Tabula nova br. 9

Školski list Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok © Siječanj 2019. godine ® № 00000000000009 @ Cijena 20 kuna

ERASMUS+ PROJEKTI RAZMIŠLJATI RAZMIŠLJATI IZVAN POSTOJEĆIH OKVIRA OTKRIVANJE OTKRIVANJE REVOLUCIJE BOJANIH MRLJA POSLJEDNJE POSLJEDNJE ŠKOLSKO ZVONO RAZMIŠLJAM RAZMIŠLJAM, GOVORIM, DJELUJEM ZASVIJETLI ZASVIJETLI FILMOM, FOTOGRAFIJOM ILI INSTALACIJOM FIĆO FIĆO, FESTIVALI, ROCK’N’ROLL, MINI-SUKNJE... ONO ONO, KAD SE SPUSTIŠ NIZ UMJETNIČKO DJELO ERASMUS+

Atraktivna naslovnica donijela još jednu nagradu 00034 Volonterstvo: Učili se strpljivosti i toleranciji 00036 Posljednje školsko zvono za Mirjanu Belanović 00038 Razmišljam, govorim, djelujem 00040 Zasvijetli filmom, fotografijom ili instalacijom 00042 Fićo, festivali, rock’n’roll, mini-suknje... 00044 Ono, kad se spustiš niz umjetničko djelo 00046 00048

tabulanova.sudigoz.hr

Anuškini i Vitovi portreti koji pričaju priču

impressum Izdavač Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok Za izdavača Božica Šarić, prof. Glavna

i odgovorna urednica Petra Sokolić, 4.mt Grafička urednica Petra Sokolić, 4.mt Redakcija Rafael Anočić, 2.mt, Borna

Banovec, 2.mt, Petar Capan, 4.mt, Andrian Curiš, 2.mt, Tea Huljek, 4.mt, Katarina Kovačević, 2.mt, Patricia Kranjčić, 2.mt, Antonio Kušić, 3.d, Marko Loina, 4.wd, Stela Matković, 4.mt, Lukrecia Meglić, 2.mt, Ema Mihaliček, 1.mt, Ana Miklaužić, 1.mt, Eva Novak, 4.d, Paola Papa, 4.d, Sara Strugar, 2.mt, Vito Vidović, 3.wd Fotografija Petra Sokolić, 4.mt Fotografija na naslovnici Nikolina Postružin, 4.wd Profesori mentori Marina Kanceljak Buhin, Krešimir Varga, Nikola Sinković Godina izdanja 2019. Oblikovanje Nikola Sinković Naklada 100 kom. Tisak Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, Prilaz prof. Ivana Vrančića 5, Zabok

Dragi čitatelji, hvala od srca svima koji ste odlučili uzeti vremena i pročitati novi broj našeg školskoga lista Tabula nova. Ponosno ulazimo u drugu godinu u kojoj list izlazi paralelno na dvije platforme - tiskanoj i digitalnoj. Razlog zadovoljstvu je i taj što smo tijekom prošle kalendarske godine ostvarili velike uspjehe.

Najprije smo plasmanom na državnu smotru LiDraNo pokazali kako smo se od prvog izdanog pa sve do broja 8 (jedan je bio dvobroj) postupno dizali u kvaliteti te su sve Tabule koje su dosad izašle bile i na državnoj razini ove smotre. Možda smo po tome i jedini kojima je to uspjelo u Republici Hrvatskoj!

00002

Razmišljati izvan postojećih okvira 00030 00032

Otkrivanje revolucije bojanih mrlja

TB: zašto radikalne ideje kod mladih padaju na plodno tlo?

Erasmus+: CLIL metode u nastavi web dizajna 00004 Erasmus+: Moderna učionica 00008 TEMA BROJA: Bunt(ovnici) s razlogom 00010 TB: Moć uvijek brani sustav, bunt ga ruši 00014 00016 00024

00026

TB: Fejs revolucionari TB: Stara škola kreka - iz tame u svjetlo

Sadržaj (okreni) Napomena: mišljenja i stavovi autora izneseni u člancima isključivo su njihovi osobni i ne moraju nužno odražavati službeno stajalište redakcije ili škole

...uvodnik

Lijepo je biti najbolji, ali...

Ovo je bio tek početak priznanja vezanih uz naš rad. Najprije su o nama pisali na portalu srednja. hr gdje su o Tabuli dali vrlo detaljan i opširan osvrt jer im se svidjelo kako slobodno i otvoreno progovaramo o temama koje nas zanimaju.

Vrhunac je, pak, bila nagrada Jutarnjeg lista na čijem je natječaju naš list proglašen najboljim u državi. O preuzimanju nagrade možete čitati na stranicama ovog broja.

A sada, na krilima uspjeha trebalo je kreirati novi broj.

Ovaj koji upravo čitate, dragi čitatelji. Lijepo je

biti najbolji, ali na kraju to znači da moramo postaviti pitanje - možemo li bolje?

Možemo li provokativnije?

I trebamo li?

Pa, ako ništa drugo, možemo pokušati.

Jesmo li u tome uspjeli prepustit ćemo vam da sami prosudite. Tema broja koju smo obradili je Bunt(ovnici) s razlogom.

Iz naše tinejdžerske perspektive vjerujemo da ćemo nekim tekstovima uzburkati vode među starijom populacijom.

Možda je tome razlog taj što su stariji jednostavno zaboravili da su i oni jednom bili mladi i, usudila

bih se reći, u mnogočemu buntovniji i “zločestiji” od naše generacije.

Trenutno redakcija broji popriličan broj članova.

Kreativni smo i svoji, nastojimo biti objektivni s dozom subjektivnosti, bez cenzure. I to je naša vodilja, ali i recept za uspjeh.

Sretni smo što svoju slobodu pronalazimo upravo u pisanju o ovakvim temama o kojima nemamo priliku ili pravo pričati naglas. Jednog bih kolegu u tom smislu ipak istaknula. Radi se o Marku.

On je, kao i ja, maturant i kvalitetno piše. Njegova su

zapažanja vrlo oštroumna i nadasve zanimljiva.

Drago nam je da nam se pridružio i dao svoj obol ovom broju Tabule nove.

Međutim, tu su i nova lica, oni koji nas nasljeđuju, naši prvašići o kojima ćete idućih godina, vjerujem, čuti još puno toga dobroga...

Vaša Petra

00003

Erasmus+

Novostečena znanja primjenjivat će se u provedbi projekta Priredila: Petra Sokolić, 4.mt

O projektu

Projekt pod nazivom Primjena CLIL (Content and Language Integrated Learning) metode u nastavi web dizajna u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, Zabok provodio se od 19. lipnja 2017. te je trajao do 18. lipnja 2018. godine. U projektnom timu sudjelovali su profesori: Barbara Hanjilec kao koordinatorica, Nikola Hrastinski, Nino Skozrit, Borjan Komarica te Valentina Petric Klaužer.

Program mobilnosti temelji se na metodologiji nastave Engleskog jezika i jezika struke, primjeni alata IKT-a te korištenju tehnologije u procesu učenja, primjeni CLIL metode te razvoju profesionalnih, komunikacijskih i interkulturalnih kompetencija. Projekt obuhvaća 5 mobilnosti nastavnika u Maltu, Englesku, Wales, Grčku

00004

i Austriju, izradu dvojezičnog e-Pojmovnika stručne terminologije za područje web dizajna te održavanje pilot dvojezične nastave u 2. razredu web dizajna. Glavna ključna aktivnost mu je mobilnost u svrhu učenja za pojedince, koji se financira sredstvima Europske unije – dodala je Barbara Hanjilec, profesorica engleskog jezika te koordinatorica u projektu CLIL.

Ciljevi

Glavni cilj projekta je upoznati nastavno osoblje s CLIL metodom, njenim alatima učenja i podučavanja čime bi se omogućilo pokretanje pilot projekta dvojezične nastave u 2. razredu web dizajna unutar tri predmeta struke: Web programiranje, Dizajn za web i Likovna umjetnost. Nastavni sadržaj, metode rada, ciljeve i ishode tih satova zajedno će osmisliti

nastavnici struke i nastavnica engleskog jezika – istaknula je profesorica Hanjilec.

Kroz ostvarivanje glavnog cilja ostvarili bi se i specifični ciljevi, odnosno, ostvario bi se propisani postotak nastave stranog jezika posvećenog jeziku struke te bi se integriranom nastavom smanjio postotak preklapanja i ponavljanja sadržaja. Odlazeći na strukturirane tečajeve zemalja partnera, nastavnici sudionici projekta unaprijedili su svoje digitalne kompetencije te diseminacijom istih na nastavničkom vijeću i aktivima Škole promovirali korištenje informacijsko komunikacijske tehnologije na razini cijele Škole. Zajedno s učenicima izrađuje se dvojezični e-Pojmovnik stručne terminologije za područje web dizajna (hrvatsko-engleski) koji će se sastojati od 100 pojmova, a za čije će uređenje i kasniju nadopunu biti zadužena školska knjižnjičarka, prof.

Petric Klaužer.

O međunarodnom projektu koji se provodi u ŠUDIGO-u više nam je rekla koordinatorica projekta profesorica Barbara Hanjilec.

Suffolk One - nastava dizajna

Unutrašnjost srednje strukovne škole Suffolk One

Edukacija na Malti

Profesor Nino Skozrit u srpnju 2017. je otišao na prvu mobilnost u sklopu projekta. Sudjelovao je na strukturiranom tečaju CLIL - Methodology and ICT Tools for Teachers with CLIL u organizaciji Executive Training Institut Ltd-a. U tjedan dana profesor se upoznao s temeljima CLIL metode te načinima njene primjene i vrednovanja. Sudjelovao je u radionicama izrade dvojezičnih materijala i prezentirani su mu načini korištenja IKT-a u dvojezičnoj nastavi. Na tečaju su također predstavljeni i online alati korisni u primjeni CLIL-a, što u pripremi nastavnih materijala, što u samom nastavnom procesu. Novostečena znanja primijenit će se u provedbi samog projekta, ali i kasnijem radu škole. Osim sadržajno bogatih edukacija, nastavnik je posjetio povijesne, kulturne i prirodne znamenitosti u gradovima Bugibba, Valletta, L-Imdina, L-Għadira i Manikata – dodaje naša sugovornica.

>>>>

00005

Edukacija u Engleskoj

Profesor Borjan Komarica ujesen 2017. sudjelovao je na tečaju Teaching Art u organizaciji International Study Programmesa na jednotjednom tečaju održanom u Engleskoj.

Sudjelovanjem se upoznao s dimenzijama primjena CLIL metode u nastavi likovnih predmeta te je imao priliku upoznati se s britanskim nacionalnim kurikulom za predmet Likovne umjetnosti i usporediti ga s hrvatskim, prisustvovati samoj nastavi Likovne umjetnosti te u praktičim radionicama primijeniti predstavljene sadržaje i razmijeniti ideje. Drugi sudionici tečaja su bili učitelji iz Litve, Latvije, Poljske, Slovačke, Mađarske, Portugala i Nizozemske s kojima je profesor razmjenjivao iskustva u podučavanju umjetnosti i dizajna, te dogovarao moguću suradnju i projekte u budućnosti – zaključuje profesorica Hanjilec.

Edukacija u Austriji

Profesorica Valentina Petric Klaužer od 11. do 16. veljače 2018. sudjelovala je na edukaciji u Grazu.

Cilj edukacije Tablets in educaton – get new ideas bio je poboljšati znanja i vještine nastavnika te približiti nove informacijsko-komunikacijske tehnologije učenicima moti-

00006

virajući ih pomoću aplikacija i online alata kao što su Padlet, Quizizz, Socrative, Actionbound, Mylessons, LessonUP, Bookcreative itd. Edukaciji su prisustvovali i nastavnici iz Belgije, Portugala i Austrije, a uz zanimljivu razmjenu iskustva na kraju su pokazali kako će naučeno implementirati u svoju nastavu – pojasnila nam je sugovornica.

Edukacija u Walesu

Krajem veljače 2018. profesorica Barbara Hanjilec pohađala je strukturirani tečaj pod nazivom Primjena tehnologije u nastavi engleskog jezika koji se odvijao u glavnom gradu Walesa, Cardiffu. Zajedno s nastavnicima iz Belgije, Švedske, Poljske, Rumunjske, Bugarske, Španjolske i Portugala, profesorica Hanjilec sudjelovala je u radionicama primjene tehnologije na nastavi te se upoznala s besplatnim online aplikacijama Thinglink, Padlet, Snapseed, čitač QR kodova, ali i kreator kodova, Thatquiz i ostalima te je i sama morala osmisliti i održati nastavni sat ostalim sudionicima primjenjujući predstavljene aplikacije. Voditeljica tečaja i moderatorica radionica bila je profesorica Lucy Norris koja je poznata zagovarateljica primjene tehnologije u nastavi.

Nino Skozrit nakon predavanja na Malti

Na ulicama Londona

>>>>

Panorama Vallette

Barbara Hanjilec s kolegama u Cardiffu

Erasmus+

Drugi dio tečaja odnosio se na upoznavanje s britanskim obrazovnim sustavom.

Teorijski dio o obrazovnim ciklusima, školskom kurikulumu, vanjskom vrednovanju i organizaciji školske godine održao je bivši ravnatelj i profesor povijesti u jednoj kardifskoj srednjoj školi, gosp. David Evans, nakon čega je bio organiziran posjet katoličkoj srednoj školi St Mary Immaculate u Cardiffu

koju pohađaju učenici od 11. do 16. godine te koledžu Gwent u Newportu koji pohađaju mladi između 16. i 18. godine. Posjet školama bio je organiziran kao promatranje nastave i primjera dobre prakse korištenja tehnologije u nastavi. Profesorica Hanjilec tako je prisustvovala nastavi engleskog jezika, prirodoslovlja, povijesti i vjeronauka, te umjetnosti i digitalnog dizajna.

Nikola Hrastinski s kolegicama iz Španjolske u Grčkoj

Valentina Petric Klaužer i kolege u Grazu

Detalj Cardiffa Šetnja Akropolom Treći dio tečaja odnosio se na upoznavanje povijesti i kulture pokrajine Wales kao jedne od četiri pokrajine Ujedinjenog Kraljevstva te je za sve sudionike organizirano ilustrirano predavanje o velškoj kulturi, povijesti i tradiciji s degustacijom tipičnih velških kolača Bara Brith i Teisen Lap. Ovaj dio edukacije uključivao je i posjet St Fagans National Museum of History, muzeju velškog života na otvorenome, dvorcu u središtu Cardiffa i velškom parlamentu. Sudionici tečaja posjetili su i Bath, prekrasan grad na jugozapadu Engleske u kojem je živjela i poznata spisateljica Jane Austen, te Caerphilly, gradić pored Cardiffa u kojem se smjestio najveći srednjovjekovni dvorac - utvrda u Walesu.

Profesorica Hanjilec vratila se puna dojmova, novih saznanja i vještina te s malim poklonima za učenike i nastavnike (velški kolačići i kultni britanski slani namaz od kvasca, Marmite).

i povijesnih ostataka kao što su Akropola, Agora, Muzej Akropole te u otkrivanju Grčke tradicionalne kuhinje, kulture i povijesti – opisala nam je prof. Hanjilec.

Edukacija u Grčkoj

Tijekom cijelog vremena trajanja projekta održavana su na aktivima u školi i međužupanijskim aktivima predstavljavanja pojedinih aktivnosti kako bi se sve nastavnike Škole upoznalo s naučenim znanjima i vještinama te ih se potaknulo na primjenu istih u nastavnom procesu. Također su održavane radionice i diskusije namijenjene učenicima škole te je održana pilot nastava struke na engleskom jeziku – dodala je Barbara Hanjilec.

U sklopu Erasmus + projekta Primjena Clil metode u nastavi web dizajna nastavnik Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok Nikola Hrastinski od 11. do 17. ožujka 2018. sudjelovao je na edukaciji u Ateni.

Cilj edukacije SCHOOL REVOLUTION! The flipped classroon and inovated didactic methodologies je poboljšati znanja i vještine nastavnika te približiti nove informacijskokomunikacijske tehnologije učenicima motivirajući ih pomoću raznih aplikacija i online alata kao što su Padlet, Webquiz, Google form, Screen-o-matic, Google site itd.

Također, vidjeli su primjere dobre prakse u obrnutoj nastavi te kako se najbolje pripremiti za obavljanje iste.

Edukaciji su prisustvovali i nastavnici iz Španjolske, Norveške, Rumunjske i Poljske, a uz zanimljivu razmjenu iskustva na kraju su pokazali kako će naučeno implementirati u svoju nastavu. Slobodno vrijeme iskorišteno je za razgledavanje bogate Atene

Diseminacije projekta

Završna konferencija

U Centru za mlade KZŽ u petak, 15. lipnja 2018. održana je završna konferencija projekta Primjena Clil metode u nastavi web dizajna. Na konferenciji su se osim članova projektnog tima Barbare Hanjlec, Valentine Petric Klaužer, Nina Skozrita i Borjana Komarice učenicima drugih i trećih razreda obratile i ravnateljica Božica Šarić te zamjenica gradonačelnika Zaboka Valentina Đurek. Koordinatorica projekta B. Hanjilec istaknula je kako je ispunjavanje ciljeva i ostvarivanje zadanih ishoda

ovisilo o stručnim edukacijama nastavnika sudionika projektnog tima, dok je profesor B. Komarica ukratko opisao svoju edukaciju i dojmove s posjeta engleskoj umjetničkoj školi. O dvojezičnom e-Pojmovniku stručne terminologije za područje nastavnih predmeta - Likovna umjetnost, Dizajn za web i Programiranje za web – te provedenoj pilot nastavi na engleskom jeziku u 2.wd razredu u navedenim predmetima govorili su profesori N. Skozrit i V. P. Klaužer.

Predstavnik učenika Mario Fučkan govorio je o svojem iskustvu te zadovoljstvu projektom. Učenici su sudjelovali i u tri projekta na eTwinning online platformi na kojima smo povezali našu školu sa školama unutar i van Hrvatske. O iskustvu na jednom takvom projektu govorila je učenica Doris Tkalčević.

Iako je projekt službeno završen, zamišljen je kao priprema Škole za uvođenje dvojezičnosti u školskoj godini 2019./2020. E–pojmovnik će se nadograđivati i dalje kroz novi Erasmus+ projekt Moderna učionica, a koristeći eTwinning online platformu povezat ćemo se s još više europskih i hrvatskih škola.

00007

Erasmus+

Cilj je digitalizacija nastavnih procesa Napisala: Petra Sokolić, 4.mt Moderna učionica drugi je po redu Erasmus+ projekt Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Četiri nastavnice i ravnateljica škole čine projektni tim koji će u periodu od godine dana provoditi mnogobrojne aktivnosti unutar i izvan Škole, odlaziti na stručna usavršavanja izvan Republike Hrvatske te pokrenuti pilot nastavu bez zvona. Projekt se provodi godinu dana i prvenstveno obuhvaća sektor Grafička tehnologija i audiovizulalno oblikovanje (zanimanja web dizajner i medijski tehničar), ali će se odraziti na cjelokupnu nastavu i sve razrede.

Svojim se ciljevima i aktivnostima nadovezuje i na prošlogodišnji Erasmus+ projekt naziva Primjena CLIL metode u nastavi WEB dizajna. Koordinatorica projekta, profesorica engleskog jezika, Barbara Hanjilec te profesorica stručnih predmeta Tamara Bilankov vratile su se s usavršavanja i odlučile su nam iznijeti svoja iskustva i dojmove.

Ostali sudionici projekta

Uz nas dvije s nama su u projektu nastavnice stručnih predmeta Ruža Leskovar i Davorka Frgec Vrančić te ravnateljica Božica Šarić koja prati ostvarenost i kvalitetu projektnih aktivnosti i kroz diseminaciju na nastavničkim vijećima potiče i ostale nastavnike na uključivanje u projektne aktivnosti – rekla je Barbara Hanjilec.

Ciljevi projekta

Svrha ovakvih projekata je ta da su oni raznovrsni, a ciljevi su im mnogo-

00008

Održana uvodna konferencija Erasmus+ projekta Moderna učionica. O velikom uspjehu i projektu škole ispričala nam je koordinatorica projekta, profesorica engleskog jezika, Barbara Hanjilec.

struki. Razmišlja se i radi na primjeni suvremene tehnologije, odnosno teži se osuvremeniti nastavne sadržaje učenicima putem tehnologije današnjice koja nam to i omogućuje.

Odlaskom na mobilnosti i sudjelovanjem u projektima na eTwinning portalu nastavnici, ali i učenici, ojačat će svoje jezično-komunikacijske i interkulturalne kompetencije upoznavanjem različitih europskih obrazovnih sustava i politika. Želimo razviti učeničku autonomnost u ostvarivanju nastavnih ishoda, spremnost na aktivno sudjelovanje u nastavnom procesu u školi i izvan nje,

kvalitetno ih pripremiti za odlazak na tržište rada i za dobivanje sredstava za realizaciju vlastitih projekata i daljnje usavršavanje u struci razvojem prezentacijskih i suradničkih vještina, digitalne i financijske pismenosti – naglasila je naša sugovornica.

Uvodna konferencija Erasmusa

Uvodna konferencija Eramus+ projekta održana je 12. listopada 2018. godine što je ujedno i datum međunarodnog obilježavanja Erasmus+ programa.

Erasmus+ program pokrenula je Europska Komisija kako bi omogućio mobilnost svih uključenih u obrazovne procese, od predškolskih ustanova do visokoškolskog obrazovanja. Sami učenici mogu preko ove platforme ostvariti odlazak u inozemstvo u svrhu usavršavanja u željenom području obrazovanja ili sudjelovanjem u volonterskim ili sličnim aktivnostima. Nismo htjeli samo promovirati projekt, nego cjelokupni Erasmus+ program te smo zato pozvali Luciju Strugar, našu bivšu učenicu, koja je opisala svoje iskustvo odlaska u Njemačku gdje je na radionicama filma dodatno usavršila svoje znanje iz struke i sklopila poznanstva i kontakte s kojima planira i neke daljnje projekte – objašnjava profesorica Hanjilec.

Posljednji dan bili smo u ulozi učenika i sudjelovali u tzv. lovu na blagu u kojem se zadaci rješavaju u stvarnom okruženju izvan škole, npr. u gradu. Zadacima različitog tipa zapravo se promovira ujedinjenje svih mogućih metoda, od upotrebe digitalne tehnologije i snalaženja u prostoru do komunikacijskih vještina u razgovoru s lokalnim stanovništvom – navodi profesorica Hanjilec.

Buduće edukacije

Međunarodne edukacije

Profesori koji sudjeluju u ovom projektu odlaze na međunarodne edukacije u Europi gdje, osim stečenih kulturnih iskustava i poznanstava, od profesora iz drugih država i sredina mogu iz prve ruke saznati i naučiti neke nove metode koje se mogu primijeniti u našoj školi putem ovog projekta.

Sudjelovala sam na edukacijskom treningu primjene PBL metode u nastavi (project based learning) u Bolonji u Italiji. Cijeli koncept PBL-a bazira se na projektnoj nastavi, odnosno na učenju novoga gradiva i novih vještina kroz miniprojekte u redovnoj nastavi. Znanje profesora na učenika se ne prenosi frontalnim putem, već se organizira cijeli projekt koji se sastoji od više faza unutar kojih učenici dobiju saznanja, ali i samostalno rade na određenom problemu

i njegovom rješenju te na takav način postavljaju mali projekt - objasnila je profesorica Tamara Bilankov.

U drugom dijelu Erasmus+ projekta pod nazivom Moderna učionica profesorica Hanjilec nam je objasnila da je u Nizozemskoj sudjelovala u radionicama primjene dramskih elemenata u nastavi.

Sudjelovala sam na edukaciji o neformalnim nastavnim metodama u Utrechtu u Nizozemskoj. Kroz pet dana prošla sam radionice o različitim online alatima kojima se mogu povezati s učenicima i olakšati našu komunikaciju te potaknuti njihovu kreativnost. Pokazani su nam načini primjene i ocjenjivanja dramskih elemenata u nastavi, npr. glume, igranja uloga, pantomime, igre riječima itd. Održavali smo debate i uvježbavali različite načine vizualizacije određene teme, vokabulara ili konteksta.

U ožujku profesorica Davorka Frgec Vrančić odlazi na edukaciju o primjeni metode coachinga u Nizozemsku, a profesorica Ruža Leskovar na edukaciju o primjeni društvenih mreža i online alata u nastavi u Španjolsku. Osim edukacija, cijeli projektni tim u veljači odlazi na job shadowing u Sjevernu Irsku, u Academy for International Science and Research, gdje ćemo pratiti nastavu engleskog jezika, fotografije i ostalih stručnih predmeta, upoznati se s organizacijom rada škole i cjelokupnim obrazovnim sustavom – ispričala je.

Buduća očekivanja od ovog projekta U mnoštvu projekata u kojima sudjeluje Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, Erasmus+ je, vrlo vjerojatno, jedan od najvećih. Ne samo zbog duljeg trajanja, nego i zbog količine sadržaja te brojnih etapa. Zasad, ovo je tek drugi dio. Međutim, u tom dijelu viđeno je, naučeno i primijenjeno mnogo metoda koje služe za napredak nastavnog procesa.

Za početak, našim diseminacijama na različitim vijećima, ali prvenstveno u nastavi, nadamo se podići razinu digitalne pismenosti učenika, zanimljivosti nastavnog procesa, njihovu motivaciju i kreativnost. Uključit ćemo što više učenika i nastavnika u rad eTwinning online platforme koja povezuje škole iz 41 zemlje. Nadopunit ćemo ePojmovnik stručnih pojmova, organizirati izvanučioničku nastavu u Torinu u Italiji, uspostaviti online fotoizložbu, potaknuti učenike na sudjelovanje u različitim natječajima i aktivnostima izvan škole te na kraju školske godine provesti pilot projekt Nastava bez zvona. Dok traje ovaj projekt u pripremi su prijave za nove Erasmus+ projekte, ovaj put s učenicima. Odnosno, pokušat ćemo dobiti sredstva za odlazak učenika na stručnu praksu izvan Hrvatske. Povezivanje Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok sa školama diljem Europe i šire u online okruženju, ali i preko odlazaka u inozemstvo, dugoročni je cilj svakog Erasmus+ projekta, kako prethodnog i ovogodišnjeg, tako i onih budućih – rekla je profesorica Barbara Hanjilec.

00009

Fotografija: Nikolina PostruĹžin, 4.wd

00010

Mladi se ne bore protiv svojih roditelja, bore se protiv zastarjelih pravila jer im je očajno potrebna sloboda. Većina odraslih kad čuje riječ ‘buntovnik’ pomisli na nezahvalne mlade neznalice koji žele uništiti sve za što su se oni borili i promijeniti sve što im je bilo drago u životu. Istina nije toliko jednostavna.

Vremena se mijenjaju i mi im se moramo prilagoditi ili jednostavno nećemo uspjeti.

00011

Da u našem svijetu nema buntovnika, ljudi bi i dalje živjeli u špiljama, ili možda uopće ni ne bi sišli s grana. Prije otprilike 10 milijuna godina davni predci čovjeka odlučili su da ne žele provesti cijeli svoj životni vijek na drveću, i sišli su s grana te se uputili u opasnu, strašnu i nepoznatu afričku savanu. Naši predci mogli su odustati i nestati u vremenima kad je bilo najizglednije da nemaju šanse za uspjeh - ali nisu. Čak i kad je jedini logičan ishod bio poraz i propast, našli smo način da prevarimo sudbinu i okrenemo svemir na našu stranu, jednostavno zato jer smo takvi i volimo rušiti očekivanja. Život je strašan, nelogičan i okrutan, zapravo uopće nema smisla da smo ovdje gdje jesmo; svemir se nije jednog dana sjetio da bi bilo fora da na Zemlji ljudi imaju lijep i ugodan život, ne.

Sve što danas imamo zarađeno je krvlju i znojem nas i naših roditelja, njihovih roditelja i onih prije njih. Naši predci mogli su odlučiti predati se i bojati se velikog nepoznatog, i mogli su nastaviti živjeti u statičnom i zauvijek istom svijetu, ali očito je da nisu pošli za tom opcijom. To je možda zato jer bi takav svijet bio užasno dosadan. Ljudi zbog kojih smo danas ovdje odlučili su se za put avanture.

Oni koji su bili dovoljno ludi ili hrabri

“Mali korak za čovjeka, veliki korak za čovječanstvo”, rekao je čovjek koji je dokazao da nebo nije granica, pionir koji je bio dovoljno lud da hoda po svemirskom tijelu bez garantiranog povratka svojoj obitelji s mogućnosti da ostane bez kisika i umre napušten na Mjesecu, 385.000 km daleko od Zemlje. Neil Armstrong i ljudi poput njega ispisali su ljudsku povijest. Ljudi koji nisu marili za pravila i koji guraju granice mogućeg, oni koji su bili dovoljno ludi ili hrabri, oni koji su imali viziju pokušati što nitko prije njih nije ni usudio pomisliti. Buntovnici.

Buntovnici preispituju što je točno i dopušteno i rade nemoguće. Oni su ti koji su se usudili zaploviti u olujne i nepoznate vode, oni ruše rekorde, ginu za ono što je ispravno, uzimaju što je njihovo.

Oni su ti koji se bore protiv dogme i protiv autoriteta koji guše našu slobodu.

Oni su dokaz onima koji ne vjeruju da je sve moguće uz malo hrabrosti.

Jednako tako i mi moramo biti inspiracija drugima oko sebe i voditi ih primjerom. Taj buntovnik koji želi promjenu i koji želi biti heroj živi u svima nama. “Mali korak za čovjeka, veliki korak za čovječanstvo“. I stvarno,

00012

Napisao: Marko Loina, 4.wd

Mi smo zbunjeni klinci, nekulturna mladež, sanjari i revolucionari, pioniri i neznalice – jednom riječju, buntovnici.

Neil Armstrong je bio u pravu. Netko mora biti taj koji će prvi napraviti korak naprijed i kojeg ćemo mi ostali slijediti u bolje sutra. Velike promjene često imaju skromne početke i u većini slučajeva na pojedincu leži odgovornost da zauzme stav i izbori se za ono što smatra da je ispravno. Svatko od nas je sposoban iz svijeta napraviti bolje mjesto – ne znači to da ćemo učiniti ogromnu promjenu ili da ćemo učiniti svijet savršenim, to znači da svatko od nas može bez mnogo truda učiniti jednu sitnicu, malo ispravno djelo kojim će svijet oko nas biti barem toliku mrvicu bolji nego prije.

Buntovnici s dobrim ciljem

Nije lako biti taj koji će napraviti prvi korak. Mnogi ljudi bi htjeli učiniti velike stvari, ali nemaju hrabrosti ili ne znaju kako, ili se boje posljedica. Buntovnici koji imaju dobre namjere moraju biti sanjari i zamisliti bolji svijet za koji će se biti spremni žrtvovati bez obzira koliko ih koštalo. Martin Luther King i Mahatma Gandhi dokazali su da bunt ne mora biti nasilan da dosegne svoji cilj: obojica su koristili taktiku “nenasilja i neposlušnosti”, tj. vodili su mirne prosvjede i odbijali su suradnju s onima protiv kojih su se pobunili. Korištenje nasilja u borbi protiv segregacije u SAD-u ili u borbi za nezavisnost Indije ne bi postiglo ništa drugo nego samo delegimitiralo njihovu borbu. I to je bitno, biti spreman na dijalog i pokušati razumjeti svojeg protivnika,

koliko god čudno zvučalo. Neki buntovnici nisu sanjari niti nemaju plemenite ciljeve i radije bi zgazili sve što im nije po volji. Nekima je jedino bitno kršiti pravila i stvarati kaos. Takvi se ljudi ne bore protiv nepravde i za dobrobit drugih, takvi ljudi bore se jedino sami protiv sebe i krive nekog izmišljenog neprijatelja za sve svoje probleme. Buntovnik koji želi izazvati kaos i buntovnik koji ima dobre ciljeve razlikuju se po sebičnosti, odnosno po nesebičnosti. King i Gandhi primjeri su nesebičnosti – obojica su dali doslovno sve što imaju, svoj život, za ono u što su vjerovali. King je mnogu puta dobio prijetnje smrću i bio je svjestan kolika je stvarno opasnost da ga netko ubije, ali sve jedno nije htio odustati od borbe protiv rasizma. Oni su pokazali da ne se ne boje odreći svojih života ako će umrijeti za ono što je ispravno, da ostvare svoj san o boljoj budućnosti. Svima nam je poznat Kingov govor “I have a dream”; “Sanjam da će moje četvoro djece jednog dana živjeti u zemlji u kojoj neće biti suđeni po boji kože, nego po vrijednosti njihove osobnosti”. Ako ne želimo svijet učiniti boljim za sebe, dužni smo barem učiniti ga boljim za našu djecu. Indijanci imaju jednu lijepu izreku “Mi nismo vlasnici Zemlje. Mi smo Zemlju samo posudili od svoje djece”.

Djeca su naša budućnost. Dobar roditelj bit će spreman žrtvovati se i pretrpjet će svaku nepravdu samo da njegovo dijete ne mora. Roditeljstvo je ogroman test nesebičnosti, ljubavi i strpljenja.

Mame i tate dali su nam mnogo više nego što su uopće mogli, mnogo više nego što je uopće razumno za očekivati od njih. Zašto se onda mladi ljudi bune protiv njih? “Ne grizi ruku koja te hrani”, istina, ali svaki se čovjek kad-tad mora naučiti hraniti sam. Mladi u roditeljima

vide očekivanja koja ne mogu zadovoljiti i pravila koja ne žele slijediti. Mnogi mladi smatraju da ih roditelji ne potiču ili ne razumiju, mnogi misle da ih roditelji niti ne mogu razumjeti jer su, jednostavno rečeno, starkelje. U očima mladih njihovi su roditelji odrastali i dalje žive u svijetu koji je davno nestao, i dalje gledaju na svijet na isti način kao kad su oni bili djeca, a to je bilo prije trideset, četrdeset ili više godina.

Vremena se mijenjaju

Mladi se ne bore protiv svojih roditelja, bore se protiv zastarjelih pravila jer im je očajno potrebna sloboda. Na to većina starih ljudi misli kad čuje riječ ‘buntovnik’, na nezahvalne mlade neznalice koji žele uništiti sve za što su se oni borili i promijeniti sve što im je bilo drago u životu. Istina nije toliko jednostavna. Vremena se mijenjaju i mi im se moramo prilagoditi ili jednostavno nećemo uspjeti. Živimo u svijetu koji se stalno mijenja, u trideset godina cijeli svijet se može okrenuti naopačke. Mladi ljudi bačeni su u svijet koji ne razumiju, kojem moraju naučiti pravila i iskusiti greške koji će napraviti po putu na vlastitoj koži, po prvi put u životu bez da ih netko vodi za ruku i digne kad padnu. Odrastanje nije lako. Svijet je okrutan. Vrijeme će progutati one koje žive u prošlosti i oni će ostati zaboravljeni. Mladi se moraju snaći i nekako se izboriti za sebe, naravno da će nekad biti nezadovoljni. Ne borimo se protiv starih ljudi nego jednostavno pokušavamo napraviti pozitivnu promjenu za sebe jer znamo da nitko to neće učiniti umjesto nas. Naravno da mladi ljudi jesu ponekad glupi i da se volimo zabavljati i da smo neozbiljni, i naravno da to starim ljudima samo još više pokazuje da smo “nesposobni”.

Žašto prestati biti buntovnik kad ostariš?

Naši roditelji trebaju se sjetiti da su i oni nekad bili mladi i omogućiti nam slobodu i dati nam priliku da napravimo tu pozitivnu promjenu koja nam je potrebna. Naš svijet je drugačiji od onog u kojem su bili naši mame i tate i onaj svijet u kojem će živjeti naša djeca također će biti potpuno drugačiji i nama potpuno stran. Zašto čovjek mora prestati biti buntovnik i kad ostari? U kojem trenu čovjek samom sebi kaže da mu je dosta promjena, u kojem trenu se čovjek zatvori u svoj mjehur i počne živjeti u prošlosti? U kojem trenu u čovjeku umre duh avanture i buntovništva? Ne znam, ali i dalje smatram da nema smisla da ako se možemo prilagoditi na svijet koji su stvorili naši roditelji, zašto se ne bi mogli naučiti prilagoditi na svijet koji će

stvoriti naša djeca? Zašto ne bi trebali poticati našu djecu da naprave svijet boljim, zašto ne biti ponosan na to?

Jedna promjena koju moramo napraviti je način na koji komuniciramo s mladima – trebamo im pokazati da ih razumijemo i ohrabriti ih kroz dijalog umjesto da ih stalno prekoravamo.

Kad se god tinejdžeri požale, stariji će zaključiti da su nezahvalni i razmaženi, da im hormoni remete normalno razmišljanje ili da pokušavaju biti buntovnici u sukobu s cijelim svijetom, a rijetko tko će sagledati svijet iz njihove perspektive.

I mladi bi se isto ponekad trebali staviti u cipele starijih. Različite generacije bi jednostavno trebale imati više empatije jedna za drugu. Oni žele mir, a mi moramo ostvariti nekakvu promjenu dok smo još za to voljni i sposobni. “U ovoj zemlji, crnci imaju samo pet godina u kojima mogu iskazati svoju maksimalnu snagu, i to je upravo sada, kad si tinejdžer, dok si i dalje jak, dok i dalje želiš uzvratiti

Život je ogromna i strašna hrpa ničega ako u svom tom kaosu ne nađeš svoju svrhu koja te gura prema naprijed. udarac. Jer kad navršiš tridesetu, to je kao da iz tebe uzmu srce i dušu i više se ne želiš boriti. Ako mi ne vjeruješ, samo pogledaj oko sebe - nigdje nećeš naći tridesetogodišnju galamdžiju” – ovo su riječi Tupaca Shakura po pitanju položaja crnog stanovništva u Americi, ali isto je istina i za sve mlade ljude diljem svijeta bez obzira na njihovu boju kože. Što je čovjek stariji to je manje voljan podići glas. Vrijeme za promjene je ili sad ili nikad.

Život nikad nije bio toliko prazan

Ali vratimo se ukratko na početak.

Kad je prvi čovjek počeo hodati afričkom savanom, opasnost ga je čekala na svakom koraku. Danas više nije tako. Priroda više nije opasna, ona je naša sluga. Na planetu Zemlji ne postoji ni jedna životinja niti bolest ili bakterija koja nam može zaprijetiti. Uskoro ćemo čak i iskorijeniti zloćudne mutacije poput raka. Po prvi put u povijesti čovječanstva rat je sve rjeđa i rjeđa pojava, sve manje je gladnih

i siromašnih, ljudi žive duže i zdravije živote i tako dalje, i tako dalje, stvarno, naš svijet se mijenja na bolje i primjera za to je bezbroj. Mnogo je problema koje ćemo morati pobijediti u bliskoj budućnosti, ali svijet je danas bolji nego što je ikad bio. A mi smo i dalje nezadovoljni, zašto? Zato jer život nikad nije bio toliko prazan. Sada kad nam je sve na dohvat ruke (uz određenu cijenu), živimo prazan materijalistički život i nama kao ljudima jedina svrha je da konzumiramo, radimo, plaćamo porez i umremo, i eto, obavili smo svoje. Život je ogromna i strašna hrpa ničega ako u svom tom kaosu ne nađeš svoju svrhu koja te gura prema naprijed. “Zašto uopće živim?” – sigurno ne zato da budem dio stada, da šutim, budem pristojan prema onima koji nisu pristojni prema meni, da se smijem na nešto što mi nije smješno, da trošim svoje vrijeme na slijeđenje besmislenih pravila i da pokušavam zadovoljiti nemoguća tuđa očekivanja. Realno, zašto čovjek ne bi smio biti sretan s kim hoće i kako hoće? Imamo samo jedan život, nema smisla ne živjeti po svojem.

Naći svoju sreću i mir

Većina mladih nisu niti dobronamjerni niti zlonamjerni buntovnici, većina mladih neće stvarati ni kaos niti želi biti heroj koji će spasiti svijet, nego jednostavno želi naći svoju sreću i mir u svijetu bez da im okolina stvara pritisak svojim pravilima, očekivanjima, savjetima, bilo čim. Većina ljudi neće ti izrecitirati Bibliju kad smatraju da nešto nema smisla, nego će jednostavno reći “To je glupo”. I u tomu je ključ, mladima je puno stvari glupo, pogotovo stvari na koje nemaju utjecaj. Na primjer, u bilo kojem trenutku može se dogoditi recesija poput one iz 2009., a mladi nemaju utjecaj na to što banke i političari rade, a upravo će ti isti mladi ostati bez novca i posla. Mislim da je to stvarno glupo. Mladi su do nedavno bili klinci koji su maštali da će biti superzvijezde, astronauti ili predsjednici Zemlje i sanjali su da će moći promijeniti cijeli svijet, dok jednog dana nisu odrasli i shvatili koliko je zapravo malo stvari stvarno u njihovim rukama. I na kraju, to je sve što nam ostaje, reći da su pravila glupa, da se ne slažemo, buniti se i truditi se da se naš glas čuje jer se na taj način podsjećamo na klince koji su vjerovali da je sve moguće. Pokušavamo izboriti barem malo slobode da uživamo u ono malo vremena koje imamo u ovom životu, a oni stvarno nesebični među nama i to malo slobode dat će ili svojoj djeci ili nečemu u što istinski vjeruju. Mi smo zbunjeni klinci, nekulturna mladež, sanjari i revolucionari, pioniri i neznalice – jednom riječju, buntovnici.

00013

Napisao: Jakov Tuković, 4.mt Skulptura: Marija Grden, 4.d

Smatraju li se buntom i muškoženski (ne) ravnopravni odnosi?

Napisala: Petra Sokolić, 4.mt Ilustracija: Antun Škrlec

00014

Bunt uvijek pretpostavlja pobunu onih s manje moći. Onaj tko ima moć nije buntovnik nego moćnik.

To je vrlo važna distinkcija.

Moć uvijek brani sustav, bunt ga ruši. Tako da prije dosta godina kada je uopće bilo nezamislivo da bi žene imale ikakva prava te su bile promatrane kao vlasništvo svojih muževa, prijavljivanje nasilja u obitelji bilo određen izraz bunta protiv sistema koji nasilje dozvoljava – objasnila je Tajana Broz, aktivistkinja za ženska prava.

Što se smatra buntom?

Bez obzira na to što bunt predstavlja aktivni i javni otpor prema dominantnim društvenim normama, postoji jasno vidljiva razlika između bunta i zagovaranja kao jednog oblika političke aktivnosti koji djeluje u okviru sustava, a ne nužno protiv sustava. U ovom slučaju možemo navesti primjer rodne ravnopravnosti, odnosno, neravnopravnosti.

Nije svaki zahtjev za promjenom bunt iako to ima potencijal postati ako se iskoristi kreativna energija i svemu pristupi s jasnom vizijom promjene sustava, a ne njegove prilagodbe. Također, što se tiče feministkinja i zahtjeva ženskog spola za ravnopravnošću, sve su one u svojoj biti buntovnice. No, vidjeli smo da postoje struje koje promjenu traže kroz sustav i u suradnji sa sustavom tako da možda to ne možemo nazvati toliko buntom

koliko klasičnom političkom akcijom. Teško je definirati granicu između ta dva pojma jer i drugi pristup želi promijeniti sustav, ali to čini polako, s manjom dozom provokacije i pomicanja granica, više kroz oblike suradnje i konsenzusa, a manje lupanjem glavom o zid. Rekla bih da ako akcija ne uznemiruje one koji imaju moć, nije bunt – kazala je naša sugovornica.

Primjeri bunta u svijetu

“Bunt” predstavlja pokušaj promjene nekog sustava (bio on obitelj ili širi društveni sustav) i odnosa moći u društvu.

Može varirati u rasponu od kreativnog i konstruktivnog s jasno definiranim ciljevima koji se žele postići pa do kaotičnog i destruktivnog, koji uključuje nasilje. Da bi ciljevi bunta bili ostvareni, trebao bi biti kolektivan iako se može iskazivati i na individualnoj razini.

To smo imali prilike vidjeti i proteklih tjedana u Francuskoj kroz bunt žutih prsluka i prosvjede koji su se kretali od plesanja pred policijom, mirnih simboličnih gesti kao što su klečanje s rukama iza glave, jasno izraženih zahtjeva pa do nasilja i paleža – rekla je gđa Broz.

Jesu li mladi i odrasli buntovni?

Danas se također postavlja pitanje na koje se ne može dobiti točan odgovor. Jesu li danas više mlađe generacije buntovne ili pak one starije?

Smatra se da je značajan dio

O novoizglasanim zakonima te rodnim problemima današnjice, svoje viđenje ispričala nam je Tajana Broz, aktivistkinja za ženska prava. mladih naprosto odustao od bunta te da traže izlaz u individualizmu i funkcioniraju na principu da je svatko kovač svoje sreće. Organiziranih pobuna protiv sustava sve je manje, što je svojevrstan gubitak za društvo u cjelini.

Iako se povremeno pojavi generacija koju kasnije pamtimo kao buntovnu (možda su najpoznatiji primjer studenti iz 1968.), najčešće, kad govorimo o mladima, moramo imati na umu da su oni vrlo heterogena skupina.

U zadnjih 10 godina bilo je mladih koji su se itekako bunili, sjetimo se samo blokade Filozofskog, ili su se organizirali u formalne i neformalne inicijative koje teže promijeniti sistem – objašnjava Tajana Broz.

Danas, zbog većeg udjela starije populacije, baš njih mogli bismo nazvati većim buntovnicima. Odrasle osobe imaju više resursa i još uvijek živimo u društvu koje starije shvaća ozbiljnije pa samim time ispada da su oni ti koji se više bune, a i činjenica je da ih ima više pa se po logici stvari radi o većem broju buntovnih osoba.

Nažalost, Hrvatska se baš i ne može ponositi nekim velikim i organiziranim buntom. Možda je najvidljiviji bio prosvjed Hrvatska može bolje ili prosvjedi na Facebooku s početka 2010-ih. Noćni ženski marš jedan je od oblika bunta kao i godišnje Povorke ponosa koje su u Hrvatskoj još uvijek prije svega izraz bunta protiv nepravdi koje društvo čini spram LGBT osoba (što smo vidjeli i donošenjem novog Zakona o udomiteljstvu) te oni namjerno te nepravde trljaju o nos onima kojima ih čine – kazala je naša sugovornica.

Ravnopravnost spolova – bunt

U prošlosti su žene imale mnogo manje prava nego danas i tim bile su podređene svojim muževima. Prijavljivanje nasilja u obitelji bilo je svojevrstan izraz bunta protiv sistema koji nasilje dozvoljava. Te su žene nakon nasilja u svom domu trpjele i institucionalno nasilje s obzirom na to da im sustav, najčešće, nije htio pomoći. Danas, kada bi se usporedio položaj žena nekad i sad, situacija bi svakako bila bolja. Međutim, nedavno smo svjedočili Me too pokretu koji je zasigurno pokazao ženski bunt koji proizlazi iz ljutnje zbog poniženja kojima su žene podvrgnute.

Slično se dogodilo i kod nas u slučaju s kiretažama i tretmanom žena u bolnicama. Kad vidimo kako su oni na poziciji moći reagirali na te kampanje, a reagirali su s puno verbalnog nasilja, nervoze i podsmijeha jasno je da se radi o nečemu što je načelo odnosa moći i samim time možemo to nazvati buntom onih koji su kampanje pokrenuli – ispričala nam je Tajana Broz.

00015

U posljednje vrijeme događa se sve više takozvanih Facebook revolucija. Što su točno Facebook revolucije? To je oblik prosvjeda u kojem svatko može podržati određeno mišljenje, a obično se preko Facebooka dogovaraju uvjeti, mjesto i svrha prosvjeda. Broj sudionika varira s obzirom na temu, ali ono što je bitno jest da svaka osoba koja ima korisnički račun može na jednostavan način organizirati prosvjed zbog nečeg što se možda ne predstavlja društvu na istinit način.

Mnogi dolaze na prosvjede podržati svoje istomišljenike, ali nailaze na problem jer prosvjedi nisu bili odrađeni na onaj način na koji su predstavljeni. Isto tako mnogi koji na Facebooku gumbom “Dolazim” potvrđuju svoj dolazak na određeni prosvjed (u kojem se treba raspravljati nekom kompleksnijom temom) zapravo ne dolaze i njih nazivamo Facebook revolucionari. Zato što su na Facebooku odvažni, dok im je puno teže stati uživo pred nekog i iznijeti svoju tezu. Time smanjuju šanse organizacijama i udrugama koje se bore za ljudska prava i smanjuju njihovu uspješnost neodazivom na događanje. Na Facebooku u Hrvatskoj trenutno postoji 30-ak grupa koje organiziraju prosvjede i 11 većih zajednica s preko 12.000 aktivnih korisnika koji na tjednoj bazi organiziraju do dva prosvjeda. Za te je prosvjede zainteresiranost uglavnom vrlo mala te se niti ne održavaju ili spominju po medijima. Isto tako, jedan od čimbenika koji utječe na sve slabiji odaziv na prosvjede je sve veći odljev mladih ljudi s Facebooka.

Sve veći broj mladih napušta Facebook

U današnje vrijeme sve je manji ßbroj mlađih korisnika Facebooka.

Facebook je svoju popularnost stekao time što je bio jedna od prvih društvenih mreža koja je omogućavala korisnicima jednostavnu i brzu komunikaciju s drugim korisnicima, dijeljenje uspomena s drugima i povezivala je ljude sa zajedničkim mišljenjima i temama.

Jedan od razloga isključivanja profila na Facebooku je upravo bunt mladih koji se dogodio kad se sve više starijih osoba počelo upoznavati s tehnologijom i društvenim mrežama. Reakcija mlađih bila je ta da su odlučili kako ne žele imati posla sa “starcima” te su zatvorili svoj korisnički profil ili su jednostavno prestali biti aktivni korisnici tvrdeći da tehnologija nije Ilustracija: Veronika za starije osobe ili one kojeKoprivnjak se njome ne znaju služiti. Na popularnost Facebooka

00016

Napisao: Vito Vidović, 3.wd Ilustracija: Leo Klinčić, 4.d

utječe i napredak ostalih društvenih mreža kao što su Instagram, Snapchat, WhatsApp… No, ono što se zapravo ne uzima u obzir jest da su aplikacije ili društvene mreže Insatgram i WhatsApp mreže koje su u vlasništvu Facebooka i da prestankom korištenja Facebooka nismo prestali koristiti usluge koje pruža.

Još jedan od razloga odlaska s Facebooka je taj da u današnje vrijeme, kad smo navikli na olakšani način života, Facebook griješi upravo u tome što s velikim brojem mogućnosti otežava korištenje usluga, dok Instagram svojim jednostavnim korisničkim sučeljem privlači pozornost mladima koji žive ubrzanim načinom života. Većina naših osobnih podataka nalazi se na Facebooku, a trenutna kriza koja se događa s optužnim postupkom protiv Facebooka zbog prodavanja osobnih informacija i špijunaže ne ide im u korist. Statistika novinarke kompanije Recode koja se bavi izvještajima iz područja internetskih tehnologija prikazuje da je u trećem kvartalu ove godine zabilježena najmanja stopa rasta korisnika Facebooka u posljednje tri godine na svjetskoj razini.

Sudeći prema statistikama, Facebooku bi se mogla dogoditi propast kao i jednoj od popularnijih društvenih mreža s početka 21. stoljeća, Myspace.

Pobuna protiv moralnih načela

Vjerojatno je svatko imao moralnu dilemu u trenutku objavljivanja nekog događaja iz svog privatnog života na društvenoj mreži. To je onaj trenutak u kojem razmišljamo ima li smisla podijeliti taj događaj s ostalim osobama i hoće li ta objava imati daljnji utjecaj na naš život jer, kao što znamo, ono što je jednom objavljeno na internetu, zauvijek ostaje na internetu. Budući da je na internetu sve javno, neki pojedinci potaknuti razmišljanjima drugih objavljuju stavove koje nisu privatljivi.

Primjeri takvih objava su: javno iznošenje mržnje ili vrijeđanje neke osobe ili organizacije, objavljivanje privatnih fotografija bez dopuštenja osobe koja se nalazi na njima, objavljivanje vlastitih ili tuđih provokativnih fotografija. Najčešći razlozi takvih objava su da je ta osoba bila pod utjecajem alkohola i sl. To sve može imati trenutne, ali i dugoročne posljedice na naš život. Za primjer možemo navesti da neki poslodavci provjeravaju društvene profile svojih radnika.

Ako zaposle osobu koja je širila mržnju putem interneta, ta se osoba automatski povezuje s poslodavcem i time uzrokuje štetu tvrtci. Svaka bi osoba trebala razmisliti prije objavljivanja sadržaja koji nije namijenjen za javnost ili je kompleksne tematike te time izaziva nesuglasice

među pojedincima ili skupinama ljudi.

Nikad ne znamo tko će na društvenim mrežama vidjeti naše objave i u kakve neprilike dovodimo sebe ili osobe oko nas. Važno je znati odlučiti što trebamo zadržati za sebe, a što ne. Prije svake objave trebali bismo napraviti automatski “security check” u kojem donosimo odluku koja možda može utjecati na naš daljnji život i odvesti nas u pravcu u kojem ne želimo ići.

Nadzor maloljetnika na društvenim mrežama

Kad je vrijeme da roditelj prestane nadgledati svoje dijete na društvenim mrežama? Treba li uopće prestati? Koliko društvo na internetu ima utjecaja na razvoj maloljetne osobe? Trebaju li se institucije poput škola uključivati u nadzor svojih učenika?

Sve su to pitanja koja muče roditelje tinejđera. Po mišljenju mnogih maloljetnika, roditelji ne bi trebali provjeravati njihove društvene mreže jer tako ugrožavaju njihov privatni prostor, ali ono čega nisu svjesni jest da su oni u razvoju i da nisu uvijek u pravu kod donošenja odluka koje bi mogle imati dugoročne posljedice na njihov život. Trenutno je potvrđeno da je nova generacija roditelja generacija koja svoje odnose temelji na znanosti a ne na osjećajima ili prisjećanju odgoja svojih roditelja. To je pojava koja nastaje radi zbog dostupnosti informacijama koje možda prije nisu bile tako raširene. Istu količinu lako dostupnih podataka i sadržaja imaju i maloljetnici. Upravo tu dolazi do zabrinutosti roditelja te počinje sumnja. Po mišljenju ispitanika koje je proveo 24sata.hr na 100 osoba u dobi iznad 20 godina, 87% njih tvrdi da bi djecu trebalo redoviti provjeravati na internetu. Roditelji bi trebali sami prepoznati mogu li vjerovati svojoj djeci kada su na društvenim mrežama. Institucije poput škola trebale bi se uključivati u nadzor učenika samo u dijelu koji se tiče njihovog školovanja. U slučaju da škola počne prva primjećivati loše postupke maloljetnika na društvenim mrežama, prvo bi trebala obavijestiti roditelje, a zatim, prema potrebi, i neke druge organizacije.

Utjecaj društvenih mreža na zdravlje

Jesu li društvene mreže poput Facebooka prijetnja budućim generacijama za nastajanje ovisnosti ili mentalnih bolesti? Postoji li lijek za “online” bolesti?

Sve je više osoba koje često koriste društvene mreže. Pitanje je hoće li to u budućnosti dovesti do velikog broja ljudi koji se liječe od ovisnosti o društvenim mrežama? Kad govorimo o ovisnosti,

govorimo o bilo kojoj aktivnosti koja djeluje stimulirajuće na određenu osobu i time izaziva promjenu ponašanja iz navike u ponavljajuće i nesvjesno ponašanje. Gotovo svaka osoba u današnje vrijeme posjeduje pametan uređaj pomoću kojeg može pristupiti informacijama na internetu i komunicirati s drugima. S jedne strane to je dobro jer tako možemo svakodnevno proširivati svoje znanje i komunicirati s nama dragim osobama s kojim nismo u mogućnosti komunicirati uživo. S druge strane previše informacija može biti i loše. Nikad ne možemo biti sigurni da primamo točne podatke, na internetu smo podložni svakakvim koji mogu stvoriti paranoju ili nemir među ljudima. Ovisnost nastaje kod osoba koje ne mogu više živjeti bez svog pamet-

Mnogi koji na Facebooku potvrđuju svoj dolazak na određeni prosvjed (u kojem se treba raspravljati neka kompleksnija tema) zapravo ne dolaze. nog uređaja koji im omogućava uvid u društveni život prijatelja, kolega, poznanika. To je do neke mjere normalno jer su ljudi društvena bića, ali moramo odrediti granicu kad se više ne radi samo o socijaliziranju već to prelazi u rutinu koje se ne možemo riješiti. Kod odraslih osoba granica za pretjerano korištenje interneta je 5-6 sati dnevno, dok je kod adolescenata granica 2-3 sata dnevno, što je vrlo zabrinjavajuće budući da uglavnom svi adolescenti žive “online”.

Stoga se u budućnosti očekuje veći broj osoba koje su ovisnici o internetu.

00017

Glavno pitanje glasi: “Može li se jedna umjetnička i miroljubiva duša poistovjetiti s buntovništvom?”. Možda je u nekim situacijama odgovor potvrdan, no ne i u ovom slučaju. Gjalski je oduvijek volio ljude oko sebe, cijenio ih i poštovao. Bio je ljubitelj knjiga, poezije, putopisa, povijesti i još mnogočega. Za osobu poput njega ne bismo pretpostavili da je buntovnik, što je zapravo i istina.

Gjalski možda nije bio buntovnik, ali to što je bio mirna duša ne znači da je trpio nepravdu. On je bio svjestan i pravde i nepravde. Jedno se vrijeme bavio i pravom. Kako on kaže: “Iz nemarna i lijena gimnazijalca, eto iz mene marljiva pravnika.” Posebno ga je osvajalo rimsko pravo. Bio je očaran onom savršenom logikom, jasnoćom i bogatstvom pojmova.

Napisala: Ana Miklaužić, 1.mt

Pravnik, ne buntovnik

Iz činjenice da je bio pravnik ne saznajemo je li on uistinu bio buntovnik, no možemo zaključiti da se tada vrlo vjerojatno borio za prava, izrekao je svoje mišljenje i opravdao svoju pobunu ili nezadovoljstvo nečime. To, dakako, ne možemo smatrati buntovništvom iako je on ovdje izjasnio svoje nezadovoljstvo.

Iz njegova djetinjstva možemo zaključiti da nije bio buntovnik. Iako nije bio odličan učenik u školi, Gjalskog su i dalje zanimale knjige, poezija itd. U to je vrijeme, a i kasnije, bio fasciniran i zaokupljen samo čitanjem knjiga; dok nije pokušao napisati i neku svoju. Gjalskoga je, uz povijest, još zanimala i politika, a imao je prilike i slušati o njoj zato što je njihova uvijek kuća bila puna, kao i u njegovoj rodnoj kući u Gredicama, i među glavne teme spadala je, naravno, i politika. U doba kada je povraćen Ustav i županije su opet mogle birati svoje časnike, prvo su njegovog oca izabrali kao županijskog suca, a par mjeseci kasnije i prvim podžupanom županije.

To govori koliko je narod zapravo imao povjerenja u njihovu obitelj te da su bili uzorna plemićka obitelj, a ne buntovnici.

Uglavnom, zbog proglašenja Ksaverovog oca podžupanom županije, morali su se preseliti u Varaždin. Gjalski je u to vrijeme često plakao, ali nikada nije htio reći da je nezadovoljan ili pobuniti se protiv nečega. On je radije šutio i trpio.

Uostalom, Gjalski nikada nije ni dobivao primjer buntovništva u svojoj obitelji, njegovi su roditelji bili strpljivi, otvoreni

00018

ljudi koji su bili uzor, ljubitelji knjiga, ljudi koje su svi voljeli. Zaključujemo da Gjalski nije bio buntovnik što zbog svoje miroljubive i strpljive naravi, ali i zbog takvog primjera u obitelji.

Malo o buntovništvu

Buntovništvo spada u jednu od tema današnjice o kojoj ljudi ne raspravljaju toliko često. Buntovništvom se može smatrati pobuna protiv nečega ili napad na određenu osobu zbog iznošenja vlastitog mišljenja i svog stava prema određenoj temi ili događaju. Buntovnici ne moraju nužno biti i nasilnici, oni mogu biti za nešto, a ne protiv nečega, premda su oni često smatrani, već prije spomenutim, nasilnicima. Svaki oblik buntovništva dovodi do sukoba zbog različitih mišljenja i što je vrlo vjerojatno, do sukoba dolazi i zato što se druga osoba ni njezin stav ne poštuje. Mada bismo svi trebali imati slobodu govora, to, naravno, ne uključuje vrijeđanje druge osobe i omalovažavanje njihova

stava. Buntovništvo se može javiti već u ranoj adolescenciji pod koju se podrazumijeva dobna granica od otprilike 9 do 13 godina. U tom razdoblju roditelji mogu pomisliti da je to pobuna protiv njih ili njihova načina odgajanja, ali griješe - to nije pobuna protiv njih, već se samo tako izražava. Tinejđeri se često organiziraju u skupine kako bi izrazili bunt. Dakako, u toj se dobi konačno počinju izjašnjavati i boriti za sebe, a ne da dopuštaju da konstantno netko drugi odlučuje o njihovim izborima. Posljedica toga su i svađe s roditeljima jer roditelji više nemaju tu “moć” nagovaranja djeteta. Roditelji često usmjeravaju dijete tamo kamo oni žele, ne razmišljajući što bi zapravo ono htjelo i odlučilo u toj situaciji, premda i roditelji nekad imaju pravo i znaju zaključiti bolje nego mi. Sada govorim iz svoje perspektive

i iz vlastitog iskustva, naime, tinejdžere roditelji nekad i previše zamaraju i živciraju svojim pametovanjem i samo se žele izboriti za sebe i dokazati da su taj put baš oni u pravu, a ne njihovi roditelji.

U tom periodu odrastanja, adolescenti znaju da više ne žele biti tretirani kao djeca, već kao odrasle osobe, stoga od tih osoba često možemo čuti: “Ne tretiraj me više kao dijete!” ili “ Sad sam odrasla i smijem to raditi!”

Gjalski, njegova djela i pristup temama

Spomenimo, na kraju, i njegova djela i teme te njegove odnose prema temama. Gjalski se okušao u mnogim temama i motivima, obuhvativši gotovo čitavu problematiku svojeg doba. Gjalski je ostao zabilježen kao prvi kritičar i uopće prvi hrvatski pisac koji je pokušao dati sveobuhvatnu literarnu sintezu

hrvatskog društva u kojemu je živio. U skupinu njegovih najpoznatijih djela spada i djelo “Pod starim krovovima” ili pod originalnim nazivom “Pod starimi krovovi”. Navedena novelistička zbirka predočuje svijet zagorskih plemića za koji je Gjalski bio emocionalno vezan.

Svaka je novela samostalna cjelina koja se tematski i pripovjedački uključuje u zbirku. Smjenjuju se razni pripovjedači zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom licu, tako da je pripovjedač u dvostrukoj ulozi: pripovjedača i lika. Po načinu pisanja i po tematskim zahvatima, Gjalski je bio izraziti realist. Temama je pristupao idilično, s osjećajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboku u suštinu problema i pokazuje stvarno

stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Po mnoštvu svojih djela i širini zahvata u opisivanju on je najuniverzalniji hrvatski pripovjedač. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstvo za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument političkoga, društvenoga, gospodarskoga i društvenog života Hrvatske od početka 19. Stoljeća do njegovog završetka. Njegova su djela književna sinteza društvenih prilika i kronika jednog složenog razdoblja hrvatske povijesti. Napisao je niz književnih članaka i portreta, likovnih prikaza, povijesnih i političkih rasprava, a sastavio je i dva autobiografska teksta.

uvijek su gostoljubivo primali sve goste - i plemiće, ali i siromahe. Sve su ih jednakom ljubaznošću primali u svoj dom. Gjalski je već od najranije mladosti počeo osjećati posebnu ljubav prema književnosti na što su zapravo imali veliki utjecaj njegovi roditelji. Njegov otac je uživao kada se na kraju dana mogao prepustiti latinskim klasicima, iako je poeziju visoko i posebno cijenio i volio.

Majka mu je također bila zaljubljenica u knjige pa je tako i Ksaver stekao ljubav i poštovanje prema knjizi. U književnosti Gjalskoga možemo pronaći dvije različite inspiracije: jedna od njih je racionalna i didaktička, a druga emocionalna i sentimentalna. Gjalski se uvijek kao takav tru-

Što je zapravo dio u svakom čitatelju probuditi osjećaj povezanosti s domom i ljudima buntovništvo i može duboke koje se trudio tako vjerno opisati.

Njegova želja da se realno pristupi proli se Gjalskoga s blemima društvenog, intelektualnog i života Hrvatske te emocionaltime poistovjetiti? političkog na povezanost s nekadašnjim načinom Biografija Gjalskog

Ksaver Šandor Gjalski, pod pravim imenom Ljubomir Tito Josip Franjo Babić, bio je plemićkog podrijetla. Rodio se u Gredicama, nedaleko od Zaboka, u Zagorju. Rođen je 26. listopada 1854. nešto prije ponoći. U kući u kojoj je on bio rođen, bio je rođen i njegov otac koji se u to doba uz ekonomiju bavio i odvjetništvom. Gjalski je ponajprije zbog oca i naučio čitati i pisati, zbog njegovog osoblja, pomoćnika u njegovoj kancelariji. Njihova kuća nikad nije bila prazna,

života svijeta plemenitaša, rezultirale su djelima razne tematike i kvalitete. Zbog toga su pripovijetke “Iz varmeđinskih dana”, “Pod starim krovovima", “Na rođenoj grudi” i “Diljem doma” bile napisane realistično-poetskim stilom.

00019

N

a internetu sam, ne znam ni sam kako, naišao na jednu navodno japansku izreku koja glasi ovako: “Čovjek ima tri lica – jedno lice pokazuje cijelom svijetu, drugo lice pokazuje svojim najbližim prijateljima i obitelji, a treće lice – ne pokazuje nikad. Treće lice je čovjekovo pravo, istinsko lice.”. Vjerojatnije je da je ovo jedna od mudrosti s Instagrama nego prava japanska izreka, ali svejedno u njoj ima istine.

Ovaj citat me potaknuo na razmišljanje o tome kako mi gledamo sebe i kako drugi gledaju nas.

Jedan od najgorih osjećaja na svijetu je osjećaj da nas nitko ne shvaća ni ne poznaje. Mnogo ljudi ima problema s izražavanjem sebe, s pokazivanjem svojih unutarnjih osjećaja i misli vanjskom svijetu. Kad smo kod toga, mnogo ljudi niti ne zna tko su zapravo. Zato mnogi traže sebe u drugima i imitiraju ljude

Napisao: Marko Loina, 4.wd Ilustracija: Petra Barlović, 4.d

00020

iz svoje okoline. Fenomen čovjeka koji se ponaša kao ovca i društva koje se ponaša kao stado ljepšim riječima zove se psihologija mase, također poznat i kao mentalitet stada ili instinkt stada. Ljudi se često uspoređuju sa životinjama (npr. netko je hrabar pa kažemo da ima lavlje srce, čovjek koji ima oko sokolovo…) zato što mi i jesmo životinje, društvene životinje. Kad se osoba ističe ili ne uklapa, za nju kažemo da je crna ovca.

Kad netko nije onako dobar kako se predstavlja, za njega kažemo da je vuk u janjećoj koži. Kršćani Isusa nazivaju Dobrim Pastirom. A tko su onda ovce?

Glumiti sreću u društvu kojem ne pripadaš

Mnogi misle da će, ako ih društvo prihvati, odmah naučiti prihvatiti sami sebe, ali to se skoro nikada ne dogodi i čovjek postane lažna osoba koja glumi da je sretna u društvu kojem ne pripada.

Puno mladih padne u ovakvu zamku, puno tinejdžera završi u toksičnoj vezi ili lošoj ekipi iz koje ne žele izaći jer se boje biti sami. Naravno, isto vrijedi i za odrasle osobe, ali mladi su posebno ranjivi upravo zato jer su mladi i sve im je novo. Mislim da je to jako tužno jer kad smo mladi, po prvi put imamo život u svojim rukama i ako se okružimo krivim ljudima, odmah ćemo izgubiti tu slobodu. Imam prijatelje kojima se to dogodilo, cijeli im se život počne vrtjeti oko njihove cure/dečka i počnu se osjećati jadno.

Misle da je normalno i da su sve veze takve samo zato što im je to prva veza. Pitao sam jednog frenda, zašto je bio s curom osam mjeseci ako se svaki dan osjećao jadno? Rekao mi je da bi se osjećao još jadnije kad bi bio sam. Ljudi su robovi navika – jednom kada čovjek uđe u svoju zonu komfora, teško će iz nje izaći. Čovjek se zatvori u mali mjehur u kojem je stalno isto stanje i uvijek čuje jedno te isto mišljenje s kojim se slaže te ne dopušta čuti tuđe

mišljenje niti se usudi išta promijeniti.

Na primjer, osoba s kojom si u vezi stalno ti govori da vam je suđeno da budete zajedno, da ste sretni i da ste savršen par, da ne može bez tebe. To ti ponavlja svaki dan, cijeli dan. Najednom postane ljubomorna ili se na neki način loše ponaša prema tebi, posvađate se, pomirite se i zatim obeća da će se promijeniti. Neće se nikada promijeniti, a ti si sad već naviknut na ovakav život i počinješ vjerovati da vam je stvarno suđeno, počinješ kriviti sebe za sve njezine greške. I tako prođe godina, ništa se ne mijenja, a i dalje ste zajedno.

Neki tvoj frend te pozove na kavu i počne ti objašnjavat da si u toksičnoj vezi i da ti je bolje samom, ali ne slušaš jer tvoj život je takav, naviknut si i ni sam ne znaš kako ćeš drugačije. Nalaziš se u mjehuru, ali to je u redu jer smatraš da tu pripadaš. Ako si priznaš da ti je loše, ispat ćeš budala i cijeli svijet će ti se srušiti. I postao si ovca.

Svaki dan je repriza i ponavljanje već viđenog, budiš se, pereš zube, stavljaš lažan osmijeh na lice, obučeš se tako da se uklopiš u gomilu i paziš da ne napraviš neku glupost jer će te frendovi odmah snimiti i staviti na “story”.

Kamere su danas svugdje i priče se šire čak brže nego prije, a internet je odavno zaboravio na anonimnost i privatnost. Mladi su se nekad bojali tračeva, a danas moramo paziti da cijeli svijet ne vidi neku sramotnu fotku ili video. I tako postaneš ovca jer ne želiš biti meta izrugivanja, postaneš poslušan i tihi dio stada.

Ovce, politika i religija

Ovce su ljudi koji su nesposobni samostalno razmišljati i svoj pogled na svijet temelje na nečem što je već rečeno, na nečemu što su drugi ljudi utvrdili i ponavljaju ono što im se kaže bez postavljanja pitanja. Najbolji primjer ovoga su politika i religija, ali, naravno, to su teme koje bi mogle uvrijediti mnogo ljudi. Sve što o tome

mogu reći je da poštujem sve i svakoga, jedino dosadne ljude ne podnosim. Dosadne u smislu da stalno imaju potrebe svakome reći da su kršćanin, vegan, homoseksualac, reper ili bilo što drugo.

Zvuči kao da si proturječim – naravno da moraš biti ponosan na sebe i na to što si drugačiji jer si inače samo dio mase, ali ako sebe ograničiš na to da si homoseksualac i tu tvoja osobnost prestaje, onda si samo dio mase homoseksualaca.

Klasičan primjer koji nam stalno ponavljaju u školi jest da mladi upadnu u društvo u kojem se pije, puši, drogira i onda osjećaju pritisak sudjelovati jer su inače luzeri i nisu dio ekipe, a ako piju i puše, onda su kraljevi, legende.

I opet upadneš u mjehur u kojem ti ekipa govori kakav

Mentalitet odnosno instinkt stada vodi današnje društvo u nepoznatom smjeru. si kralj, radiš sve da bi bio prihvaćen, a ako ti netko kaže da malo usporiš jer je štetno, ti mu kažeš da te ne kuži i da se samo zabavljaš. I moja mama puši već dvadeset i nešto godina jer je u srednjoj htjela biti kul pred prijateljicama.

Možda i ja trenutno zvučim kao luzer, ali istina je – moja prva kap alkohola i moj prvi dim bili su s prijateljima, vrlo nedavno, zato jer nisam htio biti crna ovca. I na neki način ja sam isto dio stada pa niti ne želim biti licemjer i suosjećam sa svima koji nemaju pojma tko su i gdje su u životu. Ljudi vole onaj topao osjećaj pripadnosti i sigurnosti – tako ljudi postanu ovce. Čak i ako nisu sretni, barem pripadaju nekamo.

Koja je moja poanta? Čovjek treba biti u miru sa sobom. Nema smisla tražiti od drugih ljudi da nam odgovore tko smo mi jer će nam vrlo vjerojatno dati krivi odgovor. Biti na miru sa sobom i prihvatiti samog sebe je teško. Znati tko smo uistinu, to je teže. Lakše je vidjeti što je trenutno u modi i imitirati.

Za uspostavljanje psihološke ravnoteže treba vremena i puno energije, a mnogi traže brza rješenja. Čovjek griješi, i ljudi griješe. Samo zato što hrpa ljudi dijeli isto mišljenje ne znači da su u pravu. Zato, moramo misliti i izboriti se za sebe, naučiti prihvatiti sami sebe jer neke dane nećeš moći računati ni na koga i morat ćeš se znati spasiti sam.

I to je naše treće lice koje nitko ne vidi, to je način na koji mi gledamo na svijet. Nitko ne gleda na svijet kao mi niti itko može osjetiti bol na našoj koži osim nas, i zato je zločin prepustiti se masi jer time gubimo dio sebe kao osobe.

Raznolikost je bogatstvo.

Ljubav i poštovanje svima

Neki ljudi stvarno jesu dio mase i neki ljudi jesu prosječni, ali ni to ne znači ništa lošeg. Nije svatko rođen kao vođa niti svim ljudima odgovara biti poznat ili popularan.

Neki ljudi su skromni. Neki vole malo samoće i tišine.

U svijetu je mnogo heroja i dobrih ljudi za koje sigurno nikad niti neću čuti jer ne rade za slavu, nego iz dobrote svojeg srca. Smatram da je svatko dobar u nečemu. Ne moraš biti najbolji, ali možeš dati sve od sebe i učiniti najbolje što možeš.

Svi smo mi ovce, i svi želimo biti prihvaćeni, i svima nam treba neki dobar čoban koji će nas razumjeti i pokazati nam kojim putem trebamo krenuti. Suosjećam s obje strane, s bijelim i s crnim ovcama, s onima koji se vole družit sa stadom na nekom poznatom, ugodnom mjestu, i s crnim ovcama koje uživaju same i pasu travu na nekoj udaljenoj livadi. Ljubav i poštovanje svima. Mee.

00021

Napisala: Petra Sokolić, 4.mt Ilustracija: Antonio Kušić, 3.d

00022

ne uvrede, nema osjeća Loše je. Razdoblje adolesja i igara, stvaraju sirotinju i poniznosti, straha. Nema cencije je preteško za mene. ni kritičnu masu za izlazak na bojazni za neuspjehom.

Svi lažni prijatelji jedni su To izbore, lažu najbližima, sav taj je svijet u kojem mogu nalik drugima. Svi ljudi su isti. sve. sjaj lažnog društva i prijatelja, Ipak, neću još jedno vrij Počinjem sumnjati u svijet. eme previše su za mene. Ne želim tamo. Nisam spreman. Ne to više. I odlazim u onaj drugi Treba mi odmak od stvarnosti vjerujem u sve to jer mi se i te surove svakodnevice koja čini svijet. suviše sjajnim, a ja nisam me proždire sve više i više.

Osjećam spokoj. Mirno navikao na to. Nisam navika Tjera na dno. Na ono sivo, je.

Sve je utihnulo, ne čujem o na svijet bez problema, be tamnosivo dno s primjesama z suza,ništa. Ne vidim ništa. Ne osjebez sumnji. Tamo toga nem ćam ništa. Prevladava sreća. crne. Traži me da se povučem a.

Ovdje postoji i sve je int i sakrijem u njegov zagrljaj. en- Lažna je i kratko traje. Postaje zivnije. Poput pulsirajuće Poželim ići i pomislim je li sve gore za mene. Moje tijelo pumpe koja sve više pu to zapravo izbor i put koji je mpa, ne može ni slušati sve to. Ne u glavi mi se miješaju slik najbolji za mene. No, s druge može podnijeti pulsiranje. e.

Bo rim se protiv stvarnosti strane, sve ono sivilo svakodNe znam što je stvarnost, ne i one druge stvarnosti. Ko nevice koja je toliko dosadna znam sanjam li ili je sve ovo ja bi tek trebala postati mo i koja proždire vraća me isto stvarnost? Samo podvoja.

No, želim li je? Zabranje ponovno na isti put. Borim jena? Gdje se nalazim sada i na je. Društvo koje je moj se svakodnevno. Pritisak je svijet, zašto i ovdje lažu? Sjaj i mir osuđuje je. Smatra je loš sve veći. Okolina traži svoje, om. traju jako kratko. Potom se A ona je tako mirna, tak škola traži svoje, roditelji traže o tiha. rađaju nemir i prokletstvo. Ne Poput površine vode koj svoje, a ja se gubim i tonem. u ne znaš koji je osjećaj gori. Onaj uzburkava nijedan kam Jednostavno ne znam gdje se enčić. u kojem gubim svijest, ne Svijetla je i puna svakoj nalazim i kamo bih krenuo. znam za probleme i odlazim akih bo ja. Otimam se, ali tražim Tada, u trenucima slabosti, na bolje mjesto koje me zasamo najmanji povod, kap sakrijem se da me nitko ne tim uništava ili onaj u kojem koja će preliti čašu i bac vidi. Šuljam se iz kuće i odlaiti me sam stalno budan i svjestan iz mog sivila u to šareni zim iza ugla. Zidovi za koje se svega. lo.

Ne nalazim je još uvijek. Iak primam rukama hrapavi su, Kažu mi da sam buntoo se problemi gomilaju kao a moj dlan ne prianja uz njih. van. Da sam neodgojen. Da što se nove police gomi Otimam se i u svojoj nemoći ne znam cijeniti ništa što laju knjigama, postaju dom krećem dalje. Tada, svijet imam. Ali ja, zapravo, nemam odbačenim listovima koj najednom kao da postaje ništa. Samo razum kojim i su svoj trenutak čekali u ug bolji. Hrapavi zidovi više nisu mogu razmišljati, a da ne lu u prašnjavoj kutiji. Želim hrapavi, već su glatki. Površiutječu na mene. Tamo je zana za koju se primam više nije li poći? Zašto me sve tako pravo jedino lijepo. Vraćam se proždire? Zašto se nalazi surova. U svom tom mraku u svoj spokoj. Bunt. Realnost mu kao da vidim svjetlost. Polako svijetu u kojem nitko nikoga ostavljam drugima. Presurov ne razumije? U svijetu gd se nazire iza ugla i mami je to svijet za mene. Možda je su moć, novac i prazna me. Zove me u svoj zagrljaj, smognem snage i borim se za glava jedine društvene vrijed ali on više nije tamnosiv s nekoliko godina. Sada ne. Još nosti?

Zašto živim u svijetu u koj primjesama crne. Zagrljaj je nije vrijeme. em pun topline i prekrasnih boja. odijelo čini čovjeka i važna je samo ambalaža? Zašto Mami me i krećem prema je to postao moj svijet? Zašto njemu, no, odjednom se otmem. Nisam još spreman su ideali koje su mi usadili roditelji postali bez ikakve ići tim putem. Borim se i vrij ednosti u ovom svijetu? premišljam nekoliko puta.

Zaš to nas je premalo da se Ne znam više koji je ispravan odupremo masi i da raz mišljamo onako kako su nas učili? Zašto nismo svi pri stojni i ne zahvaljujemo na sva kom novom danu, na pomoći, na osmijehu? Ovo je previš e za mene. Sva ta razmišljanja samo ubrzavaju pulsiraju ću put. Onaj kojim koračam, sav pumpu koja ne žel i stati. Sve surov i stvaran ili taj imagi- je glasnija i glasnija.

Ubrzanarni, koji me svaku noć zoveva. A moj um ne mo že više. u svoja prostranstva. Tamo Tažim sigurnije mjest o. Ono kao da nema problema. Kao u koje odlazim svaku večer. da nema nijedne poteškoće, Svi ti šareni baloni koj im kite nijedne ružne riječi, nijed- stvarnost, daju ljud ima kruha

Zašto živim u svijetu u kojem odijelo čini čovjeka i važna je samo ambalaža?

Zašto je to postao moj svijet?

00023

Marin Ivanović Stoka apsolutna je legenda hrvatskog hip-hopa. Uz Nereda i Tram11 on je jedan od pionira stare škole koja je dovela domaći rap iz nečeg potpuno nepoznatog do muzičkog i kulturnog fenomena koji je danas. Bez njega i njemu sličnih hip-hop kultura ne bi nikada niti zaživjela na našim prostorima i dosegla svoju trenutnu popularnost. Devedesete su bile turbulentne ne samo zbog ratova i međuetničkih sukoba na području bivše države nego i zbog pitanja kulture i identiteta mladih država, među njima i Hrvatske. Raspadom Jugoslavije Hrvatska se otvorila svijetu i jedna od novosti koja je došla sa zapada bila je nova glazba. Rap glazba posebice je privukla pažnju nekolicine mladih ljudi koji su se poistovjetili s pričama američkih crnaca o životu u getu, kriminalu, sukobu s vlašću, ali jednako tako i s pričama o luksuzu, drogi i zabavi.

Zaljubljenici u ovu glazbu preveli su i prilagodili rap domaćoj publici, a sve ostalo je povijest.

“Oldschool” legenda

Stoka mi je poznat kao “oldschool” legenda, dečko iz kvarta, sportaš, rehabilitirani narkoman, čovjek koji je

00024

Napisao: Marko Loina, 4.wd našao spas u vjeri. Ono što nisam znao o njemu i što me iznenadilo jest da ima predstavu o svom životu, odnosno o tome kako je preživio tešku ovisnost o drogi te koliko ga je taj put do dna i natrag skupo koštao. Predstava se zove “Stara škola kreka – iz tame u svjetlo” prema njegovom istoimenom albumu iz 2017. godine. Također me iznenadilo što je škola ponudila odlazak na predstavu svima koji bi bili zainteresirani. Škola je, naravno, htjela da iz prve ruke čujemo koje su posljedice droge, ali mene je više zanimalo to što je u pitanju jedan jedini Stoka. Morao sam vidjeti legendu svojim očima, makar sam bio pomalo skeptičan.

Predstava traje sat i pol, hoće li uopće biti zanimljiva? Nisam znao koliko će biti istinita - nisam htio da bude isforsirana i pretjerano dramatična priča s očitom porukom - da je droga loša.

Prilično mi je jasno da je droga loša. Mislim da je svima jasno. Profesori, roditelji, policija, prijatelji, svi su mi oni nebrojeno puta rekli da to nije put kojim trebam krenuti u životu jer je to gotovo uvijek put u jednom smjeru u propast. No ljudi

Marin Ivanović Stoka jedan je od pionira hrvatske rap glazbe. Pripadao je generaciji koja se poistovjetila s pričama američkih crnaca o životu u getu, kriminalu, sukobu s vlašću, pričama o luksuzu, drogi i zabavi. Sada ovog buntovnika gledamo u sasvim drugoj ulozi.

svejedno postaju ovisnici, očito je da nam opasnost droge nije objašnjena na razumljiv način, bez obzira na to koliko puta bilo ponovljeno. Velika je odgovornost na jednom čovjeku koji pokušava na ispravan način objasniti ono što društvo nije uspjelo. Da ponovim, Stoka je lagano mogao napraviti promašaj s ovom predstavom, pa makar i bila zanimljiva, bitno je da predstava bude poučna. Nisam niti znao kako će predstava izgledati, niti koliko će glumca biti.

Tek nakon što sam je pogledao, saznao sam da ima i službenu stranicu na kojoj sam mogao pronaći poneku informaciju.

Zapravo sam se mogao i malo raspitati i bio bih bolje upućen, ali iskreno mi je drago što sam ostao u neznanju do zadnjeg trenutka jer, iako sam imao očekivanja i sumnje, ostao sam dovoljno otvoren da me Stoka iznenadi s nečim genijalnim. I ne mogu reći ništa drugo nego da je uspio. Marinova predstava me oduševila.

Život ovisnika prikazan na direktan način

Jedini pravi kamen spoticanja bile su užasne poteškoće sa zvukom, ali prilično sam siguran da je to krivnja kazališta, a ne nešto na što je Stoka mogao utjecati.

Na sreću, smetnje nisu trajale tijekom cijele predstave, ali su ostavile loš prvi dojam na inače odličnu izvedbu. I izvedba je sama po sebi bila nešto neočekivano jer ovo zapravo niti nije prava predstava (tj. tradicionalna kazališna predstava koju sam možda očekivao), u smislu da ima kostime, scene i glumce. Zapravo, jedini je “glumac” Marin Ivanović u ulozi samog sebe, i to odjeven vrlo ležerno, a jedini su predmeti na pozornici bili nekoliko boca vode i vrtna klupa. Stoka većinu vremena niti ne glumi, izuzetak je kada npr. glumi efekte ovisnosti.

Imao sam osjećaj više kao da razgovara s publikom i improvizira na licu mjesta nego da je ovo nastup koji je izveo i uvježbavao desetke ili stotine puta. Ne mislim to na loš način, upravo suprotno, time što se ponašao opušteno i prirodno još me više uveo u svoju priču. Njegov način pričanja činio se vrlo autentičan i iskren i smatram da je ovaj način izvođenja genijalan i jednostavno savršen za ovakvu temu. Htio je svoj život i ovisnost prikazati na direktan, nefiltriran način, a da se ne skriva iza maske nekog lika.

“Ugasite mobitele, zašutite, imajte poštovanja, predstava počinje!” otprilike tim riječima započeo je svoj nastup. Bilo je očito da mu ova predstava mnogo znači i da mari za poruku koju pokušava prenijeti. Odmah u tom trenu znao sam da će ostaviti dušu i srce na pozornici.

Bio sam spreman da me dirne njegova gorko-slatka priča o usponima i padovima, predoziranjima, laganju, krađi, vjeri, ljubavi… i onda je počeo pričati šale.

Ovo je priča koja je vrlo morbidna i šokantna, u kojoj umjetnik sebe prikazuje u nadrogiranom, paranoičnom i vrlo bespomoćnom stanju – da, priča je bila vrlo iskrena i ozbiljna, ali Marin je očito zaključio da bi bila preozbiljna ako ne ubaci pokoju šalu. U biti, ne samo pokoju šalu, rekao bih da je možda pola priče bilo ispričano na humorističan način.

Netko bi mogao reći da se time izruguje ili umanjuje ozbiljnost teme droge, ali ja osobno u potpunosti shvaćam njegovu odluku da bude smiješan. U svakoj tragediji bitno je imati smisao za humor, moglo bi se reći. Marin je, koliko sam primijetio, vrlo iskrena i ponosna osoba, ali je opet skroman i zahvalan, i ne srami se našaliti na vlastiti račun. Rekao bih da je zahvalan što je uopće živ. Preživio je ovisnost (više puta), ali siguran sam da bi ga grižnja savjesti ubila da nema malo smisla za humor. Prva polovica predstave bila je dakle prilično opuštena, iskreno, podsjećala me na “stand-up” komediju.

Marin je na prillično nostalgičan način pričao o tome kako je sve počelo, o upoznavanju svog idola Targeta, o početku repanja, o životu jednog mladog čovjeka u Zagrebu. Čak i kada je govorio o dilanju i konzumiranju droge, to se činilo kao nevina zabava, nešto što nema posljedica ili kao dio davne i daleke, zaboravljene prošlosti.

Trenutak kad predstava promijeni značenje

Odjednom, sve se promijenilo. Marin je u jednom trenutku postavio vrlo važno pitanje publici: “Je li ovo što ste do sada čuli smiješno ili tužno?” Začuo se jednoglasan odgovor iz publike - tužno.

Marin je zastao na trenutak i rekao nam bravo. Dali smo mu točan odgovor. Cijela je predstava promijenila značenje, ono što nam je do sad bilo smiješno, zabavno, zanimljivo, odjednom je postalo nešto vrlo stvarno, što je savršena metafora za ovisnost. Marin je počeo govoriti o neuspjelim pokušajima odvikavanja, o životu u komuni, o krađi obiteljskog bogatstva koje je njegov djed ostavio na samrti. Pričao je kako je šmrkao kokain u bolničkom zahodu dok se njegova majka oporavljala od operacije tumora na mozgu, koji je dobila od pretjeranog stresa. Stresa koji je uzrokovao njezin sin ovisnik. Tužno je što nije patio samo on nego i ljudi koji su mu bili bliski, njegova obitelj i prijatelji. Zapravo je shvatio da niti nema pravih prijatelja uz sebe, nego su to ljudi koji su ga iskorištavali za

drogu i za novac. No, ono što me najviše pogodilo u njegovoj priči jest to koliko je dugo bio zarobljen i bespomoćan u ovisnosti, i koliko se god on ili netko drugi trudio da ga spasi, jednostavno je bilo uzaludno. Spas je našao tek privremenim odseljenjem u Italiju u zajednicu vjernika, gdje je naučio moliti. Na kraju svega, iz tame ga je izvukla vjera u Boga, mnogo truda i obitelj koja ga je podržala kroz nevjerojatno teške trenutke.

U konačnici – sretan život

Marin je čovjek čudo. Ne samo da je preživio ovisnost nego je danas uspješan i sretno oženjen čovjek koji je ostvario svoj san da napravi predstavu, koja je uz to odlična. Predstava svakako uspijeva u svojoj namjeri, a to je da bude poučna, ali na jedan vrlo razumljiv, smiješan i zanimljiv način. Predstava je bila prava rapsodija emocija – u jednom sam trenutku bio na rubu suza od smijeha, u drugom na rubu suza od tuge. Na Stoki se vidi da je reper jer je vrlo često tražio reakciju publike – pozivao je publiku da daje aplauze, stalno nas je nasmijavao, postavio je pokoje pitanje, izrepao je par stihova vezanih uz radnju, jednostavno je imao vrlo dobru kemiju s publikom. U kazalištu je vladala vrlo intimna atmosfera, i kao što sam već rekao, to mi se jako svidjelo. Ponestaje mi riječi da dovoljno nahvalim ovu predstavu, uglavnom, mislim da je odlična i poučna, i iako je tema droge vrlo tragična, ova priča je vrlo inspirativna. Dala mi je nadu da uz vjeru i trud čovjek može pobijediti tamu koju ima u sebi i da se čuda stvarno mogu dogoditi, ali da je bolje ne iskušavati sudbinu jer rijetko tko uspije pobijediti ovisnost. Jako mi je drago što smo išli pogledati Stoku, i smatram da bi škole pod obavezno trebale odvoditi učenike na predstavu “Staru škola kreka – iz tame u svjetlo” jer je Marin Ivanović na puno bolji način objasnio problem droge nego što bi to mogla učiniti policija ili školski sustav putem svojih edukativnih prezentacija ili putem nekakvih šokantnih dokumentaraca. Marin Ivanović, makar bio stara legenda, uspio je napraviti predstavu koja je razumljiva nama mladima, i za to mu ne mogu reći ništa drugo, nego – svaka čast.

00025

Zašto radikalne ideje kod mladih padaju na plodno tlo?

Radikalna desnica je primamljiva jer daje jednostavan pogled na svijet u kojem je “naše” uvijek sveto i pravilno, dok je sve “tuđe”, tj. drugačije, zlo i iskvareno.

R

Napisao: Marko Loina, 4.wd Fotografija: Nikola Sinković, videoinstalacija “Patriot” Slavena Tolja, Zbirka u pokretu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu

00026

adikalne ideje ne dolaze ni od kuda.

Kada se nalazimo u naizgled bezizlaznoj i očajnoj situaciji koja nas vuče u propast, u nama se javlja nekakav gotovo životinjski instinkt preživljavanja pod svaku cijenu – bili bismo spremni žrtvovati mnogo toga samo da na kraju uspijemo izvući živu glavu. Kada smo stjerani u kut ili kada padnemo i trebamo se vratiti natrag na noge, bit ćemo voljni učiniti stvari koje bi nam u normalnoj situaciji bile sulude. Ponekad, čovjek nema drugog izbora nego lupiti šakom o stol i reći: “Ovako više ne ide, vrijeme je da preokrenem cijeli svoj svijet naopačke.”

Radikalne ideologije funkcioniraju na sličan način, ali kod većeg broja ljudi - stvaranjem osjećaja konstantne panike. Radikalna politika umjetnost je manipulacije osjećaja i iskrivljavanja istine, a ljutnja i strah dva su favorita u toj umjetnosti. Čovjek koji

r dikālan, prid. (odr. -lnī)

1. koji sve radi vrlo temeljito, sustavno, u kojem se sve mijenja; temeljit [radikalna promjena] 2. pren. koji ne želi popustiti, koji ide u krajnosti; ekstreman, zadrt (ob. u politici) Hrvatski jezični portal, http://hjp.znanje.hr/index. php?show=search_by_id&id=dlxmWxM%253D

je ljut također je i željan osvete. Čovjek koji je u strahu ne razmišlja pravilno i lako ga je uvjeriti da je njegova egzistencija ugrožena. Miješanjem ljutnje i straha dobivamo jedno vrlo snažno oružje - mržnju. Mržnja razdvaja velike skupine ljudi na “naše i njihove”. Radikalna desnica je primamljiva, pogotovo mladim ljudima, jer daje jednostavan pogled na svijet u kojem je “naše” uvijek sveto i pravilno, dok je sve “tuđe”, tj. drugačije, zlo i iskvareno. Mržnja nam daje neprijatelja kojeg možemo okriviti za sve naše probleme.

Rasizam i homofobija proizlaze upravo iz straha od onoga što je drugačije. Osim mržnje, važno je shvatiti i ponos i bunt radikalne desnice.

Da citiram samog sebe iz svojeg teksta “Buntovnici nekad i danas”: “Neki buntovnici nisu sanjari niti nemaju plemenite ciljeve i radije bi zgazili sve što im nije po volji. Nekima je jedino bitno kršiti pravila i stvarati kaos. Takvi se ljudi ne bore protiv nepravde i za dobrobit drugih, takvi ljudi bore se jedino sami protiv sebe i krive nekog izmišljenog

neprijatelja za sve svoje probleme.” Moj opis prosječnog buntovnika ne vrijedi u potpunosti za mladu hrvatsku desnicu.

Ovaj opis vrijedi za buntovnike koji su anarhisti, tj. ljudi kojima ništa nije sveto.

Hrvatski huligani i samoprozvane ustaše nas, s druge strane, u svakom trenu podsjećaju koliko su ponosi na Hrvatsku, koja je za njih svetinja. Istovremeno, velik broj ih se buni protiv Hrvatske kao države.

Granica ispravnog i pogrešnog

Većina ljudi koji razmišljaju na radikalan ili revolucionaran način ima plemenite ciljeve (iz svoje perspektive).

Svaki čovjek u sebi ima želju učiniti ispravnu stvar, ali ljudi jednostavno nisu savršeni. Granica ispravnog i pogrešnog lako postane mutna kada u priču dodamo ljudske emocije i želju za pripadnošću. Mladima je potreban osjećaj ponosa i pripadnosti i neki od njih tu potrebu zadovolje veličanjem svoje domovine i navijanjem na tribinama. Mladima je također potreban i bunt. U zapadnom svijetu konzervatizam i politička desnica

postaju svojevrsna kontrakultura i pobuna protiv postojećeg političkog sustava.

U Hrvatskoj je to još primjetljivije. Fašizam, tj. ustaštvo je tabu tema i nešto od čega se Hrvatska kao moderna, europska država želi udaljiti (odnosno nešto što želi ostaviti u prošlosti), i upravo zato neki mladi koriste ustaštvo kao vrstu odbacivanja hrvatske države.

Zašto radikalne desničarske ideje padaju na plodno tlo kod mladih? To je svojevrsna kontrakultura i pobuna protiv političkog sustava, to je izvor ponosa i pripadnosti, to je jednostavan pogled na svijet. Kod nekih, to je jednostavno normala ili nešto što su naučili iz svoje okoline. Hrvatska se predstavlja kao zemlja koja gleda u budućnost, ali u toj će budućnosti radikalni stavovi ostati dok god se ne pomirimo sa svojom prošlošću.

00027

Bitno je zabaviti se Napisala: Stela Matković, 4.mt Fotografije: Stela Matković, 4.mt

00028

Ishod borbi odbijamo gledati samo kao pobjedu ili poraz - sve je to zabava!

Savate klub Đidara

obuhvaća iskusne borce s respektabilnim rezultatima podjednako kao i rekreativce i svi su u jednakopravnom položaju. Osoba zaslužna za takvo razmišljanje je trener i osnivač kluba Đino Sinković koji kaže da će se ovim poslom baviti dok mu god tijelo to bude dopuštalo.

– I sâm sam bio natjecatelj i volim ovaj sport – kaže nam Đino i nastavlja – Odnos s članovima je otvoren i

– Još mi je uvijek u sjećanju prvi trening kojem sam ovdje prisustvovala.

Došla sam na poticaj prijatelja koji je bio član Đidare i trenirao je u ovome klubu. Imala sam iskustva u borilačkim vještinama, ali me svejedno bilo strah s obzirom na to da se radilo o, za mene, novom klubu, ljudima i okolini. Predstavila sam se Đini (osnivač kluba, op. a.) i on me dočekao vrlo srdačno. Malo smo razgovarali o mojem dotadašnjem borilačkom iskustvu i nakon toga je započeo trening. Vlastita me sramežljivost sprečavala da bilo kome priđem pa sam se prije sparing borbi sama pripremala na vreći. Gotovo odmah pored mene je bilo dvoje ljudi koji su se sa mnom upoznali i pokazali kako da poboljšam svoju tehniku – rekla je Stela Matković, članica kluba.

Trener Đino Sinković sa svojim članovima

Početkom devedesetih godina 20. stoljeća u Zaboku je osnovan borilački klub u kojem su se održavali treninzi tajlandskog boksa kojim se htjelo na ovim prostorima promovirati nešto novo, “buntovnije” od, u to vrijeme, popularnih borilačkih vještina. Ovaj je borilački sport poznat po svojoj agresivnosti te je ubrzo “zamijenjen” savate boksom kojim se nije izgubilo na atraktivnosti i dinamičnosti borbe, ali je zbog jasnih pravila kojima se inzistira na podjednakoj uporabi ruku i nogu te na tehničkoj dotjeranosti udaraca privukao veći broj novih sportaša oba spola. Tako je osnovan Savate klub Đidara.

Najveći motiv članova kluba nije izražavanje agresije i sâma borba, nego je to izbacivanje viška energije ili rješavanje neželjenih frustracija nakon napornog dana na poslu ili u školi.

Razgovarali smo s nekima od njih kako bismo saznali zašto treniraju ovaj sport i zašto su se odlučili baš za ovaj klub.

– U klubu su svi vrlo susretljivi i uvijek spremni pomoći, a da se druge ne sputava ili im se podsmjehuje zbog nečega što rade pogrešno, i to je jedan od razloga zašto sam ostala u ovom sportu. Nitko ovamo ne dolazi sa stavom “hoću se tući” nego je to uvijek želja za dobrim treningom na kojem kroz fizički napor sve nakupljene negativnosti može izbaciti iz sebe.

Cjelokupna atmosfera u klubu u kojem smo svi kao braća je nešto što nikada prije nisam doživjela, tako nije u drugim klubovima u kojima sam trenirala. I bez obzira na to, odnos trenera prema nama je uvijek vrlo profesionalan – ustvrdila je još jedna ženska članica Ariana Šalković.

Uspješan sportski klub Danas klub broji pedesetak članova svih dobnih skupina. Članstvo

prijateljski. Nema povlaštenih.

Bitni su ravnopravnost i obostrano poštovanje. To je dovelo do toga da je Đidara danas jedan od najboljih klubova u Hrvatskoj.

Kad smo ga pitali na koji način motivira svoje borce, rekao nam je kako je to vjera u svakoga od njih da mogu uspjeti u onome što žele.

Također je važna i njihova unutarnja motivacija kojom sami dođu do toga da, ako se dovoljno trude, ne postoji granica koja bi ih spriječila na putu do zacrtanog cilja.

Rezultat takvog odnosa i rada brojne su medalje s kojima se borci Đidare vraćaju sa svih natjecanja. Na koji se način trenira objasnili su nam neki od članova koji redovito treniraju. Tako su ustvrdili da su treninzi izrazito zahtjevni, ali uz dobru atmosferu ništa se ne čini toliko teško.

– Sve je dobro organizirano, na početku

svakog treninga dogovorimo se želi li se taj dan naglasak staviti na rad na snazi ili sparing borbe. Bez obzira na odabir aktivnosti, nikada nije dosadno, svi se međusobno zezaju, i članovi i trener – rekao nam je jedan od članova Tin Brgles.

Tajna Đidarinih boraca

Zanimalo nas je koja je još tajna Đidarinih boraca koja im omogućava da postižu takve odlične rezultate pa smo bez imalo razmišljanja dobili odgovor: – Svi misle kako imamo nekakve mukotrpne treninge, ali zapravo je naša tajna mentalni dio treninga koji ima prednost pred fizičkim.

Velike zasluge za naše uspjehe ima naš trener koji nam i na treninzima i na natjecanjima govori da je bitno da se zabavimo, da odradimo najbolje što možemo, a sad, hoće li to rezultirati pobjedom ili ne, to nije bitno. “Bez stresa i samo polako”, rekao bi naš Đino – izjavio je Petar Capan, član kluba. Čini se kako se upravo po ovome Đidara najviše razlikuje od drugih klubova.

Svi koji dođu od prvoga treninga uče kako nije bitno natjecati se i pobijediti iako je to, naravno, sjajan osjećaj.

Također uče pomagati i suosjećati s drugima. Članovi ovog kluba drugačiji su jer su odlučili biti vođeni nečim drugim i boljim od želje za pobjedom.

Sve je samo zabava

No, gdje je tu bunt?

Možda u već ranije spomenutoj činjenici kako članove ne pokreće sâma borba, a možda i u tome što odbijaju natjecanja gledati kao natjecanja, već kao priliku da se zbliže međusobno ili s trenerom. Ili možda u tome da odbijaju ishod borbe gledati samo kao pobjedu ili poraz, već kao zabavu.

Njihova zarazna pozitivna energija njihov je bunt. Oni odbijaju ponašati se bahato i agresivno kako to obično bude s onima koji se bave borilačkim sportovima.

00029

Kuća slavnih

00030

izvan postojećih okvira Napisala: Petra Sokolić, 4.mt

Nikola održava likovnu radionicu

Nikola Hrastinski pohađao je ŠUDIGO, smjer grafički dizajn, a školovanje je potom nastavio na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Predavao je i učenicima naše škole, a umjetnost smatra sastavnim dijelom svog života. Što bi istaknuo kao najbitnije u sferi umjetnosti, ali i života, govori nam u intevjuu.

Kako ste znali da ste stvoreni za umjetnost te da se želite time baviti u nastavku života?

Kada sam upisivao srednju školu, kao i većina svojih kolega, bio sam neodlučan. Smatram da u tim godinama nisam točno znao čime se želim baviti i koji je moj životni poziv. Kada sam upisao ŠUDIGO 2004. g., trebalo mi je vremena da se prilagodim novoj okolini. Tek sam kasnije shvatio, najviše zahvaljujući nekolicini profesora koji su me doveli do tog razmišljanja, da je umjetnost, odnosno nastavnički smjer, ono čime se želim baviti u životu. S njima sam često sudjelovao u raznim aktivnostima, natjecanjima, izložbama, projektima i slično. Danas više nisam u području školstva, ali i dalje promoviram umjetnost kao sastavni dio svoga života kroz Odbor za kulturu Grada Zaboka, Kulturno vijeće Krapinsko-zagorske županije, održavanjem raznih radionica, organizacijom kulturnih događanja, ali i vlastitim umjetničkim stvaranjem u sferi grafike.

Koji fakultet ste završili i kakvo je Vaše radno iskustvo u toj struci?

Trebao sam upisati Animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Mapa je bila spremna za predaju, ali u tom se trenutku nešto u mom razmišljanju promijenilo. Nakon što sam razmislio o svemu, odlučio sam upisati Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer likovna pedagogija.

Naravno, mape se nisu poklapale, pa sam u mjesec dana morao napraviti kompletno novu mapu. Diplomski studij likovne pedagogije s izbornim predmetom grafika u klasi izv. prof. Jasne Šikanje završio sam 2013. godine te sam stekao titulu magistra likovne pedagogije.

Ispričajte nam svoje najljepše iskustvo dosad vezano uz umjetnost?

Tijekom školovanja, ali i nakon školovanja, imao sam petnaestak skupnih i

za sada samo jednu samostalnu izložbu, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu.

Moja prva skupna izložba bila je 2006. godine u Švedskoj, u Međunarodnom muzeju dječje umjetnosti u Hudingeu te u Japanu na Svjetskom kongresu INSEA-e pod mentorstvom prof. Sonje Vuk. Pod njenim mentorstvom osvojio sam i dvije nagrade: Nagradu za likovni rad u kategoriji srednjih škola, “Slobodan sam biti” te “Šutnja nije zlato”, posebno priznanje za “originalnost ideje i poseban estetski izričaj videouratka kojima su obuhvatili kompleksnost rodnih stereotipa i rodno uvjetovanog nasilja.” Ostale skupne izložbe održale su se u Zagrebu (projekt “Kiborgezija” uz našu umjetnicu Andreju Kulunčić te u Muzeju suvremene umjetnosti). U Hrvatskoj sam, osim toga, izlagao u Rijeci, Varaždinu, Zaboku te na Dugom otoku. 2016. godine sudjelovao sam na skupu umjetnika iz cijele Europe na skupnoj izložbi i razmjeni iskustava u umjetnosti mladih do 30 godina, koji se održao u Bruxellesu.

Osim nekolicine predavanja koje sam održao na stručnim skupovima likovne umjetnosti i dizajna, održao sam, uz Doru Bakek, i predavanje za Noć muzeja “O umjetničkoj grafici i ručnoj izradi papira” u Gradskoj galeriji Zabok.

Što se tiče radionica, mogu navesti samo neke jer ih je bilo previše za spomenuti. Provodio sam volonterske akcije oslikavanja prilaza Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskog uz Društvo Naša djeca Zabok, kiparske i crtačke radionice za osnovnoškolce u sklopu Manus Nostrae, oslikavanje potpornog zida u dužini od 480 metara i zadnja koju sada provodim su slikarske radionice u sklopu EU projekta ISKRA (+54).

Najljepše iskustvo u umjetnosti trenutno mi je EU projekt ISKRA. Projekt ima dva ključna cilja. Prvi je jačanje kompetencija, stručnih znanja i vještina kulturnih radnika, umjetnika i zaposlenika partnerskih organizacija u području geragogije i andragogije, za potrebe animacije, organizacije i provedbe kulturnih radionica za osobe starije od 54 godine.

Drugi je cilj provedba kulturnih radionica za osobe starije od 54 godine u području likovne i glazbene umjetnosti te fotografije, u svrhu poboljšanja njihovih osobnih vještina. U sklopu projekta koji provodimo bacc. oec. Bojana Birać (voditeljica Gradske galerije) i ja, educiramo i održavamo likovne radionice za starije od 54 godine. U grupi imamo deset umirovljenika te održavamo 12 pojedinačnih radionica u trajanju od tri sata na kojima oni stječu određeno znanje iz umjetnosti i, onog interesantnijeg, praktičnog dijela.

U veljači će biti prezentacija njihovih ra-

Mi smo ti koji kroz umjetnost na sebi svojstven način prikazujemo publici svijet u kojem živimo i koji nas okružuje.

dova u Gradskoj galeriji te će na kraju projekta njihovi radovi biti izloženi u Zagrebu.

Kada ste radili u školi kao profesor umjetnosti, jeste li primijetili potencijalne umjetnike?

Kao profesor u ŠUDIGO-u predavao sam stručne i teorijske predmeta (crtanje i slikanje, povijest likovne umjetnosti, grafički dizajn, dizajn za web...). Naravno, kada sam predavao crtanje i slikanje na prvoj i drugoj godini, odmah sam prepoznao nekolicinu učenika koji se ističu. Vrlo je lako prepoznati potencijal, nadarenost i talent u grupi učenika, pogotovo kada su tek u fazi učenja nekih osnova u crtanju i svi crtaju jednak motiv.

Kasnije, kod izrade evaluacije, kada su svi radovi na jednom mjestu, sve je vidljivo. Naravno, to ne znači da drugi nisu talentirani. Kasnije, tijekom godina školovanja i uz izvrsne profesore koji predaju crtanje i slikanje u ŠUDIGO-u, njihov talent izađe na površinu i pokažu koliko ustvari mogu i žele.

Svi ti učenici na kraju upišu Akademiju likovnih umjetnosti, Studij dizajna ili neki srodan fakultet.

Mislite li da je umjetnost danas ista kakva je bila dok ste studirali?

Umjetnost je, kao i sve ostalo, podložna promjeni. Kako vrijeme prolazi, tako se i umjetnost mijenja.

Vrlo jednostavan primjer je umjetnost srednjeg vijeka naspram renesanse ili baroka, ili naspram apstrakcije i moderne. Tako se i umjetnost promijenila od mog studiranja pa sve do danas. To je svakako pozitivna stvar jer se umjetnici, ali i umjetnost, okreću prema kritičkom, racionalnom i realnom razmišljanju i sve više kritiziraju društveno-političko, ali i potrošačko društvo, kojim smo danas okruženi. Bilo bi zabrinjavajuće da se razmišljanje umjetnika s vremenom ne mijenja i da stagnira na istom mjestu godinama. Mi smo ti koji kroz umjetnosti ukazujemo publici na sebi svojstven način svijet u kojem živimo i koji nas okružuje.

Koja je Vaša poruka za buduće umjetnike i sve učenike koji teže ostvarenju svojih ideala i sposobnosti?

Više puta sam u svojoj karijeri, ali i van nje, čuo da umjetnost nije profitabilna grana i da se od nje ne može živjeti. Svima koji imaju afinitet prema stvaralaštvu, kreativnosti, umjetnosti svakako preporučam da krenu prema tome, da slijede ono što ih zanima u životu i da nikako ne odaberu karijeru u kojoj će raditi posao koji ih u potpunosti ne zadovoljava.

Budite uporni, angažirani, inovativni, kreativni, marljivi i razmišljajte van postojećih okvira i uspjeh će vam doći kao nagrada.

00031

Kuća slavnih

Otk

Napisao: Vito Vidović, 3.wd Fotografije: arhiva Birgit Brlečić

00032

krivanje bojanih mrlja Počeci umjetničkog talenta

- Prvi pokušaji bili su u najranijoj dobi, potreba za tragom i oblikom. U zreloj dobi bilo je to otkrivanje, istraživanje nečeg novog. Naglasak je bio na stvaranju, ne na završnom produktu.

Rast imaginarnog izraza u individualizaciji, potpuno davanje novog značenja u vizualnom kreativnom svijetu. Tako sam odlučila napustiti ulogu realnosti vedrog i nemirnog duha u apstraktni fenomen ekspresivnog, širokog i brzog poteza.

Potraga za izgubljenim, otkrivanje revolucije bojanih mrlja u novo rađanje. Rađanje novog duha unutar dubine, borba kolorita u segment traženja vrijednosti i emocija. Rast za nečime što čuva ili izranjava iz tišine u ovome svjetonazoru.

Ovo su riječi bivše učenice Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok Birgit Brlečić koja je svojim radom i umijećem ostvarila svoju prvu samostalnu izložbu pod nazivom “U vremenu i prostoru” otvorenu 4. siječnja 2019. u Općinskoj knjižnici i čitaonici Marija Bistrica. Birgit Brlečić završava srednjoškolsko obrazovanje 2014. g. u smjeru industrijski dizajn te iste godine upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, smjer likovne pedagogije.

- Po završetku srednje škole, imala sam jedan cilj - upisati akademiju.

Tijekom studiranja raširila su se krila te sam daljnjim radom pronašla sama sebe.

Sebe u duhu apstrakcije.

Autorica na akademiji pronalazi sebe u pojmu apstrakcije, a svoje uzore vidu u svjetski poznatim umjetnicima kao što su Mondrian, Max Bill, Kandinski,

Proces djelovanja boje i zvuka, njihov suodnos te njihova koegzistencija širenja van fizičkih formata u sadašnjost, istraživanje i kretanje emocija u balansu boje.

Pollock, Ellsworth Kelly. Svoje iskustvo proživljava kroz elemente gradnje linije, plohe i velikim namazima boje.

Proces djelovanja boje i zvuka, njihov suodnos te njihova koegzistencija širenja van fizičkih formata u sadašnjost, istraživanje i kretanje emocija u balansu boje proces je kojim Birgit opisuje način stvaranja svojih umjetničkih djela i koji je zapravo dublja slika njenog cilja.

Oživjeti umjetnost i dati joj novo značenje

Otvorenjem svoje prve samostalne izložbe u Mariji Bistrici Birgit Brlečić izložila je svoje radove koji su nastali u razdoblju od 2014. do 2018. godine te time željela prikazati svoj napredak i faze kroz koje je prolazila u godinama rada.

Cilj joj je bio oživjeti svoju umjetnost

i dati joj novi značaj. Kroz pripreme za izložbu došlo je i do naziva “U prostoru i vremenu” koji ona objašnjava: - Nikada nije ni prerano ni prekasno, uvijek je pravo vrijeme.

Na pitanje postoji li djelo na koje je najviše ponosna odgovara: - Da, naravno da postoje djela koja su mi od velikog značaja. Mislim da sliku treba verbalizirati, izraziti pomoću riječi, a te riječi su boje. Slika i riječ međusobno se nadopunjuju, zar ne? Nadam se da sam se uspjela približiti publici i prenijeti poruku jer se sve ne sastoji u onome što vidiš na prvi pogled, nekad je potrebno osjetiti sliku.

Upravo time želi istaknuti da apstraktna umjetnost ima svoj smisao, da ta djela imaju viši smisao od same vizualne vanjštine i da se apstraktna umjetnost ne svodi samo na nasumično miješanje boja po platnu, savijanje metala ili drugih materijala u nesmislene forme, već da ta djela kriju dublju poruku koju je autor želio prenijeti publici. Birgit Brlečić se tako vodi motom Ono u što vjerujemo postaje stvarnost.

Svojim djelima to dokazuje i pokušava prenijeti na druge ljude koji su možda apstraktnu umjetnost smatrali besmislenom i bez značenja.

Vrjednovanje umjetnosti

Životno iskustvo svakako je jedna od glavnih motivacija za pronalaženje umjetničkih sposobnosti. Tako je i kod Brigit Brlečić, mlade umjetnice koja svojim talentom i umijećem to dokazuje.

Bila je nagrađivana tijekom izrade idejnog rješenja suvenira Sveučilišta u Rijeci i svojim postignućima može biti uzor mladim umjetnicima. Svaki bi umjetnik svoj rad trebao znati cijeniti, što nas dovodi do teme materijalnog vrednovanja djela. Vrijednost materijalnog umjetnicima ne predstavlja mnogo, gleda se na unikatnost i prepoznatljivost, stvaranje svog stila, ali može li se živjeti od umjetnosti? Ili, još bolje pitanje - Može li se živjeti od umjetnosti u Hrvatskoj? Birgit Brlečić iznijela je svoje mišljenje: - Hmm… To je teško pitanje i još teži odgovor. Mislim da ne, ali tko zna, možda jednog dana.

Zabrinjavajući je to odgovor mlade osobe koja u Hrvatskoj želi napredovati i uzdići se zahvaljujući svojem talentu i sposobnostima. Trebamo li preispitati sebe znamo li cijeniti tuđi talent? Ako ne znamo, nadolazeće generacije mladih umjetnika bit će prisiljene napustiti Hrvatsku i svojim talentom pridonijeti nekoj drugoj državi.

00033

Uspješnice

Zašto baš mi?

Imali smo čast ugostiti predstavnike Jutarnjeg lista koji su nam došli uručiti nagrade povodom natječaja na kojem je naša škola, jednom riječju, briljirala. U pitanju su nagrade za najbolji tiskani i digitalni srednjoškolski list. Učenicima su uručena priznanja te dva laptopa.

Predstavnici Jutarnjeg lista ispričali su nam zašto i na koji način je baš naš list u ovoj kategoriji odabran za najbolji u Hrvatskoj. Rekli su da se žiri složio oko jednog – atraktivne naslovne strane. S obzirom da je tema “Mladi i seksualnost”, naslovna strana tog broja Tabule nove prikazuje fotografiju dviju djevojaka koje su u (skorom) poljupcu.

Također, naglasili su iznimnu kvalitetu i obujam tekstova vezanih uz temu broja koje su napisali učenici naše novinske skupine. Primijetili su da smo temu temeljito obradili iz svih mogućih aspekata te da smo je izvrsno potkrijepili fotografijama i ilustracijama učenika naše škole. Ovo su sve bili razlozi zašto je upravo naš list zasluženo odnio dvije nagrade na natječaju “Biram školski list godine”.

O temi

Nagrade Jutarnjeg u našim rukama!

Mi smo umjetnička škola, a seksualnost je najviše izražena upravo u našem području. To je tema koja ne treba biti tabu. Pritom u svojoj školi nemamo problema s cenzurom, pišemo doista

svašta, provokativni smo i skloni objaviti dijametralno suprotna mišljenja sugovornika o istoj temi. Volimo takve kontraste – objasnila je učenica Petra Sokolić, glavna urednica tiskanog i digitalnog izdanja Tabule nove.

Susret s predstavnicima Jutranjeg lista uveličali su i drugi članovi novinarske skupine, Stela Matković, Borna Banovec, Rea Čavić, mentori profesori Nikola Sinković, Marina Kanceljak Buhin i Krešimir Varga te ravnateljica škole Božica Šarić.

Drago mi je zbog učenika jer na ovaj način promoviramo njihove sposobnosti i vještine, jezične kompetencije, pismenost, ali i samu Školu.

Iako smo svjesni trendova, nećemo odustati od tiskanog izdanja – kaže ravnateljica Božica Šarić./////////Petra Sokolić, 4.mt, fotografija Goran Mehkek/CROPIX

00034

Na službenom natječaju Jutarnjeg lista, Tabula je osvojila dva prva mjesta – za digitalno i tiskano izdanje.

Lucija u društvu glavnih urednika Labosa i Kulta

Nova lica na LiDraNu Na 28. smotri likovnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva koja je održana u Primoštenu od 21. do 23. ožujka 2018. godine sudjelovala je i vesela ekipa iz Krapinsko-zagorske županije koju su činili članovi dramske skupine MAG iz zabočke Gimnazije Antuna Gustava Matoša s mentoricom Dinkom Tomašković-Presečki, potom Barbara Milički i Tamara Jakopović iz Srednje škole Zlatar s mentoricama Antonijom Čekolj i Ivančicom Tomorad te glavna urednica školskog lista Tabula nova Lucija Brežnjak iz ŠUDIGO Zabok s mentorom Nikolom Sinkovićem.

LiDraNo ’18. ponovo nam je dao puno razloga za veselje. Osmi broj Tabule (jedan je

Tabula je bila samo jedan od deset doista fenomenalnih školskih listova na smotri.

sudionika, kao i pitanja poput “Imate li jedan primjerak za nas, samo smo čekali da vidimo što ste napravili?” i onda “Bravo!”, “Svaka čast na hrabrosti!” i slično. Da, gode lijepe riječi i kad ističu našu naslovnicu, dizajn i odlično napisane temu broja i ostale članke, ali, mora se priznati, Tabula je bila samo jedan od deset doista fenomenalnih školskih listova na smotri. Odlični novodizajnirani Labos, standardno izvrsni Cener i Mi mladi, potom Stručak, Lumen, FRANzine, Otrovno pero (prošle godine proglašeno najboljim od strane Jutarnjeg lista) te dva nova lista koji su izdali svoje prve brojeve – DRUGAčiji i Kult. O svima možete pronaći detaljnije opise na srednja.hr, a istaknuli bismo Kult iz Prve riječke hrvatske gimnazije kao pravo osvježenje zbog jedinstvenog izgleda i punk stava koji podsjeća na fotokopirane fanzine s kraja osamdesetih i početka devedesetih.

Posebno smo ponosni i na naše prijatelje iz Gimnazije Antuna Gustava Matoša čija je dramska skupina MAG s predstavom KRIM TIM 3 izabrana za izvođenje na završnoj svečanosti ovogodišnje smotre LiDraNo. Dinamična, duhovita i zabavna crnohumorna predstava o istrazi ubojstva jedne žene parodira televizijsku seriju K.T.2. Odlični mladi glumci suvereno su vladali svim glumačkim elementima i nadogradili ih glazbenim i plesnim sekvencama te nasmijali i oduševili publiku u kongresnoj dvorani hotela Zora. Odličan završetak još jedne Smotre literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva.////////// Lucija Brežnjak, fotografije: N. Sinkoivć

bio dvobroj) po sedmi nas je put odveo na državnu smotru najboljih srednjoškolskih listova u Republici Hrvatskoj.

Lijepo je bilo čuti pohvale od povjerenstva i drugih

00035

Volontiranje

Učili se strpljivosti i toleranciji Projekt VolontirAJMO – jačanje kapaciteta lokalnih zajednica za volontiranje provodio se od 1. lipnja 2017. do 30. studenoga 2018. godine. Projekt se odijao na području Krapinsko-zagorske županije, nositelj je bila Mreža udruga Zagor, a jedan od partnera bila je i Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. U projektu je aktivno sudjelovalo trideset učenika naše škole, a koordinatorica je bila Valentina Petric Klaužer.

Cilj projekta bio je, kroz provedbu edukacijskih modula ojačati kapacitete organizatora volontiranja s područja naše županije za planiranje, kreiranje i provedbu kvalitetnih i održivih volonterskih programa te osigurati kontinuirano pružanje podrške u provedbi programa školskog volontiranja, ali i doprinijeti razvoju svijesti o važnosti i vrijednosti školskog volontiranja. Javna kampanja i poticanje vrednovanja i nagrađivanja volonterskog rada bili su usmjereni na razvoj svijesti o važnosti i vrijednostima volontiranja – objašnjava profesorica Valentina Petric Klaužer.

Učenici ŠUDIGO-a sudjelovali u projektu VolontirAJMO. Cilj je bio ojačati kapacitete organizatora volontiranja s područja naše županije.

Doprinos naših učenika

U našoj se školi u okviru projekta provelo nekoliko volonterskih aktivnoti: prikupljanje higijenskih potrepština i prehrambenih namirnica za obitelji u našoj sredini koje žive u lošijim materijalnim uvjetima, prikupljanje društvenih igara za djecu koja borave na dječjem odjelu Opće bolnice Zabok, čišćenje školskog dvorišta, sadnja voćki, ukrasnog bilja i cvijeća u prostoru oko škole te snimanje i montiranje dokumentarnog videa o razvoju volonterstva.

Sudjelovanje u ovom projektu bilo je velik izazov za naše učenike volontere, ali i za mene osobno. U proteklih godinu dana puno smo toga naučili, često se međusobno družili, učili strpljivosti, toleranciji, poštivanju dogovora, a stekli smo i neka nova poznanstva. Isto tako, vidjeli smo mnogo predivnih primjera volontiranja od starijih volontera do djece koja su tek krenula u taj svijet. Postati volonterom i dati barem mali doprinos u

00036

Podjela simboličnih nagrada volonterima koji su uključeni u provedbu volonterskog programa razvoju cjelokupne zajednice neprocjenjivo je iskustvo. Volontiranje je u našoj županiji prepoznatljivo stoga mi je drago da smo bili dio ovog velikog projekta i što je naš volonterski klub svojim akcijama pokazao da radi za dobrobit škole

i učenika, ali i za dobrobit zajednice u kojoj živimo.////////// Katarina Kovačević, 2.mt, fotografija: V. Petric Klaužer

Videostvaralaštvo

Razmisli jer vrijeme ne možeš vratiti

Promotivni video

U okviru tog projekta, naša je Škola dobila zadatak da snimi promotivni video putem kojeg bi se vizualno odaslala poruka mladima da moraju bolje promisliti prije no što sjedaju u auto, bili oni

Snimanje promotivnog videa

Završena je akcija projekta “Bez promila” čiji je zadatak utjecati prvenstveno na buduće i već postojeće mlade vozače u Republici Hrvatskoj.

Volonteri Mreže udruge Zagor, uz pomoć i podršku Policijske uprave Krapinskozagorske, Krapinsko-zagorske županije te udruge Regenerator, održali su predavanja u svim srednjim školama u Krapinsko-zagorskoj županiji.

Kroz razne aktivnosti i radionice, učenicima su prikazane realistične situacije vezane uz sva sredstva koja bi nas mogla ugroziti tijekom vožnje automobilom.

Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok snimila je promotivni video povodom projekta Bez promila.

pod utjecajem alkohola ili osoba koja upravlja vozilom.

Učenici 4. razreda medijskog tehničara u okviru predmeta Medijski projekti sastavljali su scenarije, a Mreža udruga Zagor odabrala je jedan po

kojem se na kraju snimio video. Glavni protagonisti videa su Marko Fanjkutić, Denis Kotarski i Marta Dlesk, a mentorica je profesorica Marina Kanceljak Buhin. Projekt je sufinanciran kroz provedbu

Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa pri Ministarstvu unutarnjih poslova, a možete ga pogledati u digitalnom izdanju našeg časopisa. //////// Petra Sokolić, 4.mt

Filmovi učenika ŠUDIGO-a na čak tri hrvatska festivala filma Magdalenin Ova godina ostavila je trag kao uspješna filmska godina. U raspored jednih od najpoznatijih hrvatskih filmskih festivala, uvrstili su se filmovi učenika Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću. Jedinstvenim su se radovima predstavile učenice Antonija Grofelnik, Magdalena Janđel, Lucija Strugar, Marija Somek, Marta Dlesk i Petra Sokolić.

Dubrovnik film festival – 1. mjesto

U slobodnoj kategoriji, nagradu za najbolji film osvojila je Magdalena Janđel.

Ona je prošlogodišnja maturantica naše škole, čiji je uradak nastao pod mentorstvom profesorice Tamare Bilankov. Magdalena je snimila kolege iz razreda, a tema njenog filma je emotivna i komplicirana složenost međuljudske komunikacije. Učenica čiji je film prošao na službenu projekciju festivala bila je Lucija Strugar s filmom naziva “Ritual ispijanja kave”.

Four River Film Festival u Karlovcu

U grad na četiri rijeke na još jedan festival izabrani su radovi petero učenica. Lucija Strugar sudjelovala je na Festivalu s već spomenutim kratkometražnim filmom. Petra Sokolić, Marija Somek te Marta Dlesk, učenice 4. razreda medijskog tehničara, plasirale su se s animiranim filmom “Grička vještica”, koji je nastao kao inspiracija na Mariju Jurić Zagorku. Mentorica učenicama je profesorica Tamara Bilankov. Odabran je i animirani film “Motus” još jedne prošlogodišnje maturantice, Antonije Grofelnik čija je mentorica profesorica Marina Kanceljak Buhin.

Smotra hrvatskoga školskoga filma u Sinju

Međuljudski šum proglašen najboljim na DFF-u.

Strugar i Antonije Grofelnik. Škola je nadasve ponosna na sve učenice koje su uspjele svojim trudom, radom i zalaganjem postići zavidne rezultate i dospjeti na zaista vrhunske festivale. Spomenute filmske uratke možete pogledati u digitalnom izdanju našeg časopisa. //////////Petra Sokolić, 4.mt

Ovogodišnju Smotru hrvatskoga školskoga filma u Sinju uveličali su već spomenuti filmovi, filmovi učenica Lucije

00037

Događanja

Posljednje školsko zvono za profesoricu Mirjanu Belanović Sa zadnjim školskim zvonom u prvom polugodištu učenici i nastavnici oprostili su se od svoje profesorice i drage kolegice Mirjane Belanović koja je otišla u zasluženu mirovinu. Profesorica Mirjana Belanović, po struci diplomirana inženjerka tekstilnog inženjerstva, zaposlila se u Tekstilnoj školi Zabok 9. rujna 1991. godine te nastavila raditi u današnjoj Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok u sektoru odjeće i grafičke tehnologije. Vodila je poslove vezane za grafičku radionicu, bila povjerenik zaštite na radu te je dugi niz godina obavljala razredničke poslove. U vremenu od 2006. do 2011. godine napredovala je u zvanje mentora, a više godina vodila je međužupanijski aktiv tekstila i odjeće.

00038

Na Nastavničkom vijeću (11. siječnja 2019.) kolektiv Škole zahvalio je profesorici Belanović na njezinom doprinosu u odgoju i obrazovanju mnogih generacija, podupiranju i zalaganju u pedagoškom radu te mentoriranju mnogih kolegica i kolega u struci, a ravnateljica Škole Božica Šarić uručila je zahvalnicu za dugotrajan i uspješan rad s generacijama učenika te doprinos u razvoju i promociji Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok uz riječi:

Opće vrijednosti naše škole

Mirjana nam odlazi iz redovnog radnog odnosa, ali uvijek će biti dobrodošla u našoj školi. Činjenica je da je svojim radom, upornošću, marljivošću, pomaganjem, požrtvovnošću i poštenjem

Mirjana je svojim radom, upornošću, marljivošću, pomaganjem, požrtvovnošću i poštenjem svestrano doprinosila razvoju naše škole, zajednice i pojedinaca – kako učenika tako i zaposlenika. svestrano doprinosila razvoju naše škole, zajednice i pojedinaca – kako učenika tako i zaposlenika. Te osobine koje su je krasile prenosila je na sve nas i one će zauvijek ostati dio općih vrijednosti naše obrazovne institucije. Hvala Vam Mirjana na tome!////////////////Priredila: Božica Šarić, ravnateljica

K

ao i svake godine, Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok na jedinstven je način započela i obilježila zimske praznike i blagdane. Održana je jednosatna božićna predstava koja je započela modnom revijom učenica manekenske skupine naše škole, pod mentorstvom profesorice Davorke Varžić, koje su predstavile modne kreacije učenika trećeg razreda dizajna odjeće pod mentorstvom profesorice Štefice Zajec-Stanić.

Nakon njih, školom su se odjeknuli zvuci klarineta.

Glazbena skupina pod nazivom Trio klarineta odsvirala je pjesmu Tico-Tico Zequihna de Abreua. Nakon izvrsnih glazbenika, na pozornici je učenik prvog razreda medijskih tehničara, Lovro Sović, izrecitirao pjesmu učenice Valentine Šenator iz trećeg razreda dizajna odjeće. Nakon božićne recitacije, stigla je i božićna pjesma. Učenici prvog razreda medijskih tehničara, Emanuela Šain-Jova-

Božić u ŠUDIGO-u: kreativnost u riječi, slici, zvuku i pokretu Svatko u sebi nosi barem dio božićnog duha. nović i Roberto Tkalec svoje vokalne sposobnosti prikazali su na pjesmi Božićno jutro.

Božićna pjesma

Dok su se u publici slegli dojmovi od navedenih vokalista, za uvježbanu predstavu pripremali su se učenici četvrtog razreda medijskih tehničara. Radi se o predlošku

Božićne pjesme Charlesa Dickensa. Scenografiju su izradili učenici četvrtog razreda dizajna odjeće pod mentorstvom profesorice Antonije Čačić.

Kostime su izradili učenici trećeg razreda dizajna odjeće uz mentorstvo profesorice Štefice Zajec-Stanić. Za video isječke koji su se prikazivali tijekom predstave bila je zadužena Petra Sokolić, a za glazbeni dio učenica drugog razreda glazbenog odjela Patricija Bartol. Predstavu su s profesoricom Lahorkom Jurinić uvježbavali već spomenuti učenici četvrtog razreda medijskih tehničara.

Nakon predstave čija je poanta bila pokazati da

svatko u sebi ima barem malo božićnog duha, za kraj, Brass ansambl naše glazbene škole predstavio se sa skladbom Roberta Mihovilića, Proštenje, 1. stavkom: Procesija i 2. stavkom: Vesela zabava te glazbenim zvucima raznih instrumenata završili božićnu priredbu Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću. Konferansu su vodile učenice Petra Sokolić i Marta Dlesk.////////////Petra Sokolić, 4.mt

00039

Događanja

Uoči međunarodnog dana prava djeteta, 20. studenoga 2018. i povodom 15. obljetnice postojanja i aktivnog rada Pravobranitelja za djecu Republike Hrvatske, u Etnografskom muzeju u Zagrebu održana je izložba pravobraniteljice Helence Pirnat Dragičević pod nazivom “Poznajem i poštujem dječja prava: razmišljam, govorim, sudjelujem”. Ovoj su izložbi svojim radovima pridonijeli i učenici naše škole, a posebnu čast otvaranja izložbe imala je naša učenica 4. razreda medijskog tehničara, Petra Sokolić.

Razmišljam, govorim, djelujem

- Izložba radova za učenika je iznimno vrijedno iskustvo i doprinijelo je vidljivosti i promociji naše škole, a sam projekt proširio je znanja i promišljanja učenika o pravima djeteta. Ovo je bio vrlo zanimljiv projekt koji je imao izvrsnu edukativnu poruku i integrirao suhoparne pravne teme s kreativnim i likovnim izričajem. Učenici su iznenadili svojim aktivnim i otvorenim propitivanjima društveno aktualnih pitanja te pronalazili rješenja, koja smo mi promatrači mogli iščitavati kroz njihove vizualne poruke – dodala je ravnateljica.

Poruka izložbe i izloženih radova

O projektu

Glavni cilj ovog projekta bio je zainteresirati djecu i upoznati ih sa svojim pravima te ih potaknuti na stvaranje zaključaka i zanimljivih poruka koje su bile predstavljene na izložbi u Maloj kući dječjih prava i u kalendaru koji sadrži radove naših kreativnih učenika koji su se mogli pogledati tijekom cijele 2018. godine. Kalendari su se slali u razne ustanove, udruge i organizacije koje rade s djecom.

Učenici su zajedno sa svojim mentorima radili na projektu gotovo dva mjeseca, a izbor radova za izložbu i izbor 12 radova za kalendar obavili su učenici iz Vijeća učenika i profesori. Poziv pravobraniteljice Ivane Milas da upravo naša Škola sudjeluje u ovom projektu bio je veliki izazov i čast.

Učenici su tijekom dva mjeseca intenzivno promišljali o člancima Konvencije, razgovarali i kritički se izjašnjavali o njezinome sadržaju te tragali za likovnim izričajima. Sva pitanja oko projekta ili vezano za tematiku dječjih prava, učenici su mogli postavljati pravobraniteljici Ivani Milas Klarić kad nas je posjetila u MMC-u naše Škole gdje se

00040

Otvorena izložba u Etnografskom muzeju grada Zagreba kojoj su svojim radovima pridonijeli i učenici naše škole. održao okrugli stol – rekla je ravnateljica Božica Šarić.

Gosti izložbe

Uz našu školu svoje radove na ovoj izložbi dobile su priliku pokazati i Škola primijenjene umjetnosti i dizajna

u Zagrebu, Škola likovnih umjetnosti u Splitu te Škola za primijenjenu umjetnost u Rijeci. Svi radovi poticali su na razmišljanje i zaključivanje, a bili su razumljivi i odraslima i djeci.

Izložba, na kojoj su predstavljena viđenja, doživljaji i interpretacija dječjih prava, poziva nas da razmišljamo o tome kako svakom djetetu omogućiti da ostvari dječju stvarnost u kojoj ta prava moramo oživotvoriti, a to je i bio osnovni cilj ovog projekta.

Kao ravnateljica škole potičem i pronalazim različite prilike i mogućnosti, da se profesori i učenici škole uključe u međunarodne i nacionalne projekte i izložbe koji proširuju njihova znanja i sposobnosti te sagledavaju stvarnosti iz različitih aspekata. To donosi bogato iskustvo za učenike, nastavnike te proširuje vidike i pomaže nam u razumijevanju stvarnosti i osmišljavanju životnih odluka. Svakako ću i dalje u budućnosti raditi na tome da učenici imaju priliku predstaviti svoje radove i sebe kroz različite projektne aktivnosti u različitim mjestima – zaključuje ravnateljica naše škole, Božica Šarić.///////////////////////// Ema Mihaliček, 1.mt

Novo košarkaško i rukometno igralište i nova knjižnica svečano su predstavljeni i otvoreni 12. listopada. Na otvaranju su nam se obratili župan Krapinsko-zagorske županije, Željko Kolar potom gradonačelnik Zaboka, Ivan Hanžek i ravnateljica Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, Božica Šarić.

Uz igralište, službeno je otvorena i nova školska knjižnica.

O procesu izrade

U knjižnicu je bilo uloženo oko 70 tisuća kuna, a sredstva su bila pribavljena jednim dijelom od Krapinsko-zagorske županije, a jednim dijelom je financirala Škola iz vlastitih sredstava.

Stara knjižnica nudila je samo 20-ak metara kvadratnih dok nova knjižnica predstavlja velik napredak sa 70 metara kvadratnih i brojnim novim tehnologijama. Knjižnica su dizajnirali prošlogodišnji maturanti industrijskog dizajna koji su osmislili ovaj novouređeni prostor. Osim za nastavu i za posudbu knjiga, koristi se za neke izvannastavne aktivnosti te organizaciju i provedbu raznih sastanaka.

Predstavlja centar okupljanja i mjesto druženja u čiji su prostor svi dobrodošli. Uz novu knjižnicu uređen je i prostor ispred iste koji služi za druženje i poticanje učenika na čitanje. Knjižnički fond trenutno obuhvaća 2.400 naslova, a s većim se prostorom knjižnice planira povećati i količina knjiga.

U košarkaško i rukometno igralište uloženo oko 770 tisuća kuna od strane Krapinsko-zagorske županije.

Prethodno igralište nije bilo po propisima za održavanje pravilne nastave tjelesne i zdravstvene kulture, brojne pukotine i nepravilnosti

ugrožavale su učenike. Na uređenju školskog igrališta inzistiralo se poprilično dugo, Škola je bila suočena s raznim problemima, izazovima i dozvolama. Postizanjem cilja uređenja novog igrališta i prostora, Škola je dobila na vrijednosti i vidljivosti te najvažnije, osigurala siguran i ugodan prostor za provedbu tjelesne i zdravstvene kulture i izvannastavnih događanja. Igrališta su primarno namijenjena učenicima škole za izvođenje nastave TZK-a, kada naravno, vremenski uvjeti to dozvole, međutim pozvani su i ostali građani Zaboka, samo je krucijalno da svi poštuju okolinu i okoliš te da se ponašaju korektno i sportski.////////////////// Borna Banovec, 2.mt, fotografije: Krešimir Varga

00041

Izložba

Zasvijetli Napisala i fotografije: Petra Sokolić, 4.mt

Š

kola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok iza sebe ima izložbu posvećenu učenicima multimedije.

Izložba je bila održana u gradskoj galeriji grada Zaboka. Kreativni radovi naših učenika predstavljali su se kroz fotografiju, video instalacije i film te tako prikazali svakodnevicu učenika na specifičan, drugačiji, ali svakako

00042

zanimljiv način. Glavna realizatorica izložbe bila je umjetnica i nastavnica stručnih predmeta u našoj školi, profesorica Tamara Bilankov.

Jedinstvena izložba učeničkih radova Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću.

Ideja i motiv izložbe

Idejni koncept izložbe prirodno je proizašao iz korpusa učeničkih radova proteklih godina u području multimedije. Ravnateljica Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, Božica Šarić, nastavnica stručnih predmeta Ruža Leskovar i ja željeli smo prezentirati vještine medijskih tehničara kroz umjetničku prizmu. Zajednički motiv ili bolje rečeno, zajednički zaplet izloženim učeničkim radovima zapravo je svakodnevnica prikazana kroz percepciju mladih ljudi koji tragove vlastitog bivanja pretvaraju u umjetničke vizualne priče. Ne mogu izdvojiti samo neke pojedine motive jer naprosto takav način sagledavanja ovakvih radova koji graniče s konceptualnim principom ne bi bio kvalitetan- rekla je profesorica Tamara Bilankov.

Odabir radova

Radovi su se birali na sastanku nastavnika stručnih predmeta koji su selekcijom došli do konačnog odabira radova, uzimajući u obzir činjenicu da se najviše podudaraju s idejnim konceptom izložbe. Nastavnici smatraju da su radovi jedinstveni, originalni te da imaju komunikacijsku povezanost s publikom – ističe profesorica Bilankov.

Sudeći po kritikama i komentarima kolega i učenika mislim da je izložba prošla jako dobro. Općenito mislim da ovakvi projekti pomažu učenicima u stjecanju raznih vještina koje poslije mogu upotrijebiti u raznim poslovnim situacijama. Također, komentari ostalih nastavnika i kolega su bili pozitivni, svima je bilo zanimljivo promotriti radove medijskih tehničara koji su prezentirani u formi umjetničke izložbe – obrazlaže profesorica Bilankov.

Osim s nastavnicom, koja je bila glavna zadužena za ovu izložbu, pričali smo i s učenicama čiji radovi su plijenili najviše pažnje. Radi se o učenici Luciji Strugar i Magdaleni Janđel, koje su sada već prošlogodišnje maturantice naše škole.

Obje su se na izložbi predstavile svojim video instalacijama.

Na izložbi su bila izložena moja dva rada, projekcija stop animacije pod nazivom Haiku, koju sam radila s kolegom iz razreda, na predmetu Animacija u 3. razredu, a drugi rad, video instalacija nazvana Ritual ispijanja kave, je moj završni rad. Haiku je nastao iz želje da se animacija spoji s poezijom te smo zaključili da to najbolje možemo postići animacijom suhog bilja i kratkom formom poezije kao što je haiku. Na ideji

za Haiku sam radila dva tjedna, dok je Ritual ispijanja kave trajao par mjeseci, a kako sam snimala i istraživala, ideje su se često mijenjale ili proširivale. Ritual ispijanja kave je bila jedna od ponuđenih tema za završni rad koja me posebno zainteresirala jer je spoj dokumentarnog, eksperimentalnog i animiranog filma.

Vizual filma sam osmišljavala tijekom istraživanja teme i proučavanja teksture kave za koju sam se na kraju i odlučila da će biti glavna te sam jednostavno eksperimentirala – rekla je Lucija.

Videoinstalacije

međusobnih odnosa stvorila svoj rad, dok se Lucija zadržavala na prirodnijim segmentima.

- Počela sam primjećivati kako dosta današnjih parova ne zna međusobno komunicirati ili uopće ne komuniciraju.

Također sam primijetila kako im je, iz nekog nepoznatog razloga, teško voljenoj osobi reći da ih vole ili čega se boje. I to sam htjela pretvoriti u rad. Razrađivala sam temu tjedan dana, a snimala mjesec dana jer nisam bila sigurna kako ću posložiti kadrove te kako bih sam rad izložila. Međutim, ni u jednom trenutku nisam niti pomislila da ću odustati. Nekako sam vjerovala u ideju i više sam išla nekim istraživačkim, razigranim duhom.

Htjela sam napraviti nešto o problemu u komunikaciji i kako će ispasti - ispast će.

Imam osjećaj da ako radim više verzija bilo kojeg rada, da se neću moći odlučiti za određenu verziju i da nakraju neću napraviti ništa. Stoga često uzmem bilo koju ideju i bez previše razmišljanja krenem u izradu te gledam kako će ispasti – ispričala nam je Magdalena. Čestitamo svima na uspjehu te im želimo još mnogo istih ili sličnih iskustava i u godinama koje slijede.

Osim Lucije, Magdalena je također predstavljala svoju video instalaciju.

Međutim, ona je na temelju ljudskih

00043

Terenska nastava

Foto: N. Sinković

00044

je poseban osjećaj. Skulpture su većinom apstraktne i vrlo dojmljive.

Svijet filma i glazbe

Napisala: Eva Novak, 4.d U sklopu terenske nastave učenici ŠUDIGO-a Zabok koji se obrazuju u području likovne umjetnosti i dizajna tijekom rujna 2018. posjetili su Muzej za umjetnost i obrt.

Razlog posjeta bila je izložba na kojoj su se imali priliku upoznati s umjetnošću, kulturom, arhitekturom, fotografijom, dizajnom, književnošću, kazalištem, glazbom, filmom i drugim područjima života u Hrvatskoj šezdesetih godina prošloga stoljeća. To je razdoblje obilježeno prelaskom društva iz sela u grad, odnosno posvemašnjom industrijalizacijom.

“Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost” bio je središnji izložbeni projekt Muzeja za umjetnost i obrt u 2018. godini koji je prikazao presjek ovog turbulentnog razdoblja hrvatske povijesti.

Iz sela u grad

Na samom početku izložbe mogli smo vidjeti mali dio tipičnog stana iz tog vremena kao i nacrt/reklamu za njega koji je služio za prodaju. Takva se komercijalizacija u to vrijeme javlja prvi puta i služila je za uvjeravanje stanovništva da se presele u grad što se u konačnici i dogodilo. Stančić je jednostavan, ali moderan i dizajnerski privlačan još i danas tako da nije neobično kako je velik dio doseljenog stanovništva prihvatilo (za njih) nov način stanovanja.

Ono što se mene dojmilo je suvremeni izgled opreme stana koji puno ne odskače od današnjeg poimanja modernog, a mogu samo zamisliti kakav je tek dojam ostavio na ljude u 60-tima.

Imali smo priliku vidjeti i modu te ikonu tog vremena

– Fiću koji, istina, za mene nije veliko iznenađenje s obzirom na to da sam živjela u mjestu koje je zapelo u prošlosti te poznajem mnoge koji se s nostalgijom sjećaju tih godina. Čuli smo mnogo zanimljivosti o načinu života kao, i meni najzanimljivije, to da su tada morali većinu modernih stvari poput odjeće kupovati u Italiji. U tadašnjoj

Jugoslaviji, kojoj je Hrvatska nekada pripadala, nije bila toliko velika ponuda poznatih brendova kao što je danas, no ipak nisam stekla dojam da je ljudima išta nedostajalo.

Od raznih umjetničkih djela iz tog razdoblja teško mi je odlučiti koje posebno istaknuti, ali uživo vidjeti slikarska djela o kojima učimo u školi i koje analiziramo zaista

Nakon obilaska dizajnerskog i umjetničkog djela izložbe spustili smo se u prizemlje gdje je prikazan svijet filma i glazbe. Filmovi iz perspektive naše generacije djeluju pomalo zastarjelo, no ipak su nam zanimljivi. Što se pak glazbe tiče, ona je prema mišljenju mnogih mojih vršnjaka (pa i roditelja, djedova i baka… ;D) tada imala svoje najbolje godine. Filmske su projekcije na nekoliko mjesta u izložbenom prostoru prikazivane preko cijelog zida što je na mene ostavilo dojam kao da sam dio filma, a glazbu smo mogli slušati preko slušalica okruženi pločama i slikama izvođača što je stvaralo poseban doživljaj i ugodnu atmosferu.

Konzumerizam i prosperitet

Izložba me vratila u vrijeme koje, istina, nisam doživjela, ali ne prepušta ništa mašti već vrlo zorno prikazuje umjetnički aspekt tadašnjeg života. Također je zanimljivo saznati što je sve i kako utjecalo na suvremenu umjetnost i dizajn, a meni posebno na začetke internacionalnog stila u dizajnu na ovim prostorima.

Kroz presjek ovog važnog desetljeća izložba je prikazala kako su te godine u Hrvatskoj u ekonomskom smislu donijele do tada neviđeni prosperitet i pridonijele razvoju konzumerističkog društva, ne samo za Hrvatsku i njeno okruženje već i trenutke kada se na globalnoj razini mijenjaju politika, ekonomske i kulturološke prilike. To je vrijeme festivala zabavne glazbe, Fiće, mini-suknje, rock’n’rolla, emancipacije na svim razinama društva. Svima koji nisu bili na ovoj izložbi mogu samo reći – propustili ste priliku vratiti se u šezdesete.

00045

Terenska nastava

Ono,umje kad se tničko spustiš nizdjelo

Za Carstena Höllera tobogani su puno više od funkcionalnih sprava za igru i zabavu koje nalazimo u dječjim parkovima. On u njima prepoznaje iskustvo, mogućnost testiranja komunikacije među ljudima i promjenu naše svijesti.

Njegova je namjera jednim dijelom bila ostvarena i tijekom terenske nastave učenika 3. i 4. razreda dizajna Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 22. studenoga 2018. godine.

Kako? Nešto kasnije vratit ću se na to.

Naša je avantura u MSU započela kratkim izlaganjem muzejske pedagoginje Ivane Gorički (bivše učenice ŠUDIGO-a) o grupi Exat 51 i manifestaciji Nove tendencije koja je proizašla iz njezina djelovanja. Članovi grupe svojim su radom kojim su povezivali primijenjene i lijepe umjetnosti s arhitekturom snažno utjecali na specifičnost hrvatske vizualne umjetnosti, dizajna i arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Bilo je zanimljivo vidjeti i čuti kako su i zašto vizualni umjetnici Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Vlado Kristl te arhitekti Vjenceslav Richter, Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić, Božidar Rašica i Vladimir Zarahović ostvarivali svoje napredne ideje u tadašnjem vrlo zatvorenom društvenom sustavu.

Osmjeh kao izraz užasa

Slijedilo je razgledavanje izložbe Jadranke Fatur koja je poznata po svojim hiperrealističkim slikama. Međutim, kad malo bolje sagledam njezinu umjetnost, u prizorima naizgled banalnog svakod-

00046

Napisala: Paola Papa, 4.d

Odlično sam se zabavila zamišljajući kako će jednoga dana neko moje djelo biti izloženo u ovoj lijepoj zgradi. nevnog života primjećujem određenu dozu morbidnosti, tihu jezu, otuđenost i tugu. Jedna od slika koja to lijepo ilustrira prizor je čovjeka koji se smiješi kroz stakleni otvor dizala u nekoj zagrebačkoj stambenoj zgradi. Pažljivim promatranjem uočavam kako je njegov osmjeh više izraz užasa, onaj trenutak kada lice prije plača postane groteskno deformirano, a taj osjećaj dodatno je naglašen dominantnom žutosmeđom bojom.

Glavni je dio naše terenske nastave bio upoznavanje uživo (uglavnom) s djelima članova grupe Exat 51 u stalnom postavu muzeja, a potom je organizirana likovna radionica na kojoj smo podijeljeni u manje grupe izrađivali svoje uratke

inspirirani djelima Exatovaca. Bilo je to zanimljivo, uzbudljivo i produktivno iskustvo. Doduše, za razliku od ostalih, ja sam svoju interpretaciju (Piceljovog) djela radila sama, a rezultat je bila slika u akriliku naziva Floki. Iako apstraktan, motiv koji sam izradila neke je podsjetio na psa, druge na papigu, ostali su vidjeli krajolik ili – ništa! Odlično sam se zabavila zamišljajući kako će jednoga dana neko moje djelo biti izloženo u ovoj lijepoj zgradi.

Muzej suvremenih umjetnosti

Ono što još nisam spomenula je da je sama zgrada Muzeja suvremenih umjetnost pravo umjetničko djelo koje je projektirao Igor Franić, a otvorena je 2009. godine. Prije toga je Muzej koji je osnovan još, meni daleke, 1954. do preseljenja u novu zgradu bio smješten na zagrebačkom Gornjem gradu.

Istovremeno kompleksna, velebna, prostrana i odlično organizirana zgrada danas ima prostore za stalni postav i povremene izložbe, knjižnicu, multimedijalnu dvoranu, knjižaru, VIP salon, kafić, restoran, pedagošku dvoranu, apartmane za posjetitelje i kustose.

Ipak, za najveći broj stanovnika i posjetitelja grada Zagreba, ova je zgrada osim svojom formom prepoznatljiva po dva specifična detalja – najvećem LED ekranu u ovom dijelu Europe te toboganu kojim sam započela ovaj

Foto: N. Sinković prikaz. Potonji je, moram to priznati, najvažniji razlog što sam se radovala ovoj terenskoj nastavi. I evo zašto mislim da je njime Höller postigao svoju namjeru, barem u ovom slučaju.

Napokon - tobogan

Prije samih radionica ukazala nam se prilika da prođemo sve etaže stalnog postava muzeja, odnosno Zbirke u pokretu i na kraju dođemo do tobogana.

Međutim, zbog relativno lošeg vremena zaštitari nam nisu baš bili voljni otvoriti prolaz do njega – smatrali su kako je mokro, zaprljat će se i smočiti vreće za spuštanje te tko će ih vratiti gore, čistačica im se ne javlja da to obriše i slično. Međutim, profesor Sinković im je odgovorio kako nam je Ivana rekla da im se obratimo i zamolimo ih da nam omoguće spust, a vreće ćemo donijeti mi sami. “Ah, Ivana…” bila je njihova reakcija. I tako je nas desetak stajalo kraj otvora i željno gledalo niz tobogan.

Zaštitari su vidjeli kako je naša namjera da se spustimo vrlo čvrsta i kako baš nemaju nekog izbora te su popustili i maknuli rešetku s otvora. Spuštajući se, uživala sam u pogledu na muzej i ovaj dio Zagreba te se zapitala je li se ikada sam Höller spustio njime. I ako jest, kako se osjećao?

00047

Predstavljamo

Anuškini i Vitovi portreti koji

pričaju priču Ljubav prema fotografiji i posebno prema jednom od najtežih fotografskih disciplina portretu povezuje dvoje izuzetnih kreativaca - profesoricu Anušku Alfirević i učenika 3.wd razreda Vitu Vidovića. Odnos u kojem model stekne povjerenje prema fotografu usprkos različitim pristupima koje imaju ovo dvoje rezultira fotografijama u kojima možemo puno iščitati o osobnosti portretirane osobe.

00048

00049

Čitateljski klub

Kazalište Balade Petrice Kerempuha u izvedbi Adama Končića

Čitateljski klub Učenici, profesori i svi ostali...

Pročitali ste dobru knjigu i želite je podijeliti s ostalima? Imate potrebu preporučiti, pohvaliti, komentirati?

Na pravom ste mjestu!

Dobro došli u ČITATELJSKI KLUB!

00050

Predstavu Balade Petrice Kerempuha učenici 3. i 4.d razreda Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću gledali su 9. svibnja 2018. u Zaboku u sklopu nastave Hrvatskoga jezika.

Balade su objavljene 1936. godine u Ljubljani. Ova zbirka pjesama čini Kreležino najveće pjesničko ostvarenje i jedno je od najvećih djela hrvatske dijalektalne književnosti kao i književnosti u cjelini. Sadrži trideset pjesama od kojih je najpoznatija Khevenhiller sa svojim slavnim stihovima: Nigdar ni bilo / da ni nekak bilo / pa ni vezda nebu / da nam nekak nebu.

Petrica Kerempuh lik je iz narodnih priča kojeg je Krleža iskoristio za prikaz hrvatskoga društva tridesetih godina 20. st. Krleža kroz ironiju, sarkazam, grotesku i apsurd prikazuje tadašnje društvo, a lik Petrice Kerempuha njegov je alter ego.

Glumac Adam Končić recitira balade. Odjeven je u jednostavni siromaški kostim, platneni, bijeli pa već po kostimu vidimo da se radi o kmetu, pripadniku najnižeg sloja feudalnog društva. Sve su scene popraćene glazbom koju izvodi glazbenik Oliver Belošević na sintesajzeru, a glazba pojačava ugođaj, naglašava emocije i u skladu je s dramatičnom radnjom koja se odigrava na sceni. Ugođaj je pojačan i svjetlosnim efektima.

Kada Petrica promatra krvavo selo i spaljene crkve, pozornica je osvijetljena crvenim svjetlom. Glavni je glumac na sceni sam. Osim njega gledateljima je na pozornici prezentiran samo još apstraktni drveni objekt koji glumac između ili u vrijeme recitiranja baca, okreće, sjedi na njemu i njime se služi kao sredstvom za dočaravanje radnje. Osim ovim scenskim objektom služi se gestama, naglašenim promjenama izraza lica, promjenom tona govora, viče, pjeva, pokazuje emocije koje proizlaze iz balada. Daleko od običnog interpretativnog recitiranja pjesme Balada su vrhunski odglumljene. Na pozornici se uočava minimalizam koji nas tjera da slušamo, usredotočimo se na radnju i glavnog glumca i same balade koje recitira/glumi Adam Končić.

Vjerojatno bi i Krleži poruka bila prioritet prikazujući preko Petrice Kerempuha svoje suvremeno društvo i društvo u doba seljačke bune 1573. Prikazuje seljake i kmetove potlačene u feudalizmu, ostavljenima na milost I nemilost bahatim feudalcima i turskim osvajačima, nikada ni na koji način zaštićenima.

Kako kaže Petrica: “Pa si ja, seljak i bedak, morem za škrlak deti čerleni mak pa nek vudri veter severnjak.” Kmet ne može revolucijom ništa izgubiti jer ništa ni nema! Na završetku apstraktni objekt prikazuje lijes u kojem leži Petrica i vapi: “Nigdar ni bilo / da ni nekak bilo / pa ni vezda nebu / da nam nekak nebu.”

Oni koji su svjedočili izvedbi mogu reći kako je dramatična i istovremeno krhka crta između životne radosti i tragedije. Zanimljiva scenografija, odlična glumačka i glazbena predstava i osvjetljenje učinili su od Krležinih pjesama – balada zanimljivu kazališnu predstavu i iskustvo koje potiče na stalnu refleksiju o smislu ljudskoga života./////////////////////Antonio Piljek-Jagić, 4.d, fotografija: Glumačka družina Histrion

Film Bohemian Rhapsody u kinima

Povodom nedavne dodjele Zlatnog globusa 2019. puno raspravljalo se o kvaliteti filma Bohemian Rhapsody s obzirom na to da je glavni glumac filma osvojio tu prestižnu nagradu. To je trebao biti jedan od “onih” filmova o kojima će se pričati još godinama kasnije. Barem su ljudi tako mislili. Međutim, je li Rami Malek opravdao očekivano?

Radnja filma odvija se od 1970. do otprilike 1985. godine prošlog stoljeća. Započinje i prije početka glazbene karijere Freddieja Mercuryja. Ukratko, film je biografija jednog od najzapamćenijih i najslavnijih rock bendova ikada, britanske grupe Queen.

Osim benda, produkcija je željela vizualno prikazati kompletan Mercuryjev život, od početka do same smrti. U jednom dijelu su uspjeli, film je stekao veliku popularnost i visoke ocjene gledatelja. No, je li to opravdano? Farrokh Bulsara rođen je u Zanzibaru.

U Veliku Britaniju došao je sa 18 godina i upisao fakultet umjetnosti. Da je bio rođena umjetnička duša, dokazuje svojim umjetničkim imenom Freddie Mercury, logotipom, odnosno dizajnom samog naziva Queen, dizajnom na omotima albuma te individualnim stilom oblačenja. Sve su to sitnice po kojima je bio prepoznatljiv. Film prikazuje realnost vremena u kojem je živio, to jest činjenicu da njegov individualizam nije prihvaćala njegova obitelj, a ni okolina. Zahvaljujući njemu, u roku od pet godina grupa Queen završila je na vrhu mnogih ljestvica u brojnim državama svijeta. Režiser je kompetentno prikazao kreativno stvaralaštvo samog Mercuryja i ostatka benda. S obzirom na to da je prvotni i jedini potpisani režiser filma bio Bryan Singer, osoba koja se uglavnom bavi filmovima o superherojima i junacima, realistično i vjerodostojno je prikazao njihovu svakodnevicu, odnosno stvaranje nekih od najpoznatijih pjesama ovog vremena. Ogromnu slavu Freddie je stekao zbog svoje samouvjerenosti, hrabrosti i najveće ljubavi svog života. Njeno ime je Mary Austin, djevojka koju je upoznao na samom početku karijere, koja je bila njegova djevojka i podržavala ga dugi niz godina. Ta romansa okončana je kada je Freddie priznao da je homoseksualac. Međutim, Mary je bila ta koja nikad nije odustala od njihovog odnosa, kojoj je na kraju krajeva, Freddie napisao i posvetio pjesmu Love of my life. Nakon priznanja homoseksualnosti, Freddie je postao glavni akter priče Queen. Odbijao je davati intervjue za medije, zadržavao je svoju privatnost unatoč mnogim aferama s muškarcima.

Negativna strana filma je što je nakon prvog raspada grupe Queen, Freddie prikazan kao alkoholičar i

narkoman kojemu je stalo samo do veće zarade, a njegov asistent, s kojim je bio u ljubavnoj vezi, bio je glavni krivac za raspad i njegove su osobine pripisane Freddieju. Nakon okončane romanse s asistentom, Freddie se odluči, nakon kratkog preseljenja u Njemačku, vratiti u Veliku Britaniju gdje saznaje da boluje od neizlječive bolesti, odnosno AIDS-a.

Mukotrpno, ali uspijeva ponovo sastaviti bend Queen kojeg je uspio nagovoriti na najveći glazbeni spektakl ili koncert na svijetu. Radi se o Live Aidu, humanitarnom koncertu za pomoć gladnoj djeci u Etiopiji održanom 13. srpnja 1985. na Wembelyju ispred, ni više ni manje, nego skoro 100 000 gledatelja. Osim toga, koncert je uživo preko televizijskih programa pratilo oko 400 000 000 ljudi u čak 60 zemalja svijeta.

U tom dijelu došlo je do promjene režisera filma jer je prvi dao ostavku. Na njegovo je mjesto došao Dexter Flecher i doveo film do vrhunca. Koncert Live Aida jest najljepših mogućih 18 minuta u povijesti glazbe. Emocije, mimika, gestikulacije i pokreti koji su prikazani, bili su toliko realistični da su gledatelji mogli pomisliti da se nalaze tamo, ispred kralja rocka, ispred živog Freddieja Mercuryja. Ovime, na samoj završnici, Rami Malek je u potpunosti opravdao nagradu Zlatnoga globusa jer je dočarao postojanje preminulog kralja bolje nego što bi to itko drugi mogao.///////////////Petra Sokolić, 4.mt, fotografija: Fox Movies – 20th Century Fox

00051