Stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.

stradanje i obnova dubrovnika the destruction and restoration of dubrovnik 1991. – 2000.

izložba

Dubrovnik, a Scarred City:

Stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.

Lazareti, Dubrovnik

1. listopada 2019. – 15. veljače 2020.

ORGANIZATOR

Grad Dubrovnik

POKROVITELJI

Predsjednica Republike Hrvatske

Kolinda Grabar Kitarović

Vlada Republike Hrvatske

SPONZORI

Društvo prijatelja dubrovačke starine

Turkish Airlines

PROJEKTNI TIM

dr. sc. Julijana Antić Brautović

prof. dr. sc. Mato Brautović

dr. sc. Goran Cvjetinović

Zrinka Raguž

Josipa Rajevac

AUTORI

dr. sc. Julijana Antić Brautović

prof. dr. sc. Mato Brautović

dr. sc. Goran Cvjetinović

POSTAV

Clinica studio d.o.o.

dizajn

Šesnić&Turković d.o.o.

Sadržaj

FOTOGRAFI

s.đ.

Peter Denton

Damir Fabijanić

Božidar Gjukić

Anna Maria Grill

Ervin Šilić

Miro Kerner

Milo Kovač

Pavo Urban

MULTIMEDIJALNA PREZENTACIJA I PRODUKCIJA

Novena d.o.o.

PRIJEVOD

Ana-Marija Bujić

LEKTURA

dr. sc. Jasmina Beširević Regan

dr. sc. Alexander D. Hoyt

POSUDITELJI

Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

Zavod za obnovu Dubrovnika

Društvo prijatelja dubrovačke starine

Dubrovačke ljetne igre

Hrvatska radiotelevizija

Jelka Kerner

Mirjana Urban

Božidar Gjukić

Damir Fabijanić

Peter Denton

Julijana i Mato Brautović

Stradanje i obnova Dubrovnika

1991.–2000. • 4

Interaktivni stol

Dubrovnik na UNESCO-ovom popisu • 5

Političke okolnosti napada

na Dubrovnik • 6

Fizička zaštita spomenika • 7

Napad na Dubrovnik • 8

Kronologija rata na dubrovačkom

području • 10

Stradanje Konavala • 11

Stradanje Župe dubrovačke • 12

Stradanje Dubrovačkog primorja • 13

Stradanje šireg područja grada

Dubrovnika • 14

Dubrovnik pod opsadom • 15

Stradanje dubrovačke povijesne

jezgre • 17

Stradanje povijesne jezgre Dubrovnika

u listopadu i studenome 1991. • 18

Stradanje povijesne jezgre Dubrovnika

6. prosinca 1991. • 19

Stradanje povijesne jezgre Dubrovnika

u svibnju i lipnju 1992. • 20

Spaljene zgrade • 21

Zgrada Festivala • 22

Kuća i atelje Iva Grbića • 22

Stradanje ulica, zidina i fontana • 24

Stradanje sakralnih spomenika • 25

Stradanje i obnova krovova • 26

Obnova Dubrovnika • 27

Donacije za obnovu • 28

UNESCO i napad na Dubrovnik • 28

Uloga UNESCO-ovih promatrača • 30

Akcijski plan Dubrovnik 1991–1992 • 31

Presude za razaranje Dubrovnika • 32

Ostali kazneni postupci za ratno

stradanje Dubrovnika • 34

izvori i literatura • 36

Stradanje i Dubrovnikaobnova 1991.

– 2000.

Izložbom Dubrovnik, A Scarred City: stradanje i obnova Dubrovnika 1991.–2000. Grad Dubrovnik povodom 40. obljetnice uvrštenja dubrovačke povijesne jezgre na UNESCOov Popis svjetske kulturne baštine (1979.) i 20. obljetnice njenog uklanjanja s Popisa ugrožene svjetske baštine (1998.) predstavlja stradanje Dubrovnika uslijed ratnog razaranja koje je počinila Jugoslavenska narodna armija te njegovu brzu i impresivnu obnovu.

Dubrovačko ratno stradanje stvorilo je dva presedana: UNESCO je prvi put u povijesti svog djelovanja poslao izaslanike u područje zahvaćeno ratom kako bi u suradnji s lokalnim i nacionalnim institucijama zaštitili te evidentirali, a kasnije i obnovili uništenu baštinu od svjetskog značaja, dok su presude zapovjednicima napada na Dubrovnik Jugoslavenske narodne armije pred UN-ovim Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju bile prve presude za zločin protiv kulturne baštine u nekom međunarodnom kaznenom postupku.

Dubrovnik na UNESCO-ovom popisu

Dubrovnik je na UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine uvršten u listopadu 1979. godine na trećoj sjednici Odbora za svjetsku baštinu, održanoj u Egiptu. Na Reprezentativni popis svjetske kulturne baštine uvršten je kao srednjovjekovni planirani grad koji je već u 13. stoljeću postao značajnom pomorskom sredozemnom silom i koji je, unatoč razornom potresu 1667. godine, uspio očuvati svoju gotičku, renesansnu i baroknu arhitekturu.

U prosincu 1991. godine Dubrovnik je uvršten na UNESCO-ov Popis ugrožene svjetske baštine uz obrazloženje ‘Primjećujući izuzetnu opasnost uzrokovanu oružanim sukobom, Odbor je odlučio uvrstiti stari grad Dubrovnik na Popis ugrožene svjetske baštine u skladu s člankom 11., stavkom 4. Konvencije’.

S Popisa ugrožene svjetske baštine uklonjen je tek 1998. godine na zahtjev Republike Hrvatske, pri čemu je Međunarodno vijeće za spomenike i spomeničke cjeline — ICOMOS ‘informiralo Odbor da je zadivljeno provedenom obnovom Dubrovnika te da snažno podupire zahtjev Republike Hrvatske za uklanjanjem Dubrovnika s Popisa ugrožene svjetske baštine.’

U međuvremenu je u prosincu 1994. godine područje pod zaštitom UNESCO-a prošireno na plato Pila i Brsalja na zapadu, opkop uz vanjski rub gradskih zidina na sjeveru, Lazarete na istoku te otok Lokrum na jugu. U 2018. godini značajno je proširena i kontaktna zona oko povijesne jezgre Dubrovnika. Za zločine nad kulturnom baštinom Dubrovnika na UNovom Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju osuđeni su general Jugoslavenske narodne armije Pavle Strugar i vice admiral Miodrag Jokić.

Faksimil originalne povelje o uključenju Dubrovnika na UNESCO-ov Reprezentativni popis svjetske kulturne baštine od 26. listopada 1979. godine koja se čuva u Gradu Dubrovniku.

Pogled na povijesnu jezgru Dubrovnika. Foto: Ervin Šilić

Političke okolnosti napada na Dubrovnik Fizička zaštita spomenika

Raspadom Jugoslavije otvara se pitanje razgraničenja među budućim državama. Dok dio jugoslavenskih republika smatra kako republike u tzv. avnojskim granicama imaju pravo na samoodređenje i odcjepljenje, srpski političari, s obzirom na značajan udio srpskog stanovništva u dijelu republika, tvrde da to pravo pripada narodima te da su granice među jugoslavenskim republikama zapravo administrativne prirode. Zbog toga na referendume o samostalnosti reagiraju osnivanjem autonomnih pokrajina, a kasnije i paradržava srpskog naroda te traže ostanak u Jugoslaviji, odnosno pripajanje Srbiji.

Opstanak Jugoslavije, odnosno Srbije u proširenim granicama pokazao se kao zajednički interes srpskog i crnogorskog političkog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem i Jugoslavenske narodne armije kojoj je centralizirana država garantirala opstanak i u kojoj su većinu oficira činili upravo pripadnici srpskog i crnogorskog naroda.

Problem ‘administrativne granice’ javlja se 1991. godine i na dubrovačkom području, na poluotoku Prevlaci, na kojemu susjedna Crna Gora zahtijeva razgraničenje, tvrdeći da ono nikada nije napravljeno te da poluotok prirodno pripada Bokokotorskom zaljevu. Pitanje Prevlake postaje i formalni razlog za napad na dubrovačko područje i sam grad Dubrovnik u listopadu 1991. godine.

Stvarni su razlozi, međutim, bili ostvarenje projekta Velike Srbije koji se u različitim varijantama javljao od 19. stoljeća, a koji je rehabilitiran u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine. Unutar zamišljene zapadne granice Velike Srbije, Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, trebao se naći i Dubrovnik.

Budući da na dubrovačkom području nije bilo značajnijeg udjela srpskog stanovništva te da od 1971. godine nije bilo ni postrojbi Jugoslavenske narodne armije niti značajnijih vojnih objekata, uobičajena opravdanja za rat na području Hrvatske nisu imala smisla, pa se rat na dubrovačkom području vodio pod oksimoronom ‘rat za mir’ koji je skovao generalni sekretar vladajuće crnogorske partije Svetozar Marović.

Faksimil naslovnice posebnog priloga podgoričkih dnevnih novina ‘Pobjeda’ o dubrovačkom ratištu. Rat za mir, br. 2, studeni 1991.

Od prvih pojava namjernog uništavanja kulturne baštine u Republici Hrvatskoj uslijed ratnih operacija Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih Srba Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Hrvatske donosi upute o zaštiti spomenika kulture u skladu s haškom Konvencijom o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954. Uz fizičku zaštitu spomenika mjere zaštite uključivale su i označavanje svakog pojedinog spomenika UNESCO-ovim simbolom plavog štita. Istovremeno je dana i uputa za uklanjanje pokretnih spomenika kulture.

Temeljem upute Ministarstva, 6. rujna 1991. otpočele su aktivnosti fizičke zaštite spomenika kulture u povijesnoj jezgri Dubrovnika. Zaštitna konstrukcija sastojala se od skela, dasaka i vreća s pijeskom. Prvi je zaštićen Orlandov stup, a uslijedile su zaštite portala crkava Franjevačkog i Dominikanskog samostana, Kneževa dvora, Sponze te ostalih najvrjednijih kulturnih spomenika. Zaštitu su organizirali Zavod za obnovu Dubrovnika i Društvo prijatelja dubrovačke starine, a besplatno su je provodila građevinska poduzeća s dubrovačkog područja.

S obzirom na tijek i žestinu napada na povijesnu jezgru, spomenici su i u narednom razdoblju dodatno zaštićivani, sve do rujna 1995. godine.

Temeljem upute Ministarstva prosvjete kulture Republike Hrvatske iz srpnja 1991. godine, skelama, daskama vrećama s pijeskom zaštićeni su Orlandov stup portal Crkve sv. Vlaha koja je označena i UNESCO-ovim simbolom plavog štita.

Foto: Božidar Gjukić / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija negativa

Napad na Dubrovnik

Vojni vrh Jugoslavenske narodne armije u srpnju 1991. godine donosi odluku o formiranju Druge operativne grupe koja će u rano jutro 1. listopada 1991. godine krenuti u opći napad na dubrovačko područje iz graničnih područja Crne Gore i Bosne i Hercegovine te s mora.

Glavne komponente Druge operativne grupe bile su Drugi podgorički korpus i Deveti vojno pomorski sektor Boka, pojačani rezervistima i dobrovoljcima iz Crne Gore i istočne Hercegovine. Ukupno su te snage brojale više od 20.000 vojnika sa 120 komada oružja većeg kalibra, 100 tenkova, 50 oklopnih vozila te desetak brodova ratne mornarice, koji su uz to imali i zračnu potporu.

S druge strane, hrvatske su obrambene snage brojale oko 700 policajaca, vojnika i najvećim dijelom dobrovoljaca naoružanih uglavnom lakim naoružanjem, a pokrivale su graničnu crtu dugu oko 115 kilometara.

Do kraja listopada Jugoslavenska je narodna armija okupirala šire dubrovačko područje — Konavle, Župu dubrovačku i Dubrovačko primorje i došla do samih prilaza Gradu, a 21. studenoga okupirala je i gradsko naselje Mokošicu. Time je Armija zauzela dominantne pozicije oko Dubrovnika — Žarkovicu, Bosanku i Strinčjeru koje su joj, uz pomorsku blokadu, omogućile držanje Grada pod opsadom do 26. svibnja 1992. godine.

Sam je Grad najžešće granatiran u listopadu, studenome i prosincu 1991. te u svibnju i lipnju 1992., iako je povremeno granatiran sve do rujna 1995. godine.

U okupiranim područjima oko Dubrovnika Jugoslavenska je narodna armija organizirano pljačkala javnu, gospodarsku i privatnu imovinu koja je odvožena službenim vojnim vozilima u ‘sabirni centar za razdiobu ratnog plijena’ u Sutorinu u Crnoj Gori, a organizirano su uništavani i javni, gospodarski, vjerski te stambeni objekti. Najviše su stradala naselja Čilipi, Močići, Gruda i Zvekovica u Konavlima, Brgat u Župi dubrovačkoj i Slano u Dubrovačkom primorju te prigradsko naselje Osojnik. Ukupna izravna ratna šteta na dubrovačkom području procijenjena je na oko 2 milijarde dolara. Jugoslavenska narodna armija otvorila je i logore za Dubrovčane u koje je odvodila stanovništvo koje je zatekla na okupiranim područjima. Uglavnom je bila riječ o muškarcima u dobi od 14 do 70 godina, iako je bilo i slučajeva odvođenja žena u logor. Logori za Dubrovčane nalazili su se u mjestima Morinj u Crnoj Gori i Bileća u Bosni i Herecgovini. Ukupno su u logore odvedena 423 Dubrovčana koja su prošla zlostavljanja i torturu od čijih je posljedica troje preminulo u logoru, dok je od posljedica mučenja u narednom razdoblju preminulo nekoliko desetaka logoraša.

Tijekom rata na dubrovačkom području poginula su 92 civila, među kojima i 15-ero djece, dok je ranjeno 140 civila, od kojih je bilo 35-ero djece. Istovremeno je poginulo 430 hrvatskih branitelja, a ranjeno ih je 900.

Pogled na Dubrovnik s brda Žarkovice odakle je Grad intenzivno granatiran od listopada 1991. do lipnja 1992. godine. Foto: Vreme

Kronologija rata na dubrovačkom području:

30. rujna 1991.

uvedena pomorska blokada dubrovačkog akvatorija

1. listopada 1991. opći napad na dubrovačko područje

4. listopada 1991.

Jugoslavenska narodna armija (JNA) ulazi u naselje Slano i prekida jedinu kopnenu vezu Dubrovnika s ostatkom Hrvatske

12. listopada 1991.

JNA ulazi u Osojnik

15. listopada 1991.

JNA ulazi u Cavtat i time osvaja područje Konavala

23. i 24. listopada 1991. prvo granatiranje povijesne jezgre Dubrovnika

24. listopada 1991. u noći prethodnog dana JNA vrši desant na Kupare, pa se hrvatske obrambene snage povlače iz Župe dubrovačke

28. listopada 1991.

JNA zauzima Žarkovicu, brdo iznad Dubrovnika s kojega sljedećih mjeseci granatira Grad

8. – 13. studenoga intenzivno granatirana povijesna jezgra Dubrovnika s otokom Lokrumom

Stradanje Konavala

21. studenoga 1991.

JNA zauzima prigradsko naselje Mokošica

6. prosinca 1991. Dubrovački crni petak — najveći napad na dubrovačku povijesnu jezgru pri čemu je na nju 600 projektila

8. prosinca 1991. okončana pomorska blokada dubrovačkog akvatorija

25. svibnja 1992. Hrvatska vojska oslobađa zapadni dio dubrovačkog područja

25. svibnja – 20. lipnja 1992. granatiranje dubrovačke povijesne jezgre

26. svibnja 1992.

JNA napušta Mokošicu, Žarkovicu, Strinčjeru i Bosanku, čime je uspostavljena cestovna veza s ostatkom Hrvatske

27. svibnja 1992.

JNA napušta Župu dubrovačku

21. listopada 1992. Hrvatska vojska oslobađa Konavle

Cijelo područje Konavala, osim Cavtata, okupirano je između 1. i 7. listopada. Zahvaljujući kratkom primirju Jugoslavenska narodna armija Cavtat je okupirala 15. listopada.

Usporedo sa zauzimanjem i okupacijom konavoskih sela organizirano je vršena pljačka i uništavanje privatne i javne imovine, gospodarskih, sakralnih i stambenih objekata. Jako su stradali i brojni kulturno-povijesni spomenici, među kojima su do temelja spaljeni Franjevački samostan sv. Vlaha u Pridvorju i Etnografski muzej u Čilipima, teško je oštećena crkva sv. Spasa u Vitaljini, crkva sv. Nikole u Čilipima sa župnim dvorom, mauzolej obitelji Račić i Franjevački samostan Gospe Sniježne u Cavtatu.

Brojna su konavoska sela — nakon sustavne pljačke i odvoženja ratnog plijena službenim vozilima Jugoslavenske narodne armije u Crnu Goru, gdje je dalje preraspoređivan za korištenje u javne i privatne svrhe — do temelja spaljena. Tako je na Zvekovici do temelja spaljeno više od 90 posto kuća, u Močićima 80 posto, a u Čilipima i na Grudi više od 50 posto. Od 3222 stambena objekta na području Konavala oštećeno ih je 2468, od čega su do temelja spaljena ili razrušena 792 stambena objekta. Budući da je riječ o području s kontinuitetom života duljim od pola tisućljeća, u pljački i paležu izgubljeni su brojni artefakti koji su svjedočili o kulturi i načinu života. Posljedično je nepovratno izgubljen i velik dio nematerijalne baštine jer je izbjeglički način života često bio koban za njezine nositelje.

Uništeni su i brojni gospodarski objekti, uključujući i hotelska poduzeća. Najteže su stradali dubrovačka zračna luka u Čilipima te Dubrovački podrumi i farma krava na Grudi, koji su u potpunosti opljačkani, a potom do temelja uništeni.

Tijekom rata u Konavlima poginule su 74 osobe. Konavle su oslobođene 21. listopada 1992.

Upravo zapaljena prva u nizu kuća Brautović u selu Močići u Konavlima. Sve su kuće do temelja izgorjele, kao cijela povijesna ruralna cjelina Močići. Foto: S.Đ., 6. listopada 1991. / Privatna zbirka Julijana i Mato Brautović

• dubrovnik, a scarred city

Stradanje dubrovačkeŽupe

Granatiranje Župe dubrovačke počelo je već u rujnu 1991. godine, a žešći napadi uslijedili su nakon općeg napada na dubrovačko područje 1. listopada. Postupna okupacija župskog područja počinje 16. listopada kada postrojbe Jugoslavenske narodne armije ulaze u Plat, a konačna se okupacija dogodila 24. listopada kada su se hrvatske obrambene snage povukle sa zadnje točke obrane Župe – Brgata – budući da je noć prije izvršen desant Jugoslavenske narodne armije na Kupare.

U okupaciji Župe dubrovačke oštećen je 2071 objekt, od čega ih je preko 300 bilo spaljeno, 1000 ih je djelomično oštećeno, a svega stotinjak je u potpunosti pošteđeno.

U potpunosti su uništeni hoteli u Platu, Mlinima, Srebrenome i Kuparima, kao i svi gospodarski objekti, a najteže je stradalo naselje Brgat koje je gotovo u potpunosti spaljeno. Oštećeni su i spomenici sakralne arhitekture među kojima su najteže stradale crkva sv. Ane na Brgatu , crkva sv. Marije Mandaljene u Mandaljeni i crkva sv. Luke u Brašini.

U ratu na području Župe dubrovačke poginulo je 27 osoba. Jugoslavenska narodna armija iz Župe se povukla 27. svibnja 1992.

Granatiran, pokraden i spaljen trgovački centar Župka u Srebrenome.

Foto: Anna Maria Grill / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija negativa

Općim napadom na dubrovačko područje 1. listopada 1991. godine započeo je i napad na Dubrovačko primorje iz graničnog područja Bosne i Hercegovine. Jugoslavenska narodna armija već je 4. listopada zauzela Slano i time presjekla dubrovačko ratište na dva dijela te prekinula cestovnu vezu Dubrovnika s ostatkom Hrvatske. Do kraja listopada osvojeno je cijelo područje od Slanoga do Rijeke dubrovačke. Dubrovačko ratište zapadno od Slanoga stabilizirano je krajem 1991. godine kada su se hrvatske obrambene snage utvrdile na liniji Vrijesovica-Mali Ston-Bistrina.

Okupacijom sela Dubrovačkog primorja vršeni su sistematska pljačka, uništavanje i palež. Pri tome su najviše stradala mjesta Slano, Zaton Doli i Doli, Osojnik, Gromača, Topolo i Dubravica. Ukupno su oštećena 1392 stambena objekta, od čega je 531 u potpunosti uništen. Stradali su i brojni spomenici kulture, među kojima su ljetnikovac Gučetić i Arboretum u Trstenome, Franjevački samostan i Knežev dvor u Slanome, brojni sakralni spomenici, povijesna cjelina Stona i Maloga Stona s gradskim zidinama i utvrdama, kao i nekoliko povijesnih ruralnih cjelina. Stradali su i svi gospodarski objekti, uključujući hotele Admiral i Osmine koji su opljačkani i spaljeni, a u potpunosti je opljačkan i kompleks Vrtova sunca u Orašcu. Tijekom okupacije poginulo je 13 stanovnika Dubrovačkog primorja. Dubrovačko je primorje oslobođeno 25. svibnja 1992.

Autogram M.Grandova na zidu hotela Admiral Slano, 1992.

Foto: Milo Kovač / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija i negativa

Crnogorski rezervist Marko Grandov je, zbog pljačke i paleža u Slanome, 17. studenoga 2014. pred Županijskim sudom u Splitu osuđen na 5 godina zatvora.

Stradanje šireg područja grada Dubrovnika

Granatiranje šireg gradskog područja Dubrovnika otpočelo je već prvog dana općeg napada na Dubrovnik kada su granatirani telekomunikacijski toranj na Srđu, trafostanica u Komolcu te otok Lokrum. U sljedećim su danima redovito granatirana prigradska naselja, a 5. listopada ponovno su padale granate na uže područje Grada, pri čemu Dubrovnik dobiva i prve civilne žrtve — u Gružu i na Pločama. Dva dana kasnije od granata u Mokošici pogiba 9 mladih civila ispred skloništa. Civili će na dubrovačkom području ginuti do kolovoza 1995. godine, kad je na plaži u Zatonu poginulo troje mladih ljudi.

Postupnom okupacijom šireg dubrovačkog područja granatiranja Grada postaju intenzivnija i razornija za civilne ciljeve, uključujući škole, vrtiće, bolnicu, hotele s izbjeglicama, privatne stanove, skloništa.

Na širem području Grada stradali su brojni kulturno-povijesni spomenici među kojima je i 15 ljetnikovaca iz vremena Dubrovačke Republike smještenih u Rijeci dubrovačkoj, Lapadu, Gružu i na Boninovu, kao i 14 samostana i crkvi te tri groblja. Na području Lapada i Gruža ukupno je stradalo 14 spomenika kulture, dok je na području Pila i Ploča stradalo njih 57. Teško je stradao i otok Lokrum ispred dubrovačke povijesne jezgre koji je granatiran u više navrata, pri čemu su oštećeni Lazaret i Fort Royal, Kuća lugara, Benediktinski samostan, Maksimilijanov ljetnikovac i kapela Navještenja, ali i značajan dio biljnih vrsta u botaničkom vrtu te dokumentacija, knjižnica i stručna literatura.

Stradali su i brojni gospodarski objekti poput Luke Gruž, ACI marine u Komolcu, hotela Libertas, Imperijal i Belveder te hotelsko-turističkog centra Babin Kuk.

Područje Rijeke dubrovačke bilo je pod okupacijom Jugoslavenske narodne armije od 21. studenoga 1991. do 26. svibnja 1992.

Dubrovnik pod opsadom

S početkom općeg napada 1. listopada 1991. godine prekinute su telekomunikacijske i radio veze Dubrovnika s ostatkom svijeta, kao i opskrba vodom i električnom energijom bez koje su Dubrovčani bili 138 dana. Budući da se je od prethodnog dana dubrovački akvatorij nalazio u pomorskoj blokadi, jedina komunikacija s ostatkom svijeta bila je cesta prema zapadu koja je prekinuta već 4. listopada, osvajanjem mjesta Slano u Dubrovačkom primorju. Do ukidanja pomorske blokade 8. prosinca jedina veza Grada s ostatkom Hrvatske izvan kontrole Jugoslavenske narodne armije bila je dobrovoljačka postrojba od desetak naoružanih glisera koji su tijekom opsade Grada prevezli preko 5 tisuća vojnika i civila te preko 4 tisuće tona tereta, uključujući lako naoružanje, streljivo, hranu i lijekove.

Spaljena zgrada Interuniverzitetskog centra u blizini povijesne jezgre.

Foto: Božidar Gjukić / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija i negativa

Centar je zapaljen 6. prosinca 1991. godine, a u požaru koji je trajao 4 dana do temelja je izgorio, zajedno s vrijednom bibliotekom od 20.000 naslova.

Uz 55 tisuća stanovnika Grada, u Dubrovnik se u listopadu 1991. sklonilo i 15 500 izbjeglica s dubrovačkog područja koji su bili razmješteni po dubrovačkim hotelima i u privatnim domovima. U dubrovačkim je hotelima već prethodno bilo smješteno oko tisuću izbjeglica iz sjeveroistočne Hrvatske gdje je već mjesecima bjesnio rat.

Uz redovitu proizvodnju kruha koja nije prestala niti jednog dana za vrijeme opsade te opskrbu vodom vatrogasnim cisternama, neredovita opskrba ostalim živežnim namirnicama i higijenskim potrepštinama osiguravana je brodovima hrvatskog državnog brodara Jadrolinije koji su prolazili rigorozne kontrole Jugoslavenske ratne mornarice. Uz brodove Jadrolinije humanitarnu su pomoć iz cijelog svijeta dovodili i talijanski, malteški, grčki i francuski brodovi. Posebno su značajna bila dva konvoja Libertas, od kojih je prvi 31. listopada probio pomorsku blokadu i u Dubrovnik, osim pomoći, donio i ohrabrenje. Brodovi s humanitarnom pomoći na povratku iz opkoljenog grada u izbjeglištvo su odvozili žene i djecu. Do kraja 1991. preko 32 tisuće izbjeglica napustilo je Grad.

Od listopada 1991. do srpnja 1992. godine u Dubrovniku je bilo oglašeno 60 općih i zračnih uzbuna zbog kojih su Dubrovčani u skloništima proveli ukupno 50 dana, 14 sati i 11 minuta. Svi civilni objekti na širem području Grada, uključujući hotele u kojima su boravili izbjeglice, te vrtići, škole i bolnica, ali i kulturni spomenici bili su granatirani tijekom opsade.

Stradanje dubrovačke povijesne jezgre

Iako je bio zaštićen haškom Konvencijom o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954. i Konvencijom o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine iz 1972., Dubrovnik, koji je na UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine uvršten 1979. godine, od listopada 1991. do lipnja 1992. bio je izložen jakim artiljerijskim napadima Jugoslavenske narodne armije te crnogorskih i istočnohercegovačkih rezervista i dobrovoljaca.

Dubrovačka je povijesna jezgra granatirana u nekoliko navrata: 23. i 24. listopada, od 9. do 13. studenoga i 6. prosinca 1991., zatim 25., 29., 30. i 31. svibnja te 1., 3., 4., 8., 9., 17., 19. i 20. lipnja 1992. godine.

U tim je napadima na povijesnu jezgru palo oko 2 tisuće granata različitih kalibara i uzrokovalo značajne štete na javnim, privatnim, sakralnim objektima, ulicama, trgovima, krovovima i gradskim zidinama.

Od 824 objekta unutar povijesne jezgre, u napadu na Dubrovnik 1991. i 1992. godine oštećena su 594, ukupne površine 192 338 četvornih metara, od kojih 382 stambena, 19 sakralnih i 10 javnih, dok su kod ostatka objekata oštećeni krovovi. U ratnim razaranjima povijesne jezgre Dubrovnika oštećeno je 72 posto gradskih zgrada, od kojih je 9 izgorjelo, dok su kod još četiri djelomično izgorjeli krovovi.

Stradun s pogledom na Gradski zvonik na Dan sv. Nikole 1991.

Foto: Miro Kerner, 6.12.1991.

Svakodnevni život Dubrovčana pod okupacijom u razdobljima bez granatiranja, bez obzira jesu li bili smješteni u hotelima ili u privatnim kućama, svodio se na prikupljanje pitke i sanitarne vode, čekanje u redovima za humanitarnu pomoć ili kupnju ograničene količine i vrste namirnica te energenata, kao i na slušanje lokanih vijesti na baterijskim radioprijemnicima.

Ratni stres i ekstremni uvjeti života bili su posebno kobni za građane starije dobi, pa je u prva tri ratna mjeseca zabilježeno više sprovoda nego li ih je Dubrovnik bilježio tijekom cijele godine u miru.

Strah — čovjek sa psom. Foto: Pavo Urban

Stradanje povijesne jezgre Dubrovnika u listopadu i studenome 1991.

Stara gradska luka, studeni 1991.

Foto: Milo Kovač / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija i negativa

Stradanje povijesne jezgre Dubrovnika 6. prosinca 1991.

Najrazorniji napad na Dubrovnik dogodio se 6. prosinca 1991. kada je na povijesnu jezgru ispaljeno više od 600 projektila. Izgorjelo je 9 zgrada pogođenih zapaljivim projektilima, a oštećeno je nekoliko stotina stambenih objekata, uključujući i najznačajnije spomeničke objekte kao što su Franjevački i Dominikanski samostani s crkvama, Isusovački kolegij, Samostan sv. Klare, crkva sv. Vlaha i katedrala Gospe Velike, crkva sv. Josipa, Samostan Sigurata, sinagoga i pravoslavna crkva, palača Sponza, Knežev dvor, gradske zidine, Velika Onofrijeva česma, most na Pilama i sam Stradun, središnja gradska ulica.

Uz izgorjele palače najteže su stradali Franjevački samostan, koji je pretrpio 37 izravnih pogodaka, Stradun (45 izravnih pogodaka), Dominikanski samostan (23 izravna pogotka), palača Sponza (7 izravnih pogodaka) i gradske zidine (76 izravnih pogodaka).

U neposrednoj okolici povijesne jezgre oštećene su mnoge kuće, uključujući i 57 spomenika kulture, a do temelja je izgorio Interuniverzitetski centar s vrijednom bibliotekom od 20 tisuća naslova.

Kamena prašina iznad grada.

Foto: Pavo Urban, 6. 12. 1991.

Posljednja fotografija koju je snimio Pavo Urban, 23-godišnji umjetnički fotograf koji je svakodnevno dokumentirao tijek rata u Dubrovniku, kasnije je nazvana Kamena prašina iznad grada. Dok je ispod gradskog zvonika snimao najrazorniji napad na Grad 6. prosinca 1991., pogodio ga je i usmrtio dio projektila. Osim Pava Urbana, 6. prosinca 1991. godine u Dubrovniku je poginulo još 13 civila 5 branitelja, dok je 60-ak osoba lakše i teže ranjeno.

Prve granate na povijesnu jezgru Dubrovnika pale su 23. i 24. listopada 1991. godine, kada su izravno pogođene rodna kuća Ruđera Boškovića, krovište žitnice Rupe u kojoj je bio smješten Etnografski muzej te stara gradska luka s valobranom Kaše. Dijelovi minobacačkih projektila i detonacije oštetili su sinagogu i okolne kuće u Boškovićevoj ulici, palaču Sponza u kojoj je bio smješten arhiv Dubrovačke Republike te Dominikansku crkvu i zvonik na Franjevačkom samostanu. U studenome 1991. tijekom pet dana kontinuiranog bombardiranja, od 9. do 13., ponovno su oštećeni Franjevački i Dominikanski samostani s crkvama, stara gradska luka i valobran Kaše, ali i gotovo svi najznačajniji objekti u povijesnoj jezgri među kojima i gradski zvonik, gradske zidine, tvrđave sv. Ivan i Minčeta, veliki broj stambenih objekata, crkva sv. Ignacija, Samostan Sigurata, Stradun, palača Sponza, Vrata od Pila, Lazareti. Istovremeno su stradali i brojni objekti u neposrednoj blizini povijesne jezgre, među kojima i najstariji dubrovački hotel Imperijal na Pilama.

Spaljene zgrade Stradanje povijesne

jezgre Dubrovnika u svibnju i lipnju 1992.

U ratnim razaranjima povijesne jezgre Grada najteže je oštećeno devet zgrada izravno pogođenih 6. prosinca 1991. zapaljivim minobacačkim projektilima od 120 mm. Izgorjele su palača Od Sigurate 1 (Palača Festivala), palača Od Sigurate 2 (Classi), palača Od Puča 11, palača Od Puča 16, palača Đorđić-Maineri, palača Martinušić, palača Sorkočević, zgrada Zlatarićeva 9, kuća Čubranovićeva 8, zgrada između Polača (Karaka) i kuća Od Rupa 7.

Ostali su samo vanjski zidovi te ponegdje stubišta i nosivi zidovi u prizemljima, dok su potpuno uništeni izvorni dijelovi interijera i inventar.

Festivalska je palača zbog svog društvenog značaja prva ušla u proces obnove, dok izgaranje palače Od Puča 16, obiteljske kuće i ateljea slikara Iva Grbića najplastičnije svjedoči o ‘izgaranju života’.

Teški topnički napadi na povijesnu jezgru Dubrovnika ponovljeni su u svibnju i lipnju 1992. godine. Između 25. svibnja i 20. lipnja ponovno su stradali brojni spomenici sakralne i profane arhitekture, među kojima i crkva sv. Vlaha, katedrala Gospe Velike, Franjevački i Dominikanski samostan, Samostan Sigurata, Samostan sv. Klare, barokno stepenište Uz Jezuite, Amerlingova fontana na Gundulićevoj poljani, palača Sponza, Lazareti, više stambenih objekata na području povijesne jezgre, zidine s tvrđavama, a oštećen je i sustav srednjovjekovne dubrovačke kanalizacije.

U ovom je razdoblju velika oštećenja pretrpio i ljetnikovac Skočibuha na Boninovu u kojemu je bila smještena dubrovačka znanstvena knjižnica s više stotina tisuća predmeta.

Direktni pogodak na Gradski zvonik, 8. lipnja 1992.

Foto: Miro Kerner

Palača Đorđić — Maineri u plamenu. Photo: Miro Kerner, 6.12.1991.

U požaru izazvanom višestrukim pogocima zapaljivih minobacačkih projektila 6. prosinca 1991. u potpunosti je izgorjela dvokatna barokna palača u Ulici od Sigurate 1 u kojoj je bilo i sjedište Dubrovačkih ljetnih igara, najznačajnijeg kulturnog festivala u nekadašnjoj Jugoslaviji i jednog od najpoznatijih europskih i svjetskih kulturnih festivala.

Iz goruće zgrade spašen je manji dio inventara, dok je najveći dio stilskog namještaja, umjetničkih predmeta, kao i tehničkih sredstava za rad potpuno uništen. U požaru je uništen golemi dio vrlo bogate umjetničke arhive Dubrovačkih ljetnih igara, sakupljane tijekom 43 godine djelovanja, kao i najveći dio zbirke od tridesetak tisuća fotografija.

Zbog svoje javne funkcije festivalska je palača prva odabrana za postupak obnove. Obnovu je financirala Republika Hrvatska, a donacijama su je potpomogli UNESCO, istaknuti pijanist Ivo Pogorelić preko organizacije The International Trust for Croatian Monuments iz Velike Britanije te Rotary Club — Klagenfurt iz Austrije. Obnova je trajala od 1994. do 1998. godine.

Zgrada Festivala Kuća i atelje Iva Grbića

Nije samo razorena, nego je do temelja spaljena. Razoreno u sebi može sakriti neke predmete, vrijednosti, a ovdje osim željeznih predmeta koji nisu mogli izgorjeti, ostalo je tek nešto malo polomljene keramike.

Ivo Grbić u intervju za Glas koncila, 29. kolovoza 1993.

Na dubrovački ‘crni petak’, 6. prosinca 1991. godine odmah nakon 7 sati ujutro pala je prva granata na palaču na uglu Široke ulice i Ulice od Puča, obiteljsku kuću i atelje dubrovačkog akademskog slikara Iva Grbića. Uslijedilo je još 6 izravnih pogodaka u palaču i 8 u njenu neposrednu blizinu. Palača je do temelja izgorjela. Gospar Ivo, njegova sestra i majka su s po dvije deke i torbom s osnovnim potrepštinama pobjegli u kuću prvih susjeda. Pokušaji da se kantama s kišnicom, jer vode nije bilo, ugasi vatra uzrokovana fosfornom granatom pokazali su se neuspješni. Gospar Ivo vratio se još jednom

u goruću kuću iz koje je uspio uzeti dva fascikla — jedan sa školskim svjedodžbama i diplomom Likovne akademije, a drugi s manjom količinom novca.

U obiteljskoj je kući izgorio cjelokupni inventar doma umjetnika — veliki broj crteža iz mladosti, najveći broj radova sa studija, 175 slika u različitim tehnikama, 70 oslikanih keramičkih tanjura i vaza, 45 tanjura od terakote s reljefima, svi katalozi i plakati izložbi, više od 2 tisuće stručnih knjiga, bogata etnografska zbirka, 21 knjiga dojmova, više od 3 tisuće fotografija, dijapozitiva i druge dokumentacije, plakete i medalje.

Na zgarištu svoje obiteljske kuće Ivo Grbić je 15. travnja 1993. godine, u sklopu 59. međunarodnog kongresa PEN-a, otvorio Izložbu u spaljenoj kući na kojoj je izloženo 86 radova, među kojima i desetak slika koje su mu spasili prijatelji iz goruće kuće.

Obnova palače trajala je od 1996. do 1998. godine.

Foto: Božidar Gjukić / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija i negativa

Palača u Ulici od Puča na Svetog Nikolu, 1991. Foto: Miro Kerner, 6.12.1991.

Stradanje ulica, zidina i fontana

U razdoblju od listopada 1991. do lipnja 1992. značajna su oštećenja pretrpjele i Velika Onofrijeva te Amerlingova fontana u povijesnoj jezgri, kao i Rendićeva fontana na Pilama.

U tom su razdoblju gradske zidine s tvrđavama primile 118 izravnih pogodaka granata, a stradao je i most na Pilama zajedno s kamenom klupicom i ogradom. Između ostalog, oštećene su tvrđave sv. Ivan, Minčeta i Bokar, utvrda od Pila, kule sv. Frana, sv. Katarine, sv. Luke, Sv. Dominika, od Ploča, Puncijela te Gornji ugao, krunište zida i parapetni zid na više lokacija, toreta sv. Lucije, bastion sv. Margarite.

Uz izravne pogotke, na kamenoj plastici i pročeljima zgrada razornima su se pokazali i neizravni pogoci krhotinama projektila koji su u početku bili teško primjetni, ali su postupno propuštali atmosferilije koje su stvorile značajna oštećenja.

Stradanje sakralnih spomenika

Na području dubrovačke povijesne cjeline višestruko su gađani Isusovačka crkva, crkve sv. Vlaha i sv. Josipa, katedrala Gospe Velike, samostani Sigurate, sv. Jakova, sv. Dominika, Male braće i sv. Klare s crkvama. Pored katoličkih, gađani su i drugi vjerski objekti pa je tako dubrovačka sinagoga, jedna od najstarijih u Europi, pogođena već krajem listopada 1991. godine, a pravoslavna crkva pogođena je s dva minobacačka projektila 6. prosinca 1991.

U granatiranju povijesne jezgre Dubrovnika tijekom kojega je pogođena s 2 tisuće projektila različitih kalibara značajno su oštećene gradske ulice i stubišta, trgovi, zidine, fontane i kamena plastika na pročeljima zgrada i crkava.

Glavna gradska ulica Stradun samo je 6. prosinca 1991. godine primila 45 izravnih pogodaka od kojih su na kamenom pločniku nastali krateri promjera od 80 do 160 cm i dubine od 2 do 70 cm. Slična je sudbina pratila i ostale ulice i trgove u Gradu, kao i stepeništa među kojima je najteže stradalo barokno stepenište Uz Jezuite u svibnju 1992. Dodatna oštećenja gradskih ulica dogodila su se 19. lipnja 1992. kada je oštećena i srednjovjekovna gradska kanalizacija.

Sakralni objekti vrlo su često bili najžešće granatirani. Tako je tijekom napada na Grad 6. prosinca 1991. Franjevački samostan pogođen s 37 projektila, Dominikanski samostan s 23 projektila, dok su katedrala i crkva sv. Vlaha bile pogođene s po tri projektila.

Gotovo 300 sakralnih građevina, od čega 19 od nacionalnog i svjetskog značaja, na dubrovačkom području bilo je oštećeno u napadu Jugoslavenske narodne armije 1991. i 1992. godine. Do temelja su spaljeni Franjevački samostan sv. Vlaha u Pridvorju s početka 15 stoljeća i sv. Jeronima u Slanome s kraja

14 stoljeća, crkve sv. Ane na Brgatu, sv. Đurđa u Osojniku i sv. Marije Magdalene u Mandaljeni. Uništeno je i devastirano 29 župnih crkava, 151 crkva, 23 kapele, 31 župna kuća, 28 samostana i 38 groblja. U crkvama koje nisu fizički oštećene uništeni su ili ukradeni vrijedne umjetnine, crkvene knjige i oprema.

Crkva sv. Đuđa u Osojniku, u prednjem planu kip Bogorodice kojoj su iskopali oči, 1992.

Stradun.

Foto: Peter Denton, 7. prosinca 1991.

Foto: Miro Kerner

Stradanje i obnova krovova

Dubrovnik, popravak krovova u Gradu, studeni 1991.

Foto: Milo Kovač / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija i negativa Neophodni popravci krovova, kojima je cilj bio spriječiti prokišnjavanje i dodatno uništavanje imovine, obavljani su od samog početka granatiranja Dubrovnika, u pauzama između napada. Obavljali su ih vlasnici i stanari uz pomoć Zavoda za obnovu Dubrovnika i lokalnih građevinskih poduzeća.

Obnova Dubrovnika

Dubrovnik je ratna razaranja dočekao s ustanovom zaduženom za njegovu obnovu koja je kontinuirano djelovala još od 1979. obnavljajući ga nakon razornog potresa. Zavod za obnovu

Radovi na skalinima Jezuiti. Foto: Milo Kovač / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija i negativa

Dubrovački krovovi, najprepoznatljiviji urbanistički element Grada, bili su najistureniji granatiranju, a njihova su oštećenja predstavljala i najveću prijetnju održavanju života u Gradu. Tijekom granatiranja, od listopada 1991. do lipnja 1992. godine najveće su štete pretrpjeli upravo krovovi zbog svojih mekih struktura napravljenih od drva i kupa kanalica. Oštećeno je preko 70 posto krovova, a u više od 50 posto slučajeva je uz pokrov oštećena i krovna konstrukcija.

Budući da su krovovi bili od vitalnog značenja za Dubrovnik jer su se u dubrovačkim kućama najčešće baš pod krovovima nalazile kuhinje i dnevni boravci, njihovom popravku i obnovi žurno se pristupilo.

Sitne popravke krovova provodili su sami vlasnici odmah po prestanku granatiranja, dok se organiziranoj obnovi pristupilo već 1993. godine kada su, zahvaljujući domaćim i stranim donacijama, provedeni interventni radovi u cilju zaštite od prokišnjavanja i daljnjeg propadanja.

Od 1994. godine pristupilo se sustavnoj obnovi krovova koja se sastojala od uklanjanja oštećene krovne konstrukcije i oštećenih kupa kanalica, njihove zamjene te zamjene krovnih kanala i odvodnih oluka.

Uz sredstva iz proračuna Republike Hrvatske obnova krovišta financirana je i donacijama od kojih je posebno značajna donacija UNESCO-a u vrijednosti od 160 tisuća dolara od koje su i kupljene prve kupe i drvena građa. Uz UNESCO, obnovu krovova donacijama su potpomogli i Kunstler helfen Dubrovnik i Dusseldorfer helfen Dubrovnik iz Njemačke, Associazione Mecenate 90 iz Italije te The Rebuild Dubrovnik Fund koji su osnovali dubrovačka putnička agencija Atlas i American Society of Travel Advisors.

Dubrovnika je, u suradnji s Hrvatskim zavodom za zaštitu spomenika i UNESCO-om, s evidencijom ratnih šteta i promišljanjem poslijeratne obnove počeo s prvim granatiranjima Grada. Dok su neophodne sanacije rađene usporedo s ratnim razaranjima, detaljan plan poslijeratne obnove donesen je u suradnji s UNESCO-om u veljači 1993.

Utvrđene su metode obnove krovišta te kamenoklesarskih restauratorskih radova, kao i plan realizacije te nadležnosti uključenih institucija.

Prioriteti u obnovi bili su 9 spaljenih zgrada te ostale značajnije ili konstruktivno ugrožene palače i zgrade, zvonik, krovovi i pročelja na Stradunu, najznačajnije oštećeni sakralni objekti, Stradun, stepenište Uz Jezuite i gradske fontane te ulazi u povijesnu jezgru s najznačajnijim tvrđavama i kulama. Kod obnove krovišta problem se pokazao u pronalasku odgovarajućih crijepova koji su trebali odgovarati dubrovačkom tradicionalnom crijepu kanalici, dok je kod restauracije kamena bilo potrebno naći odgovarajuću zamjenu za kamen s korčulanskog arhipelaga koji je korišten u izgradnji Dubrovnika, a koji se mogao nabaviti u ograničenim količinama. Njega se po potrebi zamjenjivalo bračkim kamenom. Restauracija je uglavnom rađena in situ, a povremeno u radionicama na Korčuli i Braču.

Sustavna obnova počela je već 1992. godine i trajala je do 2000. godine. Iako je Državna komisija za popis i procjenu ratne štete u lipnju 1998. godine utvrdila ukupnu štetu od granatiranja u iznosu od 18 663 122 dolara, ukupna sanacija štete je iznosila je oko 35 milijuna, uključujući potrebnu dokumentaciju, dozvole i suglasnosti, kao i odvoz oštećenog te dovoz i ugradnju novog materijala.

Donacije za obnovu

Nakon ratnih stradanja Dubrovnika organizirana je kampanja za prikupljanje donacija za obnovu. Jedan od projekata u sklopu nje bio je i izrada zajedničkog dokumenta Zavoda za obnovu Dubrovnika, Zavoda za zaštitu prirodne i kulturne baštine Dubrovnika i UNESCO-a koji je pod nazivom Dubrovnik 1991-1992 objavljen u veljači 1993. godine u Parizu na engleskom i francuskom jeziku.

Od velikog je značaja bila i izložba ratnog stradanja i obnove Dubrovnika autora Damira Fabijanića koja je ostvarila niz gostovanja po Europi i svijetu senzibilizirajući javnost za obnovu UNESCO-ove baštine. Dio tih fotografija predstavljeno je i na ovoj izložbi.

Osnovane su i posebne organizacije za prikupljanje donacija namijenjenih obnovi Dubrovnika, a u prikupljanje pomoći uključile su se i neke već postojeće međunarodne organizacije, kao i brojne društvene i privatne organizacije iz cijele Europe i svijeta. Donacije su uglavnom prikupljane namjenski za obnovu određenih spomenika i najveći je dio pristigao do 1997. godine.

UNESCO i napad na Dubrovnik

Kao UNESCO-ova svjetska baština, Dubrovnik nije očekivao rat na svom području. Kad se krajem ljeta 1991. godine rat već zahuktao na istočnoslavonskom bojištu, Dubrovnik je izbjeglice pozvao u svoje hotele. Čak ni prvi napadi na granična sela dubrovačke općine krajem rujna 1991. i prvi apeli dubrovačke lokalne vlasti nisu ukazivali na strah od napada na samu povijesnu jezgru. To zaista nitko nije očekivao, a posebno nije očekivan onako razarajući napad kakav se dogodio 6. prosinca 1991. godine. Upravo zbog nevjerice idućeg je dana, usprkos opasnosti, stotine građana Dubrovnika šokirano obilazilo razrušeni Grad.

UNESCO se u promoviranje mira u ondašnjoj Jugoslaviji i očuvanje njezine kulturne i prirodne baštine uključio krajem listopada 1991. kada je generalni direktor Federico Mayor u Beograd i Zagreb poslao direktora svoga Izvršnog ureda Daniela Janicota kako bi utvrdio štete i predložio mjere za efektivnu zaštitu UNESCO-ovih lokaliteta. Mjesec dana kasnije, 27. stu -

denoga u Dubrovnik su doputovali specijalni opunomoćenici generalnog direktora, Colin Kaiser i Bruno Carnez, kao prvi UNESCO-ovi službenici u povijesti koji su poslani u misiju u područje zahvaćeno ratom.

UNESCO je u evidenciju provođenja mjera zaštite te obnovu spomeničke baštine Dubrovnika stradale u ratnim razaranjima ostao aktivno uključen do uklanjanja Dubrovnika s Popisa ugrožene svjetske baštine 1998.

Grad pod zastavom UN-a, prosinac 1991.

Foto: Milo Kovač / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija i negativa

UNESCO-ovi izaslanici Colin Kaiser i Bruno Carnez po dolasku u Dubrovnik izvjesili su UN-ove zastave na tri dubrovačke tvrđave — Minčetu, Bokar i sv. Ivana kako bi pokazali simboličnu zaštitu međunarodne zajednice.

Uloga UNESCO-ovih promatrača Akcijski planDubrovnik

1991 – 1992

Na inicijativu UNESCO-a i u suradnji sa Zavodom za obnovu Dubrovnika i Zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode Dubrovnik, 1992. godine započet je projekt izrade Akcijskog plana s ciljem prezentacije spomeničke vrijednosti Dubrovnika, pokretanja sustavne zaštite te utvrđivanja metodologije obnove spomenika, ali i edukacije kadrova za obnovu. Uvodni tekst Akcijskog plana bio je naslovljen ‘Dubrovnik, A Scarred City’, odakle je preuzet i naslov izložbe.

Iako planom nisu bile obuhvaćene sve štete na spomenicima i iako su njihove procjene bile manjkave, potaknuo je uključivanje širokog kruga zemalja, institucija i pojedinaca u projekt obnove dubrovačke povijesne jezgre nakon ratnih razaranja.

Za vrijeme ratnih razaranja UNESCO-vi su službenici, zajedno s djelatnicima Zavoda za obnovu Dubrovnika i Zavoda za zaštitu spomenika, evidentirali i procjenjivali stupnjeve ratne štete na pojedinim spomenicima, a pomagali su i u provođenju interventnih mjera za očuvanje spomeničke baštine Grada. Budući da su se UNESCO-ovi promatrači Colin Kaiser i Bruno Carnez u Dubrovniku zatekli za vrijeme najžešćeg razaranja grada 6. prosinca 1991., preliminarni, a zatim i detaljni izvještaji generalnom direktoru poslani su odmah. Na osnovu tih izvještaja UNESCO-ov Odbor za svjetsku baštinu je 12. prosinca 1991. uvrstio Dubrovnik na Popis ugrožene svjetske baštine. Produkt suradnje UNESCO-ovih stručnjaka i lokalnih i državnih institucija nadležnih za zaštitu i obnovu spomeničke baštine bio je i plan zaštite spomeničke baštine Dubrovnika oštećene u ratu 1991. i 1992. godine te poziv međunarodnoj zajednici da se angažira u obnovi. Generalni direktor UNESCO-a Federico Mayer osobno je došao u Dubrovnik 22. prosinca 1991. kako bi pokrenuo akciju za obnovu iz samoga Grada.

Generalni direktor Mayer oštro je reagirao i u rujnu 1995. godine nakon što su srpske snage iz Bosne i Hercegovine granatirale šire dubrovačko područje, upozorivši da bi se eventualni napad na Dubrovnik smatrao ratnim zločinom.

UNESCO je imao aktivnu ulogu u cijelom procesu obnove Dubrovnika, kao i u promotivnim i edukativnim aktivnostima koje su je pratile.

Peter Denton

UNESCO-ov promatrač Colin Kaiser 7. prosinca 1991. godine daje izjavu za medije o razaranju Dubrovnika dan ranije.

Plan je obuhvaćao izgorjele objekte, najvrjednije oštećene objekte, oštećene i uništene krovove, oštećene fasade na Stradunu, oštećene crkve i samostane, oštećene pločnike, stepeništa, trgove i fontane, oštećene zidine i tvrđave. Prioritet je dan obnovi krovova te objektima za čiju su obnovu i restauraciju interes pokazali donatori.

Akcijski plan objavljen je u veljači 1993. godine, a odmah je počela i njegova primjena tako da je na 17. sjednici Odbora za svjetsku baštinu održanom u prosincu u Kolumbiji već podnesen izvještaj kako je definirana metodologija obnove, održani su treninzi za hrvatske arhitekte u Francuskoj i Italiji te su kupljeni oprema i materijal za obnovu krovova.

U prosincu 1994. godine izdan je i drugi dio Akcijskog plana u kojem su prikazani pojedini spomenici, oštećenja na njima i troškovi obnove.

Faksimil naslovnice Akcijskog plana. Dubrovnik 1991-1992, UNESCO Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Dubrovnik, Zavod za obnovu Dubrovnika, veljača 1993.

Foto:

Presude za razaranje Dubrovnika

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju 2001. godine podigao je optužnice protiv visokih časnika Jugoslavenske narodne armije — generala Pavla Strugara, vice admirala Miodraga Jokića, kapetana bojnog broda Milana Zeca i kapetana I. klase

Vladimira Kovačevića za zločine počinjene tijekom okupacije šireg dubrovačkog područja i opsade Dubrovnika 1991. godine. U optužnici potvrđenoj 27. veljače 2001. navodi se da su 1. listopada 1991. godine snage Jugoslavenske narodne armije pod zapovjedništvom Pavla Strugara, Miodraga Jokića, Milana Zeca i Vladimira Kovačevića napale dubrovačku regiju u Hrvatskoj iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i s Jadranskog mora. Cilj

JNA-a te vlada Srbije i Crne Gore bio je osiguravanje kontrole nad dubrovačkim područjem koje je trebalo biti izdvojeno iz

Hrvatske i pripojeno Srbiji / Crnoj Gori i drugim oblastima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje su trebale potpasti pod kontrolu Srba.

Foto: REUTERS

General Pavle Strugar osuđen je na 7,5 godina zatvora zbog napada na civile i namjernog uništavanja dubrovačkih povijesnih spomenika.

General Pavle Strugar, komandant 2. operativne grupe koju je JNA formirao da bi sproveo vojnu kampanju na području Dubrovnika, 17. srpnja 2008. godine osuđen je na sedam i pol godina zatvora za napad na civile i namjerno uništavanja dubrovačkih povijesnih spomenika.

Vice admiral Miodrag Jokić, komandant 9. vojnopomorskog sektora Boka, 30. kolovoza 2005. godine osuđen je na sedam godina zatvora. Jokić je priznao krivnju za ubojstva, okrutno postupanje, protupravne napade na civile i civilne objekte, pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom i uništavanje vjerskih, obrazovnih i kulturnih ustanova i povijesnih spomenika koji su se dogodili prilikom razaranja dubrovačke povijesne jezgre 6. prosinca 1991.

Optužnica protiv kapetana bojnog broda Milana Zeca, koji je bio načelnik štaba 9. vojnopomorskog sektora Boka i glavni zamjenik Miodraga Jokića, zbog nedostatka dokaza povučena je 26. srpnja 2002. godine.

Suđenje kapetanu Vladimiru Kovačeviću, komandantu 3. bataljona 472. trebinjske brigade Jugoslavenske narodne armije, prepušteno je u ožujku 2007. godine Srbiji zbog ‘psihotičnog stanja’ uslijed kojeg nije mogao pratiti suđenje. Specijalni sud u Beogradu nedugo potom odbacio je optužnicu protiv Kovačevića s istim obrazloženjem.

Foto: REUTERS

Vice admiral Miodrag Jokić osuđen je na 7 godina zatvora zbog zločina počinjenih u Dubrovniku 6. prosinca 1991. godine. Priznao je krivnju.

Ostali kazneni postupci za ratno Dubrovnikastradanje

Od 183 optužnice protiv sudionika u ratnim razaranjima dubrovačkog područja koje je podiglo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske 178 ih je obustavljeno.

Do danas su u Republici Hrvatskoj donesene tri osuđujuće presude zbog počinjenja kaznenih djela ratnih zločina na dubrovačkom području. Zamjenik zapovjednika 3. bataljona 472. trebinjske brigade koja je s brda Žarkovice granatirala dubrovačku povijesnu jezgru, Željko Soldo, osuđen je na 10 godina zatvora, ali je odmah potom i pomilovan. Branko Ljubišić, zapovjednik osiguranja logora Bileća osuđen je na 14 godina zatvora zbog postupanja prema zarobljenicima suprotno odredbama međunarodnog prava. Naknadno mu je kazna smanjena za jednu godinu. Crnogorski rezervist Marko Grandov osuđen je na pet godina zatvora zbog pljačke i paleža u Slanome.

U Crnoj Gori su 2013. godine osuđena četvorica pripadnika Jugoslavenske narodne armije za ratni zločin počinjen zlostavljanjem hrvatskih civila i ratnih zarobljenika u crnogorskom logoru Morinj. Ivo Menzalin osuđen je na četiri, Špiro Lučić i Boro Gligić na po tri, a Ivo Gojnić na dvije godine zatvora.

Crna Gora je u rujnu 2018. godine isplatila naknade za zlostavljanje i mučenje u logoru Morinj za 220 dubrovačkih logoraša ukupne vrijednosti 1,43 milijuna eura.

Foto: S.Đ., 6. listopada 1991. / Privatna zbirka Julijana i Mato Brautović

Pripadnik hrvatskih obrambenih snaga Nikola Lučić zarobljen je 5. listopada 1991. godine u Čilipima i odveden u logor Morinj, gdje je bio premlaćivan, mučen hladnoćom, žeđu, glađu te utamničen u samicu — kontejner. Razmijenjen je 13. prosinca 1991. godine, a od posljedica mučenja je preminuo 2002. godine.

izvori

Arhiva Grada Dubrovnika

Arhiva Državnog odvjetništva Republike Hrvatske

Arhiva Zavoda za obnovu Dubrovnika

Arhiva Hrvatske radiotelevizije

Arhiva Dubrovačkih ljetnih igara

Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija i negativa Privatna zbirka Julijana i Mato Brautović

Online arhiv Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju

Online arhiv UNESCO-a

literatura

Antić Brautović, Julijana (2017). Prevlaka i istočni dio Konavala u pregovorima o razmjeni teritorija između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i SRJ od 1992. do 1996. godine, doktorska disertacija.

Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.

Antić Brautović, Julijana i Brautović, Mato (2009). Napad na Konavle, katalog izložbe. Konavle: Centar za istraživanje konavoske povijesti i baštine.

Bulić, Zdenko i Dabelić, Ivo (2003). Sjećanja dubrovačkih logoraša 1991.-1992. Dubrovnik: Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora and Dubrovački muzeji.

Bulić, Zdenko i Rantuša, Zvonko (2011). Monografija dubrovačkih logoraša. Dubrovnik: Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Carić, Jurica (1993). Ratna razaranja i štete u Dubrovačkom primorju u Domovinskom ratu 1991.-1992. godine na stambenom fondu. Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 4, pp. 105-108.

Cokić, Jevrem (2008). Početak kraja. Ruma: Srpska knjiga. Čučić, Vesna (1992). Kronologija ratnih zbivanja: Od 25.5. do 20.7. Dubrovnik, 3(2-3), pp. 550-562.

Dabelić, Ivo (2007). Sjećanja dubrovačkih logoraša 2 1991.-1992. Dubrovnik: Dubrovački muzeji.

Depolo, Josip; Kerner, Miro i Paljetak, Luko (1997). Dubrovačka apokalipsa: Miro Kerner ratne fotografije, 1991-1992. Dubrovnik: Matica Hrvatska.

Društvo prijatelja Dubrovačke starine (2016). Povijest i rad na spomenicima kulture 1952.-2016. Dubrovnik: Društvo prijatelja Dubrovačke starine.

Fisković, Igor i Sopta, Jozo (1992). Franjevački samostan ‘Mala braća’ u ratu 1991.-1992. Dubrovnik: Franjevački samostan Mala braća. Franić, Zvonimir (1992). Oštećenja nastala ratnim razaranjem na otoku Lokrumu listopad–studeni–prosinac 1991. godine. Dubrovački horizonti, 32, pp. 83-85.

Franić, Zvonimir (1992). Oštećenja stare gradske jezgre Dubrovnika nastala razaranjima (listopad-studeni-prosinac 1991.): stara gradska jezgra, Lokrum. Dubrovnik, 3(2-3), pp. 486-507.

Gamulin, Nora (1992). Kronologija ratnih zbivanja: od 30.9. do 31.12. 1991. Dubrovnik, 3(2-3), pp. 525-549.

Golušić, Ante (1993). Pljačke, spaljivanja i uništavanja Slanskog primorja od velike trešnje 1667. do 1992. godine. Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 4, pp. 51-76.

Grbić, Ivo (2016). Srpsko-crnogorska agresija na Dubrovnik na 6. XII. 1991. Dubrovnik.

Horvat Levaj, Katarina (1995). Dubrovačke barokne palače izgorjele u napdu na grad 6. prosinca 1991. godine. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 19, pp. 69-91.

Jemo, Ivanka; Krželj, Sanja; Pavlić, Amalija; Tolja, Andrija i Doršner, Mario (2009). Obnova Dubrovnika — Katalog radova u spomeničkoj cjelini Dubrovnika od 1979. do 2009. Dubrovnik: Zavod za obnovu Dubrovnika

Jurica Turk, Varina (2009). Stradanje stanovništva, civilnih objekata i spomenika kulture na dubrovačkom području u Domovinskom ratu 1991.-1995., katalog izložbe.

Dubrovnik: Dubrovački muzeji.

Jurica Turk, Varina i Đuraš, Mišo (2011). Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991.-1995, katalog izložbe.

Dubrovnik: Dubrovački muzeji.

Jurica Turk, Varina i Pendo, Pasko (2011). Dani za pamćenje: Župa dubrovačka u Domovinskom ratu, katalog izložbe. Mandaljena: Udruga branitelja — dragovoljaca Domovinskog rata, ogranak Župa dubrovačka.

Jurković, Mladen (2001). Dubrovnik se (ne) brani pjesmom. Dubrovnik.

Kačić, Hrvoje (2003). U službi domovine. Zagreb: Matica Hrvatska.

Knežević, Snješka (2016). Baština, mi i svijet 4. prosinca 2016. Baština, mi i svijet. Hrvatski radio, 04.12.2016.

Kovačević, Maja (1993). Arboretum Trsteno, ratna stradanja kulturne i prirodne baštine. Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 4, pp. 145-156.

Kriste, Petar (2000). Iznevjereni grad. Zagreb: Golden marketing. Ljubojević, Ana; Jerman, Mia i Bovan, Kosta (2017). Cultural Trauma

Set in Stone? The Case of Shelling of Dubrovnik. Croatian Political Science Review, 54 (1-2), pp. 197-219.

Macan, Trpimir (2001). Posljednja opsada Dubrovnika. Dubrovnik: Matica Hrvatska Dubrovnik.

Mesarić Žabčić, Rebeka (2009). Consequences of the Patriotic War: The Case of the Dubrovnik-Neretva County. In: Živić, D. ; Žebec, I. ed. Demografski kontekst i sociokulturne posljedice Hrvatskoga

Domovinskog rata. Zagreb-Vukovar: Institut društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’, područni centar Vukovar, pp. 165-177.

Nađ, Nikola (1993). Ratne štete na spomenicima kulture u Dubrovačkom primorju. Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 4, pp. 137-144.

Nodari, Maja (1992). Vrijeme patnje — pred Uskrs slobode. Dubrovački horizonti, 32, pp. 73-82.

Nodari, Maja; Vetma, Matko; Radović, Sanja i Tolja, Zvjezdana (1995). Palača Festivala i njena obnova. Dubrovnik: Služba za zaštitu spomenika Dubrovnik.

36 • dubrovnik, a scarred city

37 • dubrovnik, a scarred city

Poljanić, Pero (1992). Dubrovnik: Krieg: Kroatien 1991., katalog izložbe. Dubrovnik : Zavod za obnovu Dubrovnika. Raguž, Jakša (2009). Konavle od raspada Jugoslavije do kraja

Domovinskog rata (1988. – 1995.), doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Sveta glazba (1994). The Voice from Dubrovnik (ed. Alojzije Prosoli). Zagreb.

Ukrainčik, Vlado (1992). Ratne štete na neporetnoj kulturnoj baštini na području općine Dubrovnik. Dubrovnik, 3(2-3), pp. 483-485.

Ukrainčik, Vlado (1992). Ratne štete na spomenicima kulture na području Dubrovnika 1991/1992. godine. Dubrovački horizonti, 32, pp. 105-117.

Ukrainčik, Vlado (1992). Štete na pojedinim objektima u povijesnoj jezgri i njenoj neposrednoj okolini u svibnju i lipnju 1992. godine. Dubrovnik, 3(2-3), pp. 508-513.

Ukrainčik, Vlado and Uršić, Božidar (1998/1999). Ratne štete na spomenicima kulture. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 24/25, pp. 7-55.

Unesco; Institute for the Protection of the Cultural Monuments and Natural Environment of Dubrovnik and Institute for the Rehabilitation of Dubrovnik (1993). Dubrovnik 1991-1992.

Paris: UNESCO

Veramenta-Paviša, Patricija (2003). Palača Gozze-Gučetić u Ulici svetog Josipa u Dubrovniku (dosad nazivana Martinušić). Anali Dubrovnik 41, pp. 211-242.

Vodopija, Božo (1994). Ratna izdanja Dubrovačkog vjesnika: 5. listopada 1991.–4. siječnja 1992. Dubrovnik: Dubrovački vjesnik. Žile, Ivica (1993). War Damage to Cultural Monuments in Dubrovnik and its Surroundings. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 17(1), pp. 64-79.

Živanović, Marko (1993). Stradanje Osojnika u ratu 1991. Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 4, pp. 127-132.

nakladnik Grad Dubrovnik

za nakladnika

Mato Franković

lektura

Ana Nakić

korektura dr. sc. Julijana Antić Brautović

oblikovanje brošure Šesnić&Turković d.o.o.

tisak

Vemako tisak d.o.o.

naklada 300

Dubrovnik, 2019.

isbn 978-953-98443-1-6

cip je dostupan u računalnom Skupnom katalogu hrvatskih knjižnica pod brojem ….

38 • dubrovnik, a scarred city