrebu posjedovati predmet svoje vjere, sve vežući uz točno razrađene načine tumačenja Svetog pisma, uzeti i njegovi prijatelji slobodni su od teoloških procedura. Jednostavno vjeruju, potaknuti milosnim impulsom, i stoga svladavaju sve prepreke. Ne posjeduju Krista niti ga shvaćaju na znanstvenom nivou kao pismoznanci: njima ne preostaje ništa drugo nego gola vjera.
Ustajanje uzetog ne izaziva čuđenje samo zato što su se sada njegove noge pribrale, ojačale, dobile koordinaciju i mogu hodati kao i prije, nego i zato što je njegov duh uplovio u novu dimenziju. U život kreće drukčijim hodom; njegov je korak toliko nov da su svi iznenađeni. Dakako, pravi paralitičari ostaju sjediti – a to su pismoznanci (usp. 2,6). Oni znaju da samo Bog otpušta grijehe, no to znaju toliko ograničeno i kruto da umjesto da im ta istina postane oslonac, njima postaje stup za koji su svezani i ne mogu maknuti – postali su imobilni! Oni, smrtnici, tumači su riječi Živog Boga. I nju tumače tako da je umrtvljuju. I kad dođe Živi Bog među njih, žele ga umrtviti. Da bih vidio tko je to pismoznanac, ne trebam čitati precizne stručne opise. Dovoljno je pogledati se u ogledalo. Ako se dobro zagledam i ne skrenem pogled, vidim sve o njima, oni su naša kategorija.
Svakog od pismoznanaca »resi« jedna zajednička kvaliteta: on je tip koji ne da otvoriti, probiti krov! Zašto? Zato što nema potrebe za tim! Njegova je kuća iznutra puna, prepuna. Sve je u njoj na svome mjestu. Sve on ima i sve je dobro smjestio. I nema više mjesta ni za što drugo! Ništa više ne može ući. Pogotovo ništa nepredviđeno. Nepredviđeno je ključna riječ. Jer sve je on predvidio. Nema iznenađenja, mjesta za ono neočekivano. I zato pismoznanac nema što iščekivati. On je čovjek potpuno suprotan čovjeku želje, čovjeku koji još nešto želi. On je odrezao krila fantaziji, ukinuo rizike, isključio sumnju, zatvorio iza rešetaka Duha. Njegova je unutarnja odaja osigurana organima reda, postrojbom straha koja brani ulaz svemu osim onom što je poželjno.
A što je poželjno, možda smo postali radoznali? Pismoznanac ne želi primiti ni prihvatiti ništa osim onog što već zna. Njegove istraživačke metode, nje-
gove avanture duha podešene su tako da dobije rezultat koji je već unaprijed želio. Ako su činjenice eventualno protivne, on će ih podesiti tako da nemaju kamo nego ući u njegove unaprijed sastavljene sheme! Vrhunski je moment (tragikomedije) u životu takva religioznog profesionalca to što je njegova služba pripremati druge da žive susret, da žive iznenađenja koje susreti sa sobom nose! I tako ljude potkradaju za ono što su zaduženi dati im: pripremiti ih da bi iznenađenje Božjeg dolaska zajedno čekali. Da bi stalno prisutnog otvoreno susretali.
Pismoznanac ne konstatira temeljnu teološku istinu da spasenje uvijek dolazi od drugamo. Ne primjećuje da prokletstvo njegovoj unutarnjoj odaji dolazi upravo otuda što je puna i zauvijek namještena i što joj ništa više nije potrebno niti može u nju ući. Ne vidi da otkriveni krov nije element nereda, nego mjesto prihvaćanja, svečani znak dobrodošlice Onom koji treba doći. Ne shvaća da je jedini element nereda u njegovoj odaji zapravo on sam. Ne prihvaća da je Krist nužno »izvan programa« – izvanredan i nadnaravan. Križ će tome ostati trajan dokaz i spomen. Da, Isus je uvijek izvanredan. I na najveće protivljenje naišao je kod religioznih profesionalaca. A oni su odreda osobe reda! Najveće probleme nisu mu stvarali ateisti, nego religiozni ljudi, vjernici. Čudno, zar ne? Ili možda nije? Možda nedostatak, odsutnost Boga na planu življenja zajedništva u našim danima ipak govori da je to svakodnevna istina?
Možda ne toliko riječima, ali životom svi manje-više pokazujemo kako je zaista neshvatljivo i neprihvatljivo da je Bog prisutan u čovjeku. Ta se mogućnost Božje prisutnosti u čovjeku čini kao hula našem uobičajenom načinu vrednovanja, odlučivanja i postupanja. Ona je hula našem ustaljenom načinu promatranja ljudi koji je po sebi možda i pobožan. Zbog te će hule Isus uvijek iznova biti osuđivan i ubijan od onih koji ga ne žele tražiti i prepoznati (usp. 14,64).
Ova evanđeoska zgoda poruka je ohrabrenja i nade: dok su jedni sjedili i izbliza gledali u Isusa, ali osim hule (ili zbog nje) ništa nisu vidjeli i doživjeli, drugi su doživjeli da se Bog ipak daje dohvatiti, izmiriti i izgrliti. Daje se onima koji vjeruju da to želi i koji ga traže. Sve defekte duše i tijela može popraviti. Samo s hulom čovjek, izgleda, mora sam raščistiti. n svibanj 2020. | VJESNIK | 619 |
91
V j e r o n a u k i k a t e h e z a Biblijske zajednice
Kviz znanja: Sveci koje smo upoznali Materijali i pomagala −− Radni list.
Krešimir Bulat nadbiskupijski povjerenik za biblijski pastoral, suradnik u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu i upravitelj Župe sv. Jakova apostola u Gorjanima
RJEŠENJA SU:
Ciljevi −− na temelju obrađenih kateheza provjeriti poznavanje života pojedinih svetaca −− provjeriti kvalitetu i prikladnost pojedinih kateheza.
1. 2. 3. 4. 5. 6.
a) c) a) b) c) a)
7. 8. 9. 10. 11. 12.
a) a) c) b) c) a)
13. 14. 15. 16. 17.
b) a) b) b) b)
18. 19. 20. 21. 22.
a) a) a) a) a)
Radni list KVIZ ZNANJA – SVECI KOJE SMO UPOZNALI Odgovori na pitanja tako da zaokružiš točan odgovor:
1. Isus je naš: a) Put, Istina i Život b) Život, Svjetlo i Ljubav c) Ljubav, Put i Svjetlo 2. Svi sveci koje smo dosad upoznali shvatili su dobro: a) svoju budućnost b) svoje mišljenje c) poziv na svetost 3. Svi sveci koje smo dosad upoznali bili su prije svog obraćenja: a) obični ljudi b) sveti od djetinjstva c) zadovoljni svojim životom 4. Svetost podrazumijeva da: a) živimo kako hoćemo b) slijedimo Isusa Krista c) izbjegavamo svoje dužnosti 5. Prije obraćenja sv. Augustin bio je: a) dobar i pobožan b) zauzet vjernik c) razuzdani čovjek 6. Majka sv. Augustina, koja je uvelike zaslužna za njegovo obraćenje, zvala se: a) Monika b) Sandra c) Petulija 7. Majka sv. Augustina za njegovo je obraćenje: a) mnogo molila i plakala b) bila ravnodušna c) bježala od njega 8. Poznato djelo u kojem je sv. Augustin opisao svoj životni put zove se:
92 | 620 | VJESNIK | svibanj 2020.
9. 10. 11. 12. 13.
14. 15.
a) Ispovijesti b) Putokazi c) Vrijeme života Sv. Augustin obratio se: a) tražeći vodu b) baveći se govorništvom c) čitajući Sveto pismo Sv. Benedikt osnovao je samostanski red: a) franjevaca b) benediktinaca c) dominikanaca Životno geslo sv. Benedikta glasi: a) moli i putuj b) moli i traži c) moli i radi Sv. Benedikt bio je: a) monah b) odvjetnik c) pisar Kada ga ljudi nisu htjeli slušati, sv. Franjo Asiški propovijedao je: a) djeci b) životinjama c) drveću Prije obraćenja sv. Ignacija Loyolski bio je: a) vitez b) stolar c) svećenik Prije obraćenja sv. Franjo Asiški bio je: a) pobožni mladić b) razigrani mladić c) siromašni mladić
16. Životno geslo sv. Ignacija glasi: a) Ad manem Dei gloriosus b) Ad maiorem Dei gloriam c) Ad Dei gloriam minorem 17. Sv. Franjo Asiški posebno je naglašavao: a) evanđeosko bogatstvo b) evanđeosko siromaštvo c) evanđeosku zabavu 18. Sv. Franjo Asiški utemeljitelj je: a) franjevaca b) benediktinaca c) frankofonaca 19. O duhovnom boju ili duhovnim vježbama, koje i danas vrijede, posebno važne tekstove je zapisao: a) Ignacije Loyolski b) Benedikt Nursijski c) Franjo Asiški 20. Sv. Ignacije Loyolski utemeljitelj je reda: a) isusovaca b) pomoćnika c) slugu Božjih 21. Svi sveci koje smo upoznali ozbiljno su shvatili: a) čitanje Biblije b) ljudski prezir c) životne brige 22. Svi sveci koje smo upoznali pozivaju nas na: a) vjeru i svetost b) bijeg od stvarnosti u molitvu c) siromaštvo i bijedu
Pogled u knjigu
Šimun Šito Ćorić
Kako uspješnije kvariti međuljudske odnose Psihološko-teološki pristup bolestima duha
Glas Koncila – Fram Ziral, Zagreb – Mostar, 2019., 176 str. Cijena: 75 kn Priredio:
Dino Klem
mag. theol., Slavonski Brod
Knjiga Kako uspješnije kvariti međuljudske odnose. Psihološko-teološki pristup bolestima duha dr. sc. Šimuna Šite Ćorića, franjevca, pjesnika i sveučilišnog profesora psihologije, novo je izdanje ranije objavljene knjige Kako uspješno kvariti međuljudske odnose. To prvo izdanje objavljeno je krajem 2018. godine, a godinu dana kasnije, u studenom prošle godine, izišlo je prošireno izdanje. U toj knjizi neobičnoga naslova autor u svoj fokus stavlja bolesti duha, koje su dugo godina jedna od glavnih tema njegova akademskoga zanimanja, a kako sam tvrdi, i iskustva koje je skupio u radu s ljudima. Upravo su mu ona bila dodatan poticaj da na jednom mjestu progovori o onome što pogađa konstitutivni element ljudske osobnosti – naše međusobne odnose. Vratimo li se naslovu, možemo reći da se jedna od ugroza međuljudskim odnosima krije u neuočavanju onoga što ih nagriza, a dolazi od nas. U tom smislu, jedna je od osnovnih autorovih nakana potaknuti čitatelja da prepozna i prizna samome sebi da je zahvaćen nekom duhovnom bolešću. U suprotnom, izostanak tog prvog koraka vodi do uspješnog kvarenja međuljudskih odnosa, a posljedice koje te bolesti i mane ostavljaju vode još većoj krizi i otuđenosti. U te bolesti koje razaraju sklad među ljudima fra Ćorić je ubrojio mržnju, zavist, laž, klevetu, ogovor i trač, licemjerje, sebičnost, oholost, zluradost, osvetu, propust nečinjenja, nepomirljivost, nesnošljivost, a u ovom novom izdanju dodao je još i škrtost i srdžbu. Sve to autor želi sagledati iz dva ugla,
psihološkoga i teološkoga. Važno mu je ukazati na upućenost i korelaciju psihologije i religije u nastojanju oko prepoznavanja, izlječenja i borbe protiv ovih opasnosti na koje ni jedan čovjek nije imun i koje neprestano vrebaju i ugrožavaju ljudske odnose. Taj je suodnos između psihologije i teologije za Šitu Ćorića ključan kako bi se bolestima duha našlo lijeka: »U psihologiji i psihijatriji počelo se opažati sljedeće: i kad izliječe ili ublaže psihičke tegobe klijenata, u njima može ostati bolestan duh, to jest ono nezdravo i zlo ponašanje, koje se u religijama naziva ‘grijehom’.« Autoru polazi za rukom dati dobru dijagnozu polazeći od uvida koje mu pruža psihologijska znanost, rastumačiti uzroke zbog kojih dolazi do takvih ponašanja i kako oni djeluju na psihičko i fizičko zdravlje te sugerira kako si čovjek može sam pomoći i uvidjeti kad se ‘zarazio’ kojom od ovih navedenih bolesti duha. Već je na prvi pogled jasno da se među bolestima duha koje ovaj franjevac tematizira nalaze i oni grijesi koje crkvena tradicija naziva teškim ili smrtnim grijesima, ali i grijesima općenito. U pogledu Iz teološkog ugla predstavlja što Sveto pismo govori o tim grijesima te na temelju toga pokušava dati odgovor kako vjera može pomoći čuvanju sklada s Bogom i bližnjima. Knjiga je pisana jednostavnim i razumljivim stilom i to ju čini pristupačnom svima, a svojom aktualnom temom čitatelja potiče na opažanje i priznanje o zahvaćenosti ovim bolestima duha, promišljanje o interpersonalnim odnosima i djelovanje u vidu izgrađivanja vlastite osobnosti i religioznosti. n svibanj 2020. | VJESNIK | 621 |
93
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Poruka pape Franje za 57. Svjetski dan molitve za zvanja (Nedjelja Dobrog Pastira, 3. svibnja 2020.)
Riječi zvanja Draga braćo i sestre!
Dana 4. kolovoza prošle godine, na 160. obljetnicu smrti Arškog Župnika, odlučio sam uputiti Pismo svećenicima koji svakodnevno posvećuju svoj život služenju Božjem narodu kao odgovor na Gospodinov poziv. Tom prilikom odabrao sam četiri ključne riječi – bol, zahvalnost, hrabrost i hvala – kako bih zahvalio svećenicima i podupro ih u njihovoj službi. Vjerujem da se danas, na ovaj 57. Svjetski dan molitve za zvanja, te riječi mogu ponovno dozvati u svijest i uputiti čitavom Božjem narodu na temelju evanđeoskog odlomka koji nam govori o jedinstvenom iskustvu koje su doživjeli Isus i Petar tijekom olujne noći na Tiberijadskom jezeru (usp. Mt 14,22-33).
Nakon umnažanja kruhova, koje je zadivilo mnoštvo, Isus je naredio svojim učenicima da uđu u lađu i prijeđu na drugu obalu dok se on oprosti s narodom. Slika tog prelaska jezera na stanoviti način evocira naše ovozemaljsko putovanje. Lađa našega života, naime, polagano plovi, uvijek nemirna jer traži sigurno pristanište, spremna suočiti se s opasnostima i mogućnostima na moru, ali i željna da je kormilar konačno usmjeri kamo treba ići. Kadikad joj se, međutim, može dogoditi da zaluta, da dopusti da je zaslijepe opsjene umjesto da prati sjajni svjetionik koji je navodi prema sigurnoj luci ili pak da se njome poigravaju protivni vjetrovi teškoćā, sumnji i strahova. Isto se događa u srcu učenikā, koji se, pozvani slijediti Učitelja iz Nazareta, moraju odlučiti prijeći na drugu obalu hrabro se odlučujući napustiti vlastite sigurnosti i krenuti putom nasljedovanja Gospodina. Ta pustolovina nije laka: spušta se noć, puše protivan vjetar, lađu udaraju valovi, strah od neuspjeha i osjećaj da nisu dorasli tom pozivu prijeti da ih nadvlada. U Evanđelju se, međutim, kaže da na tom izazovnom putovanju nismo sami. Gotovo poput svitanja zore u srcu noći, Gospodin hoda po nemirnim vodama i dolazi učenicima; poziva Petra da mu dođe ususret na valovima, spašava ga kad ga vidi da tone i na kraju ulazi u lađu i zapovijeda vjetru da se umiri. Prva riječ je zvanja, dakle, zahvalnost. Ploviti u pravome smjeru nije zadaća povjerena isključivo našim
94 | 622 | VJESNIK | svibanj 2020.
snagama niti ovisi isključivo o rutama kojim odlučimo putovati. Ostvarenje nas samih i naših planova u životu nije matematički rezultat onoga što odlučimo u stanovitom izoliranom ‘ja’; naprotiv, to je prije svega odgovor na poziv koji nam dolazi odozgo. Gospodin je taj koji nam pokazuje obalu prema kojoj trebamo ići i koji nam, još prije toga, daje hrabrost da uđemo u lađu. On je taj koji, pozivajući nas, postaje također naš kormilar, On nas prati i pokazuje nam put, sprečava nas da se nasučemo na hridi neodlučnosti i čak nam omogućuje hodati po uzburkanim vodama. Svako zvanje rođeno je iz tog pogleda punog ljubavi kojim nam je Gospodin došao ususret, možda čak u času kad su nam se o lađu razbijali olujni valovi. »Više no naš vlastiti izbor to je odgovor na Gospodinov besplatni poziv« (Pismo svećenicima, 4. kolovoza 2019.). Uspjet ćemo ga otkriti i prigrliti kad otvorimo svoje srce zahvalnosti i osjetimo Božji prolazak u našem životu.
Kad učenici vide Isusa kako im prilazi koračajući po moru, prvo misle da je to utvara i ispunjeni su strahom. Ali ih Isus odmah umiruje riječima koje bi nas trebale stalno pratiti u našem životu i na našem putu zvanja: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mt 14,27). Upravo to je druga riječ koju vam želim prenijeti: hrabrost. Ono što nas često ometa na našem putu, u našem rastu, u našem izboru puta koji Gospodin obilježava pred nama, određene su utvare koje se klate u našem srcu. Kad smo pozvani ostaviti našu sigurnu obalu i prigrliti neko životno stanje – kao što je brak, zaređeno svećeništvo, posvećeni život – prvu reakciju često predstavlja »utvara nevjerice«: Nije moguće da je taj poziv za mene; je li doista riječ o pravome putu? Traži li to Gospodin upravo od mene? Malo-pomalo u nama se sve više roje one misli, ona opravdanja i one računice zbog kojih gubimo zanos i odlučnost, koje nas zbunjuju i ostavljaju nepomičnima na obali s koje smo krenuli. Mislimo da se možda varamo, da nismo tome dorasli ili da smo jednostavno ugledali utvaru koju treba otjerati. Gospodin zna da temeljni životni izbor – poput braka ili posebnog posvećenja njegovoj službi – traži hrabrost. Zna pitanja, sumnje i teškoće što ljuljaju
barku našega srca i zato nas umiruje: »Ne boj se, ja sam s tobom!« Vjera u njegovu prisutnost, da nam ide ususret i da nas prati, pa i kad je oluja na moru, oslobađa nas one acedije koju sam nazvao »sladunjavom žalošću« (Pismo svećenicima, 4. kolovoza 2019.), to jest one nutarnje obeshrabrenosti koja nas koči i onemogućava nam osjetiti ljepotu našeg poziva.
U Pismu svećenicima govorio sam i o boli, ali ovdje bih želio taj izraz prevesti drukčije, kao trud. Svako zvanje sa sobom nosi i odgovornost. Gospodin nas poziva zato što nas želi osposobiti, kao Petra, »hodati po vodi«, to jest da svoj život uzmemo u svoje ruke i stavimo ga u službu evanđelja, na konkretne i svakodnevne načine koje nam On pokazuje, a posebno u različitim oblicima laičkog, svećeničkog i posvećenog zvanja. Ali nalik smo Apostolu: imamo želju i zanos, ali u isti mah nas muče slabosti i strahovi. Ako dopustimo da nas sasvim zaokupi misao o odgovornostima koje nas očekuju – bilo u bračnom životu, bilo u svećeničkoj službi – ili protivštinama koje će doći, brzo ćemo odvratiti pogled od Isusa i naći se, poput Petra, u opasnosti da potonemo. Naprotiv, usprkos našim krhkostima i siromaštvu, vjera nam omogućuje ići ususret Uskrslom Gospodinu i pobijediti također oluje. Kad nam zbog umora ili straha prijeti opasnost da potonemo, On nam pruža ruku i daje polet, potreban kako bismo svoj poziv živjeli radosno i s oduševljenjem. Kad Isus, na kraju, ulazi u lađu, vjetar prestaje i valovi se smiruju. To je prekrasna slika onoga što Gospodin čini u našem životu i u povijesnim previranjima.
Odgođen Susret hrvatske katoličke mladeži u Zagrebu 2020. Zagrebačka nadbiskupija, kao organizator jedanaestog Susreta hrvatske katoličke mladeži (SHKM), priopćuje odluku Hrvatske biskupske konferencije da je SHKM koji je trebao biti održan 9. i 10. svibnja u Zagrebu zasad odgođen. Novi termin Susreta nije predviđen u 2020. godini. Zagrebačka nadbiskupija zahvaljuje Središnjem odboru SHKM-a, Organizacijskom odboru SHKMa, svećenicima, župnim zajednicama, obiteljima
On zapovijeda protivnim vjetrovima da ušute i sile zla, straha i bezvoljnosti nemaju više moć nad nama.
U posebnom zvanju koje smo pozvani živjeti ti nas vjetrovi mogu iscrpsti. Tu mislim na one koji preuzimaju na sebe važne zadaće u građanskom društvu, na bračne parove koje rado nazivam ‘hrabrima’ i posebno na one koji prihvaćaju posvećeni život i svećeništvo. Poznat mi je vaš trud, samoća koja katkada opterećuju srce, opasnost navike koja malo-pomalo gasi žarki plamen poziva, breme nesigurnosti i neizvjesnosti našega doba, strah od budućnosti. Hrabro samo, ne bojte se! Isus je uz nas i ako ga priznamo jedinim Gospodarom našega života, On će ispružiti ruku, primiti nas i spasiti. Dakle, i usred valova koje diže oluja, naš je život otvoren za hvalu. To je posljednja naša riječ što se tiče zvanja i želi biti također poziv da se njeguje unutarnji stav Blažene Djevice Marije: zahvalna što je Bog spustio svoj pogled na nju, predavši mu u vjeri svoje strahove i nemire, hrabro je prihvatila svoj poziv i od svog života učinila neprolaznu pjesmu hvale Gospodinu. Predragi, posebno na ovaj dan, ali i u redovnom pastoralnom djelovanju naših zajednica, želim da Crkva nastavi promicati zvanja pomažući svakom pojedinom vjerniku da uzmogne u vlastitome srcu sa zahvalnošću otkriti poziv koji mu Bog upućuje, smoći hrabrosti reći ‘da’ Bogu, nadvladati sav napor vjerom u Krista i, na kraju, svoj život učiniti pjesmom hvale za Boga, za braću i sestre i za čitav svijet. Neka nas Djevica Marija prati i zagovara.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 8. ožujka 2020., Druga nedjelja korizme
koje su velikodušno pokazale spremnost da otvore vrata svojih domova mladima, kao i volonterima, Gradu Zagrebu i svima drugima koji su dosad radili na organizaciji Susreta, priopćio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije. »Vjerujemo da učinjeno dobro neće biti izgubljeno, već sjeme posijano za budućnost. Uvjereni smo da će ovo vrijeme kušnje koje kao narod proživljavamo zajedno s cijelim svijetom, a koje je dodatno otežano potresom koji je u nedjelju, 22. ožujka, pogodio Zagreb i okolicu, ojačati snagu vjere u Božju prisutnost i svjedočanstvo djelatne kršćanske ljubavi i solidarnosti u našim župnim zajednicama, a naročito u životima naših mladih«, ističu iz Zagrebačke nadbiskupije. IKA svibanj 2020. | VJESNIK | 623 |
95
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Misa Pete korizmene nedjelje Nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić predvodio je na Petu korizmenu nedjelju, 29. ožujka, euharistijsko slavlje u đakovačkoj katedrali s početkom u 11 sati. Misu koja se slavila u posebnim okolnostima izravno je prenosila Slavonska televizija te Hrvatski katolički radio.
Uz nadbiskupa Hranića, koncelebrirao je župni vikar đakovačke Župe Svih svetih vlč. Dominik Nedeljković te kancelar Nadbiskupske kurije vlč. Drago Marković, uz posluživanje tajnika Nadbiskupskog ordinarijata vlč. Domagoja Lackovića. Liturgijsko pjevanje animirali su pomoćni biskup mons. Ivan Ćurić, preč. Mato Gašparović te vlč. Pavao Mikulčić, uz orguljsku pratnju maestra Ivana Andrića.
U svojoj homiliji, nadbiskup je istaknuo kako naviješten ulomak Ivanova Evanđelja o Lazarovu uskrsnuću potiče da svoj život gledamo u onoj višoj, nadnaravnoj dimenziji. »Mi kršćani ne živimo samo ovaj vremeniti, tjelesni, zemaljski život, nego smo istodobno uzdignuti i u nebeski. Na svome krštenju, zahvaćeni Duhom Svetim, primljeni smo od Oca kao sinovi u Sinu – u Isusu Kristu. Njegovom snagom, snagom Duha Svetoga, pridruženi smo Kristu Gospodinu. To nije tek metafora«, rekao je nadbiskup Hranić. Podsjetio je na trenutne okolnosti i činjenicu kako pandemijska zaraza koronavirusom te potres na području Zagreba posvješćuju i očituju krhkost i nesigurnost gospodarstva i ekonomije, te svih ljudskih nastojanja. »Suočavaju nas s našom ovisnošću o drugima i o Bogu; očituju relativnost pa čak i bezvrijednost kapitala; ogoljuju grešnost i pokvarenost te nesagledivo zle posljedice naše sebičnosti, tvrdoće srca i neodgovornosti pred općim dobrom; suočavaju nas sa zlom našega grijeha, s našom osobnom smrtnošću te s ispraznošću i besmislom tolikih stvari kojima robujemo i za koje nam se čini da se bez njih ne može«, rekao je nadbiskup Hranić. Kazavši kako je Lazar iz naviještenog evanđeoskog odlomka – u grobu povezan povojima i lica omotana ručnikom, bez života unutar zatvorenog groba, sa zadahom mrtvaca – naša slika, nadbiskup je istaknuo kako nas Isus i danas poziva da iziđemo van iz svojih grobova u koje smo se zatvorili: »Neka ovi dani zato budu dani naše intenzivne sabranosti, dani produbljenja duhovnoga života i obraćenja. Nemojmo ove činjenice i ovo razdoblje uzeti olako. Sve ovo što se događa s nama i oko nas po-
96 | 624 | VJESNIK | svibanj 2020.
ziva nas da, iako smo još u tijelu, ipak ne smijemo živjeti tako tjelesno i usmjereni na prizemno, materijalno, sebično, da ono duhovno u nama ostane površno i rubno, zanemareno i zakržljalo, da bi na kraju ostalo izgubljeno. Ono duhovno treba razrasti i osnažiti, jer ono ostaje, jer je samo ono zalog života. A ono nije iz tijela, od naše snage i od naše volje, nego od Duha.« Osobita važnost obitelji – kućne Crkve
Ističući kako se osjeća privilegiranim spram svih onih koji zbog mjera predostrožnosti ne mogu u svojim crkvama sudjelovati u euharistiji i primiti posvećene euharistijske čestice, nadbiskup je posvijestio kako u ovim okolnostima osobitu važnost ima kućna Crkva, obitelj. »Kršćanska je obitelj osnovna stanica života Crkve, Crkva u malom. I pozivam vas, dragi supružnici i roditelji, da danas, u ove korizmene dane, te u nadolazećim uskrsnim blagdanima, kad moramo ostati doma, vi preuzmete svoju službu krsnih svećenika i da na kućnu liturgiju i molitvu okupite te redovito okupljate svoju obitelj. Vaše je poslanje da budete kućni svećenici, navjestitelji evanđelja i posvetitelji jedni drugih. Neka ovi dani budu dani vašeg dijaloga u ljubavi, uzajamnog oprosta i pomirenja unutar vaše obitelji«, rekao je među ostalim nadbiskup Hranić.
Na kraju euharistijskog slavlja, nadbiskup se osvrnuo na sredstva društvenog priopćavanja, rekavši kako su ona upravo blagoslov jer nas duhovno sjedinjuju i potiču na molitvu te je podsjetio kako se na mrežnim stranicama Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral i na brojnim drugim mjestima može naći lijepog materijala za kućnu liturgiju i molitvu. Anica Banović
Poruka pape Franje za 54. Svjetski dan sredstava društvene komunikacije (24. svibnja 2020.)
»Da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku« (Izl 10,2). Život postaje priča Želio bih ovogodišnju Poruku posvetiti temi pripovijedanja, jer vjerujem da, ako se ne želimo izgubiti na svome putu, moramo udisati dah istine sadržane u dobrim pričama. Priče su to koje izgrađuju, a ne ruše; priče koje nam pomažu ponovno otkriti korijene i snagu koji su potrebni da zajedno krenemo naprijed. Usred konfuzije glasova i poruka kojima smo obasuti sa svih strana potrebna nam je ljudska priča koja govori o nama i ljepoti koja prebiva u nama; priča koja svijet i ono što se u njemu zbiva zna gledati pogledom punim nježnosti; priča koja nam može reći da smo dio tkanja života; priča koja otkriva isprepletene niti kojima smo povezani jedni s drugima. 1. Istkati priče
Čovjek je biće koje pripovijeda. Još od malih nogu gladni smo priča jednako kao što osjećamo glad za hranom. Bilo da su u obliku bajki, romana, filmova, pjesama, vijesti… priče utječu na naš život čak i ako toga nismo svjesni. Često odlučujemo što je ispravno ili pogrešno na temelju ličnosti i priča koje smo upijali u sebe. Priče ostavljaju svoj trag na nama, oblikuju naša uvjerenja i naša ponašanja. One nam mogu pomoći da razumijemo i kažemo tko smo. Čovjek nije samo jedino biće koje treba odjeću da bi pokrilo svoju golotinju (usp. Post 3,21), nego također i jedini koji ima potrebu pripovijedati o sebi, »zaodjenuti se« u priče kako bi zaštitio svoj život. Mi ne tkamo samo odjeću, nego i priče: naime, čovjekova sposobnost »tkanja« (lat. texere) upućuje i na tekstil i na tekstove. Svevremenske priče imaju zajednički »tkalački stan«: njihova struktura predviđa »junake«, uključujući i one obične, svakodnevne, koji se, slijedeći svoj san, hvataju ukoštac s teškim situacijama i bore protiv zla, vođeni snagom koja im ulijeva hrabrost – snagom ljubavi. Uranjajući u priče, možemo pronaći razloge da se junački nosimo sa životnim izazovima. Čovjek je pripovjedač zato što je biće u nastajanju, koje sebe otkriva i obogaćuje u tkanjima danā svojega života. Ipak, od samog početka, naša je priča ugrožena: kroz povijest se migolji zlo.
2. Nisu sve priče dobre »Onog dana kad budete s njega jeli… vi ćete biti kao bogovi« (usp. Post 3,4): zmijina napast unosi u tkanje povijesti čvrsti čvor koji treba razvezati. »Ako budeš posjedovao, postat ćeš ovo, postići ćeš ono…«, šapuću oni koji i dandanas koriste tzv. storytelling u instrumentalne svrhe. Kolike nas priče omamljuju uvjeravajući nas da, želimo li biti sretni, trebamo stalno imati, posjedovati i konzumirati. Gotovo ni ne opažamo koliko postajemo pohlepni za tračevima i klevetama, koliko nasilja i neistina konzumiramo. Često s komunikacijskih razboja umjesto konstruktivnih priča koje služe jačanju društvenih veza i kulturnog tkiva izlaze destruktivne i provokativne priče koje uništavaju i trgaju krhke niti suživota. Skupljajući neprovjerene informacije, ponavljajući banalne diskurse i tvrdnje koje su lažne, ali uvjerljive, nasrćući na druge porukama mržnje, ne pomažemo u tkanju ljudske povijesti, nego čovjeka lišavamo njegova dostojanstva. No dok su priče koje se koriste u instrumentalne svrhe i moć kratkoga vijeka, dobra priča može nadići granice prostora i vremena. Stoljećima kasnije ostaje aktualna jer hrani život.
U doba u kojem je falsifikacija sve sofisticiranija i postiže zapanjujuće razmjere (deepfake), treba nam mudrost kako bismo mogli prigrliti i stvarati lijepe, istinite i dobre priče. Potrebna nam je hrabrost da odbacimo lažne i zle priče. Potrebna nam je strpljivost i moć raspoznavanja kako bismo ponovno otkrili priče koje nam pomažu da ne izgubimo nît vodilju usred mnogih današnjih razdora. Potrebne su nam priče koje će iznijeti na vidjelo istinu o nama samima, također u skrovitom junaštvu svakodnevnog života. 3. Priča nad pričama
Sveto pismo je priča nad pričama. Koliko je samo događaja, naroda i pojedinaca u njemu prikazano! Ono nam pokazuje od samoga početka Boga koji je i Stvoritelj i istodobno Pripovjedač. On, naime, zbori svoju Riječ i sve nastaje (usp. Post 1). Svojom riječju svibanj 2020. | VJESNIK | 625 |
97
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Bog sve poziva na život, a kao vrhunac stvara muškarca i ženu kao svoje slobodne sugovornike koji zajedno s njim oblikuju povijest. U jednom od psalama stvor govori Stvoritelju: »Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno […] kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje« (139,13-15). Nismo rođeni cjeloviti, već nas treba neprestano »tkati«, »prȅsti«. Život nam je darovan kao poziv da nastavimo tkati onu »čudesnost« koju predstavljamo mi sami.
U tome smislu Biblija je velika povijest ljubavi između Boga i čovjeka. U njenom je središtu Isus: njegova povijest privodi punini Božju ljubav prema čovjeku i istodobno čovjekovu povijest ljubavi prema Bogu. Čovjek će tako biti pozvan, iz naraštaja u naraštaj, prepričavati i čuvati sjećanje na najznačajnije zgode iz te priče nad pričama, zgode koje mogu najbolje prenositi smisao i značenje onoga što se zbilo.
Naslov ovogodišnje Poruke preuzet je iz Knjige Izlaska, temeljnog biblijskog izvješća koje svjedoči o Božjem zahvatu u povijest svoga naroda. Kad mu Izraelova djeca uzdižu svoj vapaj, Bog sluša i sjeća se: »Bog… sjetio se svoga saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih« (Izl 2,24-25). Plod je Božjeg sjećanja oslobađanje od tlačenja, praćeno nizom znakova i čudesa. Gospodin tada otkriva Mojsiju značenje svih tih znakova: »…da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku što sam učinio Egipćanima i kakva sam znamenja izvodio među njima, kako biste znali da sam ja Jahve« (Izl 10,2). Iskustvo Izlaska uči nas da se znanje o Gospodinu prenosi poglavito pripovijedanjem, iz naraštaja u naraštaj, o njegovoj trajnoj prisutnosti. Bog života nam se objavljuje kroz priče o životu. Isus nije o Bogu govorio apstraktnim diskursima, nego prispodobama, kratkim pričama preuzetim iz svakodnevnog života. Tu život postaje priča, a zatim, za slušatelja, priča postaje život: ta priča ulazi u život onih koji je slušaju i mijenja ga. Evanđelja su također priče, i to ne slučajno. Dok nas upoznaju s Isusom, ona su »performativna« [1] s obzirom na Isusa; suobličuju nas njemu. Evanđelje traži od čitatelja da bude dionikom iste vjere kako bi mogao dijeliti isti život. U Ivanovu Evanđelju nam se kaže da Pripovjedač u pravom smislu riječi – Riječ – postaje priča: »Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani« (Iv 1,18). Upotrijebio sam izraz ‘obznani’ jer izvornik exegésato može se prevesti i kao ‘objavi’ i kao ‘obznani’. Bog se osob-
98 | 626 | VJESNIK | svibanj 2020.
no utkao u naše čovještvo i tako nam dao novi način oblikovanja naših povijesti. 4. Povijest koja se obnavlja
Kristova povijest nije baština iz prošlosti; to je naša povijest, trajno aktualna. Ona nam pokazuje da je Bogu toliko stalo do čovjeka, našega tijela i naše povijesti, da je postao čovjek, tijelo i povijest. Također nam govori da ne postoje beznačajne ili male ljudske priče. Nakon što je Bog postao povijest, svaka ljudska povijest u stanovitom je smislu Božja povijest. U povijesti svake osobe Otac ponovno vidi povijest svoga Sina koji je sišao na zemlju. Svaka ljudska povijest ima neuništivu vrijednost. Zato čovjek zaslužuje priče koje su na njegovoj visini, na očaravajućoj visini koja ostavlja bez daha, a na koju ga je Isus uzdigao. »Vi ste« – pisao je sveti Pavao – »pismo Kristovo… napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima« (2Kor 3,3). Duh Sveti, ljubav Božja, piše u nama. I dok u nama piše usađuje u nas dobrotu i stalno nas na to podsjeća. Podsjećati, znači dovesti u srce (tal. ri-cordare, o. pr.), »pisati« na srcu. Po Duhu Svetom svaka priča, čak i ona koja je pala u najveći zaborav, čak i ona koja izgleda kao da je pisana na najiskrivljenijim crtama, može pružiti nadahnuće, može se iznova roditi kao remek-djelo i postati dodatak evanđelju. Poput Augustinovih Ispovijesti. Poput Hodočasnikove ispovijesti svetog Ignacija. Poput Povijesti jedne duše Terezije od Djeteta Isusa. Poput Zaručnika, poput Braće Karamazovih. Poput nebrojenih drugih priča koje su na divan način oslikale susret između Božje slobode i čovjekove slobode. Svaki od nas zna različite priče koje imaju miris evanđelja, koje svjedoče o ljubavi koja preobražava život. Te priče traže da ih se dijeli, prepričava i oživljava u svakom dobu, na svakom jeziku, svim sredstvima. 5. Povijest koja nas obnavlja
U svaku veliku priču ulazi naša vlastita priča. Dok čitamo Sveto pismo, zgode iz života svetaca, ali i one tekstove koji su uspjeli proniknuti čovjekov duh i pokazati njegovu ljepotu, Duh Sveti je slobodan pisati u našemu srcu, obnavljajući u nama sjećanje na to tko smo u Božjim očima. Kad se sjetimo ljubavi koja nas je stvorila i spasila, kad ljubav postane dijelom naših svakodnevnih priča, kada svoje dane ispredamo nitima milosrđa, mi tada okrećemo drugu stranicu. Više nismo sputani sponama žaljenja i tuge, sponama nezdravog sjećanja koje nam zatvara srce, nego se, otvarajući se drugima, otvaramo samoj viziji velikog Pripovjedača. Pripovijedati Bogu našu pri-
ču nikad nije beskorisno, čak i kad kronika događaja ostaje nepromijenjena, značenje i perspektiva se mijenjaju. Ispričati našu priču Gospodinu znači ući u njegov pogled suosjećajne ljubavi prema nama i prema drugima. Njemu možemo pripovijedati priče koje živimo, njemu možemo donositi ljude i povjeravati situacije. S njim možemo ponovo povezati tkanje života, krpajući pukotine i rupe u njemu. Koliko nam je samo svima to potrebno!
Pogledom velikog Pripovjedača – jedinog koji ima neograničen pogled – približimo se potom protagonistima, našoj braći i sestrama, koji su s nama akteri današnje povijesti. Da, jer na pozornici svijeta nitko nije suvišan i svačija je priča otvorena mogućoj promjeni. Čak i kad pričamo o zlu možemo ostaviti prostora otkupljenju, možemo prepoznati usred zla također dinamizam dobrote i dati mu prostora. Nije riječ, stoga, o tome da slijedimo logike onih koji se služe umijećem pričanja priča (storytelling) niti o tome da oglašavamo neku stvar ili sebe same, nego da se spomenemo toga tko smo u Božjim očima, da svjedočimo ono što Duh piše u našim srcima i otkrivamo svakom pojedincu da njegova priča sadrži u sebi divne i čudesne stvari. Da bismo mogli to uči-
niti, povjerimo se ženi koja je u svome krilu istkala čovještvo Božje i, govori nam Evanđelje, ispredala u sebi sve događaje iz svog života. Djevica Marija je, naime, sve čuvala i o tome razmišljala u svome srcu (usp. Lk 2,19). Zamolimo za pomoć nju, koja je znala krotkom snagom ljubavi razvezati čvorove života:
O Marijo, ženo i majko, u tvome se krilu istkala Božja Riječ. Ti si svojim životom pripovijedala veličanstvena Božja djela. Slušaj naše priče, pohrani ih u svome srcu i neka budu tvoje i one priče koje nitko ne želi čuti. Nauči nas prepoznati dobru nît koja se provlači kroz povijest. Svrni svoj pogled na zapetljane čvorove u koje se zapleo naš život paralizirajući naše sjećanje. Tvoje nježne ruke mogu razvezati svaki čvor. Ženo Duha, majko povjerenja, nadahnjuj također nas. Pomozi nam istkati priče o miru, priče o budućnosti. I pokaži nam kako ih zajedno živjeti. Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 24. siječnja 2020., spomen svetog Franje Saleškog
[1] Usp. Benedikt XVI., Enc. Spe salvi, 2: »…kršćanska poruka nije bila samo ‘informativnog’ nego i ‘performativnog’ karaktera – ona je djelotvorna. To znači da evanđelje ne samo da obznanjuje stvari kojima čovjek obogaćuje svoje znanje već ono i djeluje na čovjeka i mijenja njegov život.«
Poziv na molitvu Gospi Brze Pomoći Slavonskobrodski dekan, preč. Ivan Lenić, susreo se u petak, 27. ožujka 2020., s novinarima Slavonskog Broda i tom prigodom pozvao vjernike na molitvu Gospi Brze Pomoći.
Kako se u ovoj župi i svetištu u ovim bremenitim danima širenja zaraze koronavirusom diljem svijeta i u našoj domovini pod vodstvom svećenika i sestara uršulinki upriličuje devetnica uoči nadolazećega mjesečnog dana čašćenja Gospe Brze Pomoći i hodočasničkoga dana, dekan Lenić pozvao je sve vjernike, napose one koji rado hodočaste u ovo svetište, da se u danima uoči mjesečnog dana čašćenja Gospe Brze Pomoći uključe u molitvu devetnicu, koja započinje u ponedjeljak, 30. ožujka, i traje do utorka, 7. travnja.
»Ovom devetnicom želimo moliti Gospu, koju se u litanijama ovoga svetišta naziva obranom od zaraznih bolesti i pošasti, za poštedu od daljnjega širenja epidemije, ozdravljenje oboljelih, pomoć drugima koji su u neizvjesnosti te zdrav-
stvenom osoblju i svima zauzetima u društvu u ovoj krizi. Domaći svećenici će, sukladno pravilu slavljenja misa bez naroda, svakoga dana devetnice slaviti misu u crkvi s molitvom Litanija Gospi Brze Pomoći pred njezinim likom. Pozivaju se svi vjernici na pridruživanje u svojim domovima, uz korištenje knjižice-molitvenika Gospe Brze Pomoći, koja donosi biblijski tekst i razmišljanje za devet dana te litanije i druge molitve Gospi Brze Pomoći. Ako ju nemaju, neka se ujedine molitvom krunice ili barem jedne desetice, te Gospinih litanija.« Brankica Lukačević svibanj 2020. | VJESNIK | 627 |
99
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Cvjetnica u đakovačkoj katedrali »Izvanjske okolnosti ne dopuštaju nam, nažalost, doživjeti ni liturgijski odjek Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, niti da na uobičajeni način svečano sa zborom i solistima pjevamo evanđeosko izvješće Isusove muke i smrti. Zato je ne samo tužna ljudska osuda Sina Božjega na smrt, nego su otužne i ove naše liturgije u praznim crkvama. Bolno je i svima nam teško pada ovo odustajanje od svečane liturgije vazmenog trodnevlja s vjernicima radi mjera ‘socijalne distance’«, rekao je nadbiskup Đuro Hranić uvodeći misno slavlje u đakovačkoj katedrali na Cvjetnicu, Nedjelju muke Gospodnje, 5. travnja 2020., koje je u izravnom programu prenosila Televizija Slavonije i Baranje (STV). Uz nadbiskupa su koncelebrirali pomoćni biskup Ivan Ćurić te župnik đakovačke Župe Svih svetih Tomislav Ćorluka.
Prije blagoslova maslinovih grančica, nadbiskup je pozvao: »Neka, draga braćo i sestre, i ovaj otužni Veliki tjedan i pojednostavljena liturgija budu oblik našeg vjerničkog te svećeničkog pastirskog sjedinjenja s Kristom raspetim i uskrslim, čin ljubavi nas svećenika prema vama našim župljanima i istodobno čin kršćanske odgovornosti sviju nas vjernika jednih za druge. Donesimo odluku da ćemo kad prestane ova pandemija tim radosnije i zauzetije pripremati te sudjelovati u nedjeljnim euharistijskim slavljima, slaviti sakrament pomirenja te ostala zajednička molitvena slavlja.« Nakon navještaja Muke po Mateju, nadbiskup je u svojoj homiliji podsjetio kako je Isus svoju smrt prihvatio kao čin povjerenja i predanja Ocu nebeskome te kao čin ljubavi prema grešnom čovječanstvu. Nasilje kojemu je bio izvrgnut on je pretvorio u čin ljubavi i molitve za oproštenje čak i svojim progoniteljima. »Na križu se Sin Božji učinio grijehom, poistovjetio se s našom situacijom grešnih ljudi i sa
100 | 628 | VJESNIK | svibanj 2020.
smrću čovjeka grešnika. Križ i smrt zato razbijaju i uništavaju naše ideje o Bogu i primoravaju nas susresti se s Bogom koji je – jer ljubi – sposoban trpjeti i patiti. Križ je vrhunac milosrdne Božje ljubavi. Na križu je Bog pokazao koliko drži do čovjeka i koliko nas ljubi – do te mjere da je poslao svojega Sina da prođe kroz iskustvo smrti nas grešnika. Tim je bjelodano pokazao što misli o nama ljudima, koliko mu je stalo do čovjeka i koja je mjera njegove ljubavi prema svakome od nas. Nije li to, draga braćo i sestre, itekako snažna poruka i svakome od nas u ovoj situaciji kad prolazimo kroz iskustvo svoje ljudske krhkosti, nesigurnosti i ugroženosti našega zdravlja i života?« upitao je nadbiskup Hranić.
Prije završnog blagoslova nadbiskup je istaknuo kako osobitu dimenziju crkvenosti u redovitim okolnostima, a tim više u ovim izvanrednim prilikama slavlja uskrsnih blagdana, na sebe trebaju preuzeti obitelji. »Dragi roditelji, ovaj je Uskrs po mnogo čemu specifičan. I znajte da će se duboko u vašu djecu urezati ono što ćete im vi pokazati i posvjedočiti ovoga Uskrsa kao vjernici te da će ona to sa sobom zasigurno ponijeti u život. Vi ste njihovi prvi vjeroučitelji, svjedoci i učitelji molitve, prvi svjedoci kršćanske te bračne i obiteljske ljubavi. Prihvatite tu svoju zadaću i iskoristite mogućnost koja se stavlja pred vas«, rekao je nadbiskup. Braću svećenike nadbiskup je potaknuo na korištenje evangelizacijskih mogućnosti koje nude sredstva društvenoga priopćavanja. »Iskoristimo ih: od župnog listića, telefonskog poziva i poticaja, do ponude kateheza i molitvene građe te izravnog osobnog obraćanja preko župnih mrežnih stranica, Facebooka, YouTubea i drugih prikladnih načina. Pomozite svojim župljanima i potičite ih u ostvarenju njihova krsnog identiteta i poslanja«, rekao je nadbiskup pozivajući sve vjernike na otkrivanje čudesnog i izvanrednog djelovanja Duha Svetoga, koji se očituje u daru kreativnosti, inovativnosti, poduzetnosti, inteligencije, mudrosti, zdrave crkvenosti i ljubavi u svećeničkim i vjerničkim srcima. Anica Banović
Papa predvodio molitvu i blagoslov gradu i svijetu Papa Franjo predvodio je u petak, 27. ožujka, na Trgu sv. Petra u Vatikanu molitvu i klanjanje pred Presvetim. Nakon službe riječi i klanjanja pred Presvetim uslijedio je blagoslov gradu i svijetu (Urbi et orbi), uz koji je bio vezan potpuni oprost. »Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: ‘Probudi se, Gospodine!’« rekao je Papa u svom obraćanju uz blagoslov Urbi et orbi. Bogoslužje je Papa započeo molitvom: »Svemogući i milosrdni Bože, pogledaj naše bolno stanje: okrijepi svoje sinove i otvori nam srca za nadu da među sobom osjetimo tvoju očinsku prisutnost.« Nakon pročitanog Evanđelja po Marku (Mk 4,35-41) uslijedilo je Papino razmišljanje nad evanđeoskim tekstom. »Uvečer (Mk 4,35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušnom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikā iz Evanđelja, iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: ‘ginemo’ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno«, rekao je Papa. »Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrila sve nakane da se ‘spakira’ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodā; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno spasonosnim navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama. S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj ego, uvijek zaokupljen vlastitom slikom; i na vidjelo je izišla, još jednom, ona
(blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći«, rekao je Papa u nagovoru prije blagoslova gradu i svijetu. »‘Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?’ Gospodine, tvoja nas riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: ‘Probudi se Gospodine!’ ‘Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?’ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u svibanj 2020. | VJESNIK | 629 |
101
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
tome da dođemo k Tebi i pouzdamo se u Tebe. U ovoj korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: ‘Obratite se’, ‘vratite se k meni svim srcem svojim’ (Jl 2,12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno, a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodā, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: ‘da svi budu jedno’ (Iv 17,21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju se na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja. Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kad se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo Križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo Križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo Križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42,3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.
102 | 630 | VJESNIK | svibanj 2020.
Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogućiti nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti. U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu! ‘Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?’ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: ‘Ne bojte se’ (Mt 28,5). A mi, zajedno s Petrom, ‘svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas’ (usp. 1Pt 5,7)« rekao je Sveti Otac na kraju svoga razmišljanja. Nakon Papina nagovora uslijedila je molitva »Pod obranu se tvoju utječemo« (Sub tuum praesidium) u šutnji pred slikom Salus populi romani (»Zdravlje rimskoga puka«), a zatim pred raspelom iz crkve svetoga Marcela, pape i mučenika. To je crkva u Via del Corso u Rimu, koja je u noći 22. svibnja 1519. u požaru u potpunosti izgorjela, a ostalo je očuvano samo veliko drveno raspelo koje se otad posebno časti kao čudotvorno. Nakon toga je izloženo Presveto uz klanjanje i blagoslov, s pjesmom Adoro Te devote (»Klanjam ti se smjerno«). Uslijedili su litanijski zazivi u kojima se molilo Gospodina da oslobodi svijet od svih zala koja pritišću ljudski rod, od kušnje i tjeskobe, nevjernosti i beznađa, od tvrdokornosti srca i nesposobnosti za ljubav, od razornoga bezumlja i nemilosrdnoga probitka i nasilja. Molilo se za Crkvu, koja prolazi pustinjom, za ljudski rod pritisnut strahom i tjeskobom, za bolesne, umiruće i za sve koji trpe zbog usamljenosti, za liječnike i sve zdravstvene djelatnike umorom iscrpljene. Na kraju je Papa, udjeljujući potpuni oprost po posebnim uvjetima, dao svečani blagoslov Urbi et orbi s Presvetim, nakon čega su uslijedili poklici Gospodinu, Majci Božjoj, svetome Josipu te anđelima i svecima. IKA (foto: Profimedia/Vincenzo PINTO AFP Profimedia)
Uskrsna poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije Draga braćo i sestre u Kristu Uskrslomu! Ulaskom u Veliki tjedan započeli smo proslavu otajstva smrti Isusa Krista, Sina Božjega, otajstva njegove nemoći i zemaljskoga poraza, te njegova uzdignuća u slavu. U trenutku umiranja Gospodin se obraća nebeskomu Ocu riječima: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj« (Lk 23,46). Isusova predanost milosrdnomu Ocu nama je vjernicima uzor i poticaj. Posebice nam je taj stav potreban u ovim danima kad našu domovinu i cijeli svijet pogađa širenje bolesti koja je uvelike zaustavila redovitost života i rada, unijela nesigurnost i poremetila blizinu ophođenja i susreta. Usto, kao biskupi suosjećamo sa Zagrebačkom nadbiskupijom, s ljudima u Zagrebu i okolici koji su doživjeli razorni potres koji je pojačao kušnju ugroženosti, dodatno uznemirio ljude, oštetio im domove i crkve te uzdrmao dušu i osjećaje. Kao zajednica Kristovih vjernika koja živi blizinu s Gospodinom, u susretu i zajedništvu s bližnjima, u ovim danima kušnje osjećamo velik nedostatak liturgijskih slavlja u kojima primamo puninu euharistijskoga dara. Premda smo medijski povezani s mjestima gdje se misa slavi, nedostaje nam širina očitovanja vjere s drugim vjernicima. No, to nas usmjerava na dublje razmatranje i na uporište u sigurnoj nadi. Jer, kada trpi čovjek, zajedno s njime trpi i Krist. On se utjelovio i patnju podnio kako ne bismo ni u jednomu iskustvu bili sami i bez njegove milosne pomoći. Veliki tjedan suočava nas sa znakovima i iskustvima nedostataka i praznine. A vjera nam omogućuje baš u životnoj praznini otkrivati prisutnost Živoga. To je iskustvo uskrsnoga jutra koje je anđeo objavio ženama: »Nije ovdje! Uskrsnuo je!« Stoga u svakoj ljudskoj praznini odjekuje vijest da nam je po Uskrsnulomu Gospodinu darovana punina. Jer čovjek nije stvoren za prazninu, nego za Puninu. U nedjelju Uskrsnuća Gospodinova Crkva moli: »Bože, ti si danas po svojemu Jedinorođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu.« To je Radosna vijest koju i mi naviještamo i svjedočimo. Život vječni za nas počinje kad se sjedinimo s Božjim Sinom, kada prihvatimo Boga koji nam se daje i koji se predao za nas. U tom vidu, i kušnje kroz koje prolazimo obasjane su svjetlom Uskrsa, koje ostaje našom novom snagom i utjehom. Stoga vas, braćo i sestre, potičemo da ne prestanete moliti i vjerovati u snagu molitve. Poučeni biblijskim uzorima molitve i primjerima naših pređa, molimo jednostavno i iskreno poput psalmista čiji su vapaji i molitva kao melem duši našoj. Gospodinove riječi zvuče poput uskrsne pobjede: »Izbavit ću ga jer me
ljubi, zakrilit ću ga jer poznaje ime moje. Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti, s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti. Pokazat ću mu spasenje svoje« (Ps 91,14-16). Iz te sigurnosti spontano se uzdiže i naš ponizni vapaj: »Gospodine, pogledaj našu muku i zaustavi navale zla; oslobodi nas od preteških kušnja! Ali, prije svega, daj nam spoznati i vršiti volju tvoju!« Zato je iznimno znakovito i plodonosno što smo tijekom proteklih tjedana bili ujedinjeni u molitvi putem medija i drugih tehničkih sredstava. To nam je olakšalo samoću i udaljenost, a ohrabrivalo i jačalo naše pouzdanje u Gospodina. S osobitom molitvom i bratskom blizinom pratimo brižnost onih koji svojim služenjem svjedoče istinsku ljubav prema čovjeku: liječnici i medicinske sestre, državni dužnosnici, policija, vojska, djelatnici medija, vatrogasci, trgovci i volonteri, te svi ostali koji su pokazali spremnost izložiti svoje živote i zdravlje u obrani od opasnog virusa i razornog potresa. Nastavit ćemo ih uključivati u svoje molitve, s vjerničkom zahvalnošću koja nas potiče da činimo sve da se nitko ne osjeti odsutnim u našoj ljubavi. Braćo i sestre, dok promatramo svoje muke i životne kušnje, koje nas već nekoliko tjedana pritišću, tješi nas vjera u uskrsnuće Isusa Krista, koji je nadvladao svako zlo, pa i samu smrt pobijedio. Zahvalni smo Gospodinu i ove godine za njegovu uskrsnu blizinu. On nakon uskrsnuća pokazuje učenicima svoje rane kako bi ih izvukao iz malodušnosti i beznađa. To su rane koje su vidljive, koje bole, ali i koje sjaje na licu Crkve, koja je Njegovo otajstveno tijelo. Onima koji nisu vjerovali Isus ne pokazuje nebesku slavu, nego preobražene znakove svoje muke. Svojim uskrsnućem on upućuje na novu dimenziju preobraženosti stvorenoga svijeta. U ozračju Uskrsa upućujemo jedni drugima čestitke i dobre želje. Nakon drame i šutnje Velikoga petka opet će zabrujati crkvena zvona i objaviti vijest koju je Marija Magdalena »rano u jutro, još za mraka« (Mk 16,9) otrčala priopćiti apostolu Petru. Neka nas sve uskrsnuli Gospodin učvrsti u vjeri i pouzdanju da je On sada »zdesna Bogu i da se zauzima za nas« (Rim 8,35). Osnaženi tom vjerom i mi ćemo, svim nevoljama usprkos, »stajati čvrsto u Gospodinu« (Fil 4,1). Uskrsnuli Gospodin nada je i snaga naša. On je svjetlo u povijesti ljudskog mraka i tame. On je središte i smisao svega. U toj vjeri svim vjernicima naših (nad)biskupija, kao i onima izvan domovine, te svima do kojih dopire naša riječ, čestitamo Uskrs i želimo da bude ispunjen nadom, radošću i svakim nebeskim blagoslovom! U Velikome tjednu 2020. svibanj 2020. | VJESNIK | 631 |
103
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Pismo prezbiteriju i vjernicima Đakovačko-osječke nadbiskupije o slavlju Velikoga tjedna i vazmenog trodnevlja u okolnostima izvanrednih mjera zaštite od zarazne bolesti COVID-19 (Nadbiskupski ordinarijat, br. 354/2020., Đakovo, 2. travnja 2020.) Draga braćo svećenici! Dragi vjernici i Bogu posvećene osobe!
Kroz proteklo korizmeno razdoblje, kad se zajedno s čitavom Crkvom odričemo mnogih stvari i više posvećujemo molitvi kako bismo se usredotočili na otajstvo muke i smrti Sina Božjega, suočili smo se i s korizmom našega svećeništva te kršćanske vjerničke prakse. Zbog pandemijskog širenja virusa COVID-19 pozvani smo sustegnuti se čak i od nedjeljnih okupljanja u crkvama, od sv. pričesti i od sakramenta pomirenja te se, u krilu svojih obitelji – kućnih crkava, »klanjati Ocu u duhu i istini« (Iv 4,23). Teško nam to svima pada. 1. Svećenička pastirska korizma i Uskrs
Draga braćo svećenici! Radostan sam zbog pastirske gorljivosti i domišljatosti svih vas koji i u ovim izvanrednim okolnostima, poštujući Odredbe Hrvatske biskupske konferencije od 19. ožujka 2020., mjere i odluke Stožera civilne zaštite o prevenciji zaraze koronavirusom i druge mjerodavne akte, pronalazite put do svojih župljana te im nastojite očitovati svoju blizinu, podršku i ljubav, kako se ne bi osjećali napuštenima ili duhovno zanemarenima. Svojim apostolskim žarom uspjeli ste, mnogi na najbolji način, iskoristiti mogućnosti koje nam nude elektronička sredstva društvenog priopćavanja i uz njihovu pomoć osnažiti postojeće te uspostaviti nove kanale redovite osobne komunikacije, razmjene informacija i evangelizacijskog rada sa svojim župnim suradnicima i župljanima, organizirati izravne prijenose euharistijskih i drugih molitvenih slavlja iz svojih župnih crkava, organizirati određeni nastavak katehetskog rada barem s pripravnicima na sakramente kršćanske inicijacije, ponuditi građu za obiteljsku katehezu, kateheze za pripravu na slavlje prve pričesti te krizme i druge hvalevrijedne katehetske, liturgijske i molitvene sadržaje. Hvala vam, draga braćo svećenici!
Dok se vi brinete za svoje župljane, ovime i ja želim svima vama, članovima našega prezbiterija iz dijecezanskog i redovničkog klera, očitovati svoju bratsku
104 | 632 | VJESNIK | svibanj 2020.
i biskupsku blizinu, podršku, poštovanje i iskrenu ljubav. Činim to u zajedništvu s našim pom. biskupom Ivanom i našim nadbiskupom u miru Marinom. Znam da u ovo vrijeme ustezanja od socijalnih kontakata bolnim očima promatrate svoje prazne crkve dok pristupate oltaru kako biste slavili euharistiju za vjernike povjerene vašoj pastirskoj skrbi ili kad odlazite pred svetohranište s brevijarom u ruci. Vjerujem da u ovoj izolaciji svaki od nas istodobno raste i u zahvalnosti za svoje redovite, makar malobrojne, sudionice i sudionike svakodnevnih i nedjeljnih euharistijskih slavlja, za naše ministrante, »počimajle«, orguljaše, čitače, sakristane i druge vjerne župne suradnike. Zar ne da iz ove perspektive počinjemo biti još zahvalniji Bogu za njih i da učimo svakoga ponaosob od njih još više voljeti i cijeniti?! Zahvalni smo što je u slavlju euharistije uz nas na oltaru makar netko od njih. Časne sestre u župi s kojima možemo slaviti euharistiju prepoznajemo sada kao izvanredan Božji dar i za nas osobno. Ova nas situacija uči još više vrednovati i cijeniti, te još više voljeti ono svakodnevno i redovito, prema čemu smo ponekad ravnodušni ili nam ono predstavlja zamor u našoj svakodnevnoj svećeničkoj službi. Pretpostavljam da se zato, približavanjem Cvjetnice i vazmenoga trodnevlja, u ovoj nametnutoj klauzuri, sjetno pitamo kako ćemo uopće slaviti uskrsne blagdane: lišeni svečanih obreda, tradicije i pjevanja, procesija i blagoslova te niza izvanjskih znakova (makar znamo da je sve to, nažalost, već ranije, zbog nedostatka pjevača i drugih suradnika, osobito u našim manjim zajednicama, ponešto i reducirano). No, tim nam je važnije ono što je ostalo, a čega se u ovim izvanrednim okolnostima moramo odreći. Svjesni smo i da su nas neke nevažne stvari, koje su vjernicima jako važne, ponekad i iritirale. No iz ove perspektive više vrednujemo te bolje sagledavamo i sve izvanjske, makar nevažne i nebitne, znakove pučke religioznosti (kao što je npr. uskrsni blagoslov jela). Kad bismo mogli, ove bismo godine i takve sporedne stvari učinili zasigurno s puno više radosti i pastoralnog zanosa u korištenju evangelizacijskih mogućnosti i takvih momenata.
No, slavlje Uskrsa ne možemo odgoditi, niti premjestiti. Ove ćemo ga godine slaviti na izvanredan i sasvim poseban način – ponajprije zbog toga što liturgiju ne možemo slaviti zajedno. Mi se svećenici ne možemo okupiti na Misi posvete ulja, a u našim crkvama ne možemo okupljati svoje župljane. Ne možemo ni privremeno (na koji dan ili na koji sat) suspendirati mjere predostrožnosti i prevencije od moguće infekcije. Isus nas u aktualnim okolnostima poziva da ga nasljedujemo u ljubavi, slobodni i od najmanjeg oblika vlastite sebičnosti, te nam poručuje da sada nema veće ljubavi od ove: sustegnuti se od dovođenja svojih prijatelja i župljana u opasnost. Naime, ustezanje od svega što u ovoj situaciji nije dopušteno ili nije uputno, daleko je manje zahtjevan čin naše pastirske žrtve za njih, ali je na liniji Krista Gospodina, koji je – odlazeći u smrt – rekao: »Veće ljubavi nema nitko od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje« (Iv 15,13). Odustajanje od liturgije vazmenog trodnevlja s vjernicima i poštovanje mjera »socijalne distance« je, dakle, oblik našeg vjerničkog pastirskog sjedinjenja s Kristom raspetim i uskrslim; čin naše svećeničke ljubavi prema našim župljanima i naše odgovornosti za njih. Lakše bi nam bilo Uskrs slaviti s njima, negoli će to biti bez njih. Pozivam vas, draga braćo, da zajednički otkrivamo djelovanje i vodstvo Kristova Svetoga Duha u njegovoj Crkvi, suočavajući se i s ovako neobičnim izazovima te – nama ljudima – teško razumljivim potezima njegove Providnosti što ih on ostvaruje u ove naše dane. 2. Opće upute za slavlje Velikoga tjedna i vazmenog trodnevlja
Draga braćo i sestre! Na temelju odluka Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata od 19. i 25. ožujka ove godine, te onih Hrvatske biskupske konferencije, naša će nadbiskupijska zajednica nastojati Sveti tjedan i vazmeno trodnevlje slaviti u zajedništvu sa svojim biskupom i sa svojim prezbiterima u okviru župnih zajednica. Osobitu dimenziju crkvenosti istodobno će na sebe preuzeti i naše obitelji, koje pozivamo da se svojom kućnom liturgijom, te obiteljskom molitvom i katehezom, ugrađuju u zajedništvo naše mjesne đakovačko-osječke Crkve. Sve nas pozivam na otkrivanje čudesnog i izvanrednog djelovanja Duha Svetoga, koji se očituje po darovima kreativnosti, inovativnosti, poduzetnosti, inteligencije, mudrosti, zdrave crkvenosti i ljubavi u našim svećeničkim i vjerničkim srcima. Dopustimo da nas on iznenadi našom sposobnošću uzajamnog
slušanja, povjerenja, podrške i zajedništva na svim razinama, te našom solidarnošću s onima koji se stavljaju u službu općega dobra i skrbi za sve članove našega hrvatskoga društva, a osobito s medicinskim osobljem, sa svima oboljelima i s članovima njihovih obitelji te s onima u karanteni i u samoizolaciji.
Mi biskupi ćemo Sveti tjedan i vazmeno trodnevlje, duhom sjedinjeni sa svima vama svećenicima, s Bogu posvećenim osobama i s vjernicima naše nadbiskupije, slaviti u katedrali u Đakovu, a vi svećenici u svojim župnim crkvama. Kako bismo vjernicima omogućili da se u svojim domovima u molitvi ujedine s nama biskupima i svećenicima, pojedina će liturgijska slavlja prenositi i sredstva društvenoga priopćavanja.
Slavonska televizija izravno će prenositi sva slavlja iz naše katedrale u Đakovu. Raspored slavlja je sljedeći: Cvjetnica u 11 sati; Missa chrismatis u 9 sati; misa Večere Gospodnje u 18 sati; Služba Muke Gospodnje u 18 sati; vazmeno bdjenje u 20:30 te Misa Vazma u 10:30. Svi zainteresirani mediji (TV i radiopostaje) mogu besplatno od Slavonske televizije preuzeti snimak te istodobno izravno prenositi sva navedena slavlja. Sva će se slavlja u svim crkvama odvijati u fizičkoj odsutnosti Božjega naroda, izbjegavajući također i svećeničke koncelebracije, osim onih manjih koje se mogu ostvariti u okviru propisanih mjera zdravstvene zaštite. Kako bi se ipak osigurao minimum izražajnosti i dostojanstva liturgijskih slavlja, u slavlju uz celebranta, poštujući navedene mjere zdravstvene zaštite, mogu sudjelovati i ministrant, lektor, orguljaš i/li pjevač te eventualno osoba koja omogućuje izravan prijenos liturgijskog slavlja.
Svaki župnik neka liturgiju slavi u svojoj župnoj crkvi. Crkve neka budu, osim za vrijeme liturgijskih slavlja, otvorene vjernicima za osobnu molitvu (poštujući pritom također propisane mjere zdravstvene zaštite). Neka se u crkvama ne organiziraju ispovijedi, molitve križnog puta, euharistijska klanjanja, zajedničko moljenje krunice, klanjanje križu, straža i molitva kod »Božjeg groba« niti druge zajedničke pobožnosti. Na stranicama Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral (HILP) pronaći ćete građu za »obiteljsku liturgiju« za navedene dane. Molimo da na nadbiskupijskim i vašim župnim mrežnim stranicama budu preuzeta navedena obiteljska molitvena slavlja ili da barem, uz poticaj obiteljima i svim župljanima na korištenje, budu naznačene adrese na kojima se ta svibanj 2020. | VJESNIK | 633 |
105
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
građa može naći. Ponudite im ju i u tiskanim župnim listićima te na druge prikladne načine.
Vazmeno je trodnevlje kruna i središte čitave liturgijske godine. Tim više što vi vjernici ne možete sudjelovati u slavljima vazmenoga trodnevlja, pozivamo vas da se u svojim domovima, kao obitelj ili pojedinci, okupite na molitvu križnoga puta u dane Velikoga tjedna, Getsemanske ure na Veliki četvrtak uvečer, te u klanjanju pred križem u svome obiteljskome domu na Veliki petak i subotu. Molimo da na mrežnim stranicama, uz tekstove za obiteljska molitvena slavlja, budu odmah vidljive i lako dostupne i kateheze namijenjene roditeljima za obiteljsku katehezu, za djecu i mlade u njihovoj online pripravi na sakramente te druga prigodna katehetska građa. 3. Veliki petak: Nadbiskupijski dan molitve za oproštenje grijeha, kajanja, posta i pokore
Veliki je petak dan duhovnog sjedinjenja nas kršćana s Kristom Gospodinom u njegovoj muci i smrti na križu »radi nas ljudi i radi našega spasenja«. Određen je i kao dan zapovijedanoga posta za sve vjernike.
Ovime određujem da Veliki petak ove godine bude i naš Nadbiskupijski dan molitve za oproštenje grijeha; dan kajanja, posta pokore i molitve za obraćenje te za ozdravljenje svih zaraženih virusom COVID-19 i za što skoriji prestanak aktualne pandemije u čitavome svijetu. Sve svećenike, redovnike i redovnice te sve vjernike pozivam da ovogodišnji Veliki petak bude još snažnije proživljen kao dan našega kajanja za vlastite grijehe i za sve grijehe čitavoga svijeta, po kojima mi ljudi u svojoj samodostatnosti odbacujemo Boga, sebe same i svoje sebične ciljeve postavljamo kao jedini i isključivi kriterij dobra i zla, lomimo i svoj odnos s drugim ljudima te i čitav stvoreni svijet zakidamo za njegov odnos sa Stvoriteljem, zagađujemo ga svojim grijesima te svodimo na robu u službi vlastitih interesa. Pretvorimo ga u dan naše intenzivne molitve, posta i pokore za obraćenje nas samih i cijeloga svijeta.
Sve zdrave osobe, od punoljetne dobi do 65. godine života, pozivam i na jedan osobit znak i žrtvu, tj. sve koji su to voljni učiniti pozivam toga dana na strogi post, samo o kruhu i vodi. Pozivam na sabranost, na ispit savjesti, na kajanje i na pokoru za oproštenje vlastitih grijeha. Istodobno pozivam na molitveno sjedinjenje s Kristom patnikom i sa svima zahvaće-
106 | 634 | VJESNIK | svibanj 2020.
nima koronavirusom, na molitvu za zdravlje i snagu medicinskog osoblja te svih onih koji u svojoj službi za naše dobro sebe izlažu opasnosti i pogibli.
Crkvena nam zapovijed nalaže: »Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti.« Budući da ove godine u korizmenom vremenu nije bilo moguće organizirati ispovijedi te da najveći dio vjernika nije u mogućnosti pristupiti sakramentu pomirenja, podsjećam i sve pozivam, a svećenike potičem da kroz svoju komunikaciju vjernike potiču, da u aktualnoj nemogućnosti da prime sakramentalno odrješenje, iskoriste mogućnost postizanja oproštenja grijeha, kako nas poučava Katekizam Katoličke Crkve (usp. br. 1452), uz sljedeće uvjete: a. savršeno kajanje, koje proizlazi iz ljubavi prema Bogu, koji je naše najveće dobro; b. iskreno traženje oproštenja svojih grijeha, u bilo kojem obliku, u kojemu ga je pojedini vjernik sposoban izraziti; c. čvrsta odluka da će, čim po okončanju pandemije bude moguće, pristupiti sakramentu pomirenja. 4. Odredbe o liturgijskim slavljima
Misa Muke Gospodnje na Cvjetnicu. Spomen Gospodinova ulaska u Jeruzalem neka se slavi unutar crkvenog zdanja, koristeći treći oblik predviđen Rimskim misalom. Missa chrismatis. Zbog nemogućnosti nazočnosti i osobnog sudjelovanja, svećenike pozivamo da prate prijenos Mise posvete ulja iz katedrale u Đakovu na Veliki četvrtak s početkom u 9 sati. Kad to bude moguće, okupit ćemo se kao prezbiterij u katedrali na zajedničko zahvalno euharistijsko slavlje, obnovit ćemo u zajedništvu s braćom svoja svećenička obećanja i obilježiti svoje svećeničke jubileje, ponijeti sv. ulja te ih unijeti u župne crkve i predstaviti ih svojim župnim zajednicama da u njima budu plodni sakramentalni znakovi našega spasenja u Kristu.
Misa Večere Gospodnje. U katedrali i u župama te u samostanima gdje stanuju dva ili više svećenika, ukoliko je moguće ostvariti sve propisane mjere zdravstvene zaštite (o kojima skrbi župnik ili predstojnik samostana), svećenici mogu koncelebrirati u Misi večere Gospodnje. Izostavljaju se pranje nogu te procesija na kraju slavlja, a Svetootajstvo pohranjuje se u svetohranište. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata iznimno ove godine dopušta da Misu Večere Gospodnje svećenik može slaviti i potpuno sam.
Služba Muke Gospodnje. U obredima Muke Gospodnje neka se, u skladu s odlukom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, u sveopću molitvu (kao pretposljednja po redu) uključi i posebna (ovdje priložena ili neka druga pripravljena) molitva za bolesne, umrle i one koje obuzima osjećaj beznađa. Molimo za sve koji su diljem svijeta pogođeni zaraznom bolešću, da ih Bog i Gospodin naš pridigne darom svoje blizine, a pokojne privede u zajedništvo svojih blaženih. Molitva u šutnji. Zatim svećenik:
Svemogući vječni Bože, tebi nitko nije tuđ, tvome srcu nitko nije dalek. Učini kraj bolesti i prijetnji koja nas je snašla, ozdravi bolesne i ojačaj one koji ih dvore. K sebi primi umrle, ohrabri one koje obuzima beznađe i sve nas ispuni duhom pouzdanja, solidarnosti i ljubavi. Po Kristu, Gospodinu našem. Čin klanjanja križu poljupcem, ove je godine pridržan samo predsjedatelju liturgije.
Vazmeno bdjenje. U skladu s navedenim odredbama Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, vazmeno bdjenje se, osim u katedrali, može slaviti još samo u župnim crkvama (no ne i u samostanskim crkvama koje nisu i župne crkve). Na početku vazmenoga bdjenja, u Službi svjetla, izostavljaju se blagoslov ognja i procesija s uskrsnom svijećom. U svetištu crkve pripravi se i upali uskrsna svijeća, te se potom izvodi Hvalospjev. Podjela sakramenata katekumenima se odgađa te se u Krsnoj službi zadržava samo obnova krsnih obećanja. Svećenici i Bogu posvećene osobe koje ne mogu sudjelovati u vazmenom bdjenju neka iz Časoslova mole Službu čitanja svetkovine Uskrsa.
Uskrs. Rekosmo da crkvena zapovijed nalaže: »Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti.« Suosjećam s vama, draga braćo i sestre, koji biste o Uskrsu žarko željeli pristupiti euharistijskom stolu, ali vam to ove godine, nažalost, nije moguće. Pozivam vas i potičem da, tim žarče, zajedno s Marijom Magdalenom, koja traži Isusa, očitujete svoju ljubav prema njemu. Zazovite ga i pozovite k sebi, da vas pohodi i da se nastani u vašem srcu; da pohodi vaš dom i vašu obitelj. Stvorite raspoloženje za primanje duhovne sv. pričesti, osobito dok ćete preko sredstava društvenog priopćavanja pratiti prijenos
Mise Večere Gospodnje i uskrsno euharistijsko slavlje. Predlažem da uskrsnih dana čitate izvješće o susretu dvojice učenika s Uskrslim na putu u Emaus, koji su – dok im je on tumačio Pisma – osjetili kako im »gore srca«, jer ćete ga gorućeg srca još usrdnije pozivati »da ostane s vama«, još žarče željeti »sjesti s njime za stol« te ga, duhovnom snagom vjere, još snažnije prepoznati »u lomljenju kruha«.
Uskrsno obiteljsko molitveno slavlje i blagoslov jela. Na temelju krsnog sjedinjenja s raspetim i uskrslim Kristom, svaki je kršćanin po krsnoj milosti postao istodobno i dionik njegove ‘svećeničke, proročke i kraljevske službe’. U obiteljima to na osobit način, i po sakramentu ženidbe, pripada supružnicima i roditeljima. U euharistijskom predslovlju ispovijedamo i molimo: »…rod smo izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk«. Budući da smo ove godine lišeni sudjelovanja u uskrsnom euharistijskom slavlju te uskrsne sv. pričesti, tim veću ulogu u ovogodišnjem slavlju Uskrsa imaju naše obitelji, koje su male kućne Crkve, te krsni svećenici i »kućna liturgija«, odnosno obiteljsko molitveno zajedništvo s Kristom uskrslim. A u našem je narodu, kao svojevrsni nastavak euharistijskog zajedništva s uskrslim Gospodinom, veoma snažna tradicija uskrsnog blagoslova jela u crkvi i svojevrsne »obiteljske liturgije«, koja se sastoji u zajedničkoj obiteljskoj molitvi i blagovanju blagoslovljene hrane. Budući da ove godine nećemo moći jela za blagoslov nositi, kako je to uobičajeno, u crkve da ih ondje blagoslove naši svećenici, pozivam i potičem sve obitelji da se na svetkovinu Uskrsa okupe oko obiteljskoga uskrsnoga stola. Kod prvoga, jutarnjeg blagovanja, neka svi zazovu blagoslov na hranu koju o Uskrsu uobičajeno nose na blagoslov, povezujući se u molitvi posebno s članovima svoje župne zajednice. Vrijedno je da to u obiteljima učine supružnici, odnosno roditelji. Neka i ta »kućna liturgija« bude izričaj uskrsne radosti i zajedništva s Kristom uskrslim i međusobno, te izraz želje za sakramentalnim sjedinjenjem s njime u sv. pričesti. Uz pročitani tekst uskrsnoga evanđelja i Molitvu Gospodnju te, ako je moguće, uskrsnu pjesmu, neka izreknu molitvu: Gospodine Isuse Kriste, ti svojom smrću i uskrsnućem obnavljaš sav svijet. Uskrsnuvši od mrtvih, ukazao si se učenicima u lomljenju kruha, Molimo te, blagoslovi hranu što smo ju pripravili i daruj nam zahvalna srca. Nauči nas da tebe kao gosta primamo u svojoj braći i sestrama. Primi nas jednoć kao sustolnike u svome kraljevstvu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. svibanj 2020. | VJESNIK | 635 |
107
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Prigodni tekstovi moći će se naći na našim mrežnim stranicama, zajedno s molitvenom građom koju u ovo izvanredno vrijeme, pod naslovom »Molitveno slavlje Dana Gospodnjega u obitelji«, pripravlja Hrvatski institut za liturgijski pastoral.
Sakramenti kršćanske inicijacije. Podjela sakramenata kršćanske inicijacije, koja je bila predviđena za uskrsno bdjenje, zasad je odgođena. Jednako tako izvan snage stavljamo ranije objavljeni raspored krizmenih slavlja po župama na području naše Nadbiskupije. No, župnici ne trebaju ponovno prijavljivati krizmeno slavlje u svojoj župi, nego će Nadbiskupski ordinarijat pratiti daljnji razvoj situacije te će na vrijeme napraviti i svim ranije prijavljenim župama dostaviti nove termine i novi raspored krizmenih slavlja na nadbiskupijskoj razini. Nadamo se da ćemo krizme moći slaviti, ako ne prije, od druge polovine rujna do konca studenoga ove godine. Sve župne katehete stoga molimo da i u ovim okolnostima, koristeći sredstva društvene komunikacije, budu u kontaktu s kandidatima za sakramente te da organiziraju pripravu i župnu katehezu na najbolji mogući način.
Molitveno-katehetski sadržaj Zbog nemogućnosti održavanja školskog vjeronauka i župne kateheze tijekom trajanja pandemije koronavirusa, Katehetski ured Đakovačko-osječke nadbiskupije uz pomoć vrijednih vjeroučitelja priprema i na mrežnim stranicama Đakovačko-osječke nadbiskupije objavljuje prikladan molitveno-katehetski sadržaj za različite dobne skupine. Na taj način vjeroučenicima su ponuđeni kvalitetni materijali pomoću kojih se mogu pripraviti za praćenje nedjeljnog misnog slavlja preko medija, ali i kako bi, uz različite domišljate sadržaje, kvalitetno iskoristili vrijeme tijekom tjedna. Objavljene su kateheze za djecu osnovnoškolskog uzrasta, srednjoškolskog uzrasta, odnosno za mlade, te prigodan molitveni materijal za rast u vjeri i zajedničkoj molitvi kućne Crkve. U pripremi materijala za slavlje kućne Crkve pridonose: Marina i Slaven Školka, OŠ »Bratoljub Klaić«, Bizovac; Sanja Kopunović Legetin, OŠ »Popovac«, Popovac i Petar Kopunović Legetin, OŠ »Mladost«, Osijek; Josip Matezović, OŠ »Antun Bauer« Vukovar; Sani Gilja, OŠ »Antun Bauer« Vukovar; Nevenka Iličić, OŠ »Ivan Goran Kovačić«,
108 | 636 | VJESNIK | svibanj 2020.
Dragi svećenici, draga braćo i sestre! Vjerujemo da će naša sadašnja kriza, uzrokovana opasnošću zaraze od bolesti COVID-19, proći. Sjetimo se stoga da ova kriza nosi i poziv našim župnim i svim crkvenim zajednicama »da postavimo nova pravila i nađemo nove oblike odgovornog zauzimanja, oslanjajući se pritom na pozitivna iskustva, a odbacujući negativna. Na taj način vrijeme krize postaje prigodom za razlučivanje. S tim temeljnim stajalištem, koje je stajalište pouzdanja, a ne očajanja, dolikuje da se suočimo s teškoćama sadašnjega časa« (usp. Benedikt XVI., Caritas in veritate, br. 21). Takav je stav utkan u temelje uskrsne poruke o ‘novosti života’ u Kristu. Zato s nadom gledamo na budućnost, i na radost blagdana kad ćemo opet moći pohititi u naše crkve, »dvorane posljednje večere« i u naše Emause te sjesti »za stol s Kristom« i ondje se po sv. pričesti sakramentalno sjediniti s njime. Moleći da vas obasja Božja ljubav, za nas prikazana na drvu Kristova križa i proslavljena u njegovu uskrsnuću, svima pozdrav i blagoslov u Gospodinu! Drago Marković kancelar
X Đuro Hranić nadbiskup
Vinkovci; Drago Iličić, OŠ »Mitnica«, Vukovar i OŠ »Antun Bauer«, Vukovar; Mihaela Maričević, Ekonomsko-birotehnička škola, Slavonski Brod.
Katehetske materijale za djecu osnovnoškolskog uzrasta, kao i za osnovnoškolce s posebnim potrebama, priređuju: Ana Želinski, OŠ »Dragutin Tadijanović«, Slavonski Brod; Marina Živić, OŠ »Dragutin Tadijanović«, Vukovar; Martina Pandža, OŠ »Josip Matoš«, Vukovar; Ivana Dugandžić, Centar za autizam, Osijek i Strojarsko-tehnička škola, Osijek; Ivana Bičvić, OŠ »Milko Cepelić«, Vuka; Julijana Mađarić, OŠ »Fran Krsto Frankopan«, Osijek; Kristina Rušpić, OŠ »Fran Krsto Frankopan«, Osijek; Marko Kapular, OŠ »Jagodnjak«, Jagodnjak, OŠ »Lug«, Lug i Druga srednja škola u Belom Manastiru.
Za srednjoškolce i mlade materijale pripremaju: suradnik i animator u župnoj katehezi Zoran Zadro iz Župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja, Županja te vjeroučitelji: Dominik Kalajdžić, Gimnazija »Matija Antun Reljković«, Vinkovci; Kristina Culek, Srednja strukovna škola, Vinkovci i Mihael Kelbas, Tehnička škola Ruđera Boškovića, Vinkovci, koji je započeo s osmišljavanjem niza e-kateheza – virtualnih videoblogova za mlade, a moguće ih je pronaći na istoimenom YouTube kanalu. Martina Kuveždanin
NADBISKUP METROPOLIT ĐAKOVAČKO-OSJEČKI Uskrsna pastirska poruka i čestitka 2020. godine
Htjedne li Gospodin, živjet ćemo. (Jak 4,15) Draga braćo i sestre!
Nikada u povijesti čovječanstva nije postojalo vrijeme u kojemu je stanovalo samo dobro. Poput neke sjene, to je dobro uvijek bilo praćeno zlom. Bilo da se ono rađalo u ljudskim mislima, očitovalo u besmislenim ratovima, ili pohađalo čovječanstvo u liku teških tragedija i bolesti. I sami vidimo, ni danas nije drukčije.
Korizma čovječanstva. Kroz proteklo korizmeno vrijeme, kad se kao vjernici odričemo mnogih stvari i više posvećujemo molitvi kako bismo se usredotočili na otajstvo muke i smrti Sina Božjega, i čitavo je čovječanstvo pozvano proživljavati korizmu. Zbog pandemije prouzročene koronavirusom, svi su socijalni kontakti svedeni na minimum. Pandemija je zatvorila države i gradove. Nas je zatvorila u naše domove i odvela u izolaciju od drugih. Kao vjernici, pozvani smo sustegnuti se čak i od nedjeljnih okupljanja u crkvama, od sv. pričesti i od sakramenta pomirenja te se, u krilu svojih obitelji – kućnih Crkava, »klanjati Ocu u duhu i istini« (Iv 4,23). Pozvani smo živjeti u osami da bismo očuvali zajedništvo s drugima, pomoći najpotrebnijima držeći rastojanje, smisao življenja pronalaziti u svakodnevici, bez uobičajenih obveza i užurbanosti. Društvena se javnost također usredotočuje na ono što je najvažnije i najbitnije, kao da želi doviknuti svojevrsnu oporuku nade za preživljavanje čovječanstva, ostavljajući postrani razne oblike pomodarstvom nametnutih vrijednosti i kriterije uspješnosti, modne trendove, užitak i zabavu, fizički izgled, borbu za prestiž itd. Za primijetiti je kako su u toj aktualnoj ‘korizmi čovječanstva’ popustile političke napetosti, manje je uzajamnog optuživanja, politikanstva i borbe za parcijalne interese, a prioritet su zadobili opće dobro, uzajamna pomoć i podrška, solidarnost, skrb za bolesne i za stradale u potresu u Zagrebu i okolini te druge humane vrednote. Postajemo upućeni samo na osnovne i najvažnije stvari. Raste svijest da smo tek »dašak« i da »htjedne li Gospodin, živjet ćemo i učiniti ovo ili ono« (Jak 4,14-15). A naš se pogled ne zaustavlja samo na praznim ulicama, već istodobno obuhvaća križ Kristove smrti, prepoznajući u njemu drvo života, koje već sada
nosi plodove nove nade čovječanstva. Tako sada dugogodišnji neprijatelji zajednički traže cjepivo protiv koronavirusa i izlaz iz labirinta zla. Nestaju suparništva i granice političkog neprijateljstva. U javnim se medijima naglašava samo ono najvažnije, kao da je to oporuka nade za preživljavanje čovječanstva. Sve su ljudske snage usmjerene na spasenje jednoga života, kao da se time spašava čitav svijet. Konačno, »mjera čovječnosti određuje se na osnovi odnosa prema trpljenju i onima koji trpe« (Benedikt XVI., Spe salvi, br. 38). I nije li lijepo osjetiti kako suvremeni čovjek sada polaže ispit čovječnosti jer je trpljenje drugoga prihvatio kao svoju bol?! Kristov križ, taj vanjski znak ljubavi Božje prema čovjeku, mjesto otkupljenja čitavoga čovječanstva, znak pobjede nad grijehom i zlom, ponovno se očituje kao izvor novoga i istinskim vrijednostima satkanoga života. Klice uskrsnuća. Ova nas je korizma čovječanstva učinila poniznima pred tajnom trpljenja i žrtve koja je plod ljubavi. Dok jedni drugima pružamo ruku, istodobno osjećamo da nas u toj patnji sam Gospodin uvodi u svoju ljubav, koja je jedina kupelj očišćenja, otkupljenja i rađanja novoga života. Kakva li znaka ovoga vremena! Ne mladost, snaga i ljepota, nego ranjenost i patnja starijih i bolesnih postaju klicom naše uskrsne obnove. Ljubav se Kristova posadašnjuje u boli i patnji naših bližnjih. Protekla je korizma doista bila korizma otkrivanja poniznoga svjedočanstva patnje, pravoga čovjekoljublja i smisla smrti Krista Gospodina. Doista se možemo s apostolom Jakovom upitati: »Ta što je vaš život? Dašak ste što se načas pojavi i zatim nestane!« No, smijemo se s njime i nadati: »Htjedne li Gospodin, živjet ćemo« (Jak 4,15). Uskrsnuće Kristovo. U Isusu Kristu, raspetom Sinu Božjem, i smrt dobiva novi smisao, jer je smrću Kristovom pobijeđena te postaje prijelazom u novi život: »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod« (Iv 12,24). Vjerujemo da je vrijeme u kojemu živimo istinski put od mysterium passionis do mysterium paschale, od otajstva patnje i smrti do uskrsnog otajstva. svibanj 2020. | VJESNIK | 637 |
109
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Draga braćo i sestre, kršćanski pogled i mjera života uvijek smjeraju k vječnosti i događaju uskrsnuća. Što znače ljudske godine i što nose sadašnji dani odvojenosti i povučenosti na koje smo pozvani, ako je mjera kršćaninova života vječno prijateljevanje s Uskrslim? Kristova osamljenost na križu prebogat je odgovor na potrebu svakog čovjeka da bude ljubljen. Stoga, u postojanoj i nepobjedivoj nadi smijemo ponavljati riječi apostola Pavla: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? (...) U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi« (Rim 8,35.37). Toj Kristovoj ljubavi pozvani smo obraćati se kad nam ljudske slabosti i nemoći ne dopuštaju učiniti sve što bismo htjeli. Onako kako se ljubav Kristova posadašnjuje u boli i patnji onoga koji vjeruje u Isusa Krista, isto se tako u njemu posadašnjuje, već i u samoj patnji, svjetlo uskrsloga Krista. U tim se trenucima već rađa novi život uskrsnuloga svijeta, pasha svakoga čovjeka koji vjeruje Kristovoj riječi. Već u tim trenutcima patnje, onomu koji vjeruje u uskrsloga Krista, nada više nije samo smjelost očekivanja, već i početak ispunjenja vječnosti. Zato oni koji su u ovom trenutku pogođeni nevoljom, nisu tek nama poznate ili nepoznate žrtve koronavirusa, potrebne naše solidarnosti i molitve, nego istodobno, kako bi to izrazio papa Franjo, i »sveci iz susjedstva« (Gaudete et exsultate, br. 7), zahvaćeni klicama uskrsnuća. Oni su »baština
koja govori više nego svi uzroci podjele« (sv. Ivan Pavao II.). Nije li i to znak Uskrsa koji već sada ujedinjuje čitavo čovječanstvo?! Draga braćo i sestre, draga braćo svećenici, redovnici, redovnice i svi ljudi dobre volje, papa Franjo nas hrabri: »Izazovi postoje zato da se prevladaju! Budimo realisti, ali ne gubimo radost, odvažnost i predanost ispunjenu nadom!« (Evangelii gaudium, br. 109). Zajedno s mons. Ivanom Ćurićem, našim pomoćnim biskupom, i s mons. Marinom Srakićem, našim nadbiskupom u miru, želim vam i molim da ne izgubite »radost, odvažnost i predanost« te da vas, ispunjene vjerom u Onoga koji je za sebe rekao »Ja sam uskrsnuće i život« (Iv 11,25), uvijek snaži uskrsna nada, u kojoj nikad neće potamnjeti istina da je »ljubav Božja razlivena u srcima našim« (usp. Rim 5,5). Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! O Uskrsu 2020.
Uskrsli Krist, Petar Ujević, 2019. (bronca), Grad Belišće (ul. Kralja Tomislava) – Župa sv. Josipa radnika
110 | 638 | VJESNIK | svibanj 2020.
X Đuro Hranić nadbiskup
SRIJEMSKI BISKUP – EPISCOPUS SIRMIENSIS
Uskrsna poruka 2020. Draga braćo i sestre u Kristu Uskrslome!
U ovo vrijeme teške situacije zbog koronavirusa kliče danas sveta Crkva slavno uskrslom Spasitelju. Nema sumnje da je za svakoga od nas Uskrs izvor nesebične radosti premda tu radost ne možemo iskazati zajedništvom u misnim slavljima u crkvama. Zato Uskrs ove godine slavimo u obiteljima, sjedinjeni duhom sa svima koji slave u zatvorenim crkvama. Uskrsni navještaj širi se danas u Crkvi diljem svijeta: Krist je uskrsnuo i on je Gospodin živih i mrtvih! U noći, svjetlijoj od dana, svemogući Bog, koji je svojom riječju stvorio nebo i zemlju, a čovjeka na svoju sliku i priliku, zove na besmrtni život novog čovjeka, Isusa iz Nazareta, sina Božjega i sina Marijina. Uskrsnućem svojim Isus je pobijedio i smrt i grob, a pobijedit će i bolest i nevolju naših dana. Snaga smrti i groba nije Isusa mogla zadržati u svojoj tami, jer je ljubio svoje, ljubio ih je iznad svake moći i sile, ljubio ih je do kraja. Zato je njegovo uskrsnuće pobjeda ljubavi nad mržnjom, života nad smrću. Svojim uskrsnućem Isus je pobijedio pakao i Sotonu. Onaj koji je nekoć slavio slavlje na drvetu u zemaljskom raju, na drvu križa doživio je potpuni poraz. Svojim uskrsnućem Isus je pobijedio i sve protivnike istine. U prvom redu, nevjeru i laž svojih progonitelja, koji unatoč mnogim čudesima nisu htjeli vjerovati u njegovo božansko poslanje.
Svojim uskrsnućem Isus je pobijedio i slabu vjeru samih svojih učenika. Raspršio je sve njihove sumnje. Oni su se osvjedočili o istinitosti njegova uskrsnuća. Svojim uskrsnućem Isus otkriva istinu o čovjeku, životu i Bogu. On nam pokazuje put kojim nam je ići i cilj za koji nam se valja boriti. On je naš Put, Istina i Život. Živimo u svijetu koji je ispunjen tjeskobama, nepravdama, bolestima. Ali u isto vrijeme živimo u vjeri u Krista i u vjeri Kristu. Vjerujemo u Kristovo uskrsnuće. Mi vjerujemo da je Krist uskrsnuo, ali u isto vrijeme mi vjerujemo da naš život na zemlji ima smisla. Ako se ispunjavaju pravila Božjega kraljevstva na zemlji, za to Boga hvalimo. Ako li nas okruži nevolja, nepravda, trpljenje, bolest i smrt, znamo da se time suobličujemo Kristu patniku, Kristu raspe-
tome, koji je nakon svoje smrti uskrsnuo i tako u sebi pomirio Boga i čovjeka.
Mi trebamo i želimo biti nositelji Kristova mira, Kristove nade, mi trebamo biti nositelji radosne vijesti koja glasi: Krist je uskrsnuo od mrtvih. S njime i mi već ovdje na zemlji postajemo dionici njegova spasenja. Tako se svima nama već ovdje na zemlji daje predokus vječne sreće. Zato nam je u ovim vremenima potrebna proslava Uskrsa, potreban nam je Uskrs. Uskrs je potreban srcima koja više ne vjeruju u smisao i snagu prijateljstva i stvarne dobrote. Uskrs je potreban svima koji misle da je praštanje slabost, svima koji vlastitim životom poštenja prkose svakom zlu i svim zlim silama. Uskrs je potreban svima nama kad u životu dopustimo da klica mržnje, zla i osvete dotakne prostor naše duše. Uskrs je potreban mladima koji stoje pred osnivanjem obitelji, pred početkom novoga života u ostvarenju življene ljubavi. Potreban je obiteljima čiji su se članovi umorili u obiteljskoj ljubavi, te misle da više ne mogu praštati i miriti se. Uskrs je potreban onima koji su na kraju svog ovozemaljskog hoda kako bi osjetili da će svako učinjeno dobro biti nagrađeno.
Neka po ovom Uskrsu u našim životima uskrsne nova radost, koja je jača od svega. Neka nestane straha i neizvjesnosti, neka nestane bolesti i tame. Zašto čovjeku ne bi bilo dopušteno da živi sretno i smireno? Da živi u onom miru koji mu je donio uskrsli Krist kad je rekao: Mir vama!
Kristov mir želim svima vama, draga braćo i sestre, dragi svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjeroučitelji, župni suradnici i svima vama koji ste promicatelji Isusovih vrednota u društvenom, kulturnom i javnom životu. Molim Gospodina da vam da radost i nadu Uskrsa. Želim da Gospodinovo uskrsnuće prožme naša bića i naše vrijeme, te čestitam svima Kristovo uskrsnuće.
X Đuro Gašparović srijemski biskup
svibanj 2020. | VJESNIK | 639 |
111
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Pismo Caritasovim volonterima Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije obratio se svojim volonterima pismom i uputama za djelovanje u ovim kriznim vremenima pandemije te ujedno prenio upute Hrvatskog Crvenog križa za siguran način obilaska starijih i nemoćnih osoba. Pismo donosimo u cijelosti: Dragi Caritasovi volonteri!
Gotovo u svim župama naše nadbiskupije postoje karitativni odbori, čija je uloga pratiti socijalne i društvene prilike na području vlastite župe. Nalazimo se u pandemiji koronavirusa, koji je najveća prijetnja starijim i kronično bolesnim osobama, ali to ne znači da nije prijetnja i drugim populacijama. Ova nas situacija poziva na podizanje svijesti o važnosti solidarnosti i ljubavi prema potrebitima i najugroženijima u našoj sredini. Uskraćeni su nam redoviti i zajednički oblici karitativnog djelovanja, liturgijski obredi i drugi oblici vjerničkog djelovanja, uskraćen nam je redoviti način života, korizmena duhovna obnova, i sve to radi naše sigurnosti i sigurnosti ljudi oko nas.
Usprkos tomu, kao karitativni odbor pri župnoj zajednici i kao Caritasovi volonteri, vođeni ljubavlju prema bližnjemu, pozvani ste pomagati drugima i na najmanje načine. Nije nam ipak sve uskraćeno! Svatko od nas može procijeniti na koji način može karitativno djelovati u vlastitoj župi i sredini, i zajedno s Isusom postaviti pitanje: »Što hoćeš da ti učinim?« (Lk 18,41).
U vašoj sredini zasigurno postoje osobe koje su starije životne dobi, bolesne i usamljene, kojima je potreban neki oblik pomoći. Gospodin Isus prolazio je ulicama gradova i sela; vidio je ljude u potrebi, njima navraćao u kuću, upućivao ih na ono što moraju činiti, pružao im utjehu, ohrabrivao ih, hranio ih čudesnom hranom, liječio ih, davao nadu u bolji i novi život. Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije poziva vas kao svoje prve suradnike i volontere da se odazovete i pomagnete drugima u ovoj kriznoj situaciji u okvi-
»Moja domovina« u borbi protiv koronavirusa Svećenici koji borave u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu te sestre milosrdnice iz samostana Gospe Fatimske u Osijeku pridružili su se inicijativi koja se u nedjelju, 29. ožujka proširila druš-
112 | 640 | VJESNIK | svibanj 2020.
rima svojih materijalnih i emotivnih mogućnosti. A potrebno je:
zz pridržavati se uputa koje smo dobili od civilnih institucija; zz pridržavati se uputa koje smo dobili od hrvatskih biskupa; zz komunicirati i surađivati sa svojim župnicima u skladu s propisima; zz uočiti u vlastitoj sredini osobe kojima je potrebna vaša pomoć; zz pomoći u osnovnim životnim potrebama: dostava namirnica, dostava obroka, kupovina lijekova, savjetovanje o ponašanju i kretanju u ovoj situaciji, učiniti poziv prema najpotrebnijima kao znak interesa, podrške i kršćanske solidarnosti, pozvati službene brojeve (113) za pomoć drugima kad je potrebno… zz surađivati s već postojećim humanitarnim udrugama, skupinama ljudi i pojedincima koji već djeluju u vašoj župi; zz biti na raspolaganju Caritasu koliko vam dopuštaju vaše mogućnosti; zz angažirati i druge osobe u vašoj župi; zz sačuvati svoje zdravlje i zdravlje drugih; zz ponuditi molitvenu podršku (službena molitva u ovoj situaciji zaraze, osobna molitva, ‘lanac molitve’, čitanje i razmatranje Sv. pisma…). Pripadate li rizičnoj skupini stanovništva (životna dob 60 +, kronični bolesnici…) molimo vas da se ne izlažete opasnosti od zaraze, već činite ono što možete iz svojih domova, molite i eventualno usmeno kontaktirajte slabe i nemoćne. S korizmenog puta, na putu prema Uskrsu, svojim mirom i blagoslovom neka Gospodin nagradi sva naša nastojanja oko iskazivanja kršćanske ljubavi i solidarnosti prema čovjeku u potrebi! Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije
tvenim mrežama te zapjevali pjesmu »Moja domovina«. Na taj način, kako je bilo i naznačeno u inicijativi, dali su ohrabrenje i potporu svim službama koje se bore protiv širenja zaraze koronavirusom, napose zdravstvenim djelatnicima, policiji, vojsci, Nacionalnom stožeru civilne zaštite i ostalima. Pozivu su se odazvali mnogi građani Republike Hrvatske te je iz zgrada i kuća odjekivala ova poznata pjesma, ali i pljesak za sve navedene službe. Martina Kuveždanin
Vlč. Tomislav Ćurić – novi doktor znanosti Tomislav Ćurić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, obranio je u ponedjeljak, 6. travnja, doktorsku disertaciju na Doktorskoj školi Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Disertacija, naslovljena »Dijalog između suvremene umjetnosti i liturgije – polazišta, primjene i perspektive«, izrađena je pod vodstvom mentora prof. dr. sc. Ivice Žižića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, Papinskom liturgijskom institutu »Sv. Anzelmo« i Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu te Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu, i komentora izv. prof. dr. sc. Vladimira Rismonda, profesora s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. U Povjerenstvu za obranu doktorske disertacije bili su prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, prof. dr. sc. Zlatko Kramarić i izv. prof. dr. sc. Krešimir Purgar.
Doktorska disertacija, napisana na 232 stranice i s 42 reprodukcije djela i arhitektonskih kompozicija, obuhvaća interdisciplinarno znanstveno istraživanje suvremenog dijaloga između umjetnosti i liturgije kroz tri teorijske dionice: polazišta, primjene i perspektive. Prvi teorijski okvir specifična je analiza teoloških i kulturoloških polazišta stvaranja nove paradigme odnosa Crkve i umjetnosti nakon II. vatikanskog sabora. Interpretacija najvažnijih crkvenih dokumenata omogućuje uvid u temeljne odrednice dijaloškog odnosa umjetnosti i liturgije. Drugi teorijski okvir posvećen je analitičkom pristupu i interpretaciji pojedinih reprezentativnih umjetničkih i arhitektonskih djela u Hrvatskoj nastalih od 1965. do danas, u kojima se pokazuje narav i mogućnost umjetnosti i arhitekture ‘za’ i ‘iz’ liturgije. Pritom se vodilo računa da odabir djela obuhvati širi suvremeni umjetnički i arhitektonski kontekst na razini cijele Hrvatske. Perspektive predstavljaju treći dio istraživanja. U prvom redu, riječ je o razradi općih načela u kojima se prožimaju kulturni, estetski i teološki pogledi na osnove umjetničkoga i arhitektonskog stvaralaštva za liturgiju. Na temelju svih analiza i istraživanja utvrđen je prijedlog smjernica arhitektonskog i umjetničkog oblikovanja djela za liturgiju, koristeći se pritom postojećim crkvenim normama i smjernicama koje se primjenjuju u drugim europskim zemljama.
Tomislav Ćurić rođen je 17. lipnja 1980. u Osijeku. Diplomirao je 2004. na Teologiji u Đakovu, a za svećenika je zaređen 2005. godine. Od 2005. do 2007. obavljao je službu župnog vikara u Slavonskom Brodu
te vjeroučitelja u srednjoj školi. Od 2007. do 2008. župni je vikar u Vinkovcima. Godine 2008. imenovan je župnikom u Kneževim Vinogradima, a od 2009. župnik je novoosnovane Župe bl. Alojzija Stepinca u Slavonskom Brodu. Član je Nadbiskupijske komisije za gradnje i obnove. Uz preporuku tadašnjega đakovačko-osječkog nadbiskupa, mons. dr. Marina Srakića, 2008. upisao je poslijediplomski sveučilišni studij Povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od veljače 2020., uz suglasnost đakovačko-osječkog nadbiskupa, mons. dr. Đure Hranića, doktorski studij nastavlja na Doktorskoj školi Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, na poslijediplomskom interdisciplinarnom sveučilišnom studiju Kulturologija, smjer Kultura, umjetnost i književnost u europskom kontekstu, gdje je i doktorirao. Područje njegova znanstvenoga i stručnog interesa je interdisciplinarni pristup u istraživanju suodnosa suvremene umjetnosti, arhitekture i liturgije.
Čestitku vlč. Ćuriću prigodom obrane doktorske disertacije uputili su đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, pomoćni biskup Ivan Ćurić te nadbiskup u miru Marin Srakić. U čestitki stoji: »S velikom radošću i čestitkama pridružujemo Vam se u prigodi današnje obrane Vaše doktorske disertacije pod naslovom Dijalog između suvremene umjetnosti i liturgije – polazišta, primjene i perspektive na Doktorskoj školi Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Posebno se radujemo što je područje Vašeg studijskog rada upravo suvremena umjetnost i liturgija – mjesto susretanja Boga i čovjeka. Kršćansko slavljenje otajstva vjere i umjetnost uvijek su se susretali u međusobnom povjerenju i dijalogu, izričući se međusobnoj pomoći. Dragi novi doktore znanosti, dok Vam uime Đakovačko-osječke nadbiskupije od srca čestitamo, istodobno želimo da Vas Gospodin uvijek krijepi svojom milošću i prati Vas na svim stazama Vašeg svećeničkoga života i službe.« Tiskovni ured svibanj 2020. | VJESNIK | 641 |
113
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Misa posvete ulja u đakovačkoj prvostolnici Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića, pomoćnog biskupa Ivana Ćurića te još nekoliko svećenika, nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić predvodio je na Veliki četvrtak, 9. travnja Misu posvete ulja u đakovačkoj katedrali.
Zbog izvanredne situacije nastale zbog pandemije bolesti COVID-19, misa je slavljena bez puka, a u izravnom programu prenosili su je Slavonska televizija, Plava vinkovačka televizija (Studio Vinkovci), Plava televizija (Studio Virovitica) te Hrvatski katolički radio, kojima je nadbiskup Hranić zahvalio »što nam olakšavaju da se osjetimo snažno duhovno povezanima kao braća i članovi prezbiterija ove Đakovačko-osječke ili neke druge nad/biskupije, sa svojim biskupom kao vidljivim znakom našega crkvenoga jedinstva i bratskog zajedništva u Isusu Kristu, koji je naša Glava i Prvijenac«. Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je čestitao svim svećenicima njihov dan te podsjetio kako se na ovom slavlju blagoslivlja ulje za bolesničko pomazanje i katekumensko ulje te se posvećuje krizmeno ulje.
Na početku svoje homilije, nadbiskup se osvrnuo na liturgijska čitanja, koja donose Isusovu proročku riječ o sebi i ministerijalnim svećenicima, koji su po svećeničkom ređenju postali suobličeni njemu, koji je Glava Crkve: »Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza!« (Iz 61,1). »Sebe, svoj sadašnji trenutak, svoj poziv i identitet možemo najbolje sagledati i shvatiti samo kroz optiku Duha Svetoga, koji podiže različite ljude, karizme i službe u svojoj Crkvi, te je među njima podigao i svakoga od nas. Sebe i svoj život, život u skladu s obećanjima danim na svećeničkom ređenju, možemo shvatiti samo kroz optiku vjere u Isusa Krista, raspetog i uskrslog Gospodina; kroz optiku Crkve koja je njegovo otajstveno tijelo i u službi ostvarenja njegova poslanja, primljenog od Oca, u svijetu«, istaknuo je nadbiskup. U nastavku propovijedi nadbiskup je stavio naglasak na Krista, izvora i početka svećeništva, iz kojega svećenici crpe svoj svećenički identitet i životnu snagu za svoje poslanje, te na Duha Svetoga, temelja svećeničkog identiteta i poslanja, rekavši: »Dvije su nerazdvojne stvarnosti u životu nas zaređenih službenika: pomazanje Duhom Svetim i poslanje. Duh Sveti stoji u srcu kršćanske vjere te identiteta i poslanja svakoga od nas.«
114 | 642 | VJESNIK | svibanj 2020.
S posebnim poštovanjem nadbiskup je uputio pozdrav i zahvalu ovogodišnjim jubilarcima. To su nadbiskup u miru Marin Srakić, koji ove godine obilježava 60 godina svećeništva i 30 godina biskupske službe. S njim, dijamantni jubilej slavi i vlč. Stjepan Starešina, župnik u miru. Zlatni jubilej, 50 godina svećeništva, slave trojica svećenika: vlč. Josip Babić, vlč. Nikola Jelić i vlč. Marko Karliček, a vrijedno je spomenuti, istaknuo je nadbiskup, da je u đakovačkoj katedrali zajedno s njima kao bogoslov đakovačkog sjemeništa za svećenika Banjolučke biskupije bio zaređen i današnji vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić. Srebrni svećenički jubilej slave petorica svećenika: vlč. dr. Đurica Pardon, župnik u Župi sv. Ladislava kralja u Punitovcima, vlč. Anđelko Cindori, župnik u Župi sv. Ćirila i Metoda i župni upravitelj u Župi bl. Alojzija Stepinca u Vinkovcima, vlč. Stipo Marić, župnik u Župi Srca Isusova u Čemincu i upravitelj Župa sv. Marije Magdalene u Luču te dvojica redovnika: o. Anto Pervan, gvardijan Kapucinskog samostana u Osijeku te p. Mate Božinović, otac isusovac u Rezidenciji Družbe Isusove u Osijeku.
U svojoj čestitki, poželjevši im još mnoge godine i radosti u svećeničkoj službi, nadbiskup je naglasio kako će jubileje zajednički proslaviti i kao prezbiterij kad se poslije ove pandemije svi budu mogli okupiti, obnoviti svoja svećenička obećanja, preuzeti sveta ulja i svečano ih unijeti u svoje župne crkve. Nadbiskup se sa zahvalnošću prisjetio i u molitvu uključio četiri svećenika koja je Gospodin od Velikog četvrtka prošle godine do danas pozvao k sebi: vlč. Borislava Romića, vlč. Marka Ercegovca, vlč. Antuna Devića i vlč. Nikole Grgića. Svoju homiliju nadbiskup je zaključio pozivom: »Molimo, draga braćo svećenici, i vi, dragi vjernici, molite za nas, da svojim svećeničkim životom postanemo slika samoga Krista, da uvijek postojano svjedočimo ljubav i vjernost njemu, te da budemo radost sviju vas – naroda Božjega.« Anica Banović
Vazmeno trodnevlje Misa večere Gospodnje »Na početku ovog neobičnog slavlja Večere Gospodnje sve vas pozdravljam, draga braćo i sestre. Pozdravljam nadbiskupa Đuru, biskupa Ivana i sve svećenike. Današnji je dan rođendan svećeništva!« – rekao je nadbiskup đakovačko-osječki u miru Marin Srakić, predvodeći 9. travnja u đakovačkoj katedrali Misu večere Gospodnje, kojom je započelo vazmeno trodnevlje, a koju su izravno prenosile Slavonska i Slavonskobrodska televizija. Nadbiskup je pozdravio i sve redovnice i redovnike, djecu i mlade, stare i bolesne, naročito žrtve nemile pandemije, liječnice, liječnike i sve zdravstveno osoblje, predstavnike svih javnih struktura, očeve i majke, djedove i bake, sve one koji se drže pravila »ostanite doma«. »Nadam se da iz vaših domova pratite i sudjelujete u ovom euharistijskom slavlju. Svašta smo doživjeli kroz 2 tisuće godina, ali nemojmo da nas ova nevolja uništi, nego, naprotiv, neka nakon ovih izazova očeličimo, da još revnije i snažnije slavimo vazmena otajstva«, rekao je nadbiskup Marin.
Nakon ulomka Ivanova Evanđelja, nadbiskup Marin uputio je prigodnu homiliju. Prisjetio se događaja prije 50-ak godina, kad su u jednom gradu najavljene pučke misije. Sve je bilo spremno, stigao je misionar, popeo se na propovjedaonicu, a ispred njega nije bilo nikoga, samo prazne klupe. Ipak, misionar je održao pripremljenu propovijed koju je naslovio »Propovijed praznim klupama«. »I ovih dana vanjski izgled crkava širom svijeta sličan je tom događaju. Sličan, ali ne isti! Tada nisu bile prazne samo klupe, nego i srca vjernika. Uvjeren sam da mi ovih dana uz prostornu prazninu ne proživljavamo i duhovnu prazninu. Kršćanska zajednica tijekom povijesti slavila je u različitim situacijama, slavljenički i mučenički, u katakombama, veličanstvenim bazilikama i katedralama, slavila i preživljavala, i sačuvala vjeru u Uskrslog Krista. Uvjeren sam da ćemo i mi nakon ove nevolje pokazati da smo sačuvali vjeru u Krista Uskrsloga«, istaknuo je nadbiskup Marin. Osvrnuvši se na naviješteni evanđeoski ulomak i Isusov oproštaj od apostola, nadbiskup je kazao kako je Isus pozvao apostole u dvoranu posljednje večere da im nešto kaže, nešto pokaže te da im nešto daruje. »Isus je pozvao apostole da im nešto kaže. Više im je puta kazao da ih ljubi, a u tim trenutcima svoje muke on to ponavlja. Pozvao ih je da im kaže: Volim vas! I odmah im daje zapovijed da ljube jedni druge kao što je on ljubio njih«, rekao je mons. Sra-
kić, dodavši kako ćemo u ovim neobičnim, izazovnim prilikama, slaveći Uskrs u obiteljima, i mi polagati ispit ljubavi jednih prema drugima.
»Isus je pozvao apostole da im nešto pokaže«, rekao je nadbiskup te posvijestio važnost čina pranja nogu. »Isus nije svojim učenicima dao zadaću i otišao, već im je pokazao kako se to radi. To je smisao epizode pranja nogu na posljednjoj večeri. To nije neka rubna epizoda, to je vrlo važan znak koji sadrži poruku, znak koji je veoma bogat. Bog služi čovjeku u Isusu Kristu do te mjere da daje svoj život. Isus je, perući apostolima noge, pred njih kleknuo, sagnuo se. Poruka evanđeoskog navještaja je: kleknuti pred drugim, da taj može rasti u spoznaji i ljubavi prema Bogu«, rekao je propovjednik, naglasivši kako to vrijedi za sve – za biskupe, svećenike, očeve i majke, za sve naše situacije i sva zvanja. »Isus poziva apostole da im nešto daruje«, nastavio je nadbiskup, podsjetivši da je Isus apostolima rekao: »Mir vam svoj dajem.« Molitva za mir nije zamrla, izrečeni su brojni govori o miru, a mira nema. Mir je ona iskonska, praiskonska iskra, čežnja u nama koja će se u potpunosti ostvariti kad završimo u zagrljaju nebeskog Oca, naglasio je nadbiskup, dodavši kako je Isus apostolima obećao dati Duha, a to je obećanje ostvario nakon svoga uskrsnuća. »Dao im je Duha branitelja, Duha istine, Duha tješitelja, i to je najveći dar koji je Uskrsli Krist dao svojoj Crkvi. I, na kraju, Isus poziva apostole da im daruje sebe. Rekao im je da ih neće ostaviti kao siročad, i to je ostvario. Ostao je među nama i s nama do konca svijeta«, kazao je nadbiskup Marin te homiliju zaključio pozivom: »Draga braćo i sestre, proslavite Uskrs! Ne radi se o vanjskom slavlju, ne radi se o punim stolovima, već da od Isusove poruke i pouke nešto naučimo i da po njima u svome životu živimo. Tada nam Uskrs neće ostati pust i prazan kao što su nam crkve. Napunit ćemo mi crkve, ali najprije Isusovim poukama napunimo sami sebe.« svibanj 2020. | VJESNIK | 643 |
115
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Veliki petak Pokajničkim činom, u tišini, klečanjem te prostiranjem pred oltarom počeli su na Veliki petak, 10. travnja, obredi Muke Gospodnje u đakovačkoj prvostolnici, koje je predvodio pomoćni biskup Ivan Ćurić, u nazočnosti nadbiskupa Đure Hranića, nadbiskupa u miru Marina Srakića te još nekoliko svećenika. Nakon navještaja Muke po Ivanu, biskup Ćurić prisjetio se kako je katedrala baš na Veliki petak znala biti dupkom ispunjena zajednicom vjernika te rekao: »Sadašnje okolnosti prigušile su vidljiva očitovanja naše pobožnosti. Ipak, ono što je najvažnije, srca nam nisu ispražnjena. Štoviše, osjećamo kako još više žeđamo za ‘vodom života’ i svjetlom vjere u Isusu Kristu.«
Potom se prisjetio nedavno preminuloga poznatoga osječkoga glazbenog pedagoga, prof. Josipa Jerkovića, koji je nekada djelovao i kao voditelj pjevanja u biskupovoj rodnoj župi, pa je, između ostaloga, obradio za pjevanje i liturgijsku antifonu Velikoga petka Tvome križu klanjamo se, Gospodine. »I sjećam se kako mi se tada, kao ministrantu u župnoj crkvi, činio neobičnim završetak antifone: Jer evo: drveta radi nastade radost u cijelom svijetu. Krist – osuđen, izmučen razapet i ubijen. A, ipak, upravo On postaje navještaj radosti cijelome svijetu«, kazao je biskup te dodao: »Dok živimo u našem svijetu, jer smo Kristovi učenici i njegovi svjedoci, nikad ne bismo htjeli ostati zarobljeni, nesposobni podići pogled do Božjih obzorja. I upravo u konkretnim životnim prilikama, i ovim sadašnjima, u kojima se sav svijet mobilizirao pred prijetnjom zarazne bolesti, što tako snažno pogađa i naše živote, mi se želimo uvijek iznova utvrđivati u onom jedinstvenom životnom iskustvu, a to je naše zajedništvo s Bogom.« Sve koji su pratili ove obrede biskup je potaknuo: »Privinimo se uz Kristov križ i sasvim osobno posvjedočimo: Da, na križu je i moj Otkupitelj. Ta istina grije moju vjeru. U isto vrijeme prepoznajem da je na Križu Otkupitelj svih ljudi, mojih bližnjih i svakoga čovjeka.
Riječ je o ljubavi bez isključivosti, koja nema granica – nema ograničenoga roka, ograničenoga dosega. Tako nas Crkva, slijedeći nauk apostola, uči da je Krist umro za sve ljude, bez iznimke. Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio. Privinimo se uz Kristov križ te još nešto posvjedočimo – istinu da je Njegov križ putokaz našoj ljubavi i djelima, da smo pozvani živjeti zakon Božje ljubavi koja nam je zasjala supatničkom blizinom na Križu. Nije to neki usputni poziv, nego se u njemu prelama pitanje ‘same vjerodostojnosti Crkve’, jer – kako kršćane današnjice podsjeća papa Franjo – ‘bez svje-
116 | 644 | VJESNIK | svibanj 2020.
dočenja ljubavi život postaje besplodan i sterilan, kao da je povučen u jalovu pustinju’. Privinimo se uz Kristov križ, jer na njemu uvijek sjaji poziv: Ustani iz grijeha! Ustani iz okova smrti! Jer upravo na križu Gospodin ‘svima koji ga slušaju posta začetnik vječnoga spasenja’.« Vazmeno bdjenje
»Svjetlo Kristovo« – odjekivalo je gotovo praznom đakovačkom katedralom nakon paljenja uskrsne svijeće, čime je 11. travnja započelo vazmeno bdjenje, vrhunac i središte svetoga trodnevlja, koje je predvodio pomoćni biskup Ivan Ćurić, uz kojega su bili nadbiskup Đuro Hranić, nadbiskup u miru Marin Srakić te još nekoliko koncelebranata.
Tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Domagoj Lacković, otpjevao je Exultet te je uslijedila služba riječi, nakon koje je biskup uputio svoju homiliju. Ukazao je na rečenicu Hvalospjeva, koja, kako je rekao, izriče pohvalu onom najdubljem, najširem i najotajstvenijem dijelu kršćanske istine: »Ovo je noć koja nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje. I zato – nastavlja Hvalospjev, upravo zato i najviše zato, primi, sveti Oče, našu žrtvu hvale. Zato što smo združeni s Bogom, što nam kršćanska vjera najviše naviješta i progovara o toj najsretnijoj istini našeg zajedništva s Bogom, istini da nismo ostavljeni, sami, čak ni onda kad se nama, kao i na samom početku ljudske povijesti, učini da nam nitko nije potreban. I kad se nad nas nadvije tama grijeha, kad nam se učini da je ovaj Božji i naš svijet tako različit od onog ‘obećanoga raja’, uvijek nam iznova pritječe Bog, da s nama ljudima obnovi savez zajedništva« – naglasio je biskup te dodao: »I upravo nam ova uskrsna noć doziva u pamet novi i vječni savez tog ‘božanskog i ljudskog’, koji se za nas ljude dogodio u Isusu Kristu. (…) Tko bi očekivao da će Bog postati čovjekom? No, postao je! Tko bi očekivao da će u Jeruzalemu osuđeni Isus Nazarećanin, raspet i ukopan, uskrsnuti? Ali, uskrsnuo je!«
Podsjećajući kako se u evanđeoskom navještaju ove večeri nekoliko puta mogao čuti poziv: Ne bojte se! biskup Ivan je rekao: »Braćo i sestre, u tom iskustvu želimo i ove uskrsne noći obnoviti svoju vjeru, odazivajući se, ne bilo kojem, već uskrsnom ‘Ne bojte se!’. Time mi samo ponizno ponavljamo zanos prvih vjerovjesnika uskrsnuća te zbora apostola i prvih Kristovih učenika. Imamo li snage za taj ‘Ne bojte se’, imamo li hrabrosti i povjerenja u iskustvima i životnim izazovima naše sadašnjice? Prizovimo k svojim srcima iskustva i zadivljujuće primjere Kristovih učenika i učenica kroz čitavu kršćansku povijest, na svim stranama svijeta, i ovdje u našem narodu i našim krajevima.«
Pozvao je vjernike da se spomenu prvih stoljeća kršćanstva, »kad je kršćanin, skriven i zarobljen u mračnim hodnicima katakombi, kad je u ruci držao malu uljanu svjetiljku i kad je, zagledan u njezin, doduše, slabašan, ali prodoran plamen, kao noćas i mi sabrani oko uskrsne svijeće, prepoznavao u tom svjetlu-simbolu samoga Krista. Znali su i kršćani tih vremena da je Krist svjetlo koje razgoni životnu tamu; i onda kad su bili progonjeni i ubijani, u ta vremena, ili ona kasnija ili sadašnja, kad god su bili bez nekog vidljivoga temelja za sigurnost i nadu, kršćani su uvijek imali hrabrosti i pouzdanja ispisivati i svjedočiti istinu svoje vjere: Christus, lux mundi – Krist je svjetlo svijeta.« Na kraju svoje homilije biskup je ohrabrio: »Ne bojmo se, draga braćo i sestre, što je u nama nastanjeno ovo smrtno, prolazno i grešno. Zar sve to nije rasvijetlio Gospodin? Ali je u nama prisutna i ‘novost života’, onako kako nas u čitanju večeras poučava apostol Pavao, kad jasno veli da smo s Kristom ‘srasli po sličnosti smrti njegovoj’ te ćemo ‘očito srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću’.«
U krsnoj službi koja je uslijedila samo su obnovljena krsna obećanja, te je uslijedila euharistijska služba. Na kraju slavlja biskup Ivan čestitao je Uskrs svoj braći i sestrama, malobrojnima u katedrali, nadbiskupima Đuri i Marinu, braći svećenicima u katedrali, svećenicima-pjevačima koji su, kako je rekao, ovih dana sve zanosno predvodili u pjevanju i koji su, iako malobrojni, omogućili da njihova hvala Bogu dođe do mnogih, sa željom da Krist Gospodin svima doista bude pravo svjetlo, da svoju vjeru uvijek grade na događaju uskrsnuća te uvijek obnavljaju svoje susrete s Uskrslim Gospodinom. Svetkovina Uskrsa
»Draga braćo i sestre, onaj koji je bio raspet i mrtav položen u grob, prvoga dana u tjednu iz groba je ustao. Isus je uskrsnuo! Slavimo svetkovinu nje-
gova uskrsnuća, kojim je i nama posvjedočio da nismo stvoreni za trulež groba, nego za puninu života i radosti s njime u njegovoj uskrsnoj slavi«, rekao je nadbiskup Đuro Hranić uvodeći na svetkovinu Uskrsa u svečano misno slavlje u praznoj đakovačkoj katedrali.
»Prošle je godine pred Uskrs gorjela pariška katedrala Notre Dame. A ove godine za Uskrs ostaju prazne stotine tisuća crkvi i raznih bogomolja. Sitan i nevidljiv virus uzdrmao je čitav svijet te zaustavio gotovo sve. Ubija starije i bolesne, ali svoje prijeteće zube pokazuje i mlađima. Istodobno se podiže ogromna dizalica koja treba skinuti vrh i s drugoga tornja potresom razdrmane zagrebačke katedrale. U takvu se ozračju javljaju ovih dana i glasovi pojedinih vjernika, te nas pastire, koji smo dokinuli zajedničke svečane liturgije i javna uskrsna slavlja, opominju i upozoravaju ne shvaćamo li da nas stiže Božja kazna? Nas i sve vas plaše zlim i osvetničkim Bogom koji nas u svojoj srditosti i povrijeđenosti kažnjava te nam šalje bolesti, potrese i druge nepogode. Ili nas pokoji naš brat svećenik sve drži plašljivcima i kukavicama, ne shvaćajući da se, donoseći i prihvaćajući doista izvanredne mjere, ne bojimo za sebe, nego da smo nošeni odgovornošću za zdravlje i živote drugih ljudi. Oni su naši bližnji i radi njih smo spremni na svaku žrtvu i samoprijegor«, istaknuo je nadbiskup Đuro u svojoj homiliji. Okupljenima i svima koji su putem televizijskog prijenosa pratili misno slavlje nadbiskup je među ostalim posvijestio kako Uskrsli Isus svjedoči da nas Bog doista ljubi, da nas nikad ne napušta, pokazuje nam da je snaga njegova uskrsnuća već prisutna u svijetu i da se širi i raste po onima koji su svoj život velikodušno stavili drugima u službu, koji su veći od sebe i nisu nošeni sebičnim interesima, koji nisu vođeni prizemnom računicom i koji svojim radom i životnim svjedočanstvom posvuda šire klice novoga, boljega, humanijega, plemenitijega svijeta i koji druge ohrabruju da krenu tim istim putem ponizne svibanj 2020. | VJESNIK | 645 |
117
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
dobrote i ljubavi, koja ne pita za cijenu niti očekuje uzvrat, koja se ne da pokolebati te posvuda širi klice toga novoga svijeta.
»Može nam se dogoditi da zbog nepravdi, zla, korupcije ili ljudske ravnodušnosti, zbog pandemije i prirodnih nepogoda ne vidimo Božju prisutnost. Međutim, tamo gdje se čini da je sve mrtvo, sa svih se strana iznenada ponovno javljaju klice uskrsnuća, koje djeluju na otajstven način. Usred tame počinje uvijek nicati nešto novo, koje prije ili poslije daje plod. Koliko god da se činilo kako oko nas vlada tama, dobro se uvijek iznova javlja i širi. Kad mislimo da se stvari neće promijeniti, uskrsli Gospodin nam pokazuje da je on izvojevao pobjedu nad grijehom i smrću«, naglasio je nadbiskup, dodajući kako i ovih dana možemo primijetiti kako su usred zla koje nas je snašlo popustile političke napetosti, manje je uzajamnog optuživanja, politikanstva i borbe za parcijalne interese, a prioritet zadobivaju opće dobro, uzajamna pomoć i podrška, solidarnost, skrb za bolesne, za stradale u potresu te druge humane vrednote. Na kraju homilije nadbiskup je uputio uskrsnu čestitku: »Sa željom da uskrsli Isus bude svjetlo i nadahnuće u životu svakoga od nas, tako da drugi, a osobito naši bližnji, mogu prepoznati u našem životu klice njegova uskrsnuća i snagu uskrsne preobrazbe, a jednako tako i mi u životima drugih ljudi, svima vama, draga braćo i sestre, osobito vama koji ste pogođeni zarazom koronavirusa ili nekom drugom bolešću; svima vama koji ste u službi oboljelih u bolnicama, u drugim ustanovama te u obitelji ili u susjedstvu; svima koji se trudite kroz svoj posao, volontiranjem i na druge načine pokazati samopri-
jegornu dobrotu i velikodušnu ljubav; vama, dragi Oče nadbiskupe i Oče biskupe; svima vama braćo svećenici, redovnici i redovnice koji se na različite domišljate i kreativne načine trudite pokazati pastirsku blizinu i ljubav svojim župljanima i svima potrebnima, te snažite i svojim volontiranjem razvijate karitativno djelovanje i uz to gorljivo za sve molite – svima želim darove Duha Krista uskrsloga! Svima vam bio sretan i blagoslovljen Uskrs!«
Na kraju misnog slavlja nadbiskup je zahvalio medijima koji su u izravnom programu prenosili misna slavlja iz đakovačke katedrale, napose Televiziji Slavonije i Baranje, te Slavonskobrodskoj televiziji, Plavoj vinkovačkoj televiziji, Plavoj televiziji te Hrvatskom katoličkom radiju. Zahvalu je uputio svima koji su proteklih dana uzeli udjela u slavljima Velikoga tjedna i Uskrsa, napose zboru svećenika koj su činili preč. Mato Gašparović, vlč. Dario Hrga, vlč. Domagoj Lacković, vlč. Drago Marković i vlč. Pavao Mikulčić, uz voditelja maestra Ivana Andrića. Anica Banović
Molitva na grobu biskupa Strossmayera u povodu 115. obljetnice njegove smrti U povodu 115. obljetnice smrti jednog od najznačajnijih đakovačkih biskupa i sinova Slavonije, Josipa Jurja Strossmayera (4. veljače 1815. – 8. travnja 1905.), u kripti đakovačke katedrale kod njegova groba pomolila su se sva trojica đakovačkih biskupa: mons. Đuro Hranić, nadbiskup, mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup i mons. Marin Srakić, nadbiskup u miru.
Predvodeći molitvu, mons. Srakić molio je za pokojnog biskupa Strossmayera, da mu Gospodin,
118 | 646 | VJESNIK | svibanj 2020.
kojemu je čitavim svojim bićem nastojao služiti, bude milosrdan sudac i pridruži ga svojim svetima i blaženima u nebeskom kraljevstvu. Tiskovni ured
Nedjelja Božjeg milosrđa Zahvaljujući Slavonskobrodskoj televiziji, vjernici Slavonskog Broda i okolice u ovo vrijeme posebnih ograničenja zbog pandemije koronavirusa misna slavlja mogu izravno pratiti svake nedjelje iz druge župe Slavonskobrodskog dekanata.
Tako su na Drugu vazmenu nedjelju, 19. travnja, duhovno sudjelovali na misnom slavlju u Župi Duha Svetoga. Uz župnog vikara Zlatka Hnatešina, misno slavlje predvodio je župnik Florijan Kvetek. Kako toga dana Katolička Crkva slavi i Nedjelju Božjeg milosrđa, župnik Kvetek u svojoj je homiliji promišljao o beskrajnom milosrđu koje Gospodin očituje svojim vjernima. Naglasio je da smo kao kršćani svi pozvani biti svjedoci evanđelja, nositi ljudima Radosnu vijest, biti apostoli milosrđa, pojasnivši da biti milosrdan znači živjeti to u svom konkretnom životu. »Blizina i nježnost lice su Božjeg milosrđa, ali su to i suosjećanje te dijeljenje, utjeha i praštanje. Milosrđe se ne može sakriti i zadržati samo za sebe; što ga se više prima, to ga se više treba pružati. Milosrđe potiče srce na ljubav, na prepoznavanje lica Isusa Krista u onima koji su udaljeni, slabi, osamljeni, zbunjeni i marginalizirani. Milosrđe ne miruje, nego ide tražiti izgubljenu ovcu, a kad ju nađe, očituje zaraznu radost. Naša je vjera utjelovljena u Bogu koji je postao tijelom, koji je izranjen za nas! Ako ozbiljno želimo vjerovati, trebamo se približiti i dodirnuti tu ranu, pomilovati ju i pognuti glavu te dopustiti da drugi pomiluju naše rane«, rekao je među ostalim župnik Kvetek. Svjestan koliku potrebu za Božjim milosrđem ima današnji svijet, napose u ovo vrijeme pandemije ko-
Knjiga o redovničkom poslanju Iz tiska je nedavno izišla knjiga »Razumijevanje i ostvarivanje poslanja kod redovnica u Hrvatskoj danas«, u izdanju Glasa Koncila. Riječ je o doktorskoj disertaciji s. Kriste Mijatović, redovnice Družbe milosrdnih sestara Sv. Križa.
Knjiga se sastoji od teorijskoga i empirijskoga dijela. U teorijskom dijelu dinamizam poslanja posvećenoga života propituje se u
ronavirusa, na kraju je zavapio Gospodinu da poruka njegove milosrdne ljubavi stigne do svih nas, da nam ispuni srca nadom. »Treba prenijeti svijetu ovu vatru milosrđa. U Božjem milosrđu svijet će pronaći mir i čovjek sreću. Budimo svjedoci milosrđa!« zaključio je župnik Kvetek. Kako je crkva tijekom dana bila otvorena, vjernici su se, poštujući ograničenja, u tihoj molitvi poklonili Isusu i molili za njegovo milosrđe.
Prije mise Slavonskobrodska televizija emitirala je snimku pjevane pobožnosti Božjem milosrđu iz crkve Gospe Brze Pomoći. Kako je u toj župi ova pobožnost dulje prisutna, i ove se godine, no zbog koronavirusa na drukčiji način, molila i devetnica Božjem milosrđu, s posebnom nakanom prestanka širenja ovoga smrtonosnog virusa. Domaći župnik Ivan Lenić vjernike je potaknuo da devetnicu mole u svojim domovima. Na uočnicu svetkovine, u subotu, 18. travnja, i na sam dan svetkovine, u nedjelju, 19. travnja, u crkvi Gospe Brze Pomoći bilo je izloženo Presveto te je lijep broj vjernika molio u tišini svetišta, a u nedjelju i pred izloženom slikom Milosrdnog Isusa. Brankica Lukačević
svjetlu suvremene teološke, trinitarno-ekleziološke paradigme razumijevanja poslanja. Poslanje se nadalje promatra u domeni esencijalnosti, a ne isključivo u domeni funkcionalnosti.
Empirijsko istraživanje provedeno je u dvije etape. Cilj prve bio je prikupiti sociodemografska obilježja dvadeset i četiriju ženskih redovničkih zajednica sa sjedištem u Hrvatskoj, a u drugoj etapi upitnikom su se ispitivali stavovi redovnica o poslanju ženskih redovničkih zajednica u Hrvatskoj, poslanju vlastite družbe te o osobnom poslanju. Recenziju knjige napisale su prof. dr. sc. Blaženka s. Valentina Mandarić i prof. dr. sc. Ana s. Thea Filipović. IKA svibanj 2020. | VJESNIK | 647 |
119
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Karitativni rad nije stao – snaga dobrote redovito se nastavlja »Nije sve stalo, napose nije prestala pomoć potrebitima«, naglasio je ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, doc. dr. Drago Tukara, s kojim smo razgovarali 1. travnja 2020. o trenutnim aktivnostima Caritasa koje su najviše usmjerene na redoviti, neprekinuti rad Caritasovih pučkih kuhinja.
»Trenutno Caritasove pučke kuhinje u Osijeku, Vinkovcima i Vukovaru te Slavonskom Brodu rade redovito. Kao i dosad, svakoga dana kuhamo tople obroke za naše korisnike, njih oko 450, s naznakom povećanja broja«, rekao je dr. Tukara i nastavio: »Ali se odstupilo od uobičajenog načina podjele. Odmah u početku širenja zaraze koronavirusom počeli smo dostavljati obroke na adrese naših korisnika i to je uistinu bio uspješan potez. Na početku je bilo poteškoća, posebno u gradovima, s pronalaženjem adresa stanovanja naših korisnika. Bilo je potrebno pronaći naše korisnike, ali tu su nam pomogli volonteri – produžena ruka naših redovitih djelatnika – a našli smo ih spremne u svim mjestima. Kako bismo omogućili dostavu obroka, posegnuli smo i za iznajmljivanjem određenih automobila na području naših pučkih kuhinja pomoću kojih možemo realizirati odvoz, pa zahvaljujem svim osobama i poduzećima koja su nam se stavila na raspolaganje. Poteškoća smo imali i s načinom dostave hrane. Trebale su nam adekvatne posude. Naši su korisnici prije dolazili po svoje obroke u našu kuhinju i donosili svoje posude, ali sad to više nije moguće. Stoga smo u vrlo kratkom roku morali nabaviti prikladne jednokratne posude. Svakoga dana potrebno nam je 450 posuda za 450 obroka. U Vinkovcima i Vukovaru imamo 170 korisnika, u Osijeku, s Centrom za prihvat beskućnika, 160 korisnika, a u Slavonskom Brodu 120. Potreb-
120 | 648 | VJESNIK | svibanj 2020.
ni su nam i dezinficijensi, maske, rukavice, toga na početku također nismo imali… Nešto smo naručili, nešto dobili, pa smo zasad opskrbljeni.«
Na pitanje mogu li osigurati dovoljnu količinu potrebnih namirnica za obroke, ima li donacija, ravnatelj Tukara je rekao: »Ova je situacija obilježena izrazima – uskraćeno je, odgođeno je, umanjeno je, otkazano je – pa nam tako i namirnice stižu. Nemamo priljev namirnica kao dosad – na dnevnoj, odnosno tjednoj bazi. Razumljivo je zašto je tako. Morali smo posegnuti za nabavljanjem namirnica unaprijed iz vlastitih sredstava jer ne znamo kako će ta situacija teći. Sve je nepredvidivo. Jelovnik smo prilagodili okolnostima. Ne možemo kombinirati, praviti raznoliko kao što to inače činimo, nego kuhamo jednostavnije, od onoga što imamo u svome skladištu, ali opet kuhamo. Zasad ima dovoljno, nastavit ćemo istim ritmom, za dogledno vrijeme osigurali smo sredstva.« Ravnatelj Caritasa u službu je dobrote pozvao i vjernike: »Pozivam naše vjernike, kao što smo pozvali i Caritasove animatore naših župnih zajednica, da budu obazrivi jedni prema drugima, posebno prema onima koji su u njihovoj blizini, da pokažu svoju pomoć. Ne možemo se okupiti u našim župnim zajednicama te pomagati preko župnog Caritasa, ali ako netko može i želi pomoći naš rad tu je naša korizme-
na akcija za pučke kuhinje Blaženije je davati nego primati 2020. putem koje se može pomoći, donirati; na svemu ćemo biti zahvalni, rado primiti te ugraditi u dobročinstva prema najpotrebitijima. Svakako, može se donirati i za Centar za majku i dijete Osijek koji također djeluje. To je naša druga korizmena akcija: Dječja košarica – Uskrs 2020.«
Jedina obustavljena karitativna aktivnost tijekom širenja zaraze koronavirusom jest prikupljanje i podjela odjeće u Caritasovu skladištu, no razlozi tome su razumljivi, rekao je doc. dr. Tukara te zahvalio svim djelatnicima, napose onima u našim Caritasovim kuhinjama koji redovito rade, vode brigu o mjerama zaštite i higijeni, redovito sve dezinficiraju, putuju s propusnicama iz udaljenih mjesta zbog čega su na početku imali i poteškoća doći na posao, no sada sve teče redovito. Nijedan dan korisnici nisu bili bez obroka pripravljenog iz ljubavi i zauzetosti naših kuhara i pomoćnih djelatnika. Zahvala je upu-
ćena i svim volonterima, poduzećima i njihovim djelatnicima, pojedincima, župnicima i župnim vikarima koji su se stavili na raspolaganje kako bi pomogli da Caritas svoje poslanje dobrote može uspješno vršiti i u ovim posebnim okolnostima. Martina Kuveždanin/Foto: M. Lukačević
Zaključena devetnica Gospi Brze Pomoći Velika devetnica Gospi Brze Pomoći, tijekom koje su svećenici na službi u Župi i svetištu Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu, redovnice te vjernici (informirani putem župnog listića i medija) molili i postili za sve oboljele od koronavirusa, za zdravstvene djelatnike i odgovorne, kao i za poštedu grada, kraja i domovine od širenja koronavirusa, a koja je započela u ponedjeljak, 30. ožujka, završena je u utorak, 7. travnja, na uočnicu Gospina redovitog »osmoga« hodočasničkog dana. Svakoga je dana slavljena misa na kojoj su bez vjernika, uz domaćeg župnika Ivana Lenića i župnog vikara Ninu Pericu, suslavili i neki od brodskih svećenika. Predvodeći u utorak, 7. travnja, misno slavlje, župnik Lenić je aktualizirajući Evanđelje naglasio kako je za Isusa tako i za nas bolno kada nas netko izda pogotovo kad nam je to draga voljena osoba. Ustvrdio je kako je Isus nekoć bio potresen Judinom izdajom i Petrovim zatajenjem, a danas – jer nas bezuvjetno ljubi – našim grijesima i nepovjerenjem.
Svjestan da zbog pandemije ne mogu Gospi fizički hodočastiti, ohrabrio je hodočasnike koji joj već više od 60 godina svakoga osmoga hodočaste, da će Gospa kao Majka, kao hodočasnica, doći duhovno k njima u njihove domove. »Gospa će na svoj hodočasnički dan ovoga puta biti hodočasnica nama
– u naš dom, na naš put. Ona nad nama i sada kao Majka bdije i posreduje Sinovljevu ljubav. U litanijama Gospi Brze Pomoći zazivamo ju kao Pomoćnicu onima koji se žele vratiti na put spasenja... A da bismo na njemu ustrajali, molimo da zadobijemo milost skrušenoga pokajanja i također da se uspješno borimo protiv grijeha. Mariju Majku, Gospu Brze Pomoći, zaziva se također kao obranu od zaraznih bolesti i pošasti. Ona je toliko puta kao brižna Majka očitovala blizinu svojoj djeci i usred epidemija i drugih nevolja. Vapijemo joj usrdno s ovoga mjesta i iz naših domova i u ove dane, napose danas: Gospo Brze Pomoći, pohiti da nam pomogneš!« poručio je na kraju homilije župnik Lenić.
Kako je crkva u određeno vrijeme tijekom svih dana otvorena, vjernici su, poštujući sve upute Stožera civilne zaštite, molili u crkvi pred Gospinim likom, a nedjeljom i pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. Brankica Lukačević svibanj 2020. | VJESNIK | 649 |
121
D o g a đ a n j a Iz života Crkve
Dan čašćenja Gospe Brze Pomoći Na Veliku srijedu, 8. travnja, u svetištu Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu na poseban je način proslavljen »osmi« u mjesecu – Dan čašćenja Gospe Brze Pomoći i ujedno hodočasnički dan. Dopodnevno misno slavlje, koje je predvodio župnik Ivan Lenić – bez sudjelovanja vjernika, tek uz nekoliko redovnica – prenosili su lokalni mediji kako bi i vjernici mogli duhovno sudjelovati u ovom važnom slavlju. U ovom svetištu, u koje više od 60 godina svakoga osmoga u mjesecu hrle tisuće hodočasnika, moleći Gospin zagovor i prikazuju zahvalu za uslišane molitve, toga je dana zbog izvanrednih okolnosti pandemije koronavirusa bila posebna tišina. »Gospa nam je blizu svih ovih dana, a danas, kad joj vi, njezini štovatelji diljem Hrvatske, ne možete zbog ovih okolnosti doći, ona na poseban način dolazi k vama u vaše domove da vas hrabri, tješi«, naglasio je na početku mise župnik Lenić. Aktualizirajući misna čitanja Velike srijede, naglasio je kako je Isus bio potresen Judinom izdajom i Petrovim zatajenjem te da je isto tako danas potresen našim grijesima, zarobljenošću novcem, materijalnim dobrima, standardom života. Potkrijepio je to događanjima u ovim danima pandemije kad se počelo s otpuštanjem radnika da se ne bi izgubilo na plaćama. Podsjetio je na riječi pape Franje koji nas poziva da molimo za obraćenje, da se umijemo zemaljskim dobrima pravo služiti, a za nebeskim težiti. »U ovim danima pandemije koronavirusa Majka Gospodinova, koju mi ovdje zazivamo kao Gospu Brze Pomoći, posebno nam je ohrabrenje u svim našim nedaćama, u savjetima koje primamo po Riječi Božjoj, u svemu pouzdanju koje u nama budi milost Božja, u svim osjećanjima potrebe za obraćenjem«, naglasio
Nove službe i dekreti Preč. dr. Zdenko Ilić, sudski vikar i profesor na KBF-u u Đakovu, dekretom đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića razriješen je 28. ožujka 2020. službe rektora i voditelja liturgije u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova u provincijalnoj kući Milosrdnih sestara Sv. Križa u Đakovu. Vlč. dr. Grgo Grbešić, profesor na KBF-u u Đakovu, dekretom đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića imenovan je 29. ožujka 2020.
122 | 650 | VJESNIK | svibanj 2020.
je župnik Lenić. Posvijestivši da je Ona sućutna pratiteljica svakoga od nas, kao što je bila i Isusova, pa i na njegovu križnom putu, župnik je poručio: »Molimo ju zato djetinjim pouzdanjem da nam u ove dane, i ubuduće, bude pomoćnicom i obranom od vladajuće zarazne bolesti, ali i pomoćnicom i obranom na putu obraćenja i novoga, istinski zdravoga i dostojanstvenog života u koji nas je njezin Sin svojom mukom, smrću i uskrsnućem poveo.« Poštujući odredbe Stožera civilne zaštite, tijekom cijeloga dana lijep broj vjernika je prošao kroz svetište u tihoj molitvi, ne skrivajući suze što ne mogu sudjelovati na misi, ispovjediti se. Pomolili su se i pred Gospinim kipom, koji je na čašćenje bio izložen u crkvenom dvorištu. Kako je putem medija i župnih listića pozvao svoje župljane i ostale vjernike grada da u 20 sati otvore prozore svojih domova, iziđu na balkone, što su neki u blizini crkve i učinili te se molitvom duhovno ujedinili, župnik Lenić je uz zvonjavu crkvenih zvona pred crkvom s Presvetim Oltarskim Sakramentom blagoslovio cijeli grad i njegove stanovnike. Župnik Lenić poziva svoje župljane da isto to učine i na Veliki petak, 10. travnja, kad će točno u 20 sati blagosloviti grad i stanovnike s križem Gospodinovim. Znakovito je da su vjernici koji su dolazili na molitvu, svoje priloge usmjerili za stradale od potresa u Zagrebu i okolici. Brankica Lukačević rektorom i voditeljem liturgije u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova u provincijalnoj kući Milosrdnih sestara Sv. Križa u Đakovu. Vlč. Zlatko Rajčevac dekretom je đakovačkoosječkog nadbiskupa Đure Hranića razriješen 21. ožujka 2020. službe župnika Župe Marije Pomoćnice Kršćana u Sotinu te 22. ožujka 2020. umirovljen. Vlč. Marin Putilin, župni upravitelj Župe sv. Mihaela arkanđela u Lovasu, imenovan je dekretom đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića od 22. ožujka 2020. i župnim upraviteljem Župe Marije Pomoćnice Kršćana u Sotinu. Tiskovni ured
V IJESTI Pobožnosti VUKOVAR – Križni put na putu spasa – Put spasa ili »kukuruzni put« bio je tijekom ratne opsade Vukovara 1991. godine jedini i najkraći prolaz za branitelje koji su te godine ujesen dolazili braniti grad na Dunavu, a nakon sloma obrane njime su se branitelji i civili nastojali probiti do pet kilometara udaljenih Bogdanovaca i slobodnoga vinkovačkog područja. U zahvalno sjećanje onima koji su na putu spasa darovali svoje živote i zahvalni Bogu za one koji su nakon sretnog izlaska doživjeli slobodu novoga života, tradicionalno se godinama moli pobožnost križnoga puta svake godine u subotu uoči Cvjetnice. I ove je godine, u subotu pred Cvjetnicu, župnik vukovarske Župe BDM Kraljice Mučenika, vlč. Zvonimir Martinović, prošao ovim putem moleći križni put, u duhu povezan sa svojim župljanima i svima kojima je ovaj put bio put spasa, s mislima – da se nikada ne zaboravi. Tiskovni ured VUKOVAR – Križni put u virtualnoj učionici – Učenici i nastavnici OŠ Dragutina Tadijanovića iz Vukovara, zajedno sa svojom ravnateljicom Lidijom Miletić, okupljeni u virtualnoj učionici zajednički su izmolili pobožnost križnog puta. Kako nije moguće okupljati se u našim crkvama i zajednički hoditi za križem, odlučili su ovakvim načinom ujediniti svoje molitve. Molitvenom zajedništvu priključili su se i članovi
obitelji, braća i sestre. Iako daleko jedni od drugih, u molitvi zbliženi iznijeli su pred Isusa svoje teškoće, strahove, neizvjesnosti i čežnje te ih sjedinili s Kristovom mukom. Molili su i za sve one koji se poput Šimuna i Veronike u ovim izazovnim danima pandemije nesebično i hrabro zauzimaju za bolesne i potrebite. Svi su nakon molitve izrazili svoju zahvalnost i lijepo iskustvo ovog novog načina sudjelovanja u molitvi. Marina Živić Pastoralne aktivnosti
OSIJEK – Nova pjesma DUHOS-a – »Izvor ljubavi« naslov je nove pjesme i spota DUHOS banda koji je objavljen na svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka na YouTube kanalu DUHOS-a. Spot je snimio Jerko Abičić (Metanoya – sound & video production), a za kvalitetu zvuka zaslužan je Alen Valinčić. Kadrovi su snimljeni u osječkim župama Uzvišenja Svetog Križa te Sv. Ćirila i Metoda. Mladi okupljeni u DUHOS band poručuju: »Razmatrajući križ i raspeto Isusovo tijelo na njemu, po nadahnuću Duha Svetoga, nastala je ova pjesma. Ne da rastuži, već da podsjeti na Božju blizinu, posebice u ove dane kad nismo u mogućnosti popuniti klupe u našim crkvama. Dopustimo biti nošeni mislima našega Spasitelja: Sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće (Iv 16,22). Ova pjesma neka bude podsjetnik kako nam je u ovom trenutku Gospodin bliži nego ikada, što nam pokazuje prihvaćajući drvo križa.« Osvrćući se na to da je spot objavljen baš na svetkovinu Blagovijesti, istaknuli su: »Neka nam Marija bude primjer u predanju svoga srca Bogu. Zajedno s njom budimo i mi podno križa, donoseći svoje srce kako bismo crpili snagu i utjehu, ljubav i hrabrost iz Isusova probodenog Srca koje nam pruža okrepu.« DUHOS band čine studenti Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku koji pjesmom animiraju kateheze za studente utorkom u osječkoj Župi sv. Ćirila i Metoda, misna slavlja prvoga petka u mjesecu, klanjanja u studentskoj kapelici te ostala molitvena okupljanja. Martina Kuveždanin NOVI PERKOVCI – Kreativnost i vjera mladih – U ovo vrijeme kad smo zbog mjera zaštite uskraćeni za sudjelovanje u proslavi obreda Velikoga tjedna, mladi Slavonci iz Novih Perkovaca, filijalnog sela piškorevačke Župe Preobraženja Isusova, dosjetili su se kako svojim sumještanima i župljanima barem na neki način približiti proslavu Cvjetnice, Nedjelje Muke Gospodinove. Sami su inicirali i organizirali snimanje čitanja Muke po Mateju po ulogama. Međusobno su podijelili uloge te je svatko – poštujući mjere zaštite – svoju ulogu snimao mobitelom u svibanj 2020. | VJESNIK | 651 |
123
Vijesti
svom domu. Skupne uloge snimile su zajedno cijele obitelji. Na kraju su sve zvučne zapise povezali i spojili u video, u kojem se tijekom čitanja Muke izmjenjuju prošlogodišnje fotografije Velikog tjedna iz perkovačke crkve sv. Antuna Pustinjaka. Ovom inicijativom mladi Slavonci iz Novih Perkovaca željeli su posvjedočiti svoju vjeru te povezati svoje sumještane i župljane kako bi barem preko interneta bili zajedno. Videoisječak objavljen je na YouTube kanalu: https://www.youtube.com/watch?v=6C1y2S0F jOA&feature=youtu.be&fbclid=IwAR03-FFzGG8Zfo BhEe0ErhVr1ekz8PYTVPBVqrDWUf25HP_fGbjF2cN5uE8. Tiskovni ured Karitativne aktivnosti
ĐAKOVO – Udruga svetog Vinka za potrebite – Udruga svetog Vinka Paulskog, konferencija Župe Svih svetih u Đakovu, organizirala je u srijedu, 8. travnja podjelu stotinjak paketa za potrebite građane grada Đakova. Udruga zahvaljuje svim donatorima i ljudima dobre volje i širokog srca za bližnje. Podjela namirnica nastavit će se kako se one budu prikupljale ili pribavljale iz sredstava župe i Udruge. Nakon Uskrsa, Udruga se nada suradnji s Gradom Đakovom, u vidu sredstava iz godišnjeg socijalnog projekta predviđenog proračunom Grada. Budući da je nemoguće organizirati redovite akcije Udruge, sredstva će biti namijenjena pomaganju u vremenu socijalne izolacije. Ivan Bassi
SLAVONSKI BROD – Akcije Caritasa Župe Duha Svetoga – Situacija vezana uz koronavirus i uvedene restrikcije nisu omele vrijedne volontere Caritasa Župe Duha Svetoga u Slavonskom Brodu u njihovu djelovanju. Naime, oni su u prodajnoj akciji, održanoj prije zabrane okupljanja, prikupili 6120 kuna. Kako zbog situacije s ograničenjima kretanja i kontakata Caritas Župe nije bio u mogućnosti organizirati podjelu paketa prehrambenih namirnica u onoj mjeri kao inače, 35 župljana dobilo je dar u
124 | 652 | VJESNIK | svibanj 2020.
novcu u vrijednosti paketa hrane, kako bi si priuštili ono osnovno za Uskrs. Također, 15 župljana u potrebi primilo je prehrambene namirnice na dar. Volonteri župnog Caritasa obilazili su ovih dana starije i nemoćne župljane te za njih obavljali kupovinu, plaćali režije te im dostavljali lijekove. U prethodnom razdoblju djelovanje je Caritasa župe bilo usmjereno na više područja. Tijekom protekle zime i ovog proljeća opskrbili su potrebite župljane drvima za ogrjev u vrijednosti 25 000 kuna. Otprilike polovicu pribavljenih drva Caritasovi su volonteri iscijepali, uvezli i posložili korisnicima. Pritom su im se nekoliko puta pridružili ministranti sa župnim vikarom Zlatkom Hnatešinom. Također, svakog četvrtka bila je organizirana podjela hrane za potrebite župljane. Marija Šaf
BIZOVAC – Nastavljena tradicija pomaganja bližnjima – U organizaciji Caritasa Župe sv. Mateja apostola u Bizovcu, šestu godinu zaredom tijekom korizme prikupljala se hrana te higijenske potrepštine za obitelji u potrebi. Članovi ove župne zajednice još jednom su pokazali kako su velikog srca i široke ruke za svoje bližnje. Za vrijeme korizme, prije donošenja mjera ograničenja kretanja i javnih okupljanja Stožera civilne zaštite RH te biskupa HBK-a, prikupljen je dio namirnica, no to nije bilo dovoljno za sve. Stoga su veterani NK-a BSK Termia Bizovac svojim donacijama omogućili da se tradicija nastavi. Potom su i pomogli Župnom Caritasu dostaviti pakete najpotrebitijima. U subotu, 4. travnja pojedinačno su dolazili u Pastoralni centar kako bi uzeli poklon-pakete te ih razvezli u 30 najpotrebitijih obitelji na području bizovačke župe. Veterane su dočekali posloženi i obilježeni paketi, što je pokazatelj da se i na taj način nastojalo poštovati sve mjere zaštite i socijalne distance. Ovom akcijom župa Bizovac pokazala je da Božja milost, očitovana kroz ljude dobrog srca, i u teškim vremenima nađe svoj put. Branka Kranjčević
Darovan uskrsni kruh Zbog nemogućnosti župljana da sudjeluju u uskrsnom blagoslovu jela, a vođen željom da na sam Uskrs bude što više povezan s njima, preč. Ivan Lenić, slavonskobrodski dekan i župnik najveće slavonskobrodske župe, Gospe Brze Pomoći, naručio je 240 posebno izrađenih uskrsnih kruščića, koje je na Veliku subotu, 11. travnja, blagoslovio, a potom su ih u ukrasnim vrećicama sa slikom Gospe Brze Pomoći i župne crkve, članovi župnog Caritasa i Anđelinih prijateljica, koje djeluju pri samostanu uršulinki, te drugi volonteri, odnijeli bolesnima i starijima, koje inače svećenici u njihovim domovima pohađaju za ispovijed i pričest. Uskrsne kruščiće dobili su i stariji vjernici koji redovito dolaze na misu u svoju župu i župni suradnici; članovi pjevačkog zbora, vjeroučitelji, članovi župnih vijeća te drugi aktivni suradnici u župi. Ovom plemenitom gestom bili su iznenađeni i dirnuti volonteri koji su tijekom cijeloga dana raznosili kruščiće, a još više stariji i bolesni župljani koji ovih dana zbog pandemije koronavirusa ne izlaze iz svojih domova. »U ove dane želimo biti u mislima jedni s drugima. Znamo da nam je euharistijsko blagovanje drago-
cjeno kao i ono obiteljsko, koje je o Uskrsu uvijek posebno. Upravo ovim blagoslovljenim kruhom, za koji znamo da je simbol sve one hrane potrebne za naše življenje, želimo biti dionici i posvjedočiti da smo, unatoč svemu i unatoč sadašnjoj nekakvoj vrsti odijeljenosti, zapravo jedno, i da u ovakvim trenutcima kušnji to zajedništvo želimo svjedočiti i učvršćivati«, rekao je župnik Lenić. Brankica Lukačević
U nizu vrijednih biskupskih štapova koji datiraju iz Strossmayerova vremena, vrlo je dojmljiv ovaj biskupski štap iz druge polovice 19. stoljeća. Štap se sastoji od tri srebrne drške spojene apliciranim zlatnim dijelovima te gornjeg, spiralnog, raskošno uređenog dijela koji se nastavlja na dva prepoznatljiva nodusa. Donji nodus, kruškolikog oblika, ukrašen je ovalnim medaljonima koji prikazuju svetačke motive između kojih su trodimenzionalno istaknute anđeoske glavice i plavo drago kamenje. Gornji pak nodus izrađen je u obliku spljoštene kugle te ukrašen raznobojnim dragim kamenjem. Na spiralnom završetku štapa s jedne je strane lik sv. Klare, a s druge strane lik sv. Mihaela arkanđela. Čitava ploha spiralnog završetka bogato je ukrašena motivima srebrnog lišća s mnoštvom raznobojnog dragog kamenja. Štap je obnovljen 2006. godine te se ponekad koristi u svečanijim pontifikalnim slavljima. Tomislav Ćurić/Drago Marković
TEMA SLJEDEĆEG BROJA:
BOLESNIČKO POMAZANJE
www.vjesnik.djos.hr