Erin Wott- Posrnuli princ#4

Erin Watt

POSRNULI PRINC S engleskoga prevela Marija Perišić www.balkandownload.org

Za sve koji ste tražili više Eastona Royala.

Ova knjiga je za vas.

POGLAVLJE 1

„Ne zaboravite da neovisno o tome koju funkciju odaberete, zbroj razlika određuju prva i posljednja funkcija“, zaključi gospođica Mann točno u trenutku kad se oglasi zvono za kraj sata. Posljednjeg tog dana.

Svi se odmah počnu spremati. Svi osim mene.

Izvalim se na naslon stolca i lupkam olovkom po rubu udžbenika ne skrivajući osmijeh na licu dok gledam novu nastavnicu kako očajnički pokušava zadržati već izgubljenu pozornost svojih učenika.

Slatka je kad se zarumeni. „Dio jedan-a i jedan-b za sutra!“ povikne, ali nitko je više ne sluša. Svi jure prema vratima. „Eastone, ideš?“ Ella Harper zastane kraj mog stola i pogleda me prodornim plavim očima. U posljednje vrijeme izgleda mi jako mršavo. Kao da ju je apetit napustio otprilike u isto vrijeme kad i moj brat.

Odnosno, nije točno da ju je Reed napustio. Buraz je i dalje lud za Ellom, našom, nazovimo to tako, polusestrom. Da je ne voli, sigurno bi odabrao neki ugledni koledž što dalje od Bayviewa. Ali otišao je na Državno sveučilište, dovoljno blizu da se svakog vikenda mogu posjećivati. „Ne još“, kažem joj. „Imam pitanje za profu.“

Vidim kako se gospođici Mann ramena tržnu kad čuje što sam rekao. Čak i Ella opazi što se događa. „Easte...“ Ne dovrši rečenicu nego samo lijepe usne oblikuje u mrgodan izraz.

Već je vidim kako mi drži predavanje o tome da se moram dovesti u red. Ali škola je počela tek prije tjedan dana, a ja već umirem od dosade. Što drugo da radim nego da se zabavljam? Ne moram učiti. Do nogometa gotovo da mi i nije stalo. Tata mi je zabranio letenje i nastavim li ovako, nikad neću dobiti pilotsku dozvolu. A ako me Ella konačno ne ostavi na miru, zanemarit ću da je bratova djevojka i zavesti je samo da se zabavim. „Vidimo se kod kuće“ kažem joj odlučnim glasom. Gospođica Mann koketira sa mnom još od prvog dana nastave i mislim da je nakon tjedan dana razmjenjivanja vrućih pogleda vrijeme da krenem u akciju. Naravno da znam da je to pogrešno, ali baš zato je uzbudljivo - za oboje.

U pripremnoj školi Astor Park rijetko zapošljavaju mlade, zgodne nastavnice. U upravi su svjesni da je u ovoj školi previše bogatih klinaca koji se dosađuju i jedva čekaju priliku za novi izazov.

Ravnatelj Beringer morao je zataškati već nekoliko veza nastavnica i učenika, a to ne kažem na temelju glasina nego iz vlastita iskustva jer je jedna od tih „neprimjerenih“ veza bila i moja. Ako se brijanje s profesoricom nutricionizma iza sportske dvorane uopće može nazvati vezom.

Ja je ne zovem tako. „Ne smeta mi da i ti ostaneš,“ kažem Elli čija su tvrdoglava stopala zalijepljena za pločice, „ali možda bi ti bilo ugodnije pričekati me u hodniku.“ Prijekorno me pogleda. Malo što joj može promaknuti. Odrasla je na sumnjivim mjestima i zna prepoznati sranje. Ili jednostavno zna koliko sam nastran.

„Ne znam što točno ganjaš, ali sumnjam da ćeš to pronaći pod suknjom gospođice Mann“, progunđa Ella. „Ne mogu znati dok ne pogledam“, veselo joj odgovorim.

Ella samo uzdahne i napokon odustane. „Budi oprezan“, prekori me dovoljno glasno da je čuje i gospođica Mann koja se odmah zarumeni i zabulji u pod dok Ella izlazi iz učionice.

Pokušam potisnuti navalu razdraženosti. Zašto me osuđuje?

Samo pokušavam uživati u životu, a ako time nikome ne činim štetu, u čemu je zapravo problem? Osamnaest mi je godina. Gospođica Mann je odrasla žena. Pa što ako joj je trenutačno zanimanje „nastavnica“?

Kad se za Ellom zatvore vrata, na učionicu se spusti tišina.

Gospođica Mann petlja prstima po svijetloplavoj suknji. Kvragu. Čini se da se premišlja.

Malo sam razočaran, ali što je, tu je. Nisam jedan od onih frajera koji moraju povaliti svaku ženu koju upoznaju, uglavnom zato što ih je jednostavno previše. Ako jedna nije zainteresirana, samo produžiš na sljedeću.

Sagnem se dohvatiti ruksak kad mi se u vidnom polju pojave dvije lijepe potpetice. „Imali ste neko pitanje, gospodine Royal?“ tiho progovori gospođica Mann.

Polako podižem glavu klizeći joj pogledom po dugim nogama, zaobljenim bokovima i uskom struku gdje joj je izglačana bijela bluza ugurana u jednako čednu suknju. Prsa joj se podižu i spuštaju pod mojim ispitivačkim pogledom, a žila na vratu divlje pulsira. „Jesam. Imate li kakvo rješenje za moj problem s predmetom?“ Stavim joj ruku na bok. Kad cikne, krenem jednim prstom po struku suknje. „Imam problema s koncentracijom.“ Ponovno duboko udahne. „Doista?“

„Aha. Vjerojatno zato što svaki put kad pogledam u vas imam dojam da se i vama teško koncentrirati.“ Nasmiješim se. „Možda zato što maštate da ste nagnuti preko stola dok vas cijeli razred promatra.“ Gospođica Mann glasno proguta. „Gospodine Royal. Nemam pojma o čemu govorite. Molim vas, sklonite mi ruku sa struka.“ „Svakako.“ Kliznem dlanom niže tako da joj prstima okrznem rub suknje. „Je li ovako bolje? Mogu je posve maknuti ako želite.“ Pogledi nam se sretnu.

Posljednja šansa, gospođice Mann. Oboje smo itekako svjesni što radim njezinoj suknji, a možda i glasu, ali i dalje se ne miče.

Glas joj je promukao kad napokon progovori. „Tako je u redu, gospodine Royal. Mislim da ćete otkriti kako je rješenje za vaš problem s koncentracijom u vašim rukama.“ Uvučem joj dlanove pod suknju i drsko joj se nasmiješim. „Pokušavam eliminirati problematične funkcije.“ Kapci joj zatrepere i spuste se kao da se predaje. „Ne bismo ovo smjeli raditi“, napokon uspije protisnuti. „Znam. Zato je ovako dobro.“ Bedra joj se zategnu pod mojim dlanovima. Neprimjerenost ovog prizora i to što znamo da bi nas svakog trena netko mogao uhvatiti, što znamo da je ona apsolutno posljednja osoba koju bih trebao dirati, sve to čini ovo iskustvo milijun puta uzbudljivijim.

Spusti mi ruke na ramena i zarije mi prste u sako školske odore marke Tom Ford i s cijenom od dvije tisuće dolara - da zadrži ravnotežu. Ja istodobno prstima odrađujem magiju. Tihi, prigušeni zvukovi ispunjavaju praznu učionicu dok se ne čuje ništa osim njezina uzdisanja.

Gospođica Mann zadovoljno uzdahne pa se odmakne od mene i poravna si zgužvanu suknju prije nego što se polako spusti na koljena.

„Tvoj red“, šapne mi.

Ispružim noge i zavalim se na naslon. Napredna matematika bez sumnje je najbolji predmet koji sam u Astor Parku ikad slušao.

Kad završi s nagradom za zalaganje, na licu joj se pojavi kolebljiv osmijeh. Kosom mi poškaklja vrhove bedara kad mi se sasvim približi i promrmlja: „Dođi večeras. Kći mi je do deset u krevetu.“ Smrznem se na njezine riječi. Ova je stvar mogla krenuti u nekoliko različitih smjerova, ali doista sam se nadao izbjeći ovaj.

Glavom mi prolete deseci mogućih isprika, ali se vrata učionice otvore prije nego što odaberem jednu od njih. „O, Bože!“ Gospođica Mann i ja iznenađeno se okrenemo prema vratima.

Osoba koja ih je otvorila odmah nestane, ali ipak uspijem spaziti dugu crnu kosu i tamnoplavu Astor Park jaknu.

Gospođica Mann skoči na noge i zatetura, a ja se bacim naprijed da je uhvatim. Koljena joj klecaju i pomognem joj da se uhvati za stol. „Dragi Bože“, zaprepašteno kaže. „Tko je to bio? Misliš li da je vidjela...?“ Je li vidjela gospođicu Mann na koljenima, je li vidjela da su mi hlače otkopčane, a njezina odjeća izgužvana? Hm, da. Sigurno je vidjela. „Vidjela je“, kažem naglas.

Moja je potvrda dodatno izbezumi. Bolno zastenje pa spusti lice na dlanove. „Dragi Bože. Dobit ću otkaz.“ Zakopčam hlače i poravnam odjeću pa dohvatim ruksak i hitro ubacim stvari u njega. „Ma ne. Bit će sve u redu.“ Ali ne kažem to baš uvjereno i ona to zna. „Ne, neće biti u redu!“

Zabrinuto pogledam prema vratima. „Šššš. Netko će vas čuti.“ „Netko nas je vidio“, zasikće na mene uzdrhtala glasa. Vidim da se uspaničila. „Moraš poći za onom djevojkom. Pronađi je, obavi s njom što inače radiš i pobrini se da nikome ne kaže što je vidjela.“ Da obavim ono što inače radim?

Gospođica Mann nastavi panično govoriti prije nego što je uspijem pitati što točno očekuje da učinim. „Ne smijem dobiti otkaz.

Ne smijem. Imam kćer i moram se brinuti za nju!“ Glas joj ponovno zadrhti. „Riješi to. Molim te, idi odmah i riješi to.“ „Okej“ kažem joj odlučno. „Riješit ću.“ Nemam blage veze kako, ali vidim da je gospođica Mann dvije sekunde od živčanog sloma.

Ponovno tiho zacvili. „I ovo se nikad više ne smije ponoviti, je li ti jasno? Nikad.“ Nemam ništa protiv. Napadom panike do kraja je ubila seksi ugođaj, kao i svako zanimanje za reprizu ove predstave. Volim kad mi druženja sa ženama završe jednako ugodno kao što su i počela.

Biti sa ženom koja se zbog toga kaje nije nimalo seksi, pa se u startu moraš uvjeriti da je sto posto zainteresirana. Ako imalo posumnjaš, najbolje je odustati. „Shvatio sam“, kažem joj i kimnem.

Gospođica Mann zuri u mene molećivim očima. „Zašto si još ovdje? Idi!“ Prebacim ruksak preko ramena i iziđem iz učionice. Na hodniku brzo pogledam oko sebe. Gužva je veća nego inače. Zašto su svi na hodnicima? Nastava je gotova, dovraga. Idite kući, ljudi.

Pogled mi se zaustavi na Felicity Worthington koja prebaci platinastoplavu kosu preko jednog ramena. Moja bivša cura Claire Donahue probada me plavim očima punim nade - od početka škole očito želi da se pomirimo. Izbjegavam joj pogled i radije ga prebacim na sestre Ballinger, Kate i Alyssu. Nijedna nema crnu kosu.

Pogledom preletim po ostatku okupljenih u hodniku, ali ne pronađem osobu koju tražim..

Taman se počnem okretati kad se Felicity nagne prema Claire i šapne joj nešto u uho. Iza Felicity, na mjestu koje do maločas nisam vidio od njezine glave, ugledam nju. Lice joj je skriveno iza vrata ormarića, ali kosu joj odmah prepoznam. Tako je crna da pod fluorescentnim svjetlom sa stropa izgleda gotovo tamnoplavo.

Krenem prema njoj. „Eastone“, iznenada začujem Clairein glas. „Ne ponižavaj se“, savjetuje joj Felicity.

Ne obazirem se ni na jednu od njih i samo nastavim hodati. „Bok“, napokon kažem.

Djevojka podigne pogled s ormarića i njezine se iznenađene sive oči sudare s mojima. Blago razdvoji ružičaste usne i čekam da se nasmiješi - to je reakcija koju dobijem od 99 posto žena, bez obzira na njihovu dob. No ne i od ove. Ne samo da mi se ne nasmiješi nego se okrene tako naglo da joj kosa preleti preko lica i pohita niz hodnik.

Toliko sam iznenađen da ne reagiram odmah. A ne želim ni privući poglede. Mirno zatvorim njezin ormarić pa brzim koracima krenem za njom niz hodnik. Čim skrenem za ugao i ja potrčim. Imam mnogo dulje noge pa je uspijem uhvatiti ispred svlačionica. „Hej“, kažem joj smjestivši se ispred nje. „Gdje gori?“ Naglo se zaustavi i zamalo se spotakne. Uhvatim je za rame da ne bi odletjela na pločice. „Ništa nisam vidjela“, izbrblja otresajući moju ruku sa sebe.

Pogledam preko njezina ramena provjeravajući da nas nitko ne čuje, ali hodnik je posve prazan. Odlično. „Naravno da nisi. Zato si pobjegla kao klinac kojeg ulove s rukom u kutiji s keksima.“

„Objektivno gledano, ti si imao ruku u kutiji s keksima“ odgovori mi. A onda hitro zatvori usta kad shvati što je upravo priznala. „Premda nisam ništa vidjela.“ „Aha.“ Što da učinim s ovom slatkicom? Prava šteta što bih je trebao isprepadati i natjerati da šuti.

Zakoračim prema njoj. Ona se pomakne bočno.

Nastavim dok leđima ne dotakne zid. Nagnem se tako da mi je čelo samo dva-tri centimetra od njezina. Tako blizu da joj mogu namirisati metvicu iz žvakaće gume.

Riješi to, rekla mi je gospođica Mann. I ima pravo. Ono što se dogodilo u učionici trebalo je biti zabavno. Samo to i želim - zabaviti se, a ne uništiti nekome život. Bilo je zabavno učiniti nešto pomalo zločesto i neprimjereno. Bilo je zabavno poigrati se idejom da bi nas netko mogao uhvatiti.

Ali mogućnost da gospođica Mann izgubi posao i da joj dijete ostane bez doma? To nije nimalo zabavno. „Dakle...“ počnem posve tihim glasom. „Hm, Royal, je li tako?“ prekine me djevojka. „Tako je.“ Ne iznenađuje me što zna tko sam. Ne ponosim se time, ali Royali već godinama drmaju ovom školom. Nasreću, ja sam izbjegao ulogu bilo kakvog vođe. Ella je sad glavni Royal, a ja samo izvršavam njezine odluke. „A ti si?“ „Hartley. Slušaj, kunem ti se da nisam ništa vidjela.“ Podigne jednu ruku kao da priseže da govori istinu. „Ne bi pobjegla da je tako, Hartley.“ Prevrćem joj ime po glavi.

Neobično je, ali ne mogu ga nigdje smjestiti. A ni njezino lice. U Astoru nema mnogo novih lica. Većinu ovih seronja poznajem otkad znam za sebe. „Ozbiljno ti kažem. Ja sam kao oni majmuni.“ Hartley nastavi sa svojom slabašnom obranom, pa stavi jedan dlan preko očiju, a drugi preko usta. „Ne vidim zlo, ne govorim zlo. Premda ne kažem da je

ono što si učinio bilo zlo. Ili ono što si možda učinio. Jer ja nisam vidjela ništa. Ni dobro ni loše.“ Prilično šarmiran, potapšam je po dlanu kojim je poklopila usne. „Blebećeš.“ „Malo sam nervozna zbog nove škole.“ Poravna školski sako i izbaci bradu. „Možda sam ipak nešto vidjela, ali me se to ne tiče, okej? Neću ništa reći.“ Prekrižim ruke tako da mi se sako napne preko ramena. Izgleda kao da se želi prepirati. Sviđa mi se to, ali znam da koketiranjem s njom neću postići željeni rezultat. Potrudim se da mi glas zazvuči prijeteće, u nadi da će joj strah zavezati jezik. „No ja te ne poznajem.

Kako onda da ti vjerujem na riječ?“ Prijeteći ton upali jer Hartley vidno proguta. „Ja... neću... neću nikome ništa reći“, ponovi.

Odmah se osjetim loše zbog toga što sam je uplašio. Zašto tako strašim djevojku? Ali onda mi u mislima bljesne slika uplašenog lica gospođice Mann. Gospođica Mann ima dijete, a Hartley je samo jedna od mnogih bogatašica u ovoj školi. Može podnijeti blago upozorenje. „Da? A što ako te netko - možda ravnatelj Beringer - pita za to?“ Nakrivim glavu kao da je izazivam, a ton mi postaje sve više prijeteći. „Što bi onda bilo, Hartley? Što bi mu rekla?“

POGLAVLJE 2

Dok Hartley razmišlja o mom pitanju, ja je pokušavam smjestiti u ladicu. Sitne je grade - vjerojatno tridesetak centimetara niža od mojih 185. U dekolteu se baš i nema čime pohvaliti, a na nogama nosi prilično ružne mokasinke. Jedino cipele nisu precizno definirane školskim pravilima odijevanja i zato su jedini dopušten izraz individualnosti. Momci najčešće nose tenisice ili Timberland čizme, a djevojke biraju nešto skupo i elegantno, primjerice Gucci cipele ravnih potplata ili štikle s crvenim đonovima. Pretpostavljam da Hartley svojim odabirom poručuje „jebe mi se“. Cijenim to.

Sve ostalo na njoj posve je obično. Odora joj je standardna. Kosa joj je ravna i duga. Lice joj nije dovoljno upadljivo da bi privlačilo poglede. Za razliku od Elle koja je prvorazredna ljepotica. Moja bivša cura, Claire, nedavno je proglašena debitanticom godine. Hartley ima velike oči kao iz manga stripova, široke usne i nos koji je na vrhu malo izvijen prema gore. Ali lice joj sigurno neće opjevati u Southern Living guarterlyju.

Spomenuti se nos nabere kad Hartley napokon progovori. „Pa, razmislimo što sam ja tamo zapravo vidjela. Mislim... realno, vidjela sam nastavnicu kako podiže nešto s poda. I učenika koji joj je, hm, držao kosu da bolje vidi. Jako slatko. I ljubazno od njega. Kad bi me ravnatelj Beringer pitao, rekla bih mu da si uzoran građanin i nominirala bih te za učenika tjedna.“

„Stvarno? To je tvoja priča?“ Malo mi nedostaje da prasnem u smijeh, ali podsjetim se da bi u tom slučaju svaka moja prijetnja pala u vodu. „Kunem se Bogom.“ Podigne malu šaku na prsa. Nokti su joj kratki i nisu savršeno lakirani kao u većine cura iz Astora. „Ja sam ateist“, obavijestim je.

Mrgođenje joj nagrdi lice. „Stvarno si težak.“ „Hej, ti si voajer, a ne ja.“ „U školi smo!“ Prvi put otkad razgovaramo povisi glas. „Normalno je da povirim u bilo koju učionicu.“ „Znači da priznaješ da si me gledala.“ Jedva se suzdržavam da se ne nasmijem. „Okej. Sad mi je jasno zašto moraš brijati s nastavnicom.

Nijedna te normalna cura ne bi trpjela.“ Vidim da polako postaje biti razdražena.

Napokon odustanem od zastrašivanja jer ne mogu više suzdržati smijeh. „Nećeš znati dok ne probaš.“ Zapilji se u mene. „Stvarno sad koketiraš sa mnom? Hvala, ali ne hvala.“ „Znači ne, je li?“ Obližem donju usnicu. Da, koketiram s njom jer, premda izgleda obično, na neki me način intrigira. A ja, Easton Royal, obvezan sam zakonima svemira pokušati iskusiti sve zanimljive stvari.

Očima joj preleti tračak fascinacije. Vrlo kratak, ali uvijek sam mogao prepoznati kad djevojka misli da sam zgodan i kad zamišlja kako bi bilo zabrijati sa mnom.

Sto posto sam siguran da Hartley upravo razmišlja o tome.

Hajde, bejbe, pozovi me van. Uzmi sto želiš. Uživao bih da me djevojka zgrabi za muda, i metaforički i doslovno, i kaže mi da me želi.

Bez okolišanja. Bez igrica. Ali bez obzira na sve one priče o snažnim ženama, zaključio sam da većina cura ipak želi da frajeri jure za njima. Prava šteta. „Fuj.“ Pokuša se odmaknuti od mene. „Ozbiljno, Royalu. Makni se.“ Smjestim oba dlana na hladan zid, svaki s jedne strane njezine glave, i doslovce je uhvatim u klopku. „A ako se ne maknem?“ Vidim joj bljesak u sivim očima, a to mi ponovno razbukta znatiželju. „Jesam mala, ali imam kapacitet pluća kao u kita. Ako se ne makneš, pustit ću oralnog Krakena tako da će se cijela škola sjuriti u ovaj hodnik da me spasi od tebe.“ Nasmijem se. „Oralni Kraken? To zvuči zločesto.“ „Rekla bih da tebi sve zvuči zločesto“, sarkastično mi odvrati, ali vidim kako joj u kutovima usana zaigra podrugljiv osmijeh. „Šalu na stranu, otvorila sam vrata samo zato što se želim prebaciti u razred gospođice Mann. Ali što kažeš na to da zadržim tvoju malu tajnu za sebe?“ raširi obje ruke. „I što na kraju biraš? Oralnog Krakena ili ćeš se odmaknuti?“ S Hartley mi vjerojatno neće upaliti prijetnje, ponajprije zato što mislim da nijednu ne bih mogao provesti u djelo. Zastrašivanje djevojaka nije moj stil. Moj stil je njihovo usrećivanje. Zato ću joj morati vjerovati na riječ. Barem zasad. Ne djeluje mi kao cinkarošica.

A čak i ako izblebeće što je vidjela, uvijek mogu računati na novčanik.

Tata će možda morati financirati još jednu stipendiju da me izvuče iz sranja s gospođicom Mann, ali već je to jednom učinio za Reeda i Ellu. Mislim da je red da slično učini i za mene.

Nasmijem se i odmaknem se ustranu. „Slušaj, ako želiš ići na naprednu matematiku...“ Pokažem prema prostoriji na dnu hodnika. „Savjetujem ti da odmah razgovaraš s njom. Znaš već...“ Namignem joj. „Da je uhvatiš kad je slaba.“

Vidim da joj je vilica doslovce pala. „Govoriš mi da je ucijenim?

Da joj kažem da neću nikome reći što ste radili ako mi odobri premještaj?“ Slegnem ramenima. „Zašto ne? Moraš misliti na svoje dupe, zar ne?“ Dugo šuti i proučava me. Svašta bih dao kad bih mogao znati što joj prolazi kroz glavu. Ali ne otkrije mi ništa. „Da, pretpostavljam da je tako“, promrmlja. „Vidimo se, Royalu.“ Hartley se progura kraj mene i nestane. Sporim koracima krenem za njom, gledam je kako kuca na vrata učionice gospođice Mann i zatim ulazi. Hoće li je doista ucijeniti? Nekako sumnjam u to, ali ako to ipak učini, premještaj će joj bez sumnje biti začas odobren.

Nema toga što gospođica Mann ne bi učinila da zaustavi Hartley da nas cinka.

Premda sam uspješno izvršio naredbu da „riješim to“ (ili barem mislim da jesam), ipak se zadržim u hodniku. Želim biti siguran da se između Hartley i gospođice Mann neće dogoditi ništa loše. Zato se muvam ispred učionice kad me pronađe moj prijatelj i suigrač Pash Bhara. „Hej“, kaže mi kolutajući očima. „Trebao si me povesti kući. Čekam te vani već petnaest minuta.“ „Ajme sranje, stari. Zaboravio sam.“ Slegnem ramenima. „Ali ne možemo još krenuti... čekam nekoga. Je li ti problem pričekati još koju minutu?“ „Nije, sve okej.“ Stane kraj mene. „Hej, jesi li čuo da pokušavaju dovesti novog vođu navale?“ „Ma daj ?“ U petak smo izgubili prvu utakmicu sezone i, uzmemo li u obzir kako nam je napad igrao, morat ćemo se naviknuti na poraze. Kordell Young, naš početni vođa navale, u drugoj je utakmici sredio koljeno, pa smo ostali s dva drugaša koji bi mogli glumiti u nastavku filma Glup i gluplji.

„Trener misli da će nam zbog ozljeda i svega ostaloga trebati novi igrač.“ „Ima pravo, ali tko bi došao ovamo kad je sezona već počela?“ „Govori se da je netko iz Northa ili Bellfield Prepa.“ „Zašto baš iz tih škola?“ Pokušam se sjetiti vođa navale iz tih dviju škola, ali ne mogu. „Valjda zato što igraju sličan napad. Tip iz Bellfielda je prilično cool. Tulumario sam s njim nekoliko puta. Malo uštogljen, ali dobar.“ „Ne vidim gdje je problem. Ako ne pije, bit će više cuge za nas“, našalim se, ali istodobno postanem pomalo živčan. Hartley je već dugo unutra. Gospođici Mann ne treba više od pet sekunda da joj nažvrlja ime na formular za premještaj.

Povirim kroz prozorčić na vratima, ali vidim samo stražnju stranu Hartleyjine glave. Gospođica Mann mi je izvan vidokruga.

Zašto toliko traje? Nema šanse da gospođica Mann ne bi odmah pristala na Hartleyjin zahtjev. „Baš tako.“ Pashi u ruci zazvoni mobitel u zlatnoj maski. Pročita poruku i mahne mobitelom prema meni. „Ideš van večeras?“ „Možda.“ Ali zapravo ne obraćam pozornost na njega. Okrenem se kako bih ponovno povirio kroz prozor matematičke učionice i Pash ovaj put opazi što radim. „Stari, jel' ti to ozbiljno? Gospođica Mann?“ kaže mi izvivši obrve. „Već su ti dosadili komadi iz Astora? Možemo ti se očevim avionom zaletjeti u New York. Počinje Tjedan mode i grad će bit pun modela. Ili možemo čekati novog vođu navale da nas upozna s lokalnim curama.“ Namigne mi i trkne me laktom. „Premda ništa nije slade od zabranjenog voća, nije li tako?“ Razdražen time što je pogodio, odgovorim mu kratko i odsječno. „Nije tako. Prestara je.“ „Tko te onda zanima?“ Pash pokuša poviriti kraj mene, ali mu krupnim tijelom blokiram pogled.

„Nitko. Unutra je neka cura i čekam da ode da mogu provjeriti jesam li dobro shvatio zadatak.“ „Svi zadaci su na internetu“, kaže i dodatno mi oteža. „Ah, da, tako je.“ Svejedno se ne pomaknem.

Naravno, Pash odmah postane još zainteresiraniji. „Tko je unutra?“ pita me i čak me pokuša odgurnuti da sam pogleda.

Odlučim se odmaknuti i pustiti ga da istraži jer znam da me inače neće prestati gnjaviti.

Pash priljubi nos uz prozor, dugo se zagleda unutra i naposljetku kaže: „Oh. Znači ipak si ovdje zbog gospođice Mann.“ „I rekao sam ti da jesam.“ Ali sad sam zbunjen jer mi nije jasno zašto je tako uvjereno zaključio da me ne zanima Hartley?

Pash ponovno pogleda na mobitel. „Okej, sad mi je već dosadno.

Nađemo se dolje na parkiralištu.“ Kad se uputi niz hodnik, ne odolim znatiželji i viknem za njim: „Zašto ne cura?“ Okrene se i hodajući unatraške kaže: „Jer nije tvoj tip.“ „Kakav je moj tip?“ „Seksi. Seksi, bujnog poprsja. Seksi“, ponovi prije nego što nestane iza ugla. „Vau“, iznenadi me podrugljiv glas. „Skršena sam što tvoj prijatelj misli da sam neseksi i ravna kao daska.“ Zamalo poskočim dva metra u zrak. „ Isuse. Možeš li proizvesti ikakav zvuk dok se krećeš?“ Hartley mi se nasmije i namjesti si naramenicu ruksaka odmičući se od mene. „Tako ti i treba kad vrebaš ispred vrata. Zašto si uopće još ovdje?“ „Jesi li sve sredila?“ pitam je uhvativši korak s njom.

„Jesam.“ Hartley iskrivi lice u grimasu. „Čini mi se da je zaključila da sam vas ja vidjela jer je bila spremna učiniti sve što bih tražila od nje. Sad mi je krivo zbog toga.“ „Ne bi ti trebalo biti. Profa je pogriješila i sad plaća za to.“ Trebala je to biti šala, ali zazvučalo je malo bešćutno i shvatim to čim me Hartley namrgođeno pogleda. „Nije se pohvatala sama sa sobom, Royalu.“ „Nije, ali to bi bilo baš seksi“, pokušam se ponovno našaliti, ali prekasno. „Kako ti kažeš.“ Hartley gurne vrata na stubištu i prođe kroz njih. „Kako bilo, naš posao je završen. Drago mi je da smo proćaskali.“ Požurim za njom, doslovce trčeći niz stube. „Hej, ma daj, ne budi takva. Tek smo se počeli upoznavati. Zbližavali smo se.“ Zvuk njezina frktanja nosom odbije se o zidove stubišta. „Niti smo se zbližavali niti ćemo se ikad zbližavati.“ Ubrza korak i počne se spuštati dvije stube odjednom da se što brže udalji od mene. „Baš nikad? Zašto si tako isključiva? Trebala bi me upoznati. Šarmantan sam.“ Zastane s jednom rukom na ogradi, stopala spremnih na bijeg. „Šarmantan si, Royalu. U tome i je problem.“ Okrene se i sjuri niz ostatak stuba. „Ako si time htjela ubiti moju zainteresiranost, odabrala si pogrešan način“, viknem za njom. Guza joj izgleda odlično pod plisiranom suknjom školske odore.

Zastane tek kad dođe do druge strane predvorja i veselo me pogleda. „Vidimo se, Royalu.“ Mahne mi i nestane kroz golema hrastova vrata.

Pogled mi ostane zalijepljen za njezino sitno, ljupko tijelo i shvatim da mi je na licu smiješak. A ne smijem se ničemu

konkretnom.

O da...

Mislim da ću poševiti tu curu.

POGLAVLJE 3

„Ella mi je rekla da si se danas spetljao s nastavnicom“, kaže mi stariji brat preko telefona nekoliko sati poslije.

Pridržavam mobitel ramenom istodobno skidajući kupaće gaće pa ih bacim na pod spavaće sobe. Posljednji sam sat proveo u bazenu utrkujući se s drugim bratom, Gideonom, plivačem u našoj obitelji.

Ali nisam prestao razmišljati o Hartley od trenutka kad sam došao kući i nadao sam se da će mi nekoliko krugova u vodi razbistriti glavu. Ako bude trebalo i trideset krugova. Nije pomoglo. Još uvijek imam prljave misli o toj djevojci, a sad sam usto još i mrzovoljan. „Eastone“, poviče Reed. „Jesi li tu?“ „Tu sam.“ „Jesi li poševio nastavnicu ili nisi?“ „Jesam. Pa što onda?“ odgovorim mu ravnodušno. „I prije sam se petljao s nastavnicama.“ „Da, ali sad si maturant.“ „Pa?“ „Pa odrasti već jednom. Ella će poludjeti od brige za tebe.“ „Trebala bi se posvetiti tome da ti ne zastraniš.“ Uslijedi grobna tišina dok se Reed svim silama suzdražava da se ne izdere na mene. Sigurno ga grlo boli od tolika napora.

Zasmijuljim se u telefon. „Uglavnom, hvala ti što si nazvao, djedice. Lijepo je znati da će me Ella cinkati čim učinim nešto loše.“ „Easte.“ Ton mu je oštriji, a onda ipak mekši. „Stalo joj je do tebe, ništa drugo. Svima nam je stalo do tebe.“ „Ah, baš se osjećam voljeno.“ Zakolutavši očima, dohvatim traperice iz ladice komode i navučem ih preko bokova. „Jesmo li završili, Reede? Večera je gotova.“ „Ne, nismo završili“, odgovori mi i premda mogu prekinuti poziv, instinktivno čekam da nastavi jer mi je stariji brat i uvijek sam ga slušao. „Kako vam ide s novim vođom navale?“ „Ne ide. Koljeno mu je gore nego što smo mislili tako da je za njega sezona završila. A zamjena su mu dva drugaša koji ne bi znali baciti dobru loptu ni da im život ovisi o tome.“ „Sranje.“ „Točno tako. Nisam imao pojma da netko tko se bavi sportom u Astoru može biti tako loš. Zašto nisu jednostavno srušili Wadea da mora ponavljati razred?“ „Ionako bi otišao. Je li Val povrijeđena?“ „Nije, rekla je da joj je ionako poslužio samo da zaboravi na prekid s bivšim. Osim toga, uvjerena je da frajeri ne mogu biti vjerni kad su u vezi na daljinu.“ Potpuno je razumijem. Prvi ju je dečko prevario čim je zakoračio na studentski kampus.

Reed mi duboko uzdahne u uho. „Znam. Baš su joj se zaredala sranja. Nadam se da neće takav stav prenijeti na Ellu. Pripazi na to, hoćeš li?“ „Jok. Nemam volje paziti na Val Carrington i što ona radi. Osim toga, tvoja je zadaća pobrinuti se da je Ella sretna. To nije moj posao.“ Prekinem vezu prije nego što stigne išta reći. Reed je uvijek o svemu odlučivao za obojicu, ali sad više nije ovdje. Otišao je na fakultet gdje za jedan od najboljih sveučilišnih nogometnih programa

u državi igra obrambeno krilo. Ima djevojku koja ga obožava i novi početak.

Ja sam, s druge strane, zaglavio u Bayviewu. Doslovce zaglavio jer je tata rekao ljudima na aerodromu da mi je zabranio letenje.

Kaže da moram dokazati da sam trijezan i odgovoran. Ali ove godine sam maturant i uskoro završavam srednju školu - koja je svrha toga da budem trijezan i odgovoran? Ionako nikad ne bih letio pijan.

Nisam toliko glup da to učinim, ali tata mi ne vjeruje.

I premda si mogu priuštiti lijepu malu Cessnu, nemam dovoljno novca da bih potplatio kontrolore zračnog prometa. Prilično sjebana situacija zbog koje sam stalno loše volje.

Nemam izbora nego stalno raditi iste stvari - od kojih je jedna spustiti se u prizemlje i večerati s ostatkom obitelji što je tradicija koja je poslije mamine smrti prekinuta, a onda opet počela kad je tata doveo Ellu da živi s nama. Kad je Ellin biološki otac Steve O'Halloran uhićen zbog ubojstva, obiteljske su večere postale nešto oko čega nema rasprava. Ne smijemo ih preskočiti, čak ni kad je kristalno jasno da nitko nije raspoložen za druženje.

Kao večeras. Svi smo mislima negdje drugdje. Blizanci Sebastian i Sawyer izgledaju premoreno, vjerojatno od napornog treninga lacrossea. Ella izgleda zamišljeno, a tata umorno. „Nisi uspio naći majicu u onome golemom ormaru koji imaš u sobi?“ ljubazno me pita otac. Otkad je u našu obitelj stigla Ella, Callum Royal usavršio je pogled Neodobravajućeg Tate. Prije ga nikad nije bilo briga što radimo ili kakvu odjeću nosimo, a sad nam se ne skida s vrata.

Spustim pogled na svoja gola prsa i slegnem ramenima. „Da se vratim po nju?“ Tata odmahne glavom. „Ne, već smo te dovoljno čekali. Sjedni.“ Sjednem za stol. Jedemo vani na trijemu s pogledom na veliki bazen bubrežasta oblika. Topla je večer i puše ugodan povjetarac. No

samo nas je pet za stolom pa djeluje poluprazno. Čudno je otkad nema ni Gida ni Reeda. „Izgledaš bljedunjavo“, našali se Sawyer. Premda je mlađi od dvojice blizanaca, uvijek je glavni zajebant. Seb je jednom rekao da je to zato da se osjeća bolje jer je rođen posljednji. Seb je tih i suzdržan, ali ima opak smisao za humor.

Seb se zasmijulji. „To mu je zbog prsnih mišića. Preskakao je vježbe za prsa pa zato izgleda blijedo i sitno.“ „Baš ste seratori. Pokazat ću vam tko je sitan i slab.“ Ustanem sa stolca i smijući se zamahnem šakom prema dvojici tikvana. „Pokenjao sam cjepanice veće od vas.“ „Da, možda, ali nas smo dvojica i...“ „Dosta je bilo“, prekine nas naglo tata prije nego što nam Sawyer uspije pokvariti večeru pričom o pražnjenju crijeva. „Hrana se hladi.“ Spominjanje hrane dovoljan je razlog da odmah zaboravimo na kavgu. Naša domaćica Sandra pripremila je pečene krumpire, mrkvu s češnjakom i gomilu rebaraca prelivenih umakom za meso s roštilja.

Blizanci i ja navalimo na hranu kao životinje, a tata i Ella čavrljaju i polako jedu. „... mogućnost da ćeš morati svjedočiti na Steveovu suđenju.“ Ne obraćam previše pozornost na njih pa me iznenadi kad im razgovor iznenada skrene na Stevea O'Hallorana. Tata se u posljednje vrijeme posebno trudi u Ellinoj blizini ne spominjati Stevea.

Vidim da se Ella ukočila na stolcu i da su joj leda ravnija od koplja za zastavu na prednjem travnjaku Astor Parka. „Zar nisu odvjetnici rekli da će Dinino svjedočenje biti dovoljno?“ Dinah je Steveova žena, oštrokondža koja je službeno Ellina maćeha. „Najvjerojatnije te neće pozvati da svjedočiš“ pokuša je utješiti tata. „Ali kad sam jutros razgovarao s okružnim tužiteljem, rekao mi

je da ta mogućnost ipak postoji. Spominjem to samo zato što ne želim da se iznenadiš ako do toga dođe.“ I dalje je ukočena. Jasno mi je zašto je uzrujana, a na licima blizanaca vidim identične izraze gađenja.

Steve je prije nekoliko mjeseci optužen za ubojstvo, ali još nije proveo ni dana iza rešetaka. Pljunuo je pet milijuna dolara jamčevine, predao putovnicu i letačku dozvolu i, nažalost, ispoštovao sve uvjete za puštanje na slobodu do suđenja. Novac i odlični odvjetnici jamče vam da nećete odležati ni dana dok vas ne osude, a možda ni onda. Tatin odvjetnik kaže da će ostati na slobodi sve dok sudac bude mislio da ne namjerava pobjeći.

Ja osobno mislim da je cijela ta ideja „nevin dok se ne dokaže suprotno“ totalna govnarija. Svi znamo da je Steve kriv i izluđuje nas što nije u zatvoru zbog onoga što je učinio. Ne samo zbog toga što je ubio ženu, nego i zato što je šutio kad je policija pokušala ubojstvo pripisati Reedu.

Točno je da je žrtva bila Brooke Davidson, zmija otrovnica koja mi je pokušala uništiti obitelj, ali premda je bila kolosalna kučka, nije zaslužila umrijeti. „Hej, tata?“ oprezno se javi Sawyer.

Tata prebaci pogled na najmlađeg sina. „Što je?“ „Kad počne Steveovo suđenje...“ Sawyer kratko zastane. „Hoće li na suđenju spomenuti sva ona sranja o Steveu i, hm...“ Zatvori usta i ne dovrši rečenicu.

Nitko je ne dovrši umjesto njega, ali svi imamo napete izraze lica, uključujući i mene. Seb ispruži ruku i stisne bratovo rame. Tata uzme Ellinu ruku u svoju, a onda zatvori oči i nekoliko puta duboko udahne da se smiri.

Gledam svoju obitelj kako se pokušava pribrati i obuzdati emocije.

Ovih dana nerado razmišljam o majci. Kad je Steve ubio Brooke, saznali smo da je mama varala tatu s Ellinim ocem. Pravo incestuozno sranje.

No ne mogu se čak ni ljutiti na mamu zbog toga što je varala tatu. Nikad ga nije bilo kod kuće. Bio je previše zaokupljen obiteljskom tvrtkom Atlantic Aviation, a dok ga nije bilo, što je često znalo prilično potrajati, Steve joj je zatrovao um pričama o tome kako je tata s ljubavnicama.

Ali ljut sam na nju što je umrla, što je uzela one pilule. Reed mi je rekao da nema šanse da su to bile pilule koje je pronašla u mojoj sobi, ali ne može znati sigurno. U to sam vrijeme bio na amfetaminima i oksiju. Isprva sam ih uzimao legalno na recept, ali kad mi je trebalo više, u školi ih je bilo lako nabaviti. Lik od kojeg sam nabavljao amfetamine predložio mi je da uzmem oksi, da se lakše izgubim. Imao je pravo. Mnogo mi je pomogao, ali vrhunac nije dugo trajao.

Kad mi je mama pronašla skrovište pilula i zaprijetila da će me poslati na odvikavanje ako se ne dovedem u red, obećao sam joj da I ću prestati. I nisam je pitao što je učinila s pilulama. Predao sam joj sve bočice jer sam bio petnaestogodišnjak koji bi si odrezao ruku da je to tražila od njega. Toliko sam je obožavao.

Postoji velika vjerojatnost da sam ubio svoju majku. Reed kaže da nisam, ali naravno da će mi to reći. Nikad mi ne bi otvoreno rekao da sam je ubio. Odnosno da ju je ubila moja ovisnost. Je li onda ikakvo čudo da sam autodestruktivan i sjeban?

Sad više nisam na pilulama. Mamino mi je predoziranje utjeralo strah u kosti i obećao sam starijoj braći da neću više taknuti to smeće. Ali ovisnost nikad ne nestane. Samo je moram zadovoljavati na druge, sigurnije načine - cugom, seksom i krvlju. Mislim da ću večeras odabrati krv. „Eastone“, prene me Ellin glas i vidim da me zabrinuto proučava.

„Što je?“ odvratim joj i posegnem za čašom s vodom. Hvala Bogu, tema njihova razgovora više nije suđenje. Tata se s blizancima upustio u živahnu raspravu o, nevjerojatno, europskom nogometu.

Nikad nismo bili obitelj zaluđena nogometom. Katkad se čak zapitam jesu li blizanci uopće Rovali. Igraju lacrosse, gledaju europski nogomet, ne vole tučnjave i nemaju nimalo interesa za letenje. No zato imaju mamine crte lica i plave royalske oči. „Smješkaš se“, kaže mi Ella. „Pa? Je li smješkanje loše?“ „Onim svojim krvoločnim smiješkom.“ Baci pogled na drugu stranu stola provjeravajući da nas tata ne sluša. A onda zareži na mene: „Večeras se namjeravaš tući, je li tako?“ Povučem jezik po donjoj usnici. „O da.“ „Oh, Easte. Nemoj, molim te. Preopasno je.“ Zabrinuto stisne usnice i znam da se sjetila večeri kad je Reed poslije tučnjave izboden nožem.

Ali to je bila totalna slučajnost koja nije imala nikakve veze s tučnjavom. Naš stari neprijatelj Daniel Delacorte platio je nekoga da napadne Reeda. „To se neće ponoviti“, uvjeravam je. „Ne možeš znati.“ U plavim joj očima bljesne odlučnost. „Idem s tobom.“ „Ne ideš.“ „Idem.“ „Ne.“ Povisim glas i tatin oštar pogled odmah skrene prema nama. „Zašto se svađate?“ sumnjičavo nas pita.

Ella se zasmijulji i čeka da mu ja odgovorim. Kvragu. Nastavim li se prepirati s njom, reći će mu da idem na dokove, a oboje znamo da tata nije oduševljen tom idejom otkad je Reed napadnut.

„Ella i ja ne možemo se dogovoriti koji ćemo film gledati prije spavanja“, slažem. „Ona želi romantičnu komediju, a ja želim bilo što osim toga.“ Blizanci zakolutaju očima jer znaju prepoznati sranje kad ga čuju. Ali tata mi povjeruje. Trijemom se razlije njegov promukao smijeh. „Odustani, sine. Znaš da na kraju uvijek bude po ženinu.“ Ella mi se ozareno nasmiješi. „Tako je, Eastone. Uvijek je na kraju po mome.“ Krene za mnom kad ustanem dotočiti čašu. „Zalijepit ću se za tebe kao ljepilo. A kad se odeš boriti, napravit ću najveću scenu ikad. Od srama se nikad nećeš vratiti tamo.“ „Možeš li sad malo gnjaviti blizance?“ požalim se. „Ne mogu. Imaš moju punu i nepodijeljenu pozornost.“ „Reed vjerojatno slavi jer više nije pod tvojom čizmom.“ Čujem kako joj je zastao dah, a kad podignem pogled vidim da su joj do maloprije ružičasti obrazi sad posve bijeli. Sranje. „Nisam to mislio.

Znaš da ne podnosi kad niste zajedno.“ Ella šmrcne. „Ozbiljno ti kažem. Čuli smo se prije večere i kukao mi je kako mu fališ.“ Tišina. „Žao mi je“ kažem joj i doista to mislim. „Znaš da mi je jezik brži od pameti.“ Ella podigne jednu obrvu. „Najbolje da mi se iskupiš tako da ostaneš kod kuće.“ Šah. Mat. „Da, gospođo.“ Krotko krenem natrag za njom prema stolu. „Predao si se bez borbe?“ promrmlja Sawyer kad se smjestimo natrag na svoja mjesta. „Zamalo je počela plakati.“ „Kvragu.“ Poslije deserta trknem Ellu nogom i kimnem prema blizancima.

I ona meni kimne pa se okrene tati.

„Callume, Easton i ja imamo domaću zadaću iz matematike. Je li problem ako odemo?“ „Ne, naravno da nije.“ Mahne nam da smo slobodni.

Ella i ja hitro pobjegnemo u kuću i blizancima ostavimo pospremanje stola. Prije smo imali osoblje koje je to radilo, ali je tata poslije mamine smrti svima dao otkaz. Osim Sandri koja nam kuha i svojem vozaču Durandu. Dvaput na tjedan dolaze spremačice, ali one ne žive s nama.

Kad ih Ella i ja napustimo, Sawyer i Seb zagunđaju da će zakasniti na dogovor s Lauren, djevojkom s kojom hodaju. Nimalo ne suosjećam s njima. Oni barem imaju plan za večeras i neće ostati kod kuće kao ja.

Na katu se udobno smjestim na golemi krevet u svojoj sobi i uključim televizor. Sezona američkog nogometa još nije počela tako da ponedjeljkom navečer nema utakmica. ESPN prikazuje zanimljive isječke iz predsezone, ali to me baš i ne zanima. Zauzet sam nečim drugim - skrolanjem kroz kontakte u mobitelu. Naposljetku pronađem što sam tražio i pritisnem Nazovi. „Što ima, Royalu“, javi se Larryjev duboki bariton. „Što ima, štreberu“, veselo mu odvratim. Lawrence „Larry“ Watson je ofenzivni linijaš od 120 kilograma, dobar prijatelj i najveći lumen za računala kojega poznajem. „Treba mi usluga.“ „Slušam.“ Larry je najopušteniji tip na svijetu. Uvijek je spreman pomoći prijatelju, osobito ako pritom može iskoristiti svoje hakerske vještine. „Možeš li još uvijek provaliti u glavno računalo Astor Parka?

Imam par dvadesettrojki iz Tokija koje čekaju u kutiji.“ „Air Jordan 5 koje su tek puštene u prodaju u Japanu?“ Zvuči kao da će zaplakati. Larry je lud za tenisicama i oduvijek je želio ovaj par koji je tata donio s poslovnog puta u Tokio. „Upravo te.“

„Što želiš? Ocjene još nisu objavljene.“ „Samo informacije o nekome. Ime i prezime, adresu, broj telefona i tome slično.“ „Stari, to su obični kontaktni podaci. Jesi li ikad čuo za Google ?“ „Ne znam joj ni prezime, seronjo.“ „ Njoj, znači?“ Nasmije mi se u uho. „Šokantno. Easton Royal želi zabiti.“ „Možeš li mi pomoći ili ne?“ „Kako joj je ime? Možda je znam.“ „Hartley. Maturantica je. Metar i žilet. Duga crna kosa. Sive oči.“ „Kako ne“, kaže Larry odmah. „Znam je. Ide sa mnom na Naprednu politiku i Vlast.“ Odmah živnem. „Da? Znaš li joj prezime?“ „Wright.“ „Hartley Wright. Znaš li još išta o njoj? Imaš li možda broj?“ „Zašto bih imao njezin broj, buraz? Hodam s Alishom.“ Larry mi se obrati tonom glasa kao da me pita Jesi li s planeta tupana? „Daj mi pet minuta i javit ću ti.“ Prekine vezu. Dok mi se ne javi, ubijam vrijeme gledajući sportske isječke. Prošlo je gotovo deset minuta, a ne pet kad mi mobitel zazvoni u ruci. Pogledam ekran, široko se osmjehnem i nabrzinu odgovorim na Larryjevu poruku.

Faca si, stari.

Znam, odgovori mi.

Sutra donosim tene.

Odmah se bacim na informacije koje mi je Larry poslao. Među njima je broj mobitela, adresa i link na članak iz Bayview Posta.

Kliknem na URL i otkrijem da se Hartleyjin otac, John Wright, prije

nekoliko godina kandidirao na izborima za gradonačelnika, ali je izgubio. U članku piše i da je gospodin Wright pomoćnik okružnog tužitelja okruga Bayview.

Prekopavam po sjećanju pokušavajući se sjetiti posljednjeg puta kad sam bio u sudnici. Kad je odbačena optužba za ubojstvo protiv Reeda i pročitana optužnica protiv Stevea. Možda se tužitelj prezivao Wright? Nije. Prezivao se... Dixon ili nešto slično. I prilično sam siguran da je bio okružni tužitelj, a ne pomoćnik.

Skrolam kroz članak dok ne pronađem fotografiju obitelji Wright. Poziraju ispred goleme kuće koja izgleda kao plantaža, John Wright odjeven je u sivo odijelo i ruka mu je oko seksi MILF-ice1 za koju u opisu slike piše da mu je supruga Joanie. Pokraj nje su tri kćeri gospodina i gospođe Wright - sve s njezinom garavom kosom i sivim očima. Čini se da je Hartley srednja kći. Na fotografiji izgleda kao da joj je četrnaest godina i nasmijem se upadljivom prištiću nasred čela.

Kopam po ruksaku i prije nego što shvatim što radim. Izvadim bilježnicu u kojoj su bilješke s matematike. Hartley je propustila tjedan dana nastave, što znači da zaostaje jedan tjedan za ostatkom razreda. Kad se sutra pojavi na satu, bit će posve izgubljena... osim ako netko ne bude tako ljubazan da joj prepriča što je propustila. To je najmanje što bi netko mogao učiniti, nije li tako?

Navučem široku majicu i odem u ured na prvom katu koji dijelim s braćom i s Ellom, itekako svjestan da se ponašam kao očajni luzer. Nije stvar u tome da moram fotokopirati bilješke iz matematike. Nitko više ništa ne fotokopira. Mogu ih jednostavno aplikacijom za skeniranje fotografirati i odmah ih poslati Hartley.

Ionako već imam njezin broj.

Ali imam drugi plan. Izradim prave fotokopije bilježnice koje zatim zaklamam i stavim ih u mapu za dokumente koju pronađem u ladici stola. „Kamo ćeš ti?“

Ella me presretne na izlasku iz ureda. Gleda me suženih očiju, a glas joj je natopljen sumnjom. „Nosim prijatelju domaću zadaću.“ Podignem mapu i onda je otvorim kako bi moja nepodnošljivo znatiželjna polusestra vidjela da je u njoj doista nešto za školu. „U osam navečer?“ Dramatično ciknem. „Osam sati je?! Pas mater! Tako kasno!

Moramo odmah na spavanje!“ „Prestani se derati na mene“, promrmlja Ella, ali izgleda kao da se suzdržava da ne prasne u smijeh. No naposljetku smijeh ipak pobjegne iz nje u obliku nekontroliranog hihotanja. „Okej, stvarno govorim gluposti.“ „O da.“ Stisne mi ruku. „Samo nemoj poslije toga ići na dokove, jel' može? Obećaj mi.“ „Obećavam“, poslušno joj kažem, a onda pobjegnem prije nego što me nastavi gnjaviti.

Ne treba mi dugo da se dovezem do Hartleyjine kuće. Bayview nije veliko mjesto. Wrightovi žive u unutrašnjosti, u plantažnoj kući s fotografije iz članka. Kuća je lijepa. Nije velika kao moja, ali Wrightovi ipak nisu Royali.

Stotinjak sam metara od skretanja prema Wrightovima kad oštrim zavojem projuri poznati crni Rover. Skrenem na zaustavni trak i sjednem na trubu. Sawyer mi veselo mahne s vozačkog sjedala, a Sebastian podigne prste u obliku đavoljih rogova.

Seronje. Na stražnjem sjedalu automobila je Lauren koja, pretpostavljam, živi negdje blizu.

Parkiram na pločniku ispred Hartleyjine kuće. Dlanovi su mi neobično znojni kad iskočim iz kamioneta pa ih obrišem o prednji dio rasparanih traperica. A onda se zapitam jesam li se možda trebao presvući prije nego što sam krenuo ovamo. Neću baš ostaviti dobar

dojam u izlizanoj majici i trapericama s rupama, posebce s obzirom na to da bih mogao naletjeti na Hartleyjine roditelje.

S druge strane, što me briga hoću li impresionirati Hartley ili njezinu obitelj? Želim je poševiti, a ne oženiti.

Kad pritisnem zvono na ulaznim vratima otvori mi Hartleyjina mama. Prepoznam je s fotografije. „Bok“, pozdravi me hladnjikavim glasom. „Kako ti mogu pomoći?“ „Bok. Uh...“ Prebacim mapu za dokumente iz jedne znojne ruke u drugu. „Došao sam, uh...“ Kvragu. Ovo je bila stvarno glupa ideja.

Trebao sam joj jednostavno poslati fotku svojih trbušnih mišića ili nešto slično. Kakav se idiot nenajavljen pojavi na nečijim vratima i...

Ne. Nemam razloga sumnjati u sebe. Ja sam jebeni Easton Royal. Zašto bih oko ičega bio nesiguran?

Zato pročistim grlo i ponovno progovorim, ovaj put razgovjetno i samouvjereno. „Došao sam vidjeti Hartley.“ Joanie Wright pogleda me širokih očiju. „Oh“, zaskviči, a onda nervozno pogleda preko ramena.

Ne vidim u koga gleda. Možda u Hartley? Stoji li iza nje, skrivena od mog pogleda, i nečujno govori majci da me se riješi?

Gospoda Wright se ponovno okrene prema meni. „Žao mi je“, napokon kaže, glasom koji je opet hladan. „Hartley nije ovdje. A ti si?“ „Easton Royal.“ Podignem mapu. „Donio sam joj bilješke s maematike. Da ih ostavim vama?“ „Ne.“ „Ne?“ Zbunjeno naberem čelo. „Što onda da radim s...“ Ne uspijem dovršiti rečenicu.

Hartleyjina mi majka zalupi vrata pred nosom.

POGLAVLJE 4

Rano sam otišao na spavanje i ništa me ne boli jer se sinoć nisam tukao, pa se idućeg jutra začudo probudim na vrijeme. Rijetko stignem popiti kavu i pojesti pecivo za doručak kao danas. U školi zastanem kraj Larryjeva ormarića i udarim ga rukom pored brave.

Vratašca se otvore i unutra stavim kutiju s tenisicama. A onda krenem prema svlačionici. Netipično za mene, ne zakasnim na trening u šest sati. Moji suigrači pozdrave tu rijetkost spontanim pljeskom kad ušetam u svlačionicu. „Sveca mu“, uzvikne Larry. „Deset do šest je, a Royal je već ovdje.“ Netko se zasmijulji. „Čini se da je na vrbi rodilo grožđe.“ „Možda je izgubio okladu“, dobaci netko drugi.

Zakolutam očima i uputim se prema ormariću. Blizu vrata sobe s opremom opazim trenera Lewisa koji razgovara s visokim tipom obrijane glave.

I premda sam došao deset minuta prije početka treninga, ipak sam posljednji. Trener pljesne rukama kad me ugleda i kaže: „Odlično. Svi smo stigli.“ Bacim pogled prema Connoru Babbageu koji stoji naslonjen na svoj ormarić i diskretno kimnem prema trenerova novom prijatelju.

Connor slegne ramenima kao da mi govori, Nemam pojma tko je to.

Trener zakorači prema nama. „Momci, ovo je Brandon Mathis.

Upravo je u Astor stigao iz Bellfield Prepa. On je naš novi vođa navale.“ Svi u prostoriji - uključujući i mene - odahnu od olakšanja. Nitko se ni ne potrudi utješno pogledati dvojicu drugaša koji su bili rezerva za ozlijeđenog vođu navale. Već su se pokazali apsolutno beskorisnima pa također izgledaju kao da im je ovom viješću pao teret s leđa. „Mathise“, povikne trener. „Imaš li što reći novoj ekipi?“ Novi se momak svima nasmiješi. Visok, pristojna izgleda i ljubazan? Već vidim kako djevojkama iz Astora padaju gaćice. „Samo to da se radujem što ću vas sve upoznati i odnijeti kući trofej.“ Nekoliko igrača odobravajuće kimne. Ja ga i dalje odmjeravam.

Trenerov pogled okrene se prema meni. „A ti, Royalu? Odgovara ti ova novost?“ Sad kad je Reed maturirao, ja sam novi neslužbeni vođa obrane.

Ako ja pozdravim Mathisov dolazak, i drugi će momci učiniti isto. A trener to zna. „Ah, treneru, kako lijepo od vas da uzimate u obzir moje osjećaje.“ Obrišem si nepostojeću suzu. „Dirnut sam.“ „Boli me dupe za tvoje osjećaje, mali. Samo znam kako vi Royali znate biti teški.“ Izvije čupave obrve. „Ali danas nećeš biti težak, zar ne, Royalu? Dočekat ćeš novog igrača raširenih ruku, imam li pravo?“ Pretvaram se da razmišljam o tome. „Royalu“, upozori me trener.

Licem mi se razlije osmijeh. „Naravno da neću biti težak.“ Raširim ruke i nasmiješim se Mathisu. „Dođi da te zagrlim, momčino.“ Nekoliko se mojih suigrača tiho zasmijulji.

Mathis izgleda zatečeno. „Hm. Nisam baš neki fan grljenja.“

Ruke mi padnu niz tijelo. „Kvragu, treneru, pozdravio sam ga raširenih ruku - doslovce - a on me odbio.“ Babbage prasne u smijeh.

Trener samo uzdahne. „Tako se samo kaže. Samo mu pruži vražju ruku.“ Smijući se zakoračim naprijed i pljesnem dlanom o Mathisov. „Drago mi je da si došao k nama“, kažem mu. I doista to mislim.

Očajnički nam treba vođa navale koji zna baciti vražju loptu. „I meni je drago što sam ovdje“, odgovori mi on.

Trener ponovno pljesne rukama. „U redu, momci, presvucite se i bacite se na utege.“ Skinem sa sebe odoru Astor Parka. Dominic Warren je kraj mene i taman navlači košarkaške hlačice. „Hej, Mathise“, vikne Dom preko prostorije. „Kakva je situacija sa ševom u Bellfieldu?“ „Situacija sa ševom?“ ponovi novi igrač zbunjeno. „Da, sa ševom. S komadima.“ Dom sjedne na klupu i sagne se da zaveže tenisice. „Razmišljam da si nađem curu iz Bellfielda, dosta mi je ovih komada iz Astora.“ Mathis se nasmije. „Koliko sam imao prilike vidjeti, djevojke iz Astor Parka su stvarno zgodne.“ „Da, dobro izgledaju“, složi se Don. „Ali sve kao da imaju metlu u dupetu. Tatice su im milijarderi i znaš kako je to. Većina se ponaša kao da ti radi uslugu već time što razgovara s tobom.“ „Nisu sve takve“ usprotivim se pomislivši na Ellu i Val, dvije najkulerskije cure koje poznajem.

Na taj popis dodam i Hartley, samo što nju još ne znam dovoljno dobro. Ali zato joj je mama sinoć definitivno imala metlu ili dvije u dupetu. Koji je vrag bio toj ženi? Upoznao sam gomilu umišljenih, uobraženih bogatih kučki, ali čak i najuobraženije među njima imaju

standardan kodeks ponašanja. Južnjaci smo, za Boga miloga.

Pozovemo goste u kuću i onda ih uvrijedimo za čašom ledenog čaja i kriškom torte. Nikad im ne zalupimo vrata pred nosom.

Dom zakoluta očima. „To je još nešto što bi trebao znati“, kaže opet Mathisu. „Ovaj je Royal bio sa svim curama u školi.“ „Pravi pastuh“, potvrdim njegove riječi navlačeći tenisice. „Drži se mene i sigurno ćeš ševiti.“ Mathis se zahihoće i došeta do mene. „Hvala ti, Royalu... tako se zoveš, je li tako?“ „Easton Royal“ kažem mu. „Kako ti je draže?“ „Svejedno mi je. A ti preferiraš Mathis ili Brandon?“ „Zapravo Bran.“ „Bran?2 Kao ono iz žitnih pahuljica od čega sereš kao grlica?“ Mathis zabaci glavu i prasne u smijeh. „Da, kao ono od čega sereš kao grlica.“ Potapše me po ramenu. „Duhovit si, Royalu.“ Kao da ne znam.

Još se smije kad se preselimo u teretanu. Inače uvijek vježbam s Pashom ili Babbageom, ali sad bih vrlo rado upoznao novog vođu navale pa mu se ponudim asistirati kod dizanja utega. „Može“, prihvati Mathis zahvalno.

Legne na klupu, a ja stanem na jedan kraj smjestivši ruke iznad teške šipke s utezima. Proučavam mu ruke - duge, mišićave, ali ne prenapuhane. Nadam se da zna dobro bacati. „Onda... Bellfield Prep, ha? Znači da si vjerojatno živio u Hunters Pointu?“ pitam ga misleći na grad dvadesetak minuta zapadno od Bayviewa. „Zapravo i dalje živim tamo. Starci se ne namjeravaju preseliti samo zato da bih ja bio petnaest minuta bliže Astoru. Mama previše

voli svoj vrt da bi ga se odrekla.“ „Čime ti se obitelj bavi?“ „Kako to misliš?“ „Odakle potječe bogatstvo Mathisovih?“ pojasnim svoje pitanje sarkastičnim tonom. „Nafta? Izvoz? Prijevoz?“ „Ah, to. Nemamo bogatstvo. Mi smo srednja klasa, recimo to tako. Mama mi je učiteljica, a tata računovođa. Ovdje sam na stipendiji, inače nema šanse da bih si mogao priuštiti ovu školu. Školarina je otprilike deset puta veća nego u Bellfieldu.“ Namjesti šipku na mjesto i dva puta duboko udahne. Lice mu je crveno od naprezanja. „Aha. Kužim.“ Osjećam se glupavo što sam onako pretpostavio, ali Mathis je cool tip. Nije ni trepnuo na moja pitanja niti je izgledao uvrijeđeno ili posramljeno zbog svojega društvenog položaja. Premda ni ja baš ne idem naokolo hvastajući se da mi je tata u klubu milijardera, jer što uopće tatin novac ima sa mnom?

Razgovor nastavi teći čak i kad se zamijenimo tako da ja dižem utege, a on mi asistira. Kaže mi da je za Bellfield počeo igrati lani tijekom redovite sezone, ali je zbog slomljenog zapešća propustio doigravanje. Zbog njegove su zamjene izgubili prvu utakmicu doigravanja i zato Astor Park nije nijednom igrao s Bellfield Prepom u postsezoni. Nisu ni došli do postsezone i navodno su ljuti što ih je Bran ostavio da bi prešao u Astor. „Ali Astor otvara vrata za dalje, kužiš?“ kaže mi. „Bolji kurikulum, bolje veze.“ Ne bih znao. Nikad se nisam kretao izvan Astorova društvenog kruga. Ako ste dio ovog svijeta, išli ste u Pučku školu za dječake i djevojčice sv. Marije, čak i ako niste religiozni. Poslije Sv. Marije četiri razreda Akademije Lake Lee, a onda biste završili u Astoru.

Ovdje svi imamo obiteljske zaklade, luksuzne automobile i dizajnersku odjeću i naviknuti smo na sve moguće povlastice. Pa i na privatne avione, ako ste Royal.

„Kakva je društvena scena u Bellfieldu?“ pitam ga. Sudeći po likovima s kojima se tučem i kladim, jedina razlika između huligana iz Astor Prepa i klinaca s dokova je cijena alkohola koji pijemo. Svi krvarimo jednako i jednako osjećamo bol. „Nisam baš neki partijaner. I ne pijem.“ „Misliš, dok traje sezona?“ „Nikad. Roditelji su mi jako strogi“, prizna mi kad skočim s klupe odradivši svoj set podizanja. „Tata mi je nogometni fanatik.

Uvjeren je da sve u životu mora biti podređeno nogometu. Nadzire sve što jedem i pijem. Imamo nutricionistkinju koja jednom na tjedan dolazi k nama s novim planovima prehrane. Osobnog trenera imam od sedme godine.“ To mi zvuči kao noćna mora. Ne mogu ni zamisliti da mi tata prati sve toksine koje unosim u tijelo. Toliko ih je da ih ne bi stigao sve zabilježiti. Neumoljiv je samo oko letenja. Ali premda me živcira što mi je zabranjeno sjesti u kokpit, istodobno znam da to vjerojatno ima neke veze s tužbom koju je tata morao riješiti. Jedan od testnih pilota Atlantic Aviationa je umro, a istraga poslije nesreće pokazala je da je imao problema s alkoholom. Otad tata strogo provodi ono kad piješ, ne vozi. „Stvarno brutalno“, suosjećajno mu kažem.

Bran slegne ramenima. „Nogomet mi je karta za bolji život.

Isplati se žrtvovati. Osim toga, tijelo je hram, zar se ne kaže tako?“ Dohvatim ručnik i obrišem znojni vrat. „Ma jok, stari“, odgovorim mu smiješeći se od uha do uha. „Moje tijelo je igralište.

Zapravo ne. Zabavni park. Eastonland. Komadi dolaze sa svih strana svijeta kako bi doživjeli divlje vožnje u Eastonlandu.“ Mathis zahuče. „Uvijek si takva bahata bitanga, Royalu?“ „Uvijek!“ potvrdi Pash s druge strane dvorane s utezima. „Ozbiljno, jebeno iritantno“, dobaci drugi suigrač, Preston.

„Samo su ljubomorni“, objasnim Mathisu. „Posebno Preston.“ Glumeći da šapćem, dodam: „Jadničak je i dalje djevac. Šššš. Nemoj nikome reći.“ Preston podigne srednji prst. „Odjebi, Royalu. Znaš da nije tako.“ „Nemaš se čega sramiti“, utješim ga uživajući u tome kako mu lice svakom sekundom postaje sve crvenije. Prestona je neizmjerno lako isprovocirati. „Netko mora razmjenjivati prstene nevinoti s debitanticama.“ Zbijanje šala i razmjenjivanje uvreda nastavi se do kraja treninga i premda je zabavno, razočaran sam što danas samo dižemo utege. Rado bih izbacio iz sebe nešto agresije na travnjaku, ali trener je uvjeren da su treninzi snage i kondicije jednako važni kao i drilovi na terenu.

Na kraju se nabrzinu istuširam, presvučem u školsku odoru i krenem preko kampusa prema jednom cilju: ormariću Hartley Wright.

Prvo što vidim kad dođem do njega je Hartleyjine dupe. Na neki način. Stoji na vrhovima prstiju i napreže se da bi dohvatila nešto s najviše police ormarića, a suknja joj se pritom malo podigne i otkrije mrvicu golog bedra.

Shvatim da nije skratila suknju. Svi komadi u školi porube suknje do najkraće dužine koju Beringer dopušta. Ali Hartley je svoju ostavila tako da joj doseže gotovo do koljena. „Pusti mene“ ponudim joj.

Iznenađeno se trgne i udari glavom o donju stranu police u ormariću. „Ajme!“ uzvikne. „Kvragu, Royalu.“ Smijuljim se dok se trlja po glavi. „Oprosti. Samo sam htio pomoći.“ Nagnem se pokraj nje i dohvatim udžbenik koji je pokušavala dosegnuti. „PS, možda ne bi trebala stavljati stvari na najvišu policu ako si preniska da ih dohvatiš?“

Hartley me mrgodno pogleda. „Nisam niska.“ „Stvarno?“ Izvijem jednu obrvu i spustim pogled na nju. „Stvarno“, ne odustaje ona. „Samo sam vertikalno uskraćena.“ „Aha. Nazovimo to tako, nema problema.“ Stavim joj knjigu u ispružene ruke, a onda počnem kopati po ruksaku. „Kad smo već kod toga da sam genijalan i koristan...“ „Nitko nije rekao da si genijalan i koristan“, prekine me.

Pravim se da nije ništa rekla. „Kopirao sam ti bilješke s matematike. Danas počinješ s nastavom, je li tako?“ Hartley polako kimne. Uzimajući bilješke od mene izgleda pomalo sumnjičavo. „To je jako... ljubazno od tebe.“ Imam osjećaj da bi se radije ispljuskala nego mi udijelila kompliment što mi razvuče osmijeh. „Nema na čemu.“ „Nisam rekla hvala.“ „Rekla si da sam genijalan...“ „Ni to nisam rekla.“ „... a to je isto kao da si rekla hvala.“ Malo joj se približim i potapšam je po glavi no ona mi odmah odgurne ruku. „Zato nema na čemu. Usput, sinoć sam svratio k tebi i...“ „Molim?“ zakriješti ona iznenađeno. „Gdje si svratio?“ „K tebi.“ Zurim u nju. „Zar to nije dopušteno?“ „Tko ti je otvorio vrata?“ pita me. „Moja sestra? Kako je izgledala?“ Kako je izgledala? Ponaša se kao da uopće ne živi tamo. „Ne znam. Otvorila mi je tvoja mama, a kad sam je pitao jesi li kod kuće; rekla je ne i zalupila mi vrata pred nosom. Kakva joj je to fora?“ „Moja majka nije baš najljubaznija žena.“ Kaže samo to i zvuči rezignirano.

Zezaš.

Na hodniku oko nas gužva je sve veća. Dva metra dalje zapazim Felicity s nekoliko prijateljica. Pogledavaju prema nama i djeluju itekako zainteresirano za moj razgovor s Hartley. Okrenem tijelo tako da im blokiram pogled. „Onda. Gdje si bila?“ pitam je. „Na dejtu?“ „Ne. Ne idem na dejtove.“ Glas joj je odsutan i nervozno gricka jednu stranu palca. „Nikad?“ „Samo sad. Nemam vremena za izlaske.“ Namrštim se. „Zašto ne?“ Pogleda me. „Stvarno si simpa...“ Odmah živnem, ali nije gotova. „... i u nekome drugom životu zgrabila bih priliku da iziđem s tobom, ali nemam ni vremena ni energije biti s nekim poput tebe.“ „Što to uopće znači?“ „Znači da idem na nastavu.“ Zalupi vratima od ormarića. „Onda se vidimo na ručku.“ Ne dobijem nikakav odgovor. Ali ja sam Easton Royal. I ne treba mi odgovor. Znam da će se predomisliti. Uvijek se predomisle.

POGLAVLJE 5

Potratim deset minuta stanke za ručak čekajući da se pojavi Hartley. Kad mi želudac konačno zakruli, odustanem i uputim se u kantinu. Zašto je takva? Priznala je da sam joj „stvarno simpa“ i da želi biti sa mnom. Kraj priče. Zašto i dalje bježi nemam pojma niti ima ikakva smisla. Nema vremena za mene? Misli da sam zahtjevan dečko kojem non-stop treba pozornost? Kako da ne. „Eastone! Ovamo!“ pozove me piskavi glas.

Trznem se. Claire i ja prekinuli smo prije godinu dana, ali ona me i dalje ne prestaje gnjaviti. Za razliku od Hartley, ja znam da nije pristojno ignorirati nekoga, ali također znam da će Claire pogrešno protumačiti čak i najmanji znak moje pažnje. Obično „bok“ na hodniku u njezinoj glavi postane poziv na maturalnu zabavu. Ručam li s njom, vjerojatno će odmah početi slati pozivnice za našu zaručničku zabavu. Škrgućući zubima zgrabim poslužavnik, nakrcam ga hranom pa krenem na drugu stranu kantine. Sa zidovima obloženima hrastovinom, okruglim stolovima i prozorima od poda do stropa, golema prostorija zapravo više nalikuje restoranu u privatnom klubu nego školskoj kantini. Ali tako je to u pripremnoj školi Astor Park.

Znamo samo za bogatstvo i preobilje.

Mislim da sam za Hartley zainteresiran zato što mi je dosadno.

Sva ova lica oko sebe gledam posljednje tri godine. Neke od ovih

učenika, primjerice Felicity Worthington, poznajem od pelena. S pet je bila jednako iritantna kao danas. Škola je dosadna. Na primjer, već znam sve što nam gospođica Mann predaje. Ocjene mi nisu sjajne, ali to je zato što mi je gradivo prelagano. Ionako mi ne trebaju dobre ocjene da bih testirao avione, pod uvjetom da znam što radim. A znam što radim. Samo mi se ne da to sad pokazati.

Hartley je zgodna distrakcija. Slagalica čiji dijelovi ne odgovaraju posve jedni drugima. Ali i ja sam zabavan. Bila bi sretna da me može imati. Zato ne bih trebao odustati. Ne samo zbog sebe, nego i zbog nje.

Ella i njezina najbolja prijateljica Val već su za našim uobičajenim stolom kad dođem do njega. A s njima su i moja braća blizanci i njihova cura Lauren.

O da, Sawyer i Seb imaju istu djevojku, ali tko sam ja da im sudim? Jučer sam zabrijao s profesoricom matematike. „Što ti je?“ pita me Sawyer kad se smjestim na stolac do Ellina. „Ništa“, slažem mu.

Val me gleda s druge strane stola i tamne joj oči vragolasto zasvjetlucaju. „Lažeš.“ „Ne lažem“, opet slažem. „Totalno lažeš. Uvijek prepoznam kad lažeš.“ Gurne jedan pramen tamne kose iza uha i nagne se prema meni. „Pojavi ti se mala bora točno tu...“ Val mi kažiprstom prijeđe po crti na čelu. „Kao da govori 'Teško mi je lagati, ali što se mora, mora se.' Znaš na što mislim?“ Zgrabim joj ruku prije nego što mi je stigne odmaknuti od lica. „Uvijek tražiš izliku da me dotakneš, je li, Carringtonice ?“ Val se zasmijulji. „Nadaj se, Royalu.“ „I nadam se“, ozbiljno joj odgovorim. „Itekako se nadam. Svaku večer dok sam samcat ležim u krevetu.“

„Jadničak.“ Val me štipka za dlan dok joj ne pustim ruku. „Nastavi se nadati, Eastone. Sva ova divota“ - teatralno pokaže rukama na sebe - „nije ti dostupna.“ Zakolutam očima. „Zašto? Čuvaš se za svoga nepostojećeg dečka?“ „Jao, kakav udarac.“ Ali ipak se smiješi. „Ne, ne čuvam se ni za koga. Samo mi nisi napet.“ „Jao“, ponovim i ja njezin uvrijeđeni uzvik, ali oboje znamo da glumatam. „Najiskrenije, ne mogu vjerovati da se vas dvoje nikad niste spetljali“, kaže Ella kroz smijeh. Na pladnju joj je tanjur tjestenine s piletinom, ali samo prebire viljuškom po njoj i ne pojede ni zalogaj. „Gotovo da ste jedna te ista osoba.“ „Upravo zato se nikad i nismo spetljali“, odgovori joj Val. „Nije istina“, pobunim se. „Jednom smo zabrijali.“ Vidim da je Elli vilica pala do poda. „Stvarno?“ Val izgleda kao da će poreći, ali onda naglo prasne u smijeh. „Dragi Bože, stvarno jesmo. Na šesnaestom rođendanu Mare Paulsons! Zaboravila sam na to!“ Uzdahnem. „Okej, to me zaboljelo. Zaboravila si da smo zabrijali?“ Ella nam se oboma smije. „Ali niste hodali?“ Val odmahne glavom. „Zaključili smo da je bolje da ostanemo prijatelji.“ „Šteta“, komentira Ella i malo se snuždi. „Zamislite na koliko smo dvostrukih dejtova mogli ići.“ Gledam svoju polusestru kako i dalje prebire viljuškom po hrani.

Reed me zamolio da pripazim na nju dok ga nema. I zato je uvijek gledam. Primjerice, upravo sad je gledam kako opet ne jede.

Gledam i kako joj se suknja podigne uz bedra kad se nagne naprijed i nasloni oba lakta na stol. Za razliku od Hartley, Ella je skratila školsku suknju. Reedu se to uvijek sviđalo, a ja ne mogu reći da se ne slažem. „Easte...“ Sawyer me tiho upozorava. Mlađi je brat zamijetio kamo mi je pogled odlutao.

No zamijetila je i Ella pa me odmah pljesne po ruci. „Eastone!

Prestani mi viriti pod suknju!“ Odglumim totalnu nevinost. „Nisam radio ništa slično.“ „Sereš“, optuži me. „Sereš“, ponovi za njom izdajica Sawyer, a Seb pokraj njega tiho kimne. Dva mala seratora uvijek se udruže protiv mene.

Odustanem od uloge nevinašca i nasmiješim se Elli svojim najboljim dječačkim smiješkom. „Oprosti, seko. Navika.“ Val se nasmije. „Navika?“ „Da, navika.“ Slegnem ramenima. „Vidim djevojku u kratkoj suknji i odmah želim vidjeti što je pod njom. Ne mogu si pomoći.

Osim toga...“ Zaplesavši obrvama, uzmem jedan pramen Elline plave kose i omotam ga oko prsta. „Reed se može pretvarati da se to nije dogodilo, ali prve royalske usne koje si ikad okusila bile su moje. Svi to znamo.“ „Eastone!“ Obrazi joj poprime jarkocrvenu boju. „Pa kad je istina“, zadirkujem je. „Ne znači da to moramo spominjati. Ikada.“ Ošine me pogledom. „Osim toga, znaš da sam te samo iskoristila da zaboravim Reeda.“ Pljesnem se dlanom po prsima iznad srca. „A ja sam mislio da je Val zločestija od vas dvije.“ „Hej!“ pobuni se Val, ali i dalje se smije.

„Ah, baš me briga“, kaže Ella mahnuvši rukom. „I ti si meni rekao da ti se sviđa netko drugi.“ Naberem čelo. „To sam rekao?“ „Da.“ Ubacim nekoliko prženih krumpirića u usta i polako ih žvačem. „Jesam li bio pijan kad sam to rekao?“ Ella nakratko razmisli pa kimne. „Zgažen.“ „I mislio sam. Govorim svakakve gluposti kad sam zgažen.“ Kad su mi usne bile na Ellinima, prilično sam siguran da se nisam pretvarao da je na njezinu mjesto itko drugi. Ella je jako seksi. Želio sam zabrljati s njom prije nego što je prohodala s mojim bratom.

Danas mi se to čini pomalo incestuozno, ali i dalje je uživam zadirkivati. „Neka cura pilji u tebe“, kaže mi iznenada Sawyer i zasmijulji se.

Raspoloženje mi se u sekundi popravi kad se okrenem. Za stolom blizu prozora sjedi Hartley. Oprezne sive oči na trenutak susretnu moje, a onda odmah prekine kontakt. „Tko je to?“ znatiželjno me pita Lauren, otpijajući gutljaj iz boce Eviana. „Moja nova najbolja, prijateljica.“ Namignem stolu prepunom šokiranih lica pa hitro skočim na noge i pođem prema Hartley.

Ne čekajući njezin poziv, sjednem na stolac sučelice njoj i maznem joj pecivo s tanjura.

Hartley uzdahne. Glasno. „Ne dosadi ti stalno me pratiti?“ „Tebi ne dosadi glumiti da si neosvojiva?“ „Jasno mi je zašto bi ti smetalo da ja doista glumim da sam neosvojiva, ali u stvarnosti, koju ti očito ne shvaćaš baš najbolje, jednostavno nisam zainteresirana.“

Lupkam prstima o stol. To što je rekla svakako je moguće. Bilo je djevojaka koje nisam zanimao. Možda. Pretpostavljam da teoretski to može biti točno. „Izgledaš zbunjeno.“ „Da budem iskren, nikad me nitko nije odbio. Ne kažem to da bih se pravio važan nego zato što je istina. Imam dobar osjećaj za te stvari. Osim toga, već si priznala da misliš da sam seksi.“ „Upotrijebila sam riječ simpa i također sam rekla da te ne bih odabrala čak ni da jesam na tržištu. Jučer ti je ruka bila pod suknjom naše nastavnice.“ Ignoriram komentar o nastavnici i usredotočim se samo na ono pozitivno. „Simpa. Seksi. Ista stvar. Ne vidim zašto ne bismo zabrijali. Večeras sam slobodan.“ Hartley ponovno izdahne. Ovaj put glasnije. „Eastone“, počne.

Preklopim ruke na površini stola i nagnem joj se bliže. „Da, bejbe?“ Srebrne joj oči ispuni ljutina. „Zapravo, znaš što? Zaboravi.“ Gurne ruku u torbu na praznom stolcu pokraj sebe. „Moram čitati nešto za sat književnosti.“ I dalje sjedim nasuprot nje, otvorenih usta od šoka, dok ona vadi knjigu i počne je čitati, a drugom rukom istodobno nastavi jesti. Kao da me nema.

Cura me fascinira. Privlačim je, ali neće ništa učiniti? „Ne izlazim ni sa kime.“ Ništa ne odgovori. „Imaš li frajera?“ Muk. Lupkam prstima po stolu. Drugi bi frajer bio komplikacija, a ja se inače ne upuštam u komplicirane stvari. Ali da doista ima dečka,

spomenula bi ga u prvih pet minuta razgovora. Barem ako ima dečka s kojim misli ozbiljno. A onda mi se odjednom upali lampica. „Težak prekid, ha? Ah. Sva sreća pa imam lijepo rame na kojem se možeš isplakati.“ Potapšem se po dotičnom ramenu.

Na to dobijem samo još jedan dug i težak uzdah. „Ne patim zbog teškog prekida. Niti imam dečka, što te se ionako ne tiče. Ali svejedno bih voljela da me pustiš na miru.“ Sve to izrecitira u rafalu. I pritom se ni ne potrudi podignuti pogled s knjige. No ne mislim da je zapravo čita jer joj je pogled fiksiran na jedno mjesto.

Odlučim joj pokazati da sam svjestan njezine predstave. „Bila bi mnogo uvjerljivija kad bi stvarno čitala.“ Malo se zarumeni i okrene stranicu. Onu koju čita posljednjih deset minuta. Ja pojedem pecivo do kraja i s tanjura joj uzmem jedan štapić od mrkve. Čvrsto stisne usnice, ali ne kaže ništa. Zatim joj do kraja pojedem cijeli ručak. Kad ga već ona neće pojesti, ne želim da hrana bezveze propadne.

Kad na pladnju ne ostane više ništa osim vode, počnem razmišljati o odlasku. „Zašto nas svi gledaju?“ Hartleyjina me razdražena primjedba zaustavi. Osvrnem se po prostoriji. Nisam uopće opazio da su sve oči na nama. Kao da su hijene nanjušile svježe meso. Felicity Worthington sjedi za stolom s još nekoliko maturantica i međusobno su približile glave šapćući o najnovijem razvoju događaja. Easton Royal sjedi s nekom djevojkom u kantini? Čudo neviđeno.

Claire nas također gleda i nije joj drago zbog onoga što vidi.

Strijelja Hartley ubojitim pogledima, ali lice joj se smekša kad susretne moj pogled. Namjesti onaj povrijeđeni izraz lica srnećeg pogleda kakvim je jedna od Reedovih opsesivnih bivših njega gledala kad su prekinuli. Stvarno moram pronaći način da zaustavim ovo što se događa s Claire.

Problijedjela, Hartley uzme bocu s vodom i nervozno otpije gutljaj. „Ozbiljno, ovo je stvarno glupo. Zašto svi bulje u nas?“ Slegnem ramenima. „Jer sam ja Royal.“ „Blago tebi.“ „Čujem li to sarkazam?“ „Apsolutno“, veselo mi odvrati.

Zakolutavši očima, istrgnem joj bocu iz ruke i otpijem veliki gutljaj. Čujem kako Claire cikne. Okej, bivša bi se stvarno morala skulirati. Što je previše, previše je. „Čini se da si ti prošao gadan prekid, a ne ja“, promrmlja Hartley i dalje se pretvarajući da čita knjigu. „Tek se dogodio i nije bio gadan. Složili smo se da nismo zainteresirani.“ „Zašto je onda uvrijeđena što piješ iz moje boce?“ „Pretpostavljam da je zaboravila da su joj dosadila moja sranja.“ Tim komentarom kod Hartley izazovem prigušen smijeh. „Što si učinio? Spavao s drugima?“ „Ma ne. Mislim da joj nisam posvećivao previše pozornosti.

Rekla je nešto u stilu da sam loš dečko.“ „Ništa što izlazi iz tvojih usta ne uvjerava me da bi bio dobar.“ „Kakav udarac.“ Vratim joj bocu s vodom. „Vjerojatno mi samo treba prakse.“ „Hvala, ali ne hvala.“ „Jesi li ikad imala dečka?“ pitam je, iskreno znatiželjan. Hartley je zatvorenija o svojoj prošlosti nego školjka izvan vode. „Da, imala sam dečka.“ Napokon odloži knjigu i otpije malo vode.

„Što se dogodilo? Nije bio dobar prema tebi? Dosadio ti je?

Imala si previše obveza? Što?“ Nagne se prema meni i pogleda me suženih očiju. „Zašto je to važno?“ „Znatiželjan sam.“ Iza mene netko pročisti grlo. Ne okrenem se. „Zanimljiva si i volio bih te bolje upoznati.“ Ono kašljucanje postane još glasnije. Hartley raširi oči i jedan kut usana joj se podigne. „Mislim da netko želi privući tvoju pozornost.“ „Razgovaram s tobom.“ „ Eastone.“ Koraci se zaustave tik iza mene i trenutak poslije rame mi stisnu Claireini prsti. „Zar me nisi čuo?“ Progutam uzdisaj. Manire, podsjetim se. „Da, ali upravo razgovaram...“ „Ja sam završila. Možeš sjesti na moje mjesto.“ Hartley ustane i mahne prema svojem stolcu.

Claire se odmah ozari. „Hvala ti.“ „Čekaj malo.“ Posegnem rukom za Hartleyjinim zapešćem, ali je više ne mogu doseći. Razdraženo se okrenem prema Claire. „Hartley i ja trebamo trenutak.“ „Stvarno ne trebamo“, ubaci se Hartley. I sekundu poslije zbriše. „Nismo završili.“ Skočim sa stolca i pojurim za njom.

Claire mi iza leđa ponovno povikne ime. No samo nastavim hodati, ne obazirući se na znatiželjne poglede. I Elle i svih drugih.

Fokusiran sam na Hartley koju napokon uspijem sustići na ulazu u kantinu. „Baš je okrutno što si me ostavila samoga s Claire“, našalim se. „Zar nemaš srce?“

Hartley protrlja prstom čelo i na lijevom joj zapešću opazim tanku bijelu liniju. Izgleda kao kirurški ožiljak. Lom je bio prilično gadan kad joj je trebala operacija. „Ovako stoje stvari, Eastone. Ne volim biti u središtu pozornosti, a ti očito voliš.“ Pokaže rukom prema gomili lica okrenutih prema nama. „Ove se godine pokušavam što više pritajiti. Ne želim - i ne mogu si priuštiti - ovoliko očiju na sebi.“ Njezina me tajnovita izjava natjera da se namrštim. „Zašto ne?“ „Zato“. To je sve što mi kaže.

Ali se ne pomakne.

Primaknem joj se bliže.

I dalje se ne pomakne. Kao da su joj se stopala zalijepila za pod.

Spustim glavu tako da mi je nos samo koji centimetar od vrha njezina preslatkog uha.

Tako sam joj blizu da kroz uštirkani materijal suknje osjetim vrelinu njezine kože. Prstima joj pronađem zapešće. Puls joj luđački udara. Ili je to možda moj.

Miriše fantastično, voćno i svježe. Želim joj gurnuti nos u vrat i duboko je udahnuti. A onda joj možda krenuti jezikom po vilici dok joj ne dođem do napućenih usana. Zatim bih i njih polizao pa joj koji trenutak poslije uklizao jezikom u usta.

Upravo mi se dignuo nasred kantine.

Hartley spusti pogled na moju ruku kojom dodirujem njezinu. „Royalu“, upozori me. „Mmm?“ Previše sam ometen crnilom njezine kose i načinom na koji joj se kovrča oko uha. Glavom mi proleti slika Hartleyjine kose koja mi kao zastor visi oko lica i zamalo naglas zastenjem. „Nema šanse da i ti ne osjećaš ovo“, kažem joj glasom koji u mojim ušima zvuči duboko i hrapavo.

Oči joj se blago rašire. „Što osjećam?“

Vrućinu. Suludo-te-želim osjećaj koji mi upravo potresa tijelo. „Ovo“, progunđam i prije nego što se stignem zaustaviti još joj se malo približim.

Usne su mi samo dah od njezinih.

Ovaj put čujem nekoliko uzdaha. I žagor šapata. Sve ih ignoriram. Usredotočen sam samo na Hartley. Još nekoliko centimetara i usne će nam se dodirnuti. Još dva centimetra i jezik će mi biti u njezinim ustima. Centimetar i...

Iznenada mi lice zapljusne nešto hladno i vlažno.

Iznenađeno se trznem i podignem jednu ruku da dodirnem obraz. Je li to voda? Čovječe, upravo mi je na glavu izlila cijeli sadržaj boce s vodom. „Koji kurac!“ zaprepašteno kažem.

Hartley izgleda jednako ljutito kao što se ja osjećam. „Baš si seronja“, zasikće na mene.

Vilica mi padne do poda. „Ja? Upravo si me zalila vodom!“ „ Maloprije sam ti rekla da ne želim privlačiti pozornost, a ti me pokušaš poljubiti ispred cijele škole! Ali tebe nije briga što drugi žele, je li tako, Eastone? Briga te samo za ono što ti želiš jer si Royal, zar ne?“ Otrese mi ruku sa sebe i zaprepašteno gledam kako se bijesna koraka udaljava od mene. „Eastone?“ javi se plačan glas.

Naslonim glavu na okvir vrata. Jebeno sjajno. Ne mogu se otarasiti bivše koju ne želim i istodobno uporno od sebe tjeram djevojku koju želim. Maturantska mi godina baš i ne ide kako sam očekivao.

Ni približno.

POGLAVLJE 6

„Misliš li da sam seronja?“ pitam Ellu tu večer. Smrknuto bockam jabuku na kuhinjskoj radnoj plohi gledajući Ellu kako mi drugu reže na kriške. „Kakvo je to pitanje?“ Ubaci narezane kriške u zdjelu i gurne je prema meni. „Znači da je odgovora?“ „Naravno da nije.“ Podigne se na vrhove nožnih prstiju pa me potapše po glavi kao da sam štene. Ne sviđa mi se taj osjećaj - onaj od kojeg se zapitam misli li Ella da mi je pet godina. „Zašto se ponašaš prema meni kao da sam klinjo premda sam tri mjeseca stariji od tebe?“ „Jer se ponašaš kao klinjo.“ „Ne ponašam.“ „Da, ponašaš se. Totalno se ponašaš kao klinjo.“ Nakostriješim se. „Zato me nikad nisi gledala kao Reeda? Jer misliš da sam klinac? Istina je da sam bio Ellin prvi Royal, ali Reed je uvijek bio prvi u njezinu srcu. I to mi smeta.

Svi su me uvijek najviše voljeli. Mama, cure iz škole. Kvragu, starijim gospođama zaiskri u očima čim me ugledaju. Reed je vječno namrgođen, a Gideon nikad nije imao vremena ni za koga osim za

Savannu Montgomery. Uvijek sam bio zlatno dijete, no u posljednje vrijeme kao da mi ništa ne ide od ruke.

Pogledam se u staklu kuhinjskog ormarića. Nisam ništa manje zgodan nego prije. Šarmantan sam i duhovit. Tijelo mi je dovoljno dobro za naslovnicu časopisa, djelomice zahvaljujući dobrim genima, ali i tome što radim na njemu - dižem utege i igram nogomet. Claire i dalje trči za mnom, a prošla je cijela vječnost otkad smo prekinuli.

Nisam nimalo izgubio na privlačnosti. Ella se iz nekoga neobjašnjivog razloga od početka zakačila za Reeda, a Hartley Wright jednostavno je uštogljena i nedruštvena. „Nisam klinjo“, promrmljam.

Ella uzdahne. „Okej, što se zapravo događa? Je li sve u redu?“ Izbjegavam njezin zabrinut pogled. „Zašto ne bi bilo?“ „Siguran si? Izgledaš utučeno otkad te ona cura zalila vodom za ručkom - kako se ono zove, zaboravila sam?“ Jedva se uspijem bezvoljno nasmiješiti. „Hartley. I nisam uopće utučen zbog toga. Ja sam Easton Royal i cijeli je svijet moj.

Uostalom, na kraju će se opametiti.“ Uštipnem je za obraz. „Moram ići, seko. Večeras me ne čekaj.“ Ella se ukoči. „Nemoj se tući.“ „Neću se tući“, kažem kolutajući očima. „Eastone... „Ozbiljan sam.“ Nevino podignem ruke. „Ionako je utorak, a utorkom nema borbi.“ Ella ne izgleda uvjereno. „Kamo onda ideš?“ „Negdje gdje nije mjesto dobrim djevojkama.“ Zgrabim ostatak jabuke i krenem prema izlazu. „Eastone!“ poviče Ella za mnom.

Mahnem joj, ali se ne okrenem. Ne želim da me večeras slijedi.

Sigurno ne bi odobrila ono što planiram raditi, a ne želim da mi večeras išta pokvari raspoloženje.

Odem na kat i odjenem najdraže traperice. Poderotine na koljenima sve su veće i traperice sve manje izgledaju moderno, a sve više kao da sam ih maznuo nekom skitnici, ali ne volim ništa bacati.

Uostalom, tamo gdje idem ne isplati se izgledati bogato. Na podu pronađem majicu s kapuljačom i prebacim je preko omiljene crne majice bez rukava.

Zgrabim ključeve i nekoliko novčanica od stotinu dolara te se uputim stražnjim stubama kako bih izbjegao Ellu, tatu i ostale znatiželjnike. U garaži strgnem ceradu sa skupog motocikla za koji se nadam da tata neće skužiti da sam ga kupio. Kupio sam rabljeni, samo zato što nisam mogao iskeširati za skuplji a da u računovodstvu ne aktiviram zvona na uzbunu. Danas im u oko upada svaka kupnja iznad deset tisuća. Ali na neki način mi je i drago zbog toga jer bi se na mjestima na koja idem nešto skuplje itekako isticalo i vjerojatno bi mi ga ukrali.

Poguram crno-srebrnu Yamahu do polovice kolnog prilaza pa se tek onda popnem na nju i upalim motor. Do odredišta mi treba pola sata.

Ispred oronule kuće kraj koje parkiram pet-šest osoba puši cigarete, naravno, jer ovdje trava nije legalna i vjerojatno neće biti dok to cijela država ne odobri. No unutra je posve druga priča. Ne samo da ima trave nego svih mogućih droga. Međutim, ja nisam došao zbog toga. Trudim se biti što dalje od droga, premda moram priznati da mi nije lako.

Dovoljan je jedan pogled na džoint da mi poteče slina i jezik me počne peckati. Natjeram se skrenuti pogled sa skupine koja razdvaja bijeli prah na stolu i uputim se stubama u podrum. Teško je, ali obećao sam braći da ću prestati i nakon što sam vidio što su tablete učinile mami, pokušao sam eliminirati barem tu ovisnost. Naravno da ne želim umrijeti. Samo se želim dobro zabaviti. Tablete su me

smirivale i smekšale dovoljno da mogu uživati u životu, ali znam da čak i previše dobroga može završiti loše.

Na dnu stuba dočeka me frajer s tolikom trbušinom da se vidi iz svemira i pozdravi me podignutim prstom. „Royalu.“ Tonyjev će vas izgled lako prevariti. Izgleda mekano, ali ovdje dolje on je jedini tip kojega ne želite naljutiti. Bilo bi dovoljno da jednom zamahne šakom i samo biste se složili na pod.

Uhvatim mu šaku i nagnem se u muževan poluzagrljaj, a on me potapše po leđima tako da mi se sve kosti stresu i odmakne se oslobađajući mi prolaz. U slabašno osvijetljenoj betonskoj kutiji postavljena su četiri stola. Pušenje nije dozvoljeno jer je opasnost od požara već dovoljno velika. Samo je jedan izlaz, stubama natrag kuda sam ušao.

Vidim gomilu alkohola. Tri su stola već popunjena, a za četvrtim su tri prazna stolca. Bacim svoj ulog u sredinu premda mi je djelitelj nepoznat. „Dugo te nije bilo, Royalu“, kaže mi tip pokraj mene. „Hej, Nate D.“ Pljesnemo se dlanovima. Njegov je hrapav jer radi u luci. Upoznao sam ga poslije jedne borbe i pozvao me ovamo.

Vjerojatno zato što je znao da imam love i htio mi je olakšati novčanik. Bez obzira na to što ga je motiviralo da me pozove, meni se ovo mjesto sviđa i dobro mi dođe da se malo ispušem. Ne smeta mi ni ako gubim, ali najčešće sam na pozitivnoj nuli.

Premda sam od njega viši barem osam centimetara, pokraj Natea se osjećam nekako malen. Ne samo zbog njegovih godina nego i zbog držanja. Zna tko je. Tome se ne možete ne diviti.

Treći igrač trzne bradom prema meni, teatralno kao da je nekakav opaki frajer. Ispravi ramena pod prevelikom majicom s kapuljačom koju nosi da bi, pretpostavljam, izgledao mišićaviji nego što zapravo jest. „Imaš neki problem?“ pita me Opaki isturivši bradu.

„Ne. Zašto?“ „Buljio si“, kaže mi Nate D. „Tako je, gledaj u svoje karte.“ Frajer mi odmah počne ići na živce. „Tako si sladak da si ne mogu pomoći“, odvratim mu. Nate D pokrije usta dlanom da zatomi smijeh i čak se i djelitelj karata kamena lica tiho nasmije.

No onaj momak očito ne misli da sam zabavan. Šteta što mulac nema smisla za humor. Netko mi doda bocu piva dok djelitelj dijeli prvu ruku. Udahnem tek kad otpijem pola boce.

Odrekao sam se jedne ovisnosti, ali ne mogu baš svih. Elli sam jednom rekao da mi je to u genima. Lako postanem opsjednut nečime. Jednostavno sam takav i neću se ispričavati zbog toga.

Nikome ne činim nikakvu štetu - ili se to barem trudim izbjeći.

Podignem karte i počnemo igrati. Onaj mulac ne samo da nema smisla za humor nego i loše karta. Ne pazi koje su karte već odigrane i povlači nepromišljene poteze.

Pet brzih ruku poslije izgubio je sav novac ispred sebe, a moja hrpica stalno raste. „Večeras imaš sreće, sine“, kaže mi Nate D i frustrirano uzdahnuvši baci tri šestice na stol. „To ti je druga skala u pet ruku.“ Mulac me mrgodno pogleda. „Sigurno varaš.“ Zastanem na pola povlačenja osvojene love prema sebi. „Kako varam kad ne znam ni kako se djelitelj zove?“ „Pobjeđivao sam dok ti nisi došao. Sumnjivo mi je“ kaže mi.

Zakolutam očima i ništa mu ne odgovorim. „Igraj i šuti“, zareži Nate na njega.

Mulac zaškrguće zubima, ali se ipak povuče.

Pogledam karte i odbacim dvije. „Dvije, molim“, kažem djelitelju. „Molim? Kakav finjak. Kao da smo u ladanjskom klubu“, podsmjehne mi se Opaki i skupi svoje karte. „Ne treba mi ništa.

Imam pobjedničku ruku.“ Na kraju ipak izgubi od Natea. Prođemo kroz još jedan špil i na kraju Opaki izgubi još dvije tisuće. Posljednju mu stotku uzmem gadno blefirajući jer u ruci nemam ništa. Nate odustane i Opaki odmah za njim. „Pokaži nam karte“, zareži na mene. „Neću.“ Možda mi ne bi smetalo da smo ovdje samo Nate, ja i još nekolicina, ali ovaj tip se cijelu večer ponaša kao seronja. A ja još od ručka nisam dobre volje. Ella je imala pravo - doista me uzrujalo ono što je Hartley učinila. „Želim vidjeti tvoje karte!“ Pruži ruku preko stola da ih dohvati, ali trznem njima prema djelitelju koji ih glatkim potezom ubaci u gomilu bačenih karata. „Sjedaj dolje“, naredim mu. „Jebeno sranje!“ Mulac udari šakom o stol. „Skidaj se.“ Baci se naprijed kao da će mi strgnuti majicu.

Umaknem mu iz dosega, a Nate skoči na njega i posjedne ga natrag na stolac. „Smirite se“, upozori ga Nate zamahnuvši prstom prema meni.

Opaki natmureno prekriži ruke na prsima. „Neću dalje igrati dok ne skine majicu. Nisam loš kartaš.“ Otfrknem nosom. „Nisam“, ponovi on odlučno.

Nate me povuče za majicu. „Skini se da možemo nastaviti.“ Drugim riječima, začepi da možemo ovom naivcu uzeti još love.

Otresem se iz njegovih prstiju. „Neću. Ne varam i neću se skidati zato što to neki šupak koji ne zna blefirati traži od mene.“ Nate naglo ustane. „I njegovi su dolari zeleni. Skini majicu, Royalu.“ E, ovo je pravo sranje. Nate ga toliko želi opelješiti da će stati na njegovu stranu? Ma nema šanse. „Skidaj je, varalico“, provocira me Opaki. Sad kad ima Nateovu podršku, napuhao se od samopouzdanja.

Smrknuto mu se nasmiješim. „Neću.“ Nate me potegne za ruku, a ja se trznem prema naprijed da se oslobodim njegova stiska. Nisam siguran gdje je sve pošlo po zlu, ali poslije toga mi se sve pomiješa. Stol se preokrene. Novac se razleti po podu. Niotkuda se pojavi nečija šaka i smjesti mi se u vilicu okrenuvši me na drugu stranu.

Skočim na noge zamahujući šakama. Nemam pojma s kime se tučem niti zašto, ali znam da se osjećam dobro. Dobijem jedan udarac u trbuh i još dva u prsa, no smjestim ih još više. Tučem se premda mi znoj i krv zamagljuju vid i pune usta. Tučem se dok mi lice ne zapljusne hladna voda. Opet. Drugi put u istome danu. „Dosta je!“ Na leđima sam i gledam u Tonyjevo ljutite lice. U ruci mu je crijevo za polijevanje. U ušima mi odzvanja od njegova deranja ili možda od udarca u lubanju. Snažno zatresem glavom, ali zvonjava ne prestane. „Kupi prnje, Royalu.“ Podignem se s poda i u magli se osvrnem po razbacanim stolovima, novcu rasutom po podu i tijelima svuda naokolo. „Nisam ja počeo“, promrmljam. „Nije me briga. Noć je propala zahvaljujući tebi. Izlazi.“

Zalijepim si osmijeh na lice, premda me taj napor vraški zaboli. „Zar ne misliš da kriviš pogrešnu osobu? Tko je uopće onaj tip?

Dolazim ovamo ima već...“ „Jesi li gluh, čovječe? Rekao sam ti da se gubiš iz mog podruma.

I da se ne vraćaš.“ Grubo me pogura prema stubama.

Zvonjava u glavi nimalo ne popušta. Zateturam prema izlazu i teškim se koracima uspinjem stubama. Imam osjećaj da će mi se glava raspuknuti.

Kuća je uglavnom prazna. Ispred je nekoliko ljudi okupljenih na trijemu. Kratko im mahnem i zateturam niza stube.

Pločnik mi leluja pred očima. Ispružim ruku da se uhvatim za nešto, ali zagrabim samo zrak i spotaknem se o vlastite noge pa padnem na koljena.

Iza sebe začujem smijeh. Seronje.

Odgurnem se na noge i polako se uspravim. Motocikl mi je samo ulicu dalje i čim dođem do njega bit će sve u redu.

Krenem dalje niz pločnik krivudajući i gegajući se, ali naposljetku ipak dođem do motocikla. Prebacim nogu preko njega i pokušam ga upaliti. Motor zabruji, no poslije samo nekoliko sekundi zaštekće i ugasi se. Pljesnem po spremniku i ponovno ga upalim.

Ovaj put hitro zagrmi u život. Tako treba. „Eastone?“ Okrenem glavu prema poznatom glasu. Kako je to moguće?

Pred očima mi se pojavi lice Hartley Wright ili, bolje rečeno, tri lica Hartley Wright. Tri Hartley koje mogu vikati na mene, biti zločeste prema meni i natopiti me vodom jer sam se usudio poželjeti poljubiti je. Baš krasno. „Pratiš me?“ promrmljam. „Kako da ne.“ Tri Hartley okrenu se da odu.

Popustim stisak na spojci i motocikl krene.

„Čekaj.“ Hartley i njezine dvije dvojnice se okrenu. „Dođi. Povest ću te kući.“ „Živiš u blizini?“ Vidim kao šišmiš, ali ipak dovoljno da bih znao da nitko tko pohađa Astor Park sigurno ne živi u ovom dijelu grada. Čak ni učenici sa stipendijom ne žive u ovakvoj rupetini. „Dođi.“ Povuče me za rukav. „Kreneš li kući u takvom stanju, pokupit ćeš nekog klinca i uništiti život cijeloj obitelji.“ „Hvala ti što se brineš za mene“, sarkastično joj odvratim, ali iznenada mi tijelo preplavi neopisiva klonulost. Ima pravo. U glavi mi zvoni, vidim dvostruko ili trostruko i cijelo tijelo me boli.

Polako naslonim motocikl na rubnik i spustim nogare.

Ili to barem pokušam učiniti. I to četiri puta prije nego što se Hartley sagne i odgurne mi stopalo. „Zašto mi pomažeš?“ promrmljam. „Nemam pojma.“ „Bila si grozna prema meni na ručku.“ „Zaslužio si.“ Možda kaže još nešto osim toga, ali iznenada mi se zacrni pred očima i ništa više ne čujem.

POGLAVLJE 7

Duboki bas pjesme „Humble“ Kendricka Lamara koji mi pulsira između ušiju natjera me da potražim gumb za odgodu zvona. Mrzim jutarnje treninge. Ne otvarajući oči ispružim ruku prema noćnom ormariću da dohvatim mobitel, ali umjesto tvrde drvene površine pronađem samo zrak.

Ispružim ruku još dalje i strovalim se na pod. Udarac me napokon razbudi.

Podižući se s tepiha shvatim da nisam u svojoj kući. Pod stopalima mi je pohabani tepih, a iza mene ofucani kauč. Za malim drvenim stolom s desne strane dva su sklopiva stolca, a iza njih je skučeni prostor s hladnjakom, pećnicom i sudoperom.

Osjetim snažnu potrebu za pišanjem. Dva koraka i već otvorim jedina vrata u stanu. Poput ostatka prostora, kupaonica je također minijaturna. Mali umivaonik, uska tuš-kabina i zahodska školjka ispunjavaju cijeli prostor.

Obavim što imam, operem ruke i obrišem ih iznenađujuće lijepim ručnikom. Presavijem ga napola i objesim na obruč na kojem sam ga i našao.

Vrativši se u dnevni boravak, polako se počnem prisjećati sinoćnjih događaja. Yamahom sam se odvezao u slam, odigrao nekoliko partija karata i onda sudjelovao u nekakvoj tučnjavi.

Vjerojatno sam se onesvijestio od udarca u glavu. Ne, čekaj malo. Dogodilo se još nešto prije toga.

Hartley.

Hartley me dovela ovamo malo prije nego što sam se onesvijestio. U magli se sjećam da mi je naredila da pomaknem guzicu i da sam se poslije toga penjao beskonačno visokim stubama.

Ali ako sam ja spavao na kauču, gdje je ona spavala? U stanu nema spavaće sobe, a na kauču nema dovoljno mjesta za dvoje.

Doslovce je morala spavati na meni, a kad se sjetim koliko sam joj mrzak, pretpostavim da je spavala na podu.

Sranje.

Provučem prste kroz kosu. Ne, neću se osjećati krivim zbog toga.

Nisam tražio njezinu pomoć i sasvim sigurno nisam tražio od nje da mi prepusti svoj kauč, čak i ako mi je sinoć trebalo mjesto na kojem mogu prespavati.

Na stolu pronađem cipele i majicu s kapuljačom. Iz džepa izvadim oko tri tisuće dolara što znači da je pronašla novac i nije uzela ni dolara. Trebala je uzeti barem nešto za nagradu što ga je pronašla.

Izdvojim nekoliko novčanica i ostavim ih na stolu kad pod cipelom ugledam poruku za koju je zalijepljen ključ. „Zaključaj, stavi ključ u ovu omotnicu i zalijepi je u poštanski sandućić u prizemlju.“ Lupkam se porukom po bradi. Ova djevojka je prava zagonetka.

Roditelji joj žive u skupoj kućetini. Otac joj je poznati tužitelj. A ona živi u najgorem dijelu Bayviewa gdje su zidovi tako tanki da čujem glazbu iz stana ispod njezina i istodobno pohađa najbolju školu u državi. Ništa mi nije jasno.

Mislio sam da ću tijekom maturantske godine doslovce umirati od dosade. Ella većinu vremena provodi razgovarajući na mobitel s Reedom, dopisujući se s njime ili odlazeći vikendom k njemu na

sveučilište. Blizanci su zauzeti svojim životima. Gideon je na faksu, a i kad dođe kući, samo želi provoditi vrijeme sa Savannom.

Ja sam višak koji se nikamo ne uklapa i uvijek je bilo tako. Dok Gid nije otišao na studij, dvojica najstarijih su se držala zajedno kao i dvojica najmlađih, a ja sam se kao srednje dijete uvijek motao između njih.

Mama mi je govorila da je to dokaz moje posebnosti i samodostatnosti. Uvijek bih našao nešto čime ću se zabaviti. Nisu mi trebala braća. A usto sam i lakše od njih sklapao prijateljstva. Imao sam desetke prijatelja. Mobitel mi je bio pun kontakata.

Pa ipak... sinoć nisam nazvao nikoga s toga dugačkog popisa.

Pokušao sam se popeti na motocikl i odvesti se sam kući poput nekakva glupog šupka kojem je mozak manji od muda.

Napokon odem iz Hartleyjina stana i na izlasku ga zaključam, ali umjesto u omotnicu ključ stavim u džep. Trening je za pola sata, a to znači da ću zakasniti. Toliko o tome da sam jučerašnjim ranim dolaskom okrenuo novu stranicu.

Na mobitelu vidim gomilu Ellinih poruka.

Gdje si? Callum te traži.

Sranje. Nastavim li ovako, nikad neću ponovno poletjeti.

Ubuduće stvarno moram poraditi na vještini donošenja odluka.

Lagala sam za tebe. Rekla sam mu da si već otišao.

Krenem prema stubama. Uličica pokraj Hartleyjine kuće zaudara na mačji izmet i pasju pišalinu i više-manje na sve odvratne životinjske mirise koji vam padaju na pamet. Odvratno.

Odgovorim na Ellinu poruku, Hvala što si me pokrila. Na putu sam.

Svi su još u svlačionici kad se pojavim. Današnji se trening sastoji od drilova, trčanja, vježbanja tehnika navale na protivničkog

igrača i kombiniranih drilova na vreći. Noge su mi na kraju kao od želea.

Sad kad nam je na čelo napada zasjeo Bran Mathis, trener nije više nimalo blag prema nama. Mislim da je doslovce dignuo ruke od svega kad nam je situacija s vodom navale postala očajna i nije želio riskirati da se netko od preostalih igrača ozlijedi za sezonu koja je ionako bila otpisana. No sad je sve moguće.

Pash mi dobaci bocu s vodom i ispije svoju do dna. „Kvragu, stvarno nisam u formi“, zadihano kaže. „Cijelo ljeto sam previše cugao i pušio.“ „I ja.“ Ispijem cijelu bocu, bacim je ustranu i ponovno legnem na travu.

Pash se sruši kraj mene pa zajedno ležimo zagledani u nebo bez ijednog oblačka.

Koji trenutak poslije kraj nas prođe Bran, svjež i odmoran bez obzira na naporan trening, i nasmije nam se. „Momci, morate češće u teretanu. Ja se osjećam odlično.“ Jedva uspijem podignuti jednu ruku da mu pokažem srednji prst. „Osjećaš se odlično samo zato što si čistunac.“ Bran se još srčanije nasmije. „Jel' bi to trebala biti uvreda? Meni se čini da čistunac ne leži krepan na travnjaku.“ Ovaj put mi se Pash pridruži pa zajedno pokažemo Branu srednji prst.

Naposljetku uspijemo odlijepiti guzice od travnjaka i odvući se u svlačionicu gdje se nabrzinu istuširam. Prebacim ključ Hartleyjina stana iz traperica u hlače školske odore pa se uputim prema tajništvu.

Ondje pronađem gospođicu Goldstein. Sitne kovrče indigoplave boje uokviruju joj malo okruglasto lice, a ružičaste joj naočale gotovo vise na vrhu nosa.

Naslonim se laktom na pult. „Gospođice G, danas izgledate sjajno.“ Teško uzdahne. „Što želite, gospodine Royal?“ Ignorirajući njezinu očitu nestrpljivost, kvrcnem prstima po vrhu monitora ispred nje. „Svratio sam jer je došlo do pogreške u mom rasporedu. Otišao sam na prvi sat i ispalo je da nisam više na tom predmetu. Neki Wright se prebacio i uzeo moje mjesto.“ Nacrtane obrve iznad njezinih naočala u čuđenju se spoje. „To je jako neobično.“ Drugim riječima, očito serem. Što je točno.

Ali ne povučem se nego nastavim s istom laži. „I meni se činilo tako. Ali gospodin Walsh mi je rekao samo: 'Nisi više u ovom razredu, Royalu.' A ja sam na to rekao: 'Molim? To nema smisla.

Kako je taj Wright mogao uzeti moje mjesto?' Gospodin Walsh mi je odgovorio: 'Raspitaj se u referadi.' I onda sam...“ „U redu je!“ prekine me vidljivo razdražena. „Samo prestani govoriti. Čekaj da pogledam.“ Suzdržim se da se ne nasmijem. „Hvala, gospođice G. Stvarno mislim da je taj Wright fulao razred.“ Nevino joj namignem. „Da vidim što se može učiniti.“ Neko vrijeme lupka po tipkovnici.

Okrenem se prema monitoru kako bih vidio što radi i vidim da je upravo otvorila dokument Wright, H. Gurne si naočale do korijena nosa i počne čitati raspored, a ja se hitro nagnem preko pulta i brzinski pritisnem gumb print screen. „Gospodine Royal“, zaskviči ona skočivši sa sjedala.

Ali nije brža od mene. Naslonivši se jednom rukom na pult prebacim se na drugu stranu i sletim točno ispred pisača.

„Hvala što ste mi isprintali ovo.“ Nasmiješim joj se od uha do uha, zgrabim papir i potrčim oko stola.

Zamahne rukom da me uhvati. „Nisam ti to isprintala, Eastone Royalu, vraćaj se ovamo!“ „Imate krasan parfem, gospođice G“, poviknem preko ramena.

Zastanem ispred tajništva i pogledam isprintani papir. Ne preklapamo se ni na čemu osim na zadnjem satu. Zapravo je većina rasporeda osobe Wright, H. na suprotnoj strani zgrade u odnosu na moj.

Od danas će se to promijeniti.

Preskačem po dvije stube odjednom. Kad ušetam u Hartleyjinu učionicu, prvi sat je već počeo. Svi stolci oko nje su zauzeti. Okružena je gomilom lončanica - klinaca koji svojom uobraženošću posišu sav kisik. Dođem do jedne djevojke koju poznajem i koja mi nije pretjerano draga.

Nagnem se nad njezin stol. „Auto ti gori“, kažem joj. „Omojbože!“ povikne Cynthia Patterson i istrči iz učionice kao sumanuta.

Samodopadno se nasmiješim izvlačeći napušteni stolac i smjestim se na njega. „Gospodine Royal, što ćete vi ovdje?“ pita me nastavnica.

Nemam pojma tko je ona. Sudeći po borama na čelu koje pokušava botoksom izglancati, ima više od četrdeset godina. Prestara je za mene. „Došao sam učiti. Nismo li svi zato ovdje?“ „Ovo je Feministička misao.“ Nakrivim glavu. „Onda ne znam zašto me diskriminirate. Želimo li veću ravnopravnost spolova, ne bi li ovaj predmet trebao biti obvezan i za muškarce?“

Nastavnica se odluči na još jedan pokušaj da me izbaci. „Nemaš knjige potrebne za nastavu.“ „Bez brige. Zasad ću ih dijeliti s Hartley. Stari smo prijatelji.“ Podignem svoj stol i smjestim ga točno do njezina. „Što to izvodiš?“ pita me ispod glasa. „Znaš li da imaš nevjerojatnu sposobnost šaptanja-deranja?“ Povučem jednu njezinu knjigu na svoj stol. „A ti imaš nevjerojatnu sposobnost da me iživciraš.“ „Usavršavam tu vještinu od trenutka kad sam došao na svijet.“ Ispružim noge pred sebe. „Mama mi je rekla da sam izišao mlatarajući rukama i nogama. Hvala ti na pomoći sinoć.“ Posegnem u džep i nabrzinu se osvrnem po učionici pa gurnem ruku pod stol i ključem od stana dodirnem Hartleyjin palac.

Na trenutak ustukne, spusti pogled i ukoči se. „Rekla sam ti da ga ostaviš u sandučiću“, promrmlja. „Mislio sam da će ovako biti lakše.“ Napeto mi proučava lice. „Sigurno imaš nekakav ugovor s vragom. Samo je tako moguće da izgledaš ovako dobro nakon cijele noći opijanja i skupljanja batina.“ „Nisam skupio batine.“ „Stvarno? Zato si se onesvijestio? Nisi dobio udarac u glavu tako jak da nisi vidio pred sebe?“ „Tako je.“ Na to ne dobijem ništa osim odmahivanja glave. Vilica joj je i dalje ukočena. Nastavnica na čelu razreda neumorno raspreda o trećem valu feminizma, nesvjesna da gotovo nitko ne obraća pozornost na nju. „Zašto si ovdje?“ napokon progovori Hartley. „Nisam ti rekao? Odsad sam na svim tvojim predmetima.“

Naglo okrene glavu prema meni. „Dragi Bože.“ „Osim glazbenoga. Nemam sluha.“ „Dragi Bože“, ponovi ona. „Znao sam da ćeš se veseliti.“ Zagunda tako glasno da se svi u razredu okrenu prema nama. „Rekli ste nešto, gospođice Wright?“ ljubazno je pita nastavnica.

Hartley vidljivo zaškrguće zubima. „Jednostavno ne mogu vjerovati da se čak i u modernome progresivnom društvu u kojem živimo testiranja lijekova i dalje ponajprije temelje na muškim ispitanicima, ugrožavajući tako živote žena. Šokantno.“ „Šokantno!“ složi se nastavnica. „A ipak istinito!“ Čim ona nastavi s predavanjem, Hartley me mrgodno pogleda. „Vrati se starom rasporedu, Royalu.“ „Jok.“ Objema rukama uhvati rub stola kao da se odupire nagonu da me udari. „Dobro“, promrmlja. „Onda prestani razgovarati sa mnom.

Pokušavam nešto naučiti.“ „Što se ima naučiti? Žene trebaju imati ista prava kao i muškarci. Kraj priče.“ „Vjeruješ li doista u to?“ Podignem obje obrve. „Zar ne vjeruju svi?“ „Očito ne.“ Namignem joj. „Znači li to da sam ti sad drag jer sam super prosvijetljen?“ Ali moj šarm ipak ostane nezamijećen jer joj se oči sumnjičavo suze. „Ne znam zašto me stalno pratiš, ali moraš prestati. Ne zanimaš me niti ćeš me ikad zanimati. A koliko sam čula, cure čekaju u redu spremne i voljne biti što god želiš od njih, pa zato...“ Mahne rukom kao da me tjera. „Produži dalje.“

Zanemarim sve što je rekla osim očitog. „Raspitivala si se o meni?“ Čvrsto zatvori oči i ponovno se okrene prema ploči. „Što si još čula? Volim slušati tračeve o sebi.“ Lagano je gurnem laktom u ruku.

Makne je od mene i ništa ne kaže. „Najdraža mi je glasina da imam čaroban jezik - jer je istinita.

Rado ću ti pokazati kako radi.“ Hartley prekriži ruke i dalje ne progovorivši ni riječi.

Spustim pogled na njezin raspored ispred sebe. „Jedva čekam da budemo zajedno na Britanskoj književnosti“, veselo šapnem.

Vilica joj se zategne.

Ovo je zabavno. Ovo je baš zabavno.

POGLAVLJE 8

Hartley se cijeli sat Britanske književnosti ne obazire na mene, a zatim me ignorira i na Politici, još jednom predmetu koji zapravo ne slušam, ali odsjedim cijeli sat jer je na njezinu rasporedu. Nastavnici ni ne trepnu kad me vide. Jednostavno pretpostave da tajništvo zna da sam tu i da je to u redu. Pomalo neodgovorno od njih, ako mene pitate.

Pretpostavljam da se to što radim može nazvati uhođenjem, ali ništa joj ne činim niti sam pretjerano odvratan u pokušajima da joj se uvučem u hlače. Samo mi ju je zabavno gnjaviti.

Premda ne bih imao ništa protiv da joj se uvučem u hlače. Ili bolje rečeno pod suknju koja pokriva stražnjicu kojoj se upravo divim. Na ručku smo i iza sam Hartley u redu kantine. Slatka joj se stražnjica isturi prema meni kad se podigne na prste da dohvati jabuku.

O da, itekako bih je prasnuo. „Ti to stvarno?“ Okrene se prema meni gnjevna lica i shvatim da sam to rekao naglas.

No ne namjeravam se ispričavati. Ja sam Easton Royal. Stalno govorim gluposti. To je dio mog šarma. „Što? Trebala bi biti polaskana“, kažem joj. „Tražena sam roba u školi.“ Hartley napući usne. Vidim kako joj glavom lete stotine bijesnih odgovora, ali pametna je ona - već je shvatila da je sa mnom svaka

rasprava uzaludna. Samo se dodatno napalim kad mi uzvrati.

Zato se samo okrene i nastavi stavljati hranu na pladanj.

Produžim ležernim korakom za njom čineći isto. Izbor hrane u kantini Astor Parka brutalno je genijalan i nepotrebno velik. Svakog semestra u školu stiže novi poznati kuhar koji sastavi jelovnik od poširane ribe i piletine s estragonom za gomilu tinejdžera koji bi radije svaki dan jeli hamburgere i pomfrit. U ovoj je školi sve pretjerano, pa i kantina. „Želiš li da sjedimo zajedno na Fotografiji?“ pitam je. „Čuo sam da ćemo danas biti podijeljeni u parove i fotografirati kolege do sebe.“ Nagnem joj se bliže i šapnem joj u uho: „Pokazat ću ti što ja imam ako ti meni pokažeš što ti imaš.“ Hartley mi spusti šaku na ruku i lagano me gurne. „Ništa si nećemo pokazivati. A ti čak i nisi na tom predmetu! Prestani dolaziti na moje predmete!“ Široko joj se nasmiješim. „Pa da te uskratim svojega genijalnog društva? Nema šanse.“ Ne kaže ništa nego samo zatrepće. Pa trepne još jednom i onda mi se zagleda duboko u oči. „Eastone. Imaš li možda kakav... problem? Mislim... ono... ovdje gore?“ Potapše se po glavi.

Prasnem u smijeh. „Naravno da nemam.“ „Dobro. Onda znači da si toliko pun sebe da ne slušaš što ti drugi govore. Kužim.“ „Slušam“, pobunim se. „Aha. Kako da ne.“ „Slušam!“ Zadržim ozbiljan izraz lica otprilike sekundu prije nego što mi pobjegne osmijeh. „Primjerice, kad mi komadi govore 'Molim te, Eastone, daj mi još!' ili 'Omojbože, Eastone, najbolji si!'

Pretvorim se u uho kad to čujem.“ „Vau.“

„Baš to, jel' da? Vau.“ „Mislim da ne mislimo vau za istu stvar.“ Teško uzdahne pa se progura naprijed i dohvati žlicu za posluživanje.

Dok si na tanjur slaže hrpu pečenih krumpira, pogled mi padne na njezin pladanj i shvatim da je uzela nevjerojatnu količinu hrane.

Moguće da ima velik apetit, ali toliko je sitna da mi nije jasno gdje sprema svu tu silnu hranu. Ili vježba kao luda ili... je od onih cura koje se prejedaju pa povraćaju.

Bila bi prava šteta ako je tako. Mrzim kad se djevojke boje svojih oblina. Obline pokreću svijet. Kvragu, svijet se pokreće jer ima obline. Obline su zakon. Obline...

Zatrepćem da se trgnem iz razmišljanja. Često mi se dogodi da odlutam, ne samo naglas nego i u glavi. U tim trenucima poželim popušiti džoint ili se nacugati kako bih umirio mahnite misli koje mi jurcaju glavom.

No uvijek sam frcao od energije, a kao dijete sam bio i gori.

Stalno sam se ponašao kao da sam na šećeru, čak i kad ne bih jeo ništa slatko, trčeći na sve strane dok se naposljetku ne bih srušio od umora na što bi roditelji napokon odahnuli. „Želiš li raditi nešto večeras?“ pitam Hartley i iznenadim je tako da zastane.

Zamalo se zabijem u nju i u posljednjem se trenutku trgnem unatrag. „Je li to bilo 'da'?“ Ton joj je ozbiljan kad mi napokon odgovori. „Gledaj, Royalu.

Ne znam kako da se jasnije izrazim. Jednostavno me ne zanimaš.“ „Ne vjerujem ti.“ „Naravno da mi ne vjeruješ. Ne možeš ni pojmiti zašto netko možda ne želi biti u tvojoj blizini.“ Odglumim povrijeđenost. „Zašto ne želiš biti u mojoj blizini?

Zabavan sam.“

„To je istina“ složi se ona. „Zabavan si, Eastone. Toliko zabavan da su te premlatili neki huligani u Ulici Salem. Toliko zabavan da čak i malo prije nego što se onesvijestiš i dalje misliš da je dobra ideja sjesti na motocikl i odvesti se kući...“ Sram me zagolica u prsima. „... toliko zabavan da prespavaš u stanu neke cure s busenom novčanica u džepu. Da sam htjela, mogla sam te opelješiti dok si spavao.“ Slegne ramenima. „Nemam vremena za takve stvari.

Prevelik je teret.“ Teret? „Nisam tražio da prespavam kod tebe“ podsjetim je pomalo hladno. „I ostavio sam ti nešto novca za gnjavažu koju si sa mnom prošla.“ Podignem obrvu. „Na čemu mi nisi ni zahvalila.“ „Otišla sam iz kuće prije tebe - kako bih znala da si mi nešto ostavio? A čak i da sam znala, zašto bih ti zahvaljivala? Provela sam noć na podu dok je Princ Royal spavao na mom krevetu. Zaslužujem naknadu za to. Samo da znaš, probudio me žohar koji mi je šetao po ruci.“ Zadrhtim od užasa. Mrzim kukce, a žohare pogotovo. Nema gorih beštija. Sad kad mi je to rekla, ponovno sam rastrgan između razdraženosti i grižnje savjesti. Premda nisam tražio njezinu pomoć, ipak mi je pomogla. I doista se odrekla kreveta - odnosno kauča - da bi moja žalosna, pretučena guzica imala gdje odspavati. „Hvala ti što si me primila k sebi“, pokunjeno joj kažem.

Netko nas iznenada pogura da se pomaknemo, pa produžimo prema vitrini s desertima. Ne iznenadi me kad Hartley uzme ne jednu nego dvije kriške torte sa sirom.

Sad sam već prilično zabrinut. Iskreno se nadam da nema neki poremećaj prehrane. Dovoljno je loše što je Ella posve izgubila apetit otkad je Reed otišao. Ne želim provesti cijelu školsku godinu nadzirući prehranu žena u mojem životu.

„Nema na čemu“ kaže mi Hartley. „Ali samo da znaš, od mene ćeš dobiti samo jednu uslugu. I to je bila ona sinoć.“ Prije nego što joj odgovorim da joj jedva čekam vratiti uslugu, u razgovoru nas prekine Felicity Worthington. „Bok, Eastone.“ Nekoliko metara dalje stoje dvije njezine prijateljice: ona koja s glave ne skida obruč za kosu i plavuša u cipelama s potpeticama od deset centimetara. Dvije se djevojke došaptavaju skrivajući usne dlanovima, a Felicity stoji ispred mene i predatorski me promatra. „Što ima, Felicity?“ ležerno je pitam. „Krijes kod mene idući tjedan“, umilno mi odgovori. „Htjela sam te osobno pozvati.“ Suzdržim se da se ne nasmijem. Worthingtonovi stanuju nekoliko kuća dalje niz obalu od Royala tako da sam već milijun puta bio na njihovim zabavama koje je organizirao Felicityn stariji brat Brent. Ali posljednja njihova zabava na kojoj sam bio završila je tako da je, zahvaljujući Elli, Val i Savanni Montgomery, Daniel Delacorte ostao gol i zavezan kao prase na roštilju. Osvetile su mu se jer je na tulumu prije toga drogirao Ellu. Naposljetku se oslobodio i otrčao prema plaži ravno na Reedovu šaku.

Ne moram ni reći da Royali poslije toga nisu bili pozivani na zabave kod Worthingtona. Ali Brent je lani maturirao i sad je Felicity glavna. „Da, možda“, neodređeno joj odgovorim. „Sve ovisi o tome želi li moja djevojka ići.“ Namignem i okrenem se prema Hartley pa tek onda shvatim da više nije kraj mene.

Kvragu. Vidim je kako preko uglačanog poda korača prema francuskim vratima koja vode na terasu na kojoj se također može jesti. Gledam je kako ide ravno prema jednom od najudaljenijih stolova na terasi i sjeda za njega leđima okrenuta vratima kantine.

Naravno. Planira jesti sama kao prava nedruštvena princeza.

„Koja djevojka?“ Felicity me upitno gleda. „Misliš na Claire?

Neki je dan rekla Melissi da ste se pomirili...“ „Nismo se pomirili“, prekinem je. Jebena Claire. „Oh. Okej. Dobro.“ Felicity izgleda kao da joj je pao kamen sa srca. „Uglavnom, što se tiče zabave, ne moraš slati poruku da dolaziš niti išta. Samo dođi. Kod mene si uvijek dobrodošao.“ „Da, možda“, ponovim.

Ispruži ruku i stisne mi prste oko nadlaktice pa mi preko majice počne lagano milovati bicepse. „Nema možda. Dođi, molim te. Rado bih provela kvalitetno vrijeme s tobom.“ Kad odleprša prema svojim hihotavim prijateljicama, zapitam se hoće li uopće biti krijesa ili je to samo izlika da me pozove k sebi i iskoristi.

Ali kad dođem do stola za kojim uvijek jedemo, Val i Ella upravo razgovaraju o Felicitynoj zabavi. Pozdravim se s nekoliko kolega iz nogometnog tima pa se smjestim na stolac pokraj Ellina. „Već sam ti rekla da ne želim ići“, govori Ella Val. „Zubi me bole od Felicityne lažne slatkoće.“ Val ispreplete prste. „I mene, ali nemaš izbora. Moraš se pojaviti, osobito sad kad znamo što smišljaju.“ „Tko smišlja što?“ namršteno ih pitam.

Val pogleda prema meni. „Plemići planiraju ustanak protiv krune.“ Još više se namrštim. „Kako to misliš?“ Ella mi zamijeti zabrinut izraz lica i pruži ruku da stisne moju. „Ne obaziri se na nju. Melodramatična je.“ „Nisam“ pobuni se Val. „Eastone, podrži me.“ „Rado, draga, ali i dalje ne znam o čemu razgovaramo.“ Zabijem viljušku u empanadu s govedinom i odgrizem veliki komad.

Connor Babbage, vanjski bek Ridersa, ubaci se s moje druge strane. „Onaj komad s kojim si upravo razgovarao... Felicity, je li tako? Želi Ellinu glavu.“ „Ma da?“ Okrenem se svojoj polusestri i nasmiješim joj se od uha do uha. „Razbit ćeš je poslije škole, je li tako, sekice?“ „Teško“, sarkastično mi odgovori Ella. „Ali Val mi kaže da bi Felicity rado razbila mene.“ Bezbrižno slegnem ramenima. „Ne brini se. Možeš je srediti.“ „Ženska tučnjava poslije škole?“ pita Babbage glasom punim nade. „Drži ga u hlačama, Cone.“ Val mahne rukom prema njemu pa se ponovno posveti Elli i meni. „Ovo nije šala, Eastone. Na Povijesti umjetnosti sjedim iza Felicity i njezine klike i jedino o čemu razgovaraju je kako će Felicity staviti Ellu na svoje mjesto.“ „A kako to misli učiniti?“ pitam je. „Neće mi ništa učiniti“, ubaci se Ella.

Val strese glavom. „Draga, tim se curama ne svida što si postala glavni Royal. Bilo bi drukčije da je Easton glavni.“ Prekrižim ruke na prsima. „Previše sam lijen za to.“ Val nastavi kao da nisam ništa rekao. „Ali ti si uljez, Ella . Ti si ona koja je dobila Reeda. Koja je ukrotila Jordan. Koja je ponovno spojila Gideona i Savannu.“ „Nisam imala nikakve veze s Gidom i Sav“, pobuni se Ella. „Nije važno. Važno je samo da tako izgleda. Ne sviđa im se što si ih zasjenila“, dobaci Babbage udaljavajući se od stola s praznim poslužavnikom.

Klonem dublje u stolac. Jebeni Reed. Zapravo ne. Za sve je kriv Gideon. Da on kao maturant nije počeo svima u školi naređivati, Royali ne bi morali raditi ništa za Astor. Mogli bismo se pretvarati da ništa ne vidimo i ne čujemo kao što čini većina učenika u školi. Ali

zbog Gideonova glupog uplitanja u sve sad cijela škola misli da smo svi poput njega - spremni zasjesti za upravljač škole.

No ja želim letjeti, piti, tući se i ševiti zgodne žene. Vjerojatno upravo tim redoslijedom. „Zašto trošimo vrijeme na razgovor o glupim ljudima? Zašto ne možemo jednostavno uživati u maturantskoj godini?“ Val me drmne nogom ispod stola. „Ne, ne možeš. Ti i Ella biste trebali učiniti nešto. Neka vas se klinci počnu bojati. Bolje je da vas se boje nego da vas vole. Bla bla bla i tako to.“ „Želiš da zalijepimo nekoga za zid škole?“ pitam misleći na ono što je kraljica kučka Jordan Carrington lani učinila. „Ne. Samo pokažite autoritet. Zato mislim da bi Ella trebala ići na Felicityinu zabavu. A i ti, Eastone. Trebali biste odmah početi okupljati saveznike.“ „Nismo NATO, Val. Ne moramo imati saveznike i neprijatelje.“ Ona samo uzdahne. „Bože, očekivala bih da Ella bude naivna, ali ti bi ipak trebao biti pametniji, Eastone.“ Baš me briga. Nemam nikakvu želju uplitati se u društvenu politiku ove glupe škole. Podržat ću Ellu ako me zatreba, ali čini mi se da se ni ona ne želi upuštati u ta sranja. Potpuno je razumijem.

Odgrizem još jedan komad empanade i pogled mi odluta prema velikim vratima na terasu. Hartley i dalje sjedi vani. Ne vidim joj poslužavnik, ali sumnjam da je daleko dogurala s onom planinom od hrane. „Što gledaš?“ Ellin znatiželjni pogled prati moj. A onda se nasmije. „Je li konačno pristala na dejt s tobom?“ „Naravno“, slažem, ali i ona i Val me odmah pročitaju.

Zasmijulje se i brzo popustim. „Dobro, nije pristala. Ali nije me briga.

Dogodit će se kad-tad. Pitanje je trenutka.“ Zagledam se u Hartleyjin potiljak zamjećujući kako joj crna kosa na suncu izgleda gotovo

indigoplavo. „A i nisam raspoložen za potjeru. Pokušavam je prokljuviti.“ Ella se namršti. „Što se ima za prokljuviti?“ „Ne znam.“ Frustrirano si grickam usnicu. „Ide u Astor, je li tako?“ Val odglumi da je zgranuta. „Stvarno ide u Astor?“ „Tiho, ženo.“ Uzmem Ellinu bocu s vodom i otpijem veliki gutljaj. „Dakle, ide u Astor i sto posto znam da joj je obitelj bogata.

Vidio sam im kuću.“ „Ne pratim te“, ubaci se Ella. „Ako je bogata, zašto onda živi u kutiji za cipele u Ulici Salem?“ Naberem čelo prisjetivši se Hartleyjina klaustrofobična, užasnog stana. Čovječe, nema čak ni krevet.

Ella i Val izgledaju zbunjeno. „Bio si u njezinu stanu?“ kažu uglas. „Kad?“ doda Ella.

Ravnodušno odmahnem rukom. „Nije važno. Kažem samo da stanuje u totalnoj rupčagi dok joj ostatak obitelji živi u palači. Čini mi se čudnim. A kad smo maloprije stajali u redu za hranu, uzela je dovoljno za doslovce tri ručka. Kao da danima nije jela.“ Ella pokraj mene također počne grickati donju usnicu. „Misliš li da je u kakvim problemima?“ Vratim joj bocu s vodom. „Možda. Ali slažete se da je čudno, zar ne?“ Val polako kimne. „Da. Pomalo.“ Ella izgleda zabrinuto. „Definitivno je čudno.“ Sve troje ponovno okrenemo glave u Hartleyjinu smjeru, no ne vidimo je jer je dok smo mi razgovarali očito otišla. Stol joj je prazan i njezina poslužavnika više nema.

POGLAVLJE 9

Ostatak dana nijednom ne vidim Hartley.

Nije se pojavila na satu fotografije pa ga odslušam sam, premda zapravo uopće ne bih trebao biti ondje.

Nema je ni na Glazbenoj teoriji zbog čega moram sjediti kraj Larryja koji mi cvrkuće na uho da sam zaljuuuuuubljen. A kad ne govori o ljubavi, priča o onim glupim Jordanicama. Jebeni Larry.

Uostalom, tko uopće ide na Glazbenu teoriju? Kakav je to uopće predmet? Zvukovi imaju fiziku? Ma baš. Isključim se kad na ploči završi matematička jednadžba za odnos između valne duljine, frekvencije i brzine.

Hartley se ne pojavi ni na Matematici, predmetu na koji se toliko žarko htjela upisati da je osobno molila nastavnicu da se prebaci.

Neću lagati - zabrinut sam.

Poslije treninga snage i kondicije s trenerom Astor Parka odlučim joj poslati poruku i nadati se da me neće pitati odakle mi njezin broj.

Izbjegavanje nastave je više moj stil. Gdje si? - E Ne dobijem odgovor.

Kod kuće nabrzinu nešto pojedem, napišem domaću zadaću i krenem van. Nasreću nema nikoga, pa ne moram odgovarati na ničija glupa pitanja. Glupa zato što na njih nemam dobar odgovor.

Ne znam zašto se vozim prema Hartleyjinu stanu s burritom na suvozačkom sjedištu. Ne znam zašto me izjeda što mi nije odgovorila na poruku. Ne znam zašto me tako jebeno zanima ta djevojka.

Parkiram blok dalje od njezina stana da mi ne bi vidjela kamionet pa oprezno potrčim vanjskim bočnim stubama do njezinih vrata. Drvene su stube tako oronule da se bojim da bi se u svakom trenutku mogle odvojiti od bočnog zida jednokatnice. „Dostava“, kažem kad glasno pokucam.

Nitko ne odgovori.

Nazovem je na mobitel i prislonim uho na vrata. Ne čujem da zvoni. Zalupam na vrata još koji put.

Trenutak poslije pozornost mi privuku koraci ispod, ali kad pogledam u prizemlje, vidim samo zdepastog ćelavca koji maše spatulom po zraku. „Nije kod kuće, kretenu.“ Otklipšem stubama natrag u prizemlje. „Gdje je?“ „Vjerojatno radi.“ Čovjek me pogleda suženim očima. „Koji si ti?“ „Prijatelj iz škole. Zaboravila je zadaću.“ „Nije kod kuće, pa bi i ti trebao odmagliti“, kaže mi gunđajući. „Ne bih htio da dobije lošu ocjenu. Smeta li vam ako je pričekam?“ Ponovno zagunđa. „Nije me briga što radiš ako si tih.“ „Da, gospodine.“ Promrmlja u bradu nešto o glupim klincima i njihovim glupim zadaćama, a onda nestane kroz bočna vrata prizemnoga stana. Mala kuća s drvenim pročeljem i oljuštenom bojom ne izgleda kao da će izdržati sljedeću sezonu uragana. Ponovno me zapanji nespojivost nekoga tko pohađa Astor Park i ovakve kuće u ovakvoj četvrti.

Sjednem na najnižu stubu, stavim vrećicu s hranom pokraj sebe i čekam. I čekam. I čekam.

Prolazi nekoliko sati. Nemam što raditi nego igrati igrice na mobitelu od čega mi se baterija opasno približi nuli. Sunce padne i cvrčci počnu cvrčati. Naposljetku zakunjam i probudim se kad topao jesenski zrak postane hladnjikav. Na mobitelu vidim da je prošla ponoć.

Stisnem ruke uz tijelo i ponovno joj napišem poruku.

Hrana ti se ohladila. „Koja hrana?“ iznenada me prene Hartleyjin glas.

Toliko me iznenadi da mi mobitel zamalo ispadne iz ruku. „Odakle si se stvorila, kvragu?“ pitam je. „I ja bih to tebe mogla pitati.“ Zakorači naprijed i na trenutak nanjušim... neku masnoću? Na sebi ima odoru: crne hlače, zgužvanu bijelu košulju kratkih rukava i čvrste crne cipele. „Radila si?“ pretpostavim. „Molim? Želiš mi reći da po mojoj odjeći nije očito da sam bila u noćnom klubu?“ Mahne rukom niz tijelo. „Ne može biti očitije.“ Dohvatim njezinu večeru i pokažem joj da krene stubama prema stanu. „Ali izgledaš premoreno. Ne znam što si genijalno radila popodne i navečer, ali očito te iscrpilo.“ „O da.“ Uzdahnuvši stavi nogu na prvu stubu pa podigne pogled do vrha stubišta kao da je pred njom nesavladiv uspon.

Sva sreća da sam ja ovdje.

Podignem je u naručje. „Mogu hodati“, kaže mi, ali se ne pobuni više od toga i već mi ovija ruke oko vrata da se uhvati za mene.

„Aha.“ Lagana je kao perce, no svejedno krenem polako. Prvi mi je put dopustila da je dodirnem i sviđa mi se to. Čak previše.

Unutrašnjost njezina stana tijesna je i depresivna kakvom sam je i zapamtio. Uredna je i miriše na čistoću, pa je čak na usku prozorsku klupčicu stavila prozirnu vazu s ivančicama, ali ni cvijeće ne može umanjiti ružnoću prostora.

Hartleyjin pogled prati moj. „Mislila sam da će malo boje možda razvedriti prostor“, sarkastično kaže. „Nisam siguran da je to ovdje moguće.“ Odem do male kuhinjske ploče i otvorim vrata mikrovalne pećnice. Vau. Nisam znao da još postoje tako stari modeli mikrovalki. Treba mi sekunda da shvatim kako baratati ovom starudijom.

Podgrijem burrito dok je Hartley u kupaonici. Dok je čekam, otvaram kuhinjske ormariće u potrazi za grickalicama, no pronađem samo kutiju krekera i gomilu konzerva. „Završio si s njuškanjem?“ zagunđa iznenada s vrata. „Još ne.“ Povirim i u mini hladnjak - u ovoj mizernoj kuhinji nema mjesta ni za hladnjak standardne veličine - i proučavam siromašan izbor hrane. Maslac, mlijeko, mali tetrapak soka od naranče, nešto povrća i plastične posudice s gotovom hranom. „Nedjeljom skuham obroke za cijeli tjedan“, objasni mi Hartley. „Tako se ne moram zamarati što ću jesti.“ Podignem jednu prozirnu posudu, proučim je i vratim je na policu. „Ovo su samo večere“, kažem.

Hartley slegne ramenima. „Pa, da. Za doručak obično pojedem granola pločicu ili voće, a ručam u školi. Vikendima radim i obično nemam vremena za ručak.“ Iznenada mi sine zašto u školi uvijek natrpava pladanj hranom /za najmanje četiri obroka. Očito je da krpa kraj s krajem. Osjetim grižnju savjesti kad se sjetim kako sam joj neki dan pojeo cijeli ručak.

Bacim pogled na mikrovalnu da provjerim vrijeme. Još dvadeset sekundi. Dovoljno da se odvažim i pitam je: „Zašto ne živiš sa svojom obitelji?“ Cijelo joj se tijelo ukoči. „Jer se mi... ne slažemo oko nekih stvari“ odgovori mi i iznenađen sam što mi je i toliko rekla.

Htio bih da mi dodatno objasni, ali naravno da tvrdoglavo ušuti, a ja nisam toliko glup da pokušam iz nje čupati detalje. Iznenada se oglasi mikrovalna i kad je otvorim zapuhne me para iz burrita pa papirnatim ručnikom uhvatim rub tanjura da se ne opečem. „Pričekaj minutu da se malo ohladi“ predložim joj.

Djeluje mi malo razdraženo, kao da joj odgoda nije prihvatljiva jer znači da mora provesti još neko vrijeme sa mnom. Nikad nisam upoznao komada koji toliko ne želi provoditi vrijeme sa mnom.

Hartley ode do kauča i sjedne na njega pa počne odvezivati vezice. Naposljetku odgurne cipele od sebe kao da su počinile neki gnusan zločin. Nekoliko sekundi samo šuti, a kad ponovno progovori, glas joj je natopljen frustracijom. „Zašto si mi donio hranu, Eastone?“ „Jer sam se zabrinuo za tebe.“ Iz ladice s jedaćim priborom izvadim nož i viljušku. Premda ne znam što će joj cijela ladica doslovce ima dvije viljuške, dva noža i dvije žlice. To je to. „Zašto si otišla iz škole usred dana?“ „Jer sam dobila poruku od šefa“, prizna mi. „Oslobodila se jedna smjena i nisam mogla odbiti.“ „Koliko traju te smjene?“ pitam je jer je iz Astora otišla oko podne, a kući se vratila tek u ponoć. Radila je dvanaest sati. To mi se čini kao neobično duga smjena za konobaricu koja samo fušari. „Dvostruka smjena“, odgovori mi. „Dvostruke su koma, ali teško mi je dobiti dovoljno sati. Druge dvije konobarice imaju malu djecu i sati im trebaju više nego meni.“

Pomislim na njezine prazne kuhinjske ormariće i nisam siguran da bih se složio. Trebaju joj ti sati. Itekako.

Ili joj možda ipak ne trebaju. Ja imam novca. Ne znam koliko točno košta ova rupetina, ali teško da je više od desetine mojega mjesečnog džeparca. Ništa mi ne bi značilo da ostanem bez tog iznosa.

Stavim joj večeru na stolić pokraj kauča, donesem joj ubrus i čašu vode i pokušavam smisliti kako bih joj mogao ponuditi novac a da je ne naljutim. Kad se Hartley ne pomakne i ne podigne viljušku, sjednem na drugi kraj kauča i prekrižim ruke. „Jedi“, naredim joj.

Oklijeva. „Za Boga miloga, nisam ga otrovao, budalice. Gladna si. Jedi.“ Ne treba je više nagovarati. Navali na burrito oduševljenjem djeteta na božićno jutro. Proguta gotovo polovicu prije nego što napokon malo uspori što mi samo potvrdi da je umirala od gladi.

Teško joj je od mene prihvatiti čak i burrito od deset dolara.

Kako ću je onda uvjeriti da uzme nekoliko tisuća? „Zašto nisi nikome rekla da radiš?“ „Jer se to nikoga ne tiče. Da, istina je da poslužujem u zalogajnici. Pa što onda. Zašto bi to morala znati cijela škola? Baš i nije neka velika stvar.“ Frustriranost me natjera da se nagnem naprijed. Spustim podlaktice na koljena i pomno je proučavam. „Tko si ti, Hartley?“ Viljuška joj zastane na pola puta prema ustima. „Kako to misliš?“ „Mislim, istražio sam te malo...“ Ramena joj se istog trena ljutico isprave. „Opusti se“ umirim je. „Nisam iskopao nikakve mračne tajne. O tebi znam samo da ti se tata kandidirao za gradonačelnika i izgubio.“

Spomen njezina oca baci joj mračnu sjenu preko lica i odjednom joj počnem proučavati ruke u potrazi za modricama. Možda je pobjegla od kuće jer ju je otac tukao?

Pokušam iskopati još koju informaciju pa joj kažem: „I naišao sam na članak u kojem piše da imaš dvije sestre.“ Hartley ne potvrdi niti zaniječe tu informaciju nego se samo zagleda u mene najumornijim izrazom lica koji sam ikad vidio. „Eastone.“ Zastane. „Zašto si se raspitivao o meni?“ Ponovno zastane. „Zašto si mi kupio večeru?“ Opet stanka. „Zašto si ovdje?

Zašto si otišao iz svoje velike, otmjene kuće i cijelu večer proveo čekajući mene? Čudim se da te netko nije opljačkao.“ Na to se moram nasmijati. „Znam paziti na sebe, bejbe. A odgovor na tvoje pitanje je, ovdje sam zato što mi se sviđaš.“ „Ni ne poznaješ me“, frustrirano mi odvrati. „Pokušavam te upoznati!“ Jednako frustrirano pljesnem dlanom o bedro.

Hartley se trgne na glasan zvuk, a pogledom joj projuri strah poput plahog kunića.

Odmah podignem obje ruke. „Oprosti. Nisam te htio prestrašiti.“ Dragi Bože, možda su je doista zlostavljali kod kuće. Ili je netko sad zlostavlja. Možda bih trebao nazvati tatu? „Netko ti... čini nešto nažao?“ oprezno je upitam. „Ne“, odgovori mi. „Nitko mi ništa ne čini. Živim ovdje sama i ne treba mi ničija pomoć. Dobro se snalazim i sama.“ „Meni baš i ne izgleda dobro.“ Mahnem rukom pokazujući prostoriju. „Stvarno? I onda se pitaš zašto ekipi iz Astora ne govorim gdje radim? Ili gdje stanujem? Meni se sviđa.“ Razdraženo zatrese glavom. „Nije otmjeno, ali je moje. Brinem se sama za sebe i itekako sam ponosna na to.“

„Imaš pravo.“ Moje ju priznanje iznenadi. „Molim?“ „Hej, mogu priznati da sam pogriješio. Da budem iskren, stvarno ti se divim. Da nije tako, nema šanse da bih išao naokolo za tobom i nosio ti hranu.“ Malo se opusti, ali na licu joj se i dalje vidi oprez. „Nisi tip osobe s kakvom se želim družiti, Eastone.“ Nešto mi trzne u prsima i ubode me u srce. „Znam da to zvuči grubo.“ Potpuno je nesvjesna utjecaja koji su njezine riječi imale na mene. „Ali stalno ti pokušavam reći da si tip koji donosi nevolje. A ja nemam vremena za to.“ Naravno da sam uvrijeđen, ali istodobno znam da ima pravo.

Točno je da donosim nevolje. Ja sam sjebani Royal koji se tuče, previše pije i diže tlak svima oko sebe.

Ali premda me boli to što me očito smatra nebitnim, cijenim njezinu iskrenost. Drukčija je od Claire i od drugih cura s kojima sam bio, a koje mi se uvijek dodvoravaju i opraštaju mi što god učinio jer u njihovim očima Easton Royal nikad ne može pogriješiti.

Hartley mi se ne boji reći sve što joj se na meni ne sviđa. I ne mogu se čak ni ljutiti na nju jer su sve te stvari koje na meni smatra lošima one koje i sâm mrzim. „Stalo mi je samo do toga da svaku večer imam gdje spavati, a to znači da moram zarađivati“, otvoreno mi kaže. „Ako ti treba novac, ja ću ti ga dati.“ Sranje. Nisam to trebao reći.

Viljuška joj padne na tanjur. „Ne mogu vjerovati da si to upravo rekao! Ako mi daš lovu, misliš da neću morati toliko raditi i da ću imati više vremena za tebe?“ u nevjerici mi kaže. „ Žao mi je. Nisam to smio reći.“ Sram mi zagolica grlo jer upravo tako Royali rješavaju sve probleme - novcem.

Ali istodobno me zasmeta osuda u njezinim olujnosivim očima Hartley nije poput Elle koja je odrasla siromašna kao crkveni miš.

Niti poput Valerie koja pripada siromašnijem ogranku obitelji Carrington pa je prisiljena prihvatiti velikodušnost tete i tetka da bi mogla ići u dobru školu.

Hartleyjina je obitelj bogata. Točno je da trenutačno ne živi s njima, ali je zato živjela s njima prije. „Bio sam u tvojoj kući, sjećaš se?“ Malo se ražestim. „Očito trenutačno nemaš stalan priljev novca, ali obitelj ti je imućna. Zato me ne gledaj kao da sam ja razmaženo derište, a ti nekakva sirotica koja cijeli život reže kupone i krpa kraj s krajem. Za Boga miloga. Do prije nekoliko mjeseci bila si u skupom internatu.“ Umjesto da se zapale od bijesa kao što sam očekivao, sive joj oči ponovno izgledaju umorno. „Točno je da sam prije imala novca, ali ga više nemam. A u ovom sam stanu od svibnja kad je škola završila.

Samo četiri mjeseca, ali dovoljno da shvatim kako sam prije živjela uzimajući sve zdravo za gotovo. Život nisu internati, luksuzna odjeća i goleme kuće. Povratkom u Bayview naučila sam tešku lekciju.“ Preleti pogledom po meni. „Mislim da ti tu lekciju još nisi naučio.“ „Molim?“ Otfrknem nosom. „Nisam naučio kako je to biti siromašan? To moram biti da bi bila ljubaznija prema meni? Da zamijenim svoj auto kartom za autobus i neko vrijeme vidim kako žive oni drukčiji od mene?“ „Nisam ti to rekla. Nije me briga što radiš, Eastone. Nisam ovdje da bih ti pomogla ili da ti držim ruku dok ti usvajaš životne lekcije.

Samo se pokušavam pobrinuti za sebe.“ Otpije gutljaj vode. „Devedeset devet posto vremena uopće mi ne padneš na pamet.“ Ravno u srce.

To me jebeno zaboljelo.

Ali osjećaj bola brzo izblijedi kad opazim nešto drugo neiskrenost u njezinu glasu. Način na koji uporno izbjegava moj pogled.

„Ne vjerujem ti“, kažem joj. „Ipak razmišljaš o meni.“ Spusti čašu na stol i nesigurno ustane na noge. „Vrijeme je da odeš, Eastone.“ „Zašto? Zato što sam te pročitao?“ Također ustanem i izazivam je pogledom. „Ideš mi na živce, eto što mi činiš.“ „Nije istina, pročitao sam te“, ponovim.

Zakoračim joj bliže i premda se vidljivo napne, ipak ne ustukne.

Ne promakne mi ni njezino ubrzano disanje i zakleo bih se da joj vidim pulsiranje bila na dnu grla. I potrebu u očima. Želi me ili barem želi ono što joj mogu dati, ali je previše ponosna, tvrdoglava ili frustrirana da to zatraži. Jer misli da joj ne trebaju nježnost, bliskost niti povezanost.

Polako je počinjem odgonetati. Ne njezinu prošlost ili probleme s obitelji nego zašto je takva kakva je.

Kad je uplašena i povrijeđena, iskaljuje se na nekome. Netko manje tvrdoglav od mene dosad bi sigurno već otišao. Ali baš zato i jest sama - jer u životu nema nikoga tko je voljan ostati uz nju.

Ja znam kako je biti sam. Znam kako je željeti nešto što nemaš.

Ne želim da se i Hartley tako osjeća. Ne više. Ne dok sam ja tu. „Učinit ću to“, tiho joj kažem.

Hitro podigne pogled i uhvati moj. „ Što ćeš učiniti?' „Poljubit ću te.“ Čujem kako je prestala disati. Zrak između nas se prorijedi, kao kad ste visoko u oblacima, a između vas i nepregledna plavog neba samo je nekoliko centimetara metala. Uzbuđenje mi poteče venama kad je pogledam u oči i u njima vidim isto iščekivanje. „Eastone...“ kaže, ali ne znam je li to upozorenje ili molba.

Usto, prekasno je. Usne su mi već na njezinima.

Iznenađeno cikne, ali joj se usne odmah smekšaju pod mojima.

Jebote, nije me odgurnula nego i ona mene ljubi.

U glavi mi se vrti i želudac mi je doslovce u grlu, a sve to zbog ove djevojke. Usne su joj čudesno meke. Kao i koža na dnu vrata koju joj gladim palcem. Povučem je bliže jer je želim cijelu osjetiti uz sebe.

Jezikom joj uronim kroz razdvojene usne i dodirnem njezin, a ona mi se istog trena istrgne iz zagrljaja.

Gotovo je tako brzo da ne stignem ni trepnuti. Zapljusne me razočaranje iščupavši mi tihu psovku iz grla. „Zašto si prestala?“ gotovo zastenjem. „Jer to ne želim“, promuklo mi odgovori odmičući se od mene. „Rekla sam ti da nemam vremena za frajere. Nisam zainteresirana.“ „Ali i ti si mene poljubila“, podsjetim je. Puls mi i dalje divlja od napaljujućeg poljupca. „Trenutak slabosti.“ Zvuči kao da teško diše. „Ne znam na koji još način da ti to kažem, Eastone. Ne želim izlaziti s tobom.“ Potisnem navalu frustracije. Ne razumijem tu djevojku. Zašto mi je onda uzvratila poljubac? Trenutak slabosti? Nema šanse. Sviđam joj se. Privlačim je. Zašto to onda jednostavno ne učinimo?

Učinimo što? zadirkuje me glas u glavi.

To me natjera da se na trenutak zamislim jer... što zapravo želim od Hartley? Spavati ili doista hodati s njom? Planirao sam maturantsku godinu provesti šarajući i nisam se namjeravao vezati za jednu djevojku. Mnogo je cura s kojima mogu spavati, ali Hartley me privlači kao nijedna prije. Nešto je u njoj što me čini sretnim kad sam uz nju.

Iznenada mi sine luda ideja. „ Što kažeš na to da budemo prijatelji?“ pitam je.

Izgleda zapanjeno. „Molim?“ „Da budemo prijatelji. Riječ od devet slova koja znači bliski, povezani pojedinci.“

„Znam što znači prijatelj. Ali ne razumijem što govoriš.“ „Govorim da bismo ti i ja trebali biti prijatelji. Kad već nisi zainteresirana za mene i tako to.“ Namignem joj. „Ili to ili da ti se nastavim upucavati i pokušavam te poljubiti.“ Hartley razdraženo progunđa. „Zašto mora biti jedno ili drugo?

Ne postoji treća opcija?“ „Ne.“ Vragolasto joj se nasmiješim. „Hajde, Hartley Davidson3.“ „Hartley Davidson?“ „Smišljam ti nadimke. Najbolji prijatelji imaju nadimke jedno za drugo.“ Gurnem obje šake u stražnje džepove traperica. „Stvarno mi se svida ta ideja. Ako već nećemo brijati, zašto ne bismo bili prijatelji? Nikad još nisam imao blisku prijateljicu i mislim da bi to bilo odlično za mene.“ Hartley potone natrag na kauč. „Meni se čini da imaš gomilu prijatelja.“ „Nemam“ brzo joj odgovorim.

Gotovo odmah me zapljusne nalet krivnje jer što su mi onda Ella i Val? Braća se ne računaju jer oni moraju biti u mom životu.

Smatram ih prijateljima, ali krv vas veže za nekoga, htjeli vi to ili ne.

Prijateljstvo s Ellom i Val je moj odabir.

Zato se ispravim i kažem: „Imam nekoliko prijatelja. Ali želim još jednoga. Želim Hartley Wright.“ Ona zakoluta očima. „Trebam li ja sad reći da želim Eastona Royala?“ „Tako je.“ Ponese me ideja o našem prijateljstvu. „Družit ćemo se poslije treninga. Zajedno ćemo pisati zadaće iz matematike. Ne hvalim se, ali dobro mi ide štrebanje kad se želim potruditi.“ „ Štrebanje“, sarkastično ponovi. „Tako je. Zapravo sam...“ Kratko oklijevam i onda priznam, „prilično pametan.“

„Znam da jesi.“ Ispruži noge i istegne nožne prste. „A da?“ „Aha. Skužila sam po onim bilješkama koje si mi dao. Moraš doista razumjeti neku temu da bi je mogao onako objasniti.“ „Ha.“ „Ali voliš se praviti glup, pa neka ti bude.“ „Ne pravim se glup, samo nisam... zainteresiran. Škola je gnjavaža.“ „Ako pristanem na to...“ Osmijeh mi se raširi licem. „ Ako pristanem,“ ponovi, ovaj put strogim glasom, „imat ću neka pravila.“ „Ne hvala. Ne volim pravila.“ Umilno mi se nasmiješi. „Onda i tebi ne hvala za ideju o prijateljstvu.“ Zagunđam u bradu. „Dobro. Neka ti bude. Da čujem pravila.“ „Ne smiješ pokušavati zabrljati sa mnom.“ „Dobro“ kažem kimajući jer sam maloprije već rekao da neću. „Ne smiješ flertovati sa mnom.“ „Nema šanse. To mi dolazi samo od sebe i ne mogu si pomoći.“ Podignem ruku kao da predlažem kompromis. „Ali ako to učinim, smiješ mi reći da prestanem.“ „Može.“ „ Što još?“ Malo razmisli prije nego što ponovno progovori. „Bez seksualnih aluzija.“ „Nemoguće. To mi također dolazi samo od sebe... kao i komadi.“

Uzdahnem. „Vidiš da si ne mogu pomoći. Previše tražiš od mene.

Ja predlažem da se ne obazireš na aluzije. Ako nečemu nisi posvetio svoju pozornost, kao da se nije ni dogodilo. Tako kaže moj tata.“ Vidim da se suzdržava da se ne nasmije. „Tata ti to kaže. Ma nemoj“, kaže glasom punim skepse. „Aha. Ili je to možda Gandhi rekao. Nisam siguran, ali bio je netko jako pametan. Trebali bismo imati svoje rukovanje“, kažem joj.

Upitno izvije obrvu. „Rukovanje?“ „Da. LeBron James ima posebno rukovanje sa svim suigračima.

Tako možeš znati da su se povezali. I mi možemo imati nešto slično.“ „Nema šanse da bih ikad uspjela zapamtiti neko zapetljano rukovanje. Ja glasam za pjesmu. Možeš mi zapjevati neku pjesmu svaki put kad se nađemo.“ Vidim da joj se oči počinju sklapati.

Sirota je djevojka mrtva umorna. Dohvatim deku prebačenu preko naslona kauča. „Već sam ti rekao da nemam sluha“ podsjetim je prebacujući joj deku preko nogu. „Ali koju pjesmu predlažeš?“ Povuče si prekrivač sve do brade. „ Šalila sam se.“ „Uvijek sam za izazov.“ „Počinjem to shvaćati.“ „Ako pjesme i rukovanja otpadaju, ostaje nam tajno kucanje.“ Ništa mi ne odgovori. Gledam kako joj se prsa polako i ravnomjerno dižu i spuštaju. Ustanem s kauča i podignem joj noge na jastuk na kojem sam sjedio. Ne probudi se ni kad joj gurnem jastuk pod glavu i pokrijem je lijepim pokrivačem koji pronađem uredno složen na podu pokraj kauča.

Doista želim ostati, ali znam da bi se Hartley radije probudila sama. Zato je ostavim i odem iz stana.

Ne znam zašto sam se uhvatio za tu ideju da budemo prijatelji, ali osjećam da je dobra. Želim da mi Hartley bude dio života i ako ću to dobiti tako da budemo prijatelji, onda ćemo biti prijatelji.

Drukčije je, ali možda to i nije loše.

POGLAVLJE 10

JA: GDJE SI, NAJBOLJA FRENDICE? Ona: Nismo najbolji frendovi Ja: Pristala si!

Ona: Da ćemo biti PRIJATELJI. Ne NAJBOLJI. Smijem se gledajući u mobitel dok hodam hodnikom zgrade za lijepe umjetnosti na istočnoj strani kampusa. Nikad prije nisam ovdje bio na predavanju. Nisam pretjerano kreativan.

Svejedno, odgovorim joj, gdje si?

Ne tiče te se, odvrati mi Hartley završivši poruku smajlićem. „Onda je dobro što ti znam raspored“, naglas kažem. „Dobro jutro, sunašce.“ Hartley iznenađeno poskoči kad joj priđem sleđa. Upravo se spremala ući u jednu od soba za glazbeni, ali sad se hitro okrene prema meni. „Koji vrag!“ Pogleda me i progunđa, ali na presladak način. „Nema šanse, Eastone. U cijelom tjednu imam samo tri sata solo vježbanja i ne želim da mi ih upropastiš! Odlazi!“ Uvrijeđeno napućim usne. „Ali baš sam se veselio što ću te čuti kako sviraš...“ Nakrivim glavu pokušavajući se sjetiti. „Što ono

sviraš?“ „Violinu“ nevoljko mi odgovori. „Impresivno.“ Zaobiđem je i otvorim vrata. „Idemo.“ „Stvarno ćeš me slušati dok vježbam?“ „Zašto ne?“ Nježno je poguram prema vratima. „Nemam pametnijeg posla.“ Nekoliko trenutaka oklijeva, a onda ipak uđe u prostoriju. Dok vadi instrument iz male crne futrole, ja letim pogledom po skučenoj prostoriji za vježbanje. Tek je neznatno šira od glasovira naslonjenog uza zid. Osim glasovira, klupe gurnute ispod njega koju Hartley sad izvuče i crnoga metalnog stalka za note, u prostoriji nema više ničega. „Ubit ćeš me ako sjednem na glasovir?“ „Da“, odgovori mi ne podižući pogled s violine. „I mislio sam.“ Spustim se na pod. „Ionako mi je draže trljati dupe o prljave pločice. Za bolji imunitet.“ „Drago mi je zbog tebe.“ „Ne osjećam baš mnogo simpatije iz tvojeg smjera.“ „Pomažem ti da budeš zdraviji, nije li to nešto što bi najbolji prijatelj učinio?“ kaže mi namještajući note na stalak. „Aha! Znači priznaješ da smo najbolji prijatelji!“ Zatvorim oči, naslonim se na zid i prekrižim ruke na prsima. Čekam njezin odgovor, ali začujem samo žalobno cviljenje prvih taktova glazbe.

Melodija je isprva jednostavna, samo nekoliko zvukova koji vise u zraku za kojima slijede novi, ali očito ih gradi u slojevima sve dok se akordi ne počnu slagati jedan na drugoga, a glazba je tako puna i raskošna da ne mogu vjerovati da je stvara samo jedan instrument.

Otvorim oči i vidim da su Hartleyjine zatvorene. Ne gleda u note.

I violinu ne svira samo prstima - posvetila joj se cijelim tijelom. Zato i zvuči kao da je u prostoriji cijeli orkestar.

Glazba me postupno ispuni, utišavajući svu suvišnu buku u mom životu, a srce mi se nadima sve dok od mene ne preostanu samo uši i duša.

A to me na smrt preplaši, prenem se i skočim na noge. „Čekat ću te vani“, promrmljam.

Hartley jedva da me i pogleda dok odlazim.

Ispred sobe za vježbanje dlanovima trljam ruke. Ne mogu vjerovati da sam se naježio. Sad kad mi pluća nisu više ispunjena njezinom melodijom, napokon prodišem.

Otkližem niza zid dok stražnjicom ne dotaknem pod. Zvukovi njezine violine provlače se kroz pukotinu između zida i vrata, no ne mogu se prisiliti da ih do kraja zatvorim.

Osjećam se kao da me svakim potezom gudala po žicama pokušava rastvoriti i izložiti. A ja nisam dubok. Glazba me nikad ne pogađa. Ja sam Easton Royal, površan i zainteresiran samo za dobar provod.

Ne želim se zagledati u svoju nutrinu i ondje ugledati crno sumorno ništavilo bez dna. Želim živjeti u blaženu neznanju.

Bilo bi najbolje da odem. Da ustanem i pronađem nekoga s kime se mogu sukobiti ili - zapravo, želim li ovo posljednje, imam Hartley.

Ne moram nikamo ići. Samo je moram uvjeriti da bi ovo prijateljstvo bilo još bolje kad bismo sve vrijeme koje provodimo sami bili goli.

I točno znam kako ću to učiniti.

Krišom se vratim u skučenu prostoriju, čeličeći se da odolim Hartley i njezinoj čarobnoj violini. Nasreću, ostatak vježbe uspijem izdržati bez psihičkog sloma.

Ne dira me način na koji joj prsti lete po žicama. Ne zamjećujem blago svjetlucanje znoja na njezinu čelu. Nije me briga što je sve crte njezina lica koje sam prije proglasio običnima u glazbenom transu pretvaraju u svojevrsnu božicu.

Ništa od toga me ne dira. Ni najmanje. „Već si gotova?“ pitam je kad naposljetku spusti violinu u krilo.

Gudalom pokaže na svjetlo iznad vrata. „Isteklo je vrijeme.“ Svjetlo bljeska jarkocrveno. „Imamo pravo samo na jedan sat.“ Već je prošao jedan sat? Činilo mi se kao deset minuta. „Ne mogu vjerovati da je već prošao cijeli sat“, začudim se. „Nisi morao ni doći ni ostati.“ Namrštim se dok je gledam kako nepomična lica sprema instrument u futrolu. Doista je nije briga jesam li bio tu ili nisam.

Osjetim napetost medu lopaticama zato što sam svjestan koliko mi to otežava da joj se uvučem u gaćice, a ne zato što sam razočaran jer joj ne trebaju moje pohvale ili odobravanje.

Uzmem od nje futrolu s violinom i preko ramena prebacim njezinu torbu s knjigama. „Zašto sviraš baš violinu?“ pitam je izlazeći iz prostorije. U prolasku kimnem dvojici kolega iz razreda koji zapanjeno gledaju za mnom dok vijugam hodnikom prateći Hartleyjin korak.

Ona ih, naravno, ignorira. „U našoj su obitelji svi morali svirati. Starija sestra odabrala je glasovir, mlađa svira flautu, a ja sam se odlučila za violinu. S pet godina mi se činila posve cool. „ Oklijeva, ali samo na sekundu, i možda netko tko ne obraća pozornost kao ja ne bi to ni zamijetio, a onda kaže još nešto. „Moj tata je svirao violinu. I mislila sam da je genijalna.“ Na usnama joj zaigra neobično tužan osmijeh. Zapitam se što znači. „Kužim. Ja sam želio voziti avione kad me moj...“ Sad ja zastanem kao da ne znam kako bih dovršio rečenicu. „Kad me jedan tip kojeg sam poznavao poveo sa sobom u zrak dok sam bio klinac.“

Hartley također ne promakne moje oklijevanje. „Tip kojeg si poznavao?“ Počešem se po stražnjoj strani vrata. „Znaš li išta o mojoj obitelji?“ Prošlog je proljeća drama s Royalima bila u svim novinama, ali Hartley tada još nije živjela ovdje. Otad su tračevi ipak malo popustili. „Misliš na ono suđenje?“ Kratko joj kimnem. „Pročitala sam nešto na internetu, ali sam zaključila da mnogo toga vjerojatno nije istina.“ „Ako si pročitala da je poslovni partner mog oca ubio tatinu djevojku i pokušao ubojstvo prišiti mom bratu, ta priča je više-manje točna.“ „A tip kojeg si poznavao taj je poslovni partner?“ „Tako je.“ „I sad ne želiš više voljeti avione i letenje jer se bojiš da bi mu tako previše sličio?“ Iznenadi me koliko me njezin kratak opis situacije zapravo pogodi. „Nimalo ne sličim tom seronji“, napeto kažem.

Osim što to nije istina. Sličim mu.

Mnogo sam sličniji Steveu nego svome ocu. Ostali su Royali svi na Calluma, ali ja sam nepromišljen i nesmotren - što su tipične osobine Stevea O'Hallorana. „Nema ništa loše u tome da voliš iste stvari kao netko tko ti nije drag“ nježno mi kaže. „Na primjer, to što sviram violinu ne znači da ću se ubiti od alkohola poput nekih slavnih glazbenika. Ako voziš avione, ne znači da ćeš najboljem prijatelju ukrasti curu.“

„On nije ukrao prijateljevu curu. Ubio je nekoga“, zaškrgućem, no riječi mi pobjegnu glasnije nego što sam namjeravao i privuku pozornost nekoliko učenika u prolazu.

Hartley ne reagira na spomen onoga što je Steve učinio. „Mislim da si sposoban za mnogo toga, Eastone, ali ne i za ubojstvo. Čak ni dok upravljaš avionom.“ „I ja sam to mislio za Stevea“, promrmljam u bradu.

Hartley ne kaže više ni riječ dok ne dođemo do njezina ormarića. „Hvala ti što si išao sa mnom, čak i ako nisi uživao.“ Povuče mi ruksak s ramena.

Naslonim se na ormarić do njezina pa je gledam kako sprema instrument i vadi knjige za idući predmet. „Tko kaže da nisam uživao?“ „Otišao si nakon prve pasaže.“ „Skužila si da sam otišao?“ Nije se ni pomaknula kad sam izišao iz prostorije niti kad sam se vratio. „Naravno.“ „E pa da znaš da mi se svidjelo.“ Čak i previše. „Toliko mi se svidjelo da bih mogao i ja na sate violine.“ Pružim ruku iznad njezine glave i iz ormarića izvadim futrolu s violinom pa je smjestim pod bradu. „Što misliš? Jel' mi dobro stoji?“ Zauzmem teatralnu pozu, a kad mi ništa ne odgovori, vratim futrolu u ormarić. „Kako god“, kažem nonšalantno. „Violina je ionako dosadna.

Radije bih svirao gitaru. Komadi padaju na to.“ „Sad si baš seronja.“ Ponovno osjetim onaj trzaj napetosti među lopaticama. Osjećaj da mi treba njezino odobrenje i koliko mrzim kad ga ne dobijem. „Znači li to da nismo više prijatelji?“ zadirkujem je.

Hartley zamišljeno nakrivi glavu. „Čak mi se više sviđa kad si ovakav. Barem znam da u tvojoj poruzi ima neka iskrena emocija, a to je bolje od lažne ljubaznosti.“ Napetost među lopaticama pretvori se u vrućinu. „Lažne ljubaznosti? Što ti to, kvragu, znači?“ „To da većinu vremena muljaš i da si zanimljiviji kad si ljut, kao sad. Ili kad si iskren, na primjer kad si govorio o tome kako se bojiš letjeti jer se brineš da bi previše sličio frajeru kojem si se nekad divio, a za kojeg se na kraju pokazalo da je čudovište. Dobro mi je poznat taj osjećaj.“ Otvorim usta da je zapljusnem bujicom uvreda, počevši od toga da sigurno ne može znati kako se osjećam jer je ona nitko i ništa, a ja sam Easton Royal, ali me od vlastite gluposti neočekivano spasi Pash kad protrči kraj nas i u prolazu me pljesne po leđima. „Koji je dan, sine?“ povikne Pash. „Dan utakmice!“ odgovori mu Dominic.

Hartley se okrene prema dvojici igrača i gleda kako se trkom udaljavaju od nas. „Danas imaš utakmicu?“ Uhvatim se za dres na sebi. „Misliš da ga bezveze nosim?“ „Odakle bih ja znala? Posljednje tri godine sam išla u žensku školu.“ „Hmmm.“ „Što hmmm?“ sumnjičavo me pita. „Ajme. Garant si pomislio nešto prljavo, je li tako?“ „Nisam, pomislio sam da je to prva informacija o tebi koju si mi dobrovoljno otkrila.“ „Dopustila sam ti da me slušaš kako sviram“, pobuni se.

Shvatim da je ovo pravi trenutak da pokrenem svoj plan. Htio bih da dođe na današnju utakmicu i vidi da sam dobar u nečemu kao što je ona dobra u svirci. Da imam više za ponuditi od dobrog izgleda

i pametnih komentara. Osim toga, premda sam obećao da joj se neću nabacivati, vidi li me u nogometnoj opremi mislim da bi mogla pasti na dupe poput svih drugih žena na planetu koje obožavaju muškarce u odori.

Igram na vjerojatnost. Platonsko prijateljstvo između frajera i djevojaka ne postoji. I najvjerojatnije ćemo, prije ili poslije, završiti goli. Moram samo biti strpljiv i stvar će se dogoditi. „Pa, kad sam ja već slušao tebe kako vježbaš,“ počnem, „znači da ti moraš večeras doći na utakmicu. Dužna si mi.“ Pripremim se za popis izlika, ali Hartley me iznenadi. „Ako ćemo već quid pro quo, trebala bih doći na trening, a ne na samu utakmicu.“ „Ma vidi ti nju kako govori latinski. Nema problema, onda me dođi gledati kako dižem utege. Jasno mi je da me želiš vidjeti bez majice. A znaš što? Dat ću ti da baciš pogled. Usput, toliko ćeš se oduševiti da ne bi bilo loše da zatvoriš jedno oko da ublažiš učinak.“ Osmjehnem joj se od uha do uha i podignem dres da joj pokažem trbušne mišiće. „Royalu! Odmah spuštaj majicu“, zagrmi iznenada glas ravnatelja Beringera koji točno u tom trenutku prođe pokraj nas.

Poslušno vratim majicu na mjesto.

Vidim da su se Hartley zarumenjeli obrazi, ali ponaša se cool i kaže mi baš ono što želim čuti. „Dobro. Doći ću na jednu utakmicu.“ Pobrinem se da Hartley sjedi s Val i Ellom tako da je odmah vidim kad istrčavam iz tunela na teren. Ne hvalim se, ali utakmicu odigram odlično. Ostatak ekipe također. Bran je posebno dobar.

Neizmjerno je pridonio ekipi i ne ustručavam mu se to reći u svlačionici poslije utakmice. „Stari, odlično si igrao.“ Pljesnem ga po leđima na putu prema tuševima.

„Hvala. Obrana mi je olakšala posao.“ Nasmiješi se. „Mislim da cijelu večer nisam morao prevaliti više od pedeset metara za polaganje.“ Ostali su također slavljeničkog raspoloženja. Pod tuševima se zezamo, mlatimo se ručnicima, plješćemo jedan drugoga po stražnjici i pripremamo se za zabavu poslije utakmice. „Večeras je tulum kod Doma“, povikne Pash.

Svlačionicom odjekne glasno klicanje. „Ideš?“ pita me Connor Babbage dok izlazimo iz zaparenih tuševa. „Vjerojatno. Najprije moram provjeriti s ekipom.“ Smjestim se na klupu i izvadim mobitel.

Još si tu? pošaljem Hartley poruku.

Aha Super. Nađemo se na parkingu? OK Parkiralište je prepuno učenika i toliko je upaljenih farova da izgleda kao da je dan.

Bran uhvati korak sa mnom dok koračam prema curama. „Ideš kod Doma?“ „Možda.“ Da budem iskren, nemam baš volje za još jedan tulum na kojem ću gledati uvijek iste ljude i činiti isto što činim već godinama. Samo glazba, miješana pića i brijanje s curama koje mi se pretjerano ne sviđaju. „To je zvučalo kao vrlo oduševljeno da.“ Zakoluta očima. „Ja idem. Čini mi se da bih tamo mogao bolje upoznati kolege iz razreda.“ „Zašto? Svi su seronje“, otresito mu kažem.

Bran nakrivi glavu i pogleda me. „Uključujući i tebe?“

„Ja sam najgori.“ Nije mi jasno zašto sam odjednom tako grozne volje. Pobijedili smo, za Boga miloga. Frustrirano uzdahnem. „Oprosti. Mislim da se nisam dovoljno ispuhao na utakmici. Ti si bio previše na terenu.“ „Navikni se na to“, veselo mi odgovori, ne obazirući se na moju nadrkanost. „Planiram na njemu provoditi mnogo vremena.“ Ne stignem mu odgovoriti na to jer taman dođemo do cura. „Odlična tekma!“ pozdravi nas Ella.

Pogledam Hartley koja podignutim palcem ponovi istu pohvalu.

Ubilo bi je da pokaže barem malo više zadivljenosti? Možda da podigne dva palca? Makar to. „Bok“, pozdravi Ella Brana. „Ja sam Ella.“ „Bran.“ Pruži španjolskome.“

joj

ruku.

„Mislim

da

smo

zajedno

na

Ella žustro kimne. „E da, točno. Sjediš u prvom redu.“ „Sjediš u prvom redu? Štreberu“, bocne ga Val vrckajući obrvama. „Ovo je Val“, kažem mu pokazujući na Ellinu najbolju prijateljicu. „I Hartley.“ Trznem glavom prema djevojci koja misli da palac gore dovoljno dočarava genijalnost moje večerašnje igre. „Moram vam nešto priznati.“ Bran zamahne prstom i sve tri djevojke nagnu se prema njemu. Čak i Hartley. „Uopće ne mrzim školu.“ Hartley cikne glumeći da je šokirana. „Pa kad već otvaramo duše... Ni ja je ne mrzim.“ Nasmiješe se jedno drugome i od pogleda na njih dođe mi da se izbljujem. „Škola je sredstvo kojim moćnici treniraju mlade, podatne umove za održavanje statusa quo“, zajedljivo kažem.

Svi me iznenađeno pogledaju. Bran nabere čelo, Val i Ella na sličan način stisnu obrve, Hartley izgleda najblaže rečeno zabezeknuto. „Hm, okej“, kaže kao da ne zna što bi drugo rekla.

Ella me potapše po leđima. „Ne obazirite se na njega. Ljut je jer je večeras samo jednom srušio protivničkog vođu navale.“ Bran kimne. „To mi je maloprije govorio. Sori, buraz. Idući put ću se potruditi zabiti što prije da imaš više prilika u obrani.“ „Brane!“ iznenada nas prekine nečiji povik. „Ideš li?“ Naš proslavljeni vođa navale podigne ruku. „Eto me. Ekipa, vidimo se na tulumu.“ Djevojke mu mahnu, a on potrči prema nabrijanom Nissanu GTR, Domovu automobilu. Branu se očito nije teško uklopiti. Trebao bih biti presretan zbog toga, ali od pomisli da odem na tulum i tamo gledam njega i Hartley - koja me ne šljivi ni pet posto - kako flertuju poželim udariti šakom u nešto. „Što ti je?“ pita me Hartley sumnjičavo.

Gurnem obje šake u džepove skrivajući da sam ih bijesno stisnuo. Krajičkom oka vidim da me Ella također promatra, ali sumnjičavo nego nekako rezignirano. Predobro me poznaje i što se događa. „Eastone?“ ne odustaje Hartley.

Nekoliko puta slegnem ramenima jer mi godi malo pokrenuti tijelo. „Ne znam, katkad postanem ovakav. Kao da mi krvlju kolaj neka golema energija.“ Slegnem ramenima još barem pet-šest puta. „U redu je. Skulirat ću se.“ „Kako?“ „Moram samo izbaciti malo energije.“ Ella se namršti. „Što je?“ pitam je kao da se branim. „Samo joj odgovaram na pitanje.“

Hartley se nasloni na suvozačka vrata mog kamioneta. „Dobro. A kako to radiš?“ Lascivno je pogledam i zaplešem obrvama. „Ne dolazi u obzir, Royalu. Sjeti se pravila.“ Val nas zainteresirano pogleda. „Kojih pravila?“ „Gospođica Ha-Ha...“ „Ha-Ha?“ zagunđa Hartley. „To ti je novi nadimak“, kažem joj i nonšalantno odmahnem rukom pa se okrenem prema Val. „Uglavnom, Ha-Ha mi je dala popis pravila o prijateljstvu i samo će me pod uvjetom da ih se pridržavam udostojiti svojega društva.“ „A jedno od tih pravila je da mi se ne smije upucavati“ objasni joj Hartley. „Kako da se i ja prijavim za to?“ pita je Val zagrijano. „Hej, što vam je, nikome se nisam upucavao“, pobunim se. „Pitala si me kako se najradije opuštam i to je bio odgovor.“ Doduše, ima još jedan odgovor, ali ga ne namjeravam reći naglas. Pogotovo ne dok me Ella i dalje promatra poput kopca. Točno zna što ću večeras učiniti i to joj se nimalo ne sviđa. „Što kažete na to da svi odemo tvojim kamionetom kod Doma?“ predloži Ella pretjerano vedrim glasom. „Ja ću ostaviti svoj ovdje i poslije doći po njega.“ O da, namjerava me dadiljati. „Sori, sekice. To je blesava ideja“, odgovorim joj jednako cvrkutavo. „Nećeš ostaviti kabriolet na Astorovu parkiralištu gdje ga oni Šupci iz Gatwicka mogu uništiti.

Večeras smo ih razbili i sigurno su ljuti.“ „Ima pravo“, podrži me Val. „Kad smo ih lani pobijedili, obojili su južni travnjak neonskožutim sprejem. Bolje je da odvezeš auto na sigurno.“

Ella zna kad je nadmudrena. „Dobro. Val i ja idemo mojim autom i nađemo se tamo.“ Zagleda se u mene. „Može?“ „Naravno“, uvjerim je.

Ali naravno da lažem. Čim se razdvojimo i Hartley i ja se smjestimo u moj kamionet, okrenem se svojoj suputnici i kažem joj: „Što kažeš na to da malo skrenemo s puta?“

POGLAVLJE 11

Vidim da je Hartley zbunjena i malo nervozna, ali nije se još nijednom pobunila. Bez ijedne pritužbe preskoči ogradu uz rub brodogradilišta i ne kaže ni riječ dok trčimo kroz mračan labirint transportnih kontejnera. Tek kad dođemo na konačno odredište okrene se prema meni i zabrinuto me pogleda. „Što je ovo?“ „Noćna borba“, zadovoljno joj kažem. Adrenalin mi već prži vene, a šake mi još nisu ni dotaknule nečije tijelo.

Ali onda pogledam oko sebe i malo se razočaram. Samo je šačica okupljenih što je prilično čudno jer je danas petak, a vikendom su borbe obično krcate. Možda je neke još strah pojaviti se ovdje poslije onog uhićenja. Što je, tu je. Slabiji odaziv nije nikakav smak svijeta. Ne moram baš premlatiti trideset frajera. Jedan će biti sasvim dovoljan. „Namjeravaš se tući?“ pita me Hartley nervozno.

Uzmem je za ruku i povedem je prema hrpi sanduka daleko od akcije. U sredini kruga već su dva krupna lika, zamahuju šakama i obasipaju jedan drugoga uvredama. Ne želim da netko od okupljenih u zanosu navijanja slučajno gurne ili udari Hartley. „Bilo bi najbolje da tu sjedneš“, predložim joj. „Moram nešto obaviti.“

Hartley sjedne, no i dalje kao da oklijeva.

Skinem majicu i bacim je na sanduk do nje. Ne promakne mi da su joj se oči blago raširile. Gleda mi gola prsa? Vjerojatno joj danas nije bilo dosta mojih trbušnjaka. Podignem ruke iznad glave i teatralno se istegnem, a Hartley okrene glavu da me ne mora gledati.

Nasmijem se. Cura je očito očarana. „Hej, Royalu! Pare na sunce!“ Gurnem ruku u stražnji džep. „Izvoliš“, kažem Wilsonu, frajeru obrijane glave zaduženom za razmjenu love.

Pljesnem mu svežanj novčanica na mesnatu ruku. Sudjelovanje u borbi košta, ali ja sam Royal i mogu si to priuštiti. Ima i potencijala za zaradu, no sad kad se Reed više ne tuče, nemam se na koga kladiti.

Ne mogu se kladiti na sebe - nije nimalo zabavno, osobito kad unaprijed znam ishod. „Onaj plavušan tamo javio se za borbu s tobom čim si se pojavio“, kaže mi Wilson i zadovoljno se naceri.

Provirim preko njegova širokog ramena prema visokome, plavom bilderu koji stoji s još trojicom ili četvoricom frajera. E da, napokon ih prepoznam. Oni bezveznjaci iz bratstva s tuluma na kojem sam bio prošli vikend. Moguće je da sam jednome od njih poševio curu. „Royalu!“ zadere se jedan iznenada. Lice mu je crveno, a oči sužene. „Još jednom se približi mojoj curi i dokrajčit ću te!“ Čini se da je bila njegova i da je Crvendać ljut. Mahnem mu i doviknem: „A da me pokušaš odmah dokrajčiti?“ Pokažem rukom prema sredini kruga uređenog za borbe. „Pustit ću Mikea da to odradi umjesto mene“, prezrivo se zasmijulji i po leđima potapše kompića pored sebe.

Pičkica. Uzda se u nabildanog prijatelja da me on kazni što sam se spetljao s njegovom curom? Što je s onim da se muškarac treba boriti za čast svoje djevojke?

Hartley sve zabrinutije promatra našu razmjenu povika. „Upucavao si se curi onog frajera?“ Namignem joj. „Tko, ja?“ „Eastone.“ Glas joj je tiši od šapata. „Ne svida mi se ovo.“ „Što, to da sam očijukao s njegovom curom ili da ću se tući s njime?“ „To što ćeš se tući.“ Teško mi je reći jer sjedi u sjeni, ali čini mi se da joj je lice sve bljeđe.

Valjda se boji za mene? To je u redu. Ubrzo će shvatiti da se nema čega bojati. Znam što radim. „Hoćeš li, molim te, biti oprezan?“ molećivo mi kaže.

Nema šanse. Oprezno nikad nije zabavno. Oprezno je dosadno. „Naravno“, slažem joj i izgleda kao da joj je laknulo.

Ali istog trenutka kad zakoračim u ring, bezglavo pojurim prema Mišićavome Mikeu jer umirem od želje za njegovim aperkatom. Želim onu bol koja mi proleti vilicom i zazvecka zubima. Želim pljuvati krv na pločnik. Osim ukusa u curama, žudnja za nasiljem još je nešto što brat i ja imamo zajedničko.

Dopustim Mikeu da me lupa dok mi ne dosadi, a onda ga sredim s dva jako hitra udarca koja ga pošalju na dupe, pa ležernim koracima odem do Hartley koja me gleda očiju raširenih od užasa. „Krvav si!“ Ima pravo. Krv mi kaplje niz bradu i prsa, a u ustima joj osjećam metalan okus. Ali nije me briga. Osjećam se nevjerojatno jebeno dobro. Osjećam se nabrijano. I živo. „Wilsone“, viknem ignorirajući Hartley. „Daj mi još.“ „Eastone“, progovori ona utučeno. „Možemo li ići ? Molim te ?“

„Želi li se još netko tući s Royalom?“ obrati se Wilson skupini sa smiješkom od uha do uha.

Na pločniku je otprilike četrnaest frajera i gotovo svi se jave.

Bome, čini se da sam se mnogima zamjerio. „Ne miči se“, kažem Hartley. „Čekaj da odradim još kojega.“ „ Ne.“ Riječ joj brzo i odlučno pobjegne s usana.

Skoči sa sanduka i unese mi se u lice, pa sad kad stoji bliže svjetlu vidim da joj je koža doista jako blijeda. „Što te muči?“ kažem joj. „Samo se zabavljam.“ „Kako možeš reći da se zabavljaš? Gomila frajera koji se međusobno pokušavaju ubiti? To uopće nije zabavno!“ Zakolutam očima na njezinu žestinu. „Okej, skuliraj se. Nitko ne pokušava nikoga ubiti. Samo izbacujemo agresiju, ništa drugo.“ « „E, pa ja to ne želim gledati!“ Odlučno prekriži ruke na prsima. „Vodi me kući.“ Podignem jednu obrvu. „Iskreno, nisam očekivao da ćeš biti tako uštogljena.“ „Ne volim gledati ljude kako se mlate i krvare i zato sam uštogljena?“ Glas joj je piskutav i uzdrhtao, ali joj sive oči gore od bijesa. „Zašto si me doveo ovamo? Zašto bi pomislio da bi mi se moglo svidjeti?“ Namrgodim se stisnuvši obrve tako da se između njih oblikuje bora. Nikad prije nisam doveo komada na borbu. Da, Ella je bila tu, ali samo zato što je jednom prilikom pratila mene i Reeda a da nismo ni znali. Inače ovamo uvijek dolazim sam. Ovo je Eastonov svijet.

Zašto sam onda pozvao Hartley u njega? „Mislio sam da će ti se svidjeti“, napokon joj odgovorim, ali mi te riječi kad ih izgovorim ne zvuče dobro. Nisam je zato doveo.

Zapravo... ne znam zašto sam to učinio.

Hartley, naravno, odmah shvati da to nije istina. „Ne, nisi. Ništa što radiš nije za drugoga. Uvijek misliš samo na sebe.“ Mrgodno me pogleda. „Možda te pali kad te gledam dok se tučeš?“ „Ne. To je skroz glupo.“ „ To je glupo?“ Glas joj se povisi za još jednu oktavu. „Ti i ovi idioti...“ „Hej!“ pobuni se netko i tek tada shvatim da imamo publiku. „... dolazite noću ovamo i dajete stotine dolara da biste se igrali neke idiotske verzije Kluba boraca. Ako to nije glupo, onda ne znam što jest.“ „Onda kupi prnje, šećeru!“ razdraženo joj vikne jedan od frajera iz ekipe Mišićavog Mikea. „Tako je! Prestani više kriještati i gubi se!“ „Royalu, stavi kuji brnjicu!“ Istog se časa okrenem tražeći pogledom morona koji je dobacio posljednji komentar. Čim mi ugleda izraz lica, nervozno zakorači unatrag. „Ti“, obratim mu se mašući prstom po zraku. „Jebeno ćeš platiti za taj komentar.“ Ponovno zakorači unatrag. „Što je, sad ćeš i njega udariti ?“ zgađeno mi kaže Hartley. „Tako rješavaš svoje probleme, Eastone? Nasiljem?“ „Neću dopustiti da te vrijeđa neki brbljavac bez mozga.“ „Nije me briga. Može o meni reći što god želi. Nije me briga.“ „Ali mene je briga.“ „Onda se tučeš za sebe, a ne za mene. Ja želim ići“, odlučno kaže. „I to odmah. Evo što ćemo učiniti: ili ćeš odjenuti ponovno majicu“ posegne rukom iza mene, dohvati majicu i pljesne njome o moja gola

prsa - „i odvesti me kući. Ili ću ja“ - podigne mobitel - „nazvati policiju i stati na kraj ovoj zabavici.“ „Cinkarošica!“ „Hej, kučko, znaš li da cinkaroši uvijek nadrapaju?“ „Cura ti je truba, Royalu.“ I Hartley i ja ignoriramo uvredljiva sranja kojima nas zasipaju.

Samo bijesno zurimo jedno u drugo. Oči joj doslovce gore i izgledaju kao tamno olujno sivilo koje mi pošalje trnce niz kralježnicu. Ljuta je na mene, najblaže rečeno. Čini se da sam zabrljao. Ali doista nisam mislio da će se ovako uzrujati zbog obične tučnjave šakama. Ella se malo ustrtarila kad je došla ovamo, ali mislim da joj se na kraju svidjelo kad je vidjela Reedovu životinjsku stranu. „Eastone“, progovori iznenada Hartley, tihim i prijetećim glasom.

Teško progutam. „Da?“ „Vodi. Me. Kući.“ I pogleda me tako hladno da mi se zaledi znoj na golim prsima. „ Odmah.“

POGLAVLJE 12

Stvarno mi je žao, stvarno, stvarno. 3 stvarno! Tako znaš da ozbiljno mislim Pošaljem joj tu poruku pa idućih pola sata nepomično ležim na krevetu zureći u mobitel i snagom volje tjeram Hartley da mi odgovori. Ne odgovori. Kao što nije odgovorila ni na jednu od poruka koje sam joj poslao danas između pola deset i podne. U mobitelu vidim ukupno osam neodgovorenih poruka.

Na prsima mi je neka čudna težina koja nikako da nestane.

Valjda to znači da se osjećam loše. Sjetim se izraza Hartleyina lica sinoć na borbi. Onog ranjenog izraza. Nikako ga ne mogu izbrisati iz glave. Još je gore što ne znam što da učinim da popravim ono što se dogodilo. Dok smo se sinoć poslije tučnjave vozili kući nije rekla ni jednu jedinu riječ, sve dok nismo stigli do njezina stana. Kad sam htio izići iz kamioneta i otpratiti je do vrata, ošinula me pogledom i rekla: „Što će Easton Royal imati od toga da me otprati do stana?

Ništa. Zato nemoj.“ Iskočila je iz kamioneta i zalupila vratima tako jako da se okvir zatresao.

Smeta mi što misli da sam sebična pizda.

Grickajući unutarnju stranu obraza, ponovno uzmem mobitel i natipkam još jednu poruku.

Pliz, H, javi se. Inače ću ti se doći osobno ispričati

Ne znam upali li naposljetku ta prijetnja ili je iznenada zaključila da je raspoložena za odgovor. Kako bilo, napokon se nešto dogodi vidim tri sive točkice koje znače da nešto tipka.

Hvala kurcu, konačno.

Da se nisi usudio dolaziti ovamo, Eastone Hoću ako me ne prestaneš ignorirati. To mi se ne sviđa Da? E pa meni se ne sviđa kad me odvuku u ilegalni klub boraca i onda mi kažu da sam uštogljena Probode me žalac krivnje. I u želucu mi je malo mučno, ali to bi moglo biti od boce tekile koju sam strusio sinoć kad sam došao kući nakon što sam ostavio Hartley. Takve me svađe gotovo uvijek katapultiraju u ormarić sa žesticama.

Koliko ti još puta moram reći da mi je žao da bi mi napokon oprostila?

Nema odgovora.

Frustrirano se uspravim na krevetu i nekoliko puta udarim glavom o podstavljeni naslon za glavu. A onda natipkam novu poruku.

Stvarno mi je žao, Hartley. Osjećam se skroz usrano što sam te sinoć vodio tamo i onda te još pokušao natjerati da ostaneš premda si htjela kući. Imaš se pravo ljutiti na mene.

Opet ništa. Što želiš od mene?

Stvarnost, odgovor je koji napokon dobijem.

Stvarnost? Koji joj je to vrag? Piljim u mobitel i trljam bradu.

Doista mi je žao. Ne znam što bi bilo stvarnije od toga. Za mene je već to što osjećam žaljenje posve novo iskustvo. Kako ona to ne vidi?

Lebdim prstima iznad ekrana. Što da joj kažem? Što će zvučati uvjerljivo?

Nema stvarnijega od mene bejbe Pročitam to još jednom prije nego što pošaljem. Pa pročitam opet. Pri trećem mi čitanju sine da je to najgori odgovor u povijesti čovječanstva. Ne idu mi te poruke. Da je sad ovdje, sigurno bi vidjela koliko mi je žao.

Dođi ovamo, vidjet ćeš da sam ozbiljan Sad jesi Koji joj vrag to sad znači? Podsjeća me na akrobatsko letenje, a za to nažalost nema aplikacije ili šalabahtera.

Ne mogu bez prestanka biti ozbiljan. Bilo bi dosadno Dosadno nekad znači dobro. Samo u tišini čuješ kucanje srca Je li to citat iz neke pjesme? Ne znam što očekivati od ove cure, sve je moguće.

Lupkam prstima po rubu mobitela pokušavajući smisliti najbolji odgovor. Siguran sam da s njom sve standardne izjave neće upaliti tako da...

Rekla mi je da budem stvaran. Ne mogu se sjetiti ničega što bih napisao jer su sve izjave koje mi padaju na pamet šuplje. Budi stvaran. Počnem tipkati po ekranu.

Ne želim izgubiti tvoje prijateljstvo. Sviđaš mi se Pritisnem pošalji i shvatim da je ovo možda prvi put da sam to rekao nekoj djevojci.

Sviđaš mi se Govorio sam im Želim te. Mislim da si seksi, zgodna, privlačna, neodoljiva. Davao sam im komplimente. Kuražio sam ih. Mnoge sam natjerao da zacvile od sreće, ali ne znam mogu li reći da mi se dosad ijedna doista sviđala.

Ali Hartley mi se sviđa.

Piljim u ekran i nestrpljivo čekam da mi odgovori. Kad se napokon pojavi zeleni balončić nove poruke, izdahnem od olakšanja. Čudno to pokazuješ Nije baš odgovor kakvom sam se nadao, ali barem nije dignula ruke od mene.

Znaš da volim letjeti. Ali tata mi je zabranio. Zato se s vremena na vrijeme moram osloboditi napetosti. Samo u tučnjavama nitko drugi ne strada. Odnosno, oni koji se tamo tuku rade to zato što žele.

Osjećam se kao da otvaram grudni koš i dopuštam joj da zaviri unutra. Nije lijepo, ali ne želim je pustiti od sebe.

Daj mi još jednu šansu, H Oh. OK. Ne razumijem, ali istodobno i razumijem. Oprošteno ti je, ali ne mogu ovaj vikend Zbunjeno naberem nos. Ne sviđa mi se to. Znači da će cijeli vikend razmišljati o tučnjavi. Što se događa? Slobodan sam ako ti treba pomoć Ako ti je doista žao, pusti me ovaj vikend Zašto? Mogu ti uživo pokazati da mi je žao Ili mi možeš pokazati da ti je žao tako da poštuješ moju želju Izgleda li ovako odraslo ponašanje? Nisam baš siguran da mi se sviđa Nema na čemu. I poslije toga: Hvala ti što si stvaran Pošaljem joj smajlića, ali više ne odgovori. I poslije deset minuta zurenja u usamljenoga sirotog emojija napokon se pomirim s time da mi neće odgovoriti. Za danas je završila sa mnom.

Vrijeme ide puževim korakom kad ti je dosadno. Svaka je minuta poput sata. A svaki sat poput dana. Do sredine popodneva imam dojam da je prošao cijeli mjesec.

„Koji je danas dan?“ pitam, ali soba mi je prazna i nitko mi ne odgovori.

Moram izići iz ove proklete kuće. To je moj problem. Nisam tip za razmišljanje nego za djelovanje i moram nešto učiniti. Zato pošaljem poruku Pashu. Pa Domu. I na kraju Babbageu.

Nijedan mi ne odgovori. Čini se da mi je preostala samo obitelj.

Krenem u potragu za Ellom i pronađem je vani blizu bazena okruženu gomilom papira. Iz hladnjaka uzmem dvije boce vode i smjestim se na ležaljku nasuprot njezine pa joj stavim jednu bocu pokraj noge. „Izgledala si žedno“, kažem joj.

Podigne pogled s papira i pogleda me. „Ma da?“ „Da.“ Ispružim se na ležaljci. „A čini mi se i da ti je vrijeme za stanku.“ Ella se nasmije. „Zapravo sam tek sjela.“ „Savršeno. Znači da još ništa ne prekidam. Idemo tračati, draga.“ Nasmije se u valu hihotanja. „Dragi Bože, Eastone, molim te nemoj to više nikad reći.“ „Zašto ne? Mislio sam da će ti se svidjeti moj prijedlog da tračamo. Ti i Val ne radite ništa drugo.“ „Nije istina!“ Podignem noge i nasmijem se zagledan u bistro plavo nebo.

Prekrasan je dan, a ja sam sve bolje volje. Još sam mamuran od sinoć, ali u sljepoočnicama mi više ne pulsira onako jako i srce mi je definitivno nekako lakše. Hartley nije više bijesna na mene - sad je samo „ljuta“, a to mogu preživjeti. „A, dobro. Ako želiš ogovarati, draga, onda ćemo ogovarati. Što želiš od Hartley Wright? Osim očitoga“, doda kad zaigrano podignem

obrvu. „Ne znam. Nova je. Dosadno mi je.“ „Ona nije igračka“, prekori me Ella. „Znam da nije.“ Skinem čep s boce i otpijem nekoliko gutljaja vode. „Prijateljica mi je, okej?“ „Ti nemaš prijateljice, Easte.“ „Naravno da imam. Tebe i Val.“ „Da, ali samo zato što nijedna od nas nikad ne bi spavala s tobom. Da smo zainteresirane, čak i da znaš da bi tako uništio prijateljstvo, svejedno bi bez razmišljanja odabrao seks.“ „Da ste ti i Val zainteresirane za trojac sa mnom? Hm, pa naravno da bih odabrao seks.“ „Nisam mislila na trojac“, odvrati mi Ella. „Uh. Stvarno si grozan.“ Nagne se prema meni i bocom me pljesne po ruci. „Znaš što sam mislila. Prijatelj si s njom samo zato što ona ne želi brijati s tobom.

Da to želi, bili biste više od prijatelja.“ Ponovno slegnem ramenima. „Ne znam. Možda.“ „Trebao bi je ostaviti na miru.“ A zašto?“ „Zato što ti je jasno dala do znanja da je ne zanimaš. I sinoć nam je na utakmici govorila da traži dodatni posao jer na ovome ne zarađuje dovoljno. Rekla je da je ne zanima ništa osim škole i posla.“ „To je i meni rekla.“ Uspravim se u sjedeći položaj. „Zar te nimalo ne zanima zašto klinka iz Astor Parka živi u bijednoj garsonijeri u Ulici Salem?“ „Naravno da me zanima, ali ona ne želi našu brigu i jasno mi je zašto. I ja sam mrzila kako su u Astoru svi gledali svisoka na mene.

Ako ide u školu i brine se za sebe, trebamo je ostaviti na miru. To bih ja htjela da sam na njezinu mjestu.“ Odlučim joj ne ukazati na to da se zavarava. Zabadala nam je nos u život od trenutka kad je zakoračila u našu kuću. Ella se voli miješati i čudi me da to ne želi priznati.

No ne kažem ništa nego promijenim temu. „Na čemu radiš?“ Pokažem prstom na papire. „Na neprekinute funkcije. Ništa ne kužim.“ „Pojednostavljeno znači da bi mogla staviti olovku na graf i nastaviti je u negativnom i pozitivnom smjeru ne podižući je s papira.“ Nacrtam joj sinusoidu. „Vidiš?“ Ella kimne. „A da bi utvrdila je li funkcija kontinuirana, mora ispuniti tri uvjeta.“ Nabrzinu nešto našvrljam i vratim joj stranicu. Dok je ona proučava, ja izvadim mobitel. Dobio sam poruku od Pasha. Napokon.

Sori. Danas sam na ručku s familijom. Došla nam je rodbina iz Atlante Kvragu. Bacim mobitel pokraj sebe. „Koliko još imaš zadataka?“ „Dvadeset.“ „Koliko ti treba za to?“ „Dosta.“ Iznenada ustane. „Idem nešto prigristi.“ Koračam za njom prema kuhinji. „Odlično. Idemo do French Twista. Ja častim.“ „Ne mogu ići s tobom, Eastone. Danas moram napisati sve zadaće jer Val i ja sutra idemo na sveučilište. Planiram iznenaditi Reeda da mu se odužim što danas neću doći na njegovu utakmicu.“ Sranje. Zaboravio sam da sam namjeravao ići na današnju utakmicu. Obično me Ella izvuče iz kreveta i odvuče do automobila.

Ali Reedu sigurno neće biti važno što nisam došao. Ionako bi radije

vidio Ellu nego mene, a ja mogu iduću subotu odletjeti na utakmicu protiv Louisiana Statea. „Čekaj malo,“ kažem kad mi iznenada nešto sine, „zašto ne ideš danas na utakmicu?“ Okrenuta mi je leđima, a glava joj je duboko u hladnjaku. „Jer Callum i ja imamo sastanak s okružnim tužiteljem. Jedino je danas obojici odgovaralo da se nađemo.“ Totalna koma. „Kad idete?“ „Mislim da je oko četiri.“ „Znači tek za nekoliko sati. Imamo dovoljno vremena da odemo malo van. Što kažeš na to da ti ja riješim zadatke iz matematike i onda...“ „Ne“, naglo me prekine. „Moram ih sama riješiti. Ako ih sad ne svladam, bit će mi sve teže.“ Priljubim stopala na pločice. „Onda ću ti ja odsad rješavati sve zadaće. Hajde, pola ovog sranja ti ionako nikad neće zatrebati u stvarnom životu.“ „Ne možemo svi u glavi rješavati složene matematičke probleme, Eastone. Nismo svi takvi pametnjakovići.“ „Ma da? Zašto mi onda uvijek govoriš da sam glup?“ zadirkujem je. „Govorim ti da radiš glupe stvari. Znam da nisi glup. Jako si pametan. Znaš to, je li tako?“ „Neke stvari su mi lake“, priznam joj. „Ali ocjene su mi grozne.“ „Zato što ne voliš rješavati testove. Zato što ti je dosadno koncentrirati se na bilo što duže od deset minuta.“ „Volim letjeti, a to traje duže od deset minuta“, podsjetim je.

Stavi pladanj s voćem na radnu površinu. „Gore je nešto zanimljivo čega u učionici nema.“

Istina. U malom avionu moraš biti sto posto prisutan i usredotočen, ali još je bolje što se gore osjećaš živo. Osjećaj je nevjerojatan i mogu mu se približiti samo jureći motociklom 150 na sat na otvorenoj autocesti, ali čak je i to samo blijeda kopija. Ni približna zamjena za pravu stvar. „Jebote. Moram se ponovno vinuti u zrak.“ Uzmem komad dinje i ubacim je u usta. „Jesi li razgovarao s Callumom o tome?“ Odgovorim joj punih usta. „Nisam. Već znam što bi mi rekao.“ „A to je?“ „Popravi ocjene. Prestani piti. Budi odgovorniji.“ Ella nakrivi glavu. „Onda mi se čini da baš i ne želiš letjeti kad ti je sve to tako teško.“ Mrko je pogledam. „To je malo okrutno.“ Ella ni ne trepne, samo izvije jednu obrvu. „Ne želim se svađati, Ella Bella. Hajde, idemo“, ponovno je nagovaram. „Idemo se igrati.“ „Ne.“ Napokon odustanem. Iz iskustva znam da neće popustiti.

Tvrdoglavija je od krda mazgi. A to znači da su mi preostali samo blizanci. „Jesu li Sawyer i Seb kod kuće?“ „U kućnom kinu su s Lauren.“ Ne potrudim se zaustaviti grimasu na licu. Lauren je u posljednje vrijeme češće kod nas nego ikad prije i pomalo mi je već dosadila. Počela se ponašati kao gazdarica dvojice blizanaca, kar^ da ih posjeduje, diktira im kamo smiju ići i kad. I često joj kupu^ ju darove. Skupa sranja koja si mogu priuštiti, ali mi se ipak čini da nije u redu. „Zabavi se. Sigurna sam da ćeš pronaći nešto čime ćeš ubiti vrijeme.“ Ella me potapše po leđima i vrati se na terasu.

U kućnom kinu pronađem samo Lauren kako lakira nokte. „Gdje su blizanci?“ Sitna crvenokosa podigne glavu kad joj se obratim. „Seb mi je otišao po sladoled u trgovinu, a Sawyer je zaboravio nešto u svojoj sobi.“ „Već imamo sladoleda u kući.“ Lauren povuče bijelu crtu na vrhu nokta. „Nemate onaj koji ja volim.“ Podigne ruku i puhne u nju. Čovječe. Lauren ih je obojicu omotala oko malog prsta. Ali ipak se ugrizem za jezik, ne kažem ništa i odem pronaći brata.

Naletim na Sawyera s vrećicom iz Guccija. Opet se moram ugristi za jezik. Ništa mu ne govori, savjetujem samome sebi. Ne tiče te se. „Jel' bi išao van?“ „Što predlažeš?“ „Nemam pojma. Samo da se maknemo iz kuće.“ „Čekaj da vidim što bi Lauren radila.“ Odgurne vrata da je pita, ali već znam što će mu odgovoriti. Lauren ne voli da je s blizancima viđaju u javnosti. U školi se obično ponaša kao da hoda samo s jednim. Blizanci misle da je to smiješno. No u nekom će trenutku početi ići na živce jednome od njih, a možda i obojici.

Sawyer se vrati za manje od minute. „Lauren ne bi nikuda.“ „A što je sa Sawyerom?“ Drugim riječima, što ti želiš, a ne što Lauren želi.

Brat mi iskrivi lice u grimasu. „Ne bi ni ja.“ „Ma daj“ moljakam ga. „Možeš izići barem jedno popodne. Ili znaš što, nema problema. Možemo se malo ovdje družiti i isplanirati nešto genijalno za večeras.“ „Lauren ne želi ni večeras ići van. Prošli put kad smo izišli neki su nas gnjavili i Lauren se to nije svidjelo.“

„Možda bi trebao hodati s nekim malo deblje kože“, predložim mu.

Sawyer prekriži ruke na prsima i bijesno me gleda. „Možda bi ti trebao pronaći nekoga koga je briga što ti misliš.“ „Zašto ti ne pronađeš nekoga s kime možeš izići iz kuće?“ „Jebi se.“ Okrene se i zalupi mi vrata pred nosom.

Odlično odrađeno, Eastone. Sad si od sebe otjerao sve u ovoj kući.

Ella će radije pisati zadaću nego se družiti sa mnom. Blizanci će radije biti sa svojim razmaženim derištem od cure. A Hartley je tražila da joj obećam da joj cijeli vikend neću smetati.

I premda je tek prošlo podne, preostalo mi je samo jedno.

Ormarić s pićima.

POGLAVLJE 13

Pijan sam, pijan i pijan. I nitko u mojoj glupavoj obitelji nije zamijetio. Ella i tata otišli su na sastanak s okružnim tužiteljem a da me nisu ni popili. Pardon, pogledali. Samo su mi mahnuli i nestali.

Za blizance i ne znam gdje su. Možda na katu s Lauren. Sigurno je jedan hrani grožđem, a drugi hladi lepezom.

Nikad si neću dopustiti da me neki komad tako drži za jaja. A pogotovo ne Hartley Wright. Tko šiša Hartley Wright. Ljuti se na mene jer se volim tući? Pa što onda. Frajeri se tuku. I radimo svakakva glupa sranja. Odakle joj pravo da me osuđuje?

Ne mogu vjerovati da se cijeli vikend ne želi družiti sa mnom.

Mislio sam da smo prijatelji.

Baš je grozna.

Skočim s kauča i odem iz kućnog kina. Odlutam do tatine radne sobe gdje s police s alkoholom uzmem bocu votke. Već sam dokrajčio sav viski u kući. No sumnjam da će tata zamijetiti.

Otpijem ravno iz boce i smjestim se na tatin stolac presvučen izlizanom kožom pa počnem listati neke dokumente na stolu. Čini mi se da je riječ o istražiteljskom izvještaju o Steveovu kretanju posljednjih nekoliko mjeseci. Steve kako podiže odjeću u kemijskoj čistionici. Steve u hotelskom baru. Steve, Steve, Steve. Gomila fotografija dobroga starog ujaka Stevea, ubojice.

Znam da bi mi trebalo biti žao što je Steve ubio Brooke, ali nije.

Bila je toksična kučka. No ne sviđa mi se što je pritom pokušao nauditi Elli. I nije priznao istinu kad mi je brat uhićen.

Međutim, nije Steve pokušao prišiti Brookeino ubojstvo Reedu sve je bilo Dinino maslo. Htjela se osvetiti Royalima pa je šaputala tužitelju u uho i čak je platila nekoj ženi koja je radila u keteringu da laže da je Reed prijetio Brooke prije nego što je ubijena. Dinah je učinila sve što je mogla da nam uništi obitelj. A Steve joj je to dopustio. Samo je šutke gledao kako Reeda odvode u zatvor i nije priznao da je on ubojica.

Neoprostivo.

I popizdim od pomisli na to jer mi je Steve oduvijek drag. Bio mi je drag, ispravim se. Prošlo vrijeme. Ne smije mi više biti drag. Ne smijem se više ugledati na njega. Ne mogu više željeti da budem poput njega kad odrastem. Što nije uopće teško jer ne namjeravam odrasti. Odraslost je pušiona. Odraslost zahtijeva pretvaranje da vam je stalo do nekog osim sebe. A to znači raditi različita sranja koja ne želiš raditi da bi nekoga usrećio.

A što ako ja nisam sretan? Tko će riješiti taj problem? Nitko.

Nitko osim mene.

Nalijem još votke u sebe i pritisnem Reedov broj. Utakmica je sigurno već završila. Baš me zanima je li pobijedio. Vjerojatno. Ekipa mu je jako dobra. „Halo?“ javi se. „Metnem ti ga malo“, našalim se. „Isuse, Easte.“ „Sori. Uzbudim se kad sam blizu Elle, znaš kako je.“ Reed glasno uzdahne u mobitel. Nacerim se i otpijem još votke. „Kad ćeš se konačno opametiti?“ „Zašto bih to uopće htio?“

„Zato što ćeš takvim ponašanjem otjerati sve koje voliš“, otvoreno mi kaže. „Prestani s tim sranjima o Elli. Vrijeđaš je.“ „A ne želimo učiniti ništa što bi uznemirilo plemenitu princezu, je li tako?“ „Koji ti je vrag? I zašto si kod kuće u subotu navečer?“ „Zato što se nitko ne želi igrati sa mnom.“ No to baš i nije istina.

Večeras se održavaju dva tuluma i posljednji su mi sat tri cure poslale gole fotke, ali ja sam previše pijan i lijen da bih se pomaknuo. „I ne znaš što bi od dosade“, pogodi moj brat. „Gle kako si postao pametan otkad si otišao na fakultet.“ „Večeras si baš od volje.“ Kratka stanka prije nego što opet progovori. „Koliko si popio?“ Podignem bocu prema svjetlu. Dopola je puna. „Ne dovoljno.

Kakav je plan za idući vikend? Gdje ti je tekma?“ „U Louisiani. Ella će doletjeti u petak navečer.“ „Naravno.“ Čak se i ne potrudim sakriti gorčinu u glasu. Ella me prvog poljubila, želim se izderati na njega. Maknuo sam se u stranu zbog tebe. „To ne znači da ne možeš i ti doći. Što kažeš na to da doletiš poslije svoje tekme? Ili u subotu ujutro?“ Mrzim obzirnost njegova tona. Jebeno je preočito da misli da sam jadan. „Sori, buraz. Neće moći. Imam druge planove.“ Prekinem vezu i bacim mobitel na stol. Dvije sekunde poslije već počne zvoniti i na zaslonu bljesne Reedovo ime. Ne javim se.

Boca kao da zaziva moje ime. Ponovno potegnem veliki gutljaj i čekam da me opali. U posljednje mi vrijeme treba sve više da dosegnem stanje ugodne umrtvljenosti. Imam dojam da se zidovi tatine radne sobe sve više sužavaju. Zrak postaje težak. Naposljetku uzmem bocu i iziđem na trijem.

Vani je mračno, ali oko bazena su svjetla pod kojima voda izgleda plavo i pomalo jezivo. Neko vrijeme samo zurim u nju, a onda krenem prema stazi koja vodi na obalu.

Odlutam do plaže i neko vrijeme bacam kamenčiće u ocean.

Njegov me beskraj dodatno uznemiri. Ovdje je pretiho i ocean je pregolem, a u kući imam dojam da ću se ugušiti.

Krenem niz plažu, svako malo potežući iz boce.

Glupa Hartley. Želi me, znam da me želi. Da me ne želi ne bi mi gurnula jezik u usta onaj put kad sam je poljubio. Samo bi me pljusnula i rekla mi da je nikad više ne pokušam poljubiti.

Pretvara se da joj se ne sviđam i to mi ide na živce. A sad se ja moram pretvarati da smo samo prijatelji. Totalno jebeno sranje. Ella ima pravo - odmah bih se odrekao prijateljstva s Hartley kad bih mogao biti s njom.

Premda nije da želim baš biti s njom. Mislim da bi se s njom bilo zabavno malo zafrkavati, ništa drugo.

Ali umoran sam od trčanja za nekime tko mi stalno govori da ga pustim na miru. Nije uopće fora. „Bok, Eastone.“ Šokirano poskočim, a onda podignem pogled i ispred mene se, poput nepoželjnog duha, stvori Felicity Worthington. Odmah se zapitam kako bih je mogao ugurati natrag u njezinu svjetiljku optočenu dijamantima.

Mahne mi jednim prstom. Suzdržim se da ne zadrhtim od jeze i ignoriram je. Ponovno prislonim bocu na usne, ali iz nje iscuri samo nekoliko kapi. „Subota navečer je, a ti si sam samcat?“ „Zaslužuješ medalju“, narugam joj se. „Imaš oko sokolovo.“ Moj je sarkazam nimalo ne zbuni. Zakorači mi bliže i iščupa mi praznu bocu iz ruke. Zatim me uhvati za zapešće i povede me stazom prema kućici pokraj njezina bazena.

Idem za njom jer me zanima što želi. Felicity često koketira sa mnom, ali nikad mi nije dala do znanja da baš želi spavati sa mnom.

Stražnjicu joj pokriva obična kaki suknja, a gore nosi izglačanu košulju s bijelim ovratnikom i ružičasti prsluk. Vrlo slično odjeći kakvu nosi i u školi. Zakopčana do grla i dosadna - takvom sam je uvijek smatrao. „Taman se vraćaš s Model UN-a ili tako nečega?“ pitam je. Čelo joj se nabora. „Ne. Bila sam na večeri s obitelji u ladanjskom klubu. Zašto pitaš?“ Ti ljudi stvarno ne mogu biti uštogljeniji nego što jesu. „Bezveze.“ „Sjedni ovdje.“ Pokaže mi na plavi, debelo podstavljeni naslonjač. „Čekaj, ne još. Ne miči se. Izgledaš prljavo.“ Požuri do ormarića i iz njega izvadi ručnik. Rasprostre ga po naslonjaču i mahne mi da sjednem.

Spustim pogled na svoju majicu i traperice. Majicu vjerojatno imam otkad mi je bilo petnaest. Na mjestima mi je malo preuska, a na drugima izlizana, ali udobna je i čista. Za Boga miloga, pa imamo domaćicu koja mi redovno pere odjeću. „Što ne valja s mojom odjećom?“ progunđam. „Traperice ti izgledaju kao da si ih izvadio iz smeća.“ „Ti to ozbiljno? Izgledaju kao da su iz smeća? Koštale su me hiljadarku.“ O da, dao sam tisuću dolara za traperice. Zašto ne?

Mogu si to jebeno priuštiti. „To ih ne čini ništa manje ružnima.“ „Rasparane traperice su in. Svi ih nose.“ „Tvoje nisu rasparane. Samo su prljave i ofucane. Ozbiljno ti kažem, izgledaš kao skitnica.“ Na svijetu nema dovoljno alkohola koji bi mi pomogao da ovo izduram pa ustanem i krenem prema vratima. „Hvala ti na modnoj

kritici koju nisam ni tražio.“ „Čekaj“, vikne razdraženo za mnom. „Ne možeš još ići. Hoću ti nešto predložiti.“ Budući da Felicity još nije skinula svoju odjeću, mislim da nije u pitanju ponuda do koje će mi biti stalo. „Imaš previše odjeće na sebi da bih bio zainteresiran.“ „A što kažeš na ovo?“ Otvori drugi ormarić i iz njega izvadi bocu votke. „E, to je već mnogo bolje.“ Krenem rukom prema njoj, ali mi je Felicity odmakne izvan dosega. „Izazivaš, je li“, optužim je. „Sjedni i dat ću ti je.“ Na raspolaganju su mi dvije mogućnosti: vratiti se kući i umirati od dosade ili popiti Felicityinu cugu i možda se čak poseksati.

Vratim se i ponovno sjednem.

Ona se pobjedonosno nasmiješi i preda mi bocu koju odmah otvorim i približim usnama.

Licem joj preleti izraz gađenja. „Ne mogu vjerovati da si Royal.“ „Bolje ti je da vjeruješ, bejbe.“ „Spreman si saslušati moj prijedlog?“ „Nisam baš neki slušač.“ Nacerim joj se. „A da mi pokažeš što imaš, pa ću ti reći jesam li zainteresiran?“ „Ne namjeravam ti ništa pokazivati“, hladnokrvno mi odvrati. „Evo o čemu je riječ. Eastone. Gledam te cijeli tjedan...“ „Uhodiš me!“ „Tko mi se javlja“, odgovori mi zakolutavši očima. „Trčiš za Hartley Wright premda je jasno kao dan da je to običan gubitak vremena.“ „A da?“ Hartley je definitivno mnogo toga. Iritantna.

Razdražljiva. Seksi. Ali nikad je ne bih nazvao gubitkom vremena.

„Naravno da je. Lijepa je i dolazi iz umjereno dobre obitelji, ali nije Royal. Kad bismo joj ocjenjivali važnost na ljestvici od jedan do deset, bila bi negdje između dva i tri.“ „Moja se ljestvica za ocjenjivanje ljudi obično temelji na tome koliko ih želim povaliti.“ Felicity me ignorira. „Znaš li koja je tvoja ocjena na ljestvici važnosti?“ „Ne znam, ali siguran sam da ćeš mi reći.“ „Deset.“ „Nema šanse!“ uskliknem glumeći da sam šokiran.

Ponovno me ignorira. „Točno je da imaš skandaloznu prošlost, ali privlačan si, bogat i očeva ti je obitelj ovdje otkad je ovo mjesto bilo kolonija, tako da ti se prošlost uglavnom može oprostiti.“ „Hvala ti na pozitivnom feedbacku.“ „Nema na čemu.“ Uopće nije sarkastična. A to znači da nije registrirala moj sarkazam. Ova je cura stvarno čudna.

Nervozno pogledam oko sebe i po tko zna koji put zapitam se što to Hartley radi da nisam mogao i ja s njom. Mislim da je vrijeme da krenem. Čak mi i samoća tatine radne sobe djeluje privlačnije od slušanja Felicityina laprdanja o društvenom poretku. Možda bih se mogao provesti pokraj Hartleyjina stana. Vidjeti je li kod kuće i treba li joj što. „Cijenim tvoju procjenu mog lika i djela, Felicity, ali idem kući.“ „Nisam završila.“ „Već si provela daleko previše vremena procjenjujući moj status.“ Podrugljivo joj se nasmijem. „Kad stigneš pisati zadaće?“ Felicity samo frkne. „Ja ne moram pisati zadaće. Uspjeh u životu nema nikakve veze s ocjenama. A barem bi ti to trebao znati.“ Ton joj je neporecivo arogantan. „U životu se napreduje zahvaljujući vezama.

Osoba s najboljim vezama dogurat će dalje od one s najboljim ocjenama.“ Nažalost, ima pravo.

Potegnem još jedan gutljaj votke. Popijem li cijelu bocu, neće me biti briga što Felicity govori. Ionako je neću čuti. Usto, čini se da zna više o Hartley od svih koje poznajem i zbog toga ne dižem dupe sa stolca. „Što još znaš o Hartley?“ Oči joj iznenada zaiskre. Da sam manje pijan, možda bih joj mogao pročitati izraz lica, ali sad mi je sve mutnije i mutnije. A polako joj i glas postaje mutan. Mogu li glasovi uopće biti mutni?

Očito mogu jer je njezin baš takav. „Prije tri godine napustila je školu i tek se ovog ljeta vratila. Ne kreće se baš u našim krugovima.“ „Drugim riječima, nije arogantni seronja poput nas?“ Ponovno ne reagira na zajedljivost u mojem komentaru. Felicity nije ni najmanje briga za mene ili moje mišljenje. Mahne manikiranim prstima i kaže: „Poslije ćemo se vratiti na Hartley, može? Najprije ću ti reći što želim od tebe.“ Počinjem misliti da ono što želi nisam goli ja. Vražju mater.

Uludo potraćena večer. „Kako hoćeš. Samo budi brza.“ „Želim se popeti na vrh Astora“, kaže bez ikakva uvoda ili uvijanja. „Dva su načina da to učinim. Prva mogućnost je da srušim Ellu.“' Uspravim se i ramena mi se napnu. „To ti neće poći za rukom.“ „Naravno da bih uspjela, dragi. Nasreću, postoji lakši način.“ Ovaj put kad se nasmiješi, čak i u ovako pijanu stanju taj smiješak ispravno protumačim kao znak za uzbunu. „Zašto imam osjećaj da ću biti živ pojeden?“ promrmljam. „Druga mogućnost - ako ne možeš svrgnuti Rovale, pridruži im se. Najlakši način da se popnem na vrh je da budem s tobom.“

„Ja nisam jedini Royal“, kažem joj ustajući sa stolca. Iznenada mi je muka od njezinih riječi. „Ne, hvala. Nisam zainteresirana za nastrane igrice koje tvoja braća igraju.“ „Hej, čekaj malo“, oštro kažem. Ne dopuštam da itko tako govori o mojoj obitelji. „Nisu nastrane i nisu igrice.“ Felicity se mudro povuče. „Oprosti. Imaš pravo. Kao članica obitelji Royal, ne bih smjela vrijeđati braću svog dečka.“ Otfrknem nosom. „Dečka?“ „Da. Želim hodati s tobom.“ „Zašto? Što nije u redu s tobom?“ Pijano se nasmijem vlastitoj šali. Ali onda se namrgodim jer mi se čini da sam se upravo narugao samome sebi.

Usne joj se zategnu. „Ovo nam je maturantska godina i želim imati koristi koje stekneš kad si u vezi s Royalom. Primjerice, odletjeti u Washington na večeru ili se voziti na jahti. Želim te stvari. Želim da me druge djevojke gledaju i da mi zavide. Želim biti na naslovnici Southern Womana, fotografije tebe i mene i tvoga obiteljskog vrta. „Vrlo pohlepno od tebe. Očito mnogo toga želiš.“ Spustim bocu votke na stol. „Žao mi je. Nisam zainteresiran za to da ti pomognem.“ „Čekaj!“ Potrči ispred mene i uhvati me za ruku prije nego što stignem do vrata. „Ne zanima te što bih ti dala zauzvrat?“ Otresem joj ruku sa svoje. „Ne želim ništa od tebe, bejbe.“ „Točno, ali zato želiš nešto od Hartley Wright, zar ne?“ To mi privuče pozornost. Koliko-toliko. Teško se fokusiram na Felicityno lice. Ili na bilo što drugo. „Kakve to ima veze s Hartley?“ „Ovisi. Želiš li samo spavati s njom ili želiš da ti bude djevojka?“ Posprdno se nasmijem. „Ne prakticiram djevojke.“

Ne. Čekaj malo. Imao sam djevojke.

Hodao sam s Claire, je li tako?

Ali Claire mi se poslije nekog vremena nije više sviđala.

No Hartley nije Claire.

Možda ipak želim imati djevojku?

Kvragu, vrti mi se u glavi. Ne mogu zadržati nijednu misao. Sve mi prolete glavom kao nalet dima. Pojave se i nestanu.

Felicity izgleda kao da joj je laknulo i naposljetku kimne. „To sam i mislila. Dobro, znači želiš spavati s Hartley. Ali ona te ne želi.“ „Hej“, pobunim se. „To je bilo baš zločesto. Zločesta si.“ Felicity samo zakoluta očima. „Sori, ali kad je tako. Rekla sam ti da sam te promatrala. Cura ne želi imati ništa s tobom. Ali...“ Odmah naćulim uši. Ali. Volim kad čujem ali. „Počneš li hodati sa mnom, odmah ćeš postati nedostupan, a cure uvijek žele ono što ne mogu imati. Hartley će biti tako ljubomorna kad te vidi s nekim drugim da će se početi bacati na tebe.

Vjeruj mi.“ Nisam siguran da glagol vjerovati i Felicity mogu staviti u istu rečenicu, ali ima nešto u tome. Svi želimo ono što ne možemo imati.

Ono što nam je zabranjeno. Nisam li se zato i ja spetljao s gospođicom Mann? „Usto,“ nastavi Felicity, „imat ćeš i druge koristi. Hodajući sa mnom možeš ići na maturalnu, balove i događaje u ladanjskom klubu, ali bez ikakvih očekivanja. Pozoveš li drugu djevojku, mislit će da ti se sviđa. Ja ne želim spavati s tobom i slobodan si spavati s kime želiš pod uvjetom da ne ide u Astor.“ Vidi da sam se namrštio, pa brzo doda: „Osim Hartley. S njom možeš spavati, jednom ili koliko hoćeš puta - hoću reći, rekao si da želiš samo seks. Tako da smiješ, po mogućnosti potajno. Ako netko otkrije, priznat ću da si me varao s njom, ali da sam ti oprostila i da smo jači nego ikad.“

„Zapravo mi govoriš da želiš lažnu vezu, da će Hartley biti ljubomorna i da mogu spavati s njom, ali samo potajno.“ Mislim da sam previše pijan za ovaj razgovor. No sviđa mi se ideja da učinim nešto zbog čega će Hartley biti ljubomorna. Tako da malo ona trči za mnom. „To bi bila poslovna veza. Ja bih učinila nešto za tebe, a ti za mene. I nitko ne bi bio povrijeđen.“ Nitko ne bi bio povrijeđen. Sviđa mi se to. Tako otprilike glasi i moje geslo. Živi najbolji mogući život, a da nikoga ne povrijediš.

Zaškiljim prema njoj jer joj je lice opet zamućeno. „Kej.“ „Okej?“ U glasu joj osjetim prizvuk iznenađenosti. „Da, kej“, odgovorim zapetljana jezika. „Neka Hartley bude ljubomorna.“ Sviđa mi se ta ideja.

Felicity zvuči malo frustrirano. „To nije jedini cilj naše...“ „Noć“, kažem joj otvarajući vrata. Ili ih barem pokušam otvoriti.

Uspijem ih gurnuti tek iz trećeg pokušaja. „Hvala ti na votki!“ viknem preko ramena i oteturam iz kućice kraj bazena.

POGLAVLJE 14

Bez obzira na težak mamurluk zbog kojeg sam cijelu nedjelju proveo u krevetu, u ponedjeljak ujutro ne zakasnim na trening.

Bravo ja. Većinu vremena provedemo upoznajući Brana s našim širokim napadom. Momak brzo uči i ima dobre instinkte na terenu.

Uspijem mu prići samo jednom na kraju treninga. Budući da bi mi svi treneri uz crtu zabili nogu u guzicu kad bih ga pokušao srušiti, upozorim ga zagrljajem i zatim ga odgurnem ustranu. „Nije loše, Mathise“, kažem mu. „Sretan sam što se ove godine nećemo naći na terenu kao protivnici“, odgovori mi potapšavši crveni dres koji znači da ga obrambeni igrači ne smiju dotaknuti. „I dalje imaš Carsona Dunna u Northu i TJ Pricea u Gibsonu“, upozorim ga. „Da, znam, ali ti si ove godine najbolje obrambeno krilo u ligi.

Vođe navale imaju noćne more od tebe.“ Pljesne me po ramenu. „Kad sam se lani ozlijedio, prvo što su mi suigrači rekli bilo je da sam to sigurno učinio zato da ne bih morao bježati od braće Royal.“ U glasu mu je očita nostalgija kad govori o staroj školi. „Nedostaju ti momci iz stare škole?“ suosjećajno ga pitam. „Aha.“ Nagne glavu unatrag kao što frajeri često čine kad žele sakriti osjećaje. „Nisu bili loši. Ali za budućnost se moraš žrtvovati, je li tako?“

„Ja ne“, odvratim mu.

Brada mu padne i snuždeni mu osmijeh podigne kutove usana. „E da, čuo sam za tebe. Valjda ću se na fakultetu napokon prestati brinuti što mi roditelji misle.“ Još jednom me pljesne i potrči prema svlačionici. Krenem za njim, ali mnogo sporijim korakom. Danas mi se ne žuri na nastavu.

Uglavnom zato što se ne mogu odlučiti čijeg ću se rasporeda držati svojeg ili Hartleyjinog. Možda ću danas ići po svome. Prvi sat je pripremni, a Hartley ima Feminističku misao. Na pripremama barem mogu spavati.

Ne, nisam zaboravio da sam prespavao cijeli jučerašnji dan. Da nije otišla posjetiti Reeda na Državnom sveučilištu, siguran sam da bi mi Ella održala dugo predavanje o tome kako previše pijem.

I imala bi pravo. Ne sjećam se ničega što se dogodilo u subotu navečer, osim da sam popio pola trgovine s alkoholnim pićima i onda pijan šetao po plaži. Čini mi se da sam se možda poseksao, ali nisam posve siguran. Vjerojatno nije bilo baš dobro ako se ne sjećam ničega.

Istuširam se i uputim se prema prostoriji za učenje. Bran je ispred mene i žuri nekamo, privlačeći pozornost mnogih djevojaka.

Cure iz Astora nisu mnogo bolje od frajera iz Astora. Pogledima doslovce gutaju novog učenika. Branu možda nedostaje njegova stara škola, ali mnogo je načina na koje se ovdje u Astor Park Prepu može utješiti.

U silnoj žurbi pokupi neku sirotu prolaznicu koja izgubi ravnotežu i padne unatrag, a crna joj kosa poleti uvis.

Sranje. Hartley.

Potrčim prema njoj, ali Bran je uhvati prije nego što udari o pločice. Pomogne joj da se uspravi, a Hartley, djevojka koja nikad ne skida mrgodan izraz s lica, veselo mu se nasmiješi i trenutak poslije počnu razgovarati.

Zašto je uvijek tako ljubazna prema njemu?

„Hej, Easte, kamo si krenuo?“ vikne mi Pash s vrata učionice. „Idem na nastavu.“ „Ovdje ti je sat“, kaže mi. „Imamo pripreme.“ „Ne idem na to.“ Promjena plana.

Kad napokon dođem do Hartleyjine učionice, nema nijednoga slobodnog mjesta. Priđem frajeru koji sjedi kraj nje i kažem mu samo: „Briši.“ Tip odmah skoči na noge i nestane. Hartley se pretvara da ništa nije vidjela. Gleda ravno pred sebe i šuti. „O čemu ste ti i Bran razgovarali?“ pitam je. „Što te briga?“ odgovori mi ni ne pogledavši me.

Zaškrgućem zubima. „Što, sad loviš nakurnjake?“ „Koji ti je vrag?“ Zvuči zaprepašteno. „Stvarno imaš problema, Eastone.“ Da, imam ih. Gomilu. A jedan od njih je to što joj ne želim biti prijatelj. „Još se ljutiš na mene?“ kažem bez razmišljanja.

Kao da se malo opusti. Baci pogled na mene, vidi mi izraz lica i tiho uzdahne. „Uh. Kao da si malo dijete.“ Zaustim joj odgovoriti nešto jako mudro, primjerice da nisam dijete nego muškarac od glave do pete, ali ona nastavi prije nego što stignem. „Kad znaš da si nekoga naljutio, imaš taj izraz pokunjenog dječaka.“ „Znači da si i dalje ljuta na mene“ utučeno kažem. Ništa ne odgovori. „Ali rekla si da ćemo razgovarati u ponedjeljak“, podsjetim je.

Hartley izvije jednu tamnu obrvu. „Zar ne razgovaramo?“ „Razgovaramo. Ali...“ Neobično sam nervozan. „Samo sam...“

Točno mi se u tom trenutku pred stolom stvori Felicity Worthington, a onda se, na moje zaprepaštenje, sagne i poljubi me u usta. „Dobro jutro, dragi.“ Šokirano se zablenem u nju. „Molim?“ glupavo joj odgovorim.

Zašto me ta cura upravo poljubila? „Dobro jutro“, ponovi Felicity pa pogleda u Hartley. „Dobro jutro. Hartley, je li tako?“ Hartley izgleda jednako zbunjeno kao ja. „Jutro“, odsutno joj odvrati. „Gospođice Worthington“ obrati joj se nastavnica s čela učionice. „Ima li neki razlog zbog kojeg ste u mojoj učionici? Jer koliko vidim na popisu, niste u mom razredu. A kad smo već kod toga, niste ni vi gospodine Royal.“ „Naravno da jesam“, odgovorim joj i ona odmah ušuti jer oboje znamo da ne idem nikamo.

Ali Felicity joj se nasmiješi od uha do uha. „Znam, gospođice Ratcliff. Samo sam svratila zaželjeli dečku dobro jutro.“ Sve djevojke u učionici kolektivno ciknu od šoka. „Već sam na odlasku!“ Felicity me još jednom brzinski poljubi i ode iz razreda.

Okej. Koji se vrag događa? „Ti i Felicity ste zajedno?!“ Nora Hernandez doslovce dašće kad se okrene na stolcu ispred mene.

Već zaustim odgovoriti joj, Kako da ne, kad zamijetim blago mrštenje na Hartleyjinim usnama. Je li ljubomorna što hodam s.

Felicity? Čekaj malo. Isuse. Ne hodam s Felicity. Dođe mi da zaurlam već od same pomisli na to.

„Apsolutno ne“, odgovorim Nori i sakrijem osmijeh kad zamijetim da su se Hartleyina ramena opustila. Ipak joj je zasmetala pomisao da hodam s Felicity. Odlično.

Idući sat obraća pozornost samo na nastavnicu i poslije zvona pobjegne iz učionice bez ijedne riječi. Požurim za njom, ali me naglo zaustavi nečija ruka na sakou.

Felicity. „Idemo večeras u Basils.“ Odmah mi zasmeta zapovjedni ton kojim mi se obratila.

Zagledam se u nju. „Zašto?“ „Jer je dobar restoran i ja želim ići.“ I dalje zurim u nju. „Felicity.“ „Da, dragi?“ „Što ti misliš da se događa?“ Licem joj preleti izraz zbunjenosti. „Kako to misliš?“ „Mislim, zašto bih, jebote, išao večeras s tobom u restoran i zašto govoriš da sam ti dečko kad...“ Ne dovršim rečenicu.

Iznenada me poput plimnog vala zapljusne sjećanje na subotnju večer.

Sjećanje na to kako lutam plažom pijan da ne mogu biti pijaniji.

Na to kako se Felicity stvorila ispred mene i odvukla me u kućicu kraj bazena. Bio sam unutra neko vrijeme i premda se ne sjećam svih detalja razgovora, sjetim se najvažnijih.

Na primjer, da sam pristao biti u lažnoj vezi s njom da bi Hartley bila ljubomorna.

Sranje.

Sranje, sranje, sranje. „Dogovorili smo se“, tiho mi kaže Felicity, nesvjesna da me lovi sve veća panika. „I namjerno sam te poljubila pred Hartley.“ Isuse. Moram prestati piti. Moram.

„Hm.“ Teško progutam. „Slušaj, Felicity.“ Suzi oči i sumnjičavo me pogleda. „Taj dogovor...“ Kvragu, ovo je baš blesavo neugodno. Krajičkom oka vidim da nekoliko klinaca gleda prema nama dok vodim Felicity prema nizu ormarića, dalje od gužve u hodniku. „Bio sam pijan kad sam pristao na njega.“ „Ma da, stvarno?“ Glas joj je natopljen sarkazmom. „Baš jako, jako pijan. Toliko da nisam znao za sebe“, dodam jer je istina. U nedjelju ujutro sam se probudio a da se nisam sjećao ni da sam vidio Felicity, kamoli da sam joj rekao da ću joj biti dečko. „Tako da, hm, da... što god sam rekao da ću učiniti... moram odustati od toga.“ Felicity napući usne i proučava mi pokajničko lice. „Ne može“, kaže nakon duge šutnje.

Ramena mi poskoče. „Kako to misliš, ne može?“ „Mislim da ne može. Ne možeš se povući.“ Ovije mi prste oko podlaktice i pogleda me sa žarom u očima. „Dogovorili smo se i već sam rekla curama da prošire vijest da smo u vezi. Prekasno je.“ Osjećam kako se u meni počinje nakupljati bijes. „Onda neka prošire suprotnu vijest“, naredim joj. „Jer ti i ja nismo u vezi.“ „Da, jesmo“, uzvrati mi kao petogodišnje dijete. Zarije mi nokte u rukav majice. „Nemoj me ljutiti, Eastone. Stvarno ne želiš vidjeti kakva sam kad sam ljuta.“ Zašto? Pretvori se u Hulka i počne šakom probijati zidove? Ne stignem je pitati jer se u sekundi udalji od mene i ostavi me da užasnuto gledam za njom.

Vijest se brzo proširi. Felicity i njezine „cure“ u jedno jutro objave cijelom Astor Parku da smo nas dvoje u vezi. Svaki put kad pokušam ispraviti nekoga idiota koji mi to spomene, nasmije mi se ili

me pljesne po leđima i kaže: „Naravno, Royalu.“ Ne znam što im Felicity govori, ali nitko mi ne vjeruje kad im kažem da nismo u vezi.

Nasreću, jedini koji su važni su Ella, blizanci, Val i Hartley. Prvih četvero samo se nasmiju i odmahnu rukom kad im se pridružim na ručku. Ali Hartley? Ona ponovno nestane. Ne pojavi se ni na jednome našem popodnevnom satu. I kažem našem jer sam posve prestao pohađati svoje predmete.

Nakon posljednjeg zvona čak odem do tajništva i službeno zatražim da mi se promijeni raspored. „Proslijedit ću tvoj zahtjev ravnatelju“, kaže mi gospodin Miller, moj školski savjetnik. „Hvala.“ Sarkastično se nasmije. „A ako ga ravnatelj Beringer odbije?“ Slegnem ramenima. „Samo ću nastaviti ići na ove predmete.

Nijednog nastavnika nije briga što sam tamo.“ Gospodin Miller samo zatrese glavom i u bradu si promrmlja: „Kakva škola.“ Da. Kakva škola. Totalno sjebano mjesto gdje učenici kolo vode, a nastavnici bespomoćno sjede i gledaju. Bogati klinci su obični seronje.

Izlazeći iz školske zgrade pošaljem Hartley poruku. Propustila si popodnevne satove. Zvali su te na posao?

Iznenadim se kad mi odmah odgovori. Da. Učiniš mi uslugu?

Nasmiješim se gledajući u ekran. Naravno da ću spavati s tobom Kratka stanka. Zaboravi Sranje. Sori ! Rekao sam ti da si ne mogu pomoći. Što trebaš, Ha-Ha? Bilješke s Britanske književnosti, ako ih imaš Aha, sve sam pohvatao. Ni ne trepnem tipkajući tu laž, ali sjećam se predavanja i sve će biti spremno kad završi s poslom. Kad završavaš? Mogu navratiti do tebe i donijeti ih

A da mi ih doneseš ovamo? Tako mogu pisati zadaću dok sam na pauzi Na zaslonu se pojavi mala karta - poslala mi je lokaciju.

HUNGRY SPOON, Istočna 14. ulica.

Nema problema, natipkam i osjećam se neopisivo ponosno što sam tako dobar, koristan prijatelj. Tamo sam za oko 1 h. Moram najprije odbaciti Pasha Hvala, E Odlično. Nazvala me „E“. Napredujemo!

Gurnem mobitel u džep i prijeđem na drugu stranu parkirališta gdje me Pash već čeka kraj kamioneta. Svaki dan ga vozim jer mu je auto već dva tjedna na popravku - slupao ga je utrkujući se vijugavom, jebeno zastrašujućom cestom uz obalu. Imao je sreće da nije sletio s litice, ali tko sam ja da mu sudim. Pash ima jedan porok: nezakonito ulično utrkivanje. A ja ih imam milijun. „Hej“, vikne mi. „Hej.“ Otključam vrata kamioneta i smjestimo se svaki na svoje sjedište. Ubacim mobitel u držač za čaše i upalim motor.

U petnaest minuta vožnje mobitel mi zazvoni najmanje deset puta dok ga Pash napokon ne podigne i pogleda gdje gori. „Stari. Imaš pet milijardi poruka od Felicity Worthington.“ Zasmijulji se nečemu što je pročitao. „Želi da večeras staviš kravatu.

Vodiš je na večeru?“ Pita me to glasom kojim bi čovjek pitao prijatelja sprema li se večerati s pitonom. „Nema šanse.“ Zaškrgućem zubima i usredotočim se na cestu pred sobom. „Možeš li joj odgovoriti umjesto mene?“ „Naravno. Što da napišem?“ „Napiši, Nas dvoje NE hodamo. Ne velikim slovima.“ Pash se glasno zasmijulji. „Okrutno, buraz.“

„S ovom curom ljubaznost ne pali.“ Upalim žmigavac i skrenem lijevo u Pashovu ulicu s drvoredom. „Zašto ona misli da hodate?“ pita me odsutno tipkajući po mome mobitelu. „Zato što me pitala dok sam bio mortus pijan i pristao sam jer nisam znao što radim.“ Pash se ponovno nasmije. „Nadrapao si.“ „Hvala na podrški.“ „Samo ti kažem istinu. Evo ga. Poslano.“ No mobitel mu se oglasi u ruci prije nego što ga stigne spustiti. „Odgovorila je, Dogovor je dogovor.“ Frustrirano progunđam. „Ništa ne odgovaraj.“ „Kako ćeš se izvući iz tog sranja?“ Pogledam prema njemu i vidim da se suzdržava da ne prasne u smijeh. „Nemam pojma“, priznam. Felicity je nezaustavljiva. A sve mi se čini da je pomalo i psihopat. „Smislit ću nešto.“ Dođem do kraja beskonačnog prilaza i zaustavim automobil ispred goleme kuće obitelji Bhara. „Vidimo se sutra na treningu.“ Ne ponudim mu da dođem po njega jer ionako uvijek kasnim, a tata ga može odbaciti prije posla tako da nije bez prijevoza.

Kucnemo se šakama i Pash iskorači iz automobila. „Vidimo se, Easte.“ „Vidimo se.“ Brzinski se okrenem i vratim se putem kojim sam došao, ali umjesto da skrenem prema cesti kojom bih išao kući, skrenem na onu koja vodi u grad. Pronađem mjesto gdje se mogu parkirati, zaustavim automobil, izvadim olovku, mobitel i bilježnicu te se bacim na posao. Prije godinu dana počeo sam sva školska predavanja snimati mobitelom. Pomaže mi prije testova, uspijem li se uvjeriti da je riječ o predmetu koji se isplati učiti. Ruku na srce, nikad se ne

trudim više nego što moram. Dvojka je prolazna ocjena, kao što sam tati rekao već milijun puta.

Ali s ovim se bilješkama posebno potrudim jer znam da je za Hartley dvojka vjerojatno neprolazna ocjena. Kad završim, spremim sve na svoje mjesto i krenem na adresu koju mi je dala.

Zalogajnica Hungry Spoon nalazi se u trgovačkom centru, pokraj Goodwilla i samoposluge. Na neonskom znaku piše da je otvorena.

Dohvatim bilježnicu i uputim se prema vratima. Unutra je nekoliko nizova stolova u stilu pedesetih s kromiranim rubovima i sjajnim površinama u boji. Na sredini zalogajnice veliki je pult u obliku slova U. Gostiju je malo što me ne iznenadi jer je radni dan i nije još ni pet popodne. Pogledom preletim prostorijom tražeći Hartley, ali vidim samo jednu konobaricu u crno-bijeloj odori kakvu je i Hartley nosila onu večer kad sam joj donio večeru.

Pregledavam prazne separee i tek onda je ugledam. Sjedi u najdaljem separeu okrenuta leđima prema meni. Vidim joj samo potiljak. I nije sama. „Možete sjesti“, kaže mi druga konobarica kad me pozdravi. „Oh. Dobro. Hvala.“ „Donijet ću vam jelovnik.“ Kimnem i krenem prema stražnjim separeima. Ne sjednem u onaj do Hartleyjina nego dva separea dalje. Dovoljno daleko da me žena s kojim sjedi ne vidi, ali dovoljno blizu da čujem što Hartley govori.

A ono što kaže istjera mi sav zrak iz pluća.

Glasom uzdrhtalim od očaja, molećivo kaže: „Želim se vratiti kući.“

POGLAVLJE 15

„Znaš da to ne ovisi o meni.“ Čvrsto stisnem usne suzdržavajući se da se ne ubacim u razgovor. Mislim da je žena s kojom Hartley razgovara njezina sestra.

Prepoznam je s one fotografije na internetu, ali ne sjećam joj se imena. Jako sliči na Hartley, samo što joj je crna kosa ošišana u kratki bob sa šiškama, a Hartleyjina poput svilenog zastora visi do polovice leđa. „Znam, ali ti si najstarija“, odvrati joj Hartley uzdrhtalim glasom. „I najdraža si im, Parker. Tata te čak sluša.“ „Ne više“, odgovori joj Parker. Glas joj je napet. „Sad se ponaša kao da je kralj Lear i čeka da ga sve kćeri izdaju. Bože, nisam trebala ni doći ovamo, Hart. Mnogo riskiram.“ „Ma nemoj?“ Ne vidim Hartleyjine lice, ali glas joj je odjednom hladan pa pretpostavljam da joj je i lice slično. „Što točno riskiraš, Parker? Čak i ne živiš više tamo. Imaš muža i dvoje djece i...“ „... i zakladu koja plaća školarinu u privatnoj školi za djecu i kuću u kojoj mi obitelj živi. Sazna li tata da sam se našla s tobom...“ Hartley bolno progunđa prije nego što progovori. „Neće saznati, Parker.“ „Ne možeš znati. Posvuda ima špijune.“

Čak se i ja namrštim. Hartleyjin je otac samo pomoćnik okružnog tužitelja, a sestra joj se ponaša kao da je na čelu mafijaške obitelji ili neko slično sranje. Jebote. Što se dogodilo s Hartley i njezinim ocem? Sve više mi zvuči kao da ju je izbacio iz kuće, ali zašto? „Mogu li vam donijeti nešto za popiti? Kavu? Vodu?“ Konobarica me prekine u prisluškivanju. „Hm, svakako“, promrmljam trudeći se da joj odgovorim što tiše. „Može vodu.

Hvala.“ „Jeste li već pogledali jelovnik?“ pita me. „Užasno mi nedostajete“, govori Hartley u nedalekom separeu i zvuči neutješno.

Sve sam frustriraniji jer se istodobno pokušavam usredotočiti na oba razgovora. „Nisam još. Treba mi malo vremena.“ „U redu. Donijet ću vam vodu i onda možete naručiti.“ Konobarica se udalji i taman uspijem uhvatiti kraj Parkerine rečenice. „... promijeniti tvoje okolnosti kad god poželiš. Samo mu se ispričaj, reci mu da si preburno reagirala i zamoli ga da ti oprosti.“ „Ali nisam preburno reagirala“, prosikće Hartley. „To što on radi nije u redu i jednog će dana izići na vidjelo. Takve se stvari uvijek doznaju. Na kraju će za nas završiti loše jer smo to skrivali.“ „Misliš da je samo naša obitelj takva, da samo mi skrivamo prljavo rublje?“ Parker doslovce zareži. „Svačiji novac je prljav.

Trebala si šutjeti.“ „A što je s ovim?“ Nemam pojma na što misli pod „ovim“ jer je ne vidim, ali Parkerine se sive oči napune tugom. „Ne znam više što vjerovati.“ „Zezaš me? Vidjela si što je...“ Hartley iznenada stane i ne dovrši rečenicu. Glava joj padne naprijed i duboko udahne. „Znaš što? Nije

me briga što me izbacio iz kuće niti što sam bez love. Nije me briga ni zajedno ni za drugo. Ali briga me za našu mamu i sestru. Želim da budemo zajedno.“ „Onda moraš oprostiti i krenuti dalje“ kaže joj Parker. „Samo štetiš obitelji time što to razvlačiš i radiš predstavu od toga. Učini pravu stvar.“ „Pokušavam!“ zavapi Hartley, a onda brzo utiša glas. „Što misliš, zašto sam se vratila? Pokušavam sve popraviti, ali tebe ne smiju ni vidjeti sa mnom. Mama ne želi razgovarati sa mnom. Nisam razgovarala s...“ Glas joj prepukne i opet zastane usred rečenice. Želudac mi se okrene. Očito je jako uzrujana.

Parker naglo ustane. „Žao mi je, Hart. Moram ići.“ Hartley hitro ispruži ruku i uhvati sestru za zapešće. „Hoćeš li barem razgovarati s mamom u moje ime?“ „Već jesam, bezbroj puta. Ne sluša me“, frustrirano joj odgovori. „Onda, molim te, moraš razgovarati s tatom.“ „Ne mogu.“ „Zašto ne možeš?“ Hartley sad zvuči bijesno. „Miles dobro zarađuje. Baš ti treba dodatni novac?

Parker joj otrese ruku sa svoje. „Mislila sam da voliš nećaka i nećakinju. Znaš li koliko su djeca skupa? Konjušnica za Macyna ponija na mjesec košta dvije tisuće, a Dawsonovi satovi violine pet tisuća. Ne mogu zbog tebe žrtvovati njihovu budućnost, Hartley. Ne traži to od mene. Ne budi sebična. Ako ti već nije stalo do nećaka i nećakinje, sjeti se barem naše sestrice. Nikad ne bi preživjela u internatu. Previše je krhka.“ Hartley prigušeno jaukne, tako bolno da mi se utroba stegne, ali Parker ni ne trepne i bez osvrtanja iziđe iz zalogajnice. Želim otići do Hartley i zagrliti je, ali pretpostavljam da bi to bilo jednako dobrodošlo kao i da joj izlijem vruću lavu na glavu.

Usto, odmah bi skužila da sam je prisluškivao. Zato se samo skutrim u separeu i pognem glavu što niže. Čujem je kako ustaje. „Jess, mogu li uzeti još pet minuta? Moram malo na zrak.“ „Nema problema, dušo. Ionako nema nikoga. Samo ti daj.“ Čujem korake koji ne idu prema ulaznim vratima nego prema stražnjem dijelu zalogajnice. Očito je tamo još jedan izlaz. „Izvolite.“ Konobarica se vrati do mog stola s čašom vode. „Spremni ste naručiti?“ „Zapravo sam shvatio da moram ići.“ Podignem mobitel i bilježnicu kao da ta dva predmeta daju odgovor na zagonetan problem zbog kojeg hitno moram otići.

Konobarica slegne ramenima, vjerojatno zato što je plaćena neovisno o tome je li me poslužila ili ne. Očito ne radi na proviziju od pite od jabuka. „Kako hoćeš, dušo.“ Bacim dvadeset dolara na stol i kliznem iz separea. „Zadržite ostatak“, viknem joj preko ramena.

Vani pričekam dvadesetak sekundi, a onda oko zgrade pođem prema, kako pretpostavljam, uličici sa stražnje strane.

Tamo pronađem Hartley. Sjedi na gajbi s mlijekom, pognute crne glave i uzdrhtalih ramena.

Plače.

Sranje. Što da radim?

Ne čini mi se u redu pobjeći prije nego što me vidi, ali nisam ni dobar u rješenju drugih kad im je teško. Usto, Hartley mi ne bi dopustila da je tješim. Previše joj idem na živce.

Zapravo... to bi moglo biti rješenje. Možda je ne mogu zagrliti, pomilovati joj kosu i obećati joj da će sve biti u redu - otkud bih, dovraga, ja znao hoće li biti u redu ili neće? - ali postoji jedan siguran način da joj obrišem suze s lica.

Smijući se od uha do uha, krenem prema njoj trudeći se da su mi koraci dovoljno glasni da me čuje kako joj se približavam. „Ne boj se, stiže Easton!“ Hitro podigne glavu prema meni.

Samo joj na trenutak ugledam svjetlucave oči prije nego što brzo podigne ruku i obriše suze. A onda isturi bradu i zajedljivo mi odgovori. „Da se ne bojim? To je nešto najstrašnije što sam ikad čula.“ Dođem do nje i mahnem bilježnicom u ruci. „Hej, čekaj malo.

Ne grizi ruku koja te hrani bilješkama s Britanske književnosti“, upozorim je, pretvarajući se da nisam vidio njezine suze.

No već se dovoljno pribrala. Oči su joj još crvene, ali posve su suhe. „Hvala.“ U glasu joj osjetim iskrenost dok uzima bilježnicu od mene.

Dovučem još jedan sanduk za mlijeko i smjestim se na njega. „Možeš li još ostati na pauzi? Moram ti ispričati najluđu priču ikad.“ Gurne zalutali pramen kose iza uha. „Aha, imam vremena.

Nema nikoga u zalogajnici.“ „Zato izgledaš tako utučeno?“ ležerno je pitam, glumeći i dalje da ne znam što se događa. „Jer propuštaš gomilu napojnica?“ „Nisam utučena.“ Oboje znamo da laže, ali šutim. Ne želim je siliti da mi kaže što se dogodilo sa sestrom - želim da mi se povjeri jer to sama želi.

Pretvaram se da razmišljam. „Jebote. Sad znam u čemu je stvar.

Razmišljala si o tome koliko ti se sviđam i kako te duša boli što si propustila priliku da budeš sa mnom.“ S usana joj pobjegne neočekivan smijeh. „Propustila sam priliku s tobom? Hm, prilično sam sigurna da je bilo obratno.“

„Bejbe, ja nisam ništa propustio.“ Namignem joj. „Sviđam ti se.

Dovoljno je da pucnem prstima i večeras ćemo se ljubiti na tvom kauču.“ „Kako da ne. Radije bih se ljubila s onom tamo lampom.“ Pokaže prema uličnoj svjetiljki na početku uličice. „Fuj. Znaš li koliko je prljavih ruku bilo na tom stupu?“ „Vjerojatno ne manje nego što ih je bilo na tebi.“ Široko mi se osmjehne, ponosna na dosjetku. „Dobra fora.“ Nasmijem se i podignem ruku da mi „da pet“.

Najprije pričeka, a onda se ipak nagne prema meni i pljesne dlanom o moj.

Oči joj više ne svjetlucaju i ramena su joj gotovo posve opuštena.

Krišom joj pogledam profil. Blagi kut jagodične kosti, napućenu donju usnu, njezino uho. Stvarno ima preslatko uho. „A kakvu mi to ludu priču želiš ispričati?“ pita me.

Teatralno zastenjem. „Dragi Bože, ne želiš znati. Brutalna je.“ Izgleda kao da se zabavlja. „A joj. Što si učinio?“ „Tko kaže da sam ja nešto učinio?“ pobunim se. „Hm, ja kažem.“ Podigne jednu obrvu kao da me izaziva. „I, što si to učinio?“ Iz usta mi pobjegne teški uzdah. „Napio sam se tako da nisam znao za sebe i rekao Felicity da ću joj biti lažni dečko.“ Tišina se sruči na oboje.

A onda Hartley prasne u smijeh. „Molim? Zašto?“ „Zašto sam pristao ili zašto ona želi lažnog dečka? „Oboje!“ „Želi biti s Royalom da bi se popela na društvenoj ljestvici i pokazivala me na zabavama kao trofej.“

„Logično“, kaže Hartley kimajući kao da to što sam rekao ima savršenog smisla. „A ti si pristao jer...?“ „Nisi čula onaj dio da sam bio toliko pijan da nisam znao za sebe? Radim gluposti kad sam pijan, Ha-Ha.“ Nasmije se tako jako da se presavije od smijeha. „O moj Bože, Eastone. Neprocjenjiv si.“ „To sam ti i ja mogao reći.“ „I što ćeš sad učiniti?“ pita me hihoćući se i drago mi je da su joj s lijepog lica nestali svi tragovi tuge. „Nećeš valjda stvarno glumiti da si joj dečko?“ „Nema šanse. Već sam joj rekao da neće biti ništa od toga.“ Grickam si usnu. „Ali me ne pušta. Kaže da je dogovor dogovor.“ Hartley frkne nosom. „Ma, briga me“, kažem i odmahnem rukom. „Smislit ću neki način da je se riješim. Na kraju krajeva, ne možeš prisiliti nekoga da bude u vezi s tobom, je li tako?“ „Ja bih rekla da ne možeš“, veselo odgovori Hartley. „Ali Felicity Worthington mi djeluje prilično... uporno.“ „Mislim da je riječ koju si tražila ludo“ „Ma ne. Nije ona luda. Ona je samo bogata kučka koja zna što želi.“ A želi mene. Dragi Bože. „Bojim se, Ha-Ha. Zagrli me.“ Umjesto odgovora opet frkne nosom.

Na trenutak oboje ušutimo. No osjećam se neobično ugodno premda inače mrzim tišinu. Od nje postanem nemiran i tjeskoban i pokušavam je popuniti neprestanim brbljanjem. Ali sad samo sjedim kraj Hartley i ponovno se divim njezinu profilu.

Izgaram od želje da je pitam za sestru, ali znam da ne mogu.

Premda bih htio doznati više o njihovu razgovoru u zalogajnici, to ne

znači da mogu gurati nos gdje mu nije mjesto. Mogu se kontrolirati kad... „Vidio sam te sa sestrom“, nenadano izlanem.

Toliko o tome da se mogu kontrolirati.

Hartleyjin govor tijela odmah se promijeni i ponovno djeluje ukočeno i zatvoreno. „Kako to misliš?“ „Ušao sam u zalogajnicu dok ste sjedile zajedno u separeu“, priznam joj. „Sjeo sam blizu i slušao.“ „Slušao si... molim? Slušao si nas?“ Polako joj se u riječi ušulja zaprepaštenost. A onda eksplodira. „Koji ti je vrag, Eastone?!“ „Žao mi je. Nisam to učinio namjerno“, pokušam se obraniti. „Samo vas nisam htio prekidati.“ Vilica joj se zategne. „Trebao si mi dati do znanja da si tamo.“ „Žao mi je“, ponovim.

Na nas se ponovno spusti tišina, ali ovaj put nabijena neugodom. „Znači, starci su te izbacili iz kuće?“ Naglo okrene glavu prema meni i ošine me tako bijesnim pogledom da doslovce zadrhtim. „Tako mi se učinilo iz onoga što sam čuo. Što se dogodilo?

Uhvatili su te kako šmrčeš koku ili nešto tako? Htjeli su te poslati na odvikavanje?“ Jebote, zašto i dalje ne uvlačim jezik? Jasno je kao dan da ne želi razgovarati sa mnom o tome, ali meni kao da filtar između mozga i usta ne radi. Premda, rijetko i radi. „Ništa od navedenog“, promrmlja. „Okej... Znači... što onda?“ „Tata i ja smo se porječkali“, tajanstveno mi odgovori. Želim znati više. Moram znati više. Ali pitam li je još išta, vjerojatno će se još više zatvoriti.

Zapravo me pomalo podsjeća na Ellu. Kad je Ella tek došla u grad, iz nje doslovce ništa nisi mogao izvući. Svaka je informacija bila nemoguća misija. Naposljetku se opustila i otvorila kad je shvatila da ne želimo ništa od nje. Odnosno, da ja ne želim ništa od nje.

To je još jedna stvar koju sam dobio prije Reeda - Ella mi je prvome rekla sve o tome kako je radila kao striptizeta. Baš me zanima zašto. Možda... je li moguće da je zato što me nikad nije vidjela kao prijetnju?

Kucnem prstima po koljenima kad mi se upali lampica. No ne stignem ni razmisliti o toj spoznaji kad mi bljesne nova.

Hartley me vidi kao prijetnju. Zato je sa mnom uvijek na oprezu.

Iznenada se sjetim kako je razgovarala s Branom Mathisom i kako mu se prijateljski smiješila. Zašto? Pretpostavljam da je zato što... zato što je on nije zadirkivao da će joj se uvući u gaćice kao što sam ja činio? Zapravo, ne da sam činio nego to i dalje činim. Obećao sam joj da ću joj se prestati nabacivati, da ću joj biti dobar, platonski prijatelj, ali - priča mog života - nisam održao obećanje.

Baš sam seronja. „Hej, ako želiš mogu ići s tobom unutra, sjediti u separeu dok ti radiš i ispitivati te Britansku književnost dok nema gostiju“, ponudim joj.

Hartley izgleda zaprepašteno. „Čekaj malo, što si rekao?“ „Pitao sam želiš li da te ispitujem...“ „Ne, čula sam te“, prekine me. „Samo mi nije jasno... Nećeš me pitati za oca?“ „Neću.“ Oči joj se rašire i zatim gotovo odmah sumnjičavo suze. „Zašto?“ „Zato što me se ne tiče. Želiš li mi sama ispričati zašto si se posvađala s ocem ili što se već dogodilo, onda ćeš mi ispričati.“

Slegnem ramenima. „Prijatelj ne tjera prijatelja na razgovor.“ U tih šest riječi nema ni trunke laži jer sam tijekom našega kratkog razgovora došao do još nekoliko zaključaka.

Hartley neće spavati sa mnom. Privlačim je - siguran sam da je tako - ali neće ništa učiniti. Ona ima nešto za što meni svi govore da bih trebao poraditi na tome: samokontrolu. Neće završiti sa mnom u krevetu niti se pohvatati sa mnom na stražnjem sjedalu kamioneta ili ispod tribina i mislim da je vrijeme da to konačno prihvatim.

Ali sviđa mi se. Želim i dalje razgovarati s njom. Ne želim da me doživljava kao prijetnju.

Dakle... želim li da me Hartley prestane doživljavati kao prijetnju, moram se prema njoj prestati odnositi kao prema curi s kojom želim zabrljati.

Moram se prema njoj odnositi kao prema prijateljici. Pravoj prijateljici do koje mi je stalo i s kojom ne moram biti gol da bi mi bilo stalo. „Stvarno to mislim“, kažem joj. „Tu sam kad i ako budeš spremna razgovarati o tome. Dotad možemo razgovarati o drugim stvarima. Dogovoreno?“ Nekoliko trenutaka na licu joj je nepomičan zamišljen izraz. A onda napokon otvori usta i tiho kaže: „Dogovoreno“.

POGLAVLJE 16

„Stvarno si promijenio cijeli raspored?“ pita me Ella idućeg jutra.

Zalupim vratima školskog ormarića i vragolasto joj se nasmiješim. „Nisam. I dalje sam na Matematici.“ Zablene se u mene. „Ali sve drugo si promijenio?“ „Više-manje.“ „I Beringer ti je to odobrio?“ „Aha.“ „Bio je na cracku?“ „Vjerojatno.“ Zgrabi mi novi raspored iz ruke. Gospođica G mi ga je isprintala kad sam poslije treninga svratio u tajništvo. „Ovo je suludo!“ ljuti se Ella. „Moraš odslušati neke predmete da bi maturirao, Eastone. Ovdje imaš samo jedan jezik, a ovaj semestar ti trebaju dva. I opet ideš na Politiku! Lani si je slušao! Zašto su ti dopustili da ponavljaš predmet?“ „Mislim da je odgovor na to tvoja teorija o cracku.“ Pljesne mi papirom o prsa. „Kladim se da je ovo raspored Hartley Wright.“

„Da, i što onda?“ Nije baš neka tajna - prošli sam tjedan svima rekao zašto sam promijenio predmete. „Ne misliš li da bi je trebao ostaviti na miru?“ „Rekao bih da ne.“ „Ali... jasno ti je dala do znanja da ne želi biti s tobom.“ „Znam i pomirio sam se s time. Sad smo najbolji prijatelji, Ella.

Ne brini.“ Naravno da mi ne vjeruje. „Što planiraš?“ „Samo jako dobre stvari, sekice.“ Prebacim joj ruku preko ramena.

Ella teško uzdahne. „Imam loš predosjećaj.“ Njezina mi sumnjičavost pomalo počne ići na živce. „Zašto? Zar je tako teško povjerovati da bih mogao biti dobar za Hartley?“ „Da, teško je povjerovati. Znaš da te volim ali, ma daj, molim te, Eastone.

Sve odluke temeljiš na onome što prema nekome osjećaš, a nikad obrnuto.“ „Ma daj. Nisam baš tako loš“, našalim se.

Ali Ella je tek počela. „Želiš reći da nije tako? Želiš reći da se nisi spetljao s curama svoje braće? Da meni nisi jednom rekao...“ Iznenada spustim ruku s njezina ramena i usporim korak. „Čime sam ti se jutros zamjerio? Zašto me tako pljuješ?“ „Zato što mi je stalo do tebe. Kad naudiš drugome, na kraju to ostavi ožiljak na tvome srcu.“ Lice joj se smekša. „Želim da budeš sretan. A ne mislim da će te ovo usrećiti.“ „A da ti gledaš svoja posla i brineš se što Reed radi kilometrima odavde na Sveučilištu i praši li koju drugu?“ obrecnem se na nju.

Kad joj lice zapljusne povrijeđenost, moju ljutim zamijeni kajanje.

„Jebote, žao mi je. Nisam to trebao reći. Znaš da te Reed obožava.“ Razbarušim joj kosu. „Ali, gledaj, ozbiljan sam, okej? Hartley i ja imamo dogovor. Njoj treba prijatelj, a ja iz nekog razloga želim biti taj prijatelj. Niti ću ja povrijediti nju, niti će ona povrijediti mene.“ Ella mi ne djeluje uvjereno. „Ako ti tako kažeš.“ „Kažem. Onda smo sve riješili?“ Samo mi kimne i ovije mi ruku oko struka. „Želim da budeš sretan“, šapne prislonivši mi glavu na prsa. „I jesam“, odgovorim joj i potrčim u svoju učionicu.

Ne volim provoditi mnogo vremena sa svojim mislima. Reed i Gideon su zamišljeni tipovi koji ne izlaze iz svojih glava. Ja sam tip od akcije i ne razmišljam previše o tome kako će nešto ispasti.

Vjerojatno zato što je većinu puta sve ispalo dobro. A onda kad nije?

Epa...

Posvetim li se previše mozganju o svim sranjima koja su pošla po zlu, mogao bih ponovno završiti gutajući pilule kao što sam činio kad mi je bilo petnaest godina i kad je mama pala u ralje depresije.

Ako zbog druženja s Hartley poželim zaroniti u onaj emocionalni ponor koji bi me cijeloga progutao, prestat ću se družiti s njom. Ali zasad se s njom osjećam dobro. Duhovita je, ne trpi moja sranja i... osjećam da me treba. Što je zanimljivo jer me nitko nikad nije trebao. Elli je trebao Reed. Mami su trebale pilule i cuga. Blizanci imaju jedan drugoga.

Hartley je sama. I njezina usamljenost kao da me pogađa u žicu.

Ali ne želim previše razmišljati o tome pa se - posve netipično za mene - iduća četiri sata usredotočim na predavanja. Odgovaram na pitanja, svojevoljno iznosim teorije i na sve načine sudjelujem u nastavi šokirajući istodobno i nastavnike i razredne kolege. „Jesi li pijan?“ šapne mi Hartley na satu Politike.

Zakolutam očima. „Ne. A ti?“ Samo nabere čelo i nastavi me zbunjeno gledati.

I nije jedina. „Što te spopalo?“ pita me Pash kad poslije Britanske književnosti krenemo na ručak. „Tata ti puše za vratom?“ „Jok, kladim se da planira nešto veliko i treba mu paravan, je li tako?“ javi se drugi suigrač, Owen, sa svojom pretpostavkom. „Zar čovjek ne može ni odgovoriti na pitanje na satu a da to ne znači da se nešto događa?“ Pash i Owen obojica odmahnu glavama. „Ne znam što si isplanirao, ali računaj na mene“ kaže mi Pash.

Složno se pljesnu rukama i odmah nestanu, pretpostavljam proširiti glas da planiram neku spačku.

Pustim ih da to misle jer bi odgovor u mojoj glavi - da pokušavam zaboraviti kako se osjećam zbog neke cure - zvučao još gore kad bih ga doista izgovorio.

I naravno, kad dođem do kantine prva osoba na koju naletim je Hartley. Prođe pokraj mene s pladnjem na kojem je tolika hrpa hrane da se zapitam uzima li možda hranu za još nekoga, a ne samo za sebe. Sumnjičavo se ogledam po prostoriji, ali ne vidim da je itko poskrivečki gleda. Osim mene. Ja sam jedina uhoda Hartley Wright.

Kako bi i trebalo biti. „Treba ti pomoć?“ Hitro podigne glavu, a pladanj joj se opasno nakrivi u rukama.

No uspijem joj ga uhvatiti iz ruku prije nego što tjestenina, sendvič i tri banane padnu na pod. „Sve je okej, mogu sama.“ Krene rukama prema pladnju da ga uzme od mene, ali joj ga odmaknem izvan dohvata.

U redu za hranu ugledam Pasha i viknem mu: „Uzmi mi jedan curry, može?“

Podigne palčeve. Sad kad sam se pobrinuo i za to, potražim stol za koji bismo mogli sjesti. Obično sjedim s Ellom, Val i još nekoliko frendova, ali sad bih najradije izbjegao Ellu i njezinu radoznalost.

Zamijetim prazan stol blizu kuta koji svi zaobilaze jer je školskoj administraciji na pamet pala briljantna ideja da u kantini posadi stabla koja će razvedriti prostor. A onda su se prošlog semestra stabla zarazila nekakvim bubama i taj kut ih je bio prepun. Zato se sad svi boje sjediti tamo. Ali Hartley nije lani išla u ovu školu tako da vjerojatno ne zna za incident. „Ali stvarno mogu sama nositi“, uporna je ona. „Znam da možeš.“ Ne zaustavim se dok ne dođem do stola.

Spustim pladanj na njega i izvučem joj stolac. „Ali sad smo najbolji prijatelji, a najbolji prijatelji jedu zajedno. Takav je zakon. Pogledaj oko sebe.“ Mahnem rukom po prostoriji u kojoj su svi naši školski kolege grupirani po dvoje, troje i više. „Ljudi su životinje navikle na život u stadu. Volimo biti u grupama.“ Počeše se po vratu i oprezno me pogleda. „Mislim da sam ja više vuk samotnjak.“ „Odlično. Onda ćemo zajedno biti sami.“ Olabavim kravatu. Ne smetaju mi hlače školske odore, pa čak ni sako, ali kravata koju stalno moramo nositi baš mi ide na živce. „Evo ti ručak.“ Pash se stvori kraj Hartley i spusti pladanj na stol. „Zašto ne sjedamo? Nešto ne štima?“ Uspaničeno me pogleda. „Čekaj malo, jesu li se bube vratile?“ „Koje bube?“ pita Hartley.

Napravim rukom znak ispred vrata kao da govorim Pashu da prekine s tom temom, ali uopće ne obraća pozornost na mene. „Mrzio sam te jebene seratore. Ako to što planiraš ima ikakve veze s bubama, ne računaj na mene.“ Sekundu poslije pobjegne i ostavi me sa zbunjenom Hartley.

Zapravo možda i bolje.

„Kakve to bube spominje?“ ponovno pita Hartley. „Bojiš ih se? Ubit ću ih sve za tebe.“ „Mogu sama ubiti bube, hvala lijepa.“ „Još bolje. Mrzim ih. Proglašavam te službenim ubojicom svih buba. Ali ne brini, ovdje ih nema.“ Barem se nadam.

Jedva da dotaknemo svatko svoje sjedalo kad s druge strane kantine veseli glas zazove moje ime. „Eastone, tu si!“ Sve glave oko mene okrenu se u smjeru iz kojeg je došao i gledaju kako Felicity njišući bokovima korača prema meni. „Hvala ti što si mi sačuvao mjesto“, kaže mi.

Kad se nagne i poljubi me u obraz, prostorijom se začuje ciktaj, a za njim eksplozija došaptavanja. Kvragu. Opet ista priča. Sinoć mi je poslala više od deset poruka, ali ni na jednu nisam odgovorio. Nadao sam se da će naposljetku odustati kad vidi da je ne doživljavam.

Očito sam bio preoptimističan.

Pogledam u Hartley s druge strane stola i vidim kako joj usne trepere jer se suzdržava da ne pukne od smijeha. Sad mi je drago što sam joj rekao za Felicitynu suludu ideju o lažnoj vezi, inače bi je ova pompozna scena možda izbezumila. „Nisam ti sačuvao sjedalo.“ Prekrižim ruke i trudim se izgledati što odbojnije.

Ali koža joj je tvrđa nego u pasanca. Iritantno se zasmijulji i sjedne do mene. „Naravno da jesi.“ Okrene se prema Hartley. „Nismo se službeno upoznale. Ja sam Felicity Worthington.“ Hartley joj kimne i kaže samo: „Hartley Wright.“ Ispruži ruku i ponudi je Felicity koja je, kao prava kučka, ignorira. „Ja sam Eastonova djevojka. Prohodali smo prošli vikend, je li tako?“

„Felicity“, zarežim na nju. „Što je?“ nevino zatrepće. „Nisam znala da je tajna.“ Ugrizem se za donju usnu i molećivo pogledam u Hartley. Za Boga miloga, pomogni mi! Izvuci me iz ovoga!

Ali mala vještica učini baš suprotno. „Oh, baš sam sretna zbog vas!“ uzvikne Hartley. „Početak veze uvijek je zabavan, zar ne? Prvih nekoliko tjedana kad je sve novo i savršeno i ne možete se odlijepiti jedno od drugoga, nema ništa bolje od toga, zar ne?“ Nikad je nisam vidio tako veselu i brbljavu. Prava šteta što glumi.

Pogleda u mene i nasmiješi se, a ja joj pokušam bez riječi reći da ću je zadaviti poslije ručka. „Stvarno nema“, složi se Felicity i dodatno to istakne tako da mi se pogura bliže i spusti mi glavu na rame.

A ja se nimalo ljubazno pomaknem desetak centimetara udesno tako da se Felicity prevrne i zamalo udari glavom o rub stola prije nego što uspije vratiti ravnotežu. „Izgledate odlično zajedno. Trebali biste biti u nekoj reklami.

Zapravo ne, čekaj. Imam ideju.“ Hartley se okrene i pretvara se da traži nekoga. „Tko radi fotografije za godišnjak? Trebalo bi nekako obilježiti vaš prvi zajednički ručak.“ Nitko joj ne odgovori pa samo slegne ramenima i izvadi mobitel. „Što kažete na to da ja snimim fotku i poslije je pošaljem onome tko je zadužen za godišnjak?“ Usmjeri mobitel prema nama.

Da je dopušteno zadaviti curu u kantini, ruke bi mi sad bile oko Hartleyjina vrata. Ali umjesto da davim Hartley moram ih upotrijebiti da odguram Felicity koja mi odluči skočiti u krilo. „Nemoj nas slikati“ mrgodno kažem.

Hartley se pretvara da razmišlja. „Imaš pravo. Za prvu fotografiju vam treba profesionalni fotograf. Samo je jedan prvi put.“ „Igraš se vatrom“ upozorim je.

Felicity joj se bahato nasmiješi. „Cijenim kako lažnom ljubaznošću pokušavaš prikriti ljubomoru, ali upozoravam te. Easton i ja smo sad u vezi. Morat ćeš to prihvatiti. A u međuvremenu, ako želiš sažalijevati nekoga, probaj utješiti Claire.“ Svi se okrenemo u smjeru njezina pogleda i dva stola dalje vidimo Clare, lica iskrivljena od očaja. Namrštim se i odvratim pogled. Vidim da ni Hartley više nije onako vesela kao maloprije. No zato Felicity ne može skinuti razdragan osmijeh s lica. „Eno našega novog vođe navale.“ Oduševljeno mu mahne. „Brane! Brane.

Ovamo.“ Bran joj također mahne i krene prema nama. „Hej, hvala na pozivu“, kaže spuštajući pladanj nasuprot mojega. „Nisam znao gdje bih danas sjeo.“ „Uvijek možeš za nogometni stol.“ Pokažem viljuškom prema, dvjema velikim skupinama frajera blizu prozora. „Njih gledam svako jutro“ kaže mi Bran. „Mislim da je to dovoljno za jedan dan, što ti misliš?“ Ne mogu reći da se ne slažem jer i ja rijetko sjedim sa suigračima. „Ovdje ti je dobro“ kaže mu Felicity. „Čime se tvoja obitelj bavi, Brane?“ Licem mu preleti zbunjen izraz. „Ne znam na što misliš.“ „Želi znati gdje si na ljestvici kapitalističkog uspjeha. Drugim riječima, jesi li dovoljno važan da razgovara s tobom“, objasnim mu.

Felicity cokne jezikom. „Uopće nije istina, Eastone.“ Ali odmah pokaže da zapravo jest istina kad ponovi pitanje od maloprije. „I čime ti se roditelji bave?“

„Tata mi je računovođa, a mama nastavnica u osnovnoj školi Bellfield.“ „Oh, to je...“ Pokušava smisliti odgovarajući pridjev, ali je previše zgrožena da bi joj nešto palo na pamet. „Vidim slobodno mjesto kraj Arthura Fleminga.“ Pokažem prema mršavome maturantu tamnosmeđe kose i okruglih hipsterskih naočala. Obitelj Fleming vlasnica je velike tvrtke zamrznute hrane. „I čujem da je solo.“ „Hvala, ali ne hvala“, odgovori Bran sarkastično. „Meni je govorio, dragi.“ Felicity potapše Brana po ruci pa se obrati meni. „Zašto bi me bilo briga je li Arthur solo ili nije kad imam tebe, Eastona Royala?“ Hartley se glasno nasmije, a onda brzo prikrije smijeh kašljem. „Kako ti je prošla nastava jutros?“ obrati se Branu.

Bran joj se zahvalno nasmiješi i odgovori: „Nije bilo loše premda me iznenadila količina zadaća. Nastavnici u Bellfieldu nisu nam zadavali toliko posla.“ „Znam kako ti je“, složi se Hartley. „Za tri tjedna moram predati jedan seminarski rad i isplanirati projekt iz kemije. Ne želim to raditi u zadnji tren.“ Bran suosjećajno cokne jezikom. „Ja sam lani imao znanstveni labos. Mogu ti dati svoje bilješke...“ „Ella! Val!“ mahnem curama da nam se pridruže.

Bran ušuti kad ga bijesno pogledam. Vidim kamo ovo vodi i moram to sasjeći u korijenu. Bran će dati Hartley svoje bilješke što će ga naposljetku dovesti u njezin mali stan gdje će sjediti na njezinu kauču. Glave će im biti sasvim blizu. Trenutak poslije njegove će usne biti na njezinima, a onda ću ja razvaliti vrata, uletjeti unutra i slomiti ruku novom vođi navale.

To što sam se pomirio s time da se Hartley i ja nećemo poseksati, ne znači da želim da se Bran Mathis mota oko nje.

Nasreću, Ella i Val krenu prema nama i sa sobom donesu promjenu teme. „Zašto sjedimo ovdje?“ pita Val. „Zar ne sjedimo uvijek kraj prozora?“ „Nije bilo mjesta“, odgovorim joj i izvučem joj stolac. „Ali za našim stolom ima dovoljno...“ „Ovdje je tiše“, prekine je Ella. „Mislim da je zato Easton sjeo ovdje. Je li tako, Easte?“ Zakolutam očima. Otkad moram obrazlagati zašto sam nešto učinio? „Tako je.“ „Baš lijepo od vas da ste nam se pridružile“, javi se Felicity, ali joj namješten osmijeh na licu oda da joj se ne sviđa ovakav razvoj situacije.

Sjetim se onoga kad mi je rekla da bi lako mogla srušiti Ellu i odmah se namrštim. Ako mi dirne u obitelj, loše joj se piše.

Bran i Ella znaju se sa Španjolskoga i odmah se zapričaju, a Val i Hartley počnu razgovarati o Valinoj šminki za oči. Meni ne preostane nitko osim Felicity koja me povuče za rukav. „Idemo večeras van.“ „Neću.“ „Zašto ne?“ „Zato što ne želim.“ „Trebali bismo biti par“ zasikće. „Ali nismo“ zasikćem i ja na nju. „Pristao si.“ „Ne možeš me držati za nešto što sam rekao pijan!“ Hartley pogleda prema nama. „Je li s golupčićima sve u redu?“ Val se tiho zasmijulji, a Ella samo uzdahne. Već sam im objema rekao da Felicity misli da smo zajedno.

„Dobro smo“ kaže Felicity cijelome stolu kao da je ikoga briga kako smo „mi“. „Samo se ne možemo odlučiti kamo ćemo večeras.“ Zaškrgućem zubima tako jako da me kutnjaci zabole. „Znate kamo biste trebali otići?“ ubaci se Val s idejom.

Mrko je pogledam jer je pristala sudjelovati u ovoj ludosti. „Nikamo“, odbrusim. „Ne idemo nikamo.“ Val se ne obazire na mene. „Na gat“, kaže. „Što ima na gatu?“ pita Bran znatiželjno. „Lunapark, igre, restorani“ kaže mu Val. „Super je.“ „Čula sam da ima i cool ukleta kuća“, kaže Ella.

Prostrijelim je ubojitim pogledom. Sad i ona sudjeluje u ovom cirkusu? Ella mrzi Felicity! „Što ti radiš večeras, Hartley?“ pita je Felicity i iznenadi me.

Hartley djeluje jednako zatečeno. „Vjerojatno ću učiti.“ „Ah, učenje je tako dosadno.“ Felicity joj se umilno nasmiješi. „Easton i ja očito planiramo malo okupljanje na gatu. Dođite ti i Bran.“ „To uopće ne zvuči loše“ javi se Bran. Ramenom trkne Hartleyjino rame. „Što ti kažeš? Želiš se provozati na panoramskom kotaču?“ Dovraga sve.

POGLAVLJE 17

„Ovo je baš zabavno, jel’ da?“ veselo kaže Val tu večer. „Ella i ja smo otišle jesti na gat, ali u lunaparku nisam bila već milijun godina.“ „Ako pod ‘zabavno’ misliš da je bolje od sedmog kruga pakla, onda da, dakako da je zabavno.“ Namršteno piljim u Hartley i Brana koji okrenuti leđima prema nama stoje ispred kioska za ulaznice.

Bran joj želi platiti ulaznicu, a ona uporno odmahuje glavom.

Osjetim mrvu zadovoljstva što mu ne dopušta da joj plati jer bi mu, da je doista zainteresirana, vjerojatno dopustila. Ili barem mislim. Obično ide tako. Cure žele da im frajeri kupuju stvari. A kad neka cura ne prihvati dar od tebe, znači da je ne zanimaš.

Hartley naposljetku pobijedi i plati svoj dio.

Kad dođem do blagajne, spustim karticu i kažem: „Može i za ove dvije.“ Pokažem na Ellu i Val. „A za mene?“ zakriješti moja lažna cura.

Pogledam je preko ramena. „Tata ti je vlasnik tvornice automobila. Možeš si sama platiti ulaznicu.“ „Eastone!“ uzvikne Ella šokirano. „Što je? Dolazak ovamo ionako nije bio moja ideja.“ Pokupim karticu i ulaznice i prođem kroz okretnu rampu. Možda Felicity zaključi da sam preveliki seronja i prekine našu lažnu vezu.

Kad bih barem bio te sreće.

No to je jedini razlog zašto sam uopće pristao na ovaj „dejt“.

Plan mi je konačno urazumiti Felicity i uvjeriti je da me pusti na miru. „Očekujem više od tebe, Eastone!“ ljutito me prekori kad nam se pridruži u zabavnom parku. Dugu crvenkasto-plavu kosu zavezala je u pletenicu koja joj pada niz leđa, a odjevena je u bež haljinu i cipele boje kože s potpeticom od osam centimetara, ni na koji način prikladno za izlazak u lunapark. „Nemoj. Tako se nećeš razočarati.“ Usne joj se stisnu u ravnu crtu, kao i uvijek kad je ljuta. „Razgovarat ćemo poslije.“ „Ne, hvala.“ Radije bih da me cijeli sat mlati izbacivač s pokera u Ulici Salem. „Imaš dobru majicu“, Ella kaže Hartley kad se pridružimo njoj i Branu.

Tek sad vidim da nose istu bijelu, odrezanu sportsku majicu s prugom niz zvonaste rukave. Hartley je svoju iskombinirala s uskim trapericama u kojima joj guza izgleda odlično, a Ella je nosi na plavu mini suknju.

Hartley se nasmije. „Našla sam je na sniženju.“ „Ja isto.“ I to je dovoljno da učas postanu najbolje prijateljice.

Da sam znao da je to dovoljno, odavno bih počeo nositi bijele odrezane majice. Ionako se ne bojim pokazati trbušnjake. „Što ćete popiti?“ obratim se svima. „Ja ću dijetalnu kolu“, prva se javi Felicity. „I zamrznutu bananu bez čokolade i bez oraha.“ „Znači bananu“, kažem. „Ali zamrznutu.“ Odustanem od daljnjih komentara. „Ti Brane?“

„Meni može bilo što. Kola je u redu.“ Vjerojatno bi mu, kao i meni, najbolje sjelo pivo, ali nismo punoljetni, a na gatu su prilično strogi kad je alkohol u pitanju. „Što ćeš ti, Ha-Ha?“ Felicity se namršti kad nazovem Hartley nadimkom. „Ne bih ništa.“ Odmahne glavom. „Sigurna si? Neću se svaki dan nuditi da platim“, zadirkujem je.

Svima sam i predložio piće samo zato što sam njoj htio nešto kupiti. „Ja ću gazirani sok od naranče sa sladoledom“, ubaci se Ella. „A ti, Val?“ „Za mene može korijenski gazirani sok sa sladoledom. I prženo tijesto s jagodama.“ „Mogao bih i ja prženo tijesto“, javi se Bran. „Ideš sa mnom, Brane?“ Narudžba je brzo postala veća nego što sam očekivao. A i ne namjeravam ga ostaviti samoga s Hartley. „Naravno.“ Odemo do štanda s hranom i pićem gdje naručim tri kolača, zamrznutu bananu - nemaju nijednu bez čokolade - i šest paniranih hrenovki od trideset centimetara na štapiću. „Planiramo nahraniti cijelu vojsku?“ našali se Bran.

Možda mu se sviđa Hartley, ali ne zapaža baš dobro. Hartley se doslovce oblizivala dok je Ella naručivala hranu. A kad joj je jezik izvirio, meni su koljena zaklecala. Nažalost, znam da nije gladna mene nego prave hrane. „Hrane iz lunaparka nikad dosta.“ „Istina.“ Dok čekamo na pultu, Bran gurne obje ruke u džepove i pogleda me pomalo čudno. „Reci mi iskreno, Royalu. Smeta li ti što sam ovdje s Hartley?“

Ukočim se. Rekao je to kao da misli da su na dejtu ili neko slično sranje. Jesu li? Došli su ovamo odvojeno, to znam sto posto. Hartley je došla autobusom, a Bran se dovezao svojim Dodgeom. Ali to ne znači ništa. Moguće je da su između kraja nastave i dolaska ovamo razgovarali o večerašnjem izlasku kao o dejtu.

Ima li njezin broj mobitela?

Ljubomora mi zapali utrobu. Bolje bi mu bilo da nema. „Zašto bi mi smetalo?“ Ne znam kako, ali uspijem to reći najležernijim mogućim tonom.

Bran slegne ramenima. „Nemam pojma. Ponašaš se dosta zaštitnički prema njoj.“ „Prijatelji smo. Takav sam prema svim prijateljima.“ „I ja.“ Nasmiješi se i kao da to očekuje od mene, ali ne uspijem se natjerati. „Stvarno te zanima Hartley?“ Bran mi djeluje kao dobar momak i jedini je igrač u našoj ekipi koji zna baciti loptu, ali to ne znači da bi trebao njuškati oko moje djevojke. „Možda. Čini se cool cura.“ „Maturantska godina nije vrijeme za ozbiljno hodanje jer ta veza sigurno neće potrajati“, kažem mu.

Bran podigne obrvu. „Hobi ti je pisanje kolumne sa savjetima, Royalu?“ Jedva se uspijem natjerati da se ne zarumenim. Pomaže, naravno, i to što me godinama nije bilo briga što itko misli. „Točno, a zove se Dragi Frajeru Koji Zna Bolje Od Mene. Pomoći ću ti da ne napraviš budalu od sebe.“ „Misliš da ću budem li hodao s Hartley napraviti budalu od sebe?“ Sad već djeluje kao da se zabavlja. „Kažem ti da nije zainteresirana.“

„Riskirat ću.“ Dohvati prženo tijesto. „Ali hvala na savjetu.“ Nemam dobar odgovor na to pa, dok se vraćamo prema curama, cijelim putem ne kažem ništa. Kad dođemo do njih, u skupini nas je već više od deset - većina Felicityni prijatelji. „Kao da je došlo pola maturanata“, komentira Val kad počnem dijeliti hranu.

Felicity je potapše po kosi. „Čini se da se pročulo da sam ovdje.“ Gledam je razmišljajući je li to rekla ironično, ali zaključim da nije. Smrtno je ozbiljna. Osvrnem se naokolo provjeravajući zabavljaju li se i drugi njezinim iluzijama, no Ella i Hartley su već navalile na hranu i ne obaziru se na nju. Zato Felicityna svita kima kao da je njezina izjava izišla iz usta proročice.

Kad završimo s hranom, Bran predloži da krenemo na vožnju. „Obožavam panoramski kotač“, prizna Hartley. „Mislim da se nisam vozila na njemu od dvanaeste godine.“ „Kotači su za djecu“, prekine je Felicity. „A da osvojiš nešto za mene?“ obrati se meni. „A igre nisu za djecu?“ otrovno joj odvratim. „Što kažete na natjecanje u pucanju?“ predloži Tiffany, Felicityna prijateljica. „Frajeri nam svima mogu nešto osvojiti.“ Felicity oduševljeno pljesne. „Da! Hajde, Eastone. Možeš mi nešto osvojiti i tako mi se odužiti što mi nisi platio ulaznicu.“ Ovije mi ruku oko lakta i povuče me u smjeru streljane. „Što ti kažeš?“ pita Bran Hartley. „Da ti osvojim nešto?“ „Ma ne. Ne treba mi ništa“, pobuni se ona.

Nego što. Ako će joj netko osvojiti nagradu, to ću biti ja i nitko drugi. Ona je moja prijateljica. „A da si same osvojimo nešto ako želimo“, predloži Ella sarkastično.

Felicity i druge cure uglas se pobune, no Hartley podigne palce.

Ona, Ella i Val odvoje se od skupine i odlutaju prema kućici gdje neki seronja pogađa svačiju težinu. Malo nepristojno, ako se mene pita.

Krenem za njima, ali me Felicity ponovno zgrabi za ruku. „Već sam se umorila od toga.“ Zagledam se u njezinu ruku. „Od čega?“ Nježno, ali odlučno iščupam se iz njezina stiska. „Koliko daleko namjeravaš ići s ovime?“ Smjesti obje ruke na bokove. „Ne znam na što misliš.“ Potisnem frustrirani vrisak. „Felicity. Slušaj me. Bio sam pijan kad sam pristao na tvoj prijedlog. Kad sam se idućeg jutra probudio, nisam se sjećao ni da sam te prethodnu večer vidio.“ „E pa, vidio si me i rekao si da ćeš mi biti dečko, tako da što je, tu je, Eastone Royalu. Nema natrag.“ „Gledaj, ti si draga cura“, zamalo se zagrcnem zbog te laži. „Ne želiš me za dečka, ni lažnoga ni pravoga. Vjeruj mi. Užasna sam osoba, a usto sam još i prokleto lijen. Trebala bi pronaći nekog drugog za to što želiš.“ Rukama polako otkliže od bokova preko struka do grudi. Hmm. Nikad joj prije nisam zamijetio grudi. Vjerojatno zato što me nikad nije bilo dovoljno briga da je odmjerim. „Ne može“, naposljetku kaže. „Ne može?“ „Ne. Već sam objavila da smo par i bit ćemo par. Nije me briga ako si prema meni grub ili uvredljiv. Tako će samo drugi suosjećati sa mnom.“ Presveta Bogorodice. Ovoj ženi očito nisu sve na broju. „Neću to učiniti. Točka. Iskreno, ne znam kako još da ti to kažem da konačno shvatiš. Neću sudjelovati u tome.“ „Hoćeš.“

Odmaknem se nekoliko koraka od nje. Za mene je ovaj razgovor završen. „Jer ako ne budeš sudjelovao,“ doda ona, „zagorčat ću Hartley život.“ Gurnem si jezik na unutarnju stranu obraza suzdržavajući se da ništa ne kažem i moleći se za strpljenje. Na kraju krajeva, točno je da sam pristao na ovu glupu šaradu, čak i ako se toga ne sjećam.

Ponovno se vratim do nje i pokušam apelirati na njezin razum. „Budimo razumni. Što kažeš na to da prekineš sa mnom? Možeš reći da sam te prevario ili da sam previše glup da bi trošila vrijeme na mene ili da sam loš u krevetu. Smisli neku laž i ja ću je potvrditi.

Može biti bilo što.“ „Ne.“ Ahhhhhhh. Malo mi nedostaje da udarim šakom u najbliži zid.

Ova cura je totalno jebeno luda.

Ali ako će igrati tako prljavo, ja mogu igrati još prljavije. „Probaj bilo kako nauditi Hartley i za manje od dana ćeš preklinjati za milost“, kažem joj glasom napetim kao struna.

Međutim, Felicity ne samo da se ne uplaši, nego mi se samodopadno nasmiješi. „Kad završim s Hartley, krenut ću na Ellu.“ Prezrivo frknem. Opet ista priča? Nema šanse da bi Felicity ikad mogla srediti Ellu. Ella je već ukrotila najzlobniju curu koja je ikad išla u Astor Park Prep - Jordan Carrington. „Ne zanimaju me igrice koje želiš igrati, bejbe. A Ella je dovoljno jaka da ti se odupre.“ „Pretpostavljam da ćemo vidjeti, je li tako?“ Ne skidajući s lica onaj bolesni cerek, okrene se i ode prema svojim prijateljima.

Suzdržim se da ne zastenjem, gurnem ruke u džepove i gledam svoje razredne kolege. Bran igra košarku na nekom stroju i rastura šut za šutom. Oko njega je nekoliko djevojaka koje razdragano navijaju.

Hmmm.

Pogled na najnovijeg sportaša Astor Parka i zadivljene cure okupljene oko njega iznenada mi daju ideju. Želi li se Felicity popeti na vrh društvenog lanca, ima smisla da se spetlja s Branom. Premda nije bogat, jako je zgodan i, što je najvažnije, vođa navale školskog tima. Svi vole vođe navale. Kvragu, čak i Hartley misli da je poseban. Moram samo uvjeriti Felicity da je Bran bolji ulov od mene.

A ako će se tako maknuti od Hartley, to je samo dodatan plus.

Uopće nemam skriveni motiv.

Smislivši plan, požurim prema arkadnoj igri. Ubacim novac u stroj pokraj Branova i počnem pucati. Prilično je jednostavno i vrlo brzo se i oko mene skupe obožavateljice. Bran zastane da bi me gledao kako igram i odmah zgrabim priliku. „Jesi li za okladu, Mathise ?“ pitam ga bacajući mamac.

Kao što sam i pretpostavio, odmah zagrize. Svaki se sportaš voli natjecati i izvan terena. „Zašto ne. Koji je ulog?“ „Ako ja pobijedim, ti svima kupuješ karte za panoramski kotač.

Ako izgubim, ja ih plaćam.“ „Ima nas dvadeset troje“, čujem Ellin tihi glas. „To je gotovo tisuću dolara.“ Nisam ni skužio kad je došla do mene. Val i Hartley su se također vratile, a kad pogledam u njih, u očima im vidim da su i one zabrinute. „Znam“, odgovorim. „Što je to, sitniš, zar ne?“ Klinci iz Astor Parka kimnu, ali Bran je sin nastavnice i računovođe, što znači da nije običan klinac iz Astor Parka. Nema zakladu i džeparac od nekoliko tisuća dolara na mjesec.

Znam da sam pogodio kad vidim da je naglo problijedio. „Hm, može valjda.“ Ponos mu ne dopušta da odustane kad je već pristao.

Stisnem ga za rame jer znam da neće doista morati iskeširati tu lovu. Naravno da ću izgubiti. „Genijalno.“

Felicity oduševljeno pljesne. „Ja želim veliku pandu.“ Pokaže u golemu plišanu životinju koju bismo vjerojatno mogli kupiti za pet dolara u trgovini u koju Felicity ni mrtva ne bi kročila. Zapravo ne želi pandu. Želi ono što panda u njezinoj umobolnoj glavi predstavlja. Šteta što će se razočarati.

Bran i ja počnemo pucati. U prvoj rundi zabijem što više koševa jer želim da moj poraz poslije djeluje uvjerljivije. Ali iz nekog razloga Bran ne surađuje. Očito ga izjeda ona pomisao da će možda morati platiti svima karte što me iznenadi jer je na nogometnom terenu uvijek skuliran. Stalno promašuje i vodstvo koje sam izgradio nikako se ne smanjuje. Čak ni kad počnem promašivati.

U trećoj rundi malo se oporavi, ali ne dovoljno i definitivno prekasno jer kad se zvonce oglasi, ja sam pobjednik.

Sranje. „Duplo ili ništa“, bez razmišljanja kažem. „Ne, dosta mi je“, kaže Bran, ali vidim da mu je lice poprimilo zelenkastu nijansu. „Znala sam da ćeš pobijediti, Eastone!“ razdragano zacvrkuće Felicity. „Dobro podrijetlo uvijek prevagne.“ Znam da je Ella razočarana, ali ubije me gađenje u Hardeyjinim očima. Ella će mi vjerovati kad joj objasnim što sam zapravo htio, da sam htio namjerno izgubiti da Bran pobijedi i da na kraju ja kupim karte. Ali Hartley neće. Ona već misli da sam seronja.

Teško progutam i izvadim novčanik. „Bila je to glupa oklada. Ja ću platiti karte.“ „Ne, stari. Oklada je oklada. Moram biti čovjek od riječi.“ Vidljivo potresen, Bran otetura prema blagajni kupiti karte za sve.

Nekoliko naših suigrača u prolazu ga pljesne po leđima. „To je naš vođa!“ „Sranje“, promrmljam.

Ella me uhvati za ruku i odvuče me u stranu. „Zaustavi ga“, molećivo mi kaže. „Ne mogu. Odem li kupiti karte umjesto njega, izgubit će poštovanje suigrača. „Stvarno ste idioti.“ Izgleda kao da bi me najradije pljusnula. I iskreno, dobro bi mi došlo.

Bran se vrati s kartama i svima ih podijeli. Stanem sa strane i čekam da ih ostali dobiju. Kad dođe do mene, ponovno mu ponudim da ću platiti. „Toliko sam puta igrao ovu igru sa svojom braćom da bih mogao pogoditi onaj koš i zatvorenih očiju. Pusti me da platim, može?“ Bran frkne nosom. „Znači, namjestio si mi?“ „Ne baš.“ Ali ne zvučim pretjerano uvjerljivo jer mu jesam namjestio, premda ne onako kako je na kraju ispalo. „Mislio sam da igramo za istu ekipu,“ promrmlja on, „ali hvala što si mi tako brzo pokazao pravo lice. Sad znam pravila.“ Pljesne mi kartu za panoramski kotač na dlan i udalji se od mene. „Stvarno si kreten.“ Podignem pogled i vidim da prema meni ide Hartley. Sive joj oči izgledaju kao dva olujna oblaka.

Grlo mi se stisne od jada. Teško progutam, a onda joj pokažem da krene za mnom malo dalje da nas ostali ne mogu čuti. I začudo me posluša. „Nije onako kako izgleda“, kažem joj stišavši glas. „Htio sam namjerno izgubiti da ja platim karte.“ Zgađeno zatrese glavom. „Baš. Kako da ne, Eastone.“ „Istina je.“ „Aha. Zašto si onda uopće igrao tu glupu igru? Zašto jednostavno nisi platio karte i gotovo?“

„Htio sam da Bran ispadne faca pred Felicity.“ „Molim?“ Čelo joj se zbunjeno nabere. „Mislio sam da bi bilo dobro da se zapali za drugog frajera i da onda zaboravi na onu glupu ideju da nas dvoje hodamo.“ Isuse. Sad kad to pokušavam objasniti nekome, zvuči nevjerojatno suludo.

“Gledaj, pogriješio sam. Nisam želio da Bran iskešira toliku lovu.“ Hartley mi proučava lice, kako mi se čini, cijelu vječnost. „Stvarno nisi htio biti kreten prema njemu, je li?“ Žalosno odmahnem glavom. Odjednom mi je jasno da sam muška verzija Felicity. Neću ostaviti Hartley na miru premda to uporno traži od mene. Mislim samo na sebe, a druge unesrećujem svojim glupim, impulzivnim odlukama.

Zapravo, nisam muška Felicity. Ona kuje podmukle planove, a ja se samo želim zabaviti.

Ali ne na štetu drugih. „Oh, Eastone.“ Te dvije riječi kao da nose nepodnošljivu težinu razočaranja. „Znam.“ Ispravim ramena i priberem se. „Popravit ću stvar.“ „Kako?“ „Nemam pojma. Ali ti si mi najbolja prijateljica. Hoćeš li mi pomoći?“ Molećivo je pogledam.

Iznenadi me kad mi se približi i stisne mi ruku. „Smislit ćemo nešto“, utješi me.

A onda me ponovno šokira kad me poljubi u obraz. Možda ipak nisam muška Felicity. Hartley sam drag, a ona ne može biti poštenija nego što jest.

Cijelo mi tijelo zatreperi od te jedne sekunde fizičkog kontakta.

Dolje, dečko, naredim. Prijatelji smo s Hartley, a to znači da je zabranjeno uzbuđivanje na neprikladnim mjestima. „Idemo, što stojiš?“ pita me već nekoliko koraka ispred mene.

Najradije bih joj odgovorio perverznim komentarom koji mi odmah padne na pamet, no ovaj put mi je mozak brži od jezika. Ali za dlaku.

POGLAVLJE 18

Idućeg dana već radim na popravljanju štete. Prva točka dnevnog reda? Popraviti stvar s našim vođom navale čiji je jedini jučerašnji zločin bilo to što je protiv svoje volje postao pijun u mojemu očajničkom pokušaju da se riješim Felicity. Čekam da se svlačionica posve isprazni prije nego što mu priđem. „Imaš minutu?“ Namršti se kad me vidi ispred sebe. „Što želiš, Royalu?“ Pokajnički mu se nasmiješim. „Dolazim s mirovnom ponudom.“ „Ma nemoj?“ Uopće ne gleda u mene dok zatvara ormarić, mnogo snažnije nego što je potrebno. Već je odjeven za trening i djeluje nestrpljivo da čim prije krene u akciju.

Pogledam oko sebe provjeravajući jesmo li sami, a onda mu pružim deset novih novcatih novčanica od stotinu dolara.

Vidim mu bljesak u zelenim očima. „Koji je to vrag?“ „Gledaj, žao mi je zbog onoga sinoć, stari. Imao si pravo, u redu?

Stvarno sam ti pokušao namjestiti, ali ne onako kako misliš.“ Pokušam mu gurnuti novčanice u stisnutu šaku. „Uzmi.“ Trzne rukom i odgurne moju. „Ne treba mi tvoj novac, Royalu.

Ne želim tvoju milostinju.“ „Ne dajem ti milostinju nego odštetu.“

Bran prezrivo otpuhne. „Ozbiljan sam. Nisam te htio osramotiti ili poniziti jer nisi bogat poput nas.“ „Nisi?“ Glas mu je napet. „Što si onda htio?“ Teško uzdahnem. „Nadao sam se da ćeš rasturiti ono gađanje tako da se Felicity zapali za tebe i prekine sa mnom.“ Obrve mu skoče do vrha čela. „Hm. Molim?“ „Gadno sam pogriješio kad sam pristao izići s tom curom“, priznam mu. „Stalno me gnjavila u lunaparku i pomislio sam, kvragu, možda bih je mogao skinuti s grbače i prebaciti je na tvoju kitu. I svi smo na dobitku.“ Na licu mu se nevoljko pojavi osmijeh. „Svi smo na dobitku? Ili točnije, ti si na dobitku i Felicity je na dobitku? Jer ne vidim kako sam ja na dobitku u tom scenariju.“ „Hej, ona uopće nije loša cura.“ Lažem kao pas. Felicity je užas živi. Ali već sam zabrljao i Bran je zbog mene vjerojatno ostao bez ušteđevine - izgledat ću kao totalni pizdun ako mu priznam da sam mu pokušao natovariti taj demonski izrod. „Zgodna je“, dodam i ovaj put ne lažem. Felicity je doista zgodna. „Popularna je. Dolazi iz obitelji starih bogataša.“ Slegnem ramenima. „Ako želiš hodati s curom iz Astora, ona ti sigurno ne bi bila najgori izbor.“ Sagne se da si zaveže vezice na tenisicama. „Aha. A ako je tako odličan izbor, zašto je ti ne želiš?“ „Jer ja ne želim imati curu“, kažem mu istinu. „Ne idu mi ta sranja. Bio sam pijan kad sam joj rekao da ću hodati s njom, nisam imao pojma što govorim.“ „Okej.“ Bran se ispravi i prođe prstima kroz kratko ošišanu kosu. „Da vidim jesam li dobro shvatio... Kladio si se sa mnom tako da bi izgubio i da bih ja ispao faca ispred Felicity?“ Pokunjeno mu kimnem.

„Jer želiš da ja hodam s njom.“ Zastane. „Tako da ti ne bi morao hodati s njom.“ Ponovno kimnem i ugrizem se za usnu da se ne nasmijem. Ali onda Bran prasne u smijeh i ne izdržim da se i ja ne nasmijem. „Sjebana ti je logika.“ „Ja sam Royal. Sjeban mi je drugo ime.“ Frustrirano zatresem glavom. „Ali nisam očekivao da će te uhvatiti trema od nastupa i da ćeš pucati onako očajno.“ „Hej“, pobuni se on. „Bilo je u igri tisuću dolara. Skamenio sam se.“ Pružim ruku i pljesnem ga po njegovoj - onoj kojom ne baca, naravno. „Nemoj da te trener čuje. Mislit će da bi ti se moglo dogoditi i na tekmi.“ „Na našim utakmicama nije u igri lova“, odvrati mi. „A to znači da nemam pritisak zbog love nego samo trenerov pritisak da pobijedimo.“ „Pritisak zbog love?“ „Da, takva sranja me izbacuju iz takta. Vjerojatno zato što smo uvijek bili kratki s lovom, još otkad sam bio klinac.“ Osjećaj krivnje ponovno mi stegne grlo, toliko da mi glas iziđe hrapav i dubok. „Ozbiljan sam, stari. Nisam bio fer sinoć. I nije stvar u tome da mislim da ne možeš platiti nego nisam uopće trebao ponuditi onu okladu.“ Silom mu uhvatim ruku i pljesnem mu novčanice u dlan. „Uzmi. I to nije milostinja nego moje obećanje da te nikad više neću baciti lavovima da bih spasio svoju kožu. Naći ću drugi način da riješim ovo s Felicity. A ako ne uzmeš lovu, pratit ću te u stopu i gurati ti novčanice u džep u najnezgodnijim trenucima.

Možda ti čak kupim auto i parkiram ga ispred škole s velikom mašnom na vrhu. Znam biti vrlo iritantan.“ „Nikad ne bih rekao“, ironično mi odvrati. „Znači da ćeš ga uzeti ?“

Dugo šuti, a onda napokon kimne. „U redu.“ U glasu mu čujem zahvalnost i tračak poštovanja. „Drago mi je što si mi rekao istinu.

Doista nisam htio da te moram mrziti.“ Nasmijem se. „Ionako me ne bi mogao mrziti. Nitko me ne može mrziti.“ Bran i ja kucnemo se šakama i krenemo prema terenu na početak treninga.

Iduća je na redu Hartley. Na putu prema prvom satu oko prsta u džepu vrtim tanki lančić. S njim je došla i elegantna baršunasta kutijica, ali sam zaključio da bi to ipak bilo pretjerivanje. „Hej, najbolja prijateljice.“ Uhvatim je na ulazu u učionicu.

Skloni se s vrata puštajući ostale učenike unutra. „Što ima?“ „Pomirio sam se s Branom.“ „Stvarno?“ Odmakne pramen kose s lica, a mene prsti zasvrbe da to učinim umjesto nje. „Nije mogao odoljeti mom šarmu“, našalim se. „Nitko ne može“, odgovori i nasmije se. „Čak ni ja, očito.“ Licem mi se razlije osmijeh. Gurnem ruku u džep i izvadim lančić. „Uglavnom, kad se već ispričavam, imam nešto za tebe.“ Oči joj se rašire kad mahnem lančićem pred njom. Na trenutak zuri u njega, a onda oklijevajući prijeđe po njemu prstom. „Ne mogu ga prihvatiti.“ „Iz Automata je sa slatkišima“, kažem joj. „Ili ćeš ga ti uzeti ili ću ga baciti.“ „Iz automata sa slatkišima?“ pita. Prsti joj se zadrže na lančiću i prate ga dok ne dođu do jednog od tri mala zlatna privjeska. Želi ga, ali prvi put otkad je znam ne pokušam je prisiliti na nešto. Znam da odluke voli donositi sama i u svoje vrijeme.

„Aha.“ Zgrabim joj dlan i ispustim lančić u njega. „Eto. Sad je tvoj i možeš s njim raditi što hoćeš. A ako ga ne želiš, slobodno ga baci.“ Ne čekajući njezin komentar produžim u učionicu.

Ostatak dana doslovce proleti. Na moje olakšanje Felicity me ostavi na miru, čak i na ručku. Sjedi sa svojim prijateljicama koje s neizostavnim obručima za kosu izgledaju poput ženskog benda iz 1950-ih, a ja ručam sa svojim prijateljima.

Na Matematici sjedim između Elle i Hartley, ali nemamo priliku razgovarati jer nas gospođica Mann iznenadi blic testom. I većinu sata nezadovoljno gleda u mene.

Nisam jedini koji to zamijeti. Hartley me u jednom trenu trkne u rebra i šapne mi: „Što si sad učinio?“ „Ništa“, šapnem i ja njoj. Nisam imao nikakav kontakt s gospođicom Mann još otkad sam imao, hm, kontakt, s gospođicom Mann. „Gospodine Royal, gospođice Wright“, prekine nas njezin oštar glas. „Manje priče, a više rješavanja, molim.“ Maloprije je od svih zatražila da riješe pitanja od jedan do pet iz udžbenika.

Hartley odmah pogne glavu i nastavi raditi na zadatku. No ja sam već riješio svih pet jednadžbi pa našvrljam nešto drugo u bilježnici. Otkinem jedan kut stranice, čekam da gospođica Mann odvrati pogled pa gurnem poruku na Hartleyjin stol. Napisao sam joj: Ideš na tekmu u petak navečer?

Na trenutak se ukoči, pogleda prema ploči, a onda razmota poruku.

Kad je pročita, uzme olovku, nešto napiše i gurne mi papir natrag.

Možda, glasi njezin odgovor.

Ponovno nešto napišem i vratim joj poruku. Možda?? Najbolji smo prijatelji! Treba mi podrška. Najbolji prijatelji podržavaju jedno drugo.

Koji trenutak poslije stigne i odgovor. „Možda ću morati raditi u petak. Rekla sam jednoj konobarici da mogu uskočiti umjesto nje ako joj bude trebalo.“ Poruka još nekoliko puta promijeni ruku.

OK Ali još ne znaš sigurno radiš li ili ne?

Još ne. Saznat ću taj dan.

OK. Onda mi javi. Ako ne budeš radila, dolaziš na utakmicu! U PROTIVNOM. Hartley se tiho zasmijulji, ali ne dovoljno tiho. Oštar pogled gospođice Mann ponovno se spusti na nas. „Gledajte u svoje zadatke, gospođice Wright.“ Hartley se zarumeni na nastavničin komentar da prepisuje.

Diskretno gurne moju poruku pod bilježnicu i vrati se rješavanju zadataka.

U trenutku kad se oglasi zvono uguram knjige u ruksak i skočim na noge. „Gospodine Royal, možete li ostati trenutak?“ Sranje. „Vidimo se na ručku?“ kažem curama.

Ella kimne i potapše me po ruci, a Hartley sumnjičavo pogleda u gospođicu Mann pa u mene. Ali da. Hartley je onog dana bila pred vratima učionice, a to je totalno sranje jer je ni najmanje ne želim podsjećati na ono što se dogodilo. Ionako već misli da sam faker. „Gospodine Royalu“, ponovi gospođica Mann strogo. Škrgućući zubima priđem njezinu stolu. „Gospođice Mann“, podrugljivo joj se obratim.

Pogleda prema vratima provjeravajući da na njima nema nikoga, ali ipak ne ustane i ne ode ih zatvoriti. Vjerojatno želi izbjeći iskušenje.

Kad me ponovno pogleda, lice joj je zasjenjeno frustracijom, a glas tek neznatno glasniji od šapata. „Ne znam što govoriš ljudima, ali moraš prestati.“ Zbunjeno naberem čelo. „O čemu govorite?“ „Kvragu, Eastone!“ Cikne šokirana vlastitim povišenim glasom, nervozno proguta i ponovno pogleda prema vratima. A onda opet progovori šaptom. „Rekao si nekome za ono što je bilo među nama.“ Iznenadi me njezina izjava. Nikome živome nisam rekao za ono što... ne, čekaj. Ella zna. Znaju i Hartley i Reed. A Pash definitivno sumnja. „Jutros je jedna nastavnica natuknula nešto u zbornici.“ Oči joj se napune panikom. „Ako dođe do ravnatelja Beringera, dobit ću otkaz!“ Ne uspijem zaustaviti sarkastičan odgovor. „Ne mislite li da ste o tome trebali razmišljati prije nego što ste zabrijali sa mnom u ovoj učionici ?“ Mahnem rukom po praznom prostoru.

Lijepo joj se lice snuždi od očaja. Izgleda kao da sam je pljusnuo i premda mi utrobu odmah zapljusne osjećaj krivnje, pokušam mu se oduprijeti. Zašto ljudi ne mogu preuzeti odgovornost za svoja djela?

Ja sam znao da je to što smo radili pogrešno čak i dok smo to radili.

Ne bježim od toga. Ne bi trebala ni ona. Od prve minute kad sam ušao u njezinu učionicu žena mi je jasno davala do znanja da me želi provozati.

A čak i nismo učinili ne znam što.

Pokušam je utješiti. „Opustite se. Nitko nas nije vidio i nema dokaza da se išta dogodilo. Ako nas Beringer pita, samo ćemo zanijekati.“ Gospođica Mann se ugrize za usnu. „Zanijekat ćemo...“

„Tako je.“ Glas mi je odlučan. „Nije se ni dogodilo, okej?“ Slabašan joj smiješak podigne kutove usana. „Što se nije dogodilo ?“ Lukavo se nasmiješim. „Baš tako.“ Poslije posljednjeg zvona tog dana kraj ormarića me zaskoči Felicity. Priđe mi brzim odlučnim koracima i glasno me poljubi u obraz. „Ahhhhh“, uzdahne netko iza nas, ali ne mogu procijeniti je li potaknut divljenjem ili ljubomorom.

Kratko se okrenem i opazim zavidne poglede djevojaka na kraju niza ormarića. Gledaju u mene i Felicity i međusobno se došaptavaju.

Iznenada osjetim povlačenje za ruku, spustim pogled i vidim da nam Felicity isprepliće prste. Pokušam trznuti ruku iz njezine, ali čvrsto je stegne. Čovječe, ima nevjerojatno čvrst stisak za nekog tako sitnog i nejakog. „Što to izvodiš?“ prosikćem. „Držim dečka za ruku“, zacvrkuće ona.

Duboko udahnem, a onda vrlo polako i metodično približim usne njezinu uhu i zasikćem: „Kunem ti se Bogom, ženo, skroz ću popizditi. Rekao sam ti već milijun puta, bio sam pijan. Neću ti glumiti dečka i jebena točka.“ Podigne glavu i pogleda me. „Da, hoćeš.“ „Gotovo je, Felicity. Čuješ li me?“ Ne potrudim se ni stišati glas i Felicity se hitro okrene provjeravajući je li itko čuo što sam rekao. Kad zadovoljno ustanovi da je sve pod kontrolom, progovori tonom namijenjenim razmaženom trogodišnjaku. „Eastone. Ti i ja smo se nešto dogovorili i taj dogovor ne prestaje dok ja ne budem htjela da prestane.“

„Ne ide to tako.“ „Ide točno tako.“ Osjetim kako mi u žile nadire bijes. Mrzim ljude poput Felicity.

Neizmjerno su mi draže cure poput Elle, Val i Hartley od onih poput Felicity, Lauren i Jordan. Krv mi proključa od njihove arogancije i bahatosti. Što je, naravno, ironično jer sam ja jednako arogantan kao i one. Uvijek dobijem sve što poželim i kad god to poželim. To znači biti Royal.

Ali iz nekog mi je razloga neopisivo neprivlačno vidjeti tu osobinu u drugih.

Gleda li me Hartley s istim gađenjem i prezirom kojim ja gledam Felicity? Nadam se da nije tako. „Slušaj, možemo li razgovarati kao normalni, nepsihotični ljudi?“ ljubazno je pitam. „Djevojka, pa čak i lažna, previše me sputava.“ Felicity frustrirano zagunđa. „Rekla sam ti da se možeš petljati s kime želiš, pod uvjetom da to činiš diskretno.“ „Diskretno? Bejbe, ne znam što ta riječ uopće znači. Poševio sam bratovu bivšu curu u njegovu krevetu. Zabrijao sam s mamom Nialla O’Malleyja na zabavi u njegovoj kući. Lani sam u bazenu Carringtonovih poševio dvije Pastele. Nastavimo li s ovom predstavom, kad-tad ću te osramotiti.“ Nosnice joj se rašire od bijesa. „Ne namjerno“, brzo dodam. „Nego zato što sam jednostavno takav. Ne razmislim prije nego što nešto učinim. Želiš li doista hodati s frajerom koji je s curom prekinuo porukom na mobitelu?“ To Claire svima govori, premda sam to zapravo učinio uživo. Ali napokon da i ja imam neke koristi od njezine laži.

Felicity konačno utihne. Kad joj s lica napokon nestane ona bahatost, znam da sam uspio doprijeti do nje.

Takvim curama ništa nije važnije od imidža. I imala je pravo kad je rekla da će veza s Royalom pridonijeti njezinu imidžu, ali oboje znamo da bi joj bilo bolje da je taj Royal Gideon, moj uzorni stariji brat. Ili čak Reed koji je mrzovoljni gad, ali barem nije sklon sranjima u javnostima. Za razliku od njih, ja sam sjebani Royal i svi to znaju.

Ruke joj padnu uz tijelo. Vidim kako joj se kotačići u glavi bez prestanka okreću. „Sinoć na gatu...“ počne nakon duge stanke.

“Rekao si da mogu svima reći da sam ja prekinula s tobom.“ Žustro se uhvatim za pojas za spašavanje koji mi dobaci. „Tako je“, odmah odgovorim. „Možeš svima reći da sam učinio nešto grozno i da si me zato ostavila.“ „Ne. Neće biti dovoljno da im samo kažem.“ U vražju mater. „Što onda želiš?“ „Javni prekid“, odlučno odgovori. „Želim te popljuvati pred svima i jasno dati do znanja da me nisi dostojan i da ne želim više biti s tobom.“ Moram se svjesno potruditi da ne zakolutam očima. „Može.

Kako ti kažeš.“ „U petak je kod mene krijes na plaži“, podsjeti me. „Poslije utakmice. Rekao si da ćeš doći.“ Jesam li? Ne sjećam se da sam pristao doći, ali vjerojatno bih svejedno završio tamo. „Okej.“ „Najprije ćemo se malo družiti, a onda ću prekinuti s tobom. A ti ćeš samo stajati i trpjeti sve što ti kažem.“ Hej, ako ću se tako napokon riješiti ove luđakinje, mogu i gol golcat protrčati kroz kriješ i dopustiti joj da me gađa rajčicama.

Kimnem joj. „Dobro.“ Felicity se zadovoljno podigne na vrhove prstiju i ponovno me poljubi u obraz, vjerojatno zbog triju zgodnih drugašica koje upravo

prolaze kraj nas. Naježim se od glave do pete, ali uspijem se natjerati na lažan smiješak. Također zbog drugašica u prolazu. „Onda se vidimo na tulumu?“ veselo me pita.

Nažalost. „Apsolutno.“

POGLAVLJE 19

Na utakmici u petak navečer Branova je prva akcija dodavanje preko 45 metara ravno u ruke hvatača koji dovrši polaganje.

Odličan potez našeg vođe navale odredi ton ostatka utakmice ostvarimo zgoditak u gotovo svakome drugom prodoru, ako ne polaganjem, onda zabijanjem iz igre, i na poluvrijeme odemo s prednošću od dvadeset sedam bodova.

Hartley na kraju ipak nije morala raditi pa je ponovno na tribinama s Ellom i Val. Seb i Sawyer također. No Lauren začudo nema ni traga ni glasa.

Ne smijem propustiti trenerov govor na poluvremenu pa ne mogu otići do njih na tribinu nego im se samo osmjehnem i mahnem prije nego što nestanem u tunelu. Drago mi je da je Hartley došla.

Nadam se da to znači i da će se družiti s nama poslije utakmice.

Drugo je poluvrijeme jednako uspješno. Saint Lawrence Academy uspije izvesti dva polaganja, ali vodstvo Astor Parka ipak je preveliko i SLA ne može nadoknaditi potop koji su doživjeli u prvom poluvremenu.

Na kraju pobijedimo. Očito. I Bran je proglašen najboljim igračem. Trener Lewis pljesne ga po ramenu i kaže mu: „Večeras si igrao vraški dobar nogomet, sine.“ Ostatak suigrača, uključujući mene, uglas klikne. Ja dotrčim do Brana i pljesnem ga po dupetu. „Stari. Bilo je genijalno. Vidim da si

se suzdržavao na treninzima.“ I stvarno je tako - večeras je prebacio gotovo 400 metara.

Skromno slegne ramenima. „Hej, ne mogu vam odmah otkriti sve svoje tajne.

Nasmijem se. „Čovjek-zagonetka. Sviđa mi se to.“ Bran se ponovno nasmije kad do nas došeta Dom. „Večeras smo na tulumu kod Worthingtona, je li tako? Felicity je cijeloj školi objavila da je kod nje tulum poslije tekme.“ Kimnem. „Da, takav je plan. Ali ja najprije moram svratiti kratko do kuće.“ Planiram opustošiti tatin ormarić s alkoholom jer nemam povjerenja u Felicity da će poslužiti pravu žesticu. Na prošlom tulumu kod nje točilo se uglavnom vino i miješana pića.

Momci i ja uđemo u svlačionicu i ja sam među prvima koji iziđu iz tuša. „Vidimo se na plaži“, viknem Pashu i Domu pa se okrenem Branu. „Dolaziš i ti?“ Kad vidim da oklijeva, strogo ga pogledam. “Ma daj, stari. Večeras si zvijezda. Moraš se pojaviti i primiti nagradu u obliku besplatne cuge i zgodnih treba koje umiru od želje da ti zajašu kitu.“ Bran se polako nasmije. Stvarno je pristojan tip. Laknulo mi je što je na kraju ipak uzeo novac od mene, ali i što mi je oprostio što sam bio totalni kreten prema njemu na gatu. „Dobro. Doći ću“, napokon pristane. „Tako i treba, zvijezdo.“ Nasmijem se i krenem iz svlačionice.

Kad dođem kući, shvatim da nisam jedini koji se odlučio za usputno zaustavljanje. Blizanci se pojave prije mene, ali oni ne kopaju po ormariću s alkoholom što ja planiram, nego se iz rasparanih traperica i majica presvlače u donji dio trenirke i majice bez rukava koje obično nose po kući. „Što radite?“ pitam s vrata Sawyerove sobe. „Zar ne idete do Worthingtona?“

„Ne idemo“, kaže mi Sebastian nekako nevoljko. „Ma da? Što ćete onda?“ „Lauren želi biti doma“, promrmlja. „Na putu je ovamo.“ Isuse. Uopće nisam iznenađen. Iskreno, lani sam mislio da je Lauren prilično cool, ali to je bilo dok je samo povremeno navraćala k nama i prije nego što je počela stalno visjeti u našoj kući. Što sam je bolje upoznavao, manje mi se sviđala. Prema mojoj braći odnosi se kao da su dvije igračke zadužene za to da je zabavljaju.

No čini se da Sebu i Sawyeru to ne smeta, pa pretpostavljam da ne bi trebalo ni meni.

Krenem za braćom u prizemlje. Taman se spustimo u predvorje kad se ulazna vrata otvore i na njima se pojave Ella, Val i Hartley. „Hej, seksi dame“, kažem i zazviždim prema njima.

Ella i Val zakolutaju očima, ali Hartley je previše zaokupljena osvrtanjem po golemom predvorju. Bojažljivo proučava dvostruko stubište, beskonačno visok strop i glatki mramor pod nogama. A ja iskoristim njezinu odsutnost da proučim nju.

Večeras izgleda baš slatko. Nosi traperice rasparane na oba koljena, tamnoljubičastu majicu tankih naramenica i nezakopčani gornji dio trenirke s patentom. Kosa joj je puštena i čak se malo našminkala - namazala je trepavice maskarom i stavila sjajilo za usne od kojeg izgledaju vlažno i seksi.

No najbolje što večeras ima na sebi je moj lančić.

Nosi ga. Stvarno ga nosi. I stoji joj odlično. Toliko dobro da joj poželim poljubiti ključnu kost. „Zaboravila sam mobitel“, kaže nam Ella i potrči na prvi kat u svoju sobu. „A ja moram na zahod prije nego što produžimo kod Zle Kučke S Istočne Obale“, kaže Val i nestane u hodniku.

Nasmijem se, ali smijeh brzo utihne kad Hartley i ja ostanemo sami. Izgaram od želje da prokomentiram lančić, ali bojim se da će ga odmah skinuti pa se pretvaram da ga nisam vidio. Ona i dalje proučava divovsko predvorje, no nemam dojam da me osuđuje.

Zapravo mi se čini da djeluje nekako tužno. „Je li sve u redu?“ pitam je.

Kimne, ali grize si donju usnu, a dosad sam uspio zaključiti da to čini uvijek kad je nervozna. Trenutak poslije usne joj se razdvoje pa brzo i plitko izdahne. „Samo što...“ Glas joj zvuči sjetno. „Kuća ti je prekrasna, Eastone. Koliko stakla...“ Misli na goleme prozore koji prekrivaju većinu naše kuće uz more. „Mama je voljela sunce“, kažem joj. „Htjela je da kuća bude puna prirodnog svjetla.“ Osim na kraju. Na kraju više nije bilo nikakva svjetla u maminu životu. Samo tmina i depresija koje su je naposljetku gurnule preko ruba.

Na predvorje se spusti tišina. S kata se čuje Ellino tiho mrmljanje, a iz kupaonice u hodniku zvuk tekuće vode. „Znaš što“, iznenada kaže Hartley. „Mislim da ću ipak otići kući.“ Zapljusne me razočaranje. „A tulum?“ Slegne ramenima. „Nisam raspoložena.“ „Ma daj. Ne možeš sad odustati.“ No očito je odlučila jer izvadi mobitel iz džepa. „Pozvat ću Uber.“ „Baš bezveze“, požalim se.

Sive joj oči polako susretnu moje. „Eastone, stvarno mi se sad ne ide na taj tulum.“ Nešto u njezinu glasu, neki neobičan tračak tuge, natjera me da odustanem od nagovaranja. „Okej, nema problema. Ostat ćemo ovdje.“ Uzmem joj mobitel iz ruke i ugasim Uberovu aplikaciju. „Što radiš ?“ pobuni se.

„Slušaj me dobro, Hartley Davidson. Večeras smo odigrali suludo dobru utakmicu i na kraju uvjerljivo pobijedili. Želim proslaviti.“ Podignem jednu obrvu. „Sa svojom najboljom prijateljicom.“ Hartley se naglas nasmije. „Stvarno maksimalno koristiš tu foru s najboljim prijateljima, čini se meni.“ „Nije fora. Volim se družiti s tobom. A ako ti ne želiš ići na tulum, onda ćemo se družiti ovdje.“ Felicity će poludjeti ako se ne pojavim na dogovorenoj predstavi, ali može nekom drugom prilikom odglumiti da prekida sa mnom. To ne mora biti baš večeras. „Blizanci i Lauren također ostaju kod kuće. Možemo svi zajedno odigrati koju partiju bilijara u igraonici ili pogledati neki film. Ili se možemo okupati. Bazen je grijan.“ Hartley se neugodno premješta s noge na nogu. „Ne znam baš...“ „Petak je i nije još ni deset sati. Zabavi se malo.“ Kad ništa ne odgovori, pitam je: „Radiš li ujutro?“ „Ne“, prizna. „Odlično. Onda ćemo se večeras družiti ovdje. Zaboravi na tulum.“ „Nikad nisam čula bolju ideju“, javi se Ellin glas.

Spušta se stubama u prizemlje, ali Val koja se u istom trenutku pojavi na vratima iza nas odmah sabotira moju ideju. „Ne“, kaže Elli. „Već sam ti rekla da večeras moramo pokazati snagu.“ „Čini mi se da pridaješ Felicity preveliku važnost“, pobuni se Ella. „A zapravo je bezopasna.“ „Nije bezopasna“, javim se ja. „Ovaj put se moram složiti s Val, seko.“ Ella me bijesno pogleda. „Ozbiljno?“ „Ozbiljno. Već mi je nekoliko puta rekla da želi upravljati školom i da se neće ustručavati da te sruši s trona.“

Elline oči bijesnu od ljutnje. „Stvarno je to rekla?“ „Aha.“ Val ošine Ellu ozbiljnim pogledom. „Što sam ti rekla? Moramo toj kučki pokazati da je se Ella Harper O’Halloran Royal ne boji.“ „Royal je dovoljno. I dobro, ići ću. Ali i dalje mislim da od muhe pravite slona.“ Ella pogleda u mene i Hartley. „Vi ostajete ovdje?“ Tijelom mi proleti val uzbuđenja kad Hartley odgovori kratkim kimanjem. Velike sive oči nakratko pogledaju u moje kad kaže: „Pretpostavljam da ostajemo.“

POGLAVLJE 20

„Jeste li za film? Neku igru? Hranu?“ ponudim kad Val i Ella odu. Okrenem se blizancima. „Što vi kažete?“ Obojica slegnu ramenima i pogledaju u Lauren. „Može neka igra“, kaže ona i upitno pogleda u Hartley. „Osim ako vas dvoje ne želite biti sami.“ „Ne, ali nisam baš dobra u igrama“, odvrati Hartley. „Osim ako ne mislite igrati Pokemon. To rasturam.“ Bože, stvarno je preslatka. Nasmijem se. „Zapravo sam mislio na društvene igre.“ „Kakve društvene igre?“ „Imamo svakakve. Moja je...“ Zastanem kad se sjetim kako je mama sa mnom i s blizancima igrala Tobogane i ljestve kad smo bili mali. Svi bismo zajedno sjedili u kuhinji, a njezina bi tamna kosa pod sunčevom svjetlošću izgledala kao da je živa. Sjećam se da bih se uvijek pogubio u pokušaju da joj prebrojim boje. „Tvoja što?“ Otjeram to sjećanje od sebe. Večeras se ne namjeravam raspekmeziti. „Mama ih je voljela. Sjećate se kako smo s njom igrali Tobogane i ljestve?“ pitam blizance. „Bilo nam je pet godina“, kaže Sawyer.

Požurim promijeniti temu. „Što kažete na Monopoly?“ Blizanci se okrenu prema Lauren. Opet.

Ona se nasmiješi. „Monopoly je u redu.“ „Monopoly je u redu“, ponove blizanci uglas.

Moram se jako potruditi da frustrirano ne uzdahnem. „Odlično. Igre su u kućnom kinu.“ Pošaljem Sawyera i Sebastiana po sokove i kokice. Lauren se odmah baci na pod, spremna da je se posluži, a Hartley pođe za mnom do police s društvenim igrama. „Originalan i stara škola“, kaže kad s police podignem bijelu kutiju. „Naravno. Pravi sam čistunac.“ „Također je i lihvar“, upozori je Sawyer ulazeći u sobu natovaren gomilom hrane. Sebastian iza njega nosi vjedro s nekoliko različitih boca. „Nismo znali što ti se pije večeras, bejbe“, obrati se Lauren noseći pića prema njoj.

Ona nadmeno pregleda ponuđeno i bez riječi pokaže na dijetalnu limunadu. Sebastian je izvadi, skine čep i izlije prokleto piće u čašu pa je doda svojoj curi. „Što bi ti ?“ malo oštrijim glasom pitam Hartley. „Mogu sama nešto uzeti“, odgovori mi i čini mi se kao da se zabavlja. „A da ti postaviš ploču za igru?“ Odnesem kutiju do blizanaca i Lauren. „Ja ću biti pas“, objavi Lauren.

Pregledam preostale figurice. „Što ti želiš biti, Ha-Ha?“ „Glačalo.“ Izvadi figuricu glačala iz hrpe i stavi je na ploču.

Sawyer odabere brod, a Sebastian staru cipelu.

Ja se odlučim za automobil. Četiri runde poslije Sawyer i Hartley vode. „Hej, starija sam od tebe. Trebao bi poštovati starije“, zadirkuje Hartley Sawyera kad za jedno polje izbjegne njezin posjed. „Žao mi je, slušam hirove kocke, a ona kaže da trebam kupiti St. James.“ Uruči mi novac, a ja njemu karticu nekretnine. „Meni bogovi kartice Šansa kažu da prijeđem preko KRENI i pokupim još dvije stotice.“ Hartley mahne karticom pred Sawyerovim licem. „I mislim da ću ovim novostečenim bogatstvom kupiti stan tako da imaš gdje prespavati kad idući put dođeš u grad.“ „Neće spavati kod tebe“, iznenada zagrinta Lauren.

Zakolutam očima. „Opusti se. Ovo je samo igra.“ „Dosadno mi je“, kaže ona i odmah ustane. „Idemo gledati film u vašu sobu.“ I prije nego što se stignem pobuniti, blizanci već koračaju za Lauren prema vratima. „Nešto sam rekla?“ pita me Hartley. „Nisi. Lauren je...“ Zastanem jer ne želim pljuvati curu koju jedva poznajem. „Jednostavno je Lauren“, dovršim. „Želiš i dalje igrati?“ „Nego što. Rasturam.“ Gurne kocku prema meni. „Ti si na redu.“ Zakotrljam je i završim na Šansi. Karta koju odaberem iz hrpe pošalje me ravno u zatvor. Hartley se podrugljivo nasmije mojoj nesreći. Nastavi skakati po ploči, kupi još jednu nekretninu, a onda sjedne natrag i gleda me kako se koprcam.

Bacim kocku i dobijem pet tako da završim na posjedu koji je Hartley upravo kupila. „Kvragu. Već me cijediš.“

Protrlja rukama kao zla filmska vještica. Predam joj najamninu i gledam kako napreduje do Državne blagajne.

Sljedećim bacanjem kocke završim na Tennessee Avenue. „Napokon.“ Odglumim da brišem znoj sa čela. „Mislio sam da ću završiti bez ijednog terena.“ „Još je rano.“ „Nisam znao da si tako nemilosrdna.“ „Gledaj i uči, ljepotane.“ Nastavimo igrati i brzo mi pokaže da sam se prevario. Još jedan krug po ploči i ona ima pet nekretnina, a ja samo jednu. Već vidim da će ova igra završiti masakrom. „Koliko ćeš me dugo mučiti?“ „Imaš li još love?“ Pogledam u hrpicu ispred sebe. „Nešto.“ „Odustaješ?“ „Ne.“ „Aha.“ Doda mi nešto gotovine. „Kupit ću kuću na Indiana Avenue.“ Predam joj kuću i teško uzdahnem. „Nisam još vidio tu tvoju materijalističku stranu“, komentiram. „Kako to ?“ Gurne kocku prema meni. „Nemam pojma. Uvijek si djelovala ljubazno i opušteno. Sviraš violinu, a to se čini prilično...“ Ne dovršim rečenicu jer nisam više siguran što sam zapravo htio reći. „Nježno?“ pokuša je dovršiti umjesto mene. A onda se namrgodi. „Sviranje instrumenta teško je kao igranje nogometa. Misliš li da je ugodno i jednostavno satima sjediti s komadom drva zaglavljenim između ramena i vrata?“ „Hm, nije?“

„Ne, nije. Znaš li koliko su mi puta prsti krvarili nakon vježbanja?“ Gurne mi svoju lijepu ruku u lice. „Mnogo ?“ pretpostavim. „Tako je. Mnogo. A kad te prsti bole, ne možeš ništa. Ne možeš ni zakopčati košulju.“ „Ja bih ti zakopčao košulju“, izlanem bez razmišljanja.

Baci figuricu kuće na mene. „Eastone!“ Uhvatim figuricu i stavim je na njezin posjed. „Oprosti. Stara navika.“ „Zašto?“ „Što zašto?“ „Zašto ti je to stara navika?“ „Nemam pojma. Jednostavno je tako“, odgovorim. Bacim kocku i pomaknem svoju figuru. Ponovno stanem na neki kolodvor, ali ne mogu si ga priuštiti pa prepustim kocku njoj. „Hajde. Reci mi.“ „Zašto da ti kažem?“ „Jer to prijatelji rade, govore si stvari.“ Upitno podignem obje obrve. „A ti si meni toliko toga povjerila.“ Slegne ramenima. „Znaš za moju situaciju kod kuće.“ „Ali ne zato što si mi ti išta rekla“, pobunim se. Krv mi lagano vri. „Nego zato što sam načuo.“ „Kako god, ipak znaš“, odgovori.

Razdraženo i ne promislivši izlanem: „Činim to jer mi je to uloga.“ Istog trenutka požalim što sam planuo i pretvaram se da proučavam figuricu automobila koja kao da je detaljna minijatura Steveova Bugattija od milijun dolara. Obožavam taj prokleti auto.

„Neću se pretvarati da znam što to znači, ali zato dobro znam kako je biti srednje dijete. Ne možeš se mjeriti sa savršenom starijom braćom ili sestrama, a istodobno nisi više slatka beba.“ „Nije tako“, pobunim se, no znam da je istina jer me njezine riječi pogode kao šaka u trbuh. Reed i Gideon su nevjerojatno usredotočeni. Imaju samodisciplinu koja meni nedostaje i zato se na sveučilištu bave sportovima, a ja neću. Blizanci su povezani na dubokoj razini koju mislim da ni Lauren ne razumije. A ja sam uvijek bio u sredini. Okružen braćom, ali ipak i dalje nekako sam. Jedino što me činilo posebnim bilo je mamino obožavanje, ali sad kad se osvrnem na to, čak mi je i zbog toga neugodno. „Volim biti Easton Royal. Na cijelome svijetu nema toga što ne mogu imati“, kažem kako bih joj pokazao da nisam neki tužni jadnik kakvim me htjela prikazati. „Rekao sam da mi je to navika jer je bezbroj onih koji me vole, a ja im se trudim odužiti komplimentima da se osjećaju bolje.“ „Okej.“ To je sve što kaže.

Njezin odsječni glas zasmeta mi više od rasprave, ali stisnem usne i šutim. Vratim se igri, bacim kocku i pomičem automobil po ploči, ali ne mogu prestati misliti na prošlost.

Mama mi je uvijek govorila da sam joj najdraži, njezin posebni dečkić na kojega je uvijek mogla računati kad je trebalo. A to je samo značilo da joj nikad nisam mogao reći ne. „Katkad je loše kad je netko potpuno usredotočen samo na tebe“, kažem joj. „Loše i za tebe i za tu osobu, pa davanje komplimenta premješta fokus, kužiš?“ Osjećam da sam rekao previše i pokunjeno pognem glavu čekajući neizbježno pitanje što bi trebalo značiti to što sam rekao i na koga sam mislio. Ipak, jedini zvuk koji čujem je kotrljanje kocke po ploči. Naposljetku dođe na posljednji kolodvor što znači da mi nema spasa.

„Gladan sam“ kažem joj. „Idemo nešto pojesti pa gledati film ili nešto tako.“ „Ali nismo još završili.“ „Predajem se.“ Hitro ustanem. „Hrana?“ „Može.“ Izvadi mobitel iz džepa. „Što radiš?“ Nasmije se od uha do uha i snimi stanje igre na ploči i moju kukavno malu hrpu novca. „Bilježim ovaj događaj za vječnost. Možda te nikad više neću ponovno u nečemu pobijediti.“ Uhvatim se za jednu riječ: ponovno. Hartley želi i dalje provoditi vrijeme sa mnom i to je dovoljno da mi potjera sva ružna sjećanja.

Povedem je do kuhinje i pokažem joj da sjedne. „Vjerojatno ima ostataka raviola. Jesi li za ili protiv?“ „Za. Obožavam raviole. Mogu li ti kako pomoći?“ „Samo sjedi i zabavljaj me.“ Smjesti se na visoki stolac. „Kako da te zabavljam?“ Kad zaustim odgovoriti, hitro podigne ruku i zaustavi me. „Zaboravi da sam pitala. Možda da ti čitam vijesti?“ „Želiš li mi zabiti šiljak za led u čelo?“ „Shvatit ću to kao ne“ Izvadim jelo iz hladnjaka i pročitam upute za podgrijavanje koje je Sandra zalijepila za poklopac. Konvekcijska pećnica, 3 minute.

Ubacim jelo u pećnicu, okrenem se i naslonim na kuhinjski element. „Čudi me da ovdje ne živi više ljudi“, kaže Hartley osvrćući se po praznom prostoru. „Jedne sam praznike provela kod obitelji u New Yorku. Kuća im je otprilike osmina ove, a imali su troje zaposlenika koji su živjeli s njima.“

„I mi smo ih imali. Ali kad je mama umrla, nisu prestajali davati intervjue tračerskim časopisima govoreći kako nam je obitelj patetična. Zato je tata na kraju dao otkaz svima osim Sandri, kuharici.“ Trznem palcem prema pećnici. „A i ona sad radi samo nekoliko dana u tjednu jer odnedavna ima unučicu za koju se brine. I više mi se sviđa ovako. Kako ti se svidjelo na sjeveru?“ „Zime su jako hladne. Baš jako hladne. To mi nimalo ne fali. Ali ostala godišnja doba su mi se sviđala. Posebice proljeće i jesen.“ „Koliko dugo te nije bilo?“ „Tri godine.“ Oklijeva i znam da me želi pitati o maminoj smrti, a vjerojatno i o skandalu od prije nekoliko mjeseci. Ali umjesto da krene u potjeru za tračevima, baci mi kuhinjsku krpu i kaže: “Izvadi krpom da ne opečeš prste.“ „Dobra ideja.“ Oprezno izvadim staklenu zdjelu. „Hoćemo li zajedno jesti iz zdjele ili da izvadim tanjure?“ „Možemo zajedno. Da ti donesem vode ili nešto drugo za piće?“ Najradije bih popio pivo, ali zaključim da se Hartley to možda ne bi svidjelo. Nije baš bila oduševljena kad me onu večer poslije pokera vidjela pijanog. „Može voda.“ Kad utren ispraznimo cijelu zdjelu tjestenine, Hartley me pita gdje je zahod. Pokažem joj najbliži kuhinji, pa odem niz hodnik u drugi zahod u prizemlju.

Kad se vratim, čujem Hartleyjin i Laurenin glas. Pretpostavljam da se Lauren spustila po nešto, premda sam šokiran što nije jednostavno poslala slugu po to.

Nije mi namjera prisluškivati ih. Najiskrenije nije. Ali taman prije nego što zakoračim u kuhinju Lauren kaže nešto što mi zalijepi stopala za pod. „Lijepo je vidjeti da upotrebljavaš ime Royal.“ „Kako to misliš?“ Hartley zvuči zbunjeno.

„Mislim da hodanje s Royalom donosi neke zgodne povlastice.

Genijalno, zar ne?“ Ramena mi se ukoče od Laurenina samodopadna, arogantna tona. Cura je stvarno katastrofa. „Ne hodam s Royalom. Easton i ja smo samo prijatelji.“ Lauren se podrugljivo zasmijulji. „Ma hajde. Prijatelji jedno drugome ne kupuju skup nakit.“ „Molim? Oh, misliš na ovu ogrlicu? Easton ju je dobio na automatu sa slatkišima.“ „Aha. Na automatu sa slatkišima.“ „Ne razumijem.“ „Tako se zove zlatarnica na Šestoj aveniji koja radi nakit po narudžbi. Svaki ovaj privjesak košta od pet tisuća naviše.“ Slijedi trenutak tišine dok Lauren u sebi zbraja ukrase u prozirnome staklenom srcu na Hartleyjinoj ogrlici. „Imaš tri privjeska. Uglavnom od dijamanata, rubina i smaragda. Rekla bih da je za nju dao oko petnaest tisuća. I nije da si to ne može priuštiti. Kao što sam već rekla, neloš početak.“ „Ali... ne želim da mi kupuje skupe stvari“, pobuni se Hartley i u sebi proklinjem Lauren što joj je to rekla. Bilo mi je teško uopće nagovoriti Hartley da prihvati dar. „Ma daj, molim te. Ne glumi nevinašce. Kad hodaš s Royalom, moraš se nositi s njegovom sjebanom obitelji. Zašto onda ne bi barem bila nagrađena za to?“ Malo se odmaknem, a onda glasno zatopćem da bi me cure čule.

Istog trenutka obje utihnu. Lauren mi se razdragano nasmiješi kad se pojavim u kuhinji, ali Hartley izgleda bijesno. Čim me ugleda uhvati se za ogrlicu i podigne je s vrata. „Ne mogu ovo zadržati.“ Oduprem se nagonu da presiječem Lauren pogledom. „Zašto ne možeš?

„Preskupa je. Ne mogu hodati naokolo s ogrlicom koja je toliko koštala.“ Čujem da je Lauren razdraženo uzdahnula, kao da ju je Hartley iznevjerila. Dohvati čašu s vodom i bez riječi ode iz kuhinje. „Zašto ne možeš?“ ponovim pitanje i ponovno pogledam u Hartley. „Pa i nisi siromašna. Imaš obiteljsku zakladu.“ „Jedina zaklada koju imam je za školovanje. Ostavila mi ju je baka i mogu je trošiti samo na poduku, školarinu i slično. Samo zahvaljujući tome i idem u Astor.“ Gledam je kako petlja po kopči, povlači je i čupa kao da joj zlatni lančić prži kožu. „Pomogni mi“, naredi mi. „Neću.“ Odmaknem se dalje. Da joj skinem ogrlicu osjećao bih se kao da nešto gubim, a ne želim to. „Ozbiljna sam, Eastone. Ne želim je zadržati, ne osjećam se ugodno. Nikad si ne bih mogla nešto tako priuštiti. Što misliš zašto mi je tata...“ Stane usred rečenice. „Ne mogu je nositi.“ „Što si htjela reći za oca?“ pitam je. „Ništa.“ Frustrirano zagunđam. „Zašto uvijek moraš biti tako teška?

Zašto si tako tajnovita?“ Nakratko prestane povlačiti kopču. „Zašto je to važno?“ „Zato što smo prijatelji. I zato što te želim bolje upoznati.“ I zato što mi je dosadilo da samo ja otkrivam svoj život. Ispričao sam joj neke stvari koje nisam rekao nikome. A ona je i dalje tajanstvena i ponaša se kao da bi radije obrijala glavu nego mi se povjerila.

U očima joj je tračak prezira. „Da, stalno ponavljaš tu riječ prijatelji. I govoriš da ti odgovara da smo samo prijatelji. Ali katkad se osjećam kao da je to samo prevara. Kao da sve ovo radiš samo zato što mi se želiš uvući u gaćice.“

Stisnem šake uz tijelo. „Ako tako misliš, zašto si onda ovdje?“ Ponovno utihne. „Imaš sreće što sam odlučio prste držati dalje od tebe.“ Šokirano zine. „Imam sreće?“ „Da. Jer da ja želim da budemo goli, bili bismo goli. Zasad samo igram onako kako ti želiš.“ „Vau. Baš lijepo, Eastone.“ Snažno potegne lančić i krhka kopčica napokon popusti. „Hvala ti na igri, na filmu i na hrani.“ Sranje. „Čekaj. Ne idi. Šalio sam se.“ Spusti ogrlicu na kuhinjsku plohu i ni ne pogleda me. „Aha. Moram ići.“ Pokušam obuzdati nalet tjeskobe. Noć je tek počela i ne želim biti sam kod kuće. „Hajde, Hartley. Zbog tebe sam večeras ostao kod kuće, a ti već odlaziš? I to zbog čega? Jer sam ti se u šali nabacivao?“ „Ne, nego zato što sam umorna i želim ići kući. Nisi morao ostati kod kuće zbog mene. Sam si tako htio.“ Odlučnim koracima krene prema predvorju.

Zgrabim ogrlicu s kuhinjske plohe i potrčim za njom. „Tako sam odlučio jer to prijatelji rade, zar ne? Žrtvuju se.“ „Ne čini mi nikakve usluge“, hladno mi odgovori.

Osjetim kako mi utroba proključa od bijesa. „Neću. I sama pronađi prijevoz kući.“ Snažno potegne teška hrastova vrata. „Hoću.“ I nestane.

Samo... prođe kroz vrata, spusti se stubama i nastavi hodati.

Gledam je s prozora predvorja, vitka joj se figura udaljava prilazom.

Nijednom se ne osvrne.

Kažem si da mi je drago što je otišla. Ionako sam umirao od želje za pićem, a sad kad se više ne moram brinuti da će njoj smetati, mogu ga napokon popiti. Zurim u ogrlicu u ruci, odolijevajući napasti da je bacim u zid. Na kraju je ipak gurnem u džep jer je Lauren imala pravo. Prokleta je ogrlica doista koštala petnaest tisuća. Zašto je onda ne bih sačuvao za iduću curu? No ovaj ću put odabrati neku koja će mi biti zahvalna i koja će me doista cijeniti.

Odem u tatinu radnu sobu i otvorim ormarić s pićima, ali u njemu nađem samo odvratni porto. Ipak ga uzmem i natankam se slatkim sranjem. Cuga je cuga. Poslužit će bilo što, samo da me omami.

Ne mogu vjerovati što je učinila. Bio sam dobar prema njoj.

Zauzeo sam se za nju. Štitio sam je. Trebala bi biti sretna zbog toga.

Trebala bi mi na koljenima zahvaljivati što sam je ogrnuo plaštem Royala.

Plaštem Royala?

Zamalo si povratim u usta od gađenja. Zar sam se u takvu osobu pretvorio? Nije ni čudo da je pobjegla od mene.

Potražim drugu bocu. Negdje u zapećku uma čujem upozorenja svoje braće. Čujem ih kako mi govore da ne upropastim život. „Ne uzimam ni pilule ni drogu“, odgovorim svojoj imaginarnoj braći. „Samo malo cuge. Što je u tome loše?“ Prislonim novu bocu na usne i iznenada si ugledam odraz u zidnom zrcalu. Tu gdje je sad zrcalo, prije je visjela mamina slika.

Kako stari izdržava gledati svoj odraz u toj grozoti? No onda se sjetim da zapravo nikad nije ovdje. Eto kako.

Ja sam jedini ovdje i potežem sranje od pića koje ne podnosim jer ne želim provesti ni minutu sam sa sobom. Moja je glava jako loše mjesto. Jako jako loše. Čvršće stisnem bocu u šaci. Samo luzeri piju sami. A ja, Easton Royal, nisam luzer. Dokrajčim bocu, dohvatim drugu i teturajući se uputim prema plaži.

POGLAVLJE 21

Šetnja do Felicityne kuće prođe kao u magli, ali na kraju ipak završim na pravome mjestu. Ili mi se barem čini da sam na pravome mjestu, sudeći po broju tijela naguranih na malome komadu pijeska. „Easton Royal!“ Čujem da je nekoliko klinaca viknulo moje ime. Felicity je očito pozvala i neke koji ne idu u Astor jer prepoznam lica nekih koji su već na fakultetu. „Hej, Felicity te cijelu večer traži“, kaže mi netko. „Nadrkana je.

Bolje je da se sakriješ.“ „Stu je doveo cure s fakulteta. Prezgodne su.“ Drugi tip se ugrize za šaku. „Jedva čekam maturirati.“ „Gdje je cuga?“ promrmljam. „U kućici kraj bazena. Ali... stari, već izgledaš razvaljeno.

Sigurno ti treba još?“ „Ne sjećam se da sam te pitao za mišljenje.“ Proguram se kraj njega, a ni ne registriram tko je to bio. Popnem se kratkom uzbrdicom, ugledam bazen, kućicu kraj bazena i plesni podij u blizini. Na njemu su Ella i Val, obje strastvene plesačice.

Zgrabim čašu iz ruke nekog frajera i krenem prema njima. Iza sebe čujem metež i gunđanje, ali frajeru samo pokažem srednji prst i

ne obazirem se više na njega. Bez problema će uzeti drugo piće.

Proguram se do cura i putem prolijem pola pića. „Isuse, tko je taj pijani...“ Lindsey s Politike zastane usred rečenice. „Oh, ti si.“ „Imaš neki problem?“ pijano joj kažem. „Nemam“, odgovori, ali oči joj govore nešto drugo.

Hladno joj se nasmiješim i odmaknem se ustranu. „Dobra odluka.“ „Seronjo“, promrmlja u bradu. „Kujo.“ Iznenada me za rame zgrabi nečija mesnata ruka. „Čuo sam to, Royalu. Prolijevaš piće po svima oko sebe i radiš sranja.“ Mutna se pogleda zagledam u novo lice. Zeke, Lindseyjin širokovrati dečko. „Znam da kod kuće ne dobivaš dovoljno pažnje, Zeke, ali laješ na pogrešno stablo“, kažem mu. „Ili mi skini ruke s originalnog Toma Forda ili pljuni tisuću za novoga.“ Pocrvenjeli se Zeke povuče unatrag i snažno zamahne da me odalami. Da me pogodio, vraški bi zaboljelo, ali kreće se sporije od puža. Sagnem se i izbjegnem udarac, a onda ga uhvatim za zapešće i povučem mu ruku iza leđa tako da odmah padne na koljena.

Lindsey počne vikati, a onda još nečiji glas poviče moje ime. „Eastone! Eastone!“ Dvije sitne ruke bezuspješno me poguraju.

Ella. Izgleda zabrinuto. „Što ima, seko?“ „Što to radiš?“ Zamahnem slobodnom rukom i preostalo piće u čaši izlije se po plesnom podiju. „Došao sam tulumariti.“

„Pijan si.“ Uhvati me za šaku, onu kojom i dalje čvrsto držim Zekea. „Dvije zlatne zvijezde za tebe! Zapljeskao bih ti, ali ruke su mi pune.“ Visoko podignem čašu. Spustim li je pod odgovarajućim kutom, mogao bih onesvijestiti Zekea. Zvuči zabavno.

Lindseyjino se vrištanje pretvorilo u tužno cviljenje, pa počnem pjevušiti da je ne čujem. „Gdje je Hartley?“ pita me Ella. „Koga briga.“ Grlo mi se stegne na tu laž. Mene je briga. Previše me je briga. „Eastone, molim te.“ „Moliš li tako i kad si s Reedom?“ namignem joj. Ili barem pokušam. „Vjerojatno ga zato držiš za jaja.“ Zabrinutost na njezinu licu naglo zamijeni neprobojna hladnoća. „Pijan si“, ponovi. „Idi kući.“ Ellinim se rukama sad pridruže još dvije. Velike su i snažne i gotovo mi uspiju iščupati Zekea iz stiska.

Pred očima mi se pojavi Branovo lice. „Hej, stari. Spremamo se igrati frizbijem i treba nam još jedan igrač.“ „Mrak je, ne vidi se“, progunđam. „Nema veze, Bran je na frizbi stavio LED-ove“, sa strane se javi Pash. „Dođi.“ Naposljetku nevoljko pustim Zekea, a Lindsey mu se odmah baci na leđa što ne izgleda nimalo ugodno. Zaustim nešto reći, ali me Bran i Pash brzo odvuku i posljednje što vidim je Ellino bijesno lice. Čini se da sam je opet povrijedio. Ujutro joj se moram ispričati.

Stvarno je preosjetljiva.

Iznenada netko baci osvijetljeni disk u zrak. „Ima li tko džoint ?“ pitam.

„Idemo igrati“, kaže Bran i uzdahne. „Večeras nitko ne treba pušiti travu.“ Okrenem se prema njemu. „Počeo si mi nadgledati rekreacijske navike?“ „Samo se pokušavam pobrinuti da nam vođa obrane ostane zdrav i bez suspenzije.“ Vidim da disk juri ravno prema nama. Bran skoči i uhvati ga prije nego što me pogodi točno između očiju. „Možda frizbi večeras i nije najbolja igra“, sarkastično kaže.

Pash kimne. „Možemo otići do mene i tamo se družiti? Možemo pogledati neki film.“ „Gledati film? Posljednje što sad želim je gledati film.“ Udarim se jednom šakom po dlanu druge ruke. „Što kažete na tučnjavu?“ „Nitko se neće tući na mojoj zabavi!“ iznenada čujem Felicityn kreštavi glas.

Okrenem se i vidim je nekoliko metara dalje. Iz očiju joj doslovce suklja vatra. Zapitam se zašto je tako ljuta. A onda se sjetim.

Htjela je prekinuti sa mnom večeras na tulumu tako da svi vide.

Nikakav problem, rado ću joj udovoljiti. „Felicity. Tu si.“ Odem do nje i stavim joj ruku oko ramena. „Moja lažna curo. Hej svi“, viknem da me svi okupljeni čuju. „Moramo nešto podijeliti s vama. Felicity će nešto objaviti. Večeras će prekinuti našu lažnu vezu.“ Uslijedi tišina isprekidana samo tihim ženskim hihotanjem.

Odmaknem se od nje i raširim ruke. „Evo me. Slobodno pucaj.

Reci što god želiš i prekini sa mnom. Neka izgleda dobro.“ „Eastone, idemo kući.“ Ella se kroz gomilu probije do mene. „Neće ići, sekice. Obećao sam lažnoj curi da me smije poniziti pred svim našim prijateljima.“ Ponovno mahnem Felicity. „Pozornica je tvoja.“

Usne su joj napućene, kao da ih je netko zašio i na kraju zategnuo konac. „Stvarno si pokvaren i okrutan gad, Eastone Royalu“, zasikće. „To je sve? Zar je moguće da jedna od najzlobnijih cura u Astor Park Prepu nema za reći ništa bolje od toga? Ma daj. Nemoj me razočarati“, objema rukama joj pokazujem da se iskali na meni, ali naposljetku mi ne zada ona udarac. „Žao mi je zbog ovoga, ali mislim da ćeš mi ujutro zahvaliti“, Bran se nagne unatrag i zamahne šakom. To je posljednje što vidim prije nego što mi se zacrni pred očima.

Probudim se pod zasljepljujućim svjetlom i s limenim orkestrom koji mi svira u glavi. Pobjegne mi bolan jecaj, a limeni orkestar samo zasvira još glasnije. U sljepoočnicama mi pulsira zvuk bubnjeva i utroba mi vibrira sve dok me valovi mučnine koje izazove ne natjeraju da skočim iz kreveta i potrčim u kupaonicu u sklopu moje sobe.

Povraćam sve dok u meni ne ostane više ništa što bih mogao povratiti i ostanem još nekoliko minuta klečati nad školjkom pijuckajući i dašćući. Na kraju napokon pronađem snage da ustanem. Operem zube i popijem dvije čaše vode. Otuširam se i obrijem. Kad se vratim u spavaću sobu i navučem donji dio trenirke, osjećam se koliko-toliko normalno.

Mrzim mamurluke. Premda moji inače nisu ovako strašni. Ne sjećam se kad sam se posljednji put poslije cijeli noći cuganja probudio osjećajući se ovako usrano. No sinoć sam doista mnogo popio. Dovoljno da se ponašam kao kolosalni mamlaz, da raspizdim Felicity i dobijem šaku u glavu koju mogu zahvaliti Branu Mathisu. „Koliko si sinoć popio?“ Na otvorenim vratima sobe pojavi se moj smrknuti otac. „Nikad više nećeš sjesti u kokpit ako se ne dovedeš u red.“ „Tko kaže da sam pio?“ prkosno mu odvratim.

„Osam je ujutro, a ti si posljednjih deset minuta proveo povraćajući tako glasno da te moglo čuti cijelo susjedstvo. Zato te opet pitam - koliko si sinoć popio?“ Izrecitira to onim svojim zapovjednim glasom kojim tjera strah u kosti poslovnim suradnicima. Ali ja nisam jedan od njegovih poslovnih suradnika - ja sam mu sin, a to znači da iz prve ruke znam da je Callum Royal izvan ureda totalna pičkica. Puštao je mene i braću da godinama divljamo, čak i prije nego što je mama umrla. „Možda imam želučanu virozu. To ti nije palo na pamet, tata?“ Prkosno ga pogledam. „Baš krasno kako odmah misliš najgore o meni.“ Mumljajući u bradu odem do garderobe i otvorim dvokrilna vrata.

Vidim da je na drugoj strani sobe tatino lice poprimilo shrvan izraz. „Žao mi je, sine. Bolestan si?“ „Jok.“ Pogledam ga i nasmiješim se. „Mamuran.“ „Eastone.“ Umorno provuče ruku kroz kosu. Tamnosmeđu kao što je i moja i od moje starije braće. Blizanci imaju nekoliko nijansi svjetliju kosu. „Od sve moje djece, samo ću zbog tebe posijedjeti.

Znaš li to?“ „Očito. Gid je preveliki čistunac. Reed također.“ Zamišljeno nakrivim glavu. „Zapravo bi blizanci čak mogli biti gori od mene.

Znaš li da hodaju s istom curom i...“ „Ne čujem te!“ progunđa tata, pokrije uši i brzo se počne udaljavati iz sobe.

Nasmijem se jer je tata postao pomalo cool otkad se Ella doselila k nama. Prije toga nikad ne bi našao vremena provjeriti kako smo, niti bi nam držao predavanja zbog ludosti koje smo radili.

Kad smo već kod Elle, uđe mi u sobu ni minutu nakon što je tata otišao. Plava joj je kosa zavezana u visok rep, a na sebi ima tajice i nogometni dres Državnog sveučilišta s Reedovim brojem.

Sranje. Zaboravio sam da danas letimo na Reedovu utakmicu u gostima. Njegova ekipa igra protiv Sveučilišta Louisiane. „Koji je tebi vrag?“ Ella krene prema meni tako odlučno da joj se rep zanjiše. „Pitanje je previše neodređeno, seko. Mnogo mi je vragova.“ „Sinoć si se ponio kao totalni kreten“ optuži me. „Želiš reći da sam se ponašao kao i obično?“ Plave joj se oči napune čuđenjem. „Ne, inače se ne ponašaš tako, barem ne prema meni.“ Pokušam se sjetiti što sam joj jučer učinio ili rekao. Kad sam se pojavio kod Felicity, Ella i Val su plesale na podiju. Zatim sam se zakačio s onim glupanom Zekeom i Ella se umiješala. Onda sam... ah da. Rekao sam nešto djetinjasto da drži Reeda za jaja i rugao joj se moli li i mog brata kad su u krevetu.

Potisnem uzdah. Kvragu. Stvarno sam seronja. „Zašto to radiš?“ pita me ona.

Sranje, donja usna joj drhti. Kunem se Bogom, ako sad zaplače...

Ali Ella se brzo pribere. Usne joj se umire, a brada isturi. Ta cura ima čelika u krvi. Ništa je ne može dotući. Nikad. Nikakvo čudo što je moj brat izgubio glavu za njom istog trenutka kad nam se pojavila na vratima. „Imaš problema s ovisnošću“, Eastone. „Stvarno?“ Oči joj bijesnu. „Uopće nije smiješno.“ Ne, nije. Posljednja osoba u našoj obitelji koja je imala problema s ovisnošću na kraju se jebeno ubila. Ali ja nisam moja mama.

Previše volim život da bih se ubio. „Volim piti“, kažem i slegnem ramenima. „Velika stvar. Barem se više ne kljukam pilulama.“ Kopam po ormaru tražeći svoj dres

Državnog sveučilišta. „Kad polijeće avion?“ pitam je preko ramena. „Za jedan sat.“ Krajičkom oka vidim da je prekrižila ruke. „Ali ti nećeš biti u njemu.“ Hitro se okrenem. „Jebeš to. Reed ima utakmicu danas.“ „Ne želim da ideš na utakmicu“ mrko mi odgovori.

Ne izdržim da se ne nasmijem. „Dobro, sekice, ako ti ne želiš da idem, onda mi nema druge nego da ostanem kod kuće.“ Potegnem dres s vješalice. „Kako ti kažeš.“ „Stvarno to mislim“, odgovori mi oholim glasom koji me odmah razdraži. „Sinoć si bio stvarno užasan, i to ne samo prema meni nego i prema Val, prema Branu i - ne mogu vjerovati da ću ovo reći prema Felicity. Ne zaslužuješ ići s nama u New Orleans, gledati Reedovu utakmicu, a onda jesti slasne uštipke i uživati u večeri na Ulici Bourbon. Kao da rakuna koji ti je upravo razbacao smeće po cijelom dvorištu pozoveš unutra i učini ti isto u kuhinji.“ „Nasreću, ti ne odlučuješ o tome idem li ili ne“, prgavo joj odvratim. Je li moguće da me usporedila s jebenim rakunom? „Siguran si u to?“ Pakosno mi se nasmiješi, izvadi mobitel iz džepa i nešto natipka.

Ni deset sekundi poslije oglasi mi se mobitel na noćnom ormariću. Ne skidajući sumnjičav pogled s Elle, hodam natraške do kreveta i dohvatim mobitel. Pročitam pristiglu poruku. Od Reeda.

Ostani kod kuće. Ne želim da dođeš Protrnem od bijesa. Je li moguće da me oboje zajebavaju? „Dakle, tako ćemo se igrati, je li?“ bijesno promrmljam. I super mi je kako je ljuta na mene jer sam joj sinoć rekao da ga drži za jaja.

Upravo je dokazala da imam pravo! „Tako je, sve dok se ne pribereš i ne počneš se ponašati normalno.“

Okrene se na peti i izleti iz sobe, kao plavi uragan moralne nadmenosti.

Ella i Reed doista se nisu šalili. Zabranjeno mi je letjeti u Louisianu s tatom i mojom izdajničkom polusestrom pa sam ih prisiljen gledati kako odlaze iz kuće a da se ni ne okrenu. Jebeno djetinjasto, pitate li mene.

Ali baš me briga. To barem znači da mogu cijeli dan provesti odmarajući se u kući i izležavajući se kraj bazena. Mogu izdržati jedno popodne sam sa sobom. Lijeno je zabavno, slažem si.

Izvalim se na ležaljku i na stolić pokraj sebe stavim bocu vode i pivo. Naizmjence povlačim gutljaj iz jedne pa druge boce tako da sam istodobno hidriran i pripit. I nasreću, kod kuće nema nikoga tko bi mi držao predavanje o tome da nije u redu cugati preko dana.

Između dva drijemeža počinjem misliti na Hartley. Pokušam je nazvati, ali mi se ne javi. Znam da danas ne radi, znači da se namjerno ne želi javiti.

Koji je njoj vrag? Nije mi jasno zašto ne želi sa mnom razgovarati ni o čemu. Ja sam joj ispričao o svojoj mami, a ona meni ne vjeruje dovoljno da bi mi otkrila čak i najmanji detalj iz svog života. A ona ogrlica koju sam joj dao bila je dar. Tko vraća dar?

Zašto je s njom sve uvijek tako teško? Trebala je jednostavno ostati u internatu. Barem ne bi bila ovdje i ne bi me jebeno izluđivala.

I zašto se vratila? Tko ne bi htio ići u internat? Kad se samo sjetim slobode... Naravno da bi mi nedostajala obitelj, ali ne bi mi smetalo da me pošalju odavde. Ili bi?

Hartley je očito smetalo. Smetalo joj je dovoljno da se protivno željama svojih roditelja vratila u Bayview. Kako bih se ja osjećao da ne mogu nikad vidjeti svoju braću?

Koma. Jedva podnosim što su me prognali na jedan jedini dan i već se utapam u tuzi.

Moram se trgnuti. Zašto sam tako jebeno patetičan? Mogu podnijeti biti sam jedan dan. Ili tjedan. Ili godinu ako baš treba.

Hartley je mala beba ako nije mogla izdržati u internatu. Toliko nije mogla izdržati da je pobjegla natrag kući gdje je ne žele. Zašto je to učinila? Trebala je izgraditi nov život.

Otpijem veliki gutljaj piva. Zapravo ne znam zašto se uopće zamaram s njom. Ne treba mi ona, čak ni kao prijateljica. Bezbroj cura bi dotrčalo ovamo da ih sad nazovem. Mogu imati koga god želim. Komadi mi ne mogu odoljeti - a među onima koji mi nisu mogli odoljeti je i tamnokosa djevojka koja se iznenada pojavi na trijemu držeći se za ruku s mojim bratom.

Istog trenutka kad Savannah Montgomery i ja ugledamo jedno drugo, između nas zavlada napetost.

Neugodno se promeškoljim i otpijem još jedan gutljaj piva. „Hej“, pozdravim pridošlice.

Oboje su u kupaćim kostimima i Gideon nosi dva velika ručnika prebačena preko mišićave ruke. Otkad se pomirio sa Savannom, kod kuće je gotovo svaki vikend. Sav je također s njim na koledžu jer je maturirala prije godinu dana, ali možda ovdje u Bayviewu imaju više privatnosti jer na fakultetu oboje stanuju s cimerima. „Hej. Smeta ti da se okupamo?“ pita me Gid. „Ne smeta. Samo izvolite.“ Pokažem prema bazenu i ponovno se ispružim na ležaljci. „Ja ću malo odspavati. Hej, Sav, kako ide studentski život?“ „Bok“, odgovori mi malo nervozno. „Dobro je.“ Osjetim blagu razdraženost, sličnu onoj koju sam osjetio prema gospođici Mann kad se ponašala kao da sam samo ja kriv što smo zabrijali.

Savannah i ja smo se lani poseksali, dugo prije nego što su se Gid i ona pomirili. U to ga je vrijeme još pokušavala povrijediti da mu se osveti, a ja sam se htio osvetiti... sebi, pretpostavljam.

Reed je nedugo prije toga potjerao Ellu iz grada i bio sam bijesan kao ris. Privlačnost koju sam ispočetka osjećao prema Elli dotad je već bila nestala, ali naša povezanost nije. Premda imam gomilu prijatelja, zapravo nemam mnogo pravih prijatelja. Većina mojih prijateljstava je površno sranje.

S Ellom sam imao više od površnog prijateljstva. Vjerovao sam joj. I dalje joj vjerujem, premda se jutros ponijela kao kolosalna kučka.

Popizdio sam kad je zbog Reedovih idiotarija zbrisala iz grada.

Počeo sam se nezaustavljivo srozavati, poput testnog aviona Atlantic Aviationa koji se sruši negdje u pustinji i pošalje tatine inženjere natrag za ploču za crtanje da otkriju koji je konstrukcijski propust izazvao pad. U obitelji Royal ja sam konstrukcijski propust, onaj koji odudara od ostalih, onaj koji se češće sruši i izgori nego što poleti.

S druge strane, Savannu nitko nije prisilio da spava sa mnom.

Točno je da me poslije svega oprala grižnja savjesti, ali ipak ne toliko da bih morao ponijeti svu krivnju. U tom su krevetu završile dvije osobe. Gideon zna za to i ne zamjera nam. Iskreno, mislim da je tako sretan što se pomirio s njom da joj je spreman oprostiti sve grijehe. A s obzirom na njegov popis grijeha, bio bi licemjer da to ne učini. „Odlučio si ne ići na Reedovu tekmu?“ pita me Gid bacivši ručnike na ležaljku do moje. Čini se da mu nitko nije rekao da mi je bilo zabranjeno otići u Louisianu. „Nije mi se dalo“, slažem. „Malo sam mamuran.“ „Čuo sam“, sarkastično odvrati.

Savannah ode do plitkog dijela bazena i umoči prste u vodu. „Dobra je voda“, povikne Gideonu. „Idemo plivati, Gide.“ „Eto me za sekundu.“ Ponovno pogleda u mene. „Sawyer mi je rekao da te novi vođa navale pijanoga nosio sinoć kući i smjestio u krevet.“ Ne smijem zaboraviti prebiti tog mulca kad ga vidim. Ili Sebastiana. Svejedno je kojega, jer su ta dva pizduna praktično ista

osoba. Cura će im to potvrditi. „Morao bi smanjiti cuganje“ savjetuje mi Gideon. „Trebao si već prerasti ta sranja, Easte. Mislio sam da želiš ponovno letjeti.“ Zasmetaju mi njegove riječi. Gid zna biti brutalno kritičan. „Ponovno ću letjeti. Samo čekam da odem iz ove kuće i od roditeljskog nadzora. Usto, to što je tebe koledž pretvorio u starca ne znači da će se i meni to dogoditi. Želim što duže uživati u tinejdžerskim godinama.“ Razočaranje na njegovu licu dodatno me razdraži. „Nema problema, Easte. Samo naprijed i uživaj.“ Ode do Savanne, ja se naslonim natrag na ležaljku dok njih dvoje skaču u bazen i svi se pretvaramo da nisam bratovu curu vidio golu.

POGLAVLJE 22

Ostatak vikenda proleti začas. Razmišljam o Hartley više nego što bih trebao, ali premda umirem od želje da joj se javim, uspijem se suzdržati i zaključim da je najbolje pričekati ponedjeljak i onda razgovarati s njom u školi. Ispričati joj se što sam bio kolosalni seronja i nadati se da nije previše tvrdoglava da mi oprosti.

U nedjelju navečer Ella promijeni ploču i ponovno razgovara sa mnom. Pridruži mi se u kućnom kinu i zgroženo frkne nosom kad vidi što je na ekranu. Gledam Tarantinov film i krv teče na sve strane. „Netko je očito u krvavom raspoloženju“, kaže i zadrhti od prizora.

Slegnem ramenima i nastavim gledati u ekran. „Sad odjednom razgovaramo, je li?“ „Da.“ U glasu joj se nazire kajanje.

Nasmijao bih se, ali ipak sakrijem smiješak. Ella nije baš tako žilava kako se isprva doima. Nisam upoznao nikoga mekšeg srca od njezina i neopisivo je brižna prema onima koje voli. Vjeruje li da si vrijedan njezina vremena i truda, prevrnut će nebo i zemlju da bi se osjećao voljeno i prihvaćeno. „Znam da sam se ovaj vikend ružno ponijela prema tebi“, prizna. „Namjerno sam to učinila.“ Podrugljivo se zasmijuljim. „Stvarno?“

Prijeđe preko prostorije i sjedne kraj mene. „Pokušala sam ti nešto dokazati.“ „Što, da briljiraš u durenju u tišini?“ „Ne. Da svojim djelima tjeraš ljude od sebe.“ Razočarano zatrese glavom. „Mnogima je stalo do tebe, Easte. Tati, braći, meni, Val, tvojim suigračima - volimo te.“ Kralježnica me iznenada zasvrbi, kao da je bocka stotinu dikobrazovih bodlji. Instinktivno se nagnem da dohvatim čašu kad se sjetim da je u njoj obična mineralna voda. Kvragu, treba mi nešto jače.

Počnem se ustajati, ali mi Ella ovije prste oko ruke. „Ne“, nježno mi kaže kao da mi čita misli. „Ne treba ti piće.“ „Da, zapravo mi treba.“ „Čim se uključe emocije ili razgovor postane malo preozbiljan, ti se pokušaš udaljiti od toga. Kao da se želiš otupjeti da...“ „Ne treba mi još jedno predavanje.“ „Ne držim ti predavanje.“ Frustracija joj zasjeni oči. „Samo mi se ne sviđa kad te vidim tako pijanog da s vlastitim prijateljima razgovaraš kao da su smeće koje...“ Iznenada je u pola rečenice prekine Sawyerov glas iz interfona. „Hej, Easte. Došla je Hartley.“ Istodobno me zapljusnu iznenađenje i radost. Ovdje je? Stvarno je ovdje?

Bez oklijevanja ustanem i požurim prema vratima.

Ellin me glas zaustavi prije nego što iziđem iz prostorije. „Volim te, Eastone, ali brinem se za tebe.“ Glas joj je tako zabrinut da na trenutak oklijevam. Ne želim da se Ella zbog mene osjeća loše. Ona mi je jedna od najdražih osoba na svijetu.

Polako se okrenem natrag prema njoj. „Žao mi je što sam ti rekao sve ono tulumu“, promrmljam. „Nisam te htio povrijediti.“ „Znam da nisi.“ Zastane pa nastavi. „Ali želim te još dugo u blizini tako da... molim te, pazi na sebe.“ Salutiram joj jednim prstom. „Poradit ću na tome.“ U predvorju pronađem Hartley kako viri u dnevnu sobu gdje iznad kamina visi mamin portret. „To mi je mama“, kažem . „Prekrasna je.“ „Želiš li ući?“ „Može.“ Odgurnem vrata da se širom otvore. Mami je dnevna soba bila jedno od najdražih mjesta u kući. Golema je, s dva prozora od poda do stropa na jednoj strani i kaminom na drugoj. Posljednji put kad sam bio ovdje tata je objavio da su Brooke i on zaručeni. „Sličiš na nju“, kaže mi Hartley ne odvraćajući srebrne oči od portreta na zidu.

Zagledam se u mamino ovalno lice. „Svi imamo njezinu kosu i oči.“ Hartley zatrese glavom. „Nije to, nego oblik lica. I obrve. Mama ti je imala savršene obrve, a imaš ih i ti.“ „Zar?“ Nikad nisam razmišljao o tome. „Na koga ti više sličiš, na mamu ili tatu?“ Odmah poželim povući pitanje. Znam da mrzi razgovarati o roditeljima. „Zaboravi da sam pitao.“ „Ne smeta mi.“ Hartley slegne ramenima. „Ja više sličim na tatu, a Parker, moja sestra, na mamu. Ona je delikatna, slatka.“ Otfrknem. „Nije mi djelovala ni delikatno ni slatko kad sam je vidio u zalogajnici.“ I opet poželim odgristi jezik! Zašto uporno govorim gluposti?

Ali Hartley me iznenadi. Nasloni se rukom na policu kamina i prstima klizne po dnu okvira od mahagonija. „Slatkoća i delikatnost su njezino oružje. Nitko je ne želi naljutiti jer je poput anđela. Uvijek želiš njezinu suglasnost. Njezinu ljubav i privrženost.“ Čovječe. Kao da govori o mojoj mami i zato dodam: „Ali nikad ih nećeš dobiti jer misli samo na sebe.“ Sad je Hartley iznenađena i znatiželjno izvije obrve. „Poznaješ nekoga takvog?“ Pokažem na sliku.

Lijepe joj usne potonu u kutovima. „Koma.“ Okrene se i pogleda me. Ruke su joj spojene i izgleda kao da drži nešto između njih, ali ne vidim što. „Žao mi je zbog onoga sinoć. Planula sam i bez razloga se naljutila na tebe.“ Izdahnem kao da je u meni puknuo golemi balon. „Ne, kvragu.

Meni je žao. Previše sam te pritiskao.“ Podigne ruku da me prekine. „Mogu li se ja prva ispričati, pa onda ti reci što imaš?“ „Okej.“ Načinim pokret kao da povlačim patentni zatvarač preko usta.

Usne joj trznu. „Žao mi je što sam se sinoć ponijela kao derište. Žao mi je što sam vikala na tebe. Žao mi je što sam potrgala ogrlicu.

To je bilo baš ružno.“ Uhvati me za ruku i stavi mi nešto na dlan.

Znatiželjno i ustreptalo od uzbuđenja pogledam dar. Tanka kožnata narukvica sa srebrnom kopčom. „Znam da nije mnogo...“ „Genijalna je“, prekinem je i podignem narukvicu. „Stavi mi je.“ Dok mi je kopča oko ruke, ne promakne mi da joj se prsti tresu. Želim je povući u zagrljaj i čvrsto je stisnuti, ali čekam da završi s kopčanjem narukvice.

Tamnosmeđa koža izgleda odlično na mojoj preplanuloj koži i sviđa mi se srebrni detalj. „Super je“, kažem joj. „Znam da ne nosiš ništa osim sata, ali...“ „Savršena je. Nemoj više ništa reći jer mi se sviđa i ne dopuštam da je itko vrijeđa, čak ni ti.“ Podignem zapešće u zrak. „Izgleda genijalno.“ Hartley se nasmije. „Ne znam koliko je baš genijalna, ali drago mi je da ti se sviđa. Eh da. Imam još jedan dar.“ „Da?“ oprezno je pitam. Ne želim joj pokazati koliko sam oduševljen i tako je uplašiti. „Drugi dar je ovo - učinila sam nešto čime sam naljutila roditelje i zato su me potjerali.“ Prstima ponovno zamišljeno klizi po okviru slike. „Imam još jednu sestru. Jesam li ti rekla za nju?“ Odmahnem glavom. „Nisi, ali u onom članku na internetu sam vidio njezinu sliku.“ „Zove se Dylan i trinaest joj je godina. Posljednje tri godine razgovarale smo samo osam puta.“ Hartley naglo utihne. Vidim da je na rubu suza.

Pođem prema njoj, ali brzo podigne ruku. „Nemoj. Ne mogu podnijeti ničije suosjećanje. Sigurno bih se slomila, a to ne želim.“ „Ja svaki tjedan razgovaram s Reedom“, kažem joj. „Vjerojatno bih poludio da ne mogu razgovarati s braćom ili da ih ne mogu vidjeti više od dva-tri puta na godinu.“ „Da... Nije lako.“ Okrene se i pogne glavu. Pretpostavljam da briše suze, ali odglumim da nisam zamijetio. „Trebali bismo je oteti“, predložim joj. „Moju sestru?“ „Aha. Otići ćemo u njezinu školu, pronaći je i odvesti je na gat. Što kažeš na to?“

„Da bar.“ „Ozbiljan sam. Majstor sam za takve smicalice. Bez problema bih to mogao izvesti. Kupili bismo prženo tijesto jer znam da ga voliš.

Obruče za glavu sa životinjskim ušima. Zečeve za tebe i Dylan i tigra za mene.“ Hartley se nasmije. „Zašto ne tigra za mene i zečje uši za tebe?

Bio bi sladak u ružičastome.“ „Tako sladak da bi cijeli lunapark stao i onda Dylan ne bi mogla ići ni na jednu vožnju“, namignem joj.

Hartley se još šire nasmije, a onaj tjeskobni, nemirni, mrzovoljni osjećaj koji me protekla dvadeset četiri sata izjedao nestane kao obrisan. „Želim je vidjeti!“ iznenada začujem nečiju viku u predvorju.

Ukopam se na mjestu kad prepoznam muški glas. „Ella nije kod kuće“, odgovori mu hladno očev glas. „Sereš. Znam da je ovdje“, otrese se Steve na njega. „Sklanjaj mi se s puta, Callume. Moja je kći i moram razgovarati s njom.“ Hartley me potapše po ramenu. „Najbolje da ja pođem“, tiho mi kaže.

Očito joj je jednako neugodno kao i meni, samo što su nam razlozi različiti. Ona misli da je mene sram, a ja se zapravo brinem za Ellu. „Nemoj. Ostani“, šapnem joj. „Ne smiješ joj se približavati“, izdere se tata. „Nismo zatražili zabranu prilaska samo zato što smo mislili da nisi toliko glup da se pojaviš ovdje.“ „Ti si mi otvorio kapiju“, zajedljivo mu odgovori Steve.

Približim se vratima dnevne sobe i tatin i Steveov glas odmah postanu glasniji. Nije mi jasno zašto ga je tata pustio na posjed.

Nadam se da je Ella negdje daleko i da ne zna da joj je otac ovdje.

Izvadim mobitel iz džepa i pošaljem Reedu poruku.

Steve je ovdje Znam. Ella mi je javila Kvragu Gdje si ti? pita me Reed.

U dnevnoj sobi. Gdje je Ella?

Na vrhu stubišta „Sranje“, progunđam.

Hartley se odmah stvori kraj mene. „Što je bilo ?“ „Ellin biološki otac je došao i stvara probleme.“ Trznem palcem prema predvorju odakle i dalje dopire glasna prepirka. „Što sam drugo mogao?“ odgovori mu tata. „Parkirao si pred kapiju i sjeo na trubu kao manijak. Mislio sam da ćeš probuditi cijelo susjedstvo. Imaš sreće što nisam pozvao policiju.“ „Zašto nisi?“ naruga mu se Steve. „Jer je Ella već dovoljno propatila. Ne treba joj da još jednom gleda kako joj oca odvode u lisičinama. Ali ozbiljno sam ti rekao, Steve. Ne smiješ joj se približavati. Nisi joj više skrbnik. Ja sam. Sud je...“ „Jebeš sud!“ Hartley ustukne, a ja joj stavim ruku na rame da je umirim. „Ona je moja kći, Callume. I ne znam kakva su ti sranja odvjetnici prodali, ali Ella će biti svjedok obrane, a ne tužiteljstva.

Moja kći neće svjedočiti protiv mene.“ Hartley cikne pa hitro poklopi usta dlanom.

Približim usne njezinu uhu. „A mislila si da ti imaš kosture u ormaru? Vjeruj mi, ne možeš imati tajne prljavije od onih koje imamo mi Royali.“

„Vi Royali uvijek morate u svemu biti najbolji“, pokuša se našaliti, ali lice joj je blijedo, a oči razrogačene od šoka. „Dobrodošla u moj život.“ Uzmem je za ruku i čvrsto je stisnem u svojoj. Ne povuče je nego je također stisne.

Dva se oca nastave svađati u predvorju, a mi u dnevnoj sobi tješimo jedno drugo. „Nisi više dio ove obitelji“, hladno mu kaže tata. „Nisi Ellin otac.

Nisi kum mojim sinovima. Nisi mi više prijatelj ni poslovni partner.

Idući put kad se vidimo bit će to na sudu kad će ti kći svjedočiti protiv tebe.“ „To ćemo još vidjeti“, odvrati mu Steve. Čujem da su se ulazna vrata zalupila, no pričekam da tatini koraci prestanu odjekivati mramornim podom i tek onda povirim u hodnik. Nema nikoga. „Dođi“, kažem Hartley i povučem je za sobom. „Kamo ćemo?“ „Idemo pronaći Ellu.“ Hartley zatrese glavom. „Idi bez mene. Neugodno mi je razgovarati s njom o ovome. „Neće joj smetati...“ „Ne želim se miješati gdje mi nije mjesto“, odlučno mi odgovori. „Osim toga, stvarno moram ići. Moram dovršiti zadaću za sutra.

Došla sam ovamo ravno s posla.“ Uhvatim je za ruku prije nego što nestane kroz vrata. „Čekaj.“ Čelo mi se nabere. „Želim znati više o tvojoj sestri i o tome što se događa s tvojom obitelji. Hoćeš li mi sutra ispričati više? Možda za ručkom?“ Kad mi ništa ne odgovori, jedva potisnem razočaranje. “Ili ćeš se i dalje držati na distanci.“ Obrazi joj porumene. „Žao mi je. Imaš pravo. Točno je da se držim na distanci. Ali ne radim to namjerno. Nikad nisam voljela govoriti o sebi. Čak i prije nego što sam otišla u internat, uvijek sam se držala za sebe. Odnosno, imala sam dečke, ali...“

„Daj mi imena i adrese“ strogo joj kažem. „Da znam koga trebam prebiti.“ Tiho se zasmijulji. „Opusti se. To je prapovijest. Ali da, osim njih, rijetko sam se ikome povjeravala. Čini mi se da nisam baš dobra u tome.“ „Zezaš.“ Hartley se slabašno nasmiješi. „Mlada sam, još učim i rastem i slična sranja, je li tako?“ Slegne ramenima. „Potrudit ću se biti bolja prijateljica. Zapravo sam večeras i došla da bih ti to rekla.“ Ispruži ruku da se rukujemo i prvi mi je instinkt da preskočim rukovanje i odmah je zagrlim. A onda shvatim da na prijateljsku gestu s njezine strane moram odgovoriti svojom.

Uzmem joj ruku. Vjerojatno je držim duže nego što prijatelji rade, ali i ja sam mlad. Još učim i rastem i slična sranja.

No dobar je osjećaj učiti, rasti i slična sranja dok me netko drži za ruku. Posebice dok mi je oko zapešća dar koji sam dobio od tog nekoga.

POGLAVLJE 23

Idućeg se jutra na treningu vučem kao prebijena mačka. Ne zato što sam mamuran, nego zato što sam dokasna gledao filmove s Ellom. Bila je uzrujana zbog Steveova dolaska pa sam joj pokušao odvratiti pozornost s incidenta u predvorju. Zato sad funkcioniram na jedva četiri sata sna. Trener mi kaže da će me, ako se jebeno ne razbudim, natjerati na jebene sprinteve dok ne budem jebeno bljuvao po cijelome jebenom travnjaku.

Moglo bi se reći da trener Lewis psuje kao kočijaš.

Otpijem malo Gatoradea nadajući se da će mi dati energije.

Ništa se ne dogodi, ali barem ostatak treninga trener ne obraća preveliku pozornost na mene. Zaokupljen je razgovorom s Branom o novim taktikama koje ćemo u petak isprobati.

Dan proleti učas i niti se ne okrenem, a već je posljednji sat nastave. Prvo što zamijetim kad ušetam u učionicu je da gospođica Mann nije za svojim stolom. Netko je zamjenjuje. Obično bih bio oduševljen. Zamjenski nastavnik znači da mogu razgovarati s Ellom i Hartley i ne raditi ništa produktivno bez straha od posljedica. Ali preumoran sam čak i za to.

Srušim se na stolac i glasno uzdahnem. „Vidi, vidi. Kako smo živahni“, kaže mi Ella podrugljivo. „Spava mi se“, progunđam. „Legao sam u dva i ustao u pola šest.“

„Ja također“, zacvrkuće Ella. Svakog dana ustaje u cik zore jer radi u pekarnici French Twist. „I što mi fali.“ „Bravo za tebe“, progunđam.

Zadovoljno se zasmijulji. „Usput, imaš dobru narukvicu.“ Podignem zapešće pokazujući kožnati ukras. „Misliš na ovo?

Dobio sam je od najbolje frendice.“ Lagano gurnem Hartley laktom, a ona se posramljeno nasmije. „Zašto te nisam vidjela na ručku?“ pita me. „Imali smo timski sastanak. Do petka moramo izvježbati nekoliko akcija. Trener nam se ne skida s vrata.“ Otvori usta da će odgovoriti, no iznenada je prekine zamjenski nastavnik. „Easton Royal?“ progovori i preleti pogledom po učionici. Ima hipsterske naočale crnih okvira i drži iPad koji svi nastavnici nose sa sobom. Tablet im je glavno sredstvo komunikacije.

Podignem ruku i pokažem na sebe. „Ja sam, profesore. Što treba?“ „Zovu te u ravnateljev ured. Uzmi svoje stvari i odmah se javi u tajništvo.“ „A joj“, tiho kaže Hartley pokraj mene.

No Ella djeluje rezignirano. „Što si sad učinio, Easte?“ Ogorčenost mi stegne grlo. Svi u mom životu imaju užasno loše mišljenje o meni. Uvijek misle da sam učinio nešto loše, čak i kad nisam.

Nažalost, Ella me ovaj put ima svako pravo pitati što sam učinio jer, kako se čini, jesam zabrijao.

S nekime.

Kad pet minuta poslije uđem u ravnateljev ured, prva osoba koju u njemu ugledam je gospođica Mann.

Beringer je za svojim stolom, a na drugom stolcu za goste, nasuprot gospođice Mann, sjedi moj otac.

Sranje. „Sjedni, Eastone“, naredi mi Beringer glasom koji ne dopušta protivljenje.

U očima mu je ubojit sjaj kakav nikad prije nisam vidio. Inače uvijek izgleda poraženo, poput zatvorenika osuđenog na smrtnu kaznu koji se napokon pomirio da će završiti na električnoj stolici.

Beringer dobro zna da kontrola nad školom nije u njegovim rukama, nego u rukama bogatih roditelja koji mu potpisuju čekove. Ali ako je suditi po izrazu njegova lica, jutros izgleda kao da napokon može na nešto utjecati.

Na mene?

Pogled mi otkliže na gospođicu Mann. Nad njom Beringer zapravo ima moć. Mene će tata izvući iz ovoga - što god ovo bilo, a čini mi se da znam što bi moglo biti - ali Beringer ipak nije nemoćan.

On drži sjekiru na giljotini, a na panju je glava gospođice Mann. „O čemu je ovdje riječ?“ oštro pitam i razdraženo pogledam u Beringera. Zatim žalosno pogledam u oca. Odlično lažem kad treba. „Tako je,“ doda moj otac, „o čemu je ovdje riječ, Francois?“ Volim kad tata oslovljavanjem imenom pokaže svoju moć.

Beringer ispreplete prste na ulaštenom stolu od mahagonija. „Do mene su došle vrlo ozbiljne optužbe. Optužbe koje, bojim se, jednostavno ne mogu ignorirati...“ Zloslutno utihne, kao neki bezvezni detektiv u policijskoj seriji. Nedostaje samo uznemirujuća glazba u pozadini. Du-dum-dum. „Reci više“ eksplodira tata, očito također izluđen ravnateljevim teatralnim ponašanjem. „Izvukao si me sa sastanka upravnog odbora zbog ovoga.“ Kratko pogleda u gospođicu Mann. „Vi predajete mom sinu matematiku?“

Slabašno mu kimne. Postane li samo nijansu bljeđa, izgledat će kao list papira. „I kakve je probleme moj sin izazvao u vašem razredu?“ pita je tata. „Varao je? Domogao se rješenja iz testa i prodao ih kolegama iz razreda?“ Nastavi nabrajati stvari koje sam u prošlosti doista učinio. „Ne, Callume. Ovaj put je situacija mnogo gora“, smrknuto mu odgovori Beringer.

U tom se trenutku i tati upali lampica. Zabrinutost mu preplavi lice kad vrati pogled na gospođicu Mann i proučava je kao da je sad prvi put vidi. Njezino lijepo lice, njezinu mladost.

Oči mu zasjeni vidljivo razočaranje kad premjesti pogled na mene. „Zahvaljujući anonimnom izvoru, škola je obaviještena da su se vaš sin i gospođica Mann upustili u neprimjerene...“ Taktično zastane „... odnose.“ Gospođica Mann žalosno zagunđa. Pogledi nam se na trenutak spoje i znam da oboje razmišljamo o paktu koji smo neki dan sklopili u učionici. Negirati, negirati, negirati.

Ja sam prvi koji aktivira taj plan. „Glupost!“ Zapanjeno zurim u Beringera, kao da je ideja da bi se momak tinejdžerske dobi spetljao sa zgodnom nastavnicom nešto najluđe što sam u životu čuo. „Nisam je ni taknuo.“ Beringer djeluje zatečeno mojim negiranjem. Zar je mislio da ću priznati? Kakav debil. „Znači tako“, kaže. Zastane, a onda se obrati gospođici Mann. „A što ti imaš reći na sve ovo, Caroline?“ Ime joj je Caroline? Nisam imao pojma. „Što ja imam reći?“ ponovi ona i, kvragu, stvarno sam impresioniran njezinim smirenim, skuliranim tonom. „Mogu reći, Francois, da sam šokirana i zgađena i, da budem iskrena, čak i

uvrijeđena što si me pozvao ovamo i optužio me da sam bila intimna s učenikom“ „Znači da poričeš da se to dogodilo?“ pita je ravnatelj. „Naravno da poričem!“ Prikrijem osmijeh. Ma kakva matematika - trebala bi predavati glumu. „I ja sto posto poričem“, ubacim se ja, jednako žestokim tonom kao i ona. „Nikad se ne bih spetljao s nekom staricom...“ Pogledam u nju i kažem: „Bez uvrede.“ „U redu je“, odvrati ona napeto. „Vjerujte mi, sasvim dobro se zabavljam i s curama mojih godina.“ Slijedi kratka tišina.

Tata ponovno proučava gospođicu Mann. „Koliko vam je godina, Caroline?“ „Dvadeset četiri, gospodine.“ Tata se okrene Beringeru. „Eastonu je osamnaest. Čak i ako se dogodilo nešto neprimjereno, nije počinjen nikakav zločin.“ „Imaš pravo, ovo nije pitanje zločina, ali je nažalost etičko pitanje. Ako je istina...“ „Nije istina“, ubacimo se gospođica Mann i ja, ljutito i uglas.

Izvodimo predstavu života. Toliko smo dobri da sam u napasti podignuti ruku i dati joj „pet“. „Zapravo,“ dodam kao da mi je sad palo na pamet, „volio bih znati tko je iznio te optužbe jer mislim da je to osoba s kojom biste trebali razgovarati.“ Podignem obrve gledajući u Beringera. „Zbog širenja laži i pokušaja da ukalja ugled nastavnice Astor Parka.“ Teatralno pokažem na gospođicu Mann. Stvarno sam se uživio.

„Gospođica Mann je odlična nastavnica“, nastavim. „Tako dobra da zna učiniti matematiku zabavnom, ako možete vjerovati. Znate kako mi je inače teško zadržati pozornost...“ Tata tiho frkne. „Ali ona me zna potaknuti da sudjelujem u nastavi, toliko da se svaki dan veselim kad idem na Matematiku.“ Kad me Beringer sumnjičavo pogleda, hitro podignem ruku. „Da bih učio, gospodine.

Ništa drugo.“ „Eto“, žustro se ubaci moj otac. „Vjerujem da su moj sin i ova mlada žena rekli što su imali. Osim anonimnog doušnika kojeg si spomenuo, kakve još dokaze imate koji potvrđuju da su bili u neprimjerenoj vezi?

Ravnatelj oklijeva. Naposljetku mu ramena potonu, neznatno, ali vidljivo. Svi znamo da nema dokaza. „Ima li svjedoka?“ pita ga tata. „Netko tko će prisegnuti da ih je vidio zajedno?“ Beringer zatrese glavom. „Ne, imamo samo riječ učenika...“ Učenika?

To mi odmah privuče pozornost. Koji me to seronja cinkao Beringer u?

Sigurno nisu ni Ella ni Val. Nije ni Hartley ni itko od mojih suigrača. No možda se jedan od njih izlajao nekome, a taj netko je možda otišao Beringeru.

Tko je dovoljno okrutan da bi htio da gospođica Mann dobije otkaz i dovoljno zloban da me pokuša uvaliti u nevolje...

O da. Odmah mi padne na pamet tko bi to mogao biti.

Nasreću, ovome glupom sastanku dođe kraj nedugo nakon što nam je Beringer priznao da nema dokaza. No prije nego što nas pusti, da nam do znanja da će nas držati na oku. Gospođica Mann ljutito i uvrijeđeno zagunđa pa zatraži da razgovara s njim u četiri oka.

Tata i ja iz ureda iziđemo bez ijedne riječi. Stavi mi ruku na rame i obojica ljubazno kimnemo Beringerovoj tajnici. Tek u predvorju gdje nas nitko ne može čuti tata opsuje u bradu. „Isuse, Eastone. Nastavnica?“ Nevino zatrepćem. „Ne znam o čemu govoriš.“ „Vjerojatno to ne misliš, ali nisi baš dobar lažac, sine.“ Frustrirano zatrese glavom. „Barem mi reci da je gotovo?“ „Što je gotovo?“ „Eastone.“ Duboko udahne kao da se smiruje. „Dobro. Znaš što, zapravo? Nemoj ništa reći. Samo kimni ako ova neodgovorna ludost više ne traje.“ Ovaj put se ne pravim glup nego kratko kimnem.

Tata izgleda kao da mu je laknulo. „Odlično. Neka tako i ostane.“ Brzo se pozdravimo i gledam za njim kako korača prema ulaznim vratima.

Kroz prozor u predvorju i dalje ga gledam kako se spušta stubama i ulazi u limuzinu parkiranu pred ulazom. Tatin vozač Durand zatvori stražnja vrata i smjesti se na vozačko sjedište.

Limuzina krene i pojuri, vjerojatno kako bi vratila Calluma Royala u sjedište Atlantic Aviationa.

Okrenem se na zvuk lupkanja potpetica po uglačanom podu. I odmah se namrštim kad vidim kome pripadaju. „Je li sve u redu?“ pita me Felicity, glasom u kojem nepogrešivo zamijetim zadovoljstvo. „Čula sam da su te pozvali u Beringerov ured. I netko mi je rekao da je pozvana i jedna tvoja nastavnica.

Kakva slučajnost!“ „Prestani glumatati“, tiho je upozorim. „Znam da ti stojiš iza toga.“ „Iza čega?“

Ignoriram dramatično treptanje očima. „Žena je mogla ostati bez posla, Felicity.“ Na moje riječi ostane posve hladnokrvna i ravnodušno zakoluta očima. „Hej, sama si je kriva. Spetljala se s učenikom i sad mora snositi posljedice svojih djela.“ Donedavno sam i ja razmišljao na isti način. A sad ne mogu prestati misliti na strah u očima gospođice Mann kad je postala svjesna mogućnosti da ostane bez posla. Moja su joj glupa djela, motivirana samo pohotnošću, zamalo uništila karijeru i zlo mi je od te pomisli.

No kad pogledam u Felicity, ona izgleda pobjedonosno. Očito uživa u svemu što se dogodilo. „Čestitam, vratila si mi za zabavu koju sam ti u petak navečer uništio“, protisnem kroz stisnute zube. „Možemo li sad proglasiti primirje?“ „O, dragi. Primirje?“ Glasno se nasmije, zvonkim glasom koji odjekne golemim praznim predvorjem. „Žao mi je, ali rat je tek počeo.“

POGLAVLJE 24

Iznenadim se kad me kraj ormarića dočeka Hartley zabrinuta lica. „Je li sve u redu?“ pita me držeći knjigu iz matematike prislonjenu na prsa. „Sve je u redu.“ Ubacim stvari u ormarić i uhvatim je za ruku. „Što kažeš na to da odemo nešto pojesti?“ Očekujem da me odbije, ali pođe za mnom bez prigovora. „Eastone, što se dogodilo?“ pita me Ella stvorivši se kraj mene dok izlazimo iz glavne zgrade. „Netko mi je rekao da je vidio Calluma na kampusu.“ „Poslije ću ti sve ispričati. Hartley i ja idemo nekamo.“ Povučem je za ruku. „Dođi.“ Hartley šuti i kad se smjestimo u moj kamionet. Bojim joj se ispričati što se dogodilo u ravnateljevu uredu jer sam siguran da će me mrziti.

Ali moja se tipično blebetava usta sama od sebe otvore i počnu prepričavati. „Netko je saznao za gospođicu Mann i mene i rekao Beringeru.“ Hartley se trzne. „O, ne.“ „O, da. A ja se nisam nikome hvalisao.“

„Nisam ni mislila. Ali kako je iscurilo? Samo sam ja otvorila vrata učionice.“ Na trenutak utihne kao da se pokušava sjetiti događaja tog dana. „Pretpostavljam da je bilo još ljudi u hodniku koji su mogli nešto vidjeti, ali zašto su dosad čekali?“ „Ja ne mislim da je itko išta vidio.“ „Kako se onda saznalo?“ Gledam ravno pred sebe jer joj ne želim vidjeti lice kad joj ovo priznam. „Možda sam nehotice nešto rekao. Bio sam glup. Pash me zezao da sam se spetljao s curom iz Astora i kad sam mu rekao da nisam, možda sam na neki način implicirao da volim veće izazove.“ „Znači da mu je Pash rekao?“ „Siguran sam da Ella i Val ne bi.“ „Eastone Royalu! Koliko si se ljudi izlajao?“ „Previše“, pokajnički priznam. „Zašto? Zašto bi to, pobogu, učinio? Ponosiš se onime što se dogodilo između tebe i gospođice Mann? Drago ti je što će dobiti otkaz?“ „Neće dobiti otkaz. Oboje smo porekli da se išta dogodilo. I ne, ne ponosim se. Niti bih bio sretan da dobije otkaz. Samo sam... samo sam se želio zabaviti.“ Odgovor mi zvuči užasno jer nemam drugo opravdanje osim onoga da sam Easton Royal i da mi je cilj u životu činiti ono što me usrećuje. I sve dok nitko ne strada, sve je dobro. Problem je u tome što uvijek netko strada. Čekam da me Hartley osudi, i to s pravom, ali iznenadi me. „Dobro. Što je tu je i nema smisla sad razbijati glavu time, nije li tako ?“ Točno tako. Zahvalno je pogledam i upalim motor. „Kamo ćemo?“ pitam je udaljavajući se od škole. „Možeš li proći kraj moje kuće?“

Zvuči tako nesigurno da me natjera na smijeh. Što je tako brine, da ću se narugati njezinoj kući? Već sam dvaput bio kod nje. „Naravno. Da stanemo po hranu i ponesemo je k tebi?“ „Nisam mislila na moj stan.“ Uzdahne. „Mislila sam na moju kuću... moju staru kuću.“ „Oh.“ Dođe mi da se pljesnem po čelu što nisam odmah shvatio. „Naravno.“ Deset se minuta vozimo u potpunoj tišini. Izgaram od želje da joj postavim tisuću i jedno pitanje, ali se nekim čudom uspijem suzdržati i ne kažem ništa. „Pazi na zavoj“, tiho me upozori kad se približimo. „Da, znam. Prvi put kad sam bio ovdje zamalo sam se zaletio u svoju braću.“ „Lauren živi dalje niz ulicu.“ Hartley pokaže u daljinu. „Pretpostavio sam.“ Produžim kraj njezina prilaza i zatim naglo skrenem te zaustavim kamionet na suprotnoj strani ulice. „Dobro da imam kamionet, a ne kombi jer bi netko mogao pomisliti da smo otmičari.

A nismo, je li tako?“ Pogledam je napola ozbiljno, napola zadirkujući, ali ona uopće ne obraća pozornost na mene. Ne skida pogled s kuće.

Lijevo od kuće, nedaleko od bočnih vrata, parkirana su dva automobila. Jedan je Mercedes SUV koji sam neki dan vidio ispred zalogajnice Hungry Spoon. Pretpostavljam da je Parkerin. Na prednji prozor kuće navučeni su tanki zastori pa ne vidimo što se događa unutra.

Hartley odjednom kaže: „Rekla bih ti što se ovdje dogodilo, ali ne mogu.“ Namrštim se. „Zašto ne možeš?“

„Zato što se pokušavam vratiti obitelji. Nadam se da će se mama pristati naći sa mnom. Ali budem li brbljala o prošlosti, nastavit će me kažnjavati.“ Premda umirem od znatiželje, ništa je ne pitam. „Želiš li da odem provjeriti je li ti tata kod kuće? Možda je skoknuo po mlijeko.“ Hartley frkne nosom. „Čak i da umire i da ga mora popiti da preživi, natjerao bi mamu da ode po njega. Ali znam da nije kod kuće.“ Pokaže prema automobilima. „Nema njegova BMW-a. Zato je Parker tu...“ Utihne kad iz kuće počnu izlaziti ljudi. Prepoznam Parker koja u naručju nosi tamnokosog dječaka. Za njom iziđu Joanie Wright i visoki muškarac sjajne crne kose, a na kraju djevojčica u cipelicama od lakirane kože i lijepoj haljinici koja za ruku drži pokislu tinejdžericu u rasparanim uskim trapericama i kratkom topiću.

Hartley udari dlanom o prozor i jaukne. Zakleo bih se da ju je natmurena tinejdžerica čula. Stane kao ukopana i zagleda se u našem smjeru.

Ne želim da uhvate Hartley u špijuniranju pa se bacim preko konzole i poguram je dolje. Na prsima osjetim da joj se tijelo trese od bezglasnih jecaja.

Prijeđem joj rukom po licu i tiho joj počnem opisivati prizor ispred kuće. „Ulaze u aute. Dylan i neki tip...“ „Parkerin muž.“ „... Parkerin muž i Dylan ulaze u Parkerin auto. Parker je na suvozačkome mjestu. Djevojčica ide s tvojom majkom.“ „Macy je mamina ljubimica“, promrmlja Hartley.

Vrata automobila se zalupe i upale se crvena stražnja svjetla. „Djevojke su sigurne tamo?“ Hartley oklijeva. „Mislim da jesu.“ A onda odlučnije doda: „Da. Ono što se dogodilo između tate i mene bio je izoliran slučaj.“

Nije mi se svidio trenutak neodlučnosti, ali ne kažem ništa.

Pognem se još niže kad se automobili počnu udaljavati od kuće.

Motori zabruje, a onda polako nestanu u daljini.

Sad kad više nema straha da bi nas mogli vidjeti, odlijepim se od Hartleyjinih leđa. „Da krenem za njima?“ „Nemoj.“ „Okej. Što ćemo onda?“ Hartley mi uhvati pogled. „Što kažeš na malu provalu?“ Pretvaram se da joj ne vidim suzne oči i samo se nasmijem. „To je jedna od mojih deset omiljenih aktivnosti.“ „Uopće se ne čudim.“ Oboje iskočimo iz automobila i potrčimo prema bočnim vratima iz kojih je Hartleyjina obitelj koji trenutak prije izišla. Prođe pokraj vrata i dostignem je tek iza kuće.

Svaka prava južnjačka kuća ima i verandu, pa tako i ova. Široka veranda s daščanim podom proteže se cijelom duljinom kuće. Dvoja francuska vrata, jedna koja vode u kuhinju, a druga u dnevni boravak, okružena su prozorima od poda do stropa.

Hartley krene prema prvima. Zaključana su, ali druga su otvorena. Čujem zvučni signal kad se otvore i iznad njih vidim crveno svjetlo. Sigurnosni sustav očito registrira otvaranje i zatvaranje vrata. „Zanemari to“, kaže mi Hartley. „Samo je za ukras. Tata je dao ugraditi sigurnosni sustav još dok sam bila klinka, ali se onda zakačio s tvrtkom jer se ne bi pojavili dovoljno brzo kad bi ih nazvao, pa im je otkazao uslugu.“ Kimnem i pogledom letim po prostoru oko sebe. Kuća je lijepa.

Miriše na sredstvo za čišćenje i izgleda besprijekorno.

Hartley prođe kroz dnevni boravak i uputi se prema stubama.

Krenem za njom pa i ja stanem na vrhu stuba kad i ona. „Koja je tvoja soba?“

Pokaže na posljednju sobu lijevo. „Smijem li?“ pitam je jer umirem od znatiželje.

Slabašno mi se nasmiješi. „Samo daj.“ No ona ne pođe sa mnom nego se uputi u drugu sobu zdesna. Ja produžim prema dnu hodnika. Prema Hartleyjinoj sobi. Kvragu, stvarno sam uzbuđen. Napokon ću saznati nešto više o njoj.

Ili možda neću.

Kad otvorim vrata, dočeka me jedno veliko ništa.

Na sredini poda nekoliko je kartonskih kutija. Zidovi su bijeli kao snijeg. Nema ni kreveta ni namještaja.

Kao da nitko nikad nije boravio u ovoj sobi.

Razočarano se povučem i vratim do podesta. Prolazeći drugi put hodnikom u oko mi upadnu obiteljske fotografije na zidu iz kojih bi se dalo zaključiti da su u ovoj obitelji samo dvije kćeri, a ne tri. Kao da su je izbrisali. Čovječe, stvarno okrutno.

Pitam se zna li ona. Sigurno zna.

Pokucam na otvorena vrata, odgurnem ih i ugledam Hartley kako sjedi na rubu kreveta s ljubičastim jastukom u rukama. Zidovi su također ljubičasti. Krevet je zatrpan plišanim medvjedićima i štencima. Na zidu su plakati s dečkima kose obojene u boje uskrsnih jaja. Ovo je očito soba najmlađe sestre, one koju nije vidjela već tri godine.

Povlačim ovratnik košulje jer iz nekog razloga sve teže dišem. „Idemo odavde“, promuklo joj kažem.

Hartley podigne pogled na mene i jedva kimne.

Ne čekam da se predomisli. Povučem je na noge i poguram je niza stube.

Na kraju završimo na gatu. Svjetla su već upaljena i sumrak polako prepušta mjesto večeri. Parkiram i zaobiđem kamionet da dođem na Hartleyjinu stranu. Dopusti mi da joj pomognem izići iz automobila. Dopusti mi da je uhvatim za ruku. Dopusti mi da je povedem do štanda s hranom gdje joj naručim vruću čokoladu i prženo tijesto.

Tek kad je strusila pola čokolade i pojela pola kolača lice joj se smekša i ne izgleda više kao zombi. „Hvala na večeri.“ „Nema na čemu. Jel' bi se provozala panoramskim kotačem?“ predložim. „Nisi se vozila otkad ti je bilo dvanaest godina.“ „Zapamtio si to?“ „Nego što.“ No ne ostavim joj vremena za razmišljanje. Zaletim se do kioska za prodaju karata, kupim dvije i povedem je prema divovskoj zahrđaloj kanti. Što sve ne bih učinio za ovu djevojku. „Znaš li zašto tako volim panoramski kotač?“ pita me ulazeći u klimavu metalnu košaru. „Jer želiš poginuti?“ Popnem se za njom i čekam da se spusti sigurnosna prečka. „Jer s vrha možeš vidjeti cijeli svijet.“ „Onda bi trebala letjeti“, kažem joj. „Tisuću je puta bolje - i sigurnije - od ovoga.“ Limenka se počne njihati. Na čelu mi izbije znoj, a u želucu mi počne vreti. Naslonim glavu na tanku metalnu prečku i počnem brojati unatrag od tisuću. Možda je vožnja kotačem bila pogreška.

Trebao bih sići. Poguram prečku od sebe, ali ne pomakne se. „Dobro si?“ čujem Hartleyjin glas i rukom mi nježno dodirne nadlanicu.

Okej. Predomislio sam se. Mogu izdržati. „Aha.“ „Znojiš se.“ „Vruće je.

„Nije ni petnaest stupnjeva, a ti si samo u majici.“ „Vruće mi je sve što je iznad smrzavanja.“ „Naježio si se.“ Košara se zaljulja i srce mi poskoči od škripanja metala. „Zato što sjedim kraj tebe“, jedva protisnem kroz zube.

Iznenada se meko tijelo prisloni na moje. „Mislim da sam ugazila u govance u dvorani sa zrcalima prošli put kad smo bili ovdje.“ „To bi mjesto bilo najbolje uništiti. Val je na cipeli našla zalijepljen nečiji sažvakani duhan.“ Fuj. A ako ni dvoranu sa zrcalima ne mogu održavati kako treba, što je tek s ovim metalnim hororom? Počnem usklađivati udahe s odbrojavanjem. „Bojiš se visine?“ nježno me pita Hartley. A nježna joj je i ruka kad mi pomiluje prste. „Mislila sam da voliš letjeti.“ „I volim letjeti. Mrzim nesposobnost. U zraku je sve u mojim rukama. Znam tko je izradio avion. Znam sve instrumente. Sve kontroliram. A ovu stvar na kojoj smo sad možda drže samo komad žice i žvakaća guma.“ Košara se opet zaljulja. „A kad to kažem, vjerojatno sam velikodušan.“ „Zašto si se onda išao voziti sa mnom?“ „Jer si ti htjela.“ Ušuti, kako mi se čini, cijelu vječnost. Zatvorim oči. Ako ništa ne budem vidio, možda ću prestati zamišljati kako se klimava kabina otkida i pada na zemlju. „Jesmo li već na vrhu?“ pitam je. „Još malo.“ „Neću te poljubiti na vrhu“, kažem joj. „Premda se to vjerojatno očekuje, nisam baš tako lak.“

Hartley se zasmijulji. „Nikad nisam ni mislila da si lak.“ „Lažeš. Misliš da sam kurviš.“ Tijelo joj se zatrese kad se opet nasmije. „Mislim da taj pojam podrazumijeva partnera.“ To me nasmije. „Okej. Povlačim što sam rekao. Poljubit ću te na vrhu.“ „A joj. Najbolji prijatelji se ne ljube.“ „Otkad to?“ pobunim se. „Trebala bi ljubiti samo najbolje prijatelje. To je jedna od povlastica najboljih prijatelja.“ „Ti si poljubio sve svoje najbolje prijatelje?“ Kabina se naglo zaustavi i zaljulja. „Nisam. Mislim da si mi ti jedini najbolji prijatelj.“ Možda čak i jedini pravi prijatelj izvan obitelji kojeg imam. No ne kažem joj to. Već mi se čini da sam pretjerao s patetikom.

Iznenada na obrazu osjetim dodir lagan poput perca. Zadržim dah. Dodir postane jači i polako mi se s obraza premjesti na usne.

Okrenem se prema njoj. Oči su joj otvorene i smiješi se. Na svojim usnama osjetim da su njezine izvijene u osmijeh. „Bez brige. Ne ljubiš me“, šapne mi. „Ja ljubim tebe.“ Razdvojim usne, pa ukliže jezikom u njih. Vrijeme kao da je stalo. Zamrznuta slika. Ja, ona, beskrajno nebo.

Njezin mi poljubac kaže da u ovome nepreglednom ništavilu nisam sam. Jezikom dodirne moj i začujem jecaj. Mislim da je moj.

Omamljen sam i zadihan i pun neobičnih osjećaja koje ne razumijem niti ih želim razumjeti. Jasna mi je njihova bit. Sretan sam. Ovo je euforija koju nikad nisam uspio ostvariti tabletama, cugom ili drugim ljudima.

Hartley ispušta neki tihi, zadihani zvuk koji me izluđuje. Stavim joj ruke na bok i povučem je bliže. Jezici nam se ponovno susretnu i kunem se da mi srce lupa tako jako da mi zamalo ne izleti iz prsa.

Poljubac je prokleto čudesan. Nevjerojatan. Želim je zgrabiti, čvrsto je držati i razvući ovaj trenutak u vječnost.

No iznenada se zupčanici kotača smrti opet pokrenu i košara se počne spuštati.

Hartley me pusti i odmakne se od mene. Ne predaleko, ali sasvim dovoljno da znam da je ona barijera koju voli staviti između nas ponovno na svojemu mjestu. „Hvala ti što si mi odvratila pozornost“, izbrbljam prije nego što ona stigne reći nešto zajedljivo. „Naravno“, odgovori, ali zvuči nekako hladno. Možda sam je naljutio?

Kad vožnja napokon završi i sigurnosna šipka se podigne, Hartley hitro skoči iz košare. No ja se ne žurim. Kvragu, najradije bih kupio cijeli kotač i ponio ga kući da pozlatim ovu košaru. Toliko je onaj trenutak bio dobar. Trenutak koji želiš ispisati vječnom tintom tako da ga možeš stalno proživljavati.

Pridružim joj se na tlu. „Hartley“, počnem. „Da?“ Lagani joj povjetarac zaleprša tamnu kosu. Pružim ruku da je pogladim i prislonim joj dlan na glavu. Hitro me uhvati za zapešće točno iznad kožnate narukvice, ali ne da me odgurne. Nego da me zadrži na mjestu. Ili da me privuče bliže.

Teško progutam. „Htio bih...“ „Preslatki ste zajedno! Smiješak!“ I Hartley i ja iznenađeno pogledamo uvis. Zaslijepi me bljeskalica fotoaparata i kad mi se bijele točkice pred očima napokon raščiste, krivac za to već se hitro udaljava od nas. Zapravo ne jedan, nego dva. Imaju plavu kosu, piskutavo skviče i ne trude se stišati glasove dok bježe od nas. „Felicity će pošiziti kad ovo vidi!“

„Stavi je na Instagram, a onda podijeli i priču na Snapchatu!“ Sranje.

Namrgođeno gledam za njima. Prvi put kad se Hartley opusti sa mnom u blizini se nađu dvije tračerice iz Astor Parka koje odmah zabilježe taj trenutak. „Trebam li se brinuti?“ Njezin me sarkastičan glas trgne iz razmišljanja.

Okrenem se prema njoj i uspijem joj se nehajno nasmiješiti. „Ma ne. Sumnjam.“ No njezine mi oči govore da nije uvjerena u to.

Iskreno, nisam ni ja.

POGLAVLJE 25

„Vraćam ti tvoje bilješke“ kaže mi Hartley kad idućeg popodneva dođem do njezina stola. „Zaboravila sam da su kod mene.“ „Ne trebaš mi ih vraćati.“ „Znam.“ „Znaš?“ „Naravno. Vjerojatno znaš cijeli udžbenik napamet. Glumiš zločestog dečka koji mrzi školu, ali zapravo je očito da to nisi pravi ti.“ Okrene se prema ploči, ali ne prije nego što joj vidim tračak rumenila na obrazima.

Razmišlja li o tome kako me sinoć poljubila? Ja razmišljam. To je jedino o čemu razmišljam otkad sam jutros otvorio oči. I jedino na što sam mislio kad sam se sinoć vratio s gata. Stvarno je teško spavati s erekcijom koja ne popušta tako da sam opet proveo usranu noć i ujutro sam na treningu opet bio zombi.

Gurnem stranice koje mi je dala u bilježnicu. „Ne glumim. Ne idu mi testovi.“ „Ili ti se teško usredotočiti“, kaže. „I to.“ Danas sam odlučio sjesti iza nje i ispružiti noge s jedne i druge strane njezina stola. Volim je gledati odostraga. Vidim kako joj se ramena zatežu i opuštaju. Kad se pogne, katkad joj ugledam krivulju

vrata. Čvorići njezine kralježnice postali su nešto najslađe što sam ikad vidio. Najradije bih je ugrizao za njih.

Promeškoljim se kad mi se hlače iznenada zategnu. „Gdje je Ella?“ pita me Hartley okrenuvši se prema meni i pokazujući prema Ellinu praznom stolu. „Neće danas doći. Otišla je s tatom u grad naći se s odvjetnicima.“ Hartleyjin izraz lica preplavi suosjećanje. „Doista će morati svjedočiti na očevu suđenju?“ Kimnem. Zahvalan sam što se sad mogu usredotočiti na nešto drugo osim Hartleyjina vrata. Uostalom, vrat? Kad sam se počeo paliti na vratove? „Da, bila je tamo kad je Steve sve priznao.“ „Koma.“ Nije mi baš do ponovnog pretresanja Steveovih djela pa promijenim temu. „Bolje pitanje je - gdje je gospođica Mann?“ Dva reda dalje javi se Tonya Harrison. „Bila je u Beringerovu uredu. Drugi put ovaj tjedan.“ „Netko je u gabuli“, zapjevuši moj suigrač Owen.

Pola razreda se okrene i pogleda u mom smjeru. Bijesnim pogledom ošinem Owena, ali ili je doista zbunjen ili je mnogo bolji glumac nego što sam mogao i zamisliti. Potegnem rukom ispred vrata kao da mu dajem znak da drži jezik za zubima. Umjesto odgovora samo zbunjeno nabere čelo.

Iznenada se vrata širom otvore. „Dragi Bože. Nekoga će danas uhititi!“ povikne Glory Burke, kapetanica ženske ekipe hokeja na travi.

Cijeli je razred uglas zapljusne pitanjima. „Kako to misliš?“ pita je Tonya.

„Beringer i pozornik Neff pregledavaju nečiji ormarić“, odgovori Glory. „Smiju li to raditi?“ „Što je s učeničkim pravima?“ „Kodeks časti kaže da se ormarići smiju pretražiti ako postoji osnovana sumnja da je počinjeno zlodjelo“, objasni nam Rebecca Lockhart. Naravno da ona zna. Ipak je predsjednica razreda.

Zabrinuta šaputanja pretvore se u žustru raspravu o tome čiji ormarić pretražuju. Svašta je moguće. Neki klinci uzimaju bombone.

Neki spavaju naokolo. Neki piju. Neki čine sve od navedenoga.

No samo se jedan učenik spetljao s nastavnicom.

Ovaj put mi ne zasmetaju hlače nego sako koji mi je odjednom uzak i neudoban. Obuzme me krivnja. Kvragu. Zašto sam uopće popustio iskušenju gospođice Mann? To je bilo baš glupo. Neopisivo glupo. I zbog čega? Da bih se pet minuta osjećao dobro? Stvarno sam idiot.

Prekrižim ruke na prsima i otkližem niže na stolcu. Hartley me preko ramena suosjećajno promatra, no izbjegavam je pogledati u oči i ne dižem pogled sa stola.

Znam što sad misli. Easton Royal je najgluplji seronja kojega poznajem. Zašto sam uopće s njim?

Ali ona nije zapravo sa mnom. Ili je? Poljubila me na vrhu panoramskog kotača. Što to uopće znači? Vjerojatno ništa.

Iznenada se uspravim i odlučim prestati sa samosažaljenjem.

Zajebi to. Što me briga što Hartley, izopćenica iz vlastite obitelji, misli o meni? Što me briga što itko u Astoru misli? Nisam čak ni poševio gospođicu Mann. Ako će me već razapeti jer sam se poseksao s nastavnicom, trebao bih se zapravo poseksati s njom.

Prkosno progovorim tako da me cijeli razred čuje. „Molim? Je li moguće da ima još netko nevaljao u ovoj školi osim mene? Ustani i

pokaži tko si. U Astoru ima mjesta samo za jednog seronju, a trenutačno sam ja taj.

Tračerska šaputanja zamijeni nervozan smijeh. „Zapravo mislim da pretražuju njezin ormarić.“ Glory nervozno pokaže na Hartley. „Moj?“ zbunjeno kaže Hartley. „Tvoj je četiri šest pet, je li tako?“ Hartley oprezno kimne. „Onda sam prilično sigurna da je tvoj.“ Šaputanja erumpiraju u potmulu graju jer svi počnu špekulirati što je to Hartley učinila. Većina učenika ne zna gotovo ništa o njoj jer se poslije tri godine odsutnosti iznenada pojavila niotkuda. Ne sudjeluje ni u kakvim aktivnostima. Jedini izborni predmet joj je glazba i sve slobodne satove provodi u sobama za vježbanje, izolirana od ostalih učenika.

Osim nekoliko nogometnih utakmica na kojima je sjedila s Ellom i Val, Hartley gotovo da nema nikakve veze s Astorom osim nastave.

Načujem djeliće razgovora. „... druži se s Ellom. Kladim se da su radile zajedno kao striptizete.“ „... zar joj se otac nije morao zbog nekog skandala povući iz izbora za gradonačelnika?“ „... govori se da se poseksala s Rojalom u sobi za vježbanje.“ A ako ih ja čujem, čuje ih i Hartley. Pružim ruku i utješno je stisnem za rame. Ukoči se kad je dotaknem, a onda osjetim neznatan trzaj, kao da se žacnula i ustuknula.

Povrijeđeno pustim ruku da padne na stol.

Trenutak poslije vrata se ponovno otvore i svi okrenu glave prema njima.

Kad se na njima pojavi gospođica Mann, ponovno očekujem snuždeni izraz lica. Ali brada joj je isturena i leti pogledom po nama kao da smo svi njezini bezvrijedni podanici, a ona kraljica. Zatim se odmakne i u učionicu zakorači ravnatelj Beringer.

Prostorija naglo utihne. „Gospođice Wright,“ zagrmi ravnatelj, „možete li pokupiti svoje stvari i krenuti za nama.“ Trzne rukom u Hartleyjinu smjeru.

Ali ona se ne pomakne odmah.

Beringer pročisti grlo.

Tiho uzdahnuvši, Hartley skoči na noge, pokupi svoje stvari i krene prema vratima, čvrsto držeći knjige na prsima, kralježnice ravne i krute poput čeličnog stupa. Beringer drži vrata otvorena dok Hartley ne prođe kroz njih. Zatim krene za njom i ostavi gospođicu Mann u učionici. „Otvorite četvrto poglavlje i pročitajte Pravilo za derivaciju složenih funkcija“, kaže nam. „A onda riješite zadatke od jedan do dvadeset dva.“ „Dvadeset dva?“ povikne Owen. „Za svaku jednadžbu treba deset minuta.“ „Onda vam je bolje da čim prije počnete ili ćete ih morati riješiti pedeset do sutra“, obrecne se gospođica Mann na njega. „Da, gospođo.“ Svi se bacimo na posao jer s gospođicom Mann danas očito nema šale.

Jedva stignem riješiti sve zadatke prije nego što se oglasi zvono.

Pogled mi je stalno bježao prema vratima pitajući se kad će se Hartley vratiti. Do kraja sata se ne vrati.

Pash skoči na mene čim iskoračim iz učionice. Očito me čekao na hodniku. „Stari, Owen mi je poslao poruku, kaže da su uhitili Hartley Wright.“ Uzdahnem. „Nisu je uhitili. Pretražili su joj ormarić.“ „Ozbiljno? Zašto?“ „Nemam pojma.“ Produžim do svog ormarića i ubacim knjige u njega. „Radi li nešto nezakonito?“ „Koliko ja znam, ne.“ Kad nekoliko listova ispadne iz ormarića i padne na pod, sagnem se da ih pokupim. Prepoznam svoje bilješke s Matematike.

Točno ispred mene na papire iznenada nagazi vrh mornarskoplave salonke. „Što je to, gospodine Royal?“ Podignem pogled i ugledam gospođicu Mann. „Bilješke.“ „Izgledaju kao bilješke s mog sata. Zapravo izgledaju kao odgovori na posljednja dva brza testa.“ Ispruži ruku dlanom prema gore.

Pokupim sve papire, ustanem i vratim ih u ormarić. „Kao prvo, to nisu odgovori na vaše brze testove, a kao drugo, kakve veze ima čak i da jesu? Testovi su prošli.“ „Zašto bih ti vjerovala?“ „Zato što je istina.“ Zalupim vratima ormarića. „Podijelio si te bilješke s gospođicom Wright?“ U glavi mi odmah počne bljeskati veliko crveno svjetlo. Ne mogu lagati jer je Hartley možda u problemima, ali ne mogu ni reći istinu jer ne znam kako bi to moglo utjecati na nju. „Kao prvo, obično dobijem dvojku tako da bi učenik koji vara preko mene bio stvarno turboglup. Kao drugo, nisam znao da je

zabranjeno dijeliti bilješke sa sata. Dobro da znam.“ Mahnem Pashu. „Jesi li mi spreman asistirati u teretani? Danas radim na rukama.“ Najprije pogleda u gospođicu Mann, pa opet u mene. „Meni je dan za noge“, brzo odgovori. „Zar nije prehladno za kratke hlače, gospodine Bhara?“ napadne ga gospođica Mann. Službeno nam je dopušteno nositi kratke hlače samo kad je vani toplo. No „toplo“ je vrlo relativan pojam za Pasha.

Cijelu godinu nosi kratke hlače i Timberlandice. Čak i kad je vani pet stupnjeva. Uvijek je u njima. „Nije, gospođo. Svaki je dan vrijeme za pokazivanje nogu.“ Izbaci jednu nogu prema nastavnici i zauzme manekensku pozu. „Šteta što školska administracija ne čini ništa u vezi s učenicima koji krše školska pravila“, javi se sladunjavo umilan ženski glas iza mene.

Kad se okrenem, vidim Felicity. Krasno.

Bijesno gledajući u Pasha, doda: „Naš glas najbolje škole u zemlji sve više blijedi i čini se kao da nikoga nije briga. Sramota.“ Gospođica Mann važno Worthington. Doista sramota.“

kimne.

„Slažem

se,

gospođice

Umjesto da joj odgovorim pokvareno kako zaslužuje, povučem Pasha za sobom niz hodnik. „Što se događa?“ zbunjeno me pita. „Hvala što si mi čuvao leđa.“ „Uvijek.“ Ugrizem se za unutarnju stranu obraza. „Mislim da je Hartley u velikom sranju.“ „Kakvom?“ „Ne znam. Rekao sam ti da su joj pretražili ormarić i Beringer je prije početka sata došao po nju u razred.“ Oprezno ga pogledam.

“Nisi nikome rekao za gospođicu Mann i mene?“

Pash se namršti. „Naravno da nisam. Zašto bih ikome govorio?“ „Znam.“ Zastanem točno ispred tajništva. „Ali pročulo se.“ „Nisi baš bio diskretan“, podsjeti me. „Istina.“ Protrljam si čelo. Polako počinjem osjećati tup bol u sljepoočnicama, ali prije nego što počnem lupati glavom o zid, vrata tajništva se otvore i na njima se pojavi Hartley. „Što se dogodilo?“ „Ja...“ Izgleda ošamućeno. „Ne mogu ni...“ Odmah je uhvatim za ruku i povedem je prema stražnjem izlazu.

Pash požuri za nama, ali Hartley kao da ga ne zamjećuje. Bez prestanka zaprepašteno odmahuje glavom. „Suspendirana sam do kraja tjedna i stavljena mi je napomena u trajni dosje.“ Pash iza nas tiho zazviždi. „Zašto?“ pitam je.

Teško proguta. „Zbog varanja. Na posljednjem sam testu dobila jako dobru ocjenu jer sam učila iz tvojih bilješki. Nisam ni znala da se to smatra varanjem.“ „To i nije varanje. Za to su te optužili?“ ljutito kažem. „Totalna glupost. Moj će se tata pobrinuti za to.“ Odmah izvadim mobitel i počnem jednom rukom tipkati poruku. „Nemoj“, pobuni se Hartley. „Molim te, ne čini to.“ Nevoljko gurnem mobitel natrag u džep. No čeljust mi je i dalje napeta kad je pitam: „Što ti je točno Beringer rekao?“ „Da mi je rezultat statistički toliko bolji u odnosu na prethodne da je to moguće samo zahvaljujući nekakvoj pomoći izvana. Pitao me jesam li išla na repeticije. Rekla sam da nisam. Pitao me je li mi netko pomagao. Rekla sam da nije. Zaboravila sam na tvoje bilješke jer sam mislila da me pitaju je li mi netko pomagao, onako, sjedeći kraj mene, kao neki učitelj, kužiš?“

Pash i ja obojica kimnemo. „Lako se zabuniti“, komentira Pash. „Ali onda je moj školski savjetnik koji je također bio tamo izvadio papir s rješenjima.“ „Testa?“pitam.

Tužno kimne. „Pronašli su ga u mom ormariću, presavijen i zalijepljen za korice knjige Ali About the Girl“, kaže misleći na knjigu koju čitamo na Feminističkoj misli.

Glavom mi frcaju misli i komad po komad slagalice polako počne sjedati na svoje mjesto. To što je gospođica Mann izgledala onako bahato, a ne uplašeno. I što je Felicity blebetala o narušavanju Astorove reputacije.

Sad mi je sve jasno. „Idemo“, zarežim i uhvatim Hartley za ruku. „Kamo ćemo?“ zacvili. „Dobro pitanje, kamo ćemo?“ ponovi Pash. „Idemo sprati ljagu s Hartleyjina imena.“ Nije teško pronaći Felicity. Još je kraj svog ormarića - kao da me čeka da se vratim. Sa svake su joj strane po dvije prijateljice. Među njima je i Claire.

Podignem obrve, a Claire na to odgovori tako što isturi bradu.

Njezina bi mi prkosna predstava trebala nešto značiti? Oduprijevši se nagonu da zakolutam očima, zanemarim je i okrenem se Felicity. „Felicity.“ Hladno joj se nasmiješim. „Eastone.“ Osmijeh joj je jednako leden. „Ne znam kojeg vraga misliš da radiš, ali moraš prestati.“ „Zašto bih prestala?“ odvrati mi.

Na trenutak ostanem bez teksta. Bio sam uvjeren da će zanijekati da je išta učinila. „Čekaj malo.“ Iznenada me Hartley odgura s puta kao da joj je tek sad sinulo zašto smo ovdje. „Ti si mi ubacila one bilješke u ormarić?“ Okrene se prema meni. „Ona mi je podvalila bilješke?“ Smrknuto kimnem. Felicity se opet nasmiješi.

Vidim kako se Hartleyjine sive oči pune šokom i ljutnjom koji ih pomrače u metalnosive. „Zašto?“ zadere se na Felicity. „Zašto si mi to učinila? Mogli su me izbaciti iz škole!“ „Pa?“ Hartley se baci prema njoj i Pash i ja jedva je uspijemo odvući. Ženske tučnjave su stvarno seksi, ali ne kad je jedna od žena Felicity Worthington. I ne kad je Hartley očito na rubu suza. „Dosta je!“ Mahnem prstom ispred Felicity. „Platit ćeš za ovo, jesi me čula? Ne možeš tek tako uništavati nevinim ljudima reputaciju jer...“ Felicity me prekine prasnuvši glasno u smijeh. „Dragi Bože!

Kakav licemjer!“ A onda se nastavi smijati tako gromoglasno da mi krv proključa. „Ti i Reed ste uništili Ellinu reputaciju i prije nego što se pojavila u Astoru! I pokušao si uništiti moju onim cirkusom koji si izveo na mojoj zabavi!“ Jebote, ta će me pijana pogreška zauvijek progoniti. Ne smijem više piti. Nikad više. „Tako da je moj odgovor ne, ne bi me uopće bilo briga“ pakosno pogleda u Hartley - „da su te izbacili iz škole. Zapravo sam razočarana što je Beringer bio tako blag.“ Odgurne se od ormarića i progura se kraj nas. A onda nam preko ramena dobaci: „I usput, tek sam počela.“ Prijateljice krenu za njom, uključujući i Claire koja se bahato zasmijulji prolazeći kraj Hartley. „Dupe ti izgleda golemo na onoj fotki“, zajedljivo joj kaže. „Ne bi ti škodilo da se učlaniš u teretanu.“

Claire odleprša od nas prije nego što Hartley stigne odgovoriti i pridruži se Felicity i drugim curama. Smijeh im nastaviti odjekivati hodnikom, a čujem ga čak i kad zađu za ugao i izgube nam se iz vida.

POGLAVLJE 26

Hartleyjino je lice crveno kao paprika. Pash kraj nje zuri u smjeru u kojem su Felicity i njezina svita nestali. „Koji joj je vrag?“ pita kao da još ne može doći sebi.

Teško uzdahnem. „Nemam pojma.“ „Vjerojatno je treba žestoko...“ Prije osjetim nego što vidim da bi Hartley svakog trena mogla eksplodirati, pa mu dlanom poklopim usta prije nego što nas obojicu uvali u sranje. „Ne govori to“, upozorim ga. „Što?“ promrmlja i odgura me od sebe. „Htio sam reći da je treba žestoko opaliti nogom u guzicu.“ Pogledam ga onim kako da ne pogledom, a Pash odgovori tako da izvadi mobitel iz džepa i počne svajpati po njemu. „Osramotio si je“, napokon progovori Hartley. „Ili smo je mi osramotili. Rekla je da ste u vezi, a ti si stalno govorio da to nije istina. Onda si joj rekao da može prekinuti s tobom, ali si otišao u njezinu kuću, na njezinu zabavu, i osramotio je pred prijateljima.“ „Pretpostavljam da je ovo bio šlag na tortu“, kaže Pash.

Pogledamo u njega jer nam nije jasno o čemu govori, a onda podigne mobitel i sve nam je jasno.

Kvragu. Vidim fotografiju koju je ona cura snimila sinoć na gatu.

Stavila je i Astorov hashtag i, premda ju je objavila tek jutros, već ima gomilu lajkova. Više od tisuću ljudi svidio se prizor mene i Hartley kako se čeznutljivo gledamo u oči s panoramskim kotačem u pozadini.

Hartley zagunđa. „Bože, to je glavna objava u feedu. Ako to nije trljanje soli na Felicitynu ranu, ne znam što jest. I ja bih se na njezinu mjestu htjela osvetiti.“ „Fotka je skroz dobra“, komentira Pash. „Fotka je dobra?“ kažem u nevjerici. „Da. Skroz je dobra. Onaj tko ju je snimio postavio je veliku osjetljivost i dobro iskoristio svjetlo. Izgleda profesionalno.“ Mrko me pogleda. „Glavna je objava zato što je dobra fotografija, a ne zato što ste vas dvoje na njoj. Žao mi je što vam moram ispuhati taj divovski ego.“ I ja njega ljutito pogledam. „Zbog mene se iskaljuje na Hartley.

To ne govori moj divovski ego. Jednostavno je tako.“ „Možete li se vas dvojica prestati prepirati?“ prekine nas Hartley. „Zar je važno zašto je fotografija tako popularna?“ „Ima pravo“, popusti Pash. „Pravo je pitanje kako ćemo natjerati Felicity da se primiri?“ Izvijem obrvu. „Kako ćemo je mi natjerati?“ „Pa da. Ne želim vidjeti da Hart“ - nježno je lupne po ramenu „strada zbog nečega što nije učinila. Zato bismo trebali smiriti Felicity.“ Hartley se uspije natjerati na smiješak. „Hvala ti.“ „Zašto da je smirujemo?“ pitam ja. „Zato što je ne možeš prebiti.“ „Postoje drugi načini.“ „Na primjer?“ pita Hartley sumnjičavo.

Otvorim usta da odgovorim, ali naposljetku ne kažem ništa jer nemam pojma što da učinimo. Posljednji put kad je neka zlobna cura pokušala nauditi mojoj obitelji, doista je na kraju završilo nasiljem. „Sjećate li se kad je Jordan Carrington zalijepila onu curu za zid škole?“ napokon kažem. „Ella ju je pretukla.“ Pasb i Hartley me pogledaju kao da sam posve sišao s uma. „Mislim da si dobio previše udaraca u glavu“, kaže Hartley, a onda laktom trkne Pasha. „Ne moraš se uplitati. Znam da je kaotično. Ni ja ne želim biti upletena.“ Pash samo slegne ramenima. „Maturanti smo, uskoro odlazimo iz škole. Nemam pametnijeg posla. Usto, tko kaže da nisam sljedeći?

Ja sam Eastonu druga najdraža osoba u Astoru.“ To joj napokon izmami osmijeh na lice. „A da? Tko je prva?“ „Ti, naravno. I Ella. Ali ona i ja smo izjednačeni. No molio bih te ako to može ostati između nas jer ima gadnu desnicu.“ Dlanom protrlja drugu ruku i nasmije se. „Kao netko koga je Ella udarila više od jednog puta, iz iskustva mogu reći da se ne vara“, dodam, zahvalan Pashu što se trudi unijeti malo humora u ovaj razgovor.

Linije od stresa na Hartleyjinu licu malo se ublaže, pa zaključim da Pash očito ide u pravom smjeru. Treba nam više smijeha. Život je u posljednje vrijeme stalno neko crnilo. Zašto se više ne zabavljamo? „Ajmo organizirati zabavu“, iznenada kažem.

Hartley ne može vjerovati svojim ušima. „Organizirati što?“ „Zabavu. Zabavu ‘Ne moram više ići u školu’.“ „Ja sam za.“ Pash podigne ruku i pljesne dlanom o moj dlan.

Međutim, Hartley bez riječi ode od nas. „Čekaj me“, povičem i napustim Pasha da potrčim za njom. I on krene za nama. „Ne sviđa ti se ideja da organiziramo zabavu?“

„Moram na posao.“ Glas joj je ravnodušan, a izraz na licu bezizražajan. „Možemo tulumariti kad završiš s poslom.“ Hartley naglo stane. „Organizirao bi tulum? Stvarno, Eastone?

Upravo sam suspendirana s nastave. To baš i nije razlog za slavlje.“ Pash se pokraj mene iznenada uozbilji. „Roditelji će te ubiti?

Mene bi moji zadavili“, prizna.

Hartley problijedi kao krpa.

Kvragu. „Pretpostavljam da je tulum stvarno loša ideja“, promrmljam i odjednom se osjećam neopisivo glupo.

Nisam uopće razmišljao o mogućim posljedicama njezine kazne, a sve mi se čini da nije ni ona dok joj Pash nije spomenuo obitelj.

Ravnatelj će najprije nazvati Hartleyjine roditelje. A budući da ona iz nekoga misterioznog razloga trenutačno ne smije vidjeti nikoga iz svoje obitelji, cijela stvar očito neće proći dobro za nju. „Želiš li da razgovaram s tvojim starcima?“ predložim joj. „Mogu im objasniti što...“ „Ne.“ Ako je to moguće, postane još bljeđa. „Ništa im ne govori.

Baš ništa.“ Uhvati me za sako i zarije mi prste u ruku. „Molim te.“ „Okej. Neću“, kažem joj.

Naglo mi pusti ruku. „Moram ići.“ I odmah se hitrim koracima udaljava od nas. Kad krenem za njom, Pash me zadrži. „Pusti je malo da bude s obitelji, buraz.“ „Ona nema...“ zaustavim se prije nego što mi izleti nešto o čemu ne bih smio govoriti. Ali ne sviđa mi se ni ideja da gledam Hartley kako odlazi. „Ne mogu samo stajati i ništa ne raditi. Moram nešto učiniti.“

„Dobro. Onda idi kući“, savjetuje mi. „Razgovaraj s Ellom. Tko zna, možda ona ima ideju kako ovo riješiti.“ Premda želim krenuti za Hartley, odlučim poslušati Pashov savjet i otići kući. Odmah se bacim u potragu za svojom polusestrom i pronađem je u sobi. Leži na krevetu i uči. „Imaš minutu?“ pitam je pokucavši joj na otvorena vrata.

Ella podigne pogled s knjige. „Da, uđi. Što ima?“ Odmah prijeđem na stvar. „Felicity je podmetnula Hartley da je varala na Matematici i Hartley je suspendirana.“ „Dragi Bože“, cikne Ella šokirano. „Zašto joj je Felicity to učinila?“ „Da se osveti meni. Zapravo je na mene ljuta.“ „Nikakvo čudo da je ljuta. Užasno si se ponio prema njoj na tulumu. Ali zašto je napala Hartley, a ne nekog od tvojih bližih prijatelja? Mene ili Val ili Pasha?“ „Očito nisi danas bila na Instagramu ili Snapu.“ „Nisam. Bila sam cijeli dan s Callumom i odvjetnicima.“ Ella odloži knjigu i dohvati mobitel s popluna.

Sjednem na njezin krevet i naslonim se na tapecirano uzglavlje.

Točno znam kad je pronašla fotku jer ponovno šokirano cikne. „Vas dvoje se ljubite na ovoj fotki?“ usklikne. „Zamalo. Ali poljubili smo se na kotaču.“ Ella izgleda zapanjeno. „Što je bilo s onim pravilima? Hartley je rekla da joj se ne smiješ upucavati.“ „I nisam“, obranim se. „Za tvoju informaciju, ona je poljubila mene“ To joj zaveže jezik na punih trideset sekundi. Gleda me tako prodorno da imam osjećaj da će mi probušiti rupu na licu. Kao da me

želi prokopati dok mi ne dođe do mozga i onda... i što onda? Nisam siguran zašto me gleda, ali počnem se nemirno vrpoljiti. „Uglavnom“, započnem. „A ne, ne. Nemoj ti meni uglavnom. Nismo još završili s ovim poljupcem.“ Ella provuče ruku kroz zlatnu kosu. „Znači li to da sad hodate?“ „Možda? Ne znam.“ Čeljust joj padne. „Želiš li to? Uvijek govoriš da ne želiš imati curu.“ „Imam ja gomilu cura“, kažem lascivnim tonom i polako povučem jezik po donjoj usnici. Ako pretvorim ovo u nešto seksualno, možda će se Elli toliko zgaditi da posve odustane od teme.

Naravno da upali. „Odvratno“, kaže. „Ali, okej, sad ima smisla.

Misli li Felicity da ste Hartley i ti zajedno, nije čudo da je nju napala da ti se osveti.“ Ella zastane. „A i zapravo si zaslužio, ako ćemo iskreno.“ „Baš ti hvala.“ Namrštim se. „Zašto me dodatno ubijaš u pojam?“ „Smeta ti istina? Žao mi je. Možda se nisi trebao naroljati, otići k Felicity i poniziti je pred svim našim prijateljima i školskim kolegama. Eto što se dogodi kad ne razmišljaš o posljedicama.“ „Isuse. Što ti se uvuklo u dupe i krepalo?“ Požalim što sam to rekao i prije nego što izgovorim posljednju riječ.

Ella se naroguši i udari me u ruku. „Prokletstvo!“ Protrljam ruku i snuždeno je pogledam, ali ne upali.

Prekriži ruke i šiba me pogledom. „Ispričavam se na glupom komentaru, ali možemo li ne pretresati iznova sva sranja koja sam u životu učinio? Potrajalo bi do idućeg tjedna.“

„Dobro. Ali neću se ispričati što sam te udarila. Zaslužio si.“ „Pošteno.“ Cura stvarno zna odalamiti. Nije čudo da joj se Jordan naposljetku sklonila s puta. „Možeš li pretući i Felicity da prestane s ovim sranjima?“ Ella frkne nosom. „Ne.“ „Zašto ne? S Jordan je upalilo.“ „Ne, nije upalilo. Upalilo je to što smo svi stali zajedno i uglas rekli da je dosta zlostavljanja i maltretiranja.“ „Idemo onda ponovno svi stati zajedno i reći da je dosta Felicityina zlostavljanja.“ „Imaš li dokaz da je ona smjestila Hartley?“ „Aha. Priznala je to pred Claire i još nekoliko cura.“ Ella nagne glavu ustranu i razmišlja. „Očito je uvjerena da one neće ništa reći“, naposljetku zaključi. „Zasad je tvoja riječ protiv njezine, a tvoja riječ ne vrijedi ništa. Stalno si u nekim sranjima, a Felicity je članica Počasnog društva i vrsna učenica iz odlične obitelji.“ „Hvala ti na potpori“, progunđam, no oboje znamo da ima pravo. Nevolja mi je srednje ime. „Možda bih je trebao nazvati.“ „I što ćeš joj reći?“ „Da mi je žao?“ Ella me razdraženo pogleda. „Ozbiljno? Nisi joj to još rekao? To si prvo trebao učiniti!“ „Možda i jesam.“ Pokušam se sjetiti no brzo odustanem. „Ne sjećam se.“ „Onda da, mislim da bi je trebao nazvati i reći joj da ti je žao.“ Ella nekoliko puta zatrese glavom kao da ne može vjerovati da udiše isti zrak kao takav imbecil. „Zapravo, kupi joj cvijeće, otiđi do nje i reci joj da si bio glup i bezobziran i kreten i da je sve ono loše što je o tebi ikad mislila istina, ali da je moliš da se ne iskaljuje na Hartley.“

Zadrhtim od muke. „Moram sve to učiniti ?“ „Da“, strogo mi odgovori. „Sve.“ „Dobro.“ Žestoko opsujem i skočim s kreveta. Na vratima se još jednom okrenem prema njoj. „I dalje mi se više sviđa ideja da je ti prebiješ.“ Ella baci jastuk prema meni. „Neću je tući!“ Spustim se u prizemlje i uputim se do kamioneta. No na kraju prilaza ne skrenem desno prema Felicity nego lijevo.

Nije mi se svidjelo kako je Hartley danas otrčala od mene. Što ako su joj roditelji došli i viču na nju? Vjerojatno joj treba moralna podrška.

Odlučim najprije provjeriti kako je Hartley, a onda na povratku svratiti do Felicity.

Zaustavim se na benzinskoj postaji gdje kupim veliko pakiranje sladoleda, nekoliko sokova i kokice. Na blagajni ubacim i dvije čokoladice. Pokraj je i kanta s ružama, pa uzmem jednu. „Naljutio si nekoga?“ kaže mi prodavač kad dođem na red. „Kako znate?“ „Jer je ovo početni paket za ispričavanje“, nasmije se.

I ja se nasmijem. Zapravo je samo cvijet dio moje isprike Felicity, ali ipak sam dovoljno znatiželjan da ga pitam: „Koja je stopa uspješnosti početnog paketa?“ „Ovisi o tome koliko si zgriješio. Veliki prijestupi zahtijevaju veliku ispriku.“ Zgrabim ostatak ruža iz kante. „Onda mi je bolje uzeti sve.“ Prodavač mi provuče karticu. „Sretno“, kaže.

No iz glasa mu je jasno da misli kako mi se loše piše.

Deset minuta poslije parkiram ispred Hartleyjine kuće i ugasim motor. Uzmem vrećicu s kupljenim stvarima i tri ruže - Felicity ne

trebaju baš sve - pa se popnem klimavim stubama preskačući dvije odjednom. Taman podignem ruku da ću pokucati na vrata kad iznutra začujem glasove. „Ono čemu si se prije nadala sad se sigurno neće dogoditi. Tata je izvan sebe već sat vremena.“ Ukipim se. Sranje. Prepoznam Parkerin glas. Pogledam preko ograde da vidim kako mi je promaknuo njezin Mercedes, ali nigdje ga ne vidim. Ili je parkirala dalje niz ulicu ili je došla Uberom. „Nisam to učinila“, kaže Hartley. „Uvijek si puna izgovora“, zajedljivo joj kaže sestra. „Nisam te htjela špijunirati, tatice. Nisam ti htjela uništiti kampanju. Nisam htjela osramotiti cijelu obitelj. Nisam htjela uništiti obitelj.“ Poslije toga samo tišina.

Hartley ne odgovori. Pretpostavljam da ne zna što bi rekla i uvjerila Parker da joj vjeruje.

Zamalo pokucam. Zamalo uletim u stan. Zamalo pokušam urazumiti Parker.

Ali me nešto, neka viša sila, zaustavi, pa ne učinim ništa od toga.

Progutam slinu tjerajući zrak pokraj gromade koja mi se zaglavila u grlu. Za sve sam ja kriv. Napio sam se i osramotio djevojku za koju sam znao da joj se bolje ne zamjerati, djevojku koja je, naravno, odgovorila osvetom. Postupio sam kao nepromišljeni kreten. I bilo bi još nepromišljenije da se uplićem u Hartleyjinu obiteljsku svađu.

Moram riješiti ovo s Felicity. To je jedino što mogu učiniti. A kad to riješim, Hartley će se vratiti u milost svoje obitelji i sve će naposljetku doći na svoje.

Znam da to mogu popraviti. Znam da mogu.

POGLAVLJE 27

Idućeg dana u školi svi razgovaraju o Hartleyjinoj suspenziji.

Kao da je ovo prvi put u povijesti Astor Parka da je netko kažnjen zbog nečega. No Hartley nije uopće zaslužila da bude kažnjena - nije učinila ništa loše, a osoba koja jest učinila nešto loše paradira školskim hodnikom kao da je kraljica škole.

Uhvatim Felicity prije prvog sata nastave. Stoji kraj svojeg ormarića sa standardnom ženskom ekipom. Nasreću, među njima ovaj put nije Claire. Odlično. Ne sviđa mi se ideja da mi je bivša cura tako prisna s Felicity. Tko zna što sve Claire zna o meni. Često sam bio pijan dok smo hodali. „Odlazite“, zarežim na Felicityine prijateljice.

Po licu mi očito zaključe da se ne šalim jer se razbježe kao štakori s broda koji tone. Felicity ostane na mjestu i ne izgleda nimalo zastrašeno. „Kakva muškarčina. Prestrašio si nevine curice“, naruga mi se.

Mrko je pogledam. „Nijedna od vas nije ni najmanje nevina.“ Zakoluta očima i zalupi vratašcima ormarića, no zgrabim je za podlakticu prije nego se što stigne okrenuti i otići. „Jesi li dobila cvijeće?“ zagunđam. Sinoć sam na povratku od Hartley svratio do njezine kuće, ali nitko se nije javio na zvono pa sam ostavio ruže na trijemu.

„Jesam.“ „I poruku?“ I to sam ostavio. Poruku s četiri jednostavne riječi. Žao mi je - Easton. „Pročitala si je ?“ „Da.“ „I? Jesmo li sad cool?“ Počne se smijati. „Čekaj malo. Mislio si da će ona bijedna isprika biti dovoljna da ponovno budemo cool? O, Eastone.“ U grlu mi se zaglavi frustracija. „Jebem mu mater, Felicity. Ono što si učinila Hartley nije uopće bilo u redu.“ „Stvarno ćeš mi držati predavanje o tome što je u redu, a što nije? I to ti od svih ljudi, Eastone Royalu?“ „Tako je, ja sam seronja“, spremno priznam. „Loša sam i sebična osoba. Pijem, tučem se i ševim djevojke koje ne bih trebao ševiti.

Priznajem sve to. Ali Hartley ti nije ništa učinila. Zato te molim da kažeš Beringeru da je cijela priča s varanjem bila veliki nesporazum i da...“ Zastanem jer u tom trenutku shvatim da uzalud trošim riječi.

Felicity nikad neće priznati da je podvalila bilješke u Hartleyjin ormarić. Time bi priznala da je smjestila drugoj učenici i izložila se riziku da bude kažnjena za to. Tako da, premda ne želim, moram dignuti ruke od uvjeravanja Felicity u bilo što. Hartley je suspendirana na tri dana. Nije fer, ali preživjet će i u ponedjeljak će se vratiti u školu. Projekt „osloboditi Hartley krivnje“ neslavno je propao. Nema mi druge nego mahnuti Felicity bijelom zastavicom prije nego što učini nešto još gore. „Kako da ti se iskupim?“ protisnem kroz stisnute zube.

U plavim joj je očima iskra nevjerice. „Nikako.“ „Hajde“, molećivo nastavim. „Sigurno ima nešto što mogu učiniti za tebe.“ Znakovito spusti pogled na moju narukvicu i oduprem se nagonu da je pokrijem. „Možda ti nešto mogu kupiti“, pojasnim. „Možda ogrlicu iz Automata za slatkiše ?“

„Dogovoreno.“ „A limitirano izdanje Diorove torbice?“ „Nemam jebenog pojma što je to, ali može.“ „Košta trideset pet tisuća.“ Nadmeno me pogleda.

Ne znam kako ću to objasniti obiteljskom računovodstvu, ali može. „Odlično. Svakoj curi treba limitirano izdanje dizajnerske torbice.“ Pružim joj ruku. „Dogovorili smo se. Kad se Hartley vrati u školu, nećeš je više dirati.“ „Ne.“ „Što ne?“ „Nismo se ništa dogovorili. Još nisam završila s naplatom duga.“ Pogleda me tako hladno i sa zluradim osmijehom na usnama da mi dođe da udarim šakom u ormarić. Ne mogu vjerovati da je do maločas pregovarala sa mnom o nakitu i torbicama samo da bi me na kraju otpilila. Jesu li sve djevojke tako krvoločne ili samo one koje idu u Astor? „Ako želiš da te molim, molit ću te. Na koljenima.“ Osmijeh joj postane još širi. „To bi bilo lijepo vidjeti. Ali... ne, hvala. Isplanirala sam nešto još bolje.“ Odgurne mi ruku s ramena i bez dodatnih komentara odleprša niz hodnik.

Uzdahnem gledajući za njom. Koji je vrag toj curi? Jasno mi je da sam je osramotio na zabavi, ali trebala je to već preboljeti. I odrasti.

Je li moguće da ja nekome govorim da bi trebao odrasti? Koja ironija.

Umorno izvadim mobitel i pošaljem Hartley poruku.

Dobro si danas?

Odmah mi odgovori.

Ne. Zapljusne me grižnja savjesti. Naslonim se na Felicityin ormarić i napišem joj još jednu poruku. Žao mi je, H. Za sve sam ja kriv Ovaj put dugo čekam odgovor. Piljim u ekran kao da će tako brže stići. „Easte“, iznenada me netko prene.

Podignem glavu i ugledam Sawyera i Lauren. Seb nije s njima. „Hej“, odsutno ih pozdravim i vratim pogled na mobitel. Još nema Hartleyjina odgovora. „Dobro sam. A vi ?“ Brat mi se nasmije. „Nisam te pitao kako si, ali drago mi je da si dobro.“ „Zakasnit ćeš na nastavu“, javi se Lauren beskorisnim komentarom. „Prvo se zvono već oglasilo.“ Jebeš zvono i jebeš nastavu. Hartley mi još nije odgovorila na poruku. Zašto mi ne odgovara?

Možda se slaže da sam ja kriv za njezinu kaznu?

I jesi kriv, odgovori mi glas u glavi.

Sranje, znam da sam kriv. Zato sam joj se i ispričao. Ali... ipak sam očekivao da će prijeći preko toga. Da će reći, Ne krivim te, Eastone. Zapravo je Felicity bla bla bla.

Ali ne kaže to nego šuti. „Može, razgovarat ćemo poslije“, promrmljam bratu. „Vidimo se kod kuće.“ Odlazeći, iza sebe čujem njihove zbunjene glasove. „Je li pijan?“ „Ne čini mi se.“

Iziđem iz školske zgrade kroz bočna vrata i otrčim do parkirališta. Moram što prije vidjeti Hartley i uživo joj se ispričati.

Mora mi oprostiti što sam je uvukao u ovaj kaos s Felicity. Naravno da to nisam učinio namjerno. I mora to znati.

Vožnja do njezine četvrti ne potraje dugo. Ali, baš kao i jučer, netko je došao prije mene.

S dna stuba vidim muškarčeva leđa u skupome sivom sakou. I prosijedu kosu. „... izbačena iz najbolje pripremne škole u zemlji. Sramotiš prezime Wright“, govori muškarac, a riječi su mu pune gnjeva.

Hartleyjin otac.

Sranje.

Odmaknem se od stubišta nadajući se da me neće vidjeti. „Nisam izbačena“, nabusito mu odgovori. „Suspendirana sam.“ „Zbog varanja!“ zagrmi on. „Zbog varanja, Hartley. Što te spopalo? Kakvo sam to dijete odgojio?“ „Nisam varala, tata. Jedna cura koja me mrzi u ormarić mi je podmetnula rješenja testa. Ja nikad ne varam!“ „Ravnatelj tvoje škole član je mog kluba, jesi li to znala? Svi moji prijatelji i kolege već znaju za tvoj mali skandal. Jutros su me za doručkom samo o tome ispitivali.“ „Koga briga što misle starci iz ladanjskog kluba?“ Hartley zvuči frustrirano. „Važna je samo istina.“ „Za Boga miloga! Ti i ta prokleta riječ! Istina. Dosta je bilo, Hartley.“ Zadere se tako da i ja ustuknem. „Dosta je bilo“, ponovi gospodin Wright. „Vraćaš se u New York.

Odmah danas. Je li ti jasno ?“ „Neću!“ usprotivi se ona.

„Hoćeš.“ Čuje se neko šuškanje, kao da vadi nešto. „Donio sam ti kartu. Avion polijeće večeras u jedanaest.“ „Neću“, ponovi ona, ali ovaj put nesigurnije. „Dobro.“ Zastane. „Ako ne odeš, ispisat ću Dylan iz škole i poslati je umjesto tebe.“ „Zašto! Zašto joj uvijek nečime prijetiš? Ona je još dijete, tata.“ „Nije, trinaest joj je godina i već je pod tvojim utjecajem.“ „Na lijekovima je otkad joj je bilo osam godina. Krhka je i ti to dobro znaš. Ne možeš je odvojiti od obitelji.“ Ne obazire se na njezine riječi. „Ne odeš li iz Bayviewa, zaštitit ćemo Dylan od tebe tako što ćemo je poslati iz države. Odluka je na tebi.“ Ljutito stisnem obje šake uz tijelo. „Ako odem... hoćeš li joj dopustiti da me vidi?“ Hartley govori tako tiho da je jedva čujem. „Ako ćeš se ukrcati na avion, smiješ biti s njom odavde do zračne luke.“ Kakav šupak. Zračna luka je pola sata odavde. „Ja... ovaj... razmislit ću.“ Ne, poželim povikati. Ne razmišljaj o tome. Usprotivi mu se. „Pokupit ću te u deset. Dylan i ja ćemo te otpratiti na aerodrom gdje ćemo ti se smješkati i mahati dok budeš prolazila sigurnosnu provjeru.“ „Što ako ne pođem s vama?“ „Svejedno ću voziti na aerodrom“, odgovori joj gospodin Wright odrješito. „Netko će se večeras ukrcati na taj avion. Ili ti ili tvoja sestra.“ Zastane. „Vjerujem da ćeš donijeti ispravnu odluku.

POGLAVLJE 28

Plan mi je pričekati deset minuta i onda pokucati na Hartleyjina vrata. Želim joj dati vremena da se pribere od očeva posjeta i njegova ultimatuma. Ali prođu samo dvije minute kad se vrata širom otvore i Hartley istetura iz stana.

Da nisam parkiran točno ispred njezine jednokatnice, otišla bi ravno na kolnik. Ali umjesto toga zamalo se zabije nosom u bočnu stranu mog kamioneta. „Izgledaš kao da si previše popila ili kao da te upravo pregazio kamion.“ Pružim joj ruku da ne padne.

Iznenadi me kad je prihvati. „Kamion. Definitivno me pregazio kamion.“ „Idemo se provozati.“ Ne ostavim joj vremena za odgovor. U samo nekoliko poteza smjestim je u auto i zavežem joj sigurnosni pojas. „Imaš kakav poseban zahtjev?“ pitam je s vozačkog mjesta. „Nije me briga. Samo da odem odavde.“ Izgledajući posve poraženo, nasloni glavu na prozor i sklopi oči. „Nema problema.“ Kažem to ležernim glasom. Kao da i moja utroba nije stegnuta u bezbroj čvorova. Mrzim ovo što se događa.

Mrzim se osjećati ovako. Mrzim je vidjeti ovakvu.

Ništa je ne pitam i ona mi sama ništa ne govori tako da cijelu vožnju provedemo u grobnoj tišini. Zanimljivo kako tišina može biti zaglušujuća. Jednom mi je rekla da samo u tišini čuješ kucanje srca.

Ali možeš čuti i njegovo slamanje. Zrak u unutrašnjosti kamioneta svakom minutom postaje sve gušći i teži.

Naposljetku završimo u staroj marini nedaleko od gata. Skrenem na šljunčanu ledinu i parkiram. Kad pogledam prema njoj, shvatim da plače. Bez glasa. Samo beskonačan potok suza koji joj se slijeva niz lice. A kad kapnu, čine mi se glasne kao prasak munje.

Zato ne gasim motor. Treba mi nešto što će zaglušiti te suze. Ona samo sjedi kraj mene i gleda kroz prozor. No nisam siguran da može išta vidjeti kroz veo od suza.

Pokušam malo razvedriti atmosferu. „Tata mi je rekao da je u sedamdesetima ovo bilo najbolje mjesto u gradu. Rekao sam mu da nisam znao da su i u srednjem vijeku imali jahte.“ Slabašno se nasmiješi. „Dođi, idemo prošetati uz ocean“, predložim joj.

Pomognem joj da iziđe iz kamioneta. Stara je marina u prilično jadnom stanju. Vanjska je obloga od cedrovih dasaka ispranosiva od pijeska i soli iz oceana. Samo su dva gata još iznad vode, a ostali su potopljeni ili razbijeni.

Oblačno jutro kao da se uskladilo s našim raspoloženjem.

Hartley izgleda shrvano. Meni je muka u želucu. Poput dvoje preživjelih koji omamljeno tumaraju naokolo nakon eksplozije. Ali, ako ništa drugo, barem smo zajedno.

Uzmem je za ruku. Čim to učinim, spusti pogled na naše isprepletene prste. Sumnjičavo. „Zašto nisi u školi?“ „Jer sam se zabrinuo za tebe.“ Jer želim da mi oprostiš.

No zna da muljam. Uvijek me pročita. „Hoćeš reći, zabrinuo si se da se ljutim na tebe.“ Teško progutam.

Nastavi me probadati oštrim pogledom. „Bio si ispred moje kuće. Vidio si mog tatu?“ „Jesam“, priznam joj. „Čuo si što mi je rekao?“ Pomislim da bih joj mogao slagati, ali ipak odustanem od toga. „Jesam.“ Uzmem je za ruku i krenemo bliže vodi. Nema nikakve ograde, samo kamenita padina široka oko dva metra što se spušta u vodu. „Ali nećeš se ukrcati na taj avion. Je li tako?“ „Ja... stvarno ne znam.“ Potisnem nalet panike. „Kvragu, Hartley. Koji se vrag dogodio s vama? Zašto te on tako mr...“ Zaustavim se prije nego što kažem mrzi. Sumnjam da bi joj bilo drago da joj kažem da je otac mrzi.

“Zašto je tako ljut na tebe?“ Ne skida pogled s pošljunčane obale. „Duga priča.“ Ispružim ruke kao da pokazujem otvoreni prostor oko sebe. „Imamo vremena napretek.“ Dugo samo zuri bez riječi. Poželim se promeškoljiti, udarati kamenčiće, zaurlati na ocean. Zapravo ne, najviše od svega želim se odvesti do Hartleyjine kuće, udariti joj oca i zaurlati mu u lice. Ne učinim ništa od toga i napokon sam nagrađen za svoje strpljenje. „Prije četiri godine - možda sad već i pet - jedne sam noći loše spavala pa sam se spustila u prizemlje po čašu vode. Tata je u dnevnoj sobi razgovarao s nekom ženom. Bili su tihi, ali ona je zvučala bijesno i svako bi malo zaplakala. Mislim da ih zato nisam prekinula niti sam mu dala do znanja da sam tu.“ „O čemu su razgovarali?“ „Govorio joj je da se može pobrinuti za problem, ali da će je to skupo koštati. Odgovorila mu je da će platiti koliko treba samo da pomogne njezinu sinu.“ Namrštim se. „Što je rekao na to?“

„Ne znam. Išuljala sam se natrag na kat jer nisam htjela da zna da sam ih prisluškivala. Ima kratak fitilj tako da se svi uvijek trudimo ne naljutiti ga.“ Namršti se. „Uglavnom, dva dana poslije čula sam ga na telefonu kako se svađa sa svojim šefom da je iskoristio ‘tužiteljsku diskreciju’ - što god to bilo - da se odbaci optužba protiv malog Roqueta.“ „Tko je mali Roquet?“ „Jesi li čuo za Drewa Roqueta?“ „Nisam.“ „Stariji je od nas. Tada mu je bilo devetnaest i uhićen je zbog posjedovanja heroina. To mu je bio treći prekršaj i kod sebe je imao toliko droge da su ga namjeravali optužiti za preprodaju. A kazna za to je između pet i dvadeset tri godine zatvora.“ Glas joj se napuni gađenjem. „Ali kakvo iznenađenje - heroin koji je imao kod sebe kad su ga uhitili izgubljen je u prostoriji za dokaze tako da je tata na kraju odbacio optužnicu.“ „Ne sviđa mi se kamo to vodi.“ „Nije se ni meni sviđalo, ali sam pokušala zaboraviti. U to vrijeme nisam mislila da bi tata učinio išta loše. Bio je okružni tužitelj i prezirao je prijestupnike uhićene zbog droge. Zvao ih je propalicama koje ničime ne pridonose društvu i govorio je da su droge izvor svega zla u ovoj zemlji. Ubojstava, obiteljskog nasilja, pljački. Uvijek je govorio da su u pozadini svega droge.“ „Okej. Zato si to zaboravila.“ „Da i sve se činilo dobro, ali... nastavilo me gristi. Pa sam počela njuškati gdje nisam smjela. Jednom sam sjela za njegovo računalo.

Uvijek ima istu lozinku, no otprilike svakih mjesec dana promijeni posljednji broj tako da sam lako pogodila. I tamo sam našla anoniman profil na koji su mu ljudi slali e-mailove sa zahtjevima za posebne usluge i naglasili bi tko ih je uputio k njemu. Nije bilo nikakvih detalja i nijedan odgovor osim ‘Nađimo se?’“

Sumnjičavo izvijem obrve. „Dolazili su u vašu kuću?“ To mi se čini previše riskantno. „Nisu. Obično su se nalazili na javnim mjestima. Mislim da su rijetko dolazili u kuću i zato je bio onako ljut na onu ženu. Nemam pojma koliko je slučajeva ‘namjestio’, ali vidjela sam gomilu emailova, Eastone. Stvarno gomilu.“ Ugrize se za usnu i izgleda očajno. „Jesi li mu rekla?“ „Nisam. Najprije sam se obratila Parker. Rekla mi je da prestanem izmišljati priče, da držim jezik za zubima i da nikome ne kažem ništa od toga što sam otkrila.“ „Parker je znala što ti je otac radio?“ „Ne znam.“ Mislim da Hartley zna, ali ne želi vjerovati u to. Čekam da nastavi s pričom, no ona se sagne, uzme nekoliko kamenčića i baci ih u ocean. Pridružim joj se i neko vrijeme ne govorim ništa. Ali onda joj moram postaviti pitanje koje me proganja otkad smo se upoznali. „Kako si slomila zapešće ?“ Pitanje je iznenadi. Baci mali kamen koji pljusne u vodu. „Hartley“, ne odustajem. „Kako si slomila zapešće?“ „Kako znaš da sam ga slomila?“ „Na unutarnjoj strani imaš kirurški ožiljak.“ „Ah, da.“ Protrlja ga drugom rukom. Kratko oklijeva, a onda uzdrhtalo izdahne. „Nekoliko mjeseci nakon tog razgovora sa sestrom tata je objavio da će se kandidirati za gradonačelnika. Dobili smo detaljne instrukcije kako se ponašati u javnosti. Čak je neka žena došla k nama kući i pokazala nam kako stajati, kako se smiješiti i mahati.“ „Da, i mi smo imali nešto slično“, kažem joj. „PR je jako važan na Jugu.“

Podrugljivo se nasmije. „Ne mogu vjerovati koliko sam htjela izgledati kao savršena kći. Čak sam se snimala u zrcalu. Uglavnom, nedugo prije nego što sam krenula u prvi razred puknula mi je žica na violini i na internetu sam naručila novu. Pratila sam dostavu i vidjela da će svaki čas stići pa sam otrčala do kraja ulice i pitala poštara je li kod njega. A onda sam vidjela tatu s nekom ženom u autu.“ Hartley naglo ušuti. Vidim da joj je teško razgovarati o tome. I ne krivim je. Mene i dalje progoni spoznaja kakav je Steve zapravo čovjek. Uvijek sam mu se divio. Pilotirao je, pio kao smuk, vozio najbolje automobile, izlazio s najzgodnijim komadima. Živio je savršenim životom i želio sam biti poput njega. Ali onda se pokazalo da je moj uzor jedna od najgorih osoba na svijetu i što mi je sad ostalo? „Dugo sam ih gledala.“ Hartley napokon nastavi s pričom. „Razgovarali su. Dala mu je mobitel i neke papire, a onda je izišao iz automobila noseći aktovku i ruksak. Ruksak me najviše iznenadio jer nikad nije nosio ništa slično. Bila sam toliko zaokupljena zurenjem u njega da nisam zamijetila da se automobil iza kojeg sam se skrivala pokrenuo i počeo udaljavati. Potrčala sam natrag prema kući.

Uhvatio me točno pred ulaznim vratima, zgrabio me za zapešće i snažno ga povukao. Kiptio je od bijesa. Zato i nije bio svjestan koliku je silu upotrijebio.“ Pokušava li ona doista opravdati očevo nasilje? To me naljuti.

Stisnem šaku i onda je priljubim uz tijelo da ne vidi koliko sam ljut.

Jedva se suzdržavam da ne povičem ili udarim nešto, ali sad mi je jasno zašto ne voli nasilje. I zašto je onako pošizila onu večer kad sam je odveo na tučnjavu na doku. „Pitao me što sam vidjela. Isprva sam negirala, ali ruka me toliko boljela da sam počela vikati da sam sve vidjela i da nije u redu i da ne bi smio raditi to što radi i da ću sve reći mami.“ Donja usna joj zadrhti. „Snažno me ošamario i poslao me u sobu.“ „Što ti je bilo sa zapešćem?“

Usne joj ponovno zadrhte, a onda joj se lice snuždi. „Nije dobro zaraslo. Nisam odmah otišla liječniku nego tek poslije.“ „Koliko je to poslije?“ „Tri tjedna.“ „Molim?“ eksplodiram.

Hartley teško proguta. „Idućeg je jutra došao u moju sobu i rekao mi da odlazim. Pretpostavljam da zapravo nisam razumjela što se događa. Imala sam samo četrnaest godina. Možda sam mu se trebala usprotiviti.“ „Imala si samo četrnaest godina“, ponovim za njom. „I bila si uplašena. Kvragu, meni je mama uzela tablete koje sam pio i rekla mi da će ih prosuti u zahodsku školjku. A ja sam joj ih dao premda sam znao da ima problem s pilulama. Normalno je da želimo usrećiti roditelje, čak i ako mislimo da ih mrzimo.“ „Pretpostavljam da je tako. Ali... da, nisam se ni snašla, a već sam bila u avionu i zatim na sjeveru države New York. Kad sam došla u sobu u đačkom domu, nazvala sam kući i molila mamu da mi dopusti da se vratim, ali mi je rekla da je tata glava obitelji i da se glavu obitelji mora slušati.“ Glas joj je prepun sarkazma. „Rekla mi je da se mogu vratiti kad naučim biti dobra kći. Nisam znala što to znači, ali sam rekla dobro. Vjerojatno zato i nisam odmah nikome rekla za zapešće. No stanje mi se pogoršalo, jedna je nastavnica zamijetila i odvela me na hitnu. Morali su ga operirati.“ „Što si im rekla?“ Odvrati pogled. „Da sam pala.“ Okrenem joj bradu prema sebi. „Nemoj se sramiti.“ „Teško se ne sramiti.“ „Nemoj.“ „Prvu sam godinu bila stvarno dobra. Mama me podsjećala da se tata natječe za gradonačelnika i da će mi dopustiti da se vratim kući budem li se dobro ponašala.“

„Ali nije pobijedio.“ „Nije. Parker mi je rekla da je to što me poslao u internat ostavilo dojam da se ne može brinuti ni o vlastitoj obitelji, a kamoli upravljati Bayviewom.“ S trepavica joj vise suze. „I nisu mi dopustili da se vratim kući. Tata nije htio ni razgovarati sa mnom. Mama mi je rekla da nisam dokazala da sam dobra kći i da me zato što sam loša moraju držati dalje od sestre. Da loše utječem na nju.“ „Ne razumijem. Kako loše utječeš na nju?“ Hartley je neopisivo stalo do obitelji. Koliko sam vidio, sigurno više nego njezinoj starijoj sestri. „Moja mala sestra je... komplicirana. Jako je draga, ali katkad...“ Ne dovrši rečenicu.

Zato se ja ubacim. „Katkad poželi vrištati na svijet bez razloga?

Jednog je dana sretna, a drugog frustrirana? Zna biti nasilna i agresivna bez upozorenja?“ U očima joj bljesne iznenađenost. „Kako si...“ A onda stane kad shvati što se događa. „I ti si takav?“ „Mama mi je bila takva. Naslijedio sam to od nje. Pretpostavljam i da ti sestra ne voli piti lijekove.“ Hartley kimne. „Bipolarna je, odnosno to je dijagnoza koju je dao dječji psiholog. Čula sam roditelje da se svađaju oko toga jer tata ne želi vjerovati da duševne bolesti doista postoje. On misli da joj samo treba više discipline.“ Zvuči poznato! „Jadno dijete.“ „Je li to i tvoja dijagnoza?“ bojažljivo me pita.

Gledam u vodu kao da nisam spreman vidjeti osudu na Hartleyjinu licu. „Mislim da nije. Kod mene je bio u pitanju ADHD. Sa sedam sam počeo uzimati Adderall. Trebao me smekšati, no poslije nekog vremena nije više djelovao. Nisam htio reći mami da mi ne pomaže i da mi je u glavi sve bučnije, jer je i ona bila sjebana. U školi je jako lako nabaviti lijekove. Netko je uvijek voljan prodati dio

svoga recepta. A poslije toga nije bilo teško prijeći na oksi i slične stvari.“ Posljednje priznanje doslovce promrmljam. „Roditelji bi nam trebali pomoći, a ne nauditi nam.“ Osjećam čudno peckanje u očima. Nekoliko puta trepnem. „Istina. Kad si posljednji put vidjela svoju sestru?“ „Prije tri godine. Nekoliko sam puta razgovarala s njom, ali samo zato što bi se javila na telefon prije roditelja. Nekad joj nedostajem, a nekad me mrzi jer sam je napustila. Ne želim da je pošalju u internat, Eastone. Internat je užasan. Tamo sam bila strašno usamljena. Tri godine nijedan Božić, Dan zahvalnosti i rođendan nisam provela s nekime tko me voli. Znaš li kako je to?“ „Ne znam“, promuklo joj odgovorim. „Ne znam kako je to.“ Vidim da joj se tijelo trese. „Ne bih to poželjela ni Felicity, a kamoli osobi koju volim više od ičega. Internat bi je uništio. Nitko je ne bi razumio niti se brinuo za nju onako kako joj treba.“ „Kako si se onda uspjela vratiti kući?“ „Lani sam saznala za onu zakladu koju sam ti spomenula, koju mi je baka ostavila. Sjećaš se? Nadzire je banka Bayview Savings and Loan, a ne moj otac. Ali hrana i stanarina se ne smatraju obrazovnim troškovima i zato radim u zalogajnici.“ Iznenada se rastuži. „Mislila sam da će me pustiti da se vratim u obitelj budem li pohađala najbolju školu u državi, klonila se nevolja i šutjela o tatinim mutnim poslovima.“ „Ali onda su te suspendirali zbog varanja na testu.“ Opet me žacne grižnja savjesti sukljajući mi uz grlo. „Da.“ „Za sve sam ja kriv.“ Hartley nagne glavu da me pogleda u oči. „Da.“ Ta me jedna riječ od dva slova rastrga na komadiće. Brutalno.

Jebeno brutalno.

„Rekla sam ti da te nevolje prate kamo god pošao, Eastone.“ Moram odvratiti pogled prije nego što me sram živoga pojede.

Zurim u ocean i izjedam se zbog svih sranja koja sam ovoj curi priuštio. Zbog sranja koja sam svima priuštio. Elli, mojoj braći, tati.

Svi znaju da sam sjeban i svi me unatoč tomu vole. Što je tim ljudima? „Ali ovo se moralo kad-tad dogoditi, bez obzira na tebe.“ Iznenađeno je pogledam. „Misliš?“ Hartley turobno kimne. „Otkad sam se preselila natrag u Bayview, cijela je obitelj u stanju pripravnosti. Parker me vjerojatno špijunira za tatu. Mama čini sve što može da se ne približim Dylan.

Roditelji su samo čekali da nešto zabrljam, sigurna sam u to. Čekali su bilo kakvu izliku da me opet potjeraju iz grada.“ Od njezinih se riječi osjećam bolje. Barem malo. Ali ipak prihvaćam odgovornost za svoje prste u svemu ovome. „Felicity te ne bi gnjavila da nije bilo mene, Hartley. To znači da je moj zadatak da to i popravim.“ „Ne možeš to popraviti.“ „Naravno da mogu.“ Nakrivi glavu kao da me izaziva. „Kako?“ Zastanem prije nego što joj odgovorim. „Ne znam. Ali smislit ću nešto.“ Kiselo se nasmije. „E, pa bolje ti je da to smisliš večeras do deset kad tata dolazi po mene i vodi me na aerodrom.“ „Ne ideš ti na aerodrom“, odlučno joj kažem. „Ne ideš ti nikamo.“ Slegne ramenima.

Kvragu, stvarno planira otići. Vidim joj to u očima. Hartley će učiniti sve da zaštiti sestru, ako treba i vratiti se u internat koji toliko

mrzi. „Moram natrag kući“, kaže mi udaljavajući se od šljunčane obale. „Možeš li me odvesti ?“ Kimnem.

Popnemo se u kamionet i ponovno cijelu vožnju provedemo u tišini. Pred svakim znakom za zaustavljanje i na svakome crvenom svjetlu proučavam joj profil. Prvi put kad sam je vidio mislio sam da izgleda nekako obično. Da je lijepa, ali obična. Dobre noge, slatko dupe, usne za ljubljenje. Ali obično lice.

Sad kad sam je bolje upoznao, njezino me lice najviše privlači.

Sve joj se nespojive crte stapaju u jednu prekrasnu sliku. Uopće nije obična. Jedinstvena je. Nikad još nisam vidio nikoga sličnog njoj i ne mogu vjerovati da je možda nikad više neću vidjeti.

Očaj potaknut tom groznom pomišlju natjera me da je poljubim.

Zaustavim kamionet pred njezinom kućom i ne čekajući ni sekundu povučem je prema sebi i pokrijem joj usne svojima. „Eastone“, pobuni se, ali onda mi uzvrati poljubac.

Usne su joj tople i neobično slankaste, vjerojatno od suza.

Provučeni joj prste kroz meku kosu i povučem je još bliže.

Oko vrata mi se oviju meke ruke, a na prsa mi se pritisnu ukrućene bradavice. Podignem ruku između nas da joj dlanom pokrijem dojku i palcem protrljam uzdignuti vrh. Protrne, a meni na to cijelo tijelo zadrhti.

Poljubim je još strasnije. Ruke mi očajnički lutaju njezinim tijelom držeći je za mene. Trenutak poslije njezine se noge nekako nađu oko mojih. Kliznem joj rukom uz bedro pa oko stražnjice i zatim čvrsto privučem uza se.

Malo je reći da sam napaljen. Ipak sam frajer. A frajeri ne učine i ne kažu uvijek pravu stvar kad su napaljeni i kad im kita nadjača mozak. Ipak, požalim sljedeće riječi i prije nego što mi posljednja siđe s usana.

„Idemo unutra gdje će nam biti udobnije.“ Hartley naglo odvoji usne od mojih i pogleda me stisnutih očiju. „Udobnije?“ „Da. Znaš...“ Još teško dišem od žestokog ljubljenja. „Udobnije“, glupavo ponovim. „Misliš gdje ćemo biti goli.“ Glas joj je mrtav-hladan. „Ne. Odnosno, svakako, ako to želiš.“ Začepi, čovječe. Začepi gubicu. „Samo sam... sjedimo u kamionetu, a ti si rekla da se bojiš da te tata možda promatra...“ „Baš. Sigurna sam da je to razlog zašto si htio da se prebacimo unutra“, promrmlja. Odmahujući glavom, otkopča sigurnosni pojas i odgurne ga ustranu. „Nevjerojatan si.“ Namrštim se. „Stvarno si sad ljuta na mene? I ti si mene poljubila!“ „Znam da jesam jer sam bila uzrujana i trebala mi je... utjeha, valjda. Ali kao i obično, tebi se sve svodi na seks.“ Zasmetaju mi njezine riječi. „Samo sam predložio da odemo unutra.“ „Da, kako bismo se unutra mogli poseksati.“ Otvori vrata na suvozačevoj strani, ali još ne iziđe iz automobila. „Hvala na ponudi, ali morat ću je odbiti. Moram se pakirati.“ „Nećeš otići iz grada!“ ljutito joj kažem. „I nije me sad uopće briga za seks. Ljubili smo se i rekao sam da odemo unutra - velika jebena stvar. Nemoj se sad ponašati kao da sam učinio nešto loše.“ „Zbog tebe sam suspendirana s nastave!“ Potisnem nalet frustracije. „Znam da jesi. I pokušavam to popraviti, kvragu.“ „Kako? Gurajući mi jezik u usta? Kako će to išta popraviti?“ Sive joj oči odjednom izgledaju umorno. Uzdahne i polako ustane sa sjedala. „Idi kući, Eastone. Ili natrag u školu. Samo... idi.“

„A što ćeš učiniti s tatinom prijetnjom?“ „Ne znam“, tiho mi odgovori. „Ali smislit ću nešto. Ja ću ovo popraviti. Sama. Ne treba mi tvoja pomoć.“ Stisnem obje šake na koljenima. „Da, treba ti.“ „Ne. Ne treba. Ništa mi ne treba od tebe.“ Na licu joj se vidi razdraženost. „Od trenutka kad sam te upoznala, donio si mi samo nevolje. Zato mi, molim te, za ime Boga, nemoj više pokušavati pomoći. Nemoj mi pomagati i definitivno nemoj ništa popravljati.

Nisi sposoban išta popraviti.“ Tužno zatrese glavom. „Samo razbiti.“ To je posljednje što mi kaže prije nego što iziđe iz kamioneta i ode. Kao da mi je zabola nož u srce. I ma koliko želio, protiv te se optužbe nemam čime obraniti.

Mogu samo upaliti motor i odvesti se kući. U školu se ne mogu vratiti, pogotovo ne osjećajući se kao da mi je netko rasporio utrobu.

Ne mogu se suočiti s Ellom, suigračima ili onom kučkom Felicity.

Zato odem kući i uzmem piće iz ormarića s alkoholom koji je tata u međuvremenu ponovno napunio. Nije mi cilj napiti se. Želim se samo opustiti. Razbistriti glavu da pronađem rješenje za ovaj problem. Problem koji sam ja izazvao. Kaos koji sam ja skrivio.

Dugujem to Hartley.

POGLAVLJE 29

U osam sati mi napokon sine.

Rješenje.

Skočim s kreveta, ali treba mi nekoliko trenutaka da mi se tijelo prestane ljuljati i da mi se prestane vrtjeti u glavi. Čovječe. Možda ipak nisam trebao tako naglo ustati. Satima sam nepomično ležao na leđima, cuclajući bocu burbona iz tatine radne sobe. Podsjetnik za ubuduće: ne brzaj s podizanjem u okomit položaj.

Ali nisam pijan.

Uopće nisam pijan. Samo pripit. Pripppppit. „Eastone, dobro si?“ Kroz otvorena vrata sobe proviri Ellino zabrinuto lice.

Licem mi se raširi osmijeh kad je ugledam. „Odlično sam, sekice!

Je-be-no od-lič-no.“ „Čula sam neki udarac. Pao si? Ili si razbio nešto?“ „Počela si umišljati“, kažem joj. „Nisam pao i nisam ništa razbio.“ „Zašto je onda na podu razbijena boca?“ Pratim joj optužujući pogled do podnožja noćnog ormarića. Ma vidi, stvarno. Ima pravo. Na sagu je boca viskija i to razbijena na dva

dijela. Vjerojatno je u padu udarila o rub noćnog ormarića i razbila se. Ali zašto je tu viski kad sam pio burbon?

Pogled mi odluta prema pokrivaču gdje sam ostavio bocu burbona. Oh. Čini se da sam pio iz obje. „Ideš nekamo?“ „Ne tiče te se.“ Odlijepim pogled s boce i potražim ključeve.

Sranje, ne sjećam se gdje sam ih ostavio.

Počnem kopati po hrpi odjeće dok mi pozornost ne privuče zveckanje u stražnjem džepu traperica. „Aha“, zakriještim izvlačeći privjesak s ključevima. „Tu si.“ „Nema šanse da ideš ikamo.“ Ella posegne za ključevima. „Ne možeš takav voziti.“ „Dobro.“ Pustim je da ih uzme, pa iz drugog džepa istih traperica izvadim mobitel, nešto natipkam i zadovoljno se nasmiješim gledajući u ekran. „Sređeno. Auto dolazi po mene.“ No mala nas karta obavijesti da je moj vozač udaljen pedeset pet minuta. Ili... čekaj malo, možda piše pet minuta. Kunem se da sam vidio dvije petice. I bolje bi bilo da nisu dvije petice jer moram uhvatiti Hartleyjina oca prije nego što krene prema njoj da je odveze na aerodrom. „Super“, kaže Ella kao da joj je laknulo. „Ali za svaki slučaj želim da mi daš i ključeve motocikla.“ „Oni su u predsoblju. Obećavam da ih neću ponijeti.“ No ipak krene za mnom, kao da na svoje oči mora vidjeti da će ključevi motocikla ostati kod kuće. Olakšam joj tako da joj ih dobacim kad dođemo u predsoblje. „Ostavljam ti ih na čuvanje“, narugam joj se. „Pozdravi Hartley u moje ime“, odvrati mi sarkastično.

Otrčim niz prilaz i dođem do ulazne kapije baš kad se ispred nje zaustavi vozačica Ubera. Kažem joj adresu, smjestim se na stražnje

sjedalo i nazovem Hartley. „Što želiš, Eastone?“ Čini se da kod nje nema običnog halo. „Bok, bejbe. Samo sam ti htio reći da ne ideš s tatom kad večeras dođe po tebe.“ A onda mi nešto sine. „Ako dođe po tebe. Možda i ne dođe.“ „Zašto ne bi?“ „Ne kažem da neće ni da hoće“, nesuvislo blebećem. „Ali ako dođe, ne idi s njim. Okej?“ „Nije mi jasno što govoriš, ali moram ići s njim ili će poslati Dylan u internat. Tata nikad ne prijeti u prazno. Ako kaže da će nešto učiniti, učinit će to.“ „Ne brini se za to. Ja ću se za sve pobrinuti.“ Kratka stanka. „Kako to misliš ?“ „Ja ću se za sve pobrinuti“, ponovim i nasmiješim se sam sebi. „O, Bože. Eastone. Kojeg vraga sad radiš? Što se događa?

Zapravo, znaš što? Nemoj mi odgovoriti na to. Nije me briga što se događa, želim samo da prestaneš. Moraš odmah prestati s time.“ „Ne mogu. Već sam na putu.“ „Na putu prema čemu?“ „Prema kući tvog oca. Razgovarat ću s njim.“ „Molim!? Eastone, nemoj!“ „Ne brini se, bejbe, sve je pod kontrolom. Znam što radim.“ „Eastone...“ Prekinem vezu jer mi od njezine vike počne pulsirati u sljepoočnicama. U redu je što se ljuti na mene. Ali neće se više ljutiti kad joj uvjerim oca da joj dopusti da ostane u Bayviewu. Imam plan.

Gospodin Wright uzima mito. Dakle, podmitit ću ga.

Ja sam Easton Royal. Lova mi doslovce izlazi na dupe. Dovoljno je da Hartleyjinu ocu dam lovu i ostavit će nas na miru. Nikad još nisam imao problem koji novac nije riješio. Novac i šaka u nos. Bude li potrebe, rado ću dodati i ovo drugo. Nisam siguran kako ću ga natjerati da pusti i Hartleyjinu sestru na miru, ali taj dio namjeravam improvizirati.

Vozačica se zaustavi točno uz rubnik. Već hoću izići, ali onda shvatim da prilaz djeluje jako dugo. Predugo da bih išao pješice, pogotovo kad sam tu s autom.

Potapšam vozačicu po ramenu. „Odvezite me do ulaznih vrata.“ „Ne smijemo ulaziti na privatan posjed“, odgovori mi.

Izvadim nekoliko novčanica i mahnem prema njoj. „Očekuju me.“ Kratko oklijeva, a onda ipak produži. Kao što sam rekao, problem plus novac jednako nema više problema. Riješeno.

Doteturam do ulaznih vrata pa nasjednem na zvono. Čujem kako zvonjava odjekuje unutrašnjošću kuće. Užasno iritantno. Netko bi već trebao doći do vrata.

Kad zamijetim da se nešto pomiče, počnem bez prestanka pritiskati zvono da im privučem pozornost.

I upali. Vrata se otvore i na njima stoji muškarac. Otprilike istih godina kao moj tata, samo s više sijedih u kosi. „Kako je?“ Pozdravim ga kimanjem. „Imate minutu?“ „Tko si, dovraga, ti?“ pita me gospodin Wright.

Ispravim se u punu visinu i svisoka ga pogledam. Niži je nego što sam očekivao. Izgledao mi je mnogo više kad sam ga jutros vidio na Hartleyjinim vratima. „Easton Royal.“ Trebam li mu salutirati? Ma ne. Obavimo što treba pa da završimo s time. Gurnem ruku u stražnji džep i izvadim tatinu čekovnu knjižicu. „Koliko će me to stajati, Johne?“ Nasmiješim se odvažnosti svog poteza da ga oslovim imenom.

„Tko si, dovraga, ti?“ ponovi on. „Čovječe, već sam ti rekao.“ Tip stvarno sporo kopča. Je li moguće da je odvjetnik? „Ja sam Easton Royal. Došao sam se nagoditi s tobom.“ „Gubi mi se s trijema.“ Vrata se počnu zatvarati, ali brz sam i uspijem se provući u predvorje prije nego što me zaustavi. „Tako se ne sklapa nagodba, Johne.“ Mahnem mu čekovnom knjižicom. „Ovdje imam koliko treba. Reci svoju cijenu.“ „Rekao si da se zoveš Easton Royal, je li tako?“ Wright prekriži ruke na prsima i namršteno me pogleda. „Da vidimo. Najstariji ti je brat upao u nevolje zbog raspačavanja dječje pornografije. Tvoj drugi stariji brat bio je glavni osumnjičenik za ubojstvo očeve ljubavnice jer je i on održavao seksualnu vezu s dotičnom ljubavnicom. Otac ti je zamalo uništio stotinu godina star obiteljski biznis, a majka ti je bila narkomanka koja si je sama oduzela život. A ti si se došao nagoditi sa mnom?“ Vilica mi padne do poda. „Što si to rekao?“ Ne mogu vjerovati što je ovaj seronja upravo rekao. Došao sam ovamo s najboljom namjerom, a on ima muda uvrijediti mi cijelu obitelj? „Čuo si me.“ Širom otvori vrata. „Gubi se odavde, i ti i tvoja lažna royalska guzica.“ „Lažni Royal? Ja sam lažan? Ti si prevarant. Nemaš časti.

Namještaš slučajeve. Uzimaš lovu za to i namjerno gubiš dokaze.

Prljaviji si od svih zločinaca koje si smjestio iza rešetaka.“ Unesem mu se u lice. Doslovce mi pljuvačka leti iz usta.

Wright mi se nasmije. „Ti ni ne znaš, je li?“ „Ne znam da si seronja?“ Gurnem ga za ramena. Zatetura unatrag i osmijeh mu nestane s lica. „Zapravo si gori od seronje.

Seronje bi bili uvrijeđeni da ih se poveže s tobom. Ti si zlostavljač djece. Najgori od najgorih. Čak bi i zatvorenici pljunuli na tebe.“

Zajapuren se zaleti prema meni. „Ne bi bio tako hrabar da se ne prezivaš Royal.“ „Ali prezivam se Royal, tako da nikad nećemo znati.“ „Kao što nikad nećemo znati ni jesi li kopile Stevea O’Hallorana ili si stvarno sin Calluma Royala, je li tako?“ Molim?

Zateturam i jedva se uspijem održati na nogama da se ne prospem po drvenom podu.

Zlobno se zahihoće. „Ali znamo, je li tako?“ „Š... što znamo?“ jedva izustim. „Da je ona kurva od tvoje majke raširila noge poslovnom partneru tvoga lažnog oca.“ Snažno me gurne o bok, pa izgubim ravnotežu i padnem na koljena.

Zatresem glavom i podignem pogled. Koji to kurac govori? Ja nisam Steveovo kopile. Ja sam sin Calluma Royala. Ja sam Royal. „Imaš pet sekundi da pokupiš guzicu s mog posjeda ili zovem policiju“, zasikće Wright.

U idućem se trenutku nađem s druge strane zalupljenih vrata i šokirano zurim u njih. Što se upravo dogodilo? Je li mi doista...

Zadihano podignem šaku i zalupam na vrata. Iz nekog razloga moje lupanje po vratima zvuči kao lupanje vrata automobila. „Koji ti je vrag, Eastone!“ Iznenađeno se okrenem i ugledam Hartley kako odlučnim korakom stupa njegovanim travnjakom prema meni. Na prilazu je natučeni smeđi Volvo - pretpostavljam da sam zato čuo lupanje automobilskih vrata. „Čiji je to auto?“ zbunjeno je pitam. Trenutačno mi ništa nema smisla. Glava mi je zbrkani kaos. U tijelu mi je previše alkohola. A

Wrightova mi je optužba najblaže rečeno zaledila krv u žilama.

Nisam Steveovo kopile.

Nisam. „Auto je Joseov“, odbrusi mi kad dođe do mene. Uhvati me za podlakticu i ne mogu se načuditi snazi njezina stiska. „Idemo.“ Protrljam stražnju stranu vrata i pokušam se fokusirati. „Tko je Jose?“ „Moj stanodavac. A sad se jebeno miči od tih vrata i idemo!“ Vilica mi padne od šoka. „Rekla si jebeno. A ti nikad ne psuješ.

Zašto si opsovala?“ „Zato što sam jebeno ljuta na tebe!“ Silovitost njezina odgovora zamalo me sruši na tlo. Tada zamijetim i da joj je lice crveno kao paprika. Ruke su joj stisnute u pesnice i jednom me udara po ramenu. Očito je bijesna. „Ljuta si“, promrmljam. „Ljuta sam? Naravno da sam ljuta! Najradije bih te ubila! Kako se usuđuješ pojaviti u kući mojih roditelja?“ Podivljale joj oči skrenu prema zatvorenim vratima. „Molim te, reci mi da nisi još razgovarao s njima!

Mogu joj lagati. Naravno da joj mogu lagati. Ne moram joj reći da sam zaprijetio njezinu ocu, da je onda on zaprijetio meni, da sam ga pokušao udariti i da mi je na kraju rekao da nisam Royal i zalupio mi vrata pred nosom. Nije ovdje da mi proturječi. Mogu joj lagati.

Ali joj ne slažem jer sam previše zbunjen i previše uznemiren da izmišljam neku priču.

Nisam Steveovo kopile.

Nisam. „Pokušao sam ga podmititi.“

Hartley otvori usta. Pa ih zatvori. Opet ih otvori. I zatvori. I diše teško, kao da je upravo istrčala maraton. „Pokušao si ga podmititi.“ Zastane kao da ne vjeruje što je čula. „Pokušao si podmititi okružnog tužitelja.“ „Hej, oboje znamo da mu mito nije strano“, pobunim se.

Hartley samo zuri u mene. Dugo, dugo. Sranje. Eksplodirat će.

Vidim joj olujne oblake u očima. Svakog će trena zagrmjeti.

No prije nego što stigne išta reći, ulazna se vrata otvore i na njima se pojavi gospodin Wright, a kraj njega Dylan. Djevojčica izgleda uplašeno, a kad ugleda stariju sestru, šok joj zamijeni strah.

Sive oči joj se rašire. „Hartley?“ „Dobro pogledaj svoju sestru“, zagrmi Wright pokazujući prstom u Hartley. „Zbog nje moraš napustiti obitelj.“ Hartley cikne.

Ja se zaletim prema seronji, ali zaustavi me Dylanin zbunjeni glas. „Hartley?“ ponovi ona. „Što se događa?“ „Dylan, dođi ovamo.“ Hartley pokaže sestri rukom da se odmakne od oca. „Nikamo te neće poslati. Pođi sa mnom i ja ću se...“ „Nećeš ti ništa, Hartley. Možeš samo otići. Nisi više dio ove obitelji. Dylan, idi unutra i počni se pakirati.“ Wrightov je glas hladan i neumoljiv. „Nemoj. Molim te, tatice“, preklinje ga Hartley. „Molim te, ne čini to. Učinit ću sve što želiš. Sve.“ Krene naprijed, ali čim joj otac podigne ruku, stane kao ukopana. „Dylan, idi unutra“, zapovjedi najmlađoj kćeri.

Dylan mahnito pogledava sestru i oca.

Ja se odlučim na još jedan, posljednji pokušaj da stanem na kraj ovoj ludosti. „Hej, rekao sam već da ću vam platiti koliko god želite“,

obratim se gospodinu Wrightu. „Šuti!“ izdere se Hartley na mene. „Molim te, šuti.“ Ponovno se okrene ocu. „Molim te“ „Ako se nešto dogodi Dylan, ti ćeš biti kriva. Razmisli malo o tome prije nego što otvoriš ta svoja glupa usta.“ Ispalivši posljednju prijetnju, Wright se povuče u kuću i zalupi vratima.

Kad vrata udare u okvir, Hartley kao da je dobila metak u prsa.

Sruši se na travnjak i brizne u plač.

Odmah potrčim do nje. „Žao mi je, bejbe.“ Alkohol mi napokon malo popusti i polako postajem svjestan ozbiljnosti ovoga što se upravo dogodilo. Ozbiljnosti svega. Hartley. Njezin otac. Sestra. Ja. Steve. „Zašto si došao ovamo? Zašto?“ Oči joj se napune suzama, ali nijedna ne kapne. Diše brzo i plitko. „Htio sam pomoći.“ Sagnem joj se bliže. „Reci mi što da radim?“ Duboko udahne. „Pijan si“, optuži me. „Smrdiš na alkohol.

Došao si ovamo pijan i rekao mome ocu sve što sam ti u povjerenju ispričala?“ Grlo mi se stegne od krivnje i tjeskobe. „Nisam. Odnosno, malo sam popio, ali nisam pijan.“ Pretražuje mi oči, vidi moje laži i onda polako ustane na noge.

Donja usna joj se trese i glas joj je uzdrhtao, ali na licu joj je izraz ozbiljnosti koji mi pošalje trnce straha niz kralježnicu. „Pijan si. I prekršio si obećanje. Lošu si situaciju učinio još gorom. Možda si imao dobre namjere, ali to što si učinio, učinio si samo zato da bi se ti osjećao bolje. Ponajprije si mislio na sebe i evo što se dogodilo.“ Počnu joj kapati suze. Slijevaju joj se niz lice, kao tsunami tuge.

U meni se posramljenost hrva s kajanjem. Ne sviđa mi se to što mi govori ni kako se od njezinih riječi osjećam. Pokušao sam postupiti ispravno. Jesam li doista ja kriv što joj je otac prvorazredni

drkaroš? Jesam li ja kriv što nije htio uzeti novac? Jesam li ja kriv što je izmislio strašnu laž o mojoj majci i ocu i o jebenom seronji koji mi nije otac...

U meni ponovno proključa bijes. „Ja sam pokušao popraviti situaciju. Ti si namjeravala samo pobjeći i izbjeći problem. Ja sam se barem suočio s njime. Trebala bi mi zahvaljivati.“ „Trebala bih ti zahvaljivati?“ zakriješti na mene. „Zahvaljivati?

Zezaš me? Ti nisi princ na bijelom konju u ovom filmu. Ti si negativac!“ „Molim? Ja?“ Sad sam stvarno ljut. „Da, ti.“ Posrćući se počne udaljavati od mene, a crna joj kosa leprša za njom. „Ne približavaj mi se. Ne želim te nikad više ni vidjeti ni čuti.“ Riječi joj zvuče tako konačno. Uspaničeno poviknem za njom. „Čekaj. Hartley, daj. Čekaj!“ Ne obazire se više na mene.

Koraknem naprijed i premda mi je okrenuta leđima, kao da je osjetila da sam se pomaknuo. Hitro se okrene i mahne prstom po zraku. „Nemoj“, zapovjedi mi. „Ne idi za mnom. Ne približavaj mi se.

Ništa ne radi.“ Ponovno se okrene i doslovce se baci na hrđava vrata ružnog Volva kojim se dovezla. Retrovizor mu čak nije ni pričvršćen za vjetrobran - kroz prozor vidim kako visi pod čudnim kutom.

Od pogleda na izudarani automobil želudac mi se zgrči od mučnine. Zamislim Hartley kako kuca na susjedova vrata u prizemlju kuće i moli ga da joj posudi ovaj usrani auto kako bi mogla doći ovamo i zaustaviti moju seratorsku guzicu da joj ne uništi život više nego sto sam to vec učinio.

Ali nije stigla na vrijeme. Kao i obično, Easton Royal je sve sjebao.

Bespomoćno gledam kako natraške vozi niz prilaz. Želim povikati da se vrati, ali znam da je već predaleko da bi me čula. Usto, Volvov je motor prokleto glasan. A glasno je i škripanje guma drugog automobila na cesti i - kojega drugog automobila?

Nekoliko puta zatrepćem.

Možda zato što sam pijan komadići ne sjednu odmah na svoje mjesto. Mozak mi svaku stvar registrira zasebno.

Bljeskanje farova.

Mukli udarac i gnječenje metala o metal.

Tijelo koje leži uz rub ceste.

Potrčim do ceste, a onda padnem na koljena pokraj djevojke koju moj mozak u magli prepozna kao Lauren. Zašto je ona ovdje?

Ona ne živi ovdje.

Ali živi. Lauren živi niže u istoj ulici. No sad kleči na pločniku nadvijena nad mojim bratom i trese ga da se probudi. On leži napola na boku, napola na trbuhu, kao da je s velike visine pao na do. Bijela mu je majica rastrgana i prošarana krvlju. A na pločniku ima krvi.

More krvi.

Muka mi je, ali nekako se ipak uspijem ispovraćati ispred sebe.

Nešto me bolno bode u koljenima. Staklo. Staklo vjetrobrana, shvatim. Roverov vjetrobran razletio se u komadiće. „Sawyeru“, zacvili Lauren. „Sawyeru.“ „To je Sebastian“, jedva protisnem. I u snu bih mogao razlikovati blizance. Čak i pijan.

Lauren još jače zajeca.

Puls mi podivlja kad pogledam Rover tražeći drugog brata.

Sawyer je klonuo za volanom, sigurnosni mu se pojas urezao u vrat, a zračni jastuk pritišće mu lice. Iz desne mu sljepoočnice prema bradi curi krv.

Okrenem se prema Volvu. Djeluje netaknuto, osim što su stražnja vrata i branik jako udubljeni. Srce mi se zaglavi u grlu kad se vrata na vozačevoj strani otvore.

Iz automobila istetura Hartley. Lice joj je posve bijelo, kakva je do maločas bila Sebova majica. Oči su joj razrogačene, ali pomalo bezizražajne. Kao da je posve otupjela.

Pogled joj padne na Sebastiana i zadrži se na njegovu užasavajuće nepomičnom, krvavom tijelu. Samo zuri u njega kao da nikako ne može pojmiti to što vidi.

Naposljetku otvori usta i počne očajno, prigušeno vriskati. A s vriskovima su pomiješane i tri neizmjerno bolne riječi od kojih mi se krv zaledi u žilama i cijelo mi tijelo klone. „Ubila sam ga!“

O AUTORICI Erin Watt je zajednički pseudonim dviju autorica bestselera koje je povezala ljubav prema odličnim knjigama i ovisnost o pisanju.

Dijele iste stvaralačke ideje. Što im je najveća ljubav (nakon njihovih obitelji i kućnih ljubimaca, naravno)? Smišljanje zabavnih i katkad otkačenih ideja. A najveći strah? Da će se razići. Možete im se javiti na zajedničku internetsku adresu authorerinwatt@gmail.com.

Notes [←1] MILF je kratica za mother/mom I'd like to fuck (u prijevodu: majka koju bih rado jebao). [←2] engl. mekinje [←3] Aluzija na motocikle Harley-Davidson.