Princ na bijelom konju

http://www.balkandownload.org/

JUDE DEYERAUX

PRINC NA BIJELOM KONJU

Naslov izvornika Jude Deveraux A Knight in Shining Armor Copyright © 1989. 2002 by Deveraux. Inc

2

PROLOG

ENGLESKA 1564. icholas se pokušavao usredotočiti na pismo majci, pismo koje je vjerojatno bilo najvaţniji dokument što će ga ikad napisati. Sve je ovisilo o tom pismu: njegova čast, njegova imanja, budućnost njegove obitelji — i njegov ţivot.

No dok je pisao, začuo je ţenski plač. Iznerviran, ustao je od grubo izraĎenog malog stola i bacio pogled na dvorište ispod kroz maleni otvoreni prozor. Njime su hodala četiri muškarca, ali nije bilo znaka bilo kakve ţene. Osim toga, Nicholas se nalazio tri kata više pa je nikako nije mogao čuti. Prostorija je imala tako debele zidove da u nju nisu dopirali nikakvi zvukovi izvana, a hrastova su vrata bila teška i pojačana ţeljezom. »To nije ţena s ovog svijeta«, rekao je sam sebi i osjetio kako ga prolaze srsi kad se prekriţio. Sjeo je za stol i ponovno počeo pisati.

Ali onog trenutka kad je sjeo, ponovno ju je čuo. Njezin je plač isprva bio tih, ali postupno je postajao sve glasnijim.

Nicholas je na trenutak nagnuo glavu u stranu i slušao. Da, plakala je, ali to nisu bile suze straha, pa čak ni tuge. Ne, osjećao je da je izvor njezine boli dublji. »Ne!« rekao je naglas. Nije imao vremena pokušavati razumjeti tu ţenu, bez obzira je li bila ţivo biće ili kakav duh. Sad njegova potrebitost nije bila ništa manja od njezine. Ponovno je posvetio pozornost pismu, ali nije se mogao koncentrirati. Ţenine su ga suze vukle k sebi.

Za nečim je vapila, ali on nije mogao razaznati za čim. Je li joj trebala utješna riječ?

Umirenje? Što li je ţeljela od njega?

Odloţivši pero prešao je rukom preko očiju. Nije mogao otjerati ţenine jecaje iz misli. Ne, pomislio je, njoj je potrebna nada. To je bio plač nekog tko je izgubio svaku nadu.

Odlučan u ţelji da usredotoči misli na vlastite probleme, Nicholas je skrenuo pogled na pismo. Ţenini problemi nisu bili njegovi. Ako ne dovrši ovo pismo i uskoro ga ne preda kuriru koji čeka, ni za njegov ţivot neće ostati nikakve nade.

Nicholas je napisao još dva retka, a zatim je morao stati. Plač se pojačavao i postajao sve glasniji. Kako je dobivao na glasnoći, tako se činilo se da raste dok nije ispunio svaki kutak prostorije — i svaki djelić njegova mozga. »Gospo«, šapnuo je glasa prepuna očaja, »mir mi treba. Dao bih vlastiti ţivot da vam uzmognem pomoći, ali ne mogu. Moj ţivot već je zaloţen u drugu svrhu.« Ponovno je uzeo pisaljku u ruku i pokušao pisati. Ovaj je put drugom rukom poklopio uho nastojeći blokirati zvukove koji su dopirali od ţene.

Ali Nicholas ju je i dalje čuo. Ispustio je pero i tinta je zamrljala dokument kad je objema

N

3

rukama poklopio uši i čvrsto zatvorio oči. »Što ţelite od mene?« povikao je. »Dao bih vam sve što imam, ali ništa mi ne preostade.« Ali njegova preklinjanja bila su uzaludna jer je ţenin plač postupno jačao i jačao sve dok Nicholas nije osjetio kako ga hvata vrtoglavica. Polako je otvorio oči, ali nije vidio ništa. Pred njim se prostirala samo tama. Nije vidio zidove prostorije ni vrata. Osjećao je stolac pod sobom, ali više nije vidio stol ni pismo koje mu je bilo tako vaţno.

Ali dok je tako sjedio, u daljini se pojavilo maleno jarko svjetlo i Nicholas je osjećao kako ga to svjetlo privlači k sebi. Dok je gledao tu malu i tako daleku mrlju, činilo se da ništa u njegovu ţivotu nije bilo vaţnije od upravo tog tračka svjetla. »Da«, šapnuo je. Zatim je zatvorio oči i prepustio se zvuku ţenskog naricanja. Tijelo mu se polako opustilo i poloţio je glavu pokraj pisma koje je pisao. »Da«, ponovno je šapnuo predajući se.

4

PRVO POGLAVLJE

ENGLESKA 1988.

D

ougless Montgomery sjedila je na straţnjem sjedalu unajmljenog automobila, a sprijeda su sjedili Robert i njegova punašna trinaestogodišnja kći Gloria. Kao i obično, Gloria je nešto jela. Dougless je pomakla vitke noge pokušavajući se udobnije namjestiti uz Glorijinu prtljagu. Glorijine su stvari bile potrpane u šest velikih kovčega istog dizajna, a s obzirom na to da nisu svi stali u prtljaţnik malog automobila, nagurani su straga uz Dougless. Ispod njezinih nogu nalazio se kovčeţić za kozmetiku, a na sjedalu pokraj nje veliki kovčeg za odjeću. Svaki put kad bi se pomakla, očešala bi se o kopču, koţni rub ili ručku. Sad ju je upravo zasvrbjelo ispod lijevog koljena, ali nije mogla doseći to mjesto. »Tatice«, Gloria je zacviljela glasom nemoćnog četverogodišnjeg djeteta, »ona grebe lijepu prtljagu koju si mi kupio.« Dougless je stisnula šake, zatvorila oči i izbrojala do deset. Ona. Gloria nikad nije izgovorila Douglessino ime, već ju je zvala samo Ona. Robert je preko ramena dobacio pogled Dougless. »Dougless, moţeš li biti malo paţljivija?

Ta je prtljaga prilično skupa.« »Svjesna sam toga«, rekla je Dougless pokušavajući ne pokazati ljutnju u glasu. »Samo mi je teško sjediti ovdje straga. Nema puno mjesta.« Robert je ispustio dubok umoran uzdah. »Dougless, moraš li se ţaliti baš na sve? Zar nam ni odmor ne moţe biti ugodan? Samo sam te zamolio da se malo potrudiš.« Dougless je otvorila usta ţeleći mu odgovoriti, ali odmah ih je i zatvorila. Nije ţeljela početi još jednu svaĎu. Osim toga, znala je da ne bi imalo smisla. Zato je umjesto odgovora progutala ljutnju, a zatim protrljala ţeludac. Ponovno ju je bolio. Ţeljela je zamoliti Roberta da stane kako bi kupila nešto za piće i uzela jedno od sredstava za smirenje koje joj je liječnik prepisao za osjetljivi ţeludac. »Ako tako nastavite, dobit ćete čir«, upozorio ju je liječnik. Ali Dougless Gloriji nije ţeljela priuštiti zadovoljstvo spoznaje da ju je ponovno uspjela uzrujati i, po tko zna koji put, izazvati razdor izmeĎu nje i Roberta.

No kad je Dougless podigla pogled, vidjela je kako joj se Gloria smijulji iz ogledalca za popravljanje šminke na štitniku za sunce. Dougless je odlučno odvratila pogled i pokušala se usredotočiti na ljepote engleskog krajolika.

Pokraj prozora prolazila su zelena polja, stare kamene ograde, krave i opet krave, slikovite kućice, veličanstveni vlastelinski dvorci i... Gloria, pomislila je. Dougless se činilo da posvuda vidi Gloriju. Robert je neprestano ponavljao: »Ona je samo dijete koje je napustio njezin tatica. Potpuno je prirodno da osjeća odreĎeno neprijateljstvo prema tebi. Molim te da

5

pokušaš pokazati malo suosjećanja za nju, hoćeš li? Ona je uistinu drago dijete kad je upoznaš.« Drago dijete, pomislila je Dougless dok je gledala kroz prozor. S trinaest godina Gloria je nosila više šminke nego Dougless koja je imala dvadeset šest, i provodila je sate u hotelskoj kupaonici nanoseći je. Gloria je sjedila na prednjem sjedalu. »Ona je samo dijete i ovo je njezino prvo putovanje u Englesku«, rekao je Robert. »A ti si već bila u Engleskoj pa zašto ne bi bila popustljivija?« Činilo se da nije bilo previše bitno to što je Dougless trebala čitati kartu, a jedva da je vidjela išta od Glorijine glave.

Dougless se pokušala usredotočiti na pejzaţ. Robert je rekao da je Dougless ljubomorna na njegovu kćer. Rekao je da ga ne ţeli dijeliti ni s kim drugim, ali da bi, kad bi se samo opustila, mogli biti vrlo sretna trojka. »Mogli bismo biti druga obitelj djevojčici koja je toliko toga izgubila«, rekao je.

Dougless je pokušala zavoljeti Gloriju. Pokušavala je iz petnih ţila ponašati se kao odrasla osoba i prijeći preko Glorijina neprijateljstva, ali to je premašivalo Douglessine snage.

Tijekom godine dana zajedničkog ţivota s Robertom, dala je sve od sebe da upozna to »drago dijete« o kojem joj je Robert pričao. Nekoliko je puta odvela Gloriju u kupnju i potrošila više novca na nju nego što joj je njezina malena plaća učiteljice u osnovnoj školi dopuštala da potroši čak i na sebe. Nekoliko subotnjih večeri Dougless je ostala u kući koju je dijelila s Robertom i čuvala Gloriju dok je on odlazio na poslovna dogaĎanja, obično koktel-zabave ili večere. Kad je Dougless rekla da bi voljela poći s njim, Robert je rekao: »Ali vas dvije morate provoditi vrijeme zajedno. Morate se meĎusobno upoznati. I ne zaboravi, dušo. Ja dolazim u paketu. Ako voliš mene, voli i moje dijete.« Ponekad je Dougless imala osjećaj da su stvari počele funkcionirati jer su Gloria i ona bile srdačne jedna prema drugoj kad su bile same, pa čak i prijateljski raspoloţene. No one sekunde kad bi se pojavio Robert, Gloria bi se pretvorila u cmizdravo i laţljivo derište.

Sjedila bi na Robertovu krilu sa svih svojih metar i pol visine i skoro sedamdeset kilograma i cviljela kako je Ona bila »jako zločesta« prema njoj.

Isprva se Dougless smijala onome što je Gloria govorila. Bilo je apsurdno i pomisliti da bi ona ikad naudila djetetu! Svatko je mogao vidjeti da je djevojčica samo pokušavala privući pozornost svog oca.

No na Douglessino posvemašnje iznenaĎenje Robert je povjerovao svakoj riječi svoje kćeri. Nije optuţio Dougless. Ne, umjesto toga samo ju je zamolio da bude »malo njeţnija« s »jadnim djetetom«. Dougless je odmah osjetila potrebu da se obrani. »Znači li to da misliš da nisam dobra osoba? Misliš li da bih loše postupala s djetetom?« »Samo te molim da se ponašaš kao odrasla osoba i da pokaţeš malo strpljenja i razumijevanja, to je sve.« Kad ga je Dougless upitala što misli pod time, Robert je digao ruke i rekao da je s njom nemoguće razgovarati, a zatim je izašao iz sobe. Dougless je uzela dvije tablete za ţeludac.

Nakon svake svaĎe Douglessini osjećaji kretali su se u rasponu od krivnje do bijesa. Imala je učionicu punu djece koja su je oboţavala, ali činilo se da je Gloria mrzi. Je li Dougless bila ta koja je bila ljubomorna? Je li nekako nesvjesno davala tom djetetu do znanja da ne ţeli dijeliti Roberta s njegovom kćeri? Svaki put kad bi Dougless pomislila na to da je moţda ljubomorna, zaklela bi se da će uloţiti više napora u to da je Gloria zavoli, što je obično

6

značilo to da bi kupila Gloriji još jedan skupi dar. I opet bi pristajala čuvati je vikendima kad je Gloria ostajala kod njih. A za to je vrijeme Glorijina majka imala ţivot, mislila je Dougless s ogorčenjem.

Bilo je slučajeva kad je Dougless osjećala samo bijes. Zar Robert ne bi mogao jedanput, jedan jedini put, stati na Douglessinu stranu? Zar nije mogao reći Gloriji da je vaţnije da je Dougless udobno nego što će biti s prokletim kovčezima? Ili je moţda mogao reći Gloriji da Dougless ima svoje ime i da u razgovoru ne mora uvijek govoriti o njoj u trećem licu?

Ali svaki put kad bi Dougless rekla tako nešto Robertu, ona je bila ta koja se na kraju ispričavala. Robert je rekao: »Boţe, Dougless, ti si odrasla osoba. ViĎam je samo svaki drugi vikend pa je normalno da ću biti na njezinoj strani. Ti i ja smo zajedno svaki dan, pa zašto ne moţeš podnijeti da tu i tamo budeš u drugom planu?« Njegove su riječi zvučale ispravno, ali Dougless je istodobno maštala o tome kako Robert govori svojoj kćeri nešto u stilu »pokaţi malo više poštovanja« prema »ţeni koju volim«.

Ali to se nije dogodilo pa je Dougless šutjela i uţivala u vremenu koje su ona i Robert imali kad Gloria nije bila u blizini. Kad Gloria nije bila s njima, ona i Robert bili su kao stvoreni jedno za drugo i drevna joj je intuicija govorila da će se vrlo uskoro dogoditi ono što je toliko ţeljela: prosidba.

Iskreno govoreći, brak je bio ono što je Dougless ţeljela najviše u ţivotu. Nikad nije bila ambiciozna kao njezine starije sestre. Dougless je samo ţeljela lijep dom, supruga i nekoliko djece. Moţda će jednog dana kad djeca poĎu u školu pisati knjige za djecu, nešto o ţivotinjama koje govore, ali nije se imala ţelje boriti za uspinjanje korporativnom ljestvicom.

Već je uloţila osamnaest mjeseci ţivota u Roberta, a on je bio savršeni materijal za muţa.

Bio je visok, zgodan, dobro odjeven i izvrstan ortopedski kirurg. Nije ostavljao svoju odjeću razbacanu uokolo i pomagao je u kućanskim poslovima. Nije ganjao ţene i uvijek je dolazio kući u vrijeme kad je i rekao da će doći. Bio je pouzdan, na njega se moglo osloniti, bio je vjeran, a što je najvaţnije, bila mu je tako potrebna.

Nedugo nakon što su se upoznali, Robert je Dougless ispričao svoju ţivotnu priču. Kao dijete nije bio previše voljen i rekao je Dougless da je njezino dobro i velikodušno srce upravo ono što je traţio cijeli svoj ţivot. Njegova prva supruga od koje se rastao prije više od četiri godine bila je hladna kao riba, to je bila ţena za koju je Robert rekao da nije sposobna za ljubav. Samo tri mjeseca nakon što je upoznao Dougless rekao joj je da ţeli »stalnu vezu« s njom, što je ona protumačila kao ţelju za brakom, ali da prvo ţeli vidjeti kako »funkcioniraju« meĎusobno. Na koncu konca, iz prvog je braka izašao jako povrijeĎen.

Drugim riječima, ţelio je da ţive skupa.

Ono što je rekao imalo joj je smisla, a budući da je Dougless imala niz nesretnih prethodnih veza s muškarcima, sa zadovoljstvom se uselila u Robertovu veliku, lijepu i skupu kuću, a zatim poduzela sve u svojoj moći da dokaţe Robertu da će mu njezina toplina, dareţljivost i srce puno ljubavi nadoknaditi hladnoću vlastite majke i supruge.

Uz iznimku problema s Glorijom, ţivot s Robertom bio je sjajan. Bio je muškarac pun energije i često su zajedno odlazili na ples, planinarenje, voţnju biciklima. Često su i prireĎivali zabave i odlazili na njih. Nikad prije nije ţivjela s muškarcem, ali lako se navikla na rutinu voĎenja domaćinstva i osjećala je kao da je stvorena za to.

Naravno da su imali i drugih problema osim Glorije, ali Robert je u tolikoj mjeri

7

nadmašivao sve druge muškarce s kojima je Dougless izlazila da mu je opraštala njegove mušice, od kojih se većina vrtjela oko novca. Istina je da ju je ţivciralo što je kad su išli zajedno u nabavku namirnica skoro uvijek »zaboravljao« čekovnu knjiţicu. A na blagajni kina, ili kad bi im donijeli račun u restoranima, Robert bi u najmanje polovici slučajeva ustanovio da je zaboravio novčanik kod kuće. Ako bi se Dougless potuţila, odrţao bi joj govor o novom dobu emancipiranih ţena i kako se većina ţena bori da plati polovicu računa.

Zatim bi je slatko poljubio i odveo je na neko skupo mjesto na večeru koju bi on platio. A Dougless bi mu oprostila.

Dougless je znala da moţe podnijeti sitnije probleme — svi su imali svoje osobitosti — ali zbog Glorije je ţeljela vrištati. Kad je Gloria bila s njima, njihov se ţivot pretvarao u bojno polje. Robertu je njegova kći bila oličenje savršenosti, a budući da je Dougless nije smatrala takvom, Robert je počeo doţivljavati Dougless kao neprijatelja. Kad su njih troje bilo zajedno, Robert i Gloria tvorili su jedan tim, a Dougless drugi.

Sada, na ovom odmoru u Engleskoj, Gloria koja je sjedila na prednjem sjedalu ponudila je svom ocu čokoladicu iz bombonijere na svom krilu. Nijednom od njih nije palo na pamet da ponudi Dougless.

I dalje gledajući kroz prozor, Dougless je stisnula zube. Moţda je osjećala takvu ljutnju zbog kombinacije Glorije i novca jer se na ovom putovanju ono što je Dougless uvijek smatrala Robertovom malom »mušicom u vezi s novcem« pretvorilo u nešto više.

Kad je Dougless tek upoznala Roberta, satima su razgovarali o svojim snovima i često su razgovarali o tome da otputuju u Englesku. Kao dijete često je putovala u Englesku s obitelji, ali od toga su prošle već godine. Kad su ona i Robert počeli ţivjeti zajedno u rujnu prošle godine, Robert je rekao: »Idemo u Englesku za godinu dana od današnjeg dana. Dotad ćemo već znati.« Nije detaljnije objasnio što će »znati«, ali Dougless je bila sigurna da je mislio da će za godinu dana znati jesu li ili nisu stvoreni za zajednički bračni ţivot.

Cijelu godinu Dougless je planirala putovanje o kojem je počela razmišljati kao o njihovu medenom mjesecu. U svojoj ga je glavi zvala »pred-medenim mjesecom«. »To će prevagnuti«, rekla je sama sebi, a zatim se nasmiješila. Rezervirala je smještaj u najromantičnijim i najekskluzivnijim hotelima-dvorcima Engleske. Kad bi pitala Roberta za njegovo mišljenje o nekom hotelu, on bi joj namignuo i rekao: »Nemoj štedjeti za ovo putovanje.« Naručila je brošure, kupila vodiče, čitala i istraţivala dok nije znala imena polovice sela u Engleskoj. Robertov je jedini uvjet bio da putovanje ne bude samo zabavno, već i poučno pa je sastavila popis puno stvari koje se moglo obići, a koje su bile u blizini njihovih ljupkih hotela — što nije bilo teško jer je Ujedinjeno Kraljevstvo kao Disneyland za ljubitelje povijesti.

Potom joj je tri mjeseca prije polaska Robert rekao da joj je priredio iznenaĎenje na tom putovanju, posebno iznenaĎenje koje će je ispuniti radošću. Zbog njegovih je riječi Dougless još više prionula na planiranje i ustanovila da je njihova mala igra tajnovitosti uzbudljiva.

Dok je planirala, razmišljala je hoće li je zaprositi na ovom mjestu. Ili moţda na ovom drugom i kako bi to mjesto bilo lijepo za to.

Tri tjedna prije polaska sreĎivala je Robertovu čekovnu knjiţicu za kućanske troškove kad je vidjela da je zlatarnici ispisan ček na pet tisuća dolara.

Dok je drţala ček u ruci, na oči su joj navrle suze radosnice. »Zaručnički prsten«, šapnula

8

je. To što je Robert toliko potrošio bio je dokaz koliko je dareţljiv kad je bila riječ o nečem uistinu vaţnom, iako je znao malko škrtariti na sitnicama.

Sljedećih nekoliko tjedana Dougless se osjećala kao da hoda na oblacima. Kuhala je izvanredna jela za Roberta i bila posebno raspoloţena u spavaćoj sobi, radeći sve što je mislila da bi mu moglo činiti zadovoljstvo.

Dva dana prije polaska Robert je učinio nešto što je malo raspršilo oblake po kojima je hodala — ne dovoljno da tresne o zemlju, ali nešto što ju je definitivno malo prizemljilo.

Zatraţio je da vidi račune za put, avionske karte, rezervacije unaprijed, sve što je imala. Zatim je zbrojio iznose i dao joj u ruku ispisani obračun. »Ovo je tvoja polovica troškova«, rekao je. »Moja?« upitala je glupavo ne shvaćajući što to on govori. »Znam koliko je vama ţenama danas vaţno da plaćate same sebi pa ne ţelim da me se optuţi da sam muška šovinistička svinja«, rekao je sa smiješkom. »Ne ţeliš biti teret muškarcu, zar ne? Ne ţeliš mi biti dodatno opterećenje uza sve moje obveze u bolnici i prema mojoj bivšoj supruzi, zar ne?« »Ne, ne, naravno da ne«, promrmljala je Dougless osjećajući zbunjenost kao i toliko puta kad se našla suočena s Robertovim obrazloţenjima. »Samo je stvar u tome da nemam novca.« »Dougless, dušo, reci mi da ne potrošiš sve što zaradiš. Moţda bi trebala ići na neki tečaj iz upravljanja budţetom.« Spustio je glas. »Ali tvoja obitelj ima novca, zar ne?« To je bila jedna od onih situacija kad je Dougless osjetila kako je počinje boljeti ţeludac i sjetila se liječnikova upozorenja da će dobiti čir. Stotine je puta objašnjavala Robertu situaciju sa svojom obitelji. Da, njezina je obitelj imala novca i to puno novca, ali njezin je otac smatrao da se njegove kćeri trebaju naučiti same uzdrţavati pa Dougless nije mogla računati na taj novac dok ne napuni trideset pet godina kad će dobiti nasljedstvo. Znala je da bi joj u hitnom slučaju otac pomogao, ali putovanje iz zadovoljstva u Englesku teško da bi se moglo smatrati hitnim slučajem. »Hajde, Dougless«, rekao je Robert sa smiješkom kad Dougless nije odgovorila na njegovo pitanje. »Stalno slušam kako je tvoja obitelj utjelovljenje ljubavi i podrške pa zašto ti ne mogu sad pomoći?« Prije nego što je uspjela bilo što reći, Robert je podigao njezinu ruku do svojih usana i poljubio je. »Dušo, pokušaj nabaviti novac. Toliko ţelim da idemo na to putovanje jer imam vrlo posebno iznenaĎenje za tebe.« Jedna strana Dougless htjela je povikati da nije pravedan. Trebao joj je jasno dati do znanja da će morati platiti za polovicu putovanja prije nego što je rezervirala smještaj u tako skupim hotelima. No druga strana nje zapitala se zašto je očekivala da će on platiti njezin dio. Nisu bili vjenčani. Bili su, kao što je to Robert često govorio, »partneri«. »Zvuči kao John Wayne i njegov vjerni pratilac«, promrmljala je Dougless prvi put kad je to rekao, ali Robert se samo nasmijao.

Na kraju se Dougless nije mogla prisiliti da zamoli oca za novac. Bilo bi to kao da priznaje poraz. Umjesto toga nazvala je roĎaka u Coloradu i zatraţila novac od njega. Dao joj je novac bez ikakvih uvjeta i kamata, ali morala je odslušati njegovo predavanje. »On je kirurg, a ti si potplaćena učiteljica. Ţivite zajedno godinu dana, ali on očekuje da platiš za polovicu skupog putovanja?« rekao je njezin roĎak. Dougless je htjela objasniti da je Robertova majka koristila novac da bi kaznila svog sina, a njegova hladna bivša supruga trošila sve što je Robert

9

zaraĎivao. Htjela je objasniti da je novac samo malen dio njihova ţivota i da je prilično sigurna da će je Robert zaprositi na tom putovanju.

Ali nije relda ništa od toga. »Samo pošalji novac, hoćeš li?« odbrusila mu je.

Ali roĎakove su je riječi uzrujale pa je tijekom nekoliko preostalih dana prije puta Dougless sama sebi odrţala nekoliko malih predavanja. Bilo je pravedno da plati za sebe, zar ne? I Robert je bio u pravu: ovo je bilo doba ravnopravnosti ţena. Njezin ju je otac, time što joj nije bacio novac pred noge prije nego što je sposobna upravljati njime, učio da se brine za sebe, a sada je to činio i Robert. I povrh svega relda je sebi da je bila glupa što nije unaprijed shvatila da se od nje očekuje da plati za sebe.

Nakon što je Dougless dala svoju polovicu za troškove, većim joj se dijelom vratilo dobro raspoloţenje pa se do trenutka kad se spakirala ponovno radovala putovanju. S radošću je napunila svoju torbu za šoping potrebnim higijenskim potrepštinama, vodičima i što većim brojem raznih stvarčica koje je uspjela ugurati unutra.

U taksiju do aerodroma Robert je bio osobito njeţan prema njoj. Ljubio ju je po vratu sve dok ga nije odgurnula u nelagodi jer je vidjela da ih vozač taksija promatra. »Jesi li pogodila koje je iznenaĎenje?« upitao je. »Dobio si na lotu«, Dougless je odgovorila i dalje igrajući igru i praveći se da ništa ne zna. »Bolje od toga.« »Da vidimo... Kupio si dvorac i ţivjet ćemo u njemu zauvijek kao lord i lady.« »Puno bolje od toga«, Robert je rekao ozbiljno. »Znaš li uopće koliko košta odrţavanje takvih mjesta? Mislim da ne moţeš naći ništa što bi bilo dobro kao ovo iznenaĎenje.« Dougless ga je pogledala s ljubavlju. Znala je točno kakvu će vjenčanicu imati i zamišljala je kako joj se svi roĎaci smiješe s odobravanjem. Hoće li njihova djeca imati Robertove plave ili njezine zelene oči? Njegovu smeĎu ili njezinu crvenkastu kosu? »Nemam pojma što je iznenaĎenje«, slagala je.

Naslonivši se na sjedalo Robert se nasmiješio. »Uskoro ćeš saznati«, rekao je zagonetno.

U zračnoj je luci Dougless preuzela na sebe prijavu prtljage dok se Robert osvrtao oko sebe kao da traţi nekog. Kad je Dougless dala napojnicu nosaču, Robert je podigao ruku i mahnuo nekom. Najprije je Dougless bila previše zaposlena da bi shvatila što se dogaĎa.

Podigla je pogled kad je netko povikao »Tatice!« i vidjela Gloriju kako trči preko terminala, a slijedi je nosač gurajući kolica natovarena sa šest novih kovčega.

Kakva slučajnost, mislila je Dougless dok je provjeravala oznake koje joj je dao sluţbenik za prtljagu. Zamisli da sretnemo Gloriju u zračnoj luci. Dougless je smeteno promatrala kako se Gloria baca u zagrljaj svom ocu. Koju sekundu kasnije razdvojili su se, a Robert je rukom čvrsto obgrlio punašna ramena svoje dragocjene kćeri.

Nakon što je Dougless završila s torbama, posvetila je pozornost Robertovoj kćeri i bilo joj je teško ne mrštiti se. Gloria je nosila jaknu s resicama, kaubojske čizme i prekratku koţnu suknju. Izgledala je kao debeljuškasta striptizeta iz šezdesetih godina.

Gdje joj je bila majka i kako je mogla dopustiti djetetu da se tako odjene? To se Dougless vrtjelo po glavi dok je pogledom po zračnoj luci traţila Robertovu bivšu suprugu. »Bok, Gloria«, rekla je Dougless. »Zar i ti i tvoja majka putujete nekamo?« Gloria i njezin otac skoro su pali na pod od smijeha kad je Dougless to rekla. »Nisi joj rekao«, Gloria je propiskutala.

10

Robertu je trebao trenutak da se uozbilji. »Ovo je iznenaĎenje«, rekao je gurnuvši Gloriju naprijed kao da je ona neki veliki pokal koji je Dougless upravo osvojila. »Zar to nije najdivnije moguće iznenaĎenje koje si mogla zamisliti?« Dougless i dalje nije shvaćala — ili je jednostavno bila preuţasnuta da bi ţeljela shvatiti.

Nije mogla ništa drugo nego stajati tamo i buljiti u njih dvoje bez riječi.

Robert je drugu ruku obavio oko Dougless i privukao je bliţe sebi. »Obje moje cure idu sa mnom«, rekao je s ponosom. »Obje?« šapnula je Dougless dok joj se grlo stiskalo. »Da«, rekao je Robert s radošću u glasu. »Gloria je iznenaĎenje koje ti već tjednima nagovješćujem. Ona ide s nama u Englesku. Znao sam da nikada nećeš pogoditi! I nisi, zar ne?« Ne, Dougless nije ni pribliţno pogodila. A sad kad je konačno shvatila da neće biti ništa od lijepog i romantičnog putovanja o kojem je sanjala, ţeljela je vrištati, vikati i odbiti bilo kamo ići. Ali nije napravila ništa od toga. »Sve su hotelske sobe samo za dvoje«, konačno je uspjela reći. »Pa traţit ćemo da nam donesu pomoćni krevet«, rekao je Robert odmahnuvši rukom na to. »Siguran sam da ćemo se snaći jer je ljubav na našoj strani, a to je sve što nam je potrebno.« Spustio je ruku s Douglessina ramena. »A sada na posao. Dougless, neće ti biti teško predati Glorijinu prtljagu dok ja popričam s mačkicom, zar ne?« Dougless nije preostalo ništa drugo nego da kinine glavom. Tupo je otišla do šaltera za predaju karata i prtljage, a iza nje je išao nosač s prtljagom. Morala je platiti dvjesto osamdeset dolara više za Glorijine četiri dodatne torbe i dati napojnicu nosaču.

Nisu imali puno vremena prije polijetanja zrakoplova, a Robert i njegova kći bili su potpuno okupirani jedno drugim pa, nasreću, Dougless nitko ništa nije pitao. Da jest, nije bila sigurna bi li mogla odgovoriti. Minutu za minutom promatrala je kako se rasplinjava jedan san za drugim. Večere uz šampanjac ustupile su mjesto brzoj hrani pojedenoj u automobilu.

Poslijepodneva provedena u šetnji šumskim stazama pretvorila su se u vizije svaĎa o tome da se »pronaĎe nešto u čemu će i Gloria uţivati« — nešto što je Dougless već i previše puta dotad čula.

A zatim je tu bio i problem privatnosti. Njih će troje dijeliti jednu sobu. Kad će ona i Robert biti sami?

Kad su se ukrcali, Dougless je vidjela da je Robert uloţio dosta truda u planiranje puta za Gloriju. Njezina ukrcajna propusnica pokazivala je da ima mjesto u istom redu gdje i oni i to pokraj prolaza.

Ali Robert je smjestio Gloriju izmeĎu njih pa je Dougless završila na sjedalu pokraj prolaza, što je mrzila jer gdje god da je stavila ruke ili noge, domaćice zrakoplova uvijek su je upozoravale da onemogućuje prolaz kolicima.

Tijekom tog dugog puta Robert je sa smiješkom Dougless dao Glorijinu kartu u ruke. »Dodaj i ovo na naš popis troškova, moţe? I trebat će mi obračun za svaki potrošeni novčić — ili da bolje kaţem peni«, dodao je namignuvši Gloriji. »Moj računovoĎa misli da cijeli taj put mogu odbiti kao poslovni trošak.« »Ali to nije poslovni put.« Robert se namrštio. »Dougless, nemoj započinjati. Samo, molim te, biljeţi naše troškove

11

kako bismo, kad doĎemo kući, mogli podijeliti troškove.« Dougless je pogledala Glorijinu kartu koju je drţala u ruci. »Misliš na tri dijela, zar ne?

Jedna trećina sam ja, dvije trećine ti i Gloria.« Robert ju je uţasnuto pogledao dok je zaštitnički obavijao ruku o Glorije kao da je Dougless pokušala povrijediti dijete. »Mislim na pola. Gloria je tu i zbog tvog zadovoljstva.

Potrošeni je novac ništa u usporedbi s radošću koju će ti donijeti njezino društvo.« Dougless je okrenula glavu. Nije se htjela svaĎati sad. O tome će detaljnije raspraviti kasnije kad budu nasamo i kad ih Gloria ne bude promatrala sa zanimanjem.

Ostatak dugog leta čitala je dok su Gloria i Robert kartali i ignorirali je. Dougless je dvaput uzela sredstvo za smirenje da joj ţeludac ne bi pojeo sam sebe.

Sad, u automobilu, Dougless je trljala svoj bolni ţeludac. Tijekom četiri dana koje su proveli u Engleskoj pokušavala se zabaviti. Pokušavala je ne tuţiti se kad je prve noći u njihovoj hotelskoj sobi Gloria toliko stenjala zbog pomoćnog kreveta koji je osoblje hotela stavilo u sobu i to nakon što je vlasnik odrţao ljutito predavanje Dougless o tome da nisu očekivali Gloriju, da je Robert rekao Gloriji da im se pridruţi u njihovu velikom krevetu.

Nakon što je gotovo dvaput pala s kreveta, Dougless je završila na pomoćnom krevetu.

Dougless se nije potuţila ni kad je Gloria naručila tri glavna jela u skupom restoranu. »Samo ţelim da moja bebica sve isproba«, rekao je Robert. »I, Dougless, prestani biti takva škrtica.

Ne znam što te spopalo. Uvijek sam mislio da si dareţljiva osoba«, rekao je Robert, a zatim uručio Dougless ogroman račun od kojeg je ona trebala platiti polovicu.

Dougless je uspijevala drţati usta zatvorena jer se stalno podsjećala na to da je ona odrasla osoba, a Gloria je samo dijete. Dougless se tješila i spoznajom da je negdje u Robertovoj prtljazi zaručnički prsten vrijedan pet tisuća dolara. Pomisao na prsten natjerala ju je da se prisjeti da je on uistinu voli. A prisjetila se i da je sve ono što radi za Gloriju isto tako iz ljubavi.

No nakon sinoćnje večeri, Dougless se više nije mogla pretvarati da je dobro raspoloţena.

Sinoć, za vrijeme još jedne od njihovih večera s cifrom od sto pedeset pet dolara, Robert je Gloriji uručio duguljastu plavu kutijicu od baršuna. Dok je Dougless gledala Gloriju kako otvara kutijicu, imala je neugodan predosjećaj.

Glorijine su oči zasjale kad je vidjela što je unutra. »Ali nije mi roĎendan, tatice«, prošaptala je. »Znam, kolačiću«, njeţno je rekao Robert. »Time ti samo ţelim reći da te volim.« Gloria je polako iz kutije izvadila široku narukvicu izraĎenu od isprepletenih zlatnih i srebrnih niti s nanizanim dijamantima i smaragdima.

Dougless nije mogla spriječiti uzvik iznenaĎenja koji joj je pobjegao jer je znala da je njezin zaručnički prsten omotan oko Glorijina punašnog zapešća.

Gloria je trijumfalno podigla ruku. »Vidiš?« »Da, vidim«, relda je Dougless hladno.

Nakon večere, u hodniku ispred njihove sobe Robert je bjesnio na nju. »Nisi pokazala previše oduševljenja narukvicom koju sam poklonio svojoj kćeri. Gloria ti ju je pokušala pokazati. Ponudila ti je svoje prijateljstvo, ali ti si je odbila. Duboko si je povrijedila.« »Na to si potrošio pet tisuća dolara? Na dijamantnu narukvicu za dijete?«

12

»Gloria je mlada ţena, vrlo lijepa mlada ţena i zasluţuje lijepe stvari. Osim toga, to je moj novac. Nismo vjenčani pa da moţeš polagati bilo kakva zakonska prava na moj novac.« To je bio prvi put da su sami nakon nekoliko dana i Dougless je ţeljela sačuvati ponos, ţeljela je sama sebi reći da nije bilo vaţno to što je Robert kupio svojoj mlaĎoj kćeri dijamante, a ţena s kojom je ţivio dobivala je od njega samo polovicu računa. No Dougless nikad nije bila kadra sakriti svoje prave osjećaje. Dok su joj se oči punile neprolivenim suzama, Dougless je stavila ruke na njegova ramena. »Hoćemo li se vjenčati«, prošaptala je. »Hoće li se to ikad dogoditi?« Ljutito se izmakao njezinu dodiru. »Ne ako ne počneš pokazivati više ljubavi i dareţljivosti prema mojoj kćeri i meni.« Hladno ju je pogledao. »Znaš, mislio sam da si drugačija, ali sad počinjem misliti da si jednako hladna kao moja bivša supruga. A sada me, molim te, ispričaj.

Moram ići utješiti svoju kćer. Vjerojatno je isplakala oči nakon načina na koji si postupala s njom.« Nakon što joj je dobacio još jedan bijesan pogled, okrenuo se i otišao u njihovu sobu.

Dougless se naslonila na zid. »Smaragdne naušnice trebale bi joj osušiti suze«, prošaptala je više za sebe.

Zato je sada u automobilu sjedila tijela iskrivljena uz Glorijine kovčege i znala je da neće biti nikakve prosidbe, a zasigurno ni zaručničkog prstena za nju. Umjesto toga znala je da će provesti mjesec dana putovanja u ulozi Robertove sekretarice i navigatora dok će je njegova kći zadirkivati. U tom trenutku Dougless nije znala što će učiniti, ali sviĎala joj se ideja da se ukrca na prvi zrakoplov koji vozi kući. Čak i dok je razmišljala o odlasku, promatrala je Robertov potiljak i srce joj se grčilo. Kad bi se ukrcala na zrakoplov u bijesu, znala je da bi se morala vratiti u SAD i iseliti iz Robertove kuće. Morala bi pronaći stan, a što onda? Ponovno početi izlaziti? Kao učiteljica nije baš upoznavala puno muškaraca. Mogla bi otići svojoj obitelji i što? Priznati da iza sebe ima još jednu propalu vezu? »Dougless«, rekao je Robert. »Mislim da smo se izgubili. Gdje je crkva? Mislio sam da ćeš pratiti kartu. Ne mogu voziti i pratiti kamo idemo.« U glasu mu se osjećala napetost koja jučer nije postojala i Dougless je znala da je i dalje ljut na nju zbog njezine reakcije na narukvicu.

Dougless je brzo počela petljati oko karte, a zatim se nagnula ustranu kako bi pokraj Glorijine glave mogla vidjeti znakove na cesti. »Ovdje!« rekla je. »Skreni desno.« Robert je skrenuo na jednu od uskih engleskih prometnica okruţenih grmljem, koje je s obje strane gotovo zakrivalo cestu, i krenuo prema udaljenom selu Ashburton, mjestu koje je izgledalo kao da se nije promijenilo stotinama godina. »Ovdje se nalazi crkva iz trinaestog stoljeća u kojoj se nalazi grobnica elizabetinskoga grofa.« Dougless je pogledala u svoju biljeţnicu. »Lord Nicholas Stafford, preminuo 1564.« »Moramo li ići gledati još jednu crkvu?« cviljela je Gloria. »Dosta mi je crkava. Zar nije mogla naći nešto bolje za razgledavanje?« »Rečeno mi je da traţim povijesne znamenitosti«, odbrusila joj je Dougless prije nego što joj je palo na pamet da bi mogla ublaţiti ton.

Robert je zaustavio automobil ispred crkve i okrenuo se prema Dougless. »Glorijina je izjava u redu i ne vidim razloga za tvoje otresanje. Dougless, počinjem ţaliti što sam te poveo s nama«, rekao je, a zatim izašao iz automobila i počeo hodati. »Poveo me?« rekla je Dougless, ali on je već bio na pola puta do crkve rukom obgrlivši

13

Gloriju. »Ali ja plaćam za sebe«, prošaptala je.

Dougless nije ušla u crkvu s Robertom i Glorijom. Umjesto toga ostala je vani i šetala grobljem, na kojem tlo nije bilo savršeno poravnano, odsutno gledajući drevne nadgrobne spomenike. Morala je donijeti neke vaţne odluke i htjela je neko vrijeme razmisliti. Da ostane i osjeća se jadno ili da ode? Ako sada ode, znala je da joj Robert neće oprostiti i da će sve vrijeme i sav trud koji je uloţila u njega biti uzaludan. »Bok.« Dougless je poskočila na zvuk glasa, a zatim se okrenula i vidjela Gloriju iza sebe. Moţda je to bila samo Douglessina mašta, ali činilo se kao da djevojčičina dijamanta ogrlica blješti na suncu. »Što ţeliš?« Dougless je sumnjičavo upitala.

Gloria je isturila donju usnicu. »Mrziš me, zar ne?« Dougless je uzdahnula. »Ne, ne mrzim te. Ja samo... To je nešto što se tiče odraslih.« Duboko je udahnula. Htjela je biti sama kako bi mogla razmisliti. »Zašto nisi unutra i ne razgledavaš crkvu?« »Dosadilo mi je. To je lijepa bluza«, rekla je Gloria kapaka spuštenih na lukav način što je Dougless već i previše puta vidjela. »Izgleda skupo. To ti je kupila tvoja bogata obitelj?« Dougless nije ţeljela zagristi mamac i dopustiti djevojčici da je uzruja. Umjesto toga uputila joj je strog pogled, okrenula se i počela hodati. »Čekaj!« povikala je Gloria, a zatim joj se oteo uzvik: »Joj!« Dougless se okrenula i vidjela Gloriju opruţenu na zemlji pokraj nadgrobnog spomenika grube površine.

Sumnjala je da je djevojčica uistinu ozlijeĎena jer je Gloria oboţavala dramatizirati.

Dougless se uzdišući uputila da joj pomogne, ali čim ju je pridigla, Gloria je briznula u plač.

Dougless se nije mogla natjerati da zagrli Gloriju, ali uspjela ju je potapšati po ramenu. Čak je pokazala i suosjećanje jer je Glorijina ruka bila izgrebena na mjestu gdje se udarila o kamen.

Gloria je pogledala svoju ruku i počela još glasnije plakati. »Sigurno ne boli tako jako«, rekla je Dougless pokušavajući utješiti djevojčicu. »Znam.

Zašto ne staviš novu narukvicu na tu ruku? Kladim se da će bol odmah proći.« »Nije to«, rekla je Gloria šmrcajući. »Uzrujana sam jer me mrziš. Tatica je rekao da si mislila da je moja narukvica zaručnički prsten.« Dougless je maknula ruku s Glorijine i ukočila se. »Otkud mu takva smiješna ideja?« upitala je pokušavajući zvučati uvjerljivo.

Gloria je krajičkom oka pogledala u Dougless. »O, moj tata zna sve o tebi«, rekla je lukavim glasom. »Zna da si mislila da će njegovo iznenaĎenje biti prosidba i da je ček za zlatara bio za zaručnički prsten.« Gloria se malčice nasmiješila. »Tatica i ja cijelo se vrijeme smijemo tebi i tome koliko se ţeliš udati za njega. On kaţe da ćeš učiniti sve što ti kaţe ako te navede na to da pomisliš da će te zaprositi.« Dougless je stajala tako nepomično da joj se tijelo počelo tresti.

Glorijin smiješak postao je zloban, a glas joj se utišao. »Tatica kaţe da bi te se riješio da ne trebaš naslijediti toliko novca.« Na tu je primjedbu Dougless ošamarila Glorijino samozadovoljno debelo lice.

Robert se pojavio na izlazu crkve upravo na vrijeme da vidi pljusku, a Gloria je vrišteći

14

otrčala u očev zagrljaj. »Istukla me«, vrištala je Gloria, »i izgrebla mije ruku. Pogledaj, tatice. Krvari. To mi je ona učinila!« »Moj Boţe, Dougless«, rekao je Robert očiju raširenih od uţasa. »Ne mogu vjerovati da si to napravila. Udariti dijete...« »Dijete! Dosta mi je tog djeteta! Dosta mi je načina na koji je tetošiš. I dosta mi je načina na koji vas dvoje postupate sa mnom!« Robert je hladno buljio u nju. »Bili smo više nego ljubazni i paţljivi prema tebi tijekom cijelog ovog putovanja, a ti si bila ljubomorna i zlobna. Dali smo sve od sebe da te usrećimo.« »Niste učinili ništa da me usrećite. Sve je bilo za Gloriju.« Suze su joj navrle na oči, osjećala je kako joj ispunjavaju grlo sve dok nije pomislila da će je ugušiti. U glavi su joj neprestano odzvanjale Glorijine riječi. »Smijali ste mi se iza leĎa.« »Sad već fantaziraš«, rekao je Robert uporno je gledajući te i dalje zaštitnički drţeći ruku obavijenu oko Glorije kao da bi Dougless u svakom trenutku mogla napasti djevojčicu. »Ali budući da smo ti tako neugodni, moţda bi ti bilo bolje bez našeg društva.« Okrenuo se i drţeći Gloriju privijenu uza sebe uputio prema automobilu. »Slaţem se«, rekla je Dougless. »Spremna sam poći kući.« Nagnula se i posegnula za torbom koju je ostavila pokraj nadgrobnog spomenika. Ali njezina torba nije bila tamo. Brzo je pogledala iza nekoliko nadgrobnih spomenika, ali torbi nije bilo ni traga. Podigla je pogled kad je čula zvuk kretanja automobila.

Najprije nije mogla vjerovati svojim očima. Robert je odlazio i ostavljao je!

Dougless je potrčala prema ulaznoj ogradi, ali automobil je već izlazio na cestu. A zatim je na svoj uţas ugledala kako Gloria pruţa ruku kroz prozor, a na vrhovima njezinih prstiju ljuljala se Douglessina torbica.

U uzaludnom pokušaju da ih stigne, Dougless je potrčala za automobilom, ali ubrzo ga je izgubila iz vida. Šokirana, otupjela i u nevjerici, korakom se vratila do crkve. Bila je u stranoj zemlji bez novca, bez kreditnih kartica i bez putovnice. Ali, što je najgore od svega, muškarac kojeg je voljela upravo ju je napustio.

Teška hrastova vrata crkve bila su otvorena pa je Dougless ušla unutra. Unutra je bilo prohladno, vlaţno i mračno, a zbog visokih kamenih zidova mjesto se činilo smirenim i punim poštovanja.

Morala je razmisliti o situaciji u kojoj se našla i isplanirati što napraviti. Ali ipak, Robert će se sigurno vratiti po nju. Moţda se upravo sada okretao i vraćao natrag po nju. Moţda će svake minute utrčati u crkvu, zagrliti Dougless i reći joj da mu je ţao i da se nada da će mu oprostiti.

No Dougless nekako nije vjerovala da će se bilo što od toga dogoditi. Ne, Robert je bio previše ljut, a Gloria je bila prevelika laţljivica. Dougless je bila sigurna da će djevojčica detaljno razraditi priču o tome kako joj je Dougless ozlijedila ruku i to će samo potaknuti Robertov bijes.

Ne, bilo bi bolje da Dougless smisli kako se izvući iz cijele ove zbrke. Mogla bi nazvati oca, na njegov račun, i zamoliti ga da joj pošalje njezin novac. I opet bi mu morala reći da njegova najmlaĎa kći nije uspjela u nečemu. Morala bi mu reći da njegova kći nije bila u stanju ni otići na odmor a da se ne uvali u nevolju.

15

Suze su joj navrle na oči kad je zamislila glas svoj najstarije sestre Elizabeth kako govori: »Što je naša mala smušenka Dougless sada učinila?« Robert je bio Douglessin pokušaj da svoju obitelj učini ponosnom na nju. Robert nije bio kao drugi muškarci probisvijeti u kakve se Dougless obično zaljubljivala. Robert je bio poštovan, tako prikladan, ali izgubila ga je.

Moţda da nije izgubila strpljenje s Glorijom... Moţda...

Suze su joj zamaglile vid dok se ogledala po crkvi. Sunce se probijalo kroz stare prozore visoko iznad njezine glave, a čiste i jasne zrake osvjetljavale su bijelu mramornu grobnicu u prolazu na lijevoj strani. Dougless se uputila naprijed. Na vrhu grobnice nalazila se bijela mramorna skulptura u punoj visini muškarca koji je na sebi imao gornju polovicu oklopa i čudne kratke hlače. Gleţnjevi su mu bili prekriţeni, a pod rukom je drţao šljem. »Nicholas Stafford«, pročitala je naglas, »Grof od Thornwycka.« Dougless je sama sebi čestitala na tome što se tako dobro drţala u okolnostima u kojima se našla, kad ju je odjednom pogodilo sve što ju je snašlo i koljena su joj zaklecala. Spustila se na pod, poloţila ruke na grobnicu i oslonila čelo na hladni mramor.

Počela je plakati, a suze kao da su izvirale iz njezine najdublje nutrine. Osjećala se kao promašaj, potpuni i savršeni promašaj. Nije lila suze samo zbog današnjeg dana. Činilo se da nije uspjela ni u čemu čega se u ţivotu dotakla. Otkad je ušla u pubertet otac ju je morao izbavljati iz valjda stotine nevolja.

Bio je tu »dečko« u kojeg se ludo zaljubila kad joj je bilo šesnaest. Usprotivila se cijeloj svojoj obitelji jer im se nije sviĎao. Ali njezina sestra Elizabeth, mudra Elizabeth koja nikad u ţivotu ni u čemu nije pogriješila, pokazala je Dougless neke dokumente. Dečko u kojeg se zaljubila imao je dvadeset pet godina i policijski dosje. Dougless je prkosno izjavila da ga voli bez obzira na njegove pogreške. Prekinuli su kad je bio uhićen zbog teške kraĎe.

Zatim je tu bio svećenik u kojeg se zaljubila kad joj je bilo devetnaest godina. Činilo se da je sigurno zaljubiti se u svećenika. Prekinula je njihovu vezu kad se njegova slika pojavila na naslovnici novina. Već je bio oţenjen trima drugim ţenama.

A onda je tu bio... Dougless se od siline plača nije mogla ni sjetiti svih drugih. Ali znala je da je popis beskonačan. Robert se činio toliko drugačijim, tako običnim i vrijednim poštovanja, ali nije ga uspjela zadrţati. »Što nije u redu sa mnom?« zavapila je.

Pogled joj je kroz suze pao na mramorno lice muškarca na grobnici. U srednjem su vijeku imali dogovorene brakove. Kad su joj bile dvadeset dvije i upravo je saznala da je njezina najnovija ljubav, burzovni mešetar, uhapšen zbog nezakonitog trgovanja dionicama, privila se uz oca i zamolila ga da joj odabere muškarca.

Adam Montgomery na to se nasmijao. »Tvoj je problem, dušo, što se zaljubljuješ u muškarce koji te previše trebaju. Trebala bi naći muškarca koji te ne treba, već te samo ţeli.« Dougless je šmrcnula. »To je upravo ono što mi treba: princ koji će sjahati sa svog bijelog konja i ţeljeti me toliko da će me odnijeti u svoj dvorac gdje ćemo zauvijek sretno ţivjeti.« »Nešto tako«, rekao je njezin otac sa smiješkom. »Konj je u redu, ali Dougless, dušo, ako primi misteriozni telefonski poziv noću, a zatim skoči na Harley i ne vraća se po nekoliko dana, prekini tu vezu, u redu?« Douglessin se plač pojačao kad se sjetila koliko se puta morala obratiti obitelji za pomoć.

A sad će ih opet morati traţiti da joj pomognu. Ponovno će morati priznati da je napravila

16

budalu od sebe zbog muškarca. Ali ovaj je put bilo gore jer je tog muškarca odobravala i njezina obitelj. Ali Dougless ga je nekako uspjela izgubiti. »Pomozi mi«, šapnula je drţeći ruku na mramornoj ruci kipa. »Pomozi mi da pronaĎem svog princa na bijelom konju. Pomozi mi da pronaĎem muškarca koji me ţeli.« Naslonivši se na pete i rukama prekrivši lice, Dougless je udarila u još jači plač.

Nakon dugo vremena polako je shvatila da netko stoji pokraj nje. Kad je okrenula glavu, zraka sunca koja se probijala kroz visoki prozor odbila se o metal i tako je zaslijepila da je samo sjela na kameni pod. Podigla je ruku kako bi zaštitila oči.

Ispred nje je stajao muškarac koji je, čini se, nosio... oklop.

Stajao je jako mirno, a pogled mu je bio tako divlje uprt u Dougless da je isprva pomislila da nije stvaran. Nije mogla prestati buljiti u njega usta otvorenih od iznenaĎenja. Bio je iznimno naočit i nosio je najautentičniji kazališni kostim koji je ikad vidjela. Oko vrata je nosio mali nabrani okovratnik, a oklop mu je dosezao do struka. Ali kakav oklop! Sjajni je metal izgledao skoro kao da je izraĎen od srebra. S prednje je strane oklop bio ukrašen brojnim redovima ugraviranih cvjetnih motiva, a svaki je cvijet bio ispunjen metalom zlatne boje. Od struka do sredine bedara nosio je kratke hlače koje su se poput balona širile oko njegova tijela. Ispod kratkih hlača, njegove noge — njegove snaţne, mišićave noge — bile su odjevene u čarape koje su izgledale kao da su ispletene od... postojalo je samo jedno vlakno na svijetu koje je odraţavalo svjetlo na takav način: svila. Iznad lijevog koljena nosio je podvezicu izraĎenu od plave svile s prekrasnim vezom. Na nogama je nosio čudne, mekane cipele koje su imale male izreze oko prstiju. »E, pa, vještice«, rekao je muškarac dubokim glasom, »prizvali ste me, pa što izvolijevate od mene?« »Vještica?« upitala je Dougless šmrcajući i otirući suze.

Iz napuhanih kratkih hlača muškarac je izvukao bijeli platneni rupčić te joj ga dao.

Dougless je bučno ispuhala nos. »Jesu li te unajmili moji neprijatelji?« upitao je muškarac. »Spremaju li još kakvu urotu protiv mene? Zar im moja glava nije dovoljna? Ustan’te, gospo, i objasnite što učiniste.« Prekrasan je, ali potpuno lud, pomislila je Dougless. »Slušajte, ne znam o čemu govorite.« Polako se pridigla na noge. »A sada, ako biste me ispričali...« Nije uspjela ništa više reći jer je izvukao mač tanke oštrice duljine najmanje jedan metar, a zatim prislonio oštricu uz njezino grlo. »Poništite čaroliju, vještice. Ţelim natrag!« To je sve bilo previše za Dougless. Najprije Robert i njegova laţljiva kći, a sada ovaj ludi Hamlet. Opet je briznula u plač i naslonila se na hladan kameni zid. »Prokletstvo!« promrmljao je muškarac, a sljedeće čega je Dougless bila svjesna bilo je to da ju je uzeo u naručje i nosio prema crkvenoj klupi.

Spustio ju je u sjedeći poloţaj na tvrdu klupu, a zatim stao iznad nje i dalje buljeći u nju.

Dougless nije mogla zaustaviti suze. »Ovo je bio najgori dan mog ţivota«, cviljela je.

Muškarac ju je mrko gledao kao glumac iz nekog starog filma s Bette Davis. »Zao mi je«, uspjela je reći. »Obično ne plačem toliko, ali ne mogu si pomoći kad me napustio muškarac kojeg volim i kad sam napadnuta — i to mačem, ni manje ni više — i to sve u istom danu.« Kad je obrisala oči, bolje je pogledala rupčić. To je bio veliki platneni četverokut obrubljen rubom debljine otprilike dva centimetra izraĎenim od zanimljivog svilenog veza s motivom

17

koji je podsjećao na cvijeće i zmajeve. »Kako lijepo«, protisnula je. »Nije čas za trivijalnosti. Moja je duša u pitanju, baš kao i vaša. Iznova vam kaţem: poništite čaroliju.« Dougless je dolazila k sebi. »Ne znam o čemu govorite. Htjela sam se isplakati sama, a onda ste došli vi u toj apsurdnoj odjeći i počeli vikati na mene. Mogla bih pozvati policiju ili bobije ili što već imaju u ruralnoj Engleskoj. Je li uopće zakonito nositi takav mač?« »Zakonito?« upitao je muškarac. Gledao je u njezinu ruku. »Nosite li to sat na ruci? I kakva je to halja na vama?« »Naravno da je to sat, a ovo je moja odjeća za putovanje po Engleskoj. Konzervativna.

Nema traperica i majica. Lijepa bluza, lijepa suknja. Znate, nešto što bi nosila Miss Marple.« Gledao ju je mršteći se, ali činilo se da je manje ljut. »Neobično zborite. Kakva ste vi vještica?« Zabacivši ruke u zrak od očaja, Dougless je ustala i stala pred njega. Bio je dosta viši od nje pa je morala podići glavu. Njegova crna kovrčava kosa dopirala je tik do krutog malog nabranog ovratnika koji je nosio, a iznad njegovane šiljaste i kratke bradice nosio je crne brkove. »Nisam vještica i nisam dio vaše elizabetinske predstave«, rekla je odlučno. »A sada odlazim iz ove crkve i obećavam vam da ću, ako pokušate išta s tim mačem, vrištati tako da će svi prozori popucati. Evo vam vaša maramica. Zao mi je što je mokra, ali zahvaljujem vam što ste mi je posudili. DoviĎenja i nadam se da će vaša predstava dobiti sjajne recenzije.« Odlučno se okrenula i odmarširala iz crkve. »Barem mi se danas ne moţe dogoditi ništa gore od onog što sam već proţivjela«, mrmljala je Dougless dok je izlazila iz crkvenog dvorišta. Iza ograde na mjestu s kojeg su se mogla vidjeti crkvena vrata nalazila se telefonska govornica i Dougless je s nje nazvala kuću svojih roditelja u SAD-u na njihov račun. Bilo je rano ujutro u Maineu i pospana Elizabeth javila se na telefon.

Bilo tko osim nje, pomislila je Dougless zakolutavši očima. Radije bi razgovarala s bilo kim na ovoj zemlji nego sa svojom savršenom starijom sestrom. »Dougless, jesi li to ti?« upitala je Elizabeth razbudivši se. »Je li sve u redu? Nisi opet u nekoj nevolji, zar ne?« Dougless je zaškrgutala zubima. »Naravno da nisam u nevolji. Je li tata tamo? Ili mama?« Ili stranac s ulice, pomislila je. Bilo tko osim Elizabeth.

Elizabeth je zijevnula. »Ne, otišli su u planine. Ja ovdje čuvam kuću i pripremam znanstveni rad.« »Misliš li da će osvojiti Nobelovu nagradu?« upitala je Dougless pokušavajući se našaliti i zvučati bezbriţno.

Elizabeth se nije dala zavarati. »Dobro, Dougless, što nije u redu? Je li te taj tvoj kirurg ostavio negdje?« Dougless se slabašno nasmijala. »Elizabeth, zbilja si smiješna. Robert, Gloria i ja divno se provodimo. Ovdje se moţe vidjeti i raditi toliko toga. Evo, ovo smo jutro gledali srednjovjekovnu dramu. Glumci su bili tako dobri. I nevjerojatno koliko su dobri kostimi!« Elizabeth je zastala. »Dougless, laţeš. Čujem to i preko telefona. Što nije u redu? Je li ti potreban novac?« Koliko god se trudila, Dougless se nije mogla prisiliti da izgovori riječ »da«. Njezina

18

obitelj oboţavala je pričati ono što se zove Douglessinim dogodovštinama. Posebno im se sviĎala ona o tome kad je Dougless ostala zaključana izvan hotelske sobe samo u ručniku. A zatim je tu bila ona priča kad je Dougless otišla u banku poloţiti ček i našla se usred pljačke banke. Ono što im je bilo najdraţe u vezi s tom pričom bilo je to što je policija nakon dolaska ustanovila da su pljačkaši nosili plastične pištolje.

Sad je mogla zamisliti Elizabethin smijeh kad je rekla svim roĎacima Montgomeryjevih kako je smiješna mala Dougless otišla u Englesku i završila ostavljena u crkvi bez novca, putovnice, bez ičega. »A uz to«, rekla bi Elizabeth uz salve smijeha, »napao ju je poludjeli šekspirijanski glumac.« »Ne, nije mi potreban novac«, rekla je Dougless konačno. »Samo sam vas ţeljela pozdraviti. Nadam se da ćeš završiti rad. Vidimo se.« Dok je spuštala slušalicu, čula je kako Elizabeth govori: »Dougless«.

Dougless se na trenutak leĎima naslonila na govornicu i zatvorila oči. Osjećala je kako je opet na rubu plača. Posjedovala je ponos Montgomeryjevih, ali nikad nije učinila ništa na što bi mogla biti ponosna. Imala je tri starije sestre koje su bile utjelovljenje uspjeha: Elizabeth je bila kemičarka znanstvenica, Catherine profesorica fizike, a Anne odvjetnica za krivično pravo. Dougless, sa svojim skromnim poslom učiteljice u osnovnoj školi i katastrofalnom poviješću s muškarcima, bila je obiteljski lakrdijaš. Bila je beskonačni izvor pošalica meĎu roĎacima.

Dok se naginjala na telefonsku govornicu očiju zamagljenih od suza, vidjela je kako muškarac u oklopu izlazi iz crkve i ide puteljkom. Bacio je brz pogled na stare nadgrobne spomenike, ali činilo se da ga oni previše ne zanimaju dok je prolazio kroz ogradu.

Niz prometnicu nailazio je, za njih uobičajenom brzinom od osamdesetak kilometara na sat na uskoj cesti, jedan od onih malih engleskih autobusa.

Dougless se iznenada uspravila. Autobus je nailazio, muškarac je hodao vrlo brzo i nekako je instinktivno znala da će išetati ravno ispred autobusa. Ne razmišljajući više, Dougless je počela trčati. Baš u trenutku kad je potrčala, iza ugla crkve na vrijeme da vidi muškarca i brzo vozilo u pokretu, naišao je i vikar. I on je počeo trčati.

Dougless je prva došla do muškarca. Napravila je svoj najbolji skok u letu koji je naučila igrajući američki nogomet sa svojim roĎacima iz Colorada i našla se na njemu. Zajedno su otklizali preko pošljunčenog puteljka na njegovu oklopu kao da je mali čamac na vesla, a autobus je prozujao pokraj njih. Da je Dougless samo sekundu zakasnila, autobus bi pregazio muškarca. »Jeste li dobro?« upitao je vikar pruţivši joj ruku kako bi joj pomogao da se pridigne. »Ja... mislim da jesam...« rekla je dok je ustajala i otresala prašinu sa sebe. »Jeste li dobro?« upitala je muškarca na tlu. »Kakva li su to kola bila?« upitao je pridigavši se u sjedeći poloţaj, ali i ne pokušavši ustati. Izgledao je zbunjeno. »Nisam ih čuo kako nailaze.« Glas mu se utišao. »A nije bilo ni konja.« Dougless je razmijenila pogled s vikarom. »Donijet ću mu čašu vode«, rekao je vikar uputivši Dougless lagani osmijeh kao da je htio reći da ga je ona spasila pa je prema tome ona i odgovorna za njega. »Čekajte!« rekao je muškarac. »Koja je ovo godina?«

19

»Tisuću devetsto osamdeset osma«, odgovorio je vikar, a kad je muškarac ponovno legao na tlo kao od iscrpljenosti, vikar je pogledao Dougless. »Donijet ću vode«, rekao je, a zatim brzo otišao ostavivši ih same.

Dougless je ponudila ruku muškarcu na tlu, ali on je to odbio i sam se pridigao. »Mislim da biste trebali sjesti«, ljubazno je rekla dok je rukom pokazivala na ţeljeznu klupu unutar niskog kamenog zida. Nije htio ići prvi, već ju je slijedio kroz otvorena vrata ograde, a zatim nije htio sjesti dok ona ne sjedne. Ali Dougless ga je gurnula da sjedne.

Izgledao je previše blijed i previše unezvjeren da bi obraćala pozornost na dobre manire. »Vi ste opasni, znate li to? Slušajte, ostanite sjediti ovdje, a ja ću nazvati liječnika. Niste dobro.« Okrenula se, ali njegove su je riječi zaustavile. »Mislim da sam moţda mrtav«, rekao je tiho. Pogledala ga je procjenjivački. Ako je bio suicidalan, nije ga mogla ostaviti samog. »Zašto ne poĎete sa mnom?« rekla je tiho. »Idemo zajedno potraţiti pomoć.« Nije se pomaknuo s klupe. »Kakvo to prijevozno sredstvo bijaše što me umalo pregazilo?« Dougless je sjela pokraj njega. Ako je bio suicidalan, moţda mu je najviše trebao netko s kim bi mogao porazgovarati. »Odakle ste? Zvučite kao Englez, ali takav naglasak nikad prije nisam čula.« »I jesam Englez. A kakva to kola bijahu?« »U redu«, rekla je uzdahnuvši. I ona je mogla igrati tu igru. »To je nešto što Englezi zovu autobusom za meĎugradski promet. U Americi se to zove minibus. Vozio je prebrzo, ali po mom mišljenju, brzina motornog vozila jedina je tekovina dvadesetog stoljeća koju su Englezi uistinu prihvatili.« Napravila je grimasu. »Dakle, što vam je još nepoznato? Zrakoplovi?

Vlakovi?« Jedna je stvar bila ponuditi pomoć, ali ona je imala i vlastitih vaţnih problema koje je morala riješiti. »Uistinu moram ići. Idemo u ţupni dvor pa će vikar pozvati liječnika.« Zastala je. »Ili bismo moţda trebali nazvati tvoju majku.« Ljudi iz ovog sela sigurno su znali za ovog ludog čovjeka koji je trčao uokolo u oklopu i pretvarao se da nikad nije vidio ručni sat ili autobus. »Moju majku«, rekao je muškarac, a usne su mu se razvukle u lagani smiješak. »Predmnijevam da moja majka više nije meĎu ţivima.« Moţda je od tuge izgubio pamćenje. Dougless se smekšala. »Ţao mi je. Je li nedavno umrla?« Na trenutak se zagledao u nebo prije nego što je odgovorio. »Prije otprilike četiri stotine godina.« Na to je Dougless počela ustajati. »Pozvat ću nekoga.« Ali on ju je primio za ruku i nije je pustio da ode. »Sjedio sam... u sobi pišući pismo svojoj majci kad sam začuo ţenski plač. Soba se zamračila, u glavi mi se zavrtjelo, a idući sam čas stajao iznad ţene — vas.« Pogledao ju je s molbom u očima.

Dougless je pomislila kako bi bilo puno lakše ostaviti ovog čovjeka da ne izgleda tako boţanstveno. »Moţda vam se zacrnilo i ne sjećate se da ste se odjenuli i krenuli u crkvu.

Zašto mi ne kaţete gdje ţivite da vas mogu otpratiti kući?« »Kad sam bio u toj sobi, bila je godina Gospodnja 1564.« Sumanut je, pomislila je Dougless. Lijep, ali lud. Baš sam takve sreće. »DoĎite sa mnom«, rekla je blago kao da govori djetetu koje se sprema zakoračiti preko

20

litice. »Pronaći ćemo nekoga da vam pomogne.« Brzo je ustao s klupe dok su mu plave oči sijevale. Zbog njegove veličine, ljutnje koja je isijavala iz njega, a da se ne spominje to što je nosio čelični oklop i mač koji je izgledao oštar kao noţ, Dougless je ustuknula. »Još nisam spreman za Bedlam1, gospo. Ne znam zašto ni kako dospjeh ovamo, ali znam tko sam i otklen potječem.« Iznenada je Dougless osjetila da će prsnuti u smijeh. »I došli ste iz šesnaestog stoljeća. Iz vremena kraljice Elizabete, zar ne? Prve Elizabete, naravno. O, Boţe! Ovo će biti najbolja Douglessina dogodovština ikad. Ostavljena sam ujutro, a sat vremena kasnije duh mi drţi mač pod grlom.« Ustala je. »Hvala vam, gospodine. Neizmjerno ste me razveselili. Sad ću nazvati sestru i zatraţiti od nje da mi pošalje deset funti — ni manje ni više — onda ću uloviti vlak do hotela u kojem smo odsjeli Robert i ja. Uzet ću avionsku kartu, a zatim idem kući. Sigurna sam da će mi se nakon današnjeg dana ostatak ţivota činiti neuzbudljivim.« Okrenula se od njega, ali prepriječio joj je put. Iz hlača je izvukao koţnu torbicu, otvorio je, izvadio iz nje nekoliko novčića, a zatim ih utisnuo u Douglessinu ruku i stisnuo joj prste u šaku. »Uzmite deset funti, ţeno, i nestanite. Ne biti primoran slušati tvoj zlobni jezik vrijedi toliko i više od toga. Zaklinjat ću Boga da te preobrati u tvojoj zloći.« Bila je u iskušenju da mu baci novac natrag, ali druga joj je mogućnost bila da ponovno nazove sestru. »To sam ja, zla vještica Dougless. Ne znam što će mi vlak kad imam savršeno dobru metlu. Poslat ću tvoj novac vikaru. Zbogom i nadam se da se više nikad nećemo sresti.« Okrenula se i napustila crkveno dvorište upravo u trenutku kad se vikar vratio s vodom.

Nek’ se netko drugi bavi njegovim fantazijama, mislila je. Taj je čovjek vjerojatno imao cijeli kovčeg pun kostima. Danas je elizabetinski vitez, sutra Abraham Lincoln ili Horatio Nelson, jer on je ipak Englez.

Bilo je jednostavno pronaći ţeljezničku postaju u malom selu te je otišla do šaltera kupiti kartu. »To je tri funte i šezdeset penija«, rekao je sluţbenik za šalterom.

Dougless nikad nije uspjela razlikovati engleski novac. Činilo se da postoji toliko kovanica s istom vrijednošću pa je gurnula kovanice koje je dobila od onog čovjeka u otvor prozorčića. »Je li ovo dovoljno?« Sluţbenik je pogledao tri kovanice jednu za drugom, polako ih je preokretao i paţljivo razgledavao. Nakon nekoliko trenutaka pogledao je u Dougless, a zatim se ispričao.

Vjerojatno će me uhititi zbog pokušaja korištenja krivotvorenog novca, Dougless je pomislila dok je čekala da se čovjek vrati. Uhićenje bi predstavljalo prikladan kraj savršenog dana.

Nakon nekoliko minuta, do šaltera je došao čovjek sa sluţbenom kapom na glavi. »Ne moţemo ovo primiti. Mislim da biste ih trebali odnijeti Oliveru Samuelsonu. Nalazi se odmah iza ugla s vaše desne strane.« »Hoću li za te kovanice dobiti iznos dovoljan za kartu?« »Uvjeren sam u to«, odgovorio je vedro kao da je čuo dobru šalu koju je samo on razumio. »Hvala vam«, promrmljala je Dougless dok je uzimala kovanice. Moţda bi trebala nazvati 1

Bedlam, odnosno Betlehem Royal Hospital, bila je prva londonska bolnica za mentalne bolesti.

21

sestru i zaboraviti kovanice. Bolje ih je pogledala, ali izgledale su strano baš kao sve strane kovanice. S uzdahom je skrenula desno i došla do trgovine. Na oslikanom prozoru trgovine pisalo je »Oliver Samuelson, numizmatičar«.

U trgovini je za stolom sjedio ćelavi mali muškarac s draguljarskim povećalom na sjajnom čelu. »Izvolite?« upitao je nakon što je Dougless ušla. »Sluţbenik na ţeljezničkoj postaji poslao me k vama. Rekao je da biste mi za ovo mogli dati iznos dovoljan za kartu.« Uzeo je novčiće i pogledao ih pod draguljarskim povećalom. Ubrzo se počeo tiho hihotati. »Kartu za vlak, uistinu.« Podigao je pogled. »U redu, gospoĎice«, rekao je. »Dat ću vam pet stotina funti za svaki od ovih, a ovaj vrijedi otprilike pet tisuća funti. Ali nemam toliko novca ovdje. Moram nazvati neke ljude u Londonu. Moţete li novac pričekati nekoliko dana?« Dougless je na trenutak ostala bez riječi. »Pet tisuća funti?« »U redu, šest tisuća, ali ni šilinga više.« »Ja... ja...« »Ţelite li ih prodati ili ne? Nisu protuzakonito stečeni, zar ne?« »Ne, barem ne mislim da jesu«, prošaptala je Dougless. »Ali moram razgovarati s nekim prije nego što ih prodam. Sigurni ste da su originalni?« »U pravilu, srednjovjekovni novčići nemaju toliku vrijednosti, ali ovi su rijetki i savršeno su očuvani. Da nemate slučajno još koji?« »Zapravo, mislim da ih je još nekoliko.« Moţda i puna vreća, pomislila je. Čovjek joj se nasmiješio kao da je unijela radost u njegov ţivot. »Ako imate novčić od petnaest šilinga s kraljicom na brodu na njemu, dajte da ga vidim. Ne mogu si ga priuštiti, ali siguran sam da mogu pronaći kupca.« Dougless je krenula natraške prema vratima. »Ili dvofuntenjak«, rekao je. »Volio bih imati novčić od dvije funte sa slikom Edwarda VI.« Kimajući glavom Dougless je izašla iz trgovine. Kao omamljena uputila se natrag prema crkvi. Nije bio u crkvenom dvorištu pa se nadala da nije otišao. Ušla je u crkvu i tamo ga je našla kako kleči ispred bijele grofovske grobnice ruku sklopljenih i glave pognute u molitvi.

Vikar je istupio iz sjene kako bi stao pokraj nje. »Tu je otkad ste otišli. Pokušao sam, ali nisam uspio postići da ustane. Neke velike brige muče tog jadnog čovjeka.« Okrenuo se prema njoj. »On je vaš prijatelj?« »Ne, zapravo, upoznala sam ga tek jutros. Mislila sam da je odavde.« Vikar se nasmiješio. »Moji ţupljani rijetko nose oldope.« Pogledao je na sat. »Moram ići, ali hoćete li vi ostati s njim? Iz nekog razloga ne ţelim ga ostaviti samog.« Dougless je rekla da će ostati s njim, a zatim je vikar izašao iz crkve i ostavio je samu s čovjekom zaokupljenim molitvom. Tiho mu je prišla i stala iza njega. »Tko ste vi?« prošaptala je.

Nije otvorio oči, rasklopio ruke pa čak ni podignuo glavu. »Ja sam Nicholas Stafford, grof od Thornwycka.« Dougless je trebao koji trenutak da se prisjeti gdje je već čula to ime, a zatim je pogledala mramornu grobnicu. Duboko urezano gotičkim slovima stajalo je ime, Nicholas Stafford, grof

22

od Thornwycka. A skulptura je cijelog tijela muškarca na vrhu grobnice na sebi imala potpuno istu odjeću kao ovaj čovjek. A lice isklesano u mramoru bilo je njegovo lice.

Ideja da je uistinu došao iz prošlosti, da je bio ţivući duh, bila je više nego što je Dougless bila u stanju shvatiti. Duboko je udahnula. »Nemate nikakav identifikacijski dokument, zar ne?« upitala je pokušavajući malo razvedriti situaciju.

Podigavši glavu otvorio je oči i zagledao se u nju. »Zar sumnjate u moju riječ?« ljutito je upitao. »Vi, vještica koja mi je ovo učinila, usuĎujete se sumnjati u mene? Da se ne bojim da će i mene optuţiti za vještičarenje, prokazao bih vas i ostao gledati kako gorite.« Stojeći tamo bez riječi i s mislima koje su se vrtoglavo rojile, Dougless je gledala kako se on okreće od nje i ponovno započinje s molitvom.

23

DRUGO POGLAVLJE

K

ad je Nicholas Stafford konačno ustao, zagledao se u mladu ţenu ispred sebe. Njezino ponašanje, odjeća i njezin govor bili su mu tako čudni da je jedva uspio sabrati misli.

Izgledala je baš kao vještica kakvom ju je drţao: bila je ljepša od svih ţena na koje je ikad poloţio oči, raspletena kosa spuštala joj se na ramena, oči su joj bile sjajne poput smaragda, a koţa bijela i besprijekorna. Ali nosila je nepristojno kratku suknju kao da se usuĎivala izazvati prezir, kako muškaraca, tako i Boga.

Usprkos činjenici da je osjećao slabost i vrtoglavicu, nije si dopustio da ni na trenutak pokaţe slabost. Na njezin je izravan pogled odvratio istom mjerom.

Još uvijek nije mogao vjerovati što mu se dogodilo. U najteţem času njegova ţivota, kad se činilo da je sva nada iščeznula, majka mu je napisala da je konačno otkrila nešto što će im dati nadu koja ih je skoro napustila. Pisao joj je, postavljao pitanja i otkrivao informacije kad je čuo ţenu kako plače. Zvuk suza u tamnici nije bio nešto neobično, ali nešto u plaču te ţene nagnalo ga je da odloţi pero.

Kad su ţenini jecaji svojom silinom ispunili cijelu malu sobu odbijajući se od kamenih zidova i stropova, Nicholas je rukama prekrio uši kako bi prigušio zvuk. Ali i dalje ju je čuo.

Njezin je plač postajao sve glasniji dok mu nije nadglasao vlastite misli. Preplavljen osjećajima poloţio je glavu na stol i prepustio se zovu ţene.

Onda se činilo kao da sanja. Znao je da i dalje sjedi, da mu je glava i dalje na stolu, ali istovremeno je pokušavao ustati. Kad se konačno uspravio na noge, činilo se da pod propada pod njim. Osjetio se laganim, kao da lebdi. Zatim je ispruţio ruku i vidio, na svoj uţas, da mu je ruka izgubila materijalnu konzistenciju. Mogao je vidjeti kroz nju. Zateturavši prema vratima, pokušao je zazvati pomoć, ali iz usta mu nije dopirao nikakav zvuk. Dok je gledao činilo se da vrata nestaju, a s njima i cijela soba. Na trenutak se činilo da Nicholas stoji u zraku. Oko njega je bila praznina, a njegovo tijelo bilo je tek puka sjena kroz koju se vidjela tama ništavila.

Nije znao koliko je dugo lebdio u ništavilu ne osjećajući toplinu ni hladnoću i ne čuvši ništa osim ţenina gorka plača.

Jednog trenutka bio je tek sjena, a sljedećeg je stajao obasjan sunčevim zrakama u crkvi.

Na sebi je imao drugu odjeću. Sada je nosio poluoklop, koji je inače nosio samo pri posebnim prilikama, i satenske kratke hlače boje smaragda.

Pred njim je pokraj grobnice plakala djevojka ili ţena, nije mogao razaznati tko jer joj je kosa nemarno padala preko lica. Plakala je takvom silinom, toliko usredotočena na vlastiti jad da ga nije primijetila.

24

Nicholasov pogled pomaknuo se s nje na grobnicu koju je grčevito drţala i ono što je vidio natjeralo ga je da uzmakne korak. Na vrhu se nalazio bijeli mramorni kip... njega samog. Bilo je isklesano njegovo ime i današnji dan. Pokopali su me prije nego što sam otišao s ovog svijeta, pitao se uţasnut.

Osjećajući mučninu zbog toga što je vidio vlastitu grobnicu ogledao se po crkvi. Na zidovima su bile nadgrobne pločice. Datumi su bili 1734., 1812., 1902.

Ne, pomislio je, to nije moguće. No pogled na crkvu otkrivao mu je da je sve bilo drugačije. Crkva je izgledala vrlo obično. Grede su bile od golog drveta, kameni izbojci u zidu nisu bili obojeni. Prekrivka na oltaru izgledala je kao da ju je izvezlo nemušto dijete.

Pogledao je dolje u ţenu u suzama. Vještica, pomislio je. Ona je bila vještica koja ga je zazvala s drugog mjesta i iz drugog vremena. Kad je konačno prestala jecati dovoljno da joj njegova prisutnost postane znana, odmah je zahtijevao da ga vrati otkud je došao — mora se vratiti, mislio je, jer su njegova čast i budućnost njegove obitelji ovisili o njegovu povratku.

Ali na njegove riječi ona se opet prepustila bespomoćnom jecanju.

Nije mu trebalo dugo do otkrije da je ne samo zla, već i hude ćudi i oštra jezika. Čak je imala dovoljno drskosti da ustvrdi da nema nikakvih saznanja o tome kako je on dospio na ovo mjesto te da nije znala ništa o razlozima zašto se to dogodilo.

Na kraju je otišla iz crkve, a Nicholas je osjetio olakšanje nakon njezina odlaska. Osjetio je kako mu se vraća stabilnost i počeo je vjerovati da je let kroz prazninu bio samo san. Moţda je sve što mu se dogaĎalo bio samo san koji toliko podsjeća na stvarnost.

Do trenutka kad je napustio crkvu osjećao se puno snaţnijim i bilo mu je drago da groblje izgleda isto kao sva groblja, ali nije zastao da bolje pogleda datume na nadgrobnim spomenicima. Jedna od tih godina u crkvi bila je 1982. — datum koji nije mogao dokučiti.

Izašao je kroz vrata u ogradi i izašao na tihu cestu. Gdje li su ljudi, pitao se. A konji? Gdje li su kolica koja prevoze robu?

Ono što se sljedeće dogodilo odvijalo se prebrzo da bi se mogao jasno prisjetiti pojedinosti.

S njegove lijeve strane začuo se zvuk, glasan i brz zvuk kakvog nikad prije nije čuo, a s njegove desne strane došla je vještica, trčeći brţe nego što ijedna ţena to moţe. Nicholas je njezin skok dočekao nespreman. Bio je slabiji nego što je mislio jer ga je krhka teţina ţene srušila na tlo.

Nekoliko sekundi nakon što su zajedno pali na tlo, pokraj njih protutnjala su skandalozno brza kola bez konja. Nakon toga Nicholas je postavio nekoliko pitanja ţeni i vikaru — koji je bio propisno odjeven u neukrašenu dugu halju prikladnu za svoj poloţaj — ali činilo se da su oboje vjerovali da je Nicholasa napustila zdrava pamet. Pustio je vještici da ga odvede natrag do groblja. Kakva li ga je sudba čekala, pitao se. Je li mu bilo suĎeno da umre sam na čudnom mjestu... u čudnom vremenu?

Pokušao je objasniti vještici da ga mora vratiti u njegovo vrijeme. Rekao joj je u kakvoj se nuţdi našao, ali ona se ustrajno pretvarala da joj nije bilo poznato ništa o tome kako i zbog čega se našao na ovom mjestu. Teško je razumio njezin govor, a to, zajedno s neuglednošću njezine halje — bez nakita, zlata, srebra — govorilo mu je da je seoskog roda. Zbog neobičnoga govora trebalo mu je nešto vremena da shvati da prosi novac od njega. Traţila je ogromnu svotu od deset funti! Nije ju se usudio odbiti zbog straha od toga kakve bi druge čarolije mogla izvesti.

25

Iste sekunde kad je dobila novac, otišla je, a Nicholas se vratio u crkvu. Polako je prišao grobnici, svojoj grobnici, i prstima prešao preko isklesanog datuma smrti. Je li umro kad je krenuo na put kroz prazninu? Kad ga je vještica čarolijom dozvala u ovo vrijeme — crkvenjak je rekao da je sada 1988. godina, četiri stotine dvadeset četiri godina kasnije — je li to značilo da ga je ubila 1564.?

Kako da je natjera da shvati da mu nema druge nego se vratiti? Ako je umro 6. rujna 1564., to je značilo da nije ništa dokazao. To bi značilo da je iza njega ostalo toliko toga nedovršenog. Kakve su strahote zadesile ljude koje je ostavio za sobom?

Nicholas se spustio na koljena na hladni kameni pod i počeo s molitvom. Moţda će, ako mu molitve budu jednako snaţne kao vještičina magija, uspjeti nadjačati njezinu moć i sam se vratiti.

Ali dok je molio, misli su mu bjeţale. Glavom su mu se vrtjele misli: Ţena je ključ. Moraš saznati. Te je riječi opetovano čuo.

Nakon nekog vremena prestao je izgovarati molitve i otvorio um svojim mislima. Vještica ili ne, ţena ga je dovela ovamo, dakle ona je jedina imala moć vratiti ga u njegovo vrijeme.

No ipak, iako ga je prizvala, nije se činilo da ima ikakve koristi od njega. Moţda, mislio je Nicholas, njezina namjera nije ni bila da ga prizove. Moţda je posjedovala veliku moć, ali nije se znala njome sluţiti.

Ali opet, moţda je istrgnut iz vlastita vremena zbog nekog razloga nepoznatog i njoj i njemu.

Pa zašto je onda prešao iz jednog vremena u drugo, pitao se. Je li trebao nešto naučiti? Je li ga ta vještica trebala nečemu poučiti? Je li bilo moguće da je bila nevina baš kao što je to tvrdila? Je li naricala zbog neke obične ljubavne svaĎe, a onda ga iz nekog nepoznatog razloga čarolijom prizvala u ovo opasno vrijeme u kojem kola voze nezamislivim brzinama?

Ako spozna upravo ono što mu je nuţda spoznati, hoće li se onda vratiti u svoje vrijeme?

Vještica je bila ključ. Ta mu se rečenica neprestano vrtjela po glavi. Bez obzira na to je li iza toga što ga je dozvala zla namjera ili nesretna okolnost, bio je uvjeren da je imala moć vratiti ga. A ako je to istina, onda kroz nju on mora spoznati ono što se od njega traţi u ovom vremenu.

Mora je vezati uza sebe, pomislio je. Bez obzira na cijenu koju će svojim mirom to morati platiti, bez obzira na moguće laţi, klevete, bogohuljenje, znao je da tu ţenu mora vezati uza sebe. Mora se pobrinuti za to da ona ostane uz njega dok od nje ne sazna sve što mora.

Ostao je na koljenima moleći se za Boţje vodstvo, traţeći savjet i moleći Boga da ga ne napušta u trenucima dok radi ono što mora i dok ne sazna sve što mora.

Kad se ţena vratila u crkvu, Nicholas je i dalje bio zauzet molitvom, a kad se počela tuţiti na novac koji joj je Nicholas dao, zahvalio se Bogu na njezinu povratku.

26

TREĆE POGLAVLJE

T

ko ste vi?« upitala je Dougless muškarca u smiješnom kostimu. »I gdje ste nabavili ove novčiće?« Gledala ga je kako ustaje iz klečećeg poloţaja i po lakoći kojom se kretao u teškom oklopu, znala je da je vjerojatno dugo vjeţbao noseći ga. »Jesu li novčići ukradeni?« Kad je vidjela plamsaj bijesa u njegovim očima, ustuknula je unazad. Nije htjela da joj ponovno prisloni mač grlu. Ali vidjela je da se smiruje. »Ne, gospo, novčići su moji.« »Ne mogu ih prihvatiti«, odlučno je rekla Dougless pruţivši mu novčiće. »Prilično su vrijedni.« »Nisu dostatni vašim potrebama?« upitao je blago, a pritom se čak i lagano nasmiješio.

Dougless ga je sumnjičavo pogledala. Prije nekoliko ju je minuta napadao mačem, ali sada joj se smiješio kao da je namjerava... pa... zavesti. Što se prije makne od tog luĎaka, to bolje, pomislila je.

Kad nije pokazao namjeru da uzme novčiće, stavila ih je na rub grobnice. »Hvala što ste mi ih ponudili, ali ne hvala. Naći ću neki drugi način.« Okrenula se prema izlazu iz crkve. »Ustav’te se, gospo!« glasno je povikao.

Dougless je stisnula šake. Ta njegova pseudoelizabetinska gramatika išla joj je na ţivce.

Okrenula se prema njemu. »Znam da imate problema. Hoću reći, moţda ste udarili glavom i ne moţete se sjetiti tko ste, ali to nije moj problem. Imam vlastitih problema. Nemam ni penija sa sobom. Gladna sam, ne poznajem nikog u ovoj zemlji pa čak ne znam kako ću naći prenoćište za večeras, čak i kad bih si ga mogla priuštiti.« »Ni ja«, rekao je on blago gledajući je tuţnim očima punim nade.

Dougless je uzdahnula. Muškarci u nevolji, pomislila je, prokletstvo mog ţivota. Ali ovaj put, rekla je sama sebi, neće pasti na istu foru. Ovog puta neće pomoći luĎaku koji je u ljutnji isukao mač na nju. »IzaĎite iz crkve, skrenite desno — svakako pripazite na automobile — prijeĎite dva bloka, a zatim skrenite lijevo. Tri bloka iza ţeljezničke stanice nalazi se numizmatičar. Dat će vam puno današnjeg novca za vaše stare novčiće. Potom uzmite novac, kupite neku normalnu odjeću i prijavite se u dobar hotel. Miss Marple kaţe da je u ţivotu malo problema koje nije moguće riješiti jednim tjednom boravka u dobrom hotelu. Nakon duge, vruće kupke, kladim se da će vam se pamćenje začas vratiti.« Nicholas je mogao samo buljiti u nju. Je li ta ţena govorila engleskim jezikom? Što je »blok«? Tko je bila »Miss Marple«?

Suočena s njegovim bezizraţajnim pogledom, Dougless je ponovno uzdahnula. Nije ga mogla ostaviti samog, baš kao što nije mogla ostaviti ozlijeĎenog psića posred autoceste. »U

27

redu«, rekla je konačno. »DoĎite sa mnom do telefona i pokazat ću vam put. Ali to je to. To je sve što ću napraviti! Nakon toga prepušteni ste sami sebi.« Nicholas ju je tiho pratio dok je izlazila iz crkve, ali stao je kao ukopan kad su prošli ogradu. Ono što je vidio bilo je previše strašno da bi bilo vjerojatno.

Nakon samo nekoliko koraka, Dougless je shvatila da on nije iza nje. Okrenuvši se vidjela ga je kako razjapljenih usta bulji u mladu djevojku na suprotnoj strani ceste. Bila je odjevena u skladu s najnovijom engleskom modom: crno od glave do pete. Nosila je visoke crne štikle, crne čarape, malu crnu koţnu suknju i ogroman crni dţemper koji joj je dosezao do sredine bedara. Njezina je kratka kosa bila obojena sprejem u ljubičastoj i crvenoj boji i zašiljena kao bodlje divlje svinje.

Dougless se nasmiješila. Moda pod utjecajem punk-rocka bila je šokantna za svakoga, a kamoli za luĎaka koji ţivi u iluziji da dolazi iz šesnaestog stoljeća. »Hajde«, rekla je dobrohotno. »Ona nije ništa neobično. Trebali biste vidjeti ljude koji idu na rock koncerte.« Došetali su do telefonske govornice i Dougless mu je ponovno dala upute, ali on nije otišao već je ostao stajati izvan govornice, što ju je ozlovoljilo. »Idite«, rekla je, ali on se nije pomakao. Neću obraćati pozornost na njega, pomislila je dok je podizala telefonsku slušalicu, ali brzo ju je odloţila i okrenula se prema njemu. »Mislim da moramo nešto raščistiti. Ako je ovo neki engleski način upoznavanja cura, nisam zainteresirana. Već imam nekog. Ili sam ga barem imala.« Dougless je udahnula. »Da, u mom ţivotu već postoji muškarac. Zapravo, sad ću ga nazvati i sigurna sam da će doći po mene.« On nije odgovorio na njezinu malu tiradu, već je samo stajao tamo gledajući je. Dougless je s uzdahom nazvala operatera kako bi uputila poziv Robertu u njihov hotel na njihov trošak.

Nakon trenutka oklijevanja recepcionar ju je obavijestio da su se Robert i njegova kći odjavili prije nekih sat vremena.

Dougless je spustila slušalicu, a zatim klonula uza zid telefonske kabine. Što da sad napravim, pomislila je. »Što je ovo?« upitao je muškarac gledajući telefon s velikim zanimanjem. »Govorili ste u ovo?« »Dajte me pustite na miru«, napola je viknula iskaljujući ljutnju na njemu. Okrenuvši mu leĎa, ponovno je podigla telefonsku slušalicu, nazvala operatera i dobila broj hotela koji je sljedeći bio na popisu koji je izradila za Roberta i sebe. Recepcionar u drugom hotelu obavijestio ju je da je Robert Whitley otkazao rezervaciju prije nekoliko trenutaka.

Dougless se naslonila na zid telefonske govornice, a zatim su joj navrle suze na oči, iako ih je pokušala zadrţati. »I gdje je moj princ na bijelom konju?« šapnula je. Kad je izgovorila te riječi, pogledala je muškarca koji je stajao pred njom. Izblijedjela zraka sunca odbila se od njegova oklopa, sjena je prekrila njegovu plavičasto-crnu kosu, a dragulj na dršci njegova mača zatreperio je. Taj se muškarac pojavio kad je zadnji put zavapila za princem na bijelom konju. »Primili ste loše vijesti?« upitao je.

Uspravila se. »Izgleda da sam ostavljena«, rekla je tiho gledajući u njega. Ne, to nije bilo moguće i ona o tome neće ni razmišljati. Postojala je šansa milijun prema jedan da se ovaj glumac, koji se toliko uţivio u svoju ulogu da je u nju i povjerovao, pojavio upravo u trenutku kad je zaţeljela princa na bijelom konju. Istina je bila ta da je Dougless bila kao magnet za

28

čudne muškarce. Muškarci koji su imali nekakvih problema kao da su imali radar pomoću kojeg su je pronalazili. »Po svoj prilici i ja sam izgubio sve«, rekao je tako tiho da ga je jedva čula.

O, ne! Neće pasti na tu foru. »Netko ovdje mora znati tko ste vi. Moţda ako se raspitate u pošti, netko vam moţe reći kako da doĎete kući.« »Pošta?« Izgledao je tako potpuno izgubljen da je osjećala kako se smekšava spram njega. Ne, Dougless, ne, rekla je sama sebi, ali sljedećeg je trenutka čula samu sebe kako govori: »Idemo. Odvest ću vas do numizmatičara kako biste mogli razmijeniti novčiće.« Hodali su jedno uz drugo, a njegovo uspravno i savršeno drţanje natjeralo je Dougless da izravna ramena. Nitko od Engleza koji su prolazili pokraj njih nije buljio u njih — koliko je Dougless mogla razabrati, Englezi su buljili samo u ljude koji su nosili sunčane naočale — ali onda su ona i Nicholas prošli pokraj grupe američkih turista s njihovom adolescentnom djecom. Muškarac je imao dva fotoaparata oko vrata. »Pogledaj ovo, Myrt«, rekao je muškarac. Odrasli su nepristojno buljili u Nicholasa u njegovu oklopu, a djeca su se smijala i pokazivala prstom. »Neotesana čeljad«, rekao je Nicholas u pola glasa. »Netko bi ih trebao naučiti kako se treba ponašati u prisutnosti boljih od sebe.« Nakon toga sve se počelo vrlo brzo odvijati. Nekoliko metara od njih stao je autobus iz kojeg je izašlo pedesetak japanskih turista čiji su fotoaparati škljocali dok su fotografirali svaki djelić osebujnog engleskog seoceta. Kad su vidjeli Nicholasa, krenuli su prema njemu s fotoaparatima na licima.

Ugledavši turiste kako mu se pribliţavaju, Nicholas je isukao mač i iskoračio naprijed.

Gledajući iz prikrajka, američka je turistkinja viknula u strahu, ali Japanci su se nastavili pribliţavati dok su im fotoaparati zujali kao cvrčci u vrućoj ljetnoj noći.

Kako bi spriječila mogući sukob, Dougless je napravila jedino što je znala da funkcionira: bacila se na muškarca u oklopu i povikala: »Ne!« Naţalost, kad se sudarila s njim, oštrica njegova mača zarezala je rukav njezine bluze na nadlaktici i porezao ju je. Bol ju je toliko iznenadila da se Dougless spotaknula i skoro pala, ali vitez ju je uhvatio, podignuo je po drugi put u svoje naručje i odnio je do pločnika. Iza njih su japanski fotoaparati i dalje škljocali, a Amerikanci su počeli pljeskati. »Vau, tata, ovo je bolje od dvorca Warvick«, rekao je mladi Amerikanac. »Ovo nije u vodiču, George«, rekla je ţena. »Mislim da bi takve stvari trebali staviti u vodič ili bi netko mogao pomisliti da je stvarno.« Nicholas je spustio ţenu na tlo. Nekako, a da nije bio svjestan kako, napravio je budalu od sebe. Zar se u ovom stoljeću dopuštalo klevetanje plemića? I kakvo su oruţje bili ti mali crni strojevi koje su ti ljudi drţali na licima? Zapravo, kakvi su to bili mali ljudi koji su drţali te strojeve?

Nije postavljao pitanja jer se činilo da se ţena-vještica ozlovolji kad joj se postavljaju pitanja. »Gospo, ozlijeĎeni ste«, rekao je, a Dougless je po načinu na koji se ukočio mogla razaznati da je postiĎen jer ju je ozlijedio.

Ruka joj je krvarila i rana ju je boljela, ali odlučila ga je ne mučiti. »To je samo površinska rana«, rekla je imitirajući TV-vesterne. Ali on se nije nasmiješio njezinoj šali. Umjesto toga i

29

dalje je izgledao kao da mu je neugodno. »Nije to ništa«, rekla je gledajući krvavo mjesto na svojoj ruci. Izvadila je papirnatu maramicu iz dţepa suknje i pritisnula je na porezotinu. »Numizmatička trgovina nalazi se niţe niz ulicu. Idemo.« Kad je Douglas stupila u malu trgovinu, numizmatičar joj se nasmiješio u znak dobrodošlice. »Nadao sam se da ćete ponovno doći. Ja...« Zastao je u pola rečenice kad je vidio Nicholasa. Polako i bez riječi pribliţio im se i počeo obilaziti oko Nicholasa kako bi bolje promotrio njegovu odjeću. Nakon što je napravio jedan krug, spustio je draguljarsko povećalo preko oka i pogledao oklop neprestano mrmljajući »Mmm hmm«. I dok je Nicholas ukočeno stajao gledajući ga s odbojnošću, ali istovremeno izgledajući kao da ne ţeli počiniti još jedan faux pas, numizmatičar je pobliţe razgledao dragulje na balčaku Nicholasova mača, dragulje na prstenju ruke poloţene na maču te dragulje na bodeţu zataknutom za pojasom — oruţje koje Dougless prije nije ni primijetila. Maknuvši povećalo s oka, čovjek se spustio na koljena i pozorno ispitao vez na podvezici iznad Nicholasova koljena, a zatim pogledao tkanje njegovih čarapa te na koncu i njegove mekane papuče.

Numizmatičar se konačno uspravio i zagledao se u Nicholasovo lice, pogledom istraţujući njegovu bradu i kosu.

Cijelo to vrijeme Nicholas je trpio trgovčev pregled s loše prikrivenom odbojnošću.

Numizmatičar je konačno odstupio. »Izvanredno«, rekao je. »Nikad nisam vidio ništa slično. Moram pozvati draguljara iz susjedstva da to vidi.« »Ne dolazi u obzir!« Nicholas se obrecnuo na njega. »Zar mislite da ću čekati ovdje cijeli dan da me se pregledava kao svinju na sajmu? Hoćemo li poslovati ili da poĎem nekom drugom?« »Da, gospodine«, promrmljao je numizmatičar brzo otišavši iza svog pulta.

Nicholas je spustio vreću punu novčića na pult. »Što mi dajete za ovo i ne zaboravite, čovječe, da ne prolaze dobro oni koji me prevare.« Ton Nicholasova glasa natjerao je Dougless da ustukne u stranu. Taj je vitez u oklopu znao davati naredbe na takav način da su ih ljudi u strahu izvršavali. Kad je spustio novčiće, Nicholas je stao ispred prozora dok je numizmatičar drhtavih ruku otvarao vrećicu.

Dougless se pribliţila pultu. »I?« šapnula je. »Što ste zaključili?« Numizmatičar je bacio nervozan pogled na Nicholasov potiljak, a zatim se nagnuo prema Dougless i prošaptao: »Oklop mu je od srebra — izvanredno čistog — a gravire su od zlata.

Ti smaragdi na njegovu maču vrijede pravo bogatstvo, baš kao i rubini i dijamanti na njegovim prstima.« Pogledao ju je. »Tko god je izradio njegov kostim, potrošio je puno novca. O, moj Boţe«, rekao je podigavši novčić. »Evo ga.« »Kraljica na brodu?« »Upravo tako«, rekao je drţeći novčić kao da ga miluje. »Mogu pronaći kupca, ali to će potrajati nekoliko dana.« Glas mu je podsjećao na glas zaljubljene osobe.

Dougless je uzela novčić iz njegove ruke i vratila ga zajedno sa svima ostalima, osim jednog koji je vratila natrag u vrećicu. Prije prodajeţeljela je malo istraţiti i usporediti cijene. »Rekli ste da ćete mi dati pet stotina funti za ovaj.« »A ostali?« upitao je numizmatičar gotovo molećivo. »Razmislit ću... hoću reći razmislit ćemo o tome.«

30

Čovjek je s uzdahom otišao u straţnji dio trgovine, a zatim se nekoliko sekundi kasnije vratio i izbrojio pet stotina funti u lijepim velikim engleskim novčanicama. »Bit ću ovdje ako se predomislite«, zazvao ih je dok su Nicholas i Dougless izlazili iz trgovine.

Na ulici je Dougless Nicholasu vratila vrećicu s novčićima zajedno s modernim novčanicama. »Prodala sam jedan novčić za pet stotina funti, ali ostali vrijede pravo bogatstvo. Zapravo, čini se da sve što imate na sebi ima kraljevsku vrijednost.« »Ja sam grof, a ne kralj«, rekao je Nicholas zbunjeno dok je sa zanimanjem razgledavao papirnate novčanice.

Izbliza je povirila njegov oklop. »Je li to pravo srebro i je li ţuti metal uistinu zlato?« »Ja nijesam nikakav prosjak, gospo.« »Čini se tako.« Odmaknula se od njega. »Bolje da sad odem.« Iznenada je shvatila da je potrošila većinu dana na ovog čovjeka, a i dalje nije imala novca niti je imala kamo poći. A u Engleskoj nije imala nikoga koga bi mogla pozvati da joj trenutačno pruţi tako potrebnu pomoć. Robert i njegova kći odjavili su se iz jednog hotela i otkazali sljedeći.

Dougless je napravila grimasu. Nema sumnje da je mala Gloria učinila sve da izbjegne boravak u još jednom povijesnom hotelu i provede dan u razgledavanju dvoraca i drugih poučnih znamenitosti. »Hoćete li mi pomoći pri odabiru«, rekao je muškarac na kraju nečega za što je shvatila da je bio prilično dug govor. »Ţao mi je, nisam vas čula.« Činilo se da je pokušavao izreći nešto što mu je vrlo teško padalo. Progutao je kao da su mu vlastite riječi otrovne. »Hoćete li mi pomoći pri odabiru odjeće i pronalaţenju prenoćišta?

Voljan sam platiti vaše usluge.« Dougless je trebala sekunda da shvati na što je mislio. »Nudite li mi posao?« »Zaposlenje, da.« »Ne treba mi posao. Samo mi treba...« Ne izgovorivši do kraja, okrenula se od njega i trepnula da bi potisnula suze. Činilo se da su njezine suzne ţlijezde priključene na Niagarine slapove. »Novac?« uzvratio je on. Šmrcnula je. »Ne. Da. Pretpostavljam da trebam novac, ali moram i pronaći Roberta i objasniti mu.« Pomislila je kako on misli da je istukla njegovu kćer. Nije ni čudo što je bijesan. Ali kako nekome na lijep način reći da mu je kći laţljivica? »Platit ću vam novcem za vašu pomoć«, rekao je on.

Dougless se okrenula i pogledala ga. Bilo je nečega u njegovim očima, nečega izgubljenog i usamljenog što je učinilo da osjeti veću sklonost prema njemu. Ne, rekla je sama sebi. Ne moţeš se spetljati s nekim za koga si sto posto sigurna da je lud. Kod ovog u to nema nikakve sumnje. On je nedvojbeno bogat, ali je lud. Vjerojatno je neki bogati ekscentrik kojem je kostim izradio neki povjesničar koji se bavi srednjovjekovljem i sad ga nosi lutajući od sela do sela dok se nabacuje usamljenim ţenama.

Ali te njegove oči. Što ako je izgubio pamćenje?

Osim toga, kakvu je drugu mogućnost imala? Skoro da je mogla čuti Elizabethin podrugljiv smijeh kad bi je nazvala i zatraţila. Elizabeth sigurno ne bi ni pomislila na to da

31

prihvati poslovnu ponudu od muškarca u oklopu. Nema sumnje u to da bi Elizabeth znala točno što učiniti i kako to učiniti u ovoj situaciji jer je Elizabeth bila savršena. Baš kao i druge dvije sestre, Catherine i Anne. Zapravo, činilo se da su svi Montgomeryjevi savršeni — svi osim Dougless. Često se pitala nisu li je zamijenili u rodilištu. »U redu«, naglo je rekla Dougless. »Mogu protratiti i ostatak dana. Pomoći ću vam da kupite odjeću i pronaĎete smještaj, ali to je to. I napravit ću to za, recimo... pedeset dolara.« To bi trebalo biti dovoljno za noćenje i doručak za večeras, pomislila je, asutra će prikupiti hrabrost i ponovno nazvati Elizabeth.

Progutavši sve veću ljutnju, Nicholas je kratko kimnuo u ţeninu pravcu. Razumio je što je htjela reći, iako ne i riječi, ali barem je pristala ostati s njim još nekoliko sati. Kasnije će morati pronaći način da je zadrţi uz sebe dok ne otkrije kako se vratiti u vlastito vrijeme. A kad sazna ono što je poslan saznati, drage će je volje napustiti. »Odjeća«, govorila je. »Nabavit ćemo vam odjeću, a onda je vrijeme za čaj.« »Čaj? Što je to čaj?« Dougless je zastala u pola koraka. Englez koji se pretvarao da ne zna što je čaj? Ovaj je čovjek zbilja bio previše za nju. Pomagat će mu dok ga ne prijavi u hotel, a zatim će ga se više nego rado riješiti.

32

ČETVRTO POGLAVLJE

ajedno su šutke hodali niz široki pločnik. On je gledao izloge trgovina, ljude i automobile na ulici. Na njegovu lijepu licu ocrtavalo se takvo čuĎenje da je Dougless skoro povjerovala u to da nikad prije nije vidio moderni svijet. Nije joj postavljao nikakva pitanja, ali često je na trenutak zastajao kako bi se zagledao u automobil ili grupu mladih djevojaka u kratkim suknjama.

Mala trgovina s odjećom za muškarce bila je udaljena samo jedan blok zgrada. »Ovdje moţemo kupiti neku manje upadljivu odjeću za vas«, rekla je. »Da, posjetit ću krojača«, rekao je gledajući prema vratima i mršteći se kao da nešto nedostaje. »To nije krojač, već trgovina gotovom odjećom.« Kad su se našli u maloj trgovini, Nicholas se ukipio blejeći u košulje i hlače koje su visjele s vješalica. »Ova je odjeća već izraĎena«, rekao je raširenih očiju.

Dougless je zaustila da odgovori, ali umjesto toga okrenula se prema prodavaču koji im se pribliţio da ih pozdravi. Prodavač je bio malen, mršav i imao je najmanje devedeset godina. »Potrebna nam je odjeća za njega od rublja nadalje. I morat ćete ga izmjeriti.« Čak i da je znao svoje veličine, bez sumnje bi se pretvarao da ne zna, pomislila je. »Svakako«, rekao je prodavač, a potom pogledao Nicholasa. »Molim vas da poĎete za mnom, gospodine, pa moţemo početi s mjerenjem.« Kad je vidjela da ga prodavač vodi u poluprivatno područje u straţnjem dijelu trgovine, Dougless nije krenula za njima. Ali Nicholas je inzistirao da ona poĎe s njim u dio odvojen zastorom.

Dougless je sjela na stolicu na jednom kraju, uzela časopis i pretvarala se da čita dok je prodavač razodijevao Nicholasa. Po načinu na koji je podizao ruke kako bi prodavač otpustio njegov oklop činilo se kao da je naviknut na to da mu drugi ljudi pomaţu pri razodijevanju.

Sitni čovjek paţljivo je i gotovo s poštovanjem odloţio Nicholasov oklop na tapeciranu klupu.

Dougless je vidjela kako prodavač rukom paţljivo prelazi preko jedne strane oklopa prije nego što se okrenuo.

Ispod oklopa Nicholas je nosio lanenu košulju širokih rukava koja je zbog znoja bila zalijepljena za njegovo tijelo.

A kakvo je to tijelo bilo! To je Dougless pomislila kad joj je časopis skoro ispao iz ruku.

Vidjela je oklope u muzejima i smijala se zbog načina na koji je metal bio oblikovan kao mišićavi torzo. Uvijek je mislila da se to radilo kako bi se sakrio muški trbuščić. Ali taj muškarac, Nicholas Stafford, bio je uistinu obdaren širokim ramenima i mišićima baš kao na

Z

33

izlivenom oldopu.

Dougless je dala sve od sebe da se usredotoči na časopis koji je drţala u rukama, na neku raspravu o uţicima lova na losose, ali pogled joj je bjeţao prema Nicholasovim golim prsima.

Prodavač je donosio jednu košulju za drugom da ih proba, ali grofu se nijedna nije svidjela.

Nakon otprilike petnaeste košulje prodavač je s molbom u očima pogledao u Dougless.

Odloţila je časopis i uputila se do njega. Stala je ispred njega paţljivo promatrajući njegovo lice. »Što nije u redu?« upitao je Nicholas.

Pomaknuo se ustranu, dalje od prodavača koji je bio zauzet slaganjem odjeće. »Nema ljepote u ovoj odjeći«, rekao je mršteći se. »Nema boje, nema dragulja, nema veza. Moţda bi neka ţena mogla iglom prijeći preko neke od ovih i...« Dougless se nasmiješila. »Ţene danas ne šivaju. Barem ne ovakve stvari«, rekla je dodirnuvši manšetu na njegovoj lanenoj košulji koja je bila prebačena preko stalka za odjeću.

Na manšeti je crnom svilom bio izvezen motiv ptica i cvijeća s prekrasno izraĎenim ručnim rupičastim obrubom.

Dougless se zaustavila u pola misli. Naravno da ţene — neke ţene, negdje — i dalje šivaju takve stvari jer je netko u ovom stoljeću sašio tu košulju, zar ne?

Dougless je podignula lijepu pamučnu košulju s hrpe odbačene odjeće. Englezi nisu bili kao Amerikanci koji su ţeljeli nešto novo svakih pet minuta pa je odjeća u engleskim trgovinama obično bila najbolje kvalitete i izraĎena tako da traje godinama. Ako si je netko mogao priuštiti te pretjerane cijene, kvaliteta je toga bila vrijedna. »Evo, probajte ponovno ovu«, rekla je pokušavši ga nagovoriti. Pitala se je li postojala ijedna ţena koja nije doţivjela kupnju s muškarcem i pokušala ga nagovoriti da mu se svidi nešto. »Pogledajte ovu tkaninu. Osjetite njezinu mekoću.« Kad mu je Dougless pruţila košulju, Nicholas je, iako vidljivo oklijevajući, gurnuo ruke u rukave, a ona je svim silama nastojala odvratiti pogled s mišića koji su se pomicali ispod njegove koţe.

Košulja je bila prelijepa. »A sad«, rekla je, »idite do ogledala i pogledajte kako vam stoji.« Vidjela je tri zrcala za cijelu figuru kad su ušli u zastorom odvojeno područje pa joj nije palo na pamet da ih Nicholas nije primijetio. Nije bila pripremljena za njegovu reakciju na tri zrcala. Najprije je samo buljio u njih, a zatim je oprezno pruţio ruku kako bi dotaknuo jedno. »To je staldo?« prošaptao je. »Naravno. Od čega se drugog izraĎuju ogledala?« Iz svojih kratkih hlača izvukao je mali okrugli drveni predmet i predao joj ga. Na drugoj strani drveta nalazilo se metalno zrcalo, a kad je Dougless pogledala u njega, vidjela je svoj iskrivljeni odraz.

Kad je ponovno podigla pogled prema muškarcu, primijetila je način na koji proučava svoj odraz u zrcalu. Zar je to uistinu bio prvi put ikad da je vidio jasnu sliku samog sebe od glave do pete? Zar je dosad vidio samo svoj odraz u iskrivljenim metalnim zrcalima kao što je ono koje je drţao?

Naravno da ne, rekla je sama sebi. Samo se nije sjećao kad je zadnji put vidio zrcalo. Ili se moţda sjećao, ali se pretvarao da nije.

Podigavši pogled ulovila je sliku same sebe u zrcalu. Kako je samo uţasno izgledala!

Nakon svih onih suza, šminka na očima preselila se ispod očiju umjesto da bude na njima.

34

Bluza joj se izvukla iz remena, rukav joj je bio zarezan i bila je umrljana krvlju. Njezine mornarskoplave tajice nabrale su se na člancima. A zamršena i ovješena kosa izgledala je tako strašno da o njoj nije htjela ni razmišljati.

Okrenuvši se od neugodnog prizora promrmljala je: »Hlače.« Ovaj put Dougless je napustila područje odvojeno zastorom dok je prodavač mjerio Nicholasa. Kad su se otvorila vrata trgovine i kad je ušlo još nekoliko kupaca, prodavač je odveo Nicholasa u kabinu, a zatim mu kroz vrata dodao nekoliko parova hlača. Na trenutak je sve bilo tiho dok Dougless nije vidjela kako su se vrata kabine malčice otvorila i muškarac je provirio pogledom traţeći pomoć od Dougless. Uputila se k njemu. »Ne znam što bih«, rekao je tiho, a zatim šire otvorio vrata kako bi ona mogla ući. »Kakvo je to pričvršćivanje?« Dougless je pokušala ne razmišljati previše o cijeloj toj situaciji. Nalazila se u tijesnoj kabini sa strancem koji nije znao kako zakopčati patentni zatvarač na svojim hlačama. »Evo, ovako...« Htjela mu je pokazati na hlačama koje je imao na sebi, ali onda je bolje razmislila.

Uzela je par hlača koji je visio na vješalici. Pokazala mu je kako se zakopčava patentni zatvarač, zatim kukice, a zatim se malo odmaknula da gleda kako on, kao malo dijete, otkopčava i zakopčava patentni zatvarač i kukice. Kad je bila sigurna da je shvatio, počela je otvarati vrata. »Čekajte. Kakva je ovo čudesna materija?« Podigao je par bokserica rasteţući gumu na struku tamo-amo. »To je elastika«, rekla je. »Elastika«, rekao je pogrešno izgovorivši riječ kao »elistika«. Ali lice mu se toliko razvedrilo zbog novog otkrića da je i ona neminovno osjetila radost. »Nije to ništa«, rekla je smiješeći se. »Pričekajte dok ne vidite čičak-traku.« Izašla je iz kabine. »Ako vam bude trebala dodatna pomoć, tu sam.« Još se uvijek smiješila kad je zatvorila vrata za sobom. Naslonivši se na vrata kabine pogledala je odjeću oko sebe. Kako li samo obično mora izgledati nekome tko je naviknut nositi srebrni oklop, pomislila je.

Dok su bili u kabini, prodavač je oklop, mač i bodeţ stavio u dvije velike podvostručene vrećice te ih odloţio s lijeve strane vrata kabine. Kad je Dougless htjela podići vrećice, bile su tako teške da ih je skoro ispustila.

Nakon nekog vremena Nicholas je izašao iz kabine. Nosio je mekanu bijelu pamučnu košulju i uske sive pamučne hlače. Košulja je bila trendovski voluminozna, a hlače su bile uske. Izgledao je boţanstveno.

Dok ga je Dougless promatrala, uputio se do zrcala, a zatim se zagledao u svoj odraz. »Ove... ove...« rekao je povlačeći hlače na straţnjoj strani nogu. »Hlače...« pomogla mu je dok je treptala u njegovu smjeru. Trebalo joj je malo vremena da se navikne na to koliko je dobro izgledao. »Ne pristaju mi. Ne pokazuju moje noge, a mogu se podičiti dobrim parom nogu.« Dougless se nasmijala kao da je izašla iz transa. »Muškarci danas ne nose tajice, ali uistinu izgledate sjajno.« »Nisam siguran«, rekao je mršteći se. »Moţda neki lanac.« »Bez lanca«, rekla je odlučno. »Vjerujte mi. Nikakav lanac nije potreban.«

35

Odabrala je koţni remen za njega, a zatim čarape. »Po cipele moramo ići u drugu trgovinu.« Osjećajući kao da je napravila dobro djelo dovoljno za cijelu godinu, Dougless nije bila spremna za Nicholasovu reakciju na blagajni. Mali prodavač zbrojio je cijene s etiketa koje je odrezao s odjeće, a zatim im rekao cijenu. Dougless je ostala u nijemom šoku kad je Nicholas povikao: »Platit ćeš mi glavom, lopove«, a zatim posegnuo za mačem, koji je, na svu sreću, bio u vrećicama pokraj Douglessinih nogu. »Ţeli me opljačkati!« urlao je Nicholas. »Mogu unajmiti tucet ljudi za manji iznos nego što on traţi za ovu običnu odjeću.« Dougless je skoro skočila kako bi se postavila izmeĎu Nicholasa i pulta dok se jadni čovječuljak zgurio uz suprotni zid. »Dajte mi novac«, odlučno je rekla. »Danas sve košta više nego nekad. Hoću reći«, rekla je kad je zaškripala zubima, »sjetit ćete se dovoljno brzo koliko stvari koštaju. Sada mi dajte novac.« I dalje ljut, predao je Dougless koţnu vrećicu punu novčića. »Ne«, rekla je, »moderni novac.« Kad se Nicholas i dalje nije pomaknuo s mjesta i nije se činilo da razumije o čemu ona govori, pretraţila je vrećice dok nije pronašla britanske funte. »Uzet će papir za odjeću?« prošaptao je grof dok je Dougless brojala novac, a zatim se nasmiješio. »Dat ću mu sav papir koji ţeli. On je budala.« »To je papirnati novac«, rekla je na izlasku iz trgovine. »I papir se moţe zamijeniti za zlato.« »Netko će mi dati zlato za papir?« upitao je s nevjericom. »Da, postoje prodavači zlata, a i neke banke prodaju zlato.« »Pa zašto onda ne koriste zlato za kupnju odjeće?« »Valjda je preteško.« Uzdahnula je. »Novac se stavlja u banku. Točnije rečeno, novac koji se ne koristi, a papir se koristi kao zamjena za zlato. Gdje vi drţite novac?« upitala je. »U mojim kućama«, odgovorio je mršteći se dok je razmišljao o onom što mu je rekla. »Aha, razumijem«, rekla je Dougless sa smiješkom. »Pretpostavljam da iskopate rupu i sakrijete ga. E pa danas se novac drţi u banci gdje skuplja kamate.« »Što su kamate?« Dougless je zastenjala. Što je previše, previše je! »Evo čajane. Jeste li gladni?« »Da«, odgovorio je dok joj je otvarao vrata.

Engleski običaj poslijepodnevnog čaja bila je tradicija koju je Dougless spremno prihvatila. Bilo je sjajno sjesti u četiri sata poslijepodne, pijuckati ukusan vrući čaj i pojesti pogačicu. Ili pet pogačica, kao Gloria, pomislila je napravivši grimasu.

Od pomisli na Gloriju zgrčila je ruke u šake. Je li Robert znao da je njegova kći uzela Douglessinu torbicu? Je li znao da je ostavio Dougless bez igdje ičega, samu na milosti luĎaka? I kako je Gloria znala da je Dougless očekivala zaručnički prsten? Dougless nikako nije mogla povjerovati da je Robert rekao Gloriji takvo nešto. Je li Dougless rekla nešto na temelju čega je Gloria to pogodila?

Dougless nije mogla vjerovati da je Robert napravio ono što je Gloria rekla te da joj se »smijao«. Robert nije bio loša osoba. Da jest, ne bi toliko volio svoju kćer. Nije bio jedan od onih muškaraca koji odu i ostave svoju djecu a da se više nikad i ne osvrnu. Ne, Robert se osjećao loše jer je ostavio svoje dijete kad se razveo i očajnički je to ţelio nadoknaditi svojoj

36

kćeri pa ju je poveo sa sobom na odmor. A i bilo je prirodno da se Gloria bori za ljubav svog oca, zar ne? Pa zar isto tako nije bilo prirodno da dijete bude ljubomorno na ţenu koju njezin otac voli?

Dougless je znala da bi, kad bi Robert ovog trenutka ušao u čajanu, pala na koljena i molila ga za oproštaj. »Izvolite?« rekla je ţena iza pulta. »Čaj za dvoje«, rekla je Dougless. »I dvije pogačice, molim.« »Imamo i slatko vrhnje i jagode«, rekla je ţena.

Dougless je odsutno kimnula glavom i za nekoliko trenutaka ţena joj je preko pulta predala pladanj s čajnikom s jakim čajem, šalicama i tanjurima s hranom. Platila je, a zatim pokupila pladanj i pogledala Nicholasa. »Hoćemo li jesti vani?« Krenuo je za njom u mali vrt u kojem je vinova loza rasla preko starih zidova od cigle koji su ga okruţivali. Debele staromodne ruţe širile su se uz rub i ispunjavale zrak svojim mirisom. Dougless je paţljivo odloţila pladanj i počela ulijevati čaj u dvije šalice. Kad su prije dolazili u Englesku, majka ju je smatrala premladom za čaj, ali probala je engleski običaj dodavanja mlijeka u čaj prvog dana ovog putovanja i to joj se jako svidjelo. Zahvaljujući mlijeku čaj je imao pravu temperaturu i nije bilo gorkog okusa tanina u njemu.

Nicholas se ushodao malim vrtom proučavajući zidove i biljke. Pozvala ga je za stol i dala mu u ruke šalicu čaja i pogačicu.

Nesigurno je pogledao čaj, a zatim oprezno otpio gutljaj. Nakon dva gutljaja pogledao je Dougless s takvim iskrenim zadovoljstvom na licu da se nasmijala kad je iskapio cijelu šalicu.

Natočila mu je još jednu šalicu, a on je uzeo pogačicu u ruke i pogledao je. Nalikovao je na kolač kakav peku na jugu Amerike, ali tijesto je bilo slatko, a ovo su bile voćne pogačice pa su u njima bile i groţĎice.

Uzela je pogačicu iz njegove ruke, prepolovila je i premazala slatkim vrhnjem. Zagrizao ju je i dok je ţvakao imao je zaljubljen izraz lica.

U nekoliko minuta popio je sav čaj i pojeo sve pogačice. Nakon nekoliko primjedbi o njegovoj proţdrljivosti, Dougless je ponovno otišla unutra i kupila još jednu rundu. Kad se vratila, jela je dok je on sjedio zavaljen u stolicu, pijuckao čaj i proučavao je. »Što bješe uzrokom tvojih suza u crkvi?« upitao je. »Ja... zbilja smatram da te se to ne tiče.« »Ako se ţelim vratiti, a nema mi druge, moram znati što me dovelo ovamo.« Dougless je odloţila dopola pojedenu pogačicu. »Nećeš opet početi s tim, zar ne? Znaš što mislim? Mislim da si na poslijediplomskom iz elizabetinske povijesti, moţda na doktoratu, i da si se malo previše zanio istraţivanjem. Moj otac kaţe da se to njemu znalo dogoditi, da je čitao toliko srednjovjekovnih dokumenata pa nakon nekog vremena više nije mogao čitati moderni rukopis.« Nicholas ju je pogledao s odbojnošću. »Uz sva vaša čudesna kola bez konja, divotno staklo i obilje odjeće za kupnju, nemate vjere u tajnovitost i magiju svijeta«, rekao je tiho. »Ali ja ne sumnjam u ono što mi se dogodilo i znam odakle potječem«, rekao je ravnomjernim tonom. »A vi, vještice...« Na to je Dougless ustala od stola i krenula prema vratima. No uhvatio ju je prije nego što je stigla do ulaza u čajanu i zgrabio je za ruku.

37

»Zašto ste plakali onda kad vas prvi put vidjeh? Što ţenu moţe natjerati u takav plač kakvom sam bio svjedokom?« ţelio je znati.

Oslobodila se njegova stiska. »Zato što sam upravo ostala sama«, rekla je ljutito. Potom su joj, na njezinu sramotu, ponovno potekle suze.

Njeţno je uzeo njezinu ruku u svoju i poveo je natrag do stola. Ovaj je put sjeo pokraj nje, natočio joj još jednu šalicu čaja, dodao mlijeko i stavio joj u ruku lijepu porculansku šalicu. »Sada mi, gospo, morate reći što vas to toliko mori da suze teku iz vaših očiju kao iz kakva slapa.« Dougless nije htjela nikome pričati o tome što joj se dogodilo. Ali potreba da to podijeli s nekim bila je jača od njezina ponosa pa je u roku od nekoliko minuta pred njega istresla cijelu priču. »Taj te čovjek ostavio samu? Bez igdje ikoga?« zgranuto je upitao Nicholas. »Ostavio te na milost lupeţa i lopova?« Kimajući glavom, Dougless je ispuhala nos u papirnatu salvetu. »Kao i na milost muškaraca koji misle da su iz šesnaestog stoljeća. Oh, ţao mi je«, dodala je.

Ali čini se da je Nicholas nije čuo. Ustao je i počeo hodati vrtom tamo-amo. Bila su tu još četiri stola, ali nije bilo drugih gostiju. »Samo ste kleknuli pokraj grobnice — moje grobnice — i zamolili za...« Pogledao ju je. »Princa na bijelom konju. To je američka izreka. Sve ţene ţele prekrasnog... mislim... muškarca koji će je spasiti.« Lagano raširivši usnice u osmijeh skriven bradom i brkovima, rekao je: »Kad ste me pozvali nisam jahao na bijelom konju.« »Nisam vas pozvala«, rekla je divlje. »Nema ničega neobičnog u tome da se netko rasplače kad ga ostave u crkvi. Osobito kad ti debelo derište ukrade torbicu. Nemam čak ni putovnicu. Čak i da mi obitelj pošalje novac za kartu kući, ne bih mogla odmah otputovati. Morala bih zatraţiti novu putovnicu.« »Ni ja ne mogu domu svome«, rekao je i ponovno se ushodao tamo-amo. »To nam je zajedničko. Ali ako me dovedoste ovamo, moţete me i vratiti.« »Ja nisam vještica«, skoro da je vikala na njega. »Ne bavim se crnom magijom i sasvim sigurno ne znam kako slati ljude tamo-amo u vremenu. To je sve u vašoj glavi.« Pogledao ju je podigavši jednu obrvu. »Nema dvojbe da je vaš ljubavnik znao što čini ostavivši vas. S vašom hudom ćudi, pa tko bi ostao uz vas.« »Nikad nisam bila hude ćudi, kako ste to rekli, s Robertom. Moţda bih tu i tamo preburno reagirala, ali samo u granicama normale jer sam ga voljela. Volim ga. I nisam se trebala toliko tuţiti na Gloriju. Samo, eto, njezine su me laţi počele ţivcirati.« »A gajite ljubav za tog čovjeka što vas ostavi, čovjeka koji bijaše dopustio svojoj kćeri da krade od vas?« »Sumnjam da Robert zna da je Gloria uzela moju torbu i, osim toga, Gloria je samo dijete.

Vjerojatno i ne shvaća što je učinila. Samo bih voljela da ih mogu pronaći i dobiti svoju putovnicu da se mogu vratiti kući.« »Čini se da su nam ciljevi srodni«, rekao je čvrsto je gledajući u oči.

Odjednom je znala kamo smjera. Htio je da mu bude trajno na pomoći. Ali nije se namjeravala opteretiti čovjekom koji ima amneziju.

38

Odloţila je praznu šalicu. »Naši ciljevi nisu dovoljno slični da provedemo zajedno idućih nekoliko mjeseci dok se ne sjetite da ţivite u New Jerseyju sa ţenom i troje djece i da svako ljeto kad doĎete u Englesku stavite na sebe lijepi oklop i igrate neke seksualne igrice s lakovjernim turistkinjama. Ne, hvala. A sad, ako nemate ništa protiv, mislim da smo imali dogovor. Pronaći ću vam hotelsku sobu, a zatim slobodno mogu otići.« Kad je zašutjela, mogla je primijetiti naznake ljutitog crvenila ispod brade. »Jesu li sve ţene u ovom stoljeću kao vi?« »Ne, samo one koje se uvijek iznova naĎu povrijeĎene«, odbrusila mu je. »Ako ste uistinu izgubili pamćenje, trebali biste otići liječniku, a ne loviti ţene po crkvama. A ako je sve ovo samo gluma, onda biste definitivno trebali potraţiti liječničku pomoć. Kako god bilo, nisam vam potrebna.« Odloţila je pribor za čaj na pladanj kako bi ga odnijela natrag u trgovinu, ali prepriječio joj je put do vrata. »Čemu mogu uteći ako govorim istinu? Zar u vama nema vjere da su me vaše suze mogle dozvati iz drugog vremena i s drugog mjesta?« »Naravno da u to ne vjerujem«, rekla je. »Postoji tisuće objašnjenja toga zašto mislite da ste iz šesnaestog stoljeća, ali nijedno od njih nema nikakve veze s tim da sam ja vještica. A sad, hoćete li me ispričati? Moram ovo odloţiti kako bih vam mogla pronaći hotelsku sobu.« Odstupio je u stranu kako bi mogla ući u čajanu, a zatim je slijedio na ulicu. Cijelo to vrijeme drţao je glavu pognutu kao da razmišlja o nekom velikom problemu.

Dougless je ţenu u čajani upitala gdje se nalazi najbliţi pansion i dok su ona i Nicholas tiho hodali niz ulicu, smetalo ju je što nije progovorio ni riječi. Čak nije ni gledao oko sebe sa ţivim zanimanjem kao prije. »SviĎa li vam se odjeća?« upitala je pokušavajući povesti razgovor. On je nosio vrećice pune dijelova oklopa i njegove stare odjeće.

Nije joj odgovorio već je nastavio hodati namrštena čela.

U pansionu je bila slobodna samo jedna soba i Dougless je počela upisivati njegove podatke u knjigu gostiju. »I dalje inzistirate na tome da ste Nicholas Stafford?« upitala ga je. Ţena iza malog stola nasmiješila se. »O, kao u crkvi.« Uzela je razglednicu s grobnicom u crkvi s police i pogledala je. »Uistinu mu sličite, ali nešto ste ţivlji«, rekla je, a onda se nasmijala vlastitoj šali. »Prva vrata s desne strane. Kupaonica je na kraju hodnika.« Sa smiješkom ih je ostavila same u predvorju.

Kad se Dougless okrenula da ga pogleda, odjednom se osjećala kao majka koja napušta svoje dijete. »Uskoro ćete se sjetiti«, rekla je utješnim glasom. »A ova stara dama moţe vam reći gdje da odete na objed.« »Dama?« upitao je. »I objed u ovaj čas?« »U redu«, rekla je frustrirano. »Ona je ţena, a ovakav kasni obrok zove se večera. Kladim se da ćete se sjetiti svega nakon što se dobro naspavate.« »Ne zaboravih ništa, gospo«, rekao je ukočeno, a zatim kao da se smekšao. »A vi ne moţete poći. Samo vi znate kako me vratit’ u vlastito mi doba.« »Skinite mi se s vrata, moţe?« odbrusila mu je. Zar nije shvaćao da je i ona imala potrebe?

Nije mogla zanemariti sve svoje potrebe kako bi pomogla ovom strancu, zar ne? »Samo mi dajte pedeset dolara kako smo se dogovorili i odlazim. U funtama to je...« Na svoj uţas shvatila je da je to samo oko trideset funti. Soba u ovom prenoćištu koštala je četrdeset funti.

39

Ali dogovor je bio dogovor. »Ako mi date trideset funti, odlazim.« Budući da se on uopće nije pomaknuo, počela je kopati po vrećicama dok nije pronašla njegov papirnati novac. Potom je izvadila trideset funti i dala mu ostatak. »Sutra moţete odnijeti novčiće numizmatičaru i dat će vam još suvremenog novca«, rekla je na odlasku. »Sretno.« Još je jednom pogledala njegove plave oči koje su izgledale tako tuţne, a zatim se okrenula i otišla.

Ali nakon što je izašla iz kuće, nije kliktala od sreće što ga se konačno riješila. Umjesto toga osjećala je kao da joj nešto nedostaje. Ali Dougless se prisilila da uspravi ramena i visoko podigne glavu. Bilo je kasno i morala je pronaći mjesto gdje će prenoćiti — neko jeftino mjesto — i morala je odlučiti kamo dalje

40

PETO POGLAVLJE

K

ad je Nicholas pronašao sobu na katu gdje je trebao provesti noć, bio je uţasnut. Soba je bila mala, imala je dva mala i naizgled tvrda kreveta bez baldahina koji bi ih prekrivali, a zidovi su bili prilično goli. Ali pogled izbliza otkrio mu je da su zidovi obojeni s tisuću plavih cvjetića. Kad je bolje razmislio, odlučio je da bi uz nekoliko bordura i urednije posloţenih slikarija mogli izgledati u redu.

Postojao je prozor s onim čudesnim staklom zakriven draperijama od bojene tkanine. Na zidovima se nalazilo nekoliko uokvirenih slika i kad ih je dotaknuo osjetio je staklo — tako prozirno da ga je jedva mogao uočiti. Jedna od slika bila je prilično raskalašena. Na njoj su bile prikazane dvije nage ţene kako sjede na prekrivaču pokraj dvojice posve odjevenih muškaraca. Nije da se Nicholasu slika nije svidjela, ali nije mogao podnijeti da se nešto tako sramotno tako otvoreno prikazuje. Okrenuo ju je prema zidu.

Postojala su vrata koja su vodila u visoki ormar, ali u njemu nije bilo polica. Postojala je samo okrugla šipka koja se protezala s jedne strane na drugu i na kojoj su visjeli isti metalni oblici kakve je vidio u trgovini odjećom. U sobi se nalazio i ormarić, ali takav njegove oči nikad prije nisu vidjele. Bio je pun ladica! Pokušao je, ali gornji dio ormarića nije se podizao.

Izvlačio je ladice van jednu po jednu i izvanredno su dobro radile.

Nakon nekog vremena Nicholas je počeo traţiti noćnu posudu, ali nije ju uspio naći nigdje u sobi. Konačno je otišao dolje i van u straţnji vrt da pronaĎe vanjski zahod, ali nije bilo ničega. »Jesu li se stvari toliko promijenile u ovih četiri stotine godina?« promrmljao je dok se olakšavao u ruţičnjaku. Petljao je sa zatvaračem i kukicama, ali po vlastitom se mišljenju dosta dobro snašao. »Bit ću ja dobro i bez vještice«, rekao je sam sebi kad se vratio u kuću. »Moţda ću se sutra probuditi i vidjeti da je sve ovo san, dug i ruţan san.« Nikoga nije bilo u prizemlju pa je Nicholas povirio u sobu s otvorenim vratima. U sobi se nalazio namještaj koji je bio u potpunosti pokriven finim tkanjem. Bila je tu stolica na kojoj se nije vidio ni komadić drvenog materijala. Kad je sjeo na stolicu, njezina ga je mekoća obavila. Na trenutak je zatvorio oči i pomislio na svoju majku i njezine stare, krhke kosti.

Kako bi joj se svidjela ovakva stolica, sva mekana i prekrivena tkaninom, pomislio je.

Uz jedan zid nalazio se visoki drveni stol sa stolicom ispod. To je bilo nešto što je izgledalo donekle poznato. Kad ga je pobliţe pogledao, vidio je šarku i podignuo poklopac.

To nije bio stol, već neka vrsta čembala, a kad je dotaknuo tipke, zvuk je bio drugačiji. Ispred njega bili su notni papiri i konačno je nešto izgledalo poznato.

41

Nicholas je sjeo na stolicu, prešao prstima preko tipki kako bi čuo kako zvuče, a zatim počeo svirati glazbu ispred sebe, iako isprva nespretno. »To je bilo prekrasno.« Okrenuvši se vidio je gazdaricu kako stoji iza njega. »Moon River uvijek je bila jedna od mojih omiljenih pjesama. A kako vam ide ragtime?« Pretraţila je ladicu u malom stolu na kojem se nalazila neka neobična biljka i izvukla još jedne note. »To su sve američke melodije«, rekla je. »Moj je suprug bio Amerikanac.« Stavila je pred Nicholasa najneobičniji glazbeni komad naziva »The Sting«. Trebalo mu je neko vrijeme da ga odsvira onako kako je ţena ţeljela, ali nakon što je shvatio ritam muzike, odsvirao ga je s uţitkom. »Oho-ho, dobri ste«, rekla je »Mogli bi ste se zaposliti u bilo kojem pubu.« »Ah, da, u krčmi. Uzet ću tu mogućnost u obzir«, rekao je Nicholas smiješeći se dok je ustajao. »Zaposlenje se moţe još pokazati potrebnim.« Odjednom je osjetio vrtoglavicu i pruţio je ruku ispred sebe kako bi se uhvatio za stolicu. »Jeste li u redu?« »Samo umor«, promrmljao je Nicholas. »Putovanje me uvijek iscrpi. Jeste li danas prešli dalek put?« »Stotine godina.« Ţena se nasmiješila. »I ja se tako osjećam kad putujem. Trebali biste otići u sobu i malo otpočinuti prije večere.« »Da«, rekao je Nicholas tiho i uputio se prema stepenicama. Moţda će sutra moći bolje razmisliti o tome kako da se vrati u vlastito doba. Ili će se moţda sutra probuditi u vlastitom krevetu i vidjeti da je sve završeno, ne samo ova noćna mora dvadesetog stoljeća, već i noćna mora koja ga je mučila kad je bio kod kuće.

U svojoj se sobi polako razodjenuo i objesio odjeću onako kako je vidio da to rade u trgovini odjećom. Pitao se gdje li je vještica sada. Natrag u naručju svog ljubavnika? Bila je dovoljno moćna kad ga je uspjela dozvati iz vremena udaljenog preko četiri stotine godine pa nije dvojio da je mogla čarolijom prizvati odbjeglog ljubavnika na udaljenosti od tek nekoliko milja.

Nicholas je nag legao u krevet. Plahte su bile nevjerojatno glatke i mirisale su čisto i svjeţe. Umjesto s nekoliko teških prekrivača prekrio se debelom, mekanom i laganom dekom.

Sutra, pomislio je dok su mu se oči sklapale od iscrpljenosti. Sutra će biti kod kuće.

Odmah je zaspao snom dubljim nego ikad i nije čuo kad se nebo otvorilo i kad je počelo kišiti.

Satima nakon što je otišao u krevet probudilo ga je vlastito bacakanje po krevetu. Smućeno se pridigao. Soba je bila tako mračna da isprva nije znao gdje se nalazi. Dok je slušao bubnjanje kiše po krovu, pamćenje mu se postupno vraćalo. Pipkao je po stolu pokraj kreveta u potrazi za kresivom i svijećom kako bi mogao rasvijetliti prostor, ali nije našao ništa. »Kakvo li je to mjesto?« upitao se. »Nema noćnih posuda, zahoda i nema svjetla.« Dok je tako rogoborio, glava mu se odjednom naglo okrenula osluškujući. Netko ga je zvao. Glas nije izgovarao riječi. Nije mogao čuti stvarni zvuk svog glasa, ali osjećao je hitnju i očajničku nuţdu zova koji je dopirao do njega.

Nema sumnje da je to bila vještica, pomislio je iskrivivši lice u grimasu. Je li bila nagnuta

42

nad veliki kotao pun zmijskih očiju, miješajući ih, cerekajući se i šapćući njegovo ime?

Osjećajući kako ga njezin zov vuče k sebi znao je da nema svrhe opirati joj se. Znao je da će dok ne ispusti posljednji dah morati poći k njoj.

S velikom nevoljkošću izašao je iz toplog kreveta, a zatim počeo s mukotrpnim zadatkom pokušaja da odjene neobičnu modernu odjeću. U trenutku kad je povukao patentni zatvarač otkrio je dijelove tijela koji su bili najosjetljiviji na male metalne zube u kojima su zapeli.

Opsovavši odjenuo je prozračnu košulju i napipao put van iz mračne sobe.

Bilo mu je drago da je u hodniku bilo upaljeno svjetlo. Na zidu se nalazila baklja u staklu, ali plamen nije bio od vatre. Što god to bilo, bilo je zatvoreno u okruglu staklenu kuglu. Htio je pobliţe ispitati to čudo, ali kroz prozor se vidio bljesak munje, grmljavinski je udar zatresao kuću, a zov je postajao sve jači.

Spustio se niz stepenice, preko debelih tepiha i izašao na pljusak. Zakrilivši lice rukama, Nicholas je podigao pogled i visoko iznad glave ugledao dodatne treptaje svjetla na vrhu stupova, ali snaţna kiša i vjetar nisu ugasili njihov plam. Tresući se i već mokar do koţe, Nicholas je uvukao glavu u ovratnik. Ta moderna odjeća bila je tako slabašna! Moderni ljudi zasigurno su snaţni, pomislio je. Kako su uspijevali preţivjeti bez plašteva ili koţnog haljetka da ih zaštiti od snaţne kiše?

Boreći se protiv siline kiše uputio se niz ulice koje mu nisu izgledale poznato. Nekoliko je puta začuo neobične zvukove te posegao za mačem, a zatim opsovao kad je uvidio da mu nedostaje oruţje. Sutra će, pomislio je, prodati još novčića i unajmiti čuvarsku pratnju. Sutra će ujedno prisiliti ţenu da mu kaţe istinu o tome što je učinila da ga dovede u ovu neobičnu zemlju.

Probijao se ulicu za ulicom, pritom nekoliko puta krivo skrenuvši, ali potom je zastao i slušao dok ponovno nije čuo zov. Nakon što je neko vrijeme slijedio zvuk u svojoj glavi, napustio je ulice osvijetljene bakljama na stupovima i zaputio se u mrak seoske okolice.

Nekoliko minuta hodao je duţ ceste, a zatim stao i slušao dok je brisao kišu s lica. Konačno je skrenuo udesno i krenuo preko polja, a kad je stigao do ograde popeo se preko nje, a zatim nastavio hodati. Konačno je došao do male poljske kućice i znao je da ju je konačno pronašao.

Kad je širom otvorio vrata, u bljesku munje ugledao ju je u poljskoj kućici. Mokra do koţe i tresući se stisnula se na nekakvoj prljavoj slami pokušavajući se što je moguće više zagrijati.

I opet je plakala. »E pa, madam«, rekao je zubi stisnutih od ljutnje, »pozvali ste me iz toplog kreveta. Što sad ţelite od mene?« »Odlazite«, zajecala je. »Ostavite me samu.« Kad ju je vidio kako leţi tamo, morao se diviti njezinoj hrabrosti, a i njezinu ponosu. Zubi su joj cvokotali tako snaţno da su nadglasavali zvuk kiše. Očito se smrzavala. Uz uzdah je zaboravio na ljutnju. Ako je bila tako moćna vještica, zašto nije činima stvorila suho mjesto na kojem će provesti noć? Nicholas je zakoračio u kućicu koja je prokišnjavala, sagnuo se i podignuo je u naručje. »Ne znam tko je bespomoćniji«, rekao je, »vi ili ja.« »Pustite me«, rekla je kad ju je podignuo, ali nije se zbilja pokušavala boriti da se makne od njega. Umjesto toga poloţila je glavu na njegovo rame i počela još jače jecati. »Nisam uspjela pronaći mjesto gdje bih mogla odsjesti. Sve je u Engleskoj tako skupo, a ne znam gdje je Robert i morat ću nazvati Elizabeth i ona će mi se smijati«, rekla je spojivši sve to u jednu

43

skoro nerazumljivu rečenicu.

Nicholas ju je morao bolje namjestiti u svom naručju dok je preskakao ogradu, ali nastavio je hodati, a Dougless je nastavila plakati dok su ga njezine ruke obuhvaćale oko vrata. »Nigdje ne pripadam«, rekla je. »Moja je obitelj savršena, ali ja nisam. Sve ţene u mojoj obitelji udaju se za divne muškarce, a ja čak ne mogu ni upoznati divne muškarce. Robert je bio sjajna prilika, ali ni njega nisam uspjela zadrţati.

O, Nick, što da učinim?« Izašli su iz polja i izbili na popločanu cestu. »Kao prvo, gospo«, rekao je, »ne moţete me zvati Nick. Nicholas, da, Colin, moţda, ali Nick ne. A sad, budući da nam je, čini se, usud poznavati se, kako se vi zovete?« »Dougless«, rekla je drţeći se za njega. »Dougless Montgomery.« »Aha, dobro i razumno ime.« Dougless je šmrcnula dok se plač smirivao. »Moj je otac profesor srednjovjekovne povijesti pa mi je dao ime po Dougless Sheffield. Znate, ţeni koja je rodila nezakonito dijete grofa od Leicestera.« Nicholas je zastao. »Koja je što?« Dougless se odmaknula od njega kako bi ga iznenaĎeno pogledala. Kiša je sada samo sipila i zahvaljujući mjesečini mogla je vidjeti izraz na njegovu licu. »Rodila je dijete grofa od Leicestera«, rekla je iznenaĎeno.

Nicholas ju je odmah spustio na tlo i zabuljio se u nju. Kiša se cijedila s njihovih lica. »Biste li bili tako ljubazni da mi kaţete tko je taj grof od Leicestera?« Njegova krinka više se ne drţi, pomislila je Dougless i nasmiješila mu se. »Zar se ne biste trebali pretvarati da to znate?« Kad Nicholas nije odgovorio, Dougless je rekla: »Grof od Leicestera bio je Robert Dudley, čovjek koji je toliko volio kraljicu Elizabetu.« Na to se Nicholasovo lice izobličilo od bijesa, a zatim se okrenuo i počeo marširati. »Dudleyjevi su izdajice, svi do jednog pogubljeni«, rekao je preko ramena. »A kraljica Elizabeta treba se udati za kralja Španjolske. Neće se udati za nekog Dudleyja, u to moţete biti sigurni!« »U pravu ste, neće se udati za Dudleyja, ali neće se udati ni za kralja Španjolske«, povikala je Dougless dok je trčala za njim. Ali ispustila je uzvik boli kad je izvrnula gleţanj i pala na asfalt ogrebavši ruke i koljena.

Nicholas se ljutito uputio natrag prema njoj. »Ţeno, vi ste sama nevolja«, rekao je dok ju je ponovno podizao u naručje.

Dougless je zaustila da nešto kaţe, ali kad joj je rekao da bude riho, poloţila je glavu ponovno na njegovo rame i nije rekla ništa.

Odnio ju je natrag do prenoćišta gdje je odsjeo, a kad je otvorio vrata ugledao je gazdaricu kako sjedi na stolici i čeka ga. »Tu ste«, rekla je gazdarica s olakšanjem u glasu. »Čula sam vas kako odlazite i u srcu sam znala da nešto nije uredu. O, jadničci, oboje izgledate kao da ste prošli pakao. Zašto je ne odnesete gore, a ja ću vam dok uţiva u toploj kupki pripremiti čaj i sendviče.« Pogledala je Nicholasa. »Ranije sam donijela večeru, ali niste odgovorili kad sam kucala. Zasigurno ste zaspali.« Nicholas je kimnuo ţeni, a zatim se uputio stepenicama za njom i dalje noseći Dougless,

44

ali uspijevajući je ignorirati. Gazdarica ih je odvela do prostorije koju Nicholas nije prije vidio. U njoj su se nalazile nekakve neobične i velike keramičke posude, a jednu je prepoznao kao kadu. Ali nije vidio kante s vodom, a u blizini nije bilo kućnih pomoćnica. Tko je punio ovu veliku kadu?

Skoro je ispustio ţenu koju je drţao u naručju kad je gazdarica okrenula ručicu iznad kade i kad je voda počela curiti. Česma u kući! pomislio je Nicholas očiju raširenih u nevjerici. »Začas će biti vruća«, rekla je gazdarica. »Trebali biste je razodjenuti i staviti je u kadu dok ja odem po čiste ručnike. A i vi izgledate kao da bi vam godila kupka«, rekla je na izlasku iz sobe.

Nicholas je dovoljno dobro razumio što je gazdarica govorila da počne razmišljati o toj ideji. Sa zanimanjem je pogledao u Dougless. »Nemojte ni pomišljati na to«, upozorila ga je Dougless. »Izaći ćete iz ove sobe dok se budem kupala.« Smiješeći se spustio ju je na noge i osvrnuo se oko sebe. »Kakva li je to prostorija?« »To je kupaonica.« »Vidim kadu za kupanje, ali što je ovo? A ovo?« Dougless je stajala tamo u hladnoj i mokroj odjeći i gledala ga. Mislila je da se otkrio kad se pretvarao da ne zna skoro ništa o Robertu Dudleyju, ali kad je rekao još toga, znala je da je bio u pravu. Morala bi nazvati oca da joj kaţe točne datume, ali i bez pitanja znala je da 1564. godine, iz koje je ovaj čovjek tvrdio da dolazi, Robert Dudley nije bio imenovan grofom od Leicestera.

A sada je stajao tu u mokroj odjeći koja se prilijepila za njegovo privlačno tijelo i pitao ju je što su zahod i umivaonik. Morala se suzdrţati od toga da ga ne pita što je koristio ako nije znao što je zahod. Ali naravno da je znao, rekla je sama sebi. No, zasigurno je uistinu pretjerao s učenjem kad je zaboravio nešto tako elementarno. Pokazala mu je kako se koristi umivaonik, a onda je lica crvenog od neugode objasnila čemu sluţi zahod. Podignula je i spustila zahodsku dasku. »I zahodska se daska nikad, ali baš nikad ne ostavlja podignuta«, rekla je osjećajući se kao da čini uslugu ţenskom rodu kad uči ovog jednog muškarca tu jednostavnu stvar.

Prekinula ih je gazdarica koja se vratila s još ručnika i pamučnim ogrtačem na cvjetiće. »Primijetila sam da nemate puno prtljage«, rekla je, a njezin je ton glasa odavao da je ţeljela znati zašto. »Obično Amerikanci dolaze s mnogo prtljage.« »Zrakoplovna tvrtka izgubila nam je svu prtljagu«, rekla je Dougless brzo i pitala se je li mislila da je i Nicholas Amerikanac. Je li njegov naglasak bio neobičan i Englezima? »I mislila sam da je nešto takvo u pitanju«, rekla je gazdarica. »Donijet ću vam čaj i ostaviti ga na stolu u hodniku, ako se slaţete. Dakle, laku noć.« »Da, hvala vam«, rekla je Dougless dok je zatvarala vrata ostavivši je samu s Nicholasom kojeg je brzo poslala van. »Idite sad. Neću dugo.« Sa smiješkom, kao da uţiva u Douglessinoj nervozi, izašao je iz kupaonice. Kad je ostala sama, Dougless je uronila u vruću vodu, zavalila se i zatvorila oči. Voda je zapekla njezina izgrebena koljena i laktove, ali zbog vruće vode već se počela zagrijavati.

Pitala se kako li ju je pronašao. Kad ga je ostavila u prenoćištu, prešla je cijelo selo

45

pokušavajući pronaći neko mjesto na kojem bi mogla odsjesti za trideset funti, ali nije bilo ničeg. Sva su manje skupa mjesta bila popunjena. Potrošila je šest funti na obrok u puhu, a zatim se uputila dalje pješice. Pomislila je da će moţda prije nego što padne noć stići do drugog sela i tamo pronaći smještaj. Ali kiša je počela, spustio sc mrak, a Dougless je uspjela pronaći samo kućicu usred polja koja je prokišnjavala. Najprije se zgurila na prljavoj slami i zaspala, ali probudila se negdje tijekom noći u suzama. Čini se da joj je plakanje postalo navikom tijekom posljednja dvadeset četiri sata.

Dok je plakala pojavio se on i, istinu govoreći, nije se iznenadila što ga vidi. Zapravo činilo joj se posve prirodnim to što je znao gdje će je pronaći i što je izašao na kišu zbog nje. Činilo se prirodnim i kad ju je podignuo svojim snaţnim rukama.

Kad se voda rashladila, Dougless je izašla iz kade, osušila se, a zatim odjenula ogrtač na cvjetiće. U ogledalu je vidjela da uopće nema šminke, a njezina kosa... Bolje da što manje razmišlja o tome. Nije mogla ništa učiniti u vezi sa svojim izgledom jer nije imala čak ni češalj.

Stidljivo je pokucala na poluotvorena vrata sobe. Nicholas, odjeven samo u svoje i dalje mokre hlače, širom ih je otvorio. »Kupaonica je vaša«, rekla je pokušavajući se nasmiješiti i ponašati se kao da je situacija normalna.

Ali sada je njegovo lice bilo strogo. »Idite u krevet i ne mičite se odande«, naredio je. »Nemam namjeru ponovno ići u lov.« Samo je klimnula kad je prošao pokraj nje na putu do kupaonice. Na stolu se nalazio pladanj s hranom i čajnik. »Kladim se da mi nije ništa ostavio«, promrmljala je dok je razmišljala o tome da nije ni zasluţila da bude ljubazniji prema njoj. Bila je prava napast za njega. Ali ostavio je za nju dovoljno čaja u čajniku za šalicu čaja, kao i sendvič od piletine.

Dougless je sve zahvalno pojela i popila. Potom se u tankom ogrtaču zavukla ispod prekrivača na drugom krevetu. Pomislila je da će razgovarati kad se on vrati. Pitat će ga kako je znao gdje se nalazila. Kako ju je pronašao po mraku i kiši koja je pljuštala? Ţeljela je razgovarati s njim kad se vrati, ali na trenutak je zatvorila oči, a sljedeće čega je bila svjesna bilo je to da je jutro. Toplina sunčevih zraka udarala joj je ravno u lice i polako i smućeno otvorila je oči.

Neki je muškarac stajao pokraj prozora leĎima okrenut od nje, a nosio je samo maleni bijeli ručnik zavezan oko bedara. Kao u snu, Dougless je primijetila da ima mišićava leĎa koja su se suţavala u vitak struk te da su mu noge snaţne i mišićave.

Dougless se polako dovoljno razbudila da se sjeti tko je taj čovjek. Sjetila se svega, od njihova prva susreta u crkvi kad je isukao mač na nju do prošle noći kad ju je pronašao i nosio je u naručju na kiši.

Kad se pridigla, okrenuo se i pogledao je. »Budni ste«, rekao je jednoličnim glasom. »Hajde, ustanite, moramo puno toga učiniti.« Kad je ustala, vidjela je da se i on namjeravao obući... pred njom. Zgrabivši svoju izguţvanu odjeću uputila se u kupaonicu da se odjene. Kad se odjenula pogledala se u ogledalo i skoro se ponovno rasplakala. Izgledala je uţasno! Oči su joj još uvijek bile crvene, a kosa zamršeno i nakostriješeno gnijezdo i znala je da nema načina da popravi štetu. Dok se gledala u ogledalo, pomislila je da bi došlo do velikog porasta broja samoubojstava meĎu ţenama kad bi se sve ţene morale suočiti sa svijetom s licem kakvo im je Bog dao.

46

Ispravila je ramena i izašla iz kupaonice te pritom skoro naletjela na Nicholasa jer ju je čekao u hodniku. »Najprije ćemo jesti, gospo, a onda razgovarati«, rekao je kao da su njegove riječi nekakav izazov.

Dougless je samo kimnula kad je krenula ispred njega niz stepenice u malu blagovaonicu.

Nasmiješila se kad su ušli u prostoriju i sjetila se nečeg što je pročitala u vodiču. Tamo je stajalo da u Engleskoj postoje dva obroka koja se ne smiju propustiti: doručak i vrijeme za čaj. Kad su ona i Nicholas sjeli za mali stol, gazdarica je počela donositi pladnjeve prepune hrane. Tu je bila pahuljasta kajgana, tri vrste kruha, slanina koja je podsjećala na najbolju američku šunku, grilane rajčice, prţeni krumpir, dimljena riba zlataste boje, vrhnje, maslac i marmelada. A nasred stola stajao je veliki i lijepi porculanski čajnik s čajem koji je gazdarica punila tijekom cijelog obroka.

Izgladnjela Dougless jela je dok više ništa nije mogla staviti u sebe, ali nije se mogla natjecati s Nicholasom. Pojeo je gotovo svu hranu koja je stavljena na stol. Kad je Dougless završila s jelom, primijetila je da gazdarica sa zanimanjem promatra Nicholasa. Sve je jeo ţlicom ili prstima. Pomoću noţa rezao je slaninu pridrţavajući je prstima, ali nijednom nije dotaknuo vilicu.

Kad je konačno završio s jelom, zahvalio je gazdarici, a zatim uzeo Dougless za ruku i izveo je van. »Kamo idemo?« upitala je dok je jezikom prelazila preko zuba. Nije ih oprala dvadeset četiri sata i osjećala je kako se na njima stvorio ljepljivi film. A i vlasište ju je svrbjelo. »U crkvu«, rekao je. »Tamo ćemo smisliti plan.« Brzim hodom uputili su se do crkve, a Nicholas je zastao samo jednom da začuĎeno promotri mali kombi za dostavu. Dougless mu je počela pričati o transporterima i kamionima za stoku, ali onda je ipak zaključila da je bolje da sudjeluje u njegovoj igri.

Stara crkva bila je otvorena i prazna i Nicholas ju je odveo do klupe koja se nalazila pod desnim kutom u odnosu na grobnicu i tamo je posjeo. U tišini ga je promatrala dok je neko vrijeme gledao mramornu skulpturu, a potom prstima prešao preko datuma i imena.

Konačno se okrenuo, sklopio ruke iza leĎa i počeo hodati tamo-amo. »Kako ja to vidim, gospo Montgomery«, rekao je, »trebamo si uzajamno. Moje je uvjerenje da nas je Bog spojio iz nekog razloga.« »Mislila sam da sam to ja učinila pomoću čarolije«, rekla je pokušavajući se našaliti, ali zapravo joj je bilo drago što je, čini se, ipak shvatio da ona nije vještica. »Istina je da sam isprva vjerovao u to, ali nisam oka sklopio otkad ste me pozvali na kišu pa sam imao vremena podrobnije razmotriti stvari.« »Ja sam vas pozvala«, rekla je u nevjerici. »Nisam uopće mislila na vas, a kamoli da sam vas pozvala. I mogu vas uvjeriti da u tom polju nije bilo telefona, a sigurno nisam mogla vikati tako glasno da biste me čuli.« »Kako bilo da bilo, pozvali ste me. Vaša me nuţda probudila.« »Aha, razumijem«, rekla je Dougless osjećajući kako u njoj raste ljutnja. »Vraćamo se na vaše uvjerenje da sam vas ja nekako, putem nekakve abrakadabra čarolije, zazvala ovamo iz vašeg groba. Ne mogu to više podnijeti. Odlazim«, rekla je i počela ustajati.

Ali prije nego što se uspjela pomaknuti, našao se ispred nje. Jednu je ruku stavio na visoki

47

naslon za ruke, a drugu na naslon za leĎa i pritisnuo je svojim tijelom o sjedalo. »Nije mi vaţno vjerujete li vi u to ili ne«, rekao je namrgoĎeno joj se unijevši u lice. »Jučer s jutrom probudili se u godini Gospodnjoj 1564., a danas s jutrom godina bijaše...« »Tisuću devetsto osamdeset osma«, šapnula je gledajući ga. »Aj«, rekao je, »više od četiri stotine godina kasnije. A vi ste, vještice, ključ mog bivstvovanja ovdje i mog povratka.« »Vjerujte mi, poslala bih vas natrag da mogu«, rekla je stisnuvši usta. »Imam dovoljno vlastitih problema i bez brige oko...« Toliko je pribliţio svoje lice njezinu da su im se nosovi gotovo dodirivali i osjetila je vrelinu njegove ljutnje. »Ne biste se usudili reći da je meni potrebna briga. Ja sam taj koji vas mora izvlačiti iz polja u gluho doba noći.« »To je bilo samo jedanput«, slabašno je rekla Dougless, a zatim se ponovno naslonila na klupu. »U redu«, rekla je s uzdahom, »kako ste čuli moju... nuţdu, kako vi to zovete?« Spustio je ruke s klupe, a zatim se ponovno uputio do grobnice i zagledao se u nju. »IzmeĎu nas je veza«, rekao je tiho. »Moţda je to neka nečastiva veza, ali tu je. Tijekom noći probudio me vaš zov. Nisam čuo riječi, ali sam vas, bilo kako bilo, čuo kako me zovete.

Osjećaj... zova probudio me pa sam ga slijedio kako bih vas pronašao.« Dougless na trenutak nije ništa rekla. Znala je da je ono što je govorio morala biti istina jer nije bilo drugog objašnjenja za to kako ju je pronašao. »Ţelite li reći da izmeĎu nas postoji nekakva mentalna telepatija?« Okrenuvši se natrag prema njoj uputio joj je zbunjeni pogled. »Mentalna telepatija prenošenje je misli na daljinu. Ljudi čitaju misli jedni drugima.« »Moţda«, rekao je ponovno se zagledavši u grobnicu. »Nisam posve siguran da su u pitanju misli, već više...« Na trenutak je zastao. »Potreba. Čini se da čujem da me trebate.« »Nitko meni nije potreban«, rekla je Dougless tvrdoglavo.

Okrenuvši se natrag prema njoj bijesno se zagledao u nju. »Ne shvaćam zašto niste u očinskoj kući. Još ne sretoh ţenu kojoj je potrebno više paţnje nego vama.« Dougless je ponovno počela ustajati, ali Nicholasov ju je pogled natjerao da opet sjedne. »U redu, čuli ste moj >zov<, kako vi to kaţete. I što mislite da to znači?« Nicholas je ponovno stavio ruke iza leĎa i počeo koračati tamo-amo. »Došao sam u ovo vrijeme i u ovo brzo i neobično mjesto zbog nekog razloga. Uvjeren sam da je na vama da mi pomognete iznaći odgovor zašto sam ovdje.« »Ne mogu«, rekla je Dougless brzo. »Moram pronaći Roberta i doći do svoje putovnice da mogu otputovati kući. Istina je da mi je dosta ovog odmora. Ako iduća dvadeset četiri sata budu kao ova posljednja, bolje da mi počnu pripremati nadgrobni spomenik.« »Moj ţivot i smrt moţda su za vas samo šala, ali meni to nijesu«, rekao je Nicholas tiho.

Dougless je iznervirano podignula ruke u zrak. »Ţelite da vas saţalijevam jer ste mrtvi?

Ali niste mrtvi. Ovdje ste, ţivi ste.« »Ne, gospo, tamo leţim«, rekao je upirući prstom u grobnicu.

Dougless je na trenutak naslonila glavu na klupu i zatvorila oči. Sada bi uistinu trebala otići. Zapravo vjerojatno bi nekoga trebala zamoliti za pomoć. Ali nije mogla napraviti nijedno od toga. Bez obzira na njegovu pravu priču, čak i ako ona sama nije vjerovala da dolazi iz drugog vremena, činilo se da on uistinu vjeruje u to. A nakon što ju je spasio prošle

48

noći, dugovala mu je. Pogledala ga je. »Što planirate?« upitala je blago. »Pomoći ću vam da pronaĎete svog milosnika, a vi meni morate pomoći da saznam zašto sam ovdje.« »Kako mi moţete pomoći da pronaĎem Roberta?« upitala je. »Mogu vas hraniti, odijevati i ponuditi vam zaklon dok ga ne pronaĎete«, odmah je odgovorio. »Ah, da. Te stvari. A moţe li i sjenilo za oči? Dobro, dobro, samo se šalim. Dakle, pretpostavimo da >mi< uspijemo pronaći Roberta, što ţelite da učinim da vam pomognem da se, ovaj, vratite?« »Sinoć ste mi govorili o Robertu Dudleyju i kraljici Elizabeti. Činilo se da znate za koga će se udati naša mlada kraljica.« »Elizabeta se neće udati ni za koga i postat će poznata kao Kraljica djevica. U Americi je nekoliko drţava dobilo ime po njoj: Virginia i Zapadna Virginia.« »Ne! To ne moţe biti istina. Nijedna ţena ne moţe vladati sama.« »Ne samo da vlada sama, nego je i sjajna vladarica. Bila je sjajna vladarica. Ona je Englesku učinila najvećom silom u cijeloj Europi.« »Uistinu?« »Ne morate mi vjerovati. To je povijest.« Nicholas se na trenutak zamislio. »Povijest, da. Sve što se dogodilo meni, mojoj obitelji, sad je povijest pa je to vjerojatno sve negdje zapisano?« »Razumijem«, rekla je Dougless sa smiješkom. »Mislite da ste poslani kroz vrijeme da biste nešto saznali? Kako zanimljivo«, rekla je, a zatim se namrštila. »Hoću reći da bi bilo zanimljivo kad bi bilo moguće da osoba putuje kroz vrijeme. Ali budući da to nije moguće, onda nije zanimljivo.« Sve se više privikavala na zbunjeni izraz na njegovu licu. Kad nije uspio shvatiti što je upravo rekla, nastavio je. »Moţda postoji nešto što vi znate i što moram saznati od vas.« Pomaknuo se i stao pokraj nje nadvisujući je. »Što ljudi u ovom vremenu znaju o kraljičinoj presudi protiv mene? Tko joj je rekao da podiţem vojsku kako bih je maknuo s prijestolja? To bi negdje trebalo biti zapisano?« »O, da. Moj se otac običavao ljutiti svaki put kad bi pročitao nešto o tome da je Elizabeta I. imala nezakonito dijete. Govorio je da je svaki dan njezina ţivota dokumentiran pa nije moguće da se mogla iskrasti i u tajnosti roditi dijete.« Dok je to govorila, Nicholas ju je promatrao takvim intenzitetom da se nasmiješila. »Imam ideju. Zašto ne ostanete u ovom vremenu? Čemu se uopće vraćati? Sigurna sam da biste mogli pronaći posao. Bili biste sjajan nastavnik elizabetinske povijesti. Ili biste mogli istraţivati i pisati. Sigurna sam da biste imali dovoljno za ţivot nakon prodaje novčića. Pod uvjetom da ih pametno uloţite. Moj otac mogao bi vam pomoći prilikom ulaganja, ili moj ujak J.T. Obojica znaju puno o novcu.« »Ne!« rekao je Nicholas divlje, desnom šakom stišćući lijevu. »Moram se vratiti u svoje vrijeme. Na kocki je moja čast. Budućnost Staffordovih. Ako se ne vratim, sve će nam oduzeti.« »Oduzeti?« upitala je Dougless, a kroz kičmu su joj prošli ţmarci. Znala je dovoljno o srednjevjekovnoj povijesti da stekne neku predodţbu o tome o čemu je govorio. Glas joj se utišao. »Kralj ili kraljica obično su oduzimali imanja plemićima optuţenima za...« Na

49

trenutak je samo gledala u njega. »Izdaju«, šapnula je. »U srednjem vijeku ljudi su gubili posjede zbog izdaje. A izdaja se kaţnjavala na... na druge načine.« Duboko je udahnula. »Kako... kako ste umrli?« »Predmnijevam da sam pogubljen.«

50

ŠESTO POGLAVLJE

D

ougless je zaboravila na dvojbu je li on iz šesnaestog stoljeća ili ne. »Recite mi što se dogodilo«, šapnula je.

Još je koji trenutak nastavio koračati, a zatim je, nakon što je bacio još jedan pogled na grobnicu, sjeo pokraj nje. »Posjedujem zemlju u Walesu«, rekao je tiho. »Kad sam saznao da su moji posjedi napadnuti, okupio sam vojsku. Ali u ţurbi da zaštitim ono što mi pripada, nisam od kraljice zatraţio dopuštenje za to. Ona je...« Na trenutak se zagledao u daljinu, a oči su mu bile ljute i tvrde. »Kraljici je netko rekao...« Zastao je i udahnuo. »Rečeno joj je da skupljam vojsku kako bih se udruţio s mladom škotskom kraljicom.« »Škotskom kraljicom Mary«, rekla je Dougless, a on je kimnuo. »Imao sam suĎenje po kratkom postupku i osuĎen sam na odrubljivanje glave. Imao sam još tri dana prije pogubljenja kad ste me... kad ste me pozvali ovamo.« »Onda ste imali sreće!« rekla je Dougless. »Odrubljivanje glave. Odvratno. To se više ne radi.« »Nema izdaje pa nije nuţno odrubljivati glave ljudima?« upitao je Nicholas. »Ili moţda kaţnjavate pripadnike plemstva na drugi način.« Podignuo je ruku kad je zaustila da mu odgovori. »Ne, o tom ćemo kasnije. Moja je majka moćna ţena i ima prijatelje. Od trenutka kad sam uhićen bez prestanka je radila na tome da dokaţe moju neduţnost i uspjela je ostvariti napredak. Vjeruje da će uskoro saznati tko me izdao. Moram se vratiti i dokazati da nisam kriv. Ako to ne učinim, izgubit će sve. Naći će se na cesti.« »Kraljica će vam oduzeti sve što imate?« »Sve. Kao da sam uistinu izdajnik.« Dougless je razmišljala o tome što joj je rekao. Naravno da ono što je govorio nije bilo istinito, ali da jest, moţda bi se danas moglo saznati nešto iz povijesnih knjiga. »Imate li bilo kakvu ideju tko je rekao kraljici da će vaša vojska posluţiti da je se skine s prijestolja?« »Nisam siguran, ali prije nego što sam dospio ovamo, pisao sam pismo majci. Najzad sam se sjetio čovjeka kojem sam se moţda zamjerio prije nekih deset godina. Rečeno mi je da je sada na dvoru. Moţda on...« Zastavši u pola rečenice Nicholas je u očaju zario glavu u ruke.

Dougless je skoro pruţila ruku da mu dodirne kosu, da ga moţda pomiluje po vratu, ali odustala je. Podsjetila se da njegovi problemi nisu njezini i da nije bilo apsolutno nikakvog razloga zašto bi trošila vrijeme pokušavajući mu pomoći da sazna zašto je on ili moţda neki od njegovih predaka bio nepravedno osuĎen za izdaju.

S druge strane, već zbog same pomisli na nepravdu, Dougless se najeţila. Moţda joj je to

51

bilo u krvi. Njezin djed, Hank Montgomery, bio je organizator sindikata prije nego što se vratio kući u Maine voditi obiteljsku tvrtku, Warbrooke Shipping. Do današnjeg je dana njezin djed mrzio bilo kakvu nepravdu te bi riskirao svoj ţivot da je zaustavi. »Kao što sam vam rekla, moj je otac profesor povijesti srednjeg vijeka«, rekla je Dougless tiho, »i pomagala sam mu u nekim istraţivanjima. Moţda bih vam mogla pomoći da pronaĎete ono što traţite. A, osim toga, koga ćete drugog naći da uopće i pomislili pomoći nekom tko nosi mač i balon-hlačice?« Nicholas je ustao. »Govorite o mojoj odori? Zbijate šale na račun moje odjeće? Ove... ove...« »Hlače.« »Da, hlače. Tako sputavaju noge da se ne mogu sagnuti. A ovo«, rekao je dok je stavljao ruke u dţepove. »Tako su maleni da ne mogu ništa nositi u njima. A sinoć mi je bilo hladno na kiši i...« »Ali danas vam nije vruće«, rekla je sa smiješkom. »A ovo?« Povukao je rasporak kako bi joj pokazao patentni zatvarač. »Ovo moţe ozlijediti muškarca.« Dougless se počela smijati. »Kad bi nosili donje rublje umjesto da ga ostavljate na krevetu, moţda vas patentni zatvarač ne bi ozlijedio.« »Donje rublje? Što je to?« »Elastika, sjećate se?« »A, da«, rekao je i nasmiješio se.

Dougless se iznenada upitala što drugo ionako ima raditi? Još malo plakati? Šest prijateljica odvelo ju je na večeru prije odlaska u Englesku da joj poţeli sretan put. Puno su se smijale na račun njezina romantičnog odmora. A sad je pak tu i ţeli poći kući nakon samo pet dana.

Pogledavši ovog nasmiješenog čovjeka, Dougless se zapitala bi li, da je uistinu iskrena prema sebi, radije provela četiri i pol tjedna s Robertom i Glorijom ili bi radije pomogla njemu da istraţi ţivot koji mu je moţda pripadao, a moţda i nije. Uzvrativši mu osmijeh pomislila je da ju je cijela ova stvar podsjetila na horor-priču u kojoj glavna junakinja odlazi u knjiţnicu i čita o prokletstvu bačenom na kuću koju je unajmila za to ljeto. »Da«, čula je samu sebe kako govori. »Pomoći ću vam.« Nicholas je sjeo pokraj nje, uzeo joj ruku i sa ţarom spustio poljubac na njezinu nadlanicu. »Vi ste dama u srcu.« Smiješila se dok je bio tako nagnut, ali njegove su joj riječi izbrisale osmijeh s lica. »U srcu? Hoćete reći da inače nisam dama?« Lagano je slegnuo ramenima. »Tko moţe dokučiti zašto me je Bog povezao s pučankom?« »Ma vi jedan...« zaustila je. Na vrh joj je jezika bilo da mu kaţe da je njezin ujak kralj Lankonije i da je često provodila ljeta u igri sa svojih šest roĎaka, prinčeva i princeza. Ali nešto ju je spriječilo. Neka misli što hoće. »Trebam li vam se obraćati s Vaša Milosti?« upitala je vragolasto.

Nicholasu se čelo nabralo od razmišljanja. »Promišljao sam o tome. Sad kad nitko ne zna moje titule mogu se kretati uokolo bez opasnosti. A ova odjeća, to je odjeća kakvu nose svi ljudi. Ne uspijevam shvatiti vaše zakonske odredbe protiv raskošnosti i luksuza. Siguran sam

52

da bih trebao unajmiti čuvare, ali u ovom stoljeću košulja košta kao godišnja nadnica. Ma koliko se trudio, ne uspijevam shvatiti vaš način ţivota. Često...« Skrenuo je pogled. »Često napravim budalu od sebe.« »Pa, to i ja radim, a ja sam odrasla u ovom stoljeću«, rekla je Dougless vedro. »Ali vi ste ţena«, rekao je ponovno je pogledavši. »Kao prvo, idemo raščistiti jednu stvar: u ovom stoljeću ţene nisu robovi muškaraca. Ţene danas govore i rade što ţele. Znamo da nismo na ovom svijetu samo da bismo zabavljale muškarce.« Nicholas je razjapio usta od iznenaĎenja. »Zar danas to mislite o ţenama mog doba?

Vjerujete da su naše ţene sluţile samo za zabavu?« »Poslušne, mirne i tihe, zaključane negdje u dvorcu, stalno trudne i bez mogućnosti da se školuju.« Na Nicholasovu licu izmjenjivale su se različite emocije: zapanjenost, ljutnja, nevjerica.

Na kraju mu se lice opustilo i nasmiješio se, a oči su mu bile pune veselja. »Kad se vratim, reći ću majci kakvo mišljenje vlada o njoj. Moja je majka pokopala tri muţa.« Usnice su mu se trzale od smijeha. »Kralj Henrik rekao je da su majčini muţevi sami odlučili poći u grob jer nisu bili ni upola muškarac kakav je ona. Mirna i tiha? Ne, gospo, nije bila mirna i tiha.

Neškolovana? Moja majka govori četiri jezika i upušta se u filozofske rasprave.« »Onda je vaša majka iznimka. Vjerujem da je većina ţena, odno- .110 bila je, ugnjetavana i da se s njima surovo postupalo. One su bile vlasništvo muškaraca. Imovina.« Uputio joj je prodoran pogled. »A u vaše vrijeme muškarci su plemeniti? Oni ne napuštaju ţene? Ne ostavljaju ih na milost i nemilost prirodi, bez sredstava za uzdrţavanje, bez zaštite, bez dovoljno novaca čak i za prenoćište?« Dougless je okrenula glavu zarumenjevši se. Pa, moţda nije bila u najboljem poloţaju da raspravlja o tome. »U redu, dokazali ste svoje.« Ponovno ga je pogledala. »Dobro, a sad prijeĎimo na posao. Najprije i'eino otići u drogeriju ili specijaliziranu ljekarnu, kako se to već zove n Kngleskoj, i kupiti toaletne potrepštine.« Uzdahnula je. »Treba mi sjenilo za oči, puder, rumenilo, a ubila bih i za ruţ. I potrebne su nam ictkice za zube, zubna pasta i zubni konac.« Zastavši, pogledala ga je. Dajte da vam vidim zube.« »Gospo!« »Dajte da vam vidim zube«, ponovila je glasom koji nije trpio protivljenje. Ako je bio premoreni poslijediplomac, imat će plombe, a ako je iz šesnaestog stoljeća, njegova usta nisu vidjela zubara.

Nicholas je nakon par trenutaka poslušno otvorio usta, a Dougless je pomicala njegovu glavu tamo-amo kako bi pogledala unutra. Nedostajala su mu tri kutnjaka i činilo se da ima karijes na drugom zubu, ali nije bilo tragova modernih stomatoloških zahvata. »Moramo vas odvesti zubaru da se pobrine za taj karijes.« Nicholas se u trenutku odmaknuo od nje. »Zub me ne boli dovoljno da bih ga izvadio«, rekao je kruto. »Zato vam nedostaju tri zuba? Izvadili ste ih?« Činilo se da misli da je to očito pa je Dougless otvorila svoja usta, pokazala mu svoje plombe i pokušala objasniti što je to zubar. »A, tu ste«, čuo se vikarov glas iz straţnjeg dijela crkve. »Dakle, vas ste se dvoje

53

sprijateljili.« Oči su mu svjetlucale. »Nismo...« zaustila je Dougless ţeleći objasniti da nisu postali prijatelji na način na koji je vikar to dao naslutiti svojim tonom. Ali zaustavila se. Istina bi zahtijevala previše objašnjavanja. Ustala je. »Moramo ići jer imamo puno toga za obaviti. Nicholas, jeste li spremni?« Nicholas joj se nasmiješio i ponudio joj svoju ruku te su zajedno napustili crkvu. Vani je Dougless zastala na trenutak i bacila pogled na ograĎeno groblje. Još jučer Robert ju je ostavio ovdje. »Što svjetluca tamo?« upitao je Nicholas gledajući jedan od nadgrobnih spomenika.

To je bio spomenik o koji se Gloria spotaknula, a zatim lagala Robertu o svojim ogrebotinama rekavši da ju je Dougless ozlijedila. Dougless se znatiţeljno uputila do spomenika. Pri dnu, skrivena travom i zemljom, leţala je Glorijina narukvica od dijamanata i smaragda vrijedna pet tisuća dolara. Podigavši je, Dougless ju je okrenula prema suncu. »Kvaliteta je dijamanata dobra, ali ne izvrsna«, rekao je Nicholas dok je virio preko njezina ramena. »A smaragdi su jeftini.« Smiješeći se Dougless je čvrsto primila narukvicu u ruku. »Sad ću ga pronaći«, rekla je. »Sad će se sigurno vratiti.« Brzo se uputila u crkvu i rekla vikaru da, u slučaju da nazove Robert Whitley i raspituje se za izgubljenu narukvicu, kaţe da je kod Dougless. Zatim mu je dala naziv pansiona u kojem je odsjela s Nicholasom.

Dok je odlazila iz crkve, Dougless se osjećala kao da bi mogla klicati od sreće. Sad će se sve srediti.

Robert će biti tako zahvalan što je pronašla narukvicu da... Glavom su joj počele prolaziti slike Roberta kako joj izjavljuje vječnu ljubav i njegove neprestane isprike. »Nisam znao da mi netko moţe toliko nedostajati koliko si mi ti nedostajala«, čula je u glavi Robertov plačni glas. »Kako bi mi mogla oprostiti?« i »Ţelio sam ti dati lekciju, ali ja sam taj koji je naučio nešto od tebe. O, Dougless, moţeš li...?« »Što?« upitala je tupo buljeći u Nicholasa.

Mrštio se. »Rekli ste da moramo otići do nekog mjesta s drogama. Pripremate li nove čarolije?« Nije se ni pokušala braniti, bila je previše sretna da dopusti da je zasmeta išta što je rekao. »Ne na mjesto s osušenim biljem, već u drogeriju«, rekla je veselo. »Idemo.« Dok su hodali, u glavi je sloţila popis stvari koje su joj bile potrebne da bi izgledala najbolje moguće kad ponovno vidi Roberta. Trebali su joj proizvodi za lice i kosu i nova bluza koja nije imala poderan rukav.

Najprije su otišli do numizmatičara i prodali još jedan novčić, ovaj put za tisuću petsto funti. Zatim je Dougless nazvala pansion da rezervira njihovu sobu još tri noći jer je numizmatičar rekao da mu treba vremena da naĎe kupca za Nicholasove rjeĎe novčiće. I da Robertu dam vremena da me pronaĎe, pomislila je Dougless.

Zatim su otišli u drogeriju. Kad su se otvorila vrata veličanstvene engleske drogerije Boots, čak se i Dougless ogledala oko sebe u čudu. Englezi nisu na policama drţali lijekove koji se prodaju bez recepta u upadljivim pakiranjima, čak se i sirup protiv kašlja nalazio iza pulta, već su umjesto toga police bile pune proizvoda ugodnog mirisa. U roku od nekoliko minuta Dougless se odloţivši košaricu na pod pokušavala odlučiti izmeĎu šampona od manga ili

54

jasmina. Pitala se i treba li uzeti proizvod za lice od aloje ili krastavaca dok je u košaricu ubacivala regenerator s mirisom lavande. »Što je ovo?« šapnuo je Nicholas gledajući u bezbrojne redove šarenih pakiranja. »Šampon, dezodorans, pasta za zube, sve uobičajene stvari«, rekla je Dougless odsutno. U jednoj je ruci drţala losion za tijelo od verbene, a u drugoj onaj od noćurka. Koji da uzme? »Nisu mi poznate te riječi.« Dougless je bila zaokupljena odlukama koje je pokušavala donijeti, ali onda je pogledala proizvode onako kako ih je vjerojatno morao vidjeti neki elizabetinac, da je Nicholas bio iz prošlosti, što naravno nije bio, podsjetila se. Njezin je otac rekao da su donedavno ljudi izraĎivali sve toaletne potrepštine kod kuće. »Ovo je šampon za pranje kose«, rekla je kad je otvorila bočicu šampona s mirisom papaje. »Pomiriši.« Udahnuvši prvi miris Nicholas joj se nasmiješio s uţitkom, a zatim je kimnuo prema drugim bočicama i Dougless ih je počela otvarati. Svaki proizvod izvlačio je izraz čuĎenja na Nicholasovo lice. »Ovo je čudesno. Kao u raju. Kako bih volio poslati jedan svojoj kraljici.« Zatvorila je poklopac na bočici regeneratora s mirisom zumbula. »Istoj onoj kraljici koja ti je dala odrubiti glavu?« »Lagali su joj«, rekao je Nicholas natjeravši Dougless da zatrese glavom. Kao Amerikanka teško je razumjela takvu lojalnost monarhiji. »Čuo sam da joj se osobito sviĎaju stvari koje dobro mirišu«, rekao je Nicholas podigavši bočicu losiona za muškarce nakon brijanja. »Moţda ovdje imaju oprane rukavice«, rekao je ogledavajući se. »Oprane? Mislite čiste rukavice?« »Namirisane.« »Namirisana koţa, ali nema namirisanih rukavica«, rekla je Dougless smiješeći se. »A, dobro«, polagano je rekao, a zatim ju je pogledao na način zbog kojeg se skoro zarumenjela. »Po svoj prilici namirisana koţa morat će biti dovoljna.« Dougless je brzo pogledala prema redovima proizvoda za brijanje. »A što mislite o tome da obrijete tu svoju bradu?« Nicholas je rukom prešao preko brade i činilo se da razmišlja o onom što je rekla. »Nisam uočio nijednog muškarca s bradom.« »Neki muškarci i dalje nose brade, ali općenito govoreći brade nisu u modi.« »Onda ću pronaći brijača i obrijati je«, rekao je odlučno, a zatim zastao. »Još uvijek postoje brijači?« »Brijači još uvijek postoje.« »I taj će brijač staviti srebro u moj bolni zub?« Dougless se nasmijala. »Ne baš. Brijači i zubari sada su zasebne profesije. Zašto ne uzmete losion za brijanje dok ja pronaĎem spuţvicu i britvice?« Podigavši košaricu vidjela je da je bila gotovo puna: šampon, kremasti regenerator, češljevi, četkice za zube, pasta za zube, zubni konac i mali električni putni set uvijača za kosu. Nekoliko minuta kasnije sa zadovoljstvom je razgledala šminku kad je začula buku s druge strane polica. Nicholas je pokušavao privući njezinu pozornost.

55

Kad je izašla iza ugla vidjela je da je otvorio tubu zubne paste i bijela pasta štrcnula je po policama. »Samo sam ţelio oćutiti miris«, rekao je kruto, a Dougless je osjetila koliko mu je neugodno.

Zgrabivši paketić maramica s police, otvorila ga je, izvadila šačicu, a zatim počela brisati.

Nicholasova je nelagoda nestala kad je vidio čudesne maramice. »To je papir«, rekao je s čuĎenjem u glasu pipnuvši mekane papirnate maramice. »Prestanite s tim!« rekao je. »S papirom treba štedljivo. Previše je dragocjen, a ovaj papir nije prethodno rabljen.« Dougless nije shvaćala o čemu on priča. »Papirnate maramice za jednokratnu su uporabu, a zatim se bacaju.« »Je li vaše stoljeće toliko bogato?« upitao je, a zatim rukom prešao preko lica kao da ţeli razbistriti misli. »Ne razumijem to. Papir je tako dragocjen da se koristi umjesto zlata, a opet tako bezvrijedan da se moţe koristiti za čišćenje, a potom baciti.« Sa smiješkom na licu Dougless je razmišljala o tome kako je sav papir u šesnaestom stoljeću bio ručno izraĎen. »Pretpostavljam da ga imamo u izobilju«, rekla je. »Moţda i više nego što bismo trebali.« Otvoreni paketić maramica stavila je u košaru, a zatim nastavila birati stvari koje su im bile potrebne. Kupila je kremu za brijanje, britvice i dezodorans, rukavice za pranje za oboje (jer ih u engleskim hotelima nije bilo) i kompletnu kozmetiku za sebe.

Kad je otišla na blagajnu, ponovno je preuzela na sebe plaćanje Nicholasovim modernim novcem. A njemu je ponovno skoro pozlilo zbog ukupnog iznosa. »Mogu kupiti konja za cijenu te jedne bočice«, promrmljao je kad mu je pročitala cijenu. Nakon što je platila, iz trgovine je iznijela dvije vrećice pune potrepština. Nicholas se nije ponudio da ponese vrećice pa je pretpostavila da su jedino vrećice s oklopom dovoljno muţevne da bi ih nosio. »Odnesimo ovo natrag u hotel«, rekla je. »Zatim moţemo...« prestala je govoriti jer je Nicholas stao ispred izloga trgovine. Jučer je primjećivao samo ulicu, blejao je u automobile, opipavao površinu pločnika i zurio u ljude. Danas je bio više zainteresiran za drugu stranu ulice jer je primjećivao trgovine, divio se staklenim izlozima te često dodirivao slova na natpisima.

Stao je ispred izloga knjiţare. Središnje je mjesto zauzimala velika i lijepa knjiga o srednjevjekovnom oruţju. Pokraj nje nalazile su se knjige o Henriku VIII. i Elizabeti I. Nicholasove su se oči raširile kao tanjurići. Okrenuvši se pokazao je na knjige, zatim otvorio usta ţeleći nešto reći, ali nikakve riječi nisu izlazile iz njegovih usta. »Hajde«, rekla je sa smiješkom i odvukla ga unutra. Kakve god su je vlastite brige morile, Dougless ih je brzo zaboravila kad je vidjela čuĎenje i radost na Nicholasovu licu dok je sa strahopoštovanjem dodirivao knjige. Nakon što je odloţila vrećice na pultu, prošetala je trgovinom s Nicholasom. Neke velike i skupe knjige bile su izloţene na stoliću odmah pokraj vrata i on je prstima polako prelazio preko sjajnih fotografija. »Veličanstvene su«, prošaptao je. »Nisam nikad ni pomišljao da bi ovako nešto moglo postojati.« »Evo i tvoje kraljice Elizabete«, rekla je Dougless podigavši veliki svezak u boji.

Gotovo kao da je se boji dodirnuti, Nicholas je oprezno uzeo knjigu od Dougless.

Promatrajući ga, Dougless jedva da je mogla vjerovati u to da nikad prije nije vidio

56

modernu fotografiju u boji. Znala je da su u elizabetinsko doba knjige bile dragocjene i rijetke i da su ih posjedovali samo najbogatiji. Ako su knjige imale slike, to su bili drvorezi ili rukom obojene iluminacije.

Promatrala je Nicholasa kako sa strahopoštovanjem otvara knjigu koju je drţao i rukom prelazi preko sjajnih fotografija. »Tko je ovo naslikao? Zar danas imate toliko slikara?« »Sve su knjige otisnute pomoću stroja.« Nicholas se zagledao u sliku kraljice Elizabete I. »Što li to ima na sebi? Je li oblik ovog rukava nova moda? Moja bi majka znala za to.« Dougless je pogledala datum: 1582. Uzela mu je knjigu iz ruke.

Nisam sigurna da bi trebao vidjeti budućnost.« Što li je samo govolila?! 1582. je budućnost? »Zašto ne pogledate ovu knjigu?« rekla je i pruţila mu knjigu Ptice svijeta.

Njezina je reakcija naravno bila apsurdna jer će se ovom čovjeku svaki čas vratiti pamćenje.

No, za svaki slučaj nije ţeljela da se povijest promijeni jer je srednjovjekovni čovjek vidio budućnost. Osim što će se povijest naravno promijeniti ako mu spase ţivot. Ali to...

Douglessino razmišljanje prekinulo se kad je Nicholas skoro ispustio knjigu zbog toga što je glazbeni sustav, koji je dotad bio tih, odjednom počeo svirati. Nicholas se počeo ogledavati po trgovini. »Ne vidim glazbenike. I kakva je to glazba? Je li to ragtime?« Dougless se nasmijala. »Gdje ste čuli za ragtime? Ne«, ispravila se. »Hoću reći, pamćenje vam se vjerojatno vraća kad se sjećate ragtimea. »GospoĎa Beasley«, rekao je govoreći o ţeni koja je vodila pansion. »Svirao sam joj neku njezinu glazbu, ali ta je glazba bila drugačija od ove.« »Na čemu ste joj svirali?« »Izgledom podsjeća na veliko čembalo, ali zvuk mu se podosta razlikuje.« »Vjerojatno klavir.« »Niste mi rekli odakle dopire glazba.« »To je klasična glazba. Beethoven, mislim, i dolazi s kasete u stroju.« »Strojevi«, šapnuo je. »Ponovno strojevi.« Dok ga je Dougless promatrala nešto joj je palo na um. Moţda bi mu pomoću glazbe mogla vratiti pamćenje.

Duţ jednog zida trgovine bile su izloţene kasete. Odabrala je Beethovena, izvatke iz La Traviate i neku irsku narodnu glazbu. Posegnula je za Rolling Stonesima, ali onda je pomislila da bi trebala uzeti nešto modernije i na tu se pomisao sama sebi nasmijala. »I Mozart je nov za njega«, rekla je dok je s police uzimala kasetu Stonesa. »Moţda.« Na donjoj polici bili su na prodaju ponuĎeni neki jeftini kasetofoni pa je kupila jedan uz koji su bile priloţene slušalice.

Kad se vratila do Nicholasa, on je bio u odjeljku papirnice i oprezno je dodirivao široki asortiman papira. Dougless je podignula biljeţnicu sa spiralnim uvezom i pokazala mu kako se koriste debeli flomasteri, kemijske i tehničke olovke. Nicholas je naţvrljao nešto na papiru, ali primijetila je da nije napisao nikakve riječi. Iako mu je majka, prema njegovim riječima, bila učena ţena, Dougless se pitala zna li on čitati i pisati, ali nije ga to pitala.

Izašli su iz trgovine s još jednom vrećicom, ovaj put punom biljeţnica sa spiralnim uvezom, flomastera u svim zamislivim bojama, kasetama i kasetofonom te šest putnih vodiča.

Tri su vodiča bila o Engleskoj, jedan o Americi, a dva o svijetu. Nagonski je kupila i set

57

vodenih boja Winsor i Newton i sveţanj s listovima slikarskog papira za Nicholasa. Nekako je osjetila da moţda voli slikati. Dodala je i jednu knjigu Agathe Christie. »Moţemo li sad ove vrećice odnijeti natrag u hotel?« upitala je Dougless. Činilo joj se da joj se ruke produţuju od nošenja teških vrećica.

Ali Nicholas je ponovno stao, ovaj put ispred trgovine ţenskom odjećom. »Kupit ćete sebi novu odjeću«, rekao je i to je zvučalo kao naredba.

Dougless se nije svidio njegov ton. »Imam vlastitu odjeću i kad je dobijem, ja ću...« »Neću putovati s ţenom koja izgleda kao coprnica«, rekao je kruto.

Dougless nije bila sigurna u to što riječ znači, ali mogla je nagaĎati. Pogledala je svoj odraz u staklu. Ako je mislila da je jučer izgledala loše, danas je nadmašila samu sebe.

Postojalo je vrijeme za ponos i vrijeme da se bude razuman. Bez daljnjeg protestiranja pruţila mu je vrećicu s knjigama. »Pričekajte me tamo«, rekla je istim tonom koji je on upotrijebio i pokazala na drvenu klupu ispod stabla.

Uzevši vrećicu s kozmetikom, Dougless je ispravila ramena i ušla u trgovinu.

Potrajalo je više od sat vremena, ali kad se Dougless vratila, izgledala je kao druga osoba.

Njezina crvenkasta kosa podivljala zbog nedostatka njege sada je bila odmaknuta s njezina lica i uredno je počešljana padala u mekanim valovima na svileni šal kojim ju je privezala na potiljku. Lagano nanesena šminka istaknula je ljepotu njezina lica. Nije bila onaj tip ljepotice koji izgleda krhko i pretjerano profinjeno, ali izgledala je zdravo i krepko, kao da je odrasla na ranču s konjima u Kentuckyju ili na jedrilici u Maineu, što je i bio slučaj.

Odabrala je jednostavnu odjeću izvrsne izrade: austrijsku jaknu boje škriljevca, suknju s uzorkom kašmira boje škriljevca, šljive i mornarskoplave, svilenu bluzu boje šljive i čizme od mekane koţe mornarskoplave boje. Nagonski je kupila i rukavice i koţnu torbu u istoj mornarskoplavoj boji, kao i cijeli komplet donjeg rublja i spavaćicu.

S vrećicama u ruci prešla je cestu i došla do Nicholasa, a kad ju je ugledao, bila je zadovoljna izrazom nevjerice na njegovu licu. »I?« upitala je. »Ljepota ne poznaje granice vremena«, rekao je tiho, a zatim je ustao i poljubio joj ruku.

Elizabetinski muškarci imali su neke dobre strane, pomislila je. »Je li već vrijeme za čaj?« upitao je.

Dougless je zastenjala. Pomislila je kako ni muškarci ne poznaju granice vremena. Uvijek je bilo isto: Izgledaš sjajno, a što ima za jelo? »A sada ćemo iskusiti najgori aspekt Engleske, a to je ručak. Doručak je sjajan, vrijeme za čaj sjajno je. Večera je sjajna ako se čovjeku sviĎaju maslac i vrhnje, ali ručak je... neopisiv.« Pozorno ju je slušao kao osoba koja sluša strani jezik. »Što je to ručak?« »Vidjet ćete«, rekla je Dougless dok ga je vodila do obliţnjeg puba. Pubovi su bili jedna od stvari koje su se Dougless najviše sviĎale u Engleskoj jer su bili obiteljski orijentirani, ali ipak se moglo popiti piće. Nakon što su se smjestili u separe, Dougless je naručila dva sendviča sa sirom i salatom, kriglu piva za njega i limunadu za sebe, a zatim je nastavila objašnjavati Nicholasu razliku izmeĎu bara u Americi i puba u Engleskoj. »Ima još ţena koje se kreću bez pratnje?« upitao je začuĎeno. »A ne samo ja?« upitala je sa smiješkom. »Danas postoji velik broj neovisnih ţena.

Radimo, imamo vlastite kreditne kartice. Nemamo i ne trebamo muškarce da se brinu o nama.«

58

»Ali što je s roĎacima i ujacima? Zar te ţene nemaju sinove da se brinu o njima?« »Danas su stvari drugačije. Sad...« Prestala je govoriti kad im je konobarica donijela sendviče. Ali to nisu bili sendviči na kakve su Amerikanci naviknuti. Engleski sendvič sa sirom sastojao se od komada sira izmeĎu dva komada maslacem namazanog bijelog kruha.

Sendvič sa sirom i salatom imao je i mali komad salate. Sendvič je bio malen, suh i bezukusan.

Nicholas ju je promatrao kad je uzela u ruku hranu neobična izgleda i počela jesti, a zatim je napravio isto što i ona. »SviĎa li vam se?« upitala je. »Nema nikakva okusa«, rekao je i otpio gutljaj piva. »A ni pivo.« Dougless se ogledala po pubu i upitala ga nalikuje li na gostionice u šesnaestom stoljeću.

Nije da je vjerovala da je on... Nek’ sve ide kvragu, pomislila je. »Ne«, odgovorio je. »Ovdje je mračno i tiho. Nema opasnosti.« »Ali to je dobro. Mir i sigurnost pozitivne su stvari.« Nicholas je slegnuo ramenima dok je jeo ostatak sendviča u dva griza. »Više mi se sviĎa kad hrana i gostionica imaju neku aromu.« Nasmiješila se kad se počela ustajati. »Jeste li spremni za polazak? Još moramo puno toga obaviti.« »Polazak? Ali gdje je objed?« »Upravo ste ga pojeli.« Pogledao ju je podignuvši jednu obrvu. »Gdje je gazda?« »Čini se da je muškarac za barom glavni, a vidjela sam i ţenu iza pulta. Moţda ona kuha. Čekajte malo, Nicholas, nemojte raditi probleme. Englezi ne vole ljude koji stvaraju probleme. Ako pričekate minutu, ja ću otići i...« Ali Nicholas je već bio na pola puta do pulta. »Hrana je hrana, bez obzira na doba u kojem smo. Ne, gospo, ostanite tu, a ja ću nam priskrbiti pravi objed.« Dok je Dougless promatrala, Nicholas je ozbiljno razgovarao s barmenom, a zatim je pozvana i ţena pa je i ona slušala Nicholasa. Kad je Dougless vidjela kako su se muškarac i ţena ţurno otputili da učine što god im je rečeno, palo joj je napamet da bi Nicholas, u slučaju da se počne snalaziti u dvadesetom stoljeću, mogao postati pomalo problematičan.

Koji trenutak kasnije vratio se u separe, a samo nekoliko minuta kasnije na stol je počela stizati hrana. Piletina, govedina, velika svinjska pita, zdjele s povrćem, jedna zdjela sa salatom, a pred Nicholasa su stavili i crno pivo opasna izgleda. »A sad, gospo Montgomery«, rekao je kad je sva hrana donesena na stol, »slušam vaš prijedlog glede toga kako da se vratim kući.« Kad je podignula pogled prema njemu, oči su mu blistale i znala je da je prvi put na njezinu licu bio izraz nevjerice. Sada je on bio taj koji je znao kako napraviti nešto što ona nije znala. »Jedan bod za vas«, rekla je smijući se dok je vilicom nabadala pileći batak. »Moţda biste mogli pitati kuharicu zna li kakvu dobru vještičju čaroliju?« »Kad bismo moţda pomiješali sve one bočice što ste kupili...« u kao je Nicholas usta punih engleske govedine. »Joj!« rekao je nakon što je skoro probo jezik vilicom kojom se pokušavao naučiti sluţiti.

59

»Zaboravite vještičarenje«, rekla je izvlačeći iz torbe biljeţnicu sa spiralnim uvezom i olovku. »Prije nego što počnemo istraţivati moram znati sve o vama.« Moţda će ga sada uspjeti uhvatiti u zamku s datumima i mjestima.

Ali ništa što ga je pitala nije ga uopće usporilo dok je čistio tanjur za tanjurom hrane.

RoĎen je šestog lipnja 1537. »A koje vam je puno ime ili, valjda u vašem slučaju, titula?« Litvom je rukom jela pire od pastrnaka, a desnom zapisivala. »Nicholas Stafford, grof od Thornwycka, Buckshirea i Southeatona, lord od Farlanea.« Dougless je zatreptala. »Još nešto?« »Nekoliko naslova baruneta, ali ništa od veće vaţnosti.« »Toliko o barunetima«, rekla je kad ga je zamolila da ponovi što je rekao kako bi to mogla zapisati. Zatim je počela zapisivati posjede u njegovu vlasništvu. Imao je posjede od istočnog Yorkshirea do juţnog Walesa, a osim toga i nešto zemlje u Francuskoj i Irskoj.

Kad joj se u glavi počelo vrtjeti od svih tih naziva, zatvorila je biljeţnicu. »Mislim da bi nam sve to trebalo pomoći da saznamo nešto o vama — njemu«, rekla je tonom koji je pokazivao da je ublaţila svoju izjavu.

Nakon »ručka« stali su u brijačnici kako bi se Nicholas obrijao. Kad je konačno glatko izbrijan ustao iz stolice, Dougless je na trenutak zastao dah. Ispod brade i brkova skrivala su se iznimno senzualna puna usta. »Je li u redu, gospo?« upitao je tiho se smijuljeći zbog njezina izraza lica. »Moţe proći«, rekla je pokušavajući zvučati kao da je viĎala i bolje. Ali dok je hodala ispred njega, njegov joj je smijeh zvonio u ušima. Koja taština, pomislila je. Bio je previše tašt!

Kad su se vratili u pansion, gazdarica je rekla da je slobodna soba s privatnom kupaonicom. Onaj razumni dio Dougless znao je da bi trebala traţiti vlastitu sobu, ali nije otvorila usta kad ju je gazdarica upitno pogledala. Osim toga, rekla je Dougless sama sebi, kad Robert doĎe po nju, bilo bi dobro da je vidi s ovim muškarcem boţanstvena izgleda.

Nakon što su ona i Nicholas premjestili ono malo svojih stvari u novu sobu, otišli su u crkvu i porazgovarali s vikarom, ali Robert joj nije ostavio nikakvu poruku i nitko se nije raspitivao o narukvici. Otišli su u trgovinu ţiveţnim namirnicama i kupili sir i vino, kod mesara mesne pite, kod pekara kruh, pogačice i kolače, a zatim su otišli u vinariju gdje su kupili dvije boce vina.

Do vremena za čaj Dougless je bila iscrpljena. »Moj čuvar velikog pečata izgleda kao laĎa koja tone«, rekao je Nicholas nasmiješivši joj se.

Dougless se osjećala baš kao laĎa koja tone. Zajedno su odšetali do svog malog hotela i iznijeli vrećicu s novim knjigama u vrt. GĎa Beasley im je servirala čaj i pogačice i dala im deku da je prostru na travi. Nicholas i Dougless sjeli su na deku, pili čaj, jeli pogačice i razgledavali knjige. Vrijeme je bilo engleski predivno, svjeţe, a ipak ugodno toplo, sunčano, ali ne presunčano. Vrt je bio zelen i bujan, ruţe mirisne. Dougless je sjedila. Nicholas se ispruţio ispred nje na trbuhu jedući pogačice jednom rukom i paţljivo okrećući stranice drugom.

Pamučna košulja koju je nosio napela se preko njegovih leĎnih mišića, a ispod hlača

60

ocrtavala su mu se bedra. Crne kovrče dodirivale su mu ovratnik. Dougless se ulovila kako više gleda u njega nego u vodič koji je prelistavala. »Evo ga!« rekao je Nicholas i tako se naglo okrenuo na leĎa i priĎigao u sjedeći poloţaj da je Dougless prosula malo čaja. »Moja je najnovija kuća ovdje.« Gurnuo je knjigu prema njoj kad je spustila šalicu. »Dvorac Thornwyck«, pročitala je pokraj fotografije koja je zauzimala cijelu stranicu, »čiju je izgradnju započeo Nicholas Stafford, grof od Thornwycka 1563. godine...« Pogledala ga je. Leţao je na leĎima, glave poloţene na ruke i anĎeoski se smiješio kao da je konačno pronašao neki dokaz svog postojanja. »... i koji je konfiscirala kraljica Elizabeta I. 1564. godine kad je...« Zastala je. »Nastavite«, rekao je Nicholas blago, ali s njegova je lica iščeznuo osmijeh. »... kad je grof proglašen krivim za izdaju i osuĎen na odrubljivanje glave. Postojala je odreĎena sumnja u Staffordovu krivnju, ali istraga je završena kad«, Dougless je snizila glas, »kad je tri dana prije pogubljenja grof pronaĎen mrtav u svojoj ćeliji. Pisao je pismo svojoj majci kad je, čini se, umro od srčanog udara. PronaĎen je glave poloţene na stol, a pismo majci«, pogledala ga je i prošaptala, »ostalo je nedovršeno.« Nicholas je promatrao oblake gore visoko i neko vrijeme nije ništa rekao. »Piše li što se zbilo s mojom majkom?« konačno je upitao. »Ne. Ostatak članka opisuje dvorac i kaţe da nikad nije dovršen. Ono što je dovršeno propalo je nakon graĎanskog rata, vašeg graĎanskog rata, ne mojeg, a zatim je obnovljen 1824. godine za obitelj James, a...« zastala je. »A sad je ekskluzivni hotel s restoranom s dvije zvjezdice!« »Moja je kuća gostionica?« upitao je Nicholas očito zgroţen. »Moja je kuća trebala biti središtem učenosti i znanja. Bila je...« »Nicholas, to je bilo prije nekoliko stotina godina. Hoću reći, moţda je tako i bilo. Zar ne shvaćate? Moţda moţemo dobiti rezervacije i odsjesti u tom hotelu. Mogli bismo odsjesti u tvojoj kući.« »Trebao bih platiti da odsjednem u vlastitoj kući?« upitao je dok mu se gornja usnica nabrala od gaĎenja.

U očaju je podignula ruke. »U redu, nemojte ići. Ostat ćemo ovdje i odlaziti u kupnju idućih dvadeset godina i moţete provoditi sve svoje vrijeme gnjaveći vlasnike pubova da vam svaki dan pripremaju srednjovjekovne bankete.« »Oštra ste jezika.« »Vidim što je ispravno, ako na to mislite.« »Osim kad je riječ o muškarcima koji vas napuštaju.« Počela je ustajati, ali uhvatio ju je za ruku. »Voljan sam platiti«, rekao je gledajući je, ali počeo je milovati prste njezine ruke koju je drţao. »Ostat ćete sa mnom?« Izvukla je ruku iz njegove. »Dogovor je dogovor. Pomoći ću vam da saznate ono što morate znati da biste moţda uspjeli skinuti ljagu s imena svog pretka.« Nicholas se nasmiješio. »Sad sam i vlastiti predak?« Dobacivši mu pogled koji je govorio da joj nije potreban njegov sarkazam, otišla je u kuću i nazvala dvorac Thornwyck. Isprva joj je recepcionar nadmeno rekao da je rezervacije

61

potrebno napraviti godinu dana unaprijed, ali onda je nastupila neka zbrka i koji trenutak kasnije recepcionar se ponovno javio na telefon i rekao da se neočekivano oslobodio njihov najbolji apartman. Dougless je rekla: »Da!« i ne raspitavši se za cijenu.

Kad je poklopila slušalicu, Dougless je shvatila da je nije iznenadila slučajnost što je soba postala dostupna. Sve se više činilo da je na djelu nekakva terapija ţelja. Svaki put kad bi nešto poţeljela, to bi se ostvarilo. Poţeljela je princa na bijelom konju da ju spasi i on se pojavio. Moţda je njezina ţelja bila više metafora nego ţelja za muškarcem koji je vjerovao da dolazi iz šesnaestog stoljeća i koji je nosio srebrni oklop, ali ţelja joj se ipak ostvarila.

Poţeljela je novac i pojavila se vrećica novčića vrijednih stotine tisuća funti. Bilo joj je potrebno neko mjesto gdje će provesti noć, i to se ostvarilo. Sad joj je bila potrebna rezervacija u ekskluzivnom hotelu i naravno da je hotel »neočekivano« imao praznu sobu.

Dougless je izvadila Glorijinu narukvicu iz dţepa i razgledala je. Izgledala je kao nešto što bi neki bogati debeli starac mogao pokloniti svojoj dvadeset godina mlaĎoj ljubavnici. Što je Dougless mogla poţeljeti u vezi s Robertom? Da konačno shvati da mu je vlastita kći laţljivica i lopov? Nije ţeljela da ijedan roditelj prezre vlastito dijete. I što joj je preostajalo? Ţeljela je Roberta, ali uz njega je dolazila njegova kći i ljubav koju je osjećao prema njoj.

Kako će se nositi s tim? Je li joj bila suĎena poslovična uloga zle maćehe bez obzira na to što učinila?

Prije nego što se vratila u vrt, Dougless je nazvala ţupni stan i ponovno joj je rečeno da nitko nije zvao u vezi s narukvicom. Pitala je vikara moţe li preporučiti nekog zubara i kad je uspjela zakazati pregled za sljedeće jutro, i to ponovno zahvaljujući tome što je netko otkazao, Dougless se skoro naglas nasmijala. Kad je krenula prema van, na stolu je vidjela nekoliko američkih časopisa. Bio je tu Vogue, Harper’s Bazaar i Gentlemens Quarterly. Pokupila ih je, odnijela ih van i dala ih Nicholasu.

Odmah se počeo iščuĎavati kad mu je objasnila da se te lijepe »knjige« zapravo nakon nekog vremena bacaju. Nakon što se pribrao od iznenaĎenja, počeo je prelistavati časopise proučavajući oglase i odjeću na modelima gorljivošću generala koji proučava borbene strategije. Isprva mu se odjeća ni najmanje nije sviĎala, ali kad je do kraja prelistao prvi časopis, počeo je kimati glavom kao da počinje shvaćati.

Dougless je uzela u ruke Agathu Christie i počela čitati. »Hoćete li mi čitati naglas?« upitao je.

Zbog načina na koji je samo gledao slike u knjigama i časopisima ponovno je pomislila da moţda ne zna čitati pa je čitala naglas dok je on gledao fotografije u časopisu Gentlemens’s Quarterly.

U sedam su otvorili bocu vina, jeli sir, kruh i voće. Nicholas je inzistirao da nastavi čitati krimić dok su jeli.

Kad se smračilo, otišli su gore u svoju sobu i Dougless je počela poznavati realnost intimnosti koju je nosilo dijeljenje sobe. Ali kako su sati prolazili, činilo joj se sve prirodnijim da sve svoje vrijeme provodi s ovim otmjenim muškarcem. Postajalo joj je zadovoljstvo gledati ga kako promatra svijet začuĎenim očima. A svakim satom sve je više blijedjela njezina uspomena na Roberta.

Kad su se našli sami u sobi, Nicholas joj nije dopustio da osjeća nelagodu. Nakon što je pregledao njihovu privatnu kupaonicu, ţelio je znati gdje je kada. Na Douglessino

62

zadovoljstvo u kupaonici se nalazila Labina za tuširanje. Ali prije nego što mu je uspjela objasniti kako se koristi tuš, Nicholas je otvorio slavine i poprskao se hladnom vodom. Zatim se, dok su se oboje smijali, nagnuo dok mu je ona brisala kosu ručnikom.

Pokazala mu je kako se koristi šampon i regenerator, a zatim kako se peru zubi. »Sutra ću ti pokazati kako se brije«, rekla je nasmiješivši inu se usta punih pjene od zubne paste.

Nakon što se istuširala i oprala kosu, obukla je običnu bijelu spavačicu koju je kupila i legla na jedan od dva kreveta. Ona i Nicholas vodili su ponešto gorljivu »raspravu« o svakodnevnom kupanju. Činilo se da je zgroţen tom idejom. Tvrdio je da to uzrokuje prehladu i govorio kako tjelesna ulja štite. Dougless mu je uzvratila pokazavši mu staklenku s kremom. Nicholas je rekao da je apsurdno najprije ispirati ulje, a zatim kupovati novo kako bi se nadoknadilo ono što već imamo besplatno. Dougless je odgovorila da će, u slučaju da se ne kupa svaki dan, ljudi na ulici i u restoranima početi pričati o tome kako smrdi. Na tu strašnu pomisao Nicholas se uputio u kupaonicu, zatvorio vodu i uskoro je začula kako voda teče.

Zasigurno je uţivao jer je tako dugo ostao pod tušem da je ispod vrata počela izlaziti vodena para. Kad je konačno izašao, nosio je samo ručnik oko bokova i trljao mokru kosu drugim ručnikom.

Nastupio je neugodan trenutak kad je ju je pogledao na krevetu, čista lica i vlaţne kose zabačene unatrag. I Dougless je srce zastalo u grlu.

Ali potom je Nicholas ugledao stolnu lampu pokraj nje i Dougless je sljedećih petnaest minuta odgovarala na pitanja o električnom osvjetljenju. Nicholas ju je skoro izludio paleći i gaseći svaki prekidač u sobi dok mu, samo da ga natjera da poĎe spavati, nije obećala da će mu još čitati. Odvratila je pogled kad je spustio ručnik i legao u krevet ne noseći ništa na sebi. »Pidţama«, promrmljala je. »Sutra ćemo kupiti pidţamu.« Čitala je otprilike trideset minuta prije nego što je shvatila da je zaspao i isključivši svjetlo zavukla se ispod pokrivača. Upravo je tonula u san kad ju je Nicholasovo bacakanje natjeralo da se uznemireno pridigne. U sobi je bilo dovoljno svijetlo da ga moţe vidjeti kako se bacaka po pokrivaču, kotrlja tamo-amo i stenje u raljama noćne more. Pruţivši ruku prema njegovu krevetu, stavila mu je ruku na rame. »Nicholas«, šapnula je, ali on nije reagirao, već se sve više počeo bacakati. Prodrmala ga je za rame, ali i dalje se nije budio.

Zbacivši pokrivač sjela je na rub kreveta i nagnula se nad njega. »Nicholas, probudi se«, rekla je. »Imaš noćnu moru.« Njegove su se snaţne ruke u trenutku pruţile i privukao ju je k sebi. »Pusti me!« rekla je boreći se protiv njegova stiska, ali nije ju pustio. Umjesto toga njegovo se bacakanje smirilo i činio se posve zadovoljnim time što je drţi uza sebe kao da je velika plišana igračka.

Dougless se, uprijevši svu svoju snagu, uspjela osloboditi iz njegova zagrljaja i vratila se u vlastiti krevet. Ali čim se pokrila, on se počeo ponovno vrtjeti i stenjati. Ustavši se stala je pokraj njegova kreveta. »Nicholas, moraš se probuditi«, rekla je glasno, ali njezin glas nije imao nikakva učinka na njega. Trzao se pod pokrivačem, mahao rukama, a prema izrazu na njegovu licu proţivljavao je nešto uistinu strašno.

Rezignirano uzdahnuvši, Dougless je povukla pokrivače i uvukla se u krevet pokraj njega.

Odmah ju je privukao k sebi kao da je uplašeno dijete a ona njegova lutka, i istog trenutka utonuo natrag u spokojni san. Dougless je rekla sebi da je pravi mučenik i da to radi zbog

63

njega. Ali negdje u svojoj nutrini, znala je da je jednako usamljena i prestrašena kao što je vjerojatno i on bio. Poloţivši obraz u udubinu njegova toplog ramena zaspala je u njegovu naručju.

Probudila se prije zore smiješeći se čak i prije nego što je postala potpuno svjesna da se tako dobro osjećala zbog Nicholasova toplog i velikog tijela uz svoje. Njezin prvi nagon bio je da se okrene u njegovu naručju i poljubi tu toplu koţu.

Ali čim je potpuno postala svjesna toga gdje se nalazi, otvorila je oči, ustala iz kreveta i uvukla se u vlastiti. Neko je vrijeme leţala tamo samo gledajući ga u krevetu preko puta.

Spavao je tako mirno, a crne su mu kovrče toliko odudarale od bjeline jastučnice. Je li on bio njezin princ na bijelom konju, upitala se. Ili će mu se na kraju vratiti pamćenje i shvatit će da ima dom negdje u Engleskoj?

Osjećajući se pomalo vragolasto, Dougless se ustala i na prstima otapkala od kreveta, tiho izvukla novi kasetofon s mjesta na kojem ga je sakrila na prozorskoj dasci — čekala je pravi trenutak da mu ga pokaţe — a zatim stavila kasetu sa Stonesima. Stavivši kasetofon pokraj Nicholasove glave pojačala je glasnoću, a zatim pritisnula dugme za reprodukciju.

Kad se iz zvučnika zaorilo »I can’t get no satisfacion«, Nicholas se u sekundi uspravio u krevetu. Smijući se izrazu šoka na njegovu licu Dougless je isključila glazbu prije nego što probudi ostale goste.

Nicholas je sjedio na krevetu zbunjena izraza lica. »A kakva to buka bijaše?« »Glazba«, rekla je Dougless smijući se, ali kad je on i dalje izgledao kao da je u šoku, rekla je: »Šalila sam se. Bilo je vrijeme za ustajanje pa sam pomislila...« Dougless se prestala smiješiti kad joj nije uzvratio osmijehom. Pretpostavljala je da elizabetinci nisu voljeli šale na svoj račun. Ispravak: moderni muškarci koji su mislili da su elizabetinci nisu voljeli šale na svoj račun.

Dvadeset minuta kasnije Dougless je izašla iz kupaonice pijuckajući. »Stavio si mi šampon na četkicu!« rekla je otirući jezik ručnikom. »Ja, gospo?« upitao je Nicholas s izrazom preglumljene nevinosti na licu. »Ma, ti...« rekla je kad je zgrabila jastuk i bacila ga na njega. »Vratit ću ti to.« »Moţda s još malo >glazbe< u ranu zoru?« rekao je obranivši se od jastuka.

Dougless se nasmijala. »Dobro, pretpostavljam da sam to zasluţila. Jesi li spreman za doručak?« Za doručkom mu je Dougless rekla da mu je zakazala pregled kod zubara. Vidjela je kako je iskrivio lice, ali nije obraćala pozornost na to.

Svi su radili grimase na samu pomisao odlaska zubaru. Dok je jeo, navela ga je da joj kaţe nazive još nekih od svojih posjeda osim Thornwycka kako bi, dok bude kod zubara, mogla otići u lokalnu knjiţnicu i vidjeti što se moţe saznati.

Nicholas je bio tih dok su hodali prema zubaru, a u čekaonici nije obraćao pozornost na stolice prekrivene plastikom. Dougless je znala da je uistinu zabrinut kad nije čak htio pogledati ni plastičnu biljku koju mu je pokazala. Kad ga je sestra pozvala, Dougless mu je stisnula ruku. »Bit će sve u redu. Nakon toga ću... Odvest ću te van i kupiti ti sladoled. To je nešto dobro.« Ali znala je da nema pojma što je to sladoled — nije se sjećao što je to sladoled, ispravila se.

Budući da je rezervirala termin za pregled, barem jednu plombu i čišćenje, znala je da će

64

biti u ordinaciji neko vrijeme pa je zamolila sestru da je nazove u knjiţnicu kad bude pri kraju.

Na putu do knjiţnice osjećala se onako kako se vjerojatno osjećaju majke kad moraju ostaviti svoju djecu. »To je samo zubar«, rekla je sama sebi.

Knjiţnica u Ashburtonu bila je vrlo malena, orijentirana na dječje knjige i romane za odrasle. Dougless je sjela za stol u odjeljku za putovanja po Britaniji i počela pretraţivati spominje li se igdje neki od jedanaest posjeda za koje je Nicholas rekao da su bili u njegovu vlasništvu. Četiri su bila u ruševinama, dva su bila srušena pedesetih godina dvadesetog stoljeća (bilo joj je muka od pomisli da su tako dugo opstala i da su tako nedavno srušena), jedan je bio dvorac Thornwyck, jedan posjed nije uspjela pronaći, dva su bila u privatnom vlasništvu, a jedan je bio otvoren za javnost. Zabiljeţila je najvaţnije podatke o posjedu otvorenom za javnost — sati, dani kad je otvoren — a zatim pogledala na sat. Nicholas je bio kod zubara već sat i pol.

Pretraţila je kartični katalog, ali nije uspjela pronaći ništa o obitelji Stafford. Prošlo je još četrdeset pet minuta.

Kad je čula telefon na pultu, poskočila je. Knjiţničarka joj je rekla da je zvao zubar i da je Nicholas skoro gotov. Dougless je gotovo otrčala natrag do zubarske ordinacije.

Zubar je izašao da je pozdravi i zamolio je da uĎe u njegovu ordinaciju. »G. Stafford me zbunjuje«, rekao je zubar kad je stavio Nicholasove rendgenske snimke na ureĎaj s osvjetljenjem na zidu. -Obično ne dajem nikakvo mišljenje o radu drugih liječnika, ali kao šro moţete vidjeti ovdje«, pokazao je na rendgensku snimku, »prethodni stomatološki postupci kojima je podvrgnut gospodin Stafford bili su... Pa, mogu ih samo opisati kao brutalne.

Izgleda kao da su tri i z.vaĎena zuba doslovno iščupana iz njegovih usta. Vidite, ovdje i ovdje kost je napukla i krivo je zarasla. Nakon što je kost zarasla vaĎenje je vjerojatno moralo biti iznimno bolno. A iako znam da je to nemoguće, mislim da gospodin Stafford nikad u ţivotu nije vidio hipodermičku iglu. Moţda je bio uspavan kad su ti zubi uklonjeni.« Doktor je ugasio svjetlo. »Naravno da je morao biti uspavan. U današnje vrijeme ne moţemo zamisliti bol kakvu su morala uzrokovati takva vaĎenja zuba.« »U današnje vrijeme«, rekla je Dougless tiho. »Ali prije četiri stotine godina zubi su, kako ste rekli, čupani iz usta?« Zubar se nasmiješio. »Prije četiri stotine godina pretpostavljam da su se svi zubi vadili na taj način, bez anestetika ili lijekova protiv holova nakon postupka. I da, pretpostavljam da je kod mnogih ljudi to završilo napuknućem čeljusti.« Dougless je duboko udahnula »A kakvi su mu zubi inače? Kakav je kao pacijent?« »I jedno i drugo je izvrsno. Bio je vrlo opušten na stolici i smijao se kad ga je tehničarka upitala je li ga ozlijedila kad mu je čistila zube. Napravio sam jednu plombu i provjerio njegove druge zube.« Doktor je na trenutak izgledao zbunjeno. »Na njegovim se zubima mogu uočiti brazde. To sam vidio samo u udţbenicima i obično znači da je osoba gladovala koju godinu kao dijete. Pitam se što je moglo dovesti do toga? Ne izgleda mi kao osoba čiji roditelji nisu imali za hranu.« Suša, rekla je skoro Dougless. Ili poplava. Nešto zbog čega su usjevi propali u vrijeme kad nije bilo hladnjaka i kad se zamrznuta ili svjeţa hrana nije dopremala s raznih strana svijeta. »Nisam vas mislio zadrţavati«, rekao je zubar kad Dougless nije ništa rekla. »Samo sam

65

bio zabrinut u vezi s prethodnim stomatološkim postupcima. On...« Zubar se zasmijuljio. »Svakako je postavljao puno pitanja. Da moţda ne razmišlja o studiju stomatologije?« Dougless se nasmiješila. »Samo je znatiţeljan. Hvala vam puno na vremenu i na brizi.« »Drago mi je što je drugi pacijent otkazao termin. Ima uistinu zanimljive zube.« Dougless mu se ponovno zahvalila, a zatim otišla u čekaonicu gdje je Nicholas nagnut preko prijavnog stola očijukao sa zgodnom sestrom. »Idemo«, obrecnula se na njega nakon što je platila račun. Nije htjela biti tako razdraţljiva, ali čini se da su je okolnosti pokušale natjerati da povjeruje da je ovaj čovjek uistinu došao iz šesnaestog stoljeća. »To nije brijač kod kakvog sam inače bio«, rekao je Nicholas smiješeći se i trljajući još uvijek utrnulu usnicu. »Volio bih da tog čovjeka i njegove strojeve mogu povesti natrag sa sobom.« »Svi su strojevi električni«, rekla je Dougless sumorno. »Sumnjam da su elizabetinske kuće opremljene vodovima za dva otpornika od 20 oma kakve imaju u ovoj zemlji.« Uhvativši je za ruku Nicholas ju je okrenuo prema sebi. »Što vas mori?« »Tko si ti?« viknula je zagledavši se u njega. »Zašto imaš brazde na zubima? Zašto ti je čeljust pukla kad su ti vadili druge zube?« Nicholas joj se nasmiješio jer je uvidio da mu je, konačno, počela vjerovati. »Ja sam Nicholas Stafford, grof od Thornwycka, Buckshirea i Southeatona. Prije dva dana bio sam u ćeliji iščekujući svoje pogubljenje, a godina je bila 1564.« »Ne mogu vjerovati u to«, rekla je Dougless skrenuvši pogled s njegova lica. »Ne ţelim vjerovati u to. Putovanje kroz vrijeme nije moguće.« »Što bi te moglo uvjeriti?« blago je upitao.

66

SEDMO POGLAVLJE

D

ok je Dougless hodala s njim prema slastičarnici, razmišljala je o tom pitanju. Što bi je moglo uvjeriti, pitala se. Ali nije se mogla sjetiti ničega. Činilo se da bi za sve moglo postojati objašnjenje. Moţda je on sjajan glumac i samo se pretvara da mu je sve novo. Zubi su mu moţda iščupani dok je igrao ragbi u školi. Budući da je mogla potvrditi gotovo sve što joj je rekao, to je značilo da je prije mogao saznati informacije, a zatim ih upotrijebiti u ovoj komediji.

Je li postojalo išta što je mogao učiniti da joj dokaţe da dolazi iz prošlosti?

U slastičarnici je odsutno naručila kornet s jednom kuglicom sladoleda od kave, ali Nicholasu je naručila kornet s dvije kuglice francuske vanilije i čokoladne kreme. Bila je tako zaokupljena razmišljanjem o svom pitanju da nije vidjela njegov izraz lica kad je prvi put polizao sladoled pa se prepala kad se nagnuo i brzo je, ali odlučno, poljubio u usta.

Zatreptavši pogledala je u njega i na njegovu licu vidjela izraz savršene sreće dok je jeo svoj sladoled. Dougless nije mogla a da se ne nasmije. »Zakopano blago«, rekla je i sama se preplašivši svojih riječi. »Mmm?« upitao je Nicholas potpuno usredotočen na svoj sladoled. »Da bi mi dokazao da si iz prošlosti, moraš znati nešto što nitko drugi ne zna. Moraš mi pokazati nešto čega nema u knjigama.« »Na primjer, tko je otac zadnjeg djeteta lady Arabelle Sydney?« Već je došao do čokoladne kuglice i izgledao je kao da će se rastopiti od sreće. Poloţivši ruku ispod njegova lakta odvela ga je do stola.

Sjedeći ispred njega, gledajući u te plave oči i guste trepavice dok je lizao sladoled pitala se je li tako gledao i ţenu kad je vodio ljubav s njom. »Gledaš me neobično uporno«, rekao je, a zatim joj uputio pogled kroz trepavice.

Okrenuvši se, Dougless je pročistila grlo. »Ne ţelim znati tko je otac djeteta lady Arabelle.« Nije ga ponovno pogledala kad se začuo njegov smijeh. »Zakopano blago«, rekao je grickajući kornet. »Neka vrijedna drangulija koja je skrivena, ali je i dalje tamo nakon četiri stotine dvadeset četiri godine?« Zna zbrajati i oduzimati pomislila je Dougless kad ga je ponovno pogledala. »Zaboravi to.

Bila je to samo ideja.« Otvorila je biljeţnicu. »Reći ću ti što sam saznala u knjiţnici«, rekla je kad je počela čitati svoje bilješke o kućama.

Kad je podignula pogled, Nicholas je brisao ruke o papirnatu salvetu i mrštio se. »Čovjek gradi da bi nešto njegovo nastavilo ţivjeti. Nije mi zadovoljstvo čuti da onog što bijaše moje više nema.«

67

»Mislila sam da djeca trebaju prenositi ime.« »Nisam ostavio djecu iza sebe«, rekao je. »Imao sam sina, ali umro je nakon pada tjedan dana nakon što se moj brat utopio. Najprije njegova majka, a zatim i dijete.« Dougless je gledala kako mu se na licu iscrtava bol i odjednom shvatila kako je jednostavan i siguran bio ţivot u dvadesetom stoljeću. Naravno da su u Americi postojali silovatelji, masovni ubojice i pijani vozači, ali elizabetinci su imali kugu, lepru i velike boginje. »Ţao mi je«, rekla je. »Zbog vas i zbog njih.« Na trenutak je zastala. »Jeste li imali velike boginje?« upitala je blago. »Ni velike ni one druge«, rekao je s odreĎenim ponosom. »One druge?« Osvrnuo se po prostoriji, a zatim šapnuo: »Francuska bolest.« »Aha«, rekla je s razumijevanjem. Venerična bolest. Iz nekog joj je razloga bilo drago što nikad nije imao »one druge«, iako to nije bilo bitno, ali ipak su dijelili kupaonicu. »Što znači ovo >otvoreno za javnost<?« upitao je. »Obično si vlasnici nisu mogli priuštiti odrţavanje kuća pa bi ih poklonili nacionalnoj zakladi. Tako da je sad potrebno platiti i vodiča da te vodi po kući. To su sjajni obilasci. Ova kuća ima čajanu i poklon-trgovinu i...« Nicholas se iznenada uspravio. »Je li to Bellwood otvoren?« Provjerila je svoje bilješke. »Da, Bellwood. Odmah juţno od Batha.« Činilo se da Nicholas računa. »Uz brze konje moţemo biti u Bathu za otprilike sedam sati.« »Uz dobar engleski vlak moţemo stići tamo za dva sata. Ţeliš li ponovno vidjeti svoju kuću?« »Vidjeti kako je moja kuća prodana nekoj kompaniji i kako njome paradiraju bljedoliki nadničari?« Dougless se nasmiješila. »Kad to tako kaţeš...« »Moţemo li ići na taj...« »Vlak.« »Vlak do Bellwooda sada?« Dougless je pogledala na sat. »Naravno. Ako krenemo odmah, moţemo tamo popiti čaj i razgledati Bellwood. Ali ako ne ţeliš vidjeti bljedolike...« »Nadničare«, rekao je smiješeći se. »Kako paradiraju kućom, zašto bismo išli?« »Postoji šansa, mala šansa da bih moţda mogao pronaći vaše zakopano blago. Kad je moja imanja konfiscirala vaša«, pogledao ju je podrugljivo, »vaša Kraljica djevica«, dao je Dougless do znanja što je mislio o apsurdnosti takve ideje, »ne znam je li moja obitelj imala prilike uzeti stvari s imanja. Moţda postoji mogućnost...« Pomisao na poslijepodne provedeno u potrazi za zakopanim blagom činila Dougless se učinila uzbudljivom. »Što čekamo?« upitala je kad je uzela svoju novu torbicu. Ovaj je put stavila u torbicu cijelo putno pakiranje toaletnih potrepština i nije nikamo išla bez toga.

Sustav vlakova bila je još jedna stvar koju je Dougless oboţavala u Engleskoj. Gotovo je svako selo imalo postaju, a za razliku od američkih vlakova bili su čisti, bez grafita i dobro odrţavani. Kad je Dougless kupovala karte, rekli su joj da vlak s presjedanjem za Bath upravo

68

treba krenuti, što nije bilo neobično budući da su engleski vlakovi imali čudesno gust raspored voţnje.

Nakon što su sjeli na vlak i krenuli, Nicholasu su skoro ispale oči zbog brzine. Ali nakon nekoliko nervoznih trenutaka kao pravi Englez prilagodio se brzini i počeo hodati uokolo.

Proučavao je oglase visoko na zidovima i sa zadovoljstvom se nasmiješio kad je vidio reklamu za Colgate prepoznavši pastu koju je ona kupila. Budući da moţe prepoznati riječi, moţda ga ne bi bilo tako teško naučiti čitati, pomislila je.

U Bristolu su presjeli na drugi vlak. Nicholas je bio prestravljen zbog broja ljudi koji su ţurili postajom i fasciniran ukrasnim viktorijanskim ţeljeznim konstrukcijama. Na kiosku s novinama kupila je debeli vodič kroz palače juţne Engleske i tijekom voţnje do Batha počela čitati Nicholasu o kućama koje su sad bile u ruševnom stanju. Ali kad je vidjela da ga takvo propadanje rastuţuje, prestala je čitati.

Gledao je kroz jedan od velikih vlakova i povremeno bi rekao: »Ovo je Williamova kuća«, ili »Tu ţivi Robin«, kad je vidio jednu od ogromnih kuća koje su obiljeţavale engleski krajolik u jednakoj mjeri kao krave i ovce.

Bath, prekrasni Bath bio je Nicholasu čudo. Dougless je bio star jer je arhitektonski spadao u osamnaesto stoljeće, ali njemu je to sve bilo vrlo moderno. Dougless je pomislila kako bi New York ili Dallas sa svojim čelikom i staklenim zgradama njemu izgledali kao da se našao na drugom planetu. Ponašao bi se kao da izgledaju čudno, ispravila se, a zatim je primijetila da se svakim satom provedenim s njim sve rjeĎe ispravlja.

Ručali su u zalogajnici američkog tipa i Dougless im je naručila sendviče, salatu od krumpira i ledeni čaj. Smatrao je da je obrok ukusan, ali da nije dovoljno obilan. Morala ga je nagovarati, ali uspjela ga je odvući iz restorana prije nego što je počeo zahtijevati veprovu glavu ili takvo što.

Bio je toliko fasciniran krovovima u obliku polumjeseca koji su krasili kuće u Bathu da je Dougless skoro nevoljko pozvala taksi koji će ih odvesti izvan grada. Ali ulazak u automobil skrenuo je Nicholasovu pozornost sa zgrada. Vozači taksija u Engleskoj drugačiji su od onih u Americi. Engleski taksisti ne viču kad neko »predugo« ulazi u automobil pa je Nicholas imao dovoljno vremena da razgleda vozilo. Ispitao je vrata i bravu, zatvorio ih i otvorio tri puta prije nego što je ušao, a nakon što je ušao i ispitao straţnje sjedalo, naslonio se i promatrao vozača kako upravlja i mijenja brzine.

Kad su stigli u Bellwood, sljedeći je obilazak počinjao tek za pola sata pa su imali vremena prošetati po vrtovima. Dougless je smatrala prekrasnima, ali Nicholas je nabrao usnicu i jedva se udostojao pogledati biljke u cvatu i drevna stabla koja su nudila debelu hladovinu. Kad je prišao velikoj raštrkanoj kući rekao joj je što je nadograĎeno i što je promijenjeno. Smatrao je da su nadogradnje arhitektonski uţasne i nije ublaţavao riječi dok joj je to objašnjavao. »Je li blago zakopano u vrtu?« upitala je ljuteći se na sebe što postavlja pitanje primjereno uzbuĎenom djetetu. »Da uništim vrt zakapanjem zlata uz korijen svojih biljaka?« upitao je toboţe uţasnut. »Usput, gdje ste stavili novac? Hoću reći, gdje su oni stavili novac?« Nicholas očito nije shvatio njezino pitanje ili ga nije ţelio shvatiti pa je odustala. Budući da se činilo da ga vrtovi ljute, odvela ga je u poklon-galeriju i neko je vrijeme bio sretan u

69

trgovini. Igrao se s olovkama i nekim plastičnim novčanicima i glasno se nasmijao kad je prvi put vidio malu baterijsku svjetiljku s natpisom »Bellwood«. Ali nisu mu se svidjele razglednice i Dougless nije mogla shvatiti što ga je toliko uzrujalo u vezi s njima.

S police je skinuo ručnu torbu s fotografijom Bellwooda na prednjoj strani. »Trebat će vam ovo«, rekao je smiješeći se, a zatim se nagnuo i šapnuo, »Za blago.« Dougless se trudila ne izgledati uzbuĎeno kad je to rekao. Što smirenije moguće odnijela je platnenu torbu i baterijsku svjetiljku do blagajne gdje ih je platila, kao i karte za sljedeći obilazak. Ponovno je pokušala pogledati razglednice, ali Nicholas joj to nije dopustio. Svaki put kad se pribliţila stalku s razglednicama, uhvatio bi je snaţnim prstima za ruku i odvukao je.

Kad je oglašen sljedeći obilazak, Dougless i Nicholas krenuli su za desetak drugih turista u kuću. U Douglessinim očima interijer kućeizgledao je kao pozornica za dramu o Elizabeti I. Zidovi su bili prekriveni oplatom od tamnog hrasta, posvuda su bile razbacane stolice iz vremena kralja Jamesa I., kao i izrezbarene škrinje, a na zidu je visio oklop. »Je li ovo više nalik na ono na što ste navikli?« šapnula je Dougless Nicholasu.

Na njegovu privlačnom licu stajao je izraz gaĎenja. Gornja usnica bila mu je nabrana. »Ovo nije moja kuća«, rekao je s gaĎenjem. »Da se ono što uradih svede na ovo, ne pričinjava mi nimalo zadovoljstva.« Dougless je mislila da je mjesto prekrasno, ali nije to rekla jer je vodič počeo govoriti. Iz njezina iskustva engleski vodiči bili su izvrsni i dobro su poznavali gradivo. Ţena je pričala o povijesti kuće koju je 1302. izgradio prvi Stafford.

Nicholas je bio tih dok je govorila sve dok nije došla do vremena Henrika VIII. »Srednjevjekovna ţena bila je imovina svog muţa«, rekla je njihova voditeljica, »i njezin je muţ s njom mogao raditi što je god ţelio. Ţene nisu imale nikakvu moć.« Nicholas je glasno prezrivo otpuhnuo. »Moj je otac rekao mojoj majci da je njegovo vlasništvo — jednom.« »Šššš«, zasiktala je Dougless ne ţeleći se osjećati neugodno zbog njega.

Prešli su u malenu prostoriju s oplatom od hrastovine tako mračnu da se nije moglo disati. »Svijeće su bile vrlo skupe«, rekla je voditeljica, »pa su ljudi u srednjem vijeku ţivjeli svoj ţivot u tmini.« Nicholas je ponovno zaustio da nešto kaţe, ali Dougless se namrštila kako bi mu pokazala da šuti. »Prestani prigovarati i, usput, gdje je tvoje blago?« upitala je. »Ne mogu sada traţiti blago. Moram čuti što tvoj svijet misli o mom«, rekao je. »Molim te, reci mi, zašto se ovdje misli da nam je nedostajalo veselja?« »Uz kugu, male i velike boginje i odlaske brijaču na čupanje zuba, smatramo da niste imali vremena za zabavu.« »Znali smo dobro iskoristiti vrijeme koje smo imali na raspolaganju«, rekao je kad je grupa prešla u drugu prostoriju. Čim su ušli u nju, Nicholas je otvorio vrata skrivena u drvenoj oplati i čim je to učinio oglasio se alarm. Dougless je s treskom zatvorila vrata, a zatim se slabašno nasmiješila voditeljici u znak isprike. Zbog njezina prijekorna pogleda Dougless se osjećala kao dijete ulovljeno dok krade kekse. »Ponašaj se pristojno!« prosiktala je Dougless na njega. »Ako ţeliš otići, ja sam spremna.«

70

Njegovi su je postupci dovodili u neugodnu situaciju i bojala se da bi mogao reći voditeljici da je on izgradio tu kuću i da je tu ţivio.

Ali Nicholas nije ţelio otići. Slijedio je voditeljicu iz jedne prostorije u drugu, tu i tamo prezrivo otpuhujući, ali ništa ne govoreći. »A sada dolazimo do najpopularnije sobe«, rekla je voditeljica i po njezinu smiješku publika je znala da slijedi nešto zabavno.

Nicholas, koji je bio viši, uspio je baciti pogled u sobu prije Dougless. »Sada idemo«, rekao je kruto, ali na takav način da je Dougless uistinu poţeljela vidjeti čega ima u toj sobi.

Voditeljica je počela pričati. »Ovo je bila privatna komora lorda Nicholasa Stafforda i, da se izrazimo biranim riječima, lord Nicholas bio je poznat kao razvratnik. Kao što vidite, bio je vrlo privlačan muškarac.« Kad je to čula, Dougless se progurala u prvi red grupe. Iznad kamina visio je portret lorda Nicholasa Stafforda — njezina Nicholasa. Bio je odjeven u istu odjeću u kojoj ga je prvi put vidjela, imao je istu bradu i brkove i bio je jednako zgodan kao i sada.

Naravno da to nije bio isti muškarac, rekla je Dougless sama sebi, ali bila je voljna priznati da je muškarac kojeg je poznavala bio njegov potomak.

Voditeljica je, smiješeći se zbog toga što je to smatrala zabavnom pričom, počela pričati o avanturama lorda Nicholasa s različitim ţenama. »Pričalo se da nijedna ţena nije mogla odoljeti njegovu šarmu kad je odlučio da je mora imati pa su njegovi neprijatelji bili zabrinuti da bi, u slučaju da ode na dvor, mogao zavesti mladu i lijepu kraljicu Elizabetu.« Dougless je osjetila kako joj Nicholasovi prsti steţu rame. »Sada ću te odvesti do blaga«, šapnuo joj je na uho.

Stavila je prst na usta kako bi mu dala do znanja da bude tiho. »1560. godine«, nastavila je voditeljica, »izbio je veliki skandal u vezi s lady Arabellom Sydney.« Voditeljica je zastala. »Ţelim poći sad«, rekao joj je Nicholas glasno na uho.

Dougless je odmahnula rukom prema njemu.

Voditeljica je nastavila. »U to se vrijeme govorkalo da je otac četvrtog djeteta lady Sydney bio lord Nicholas koji je bio nekoliko godina mlaĎi od nje. Pričalo se i da«, voditeljica je konspirativno snizila glas, »da je dijete začeto na onom stolu.« Svi su uglas udahnuli kad su pogledali hrastov stol koji je stajao uza zid. »Štoviše«, rekla je voditeljica, »lord Nicholas...« Iz straţnjeg dijela sobe začuo se vrlo glasan alarm. Uključio se, zatim isključio i tako nekoliko puta zbog čega voditeljica nije mogla nastaviti pričati. »Molim vas!« rekla je voditeljica, ali alarm se stalno palio i gasio.

Dougless nije morala ni pogledati tko otvara i zatvara vrata zaštićena alarmom ili zašto to radi. Brzo se počela probijati prema straţnjim redovima grupe. »Morat ću vas zamoliti da odete«, rekla je voditeljica strogo gledajući preko glava turista prema straţnjem dijelu grupe. »Moţete izaći istim putem kojim ste došli.« Zgrabivši Nicholasovu ruku, Dougless ga je odvukla od vrata i natrag kroz dvije prostorije. »Kakve se trivijalnosti pamte kroz stotine godina«, rekao je Nicholas ljutito.

Pogledala ga je sa zanimanjem. »Je li to istina«, upitala je. »O lady Arabelli? O stolu?« Namršteno ju je pogledao. »Ne, gospo, to se nije dogodilo na tom stolu.« Okrenuvši se,

71

počeo je hodati.

Dougless se nasmiješila. Osjetila je olakšanje što priča nije bila istinita — nije da je to bilo bitno, ali ipak... »Pravi sam stol poklonio Arabelli«, dobacio joj je preko ramena.

Dougless je iznenaĎeno uzviknula dok ga je promatrala kako odlazi, ali onda je ţurno krenula za njim. »Napravili ste dijete...« počela je, ali kad je stao i pogledao je svisoka, prestala je govoriti. Ponekad je imao takav pogled da je čovjek mogao povjerovati da je bio aristokrat. »Vidjet ćemo jesu li ovi otupavjeli ljudi uništili moju radnu sobu«, rekao je ponovno se okrenuvši od nje.

Dougless je morala potrčati kako bi ga sustigla dok je odmicao dugim korakom. »Ne moţete ići tamo«, rekla je kad je stavio ruku na vrata sa znakom ZABRANJEN PRISTUR Ne obraćajući pozornost na nju, Nicholas je otvorio zasun. Dougless je na trenutak zatvorila oči i zadrţala dah očekujući da će se oglasiti alarm. Kad se nije začuo nikakav zvuk oprezno je otvorila oči i vidjela da je Nicholas nestao iza vrata. Bacivši brzi pogled oko sebe kako bi vidjela gleda li itko, krenula je za njim očekujući da će se zateći u prostoriji punoj tajnica.

Ali u njoj nije bilo nikakvih tajnica ni drugih ljudi. Tu su bile samo kutije naslagane do stropa, a prema natpisima sa strane činilo se da su pune papirnatih salveta i drugih potrepština za čajanu. Iza kutija nalazila se lijepa oplata za koju je Dougless smatrala da ju je šteta skrivati.

Kad je otvorila još jedna vrata ugledala je Nicholasa pa je potrčala za njim. Slijedila ga je kroz još tri prostorije i vidjela razliku izmeĎu obnovljenog i neobnovljenog dijela. U prostorijama koje nisu bile otvorene za javnost bili su razbijeni kamini, nedostajali su dijelovi oplate, a oslikani stropovi bili su uništeni zbog prokišnjavanja. U jednoj od prostorija neki je viktorijanac stavio tapete preko izrezbarenih hrastovih oplata i Dougless je mogla vidjeti dijelove s kojih su ih radnici s naporom uklanjali.

Konačno ju je Nicholas doveo u malu prostoriju pokraj jedne veće. Ovdje je strop toliko prokišnjavao da je ţbuka bila prljavo smeĎe boje, a široke podne daske izgledale su opasno trule. Stojeći na vratima vidjela je Nicholasa kako se s tugom u očima ogledava po sobi. »Ovo je bila odaja mog brata i bio sam ovdje prije samo dva tjedna«, rekao je tiho, a zatim slegnuo ramenima kao da s uma pokušava otjerati ţaljenje. Prešao je preko natrulih podnih dasaka, prišao jednom dijelu oplate i gurnuo je. Ništa se nije dogodilo. »Brava je zahrĎala«, rekao je, »ili je netko zatvorio prolaz.« Odjednom se činilo kao da ga je ulovio napadaj bijesa i počeo je objema šakama bubnjati po oplati.

Ne pazeći na pod koji se raspadao Dougless je potrčala prema njemu. Ne znajući što drugo napraviti, zagrlila ga je, povukla njegovu glavu na svoje rame i pomilovala ga po kosi. »Šššš«, šapnula je kao da govori djetetu. »Tiho.« Drţao ju je tako čvrsto da je jedva mogla disati. »Namjera mi je bila da me pamte po mojoj učenosti«, rekao je u njezin vrat i u glasu su mu se mogle čuti suze. »Povjerio sam fratrima da prepišu stotine knjiga. Počeo sam graditi Thornwyck. Ja sam... Bio sam. Sad je sve svršeno.« »Šššš«, smirivala ga je Dougless obgrlivši njegova široka ramena.

Odmaknuo se od nje i okrenuo joj leĎa, ali Dougless je vidjela kako rukom otire suze. »Sjećaju se trenutka s Arabellom na stolu«, rekao je.

72

Kad ju je ponovno pogledao, na licu mu je bio divlji izraz lica. »Da sam poţivio...« rekao je. »Da sam samo poţivio, sve bih promijenio. Moram otkriti što je saznala moja majka.

Vjerovala je da zna nešto što će sprati ljagu s mog imena i spasiti me od pogubljenja. I nakon što to saznam, moram se vratiti. Moram promijeniti stvari koje se sad govore o meni i mojoj obitelji.« U trenutku kad ga je pogledala, Dougless je znala da govori istinu. Isto je i ona osjećala u vezi sa svojom obitelji. Nije ţeljela da je se sjećaju po glupostima koje je napravila. Ţeljela je da je pamte po dobrim djelima. Prošlo je ljeto volontirala i pomagala nepismenoj djeci. Četiri je ljeta zaredom provodila tri dana tjedno u skloništu gdje je radila s djecom koja uglavnom nisu doţivjela baš puno lijepog u ţivotu. »Saznat ćemo«, rekla je blago. »Ako te informacije još uvijek postoje, pronaći ćemo ih i kad ih budemo imali, sigurna sam da ćeš se uspjeti vratiti.« »Znaš kako to učiniti?« upitao je. »Ne, ne znam. Ali moţda će se to samo dogoditi kad saznaš ono što si poslan ovdje saznati.« Mrštio se, ali njegovo namršteno lice polako se razvuklo u osmijeh. »Promijenila si se.

Gledaš me na drugačiji način. Zar mi nećeš reći da laţem?« »Ne!« rekla je polako. »Nitko ne moţe tako dobro glumiti.« Nije htjela razmišljati o onom što je govorila. Čovjek iz šesnaestog stoljeća nije mogao doći u budućnost, ali... ali to se dogodilo. »Pogledaj ovo«, rekla je kad je dodirnula dio oplate po kojoj je udarao. Mala su se vrata otvorila koji centimetar.

Nicholas ih je otvorio. »Otac je mom bratu rekao za ovaj skriveni ormarić, a Kit mi ga je pokazao moţda tjedan dana prije svoje smrti. Ja nisam nikom rekao. Tajna njegova postojanja umrla je sa mnom.« Dok ga je promatrala, gurnuo je ruku u rupu i izvukao smotuljak poţutjelog i krhkog papira.

Nicholas je s nevjericom pogledao papire. »Ali to sam tu stavio tek prije koji dan. Bili su tek izraĎeni tada.« Uzevši papire iz njegove ruke malo ih je odmotala. Bili su od vrha do dna i bez margina ispisani njoj nerazumljivim pismom. »A evo i tvog blaga.« Pokazao je Dougless malu ţućkasto bijelu kutijicu s prekrasno izrezbarenim likovima ljudi i ţivotinja. »To je bjelokost?« upitala je začuĎeno dok mu je vraćala papire, a zatim je uzela kutijicu.

ViĎala je takve kutijice u muzejima, ali nikad nijednu nije dodirnula. »Prekrasna je. To uistinu jest čudesno blago.« Nicholas se nasmijao. »Kutijica nije blago. Ono je unutra. Ali pričekaj«, rekao je kad je Dougless počela otvarati poklopac. »Osjećam da me mori glad.« Gurnuo je papire natrag u ormarić kao da ih nikad više ne ţeli vidjeti. Zatim je uzeo kutijicu od nje, otvorio platnenu torbu koju je kupila i stavio kutijicu unutra. »Natjerat ćeš me da čekam dok se ne najedeš prije nego što mi dopustiš da vidim što je u toj kutijici?« Nije mogla vjerovati.

Nicholas se nasmijao. »Zadovoljstvo mi je vidjeti da se ţenska narav ovih četiri stotine

73

godina nije promijenila.« Uputila mu je samozadovoljan pogled. »Nemoj se praviti previše pametan, ili si moţda zaboravio da je kod mene tvoja povratna karta za vlak?« Mislila je da ga je nadmudrila, ali dok ga je promatrala, crte su mu lica omekšale i pogledao ju je kroz trepavice na način zbog kojeg je Douglessino srce počelo malčice brţe kucati. Napravio je korak prema njoj, a ona je odstupila. »Čula si«, rekao je tihim glasom, »da mi se nijedna ţena ne moţe oduprijeti.« Dougless je bila stjerana uza zid i mogla je čuti bubnjanje vlastitog srca dok se naginjao nad njom. Stavivši prste ispod njezine brade njeţno joj je podignuo lice. Napola bijesno, a napola u iščekivanju, pitala se hoće li je poljubiti. Iščekivanje je odnijelo pobjedu i zatvorila je oči. »ZavoĎenjem ću osvojiti put natrag u hotel«, rekao je drugačijim tonom koji je Dougless dao do znanja da ju je zadirkivao i da je dobro znao kako će njegovi topli pogledi utjecati na nju.

Kad je otvorila oči i uspravila se, uštipnuo ju je za bradu skoro očinski, ili je to moţda više podsjećalo na ono kad prezgodan privatni detektiv to učini svojoj raspekmeţenoj tajnici. »Ah, moţda nijesam u stanju zavesti ţenu današnjeg doba. Rekoste mi da ţene danas nisu onakve kakve bijahu u moje vrijeme«, rekao je zatvorivši tajna vratašca. »Avaj, ovo je doba ţenske...« »Ravnopravnosti«, odgovorila je. »Jednakosti.« Pomislila je na lady Arabellu na stolu.

Ponovno je skrenuo pogled na nju. »Ne dvojim da nikako ne bih mogao šarmirati ţenu kakva si ti. Reče mi da ljubiš...?« »Roberta. Da, volim ga«, rekla je Dougless odlučno. »Moţda ćemo kad se vratim u SAD uspjeti izgladiti stvari. Ili će moţda kad dobije moju poruku o narukvici doći po mene.« Ţeljela je misliti na Roberta. U usporedbi s ovim čovjekom, Robert se činio sigurnim. »Ah«, rekao je Nicholas uputivši se prema vratima. Dougless mu je bila za petama. »A što bi to trebalo značiti?« »Ni manje ni više od toga.« Prepriječila mu je izlaz iz sobe. »Ako ţeliš nešto reći, reci.« »Taj Robert doći će zbog nakita, ali ne zbog ţene koju ljubi?« »Naravno da dolazi zbog mene!« obrecnula se. »Narukvica je... Stvar je u tome što je Gloria derište i što je lagala, ali ona mu je kći pa je prirodno da je njoj povjerovao. I prestani me tako gledati! Robert je dobar čovjek. Barem će ga pamtiti po njegovim djelima na operacijskom stolu, a ne na...« Prestala je govoriti kad je vidjela izraz na Nicholasovu licu.

Okrenuvši se odmarširao je ispred nje. »Nicholas, ţao mi je«, rekla je potrčavši za njim. »Nisam tako mislila. Samo sam se razljutila. Nije tvoja krivnja što te pamte po zgodi s Arabellom. To je naša krivnja. Gledamo previše televiziju, previše čitamo tabloide. Naši su ţivoti ispunjeni s previše senzacionalizma.

Nicholas, molim te.« Stala je na mjestu. Hoće li je on napustiti?

Glava joj je bila pognuta pa nije bila svjesna da se vratio do nje. Prijateljski ju je obgrlio oko ramena. »Prodaju li sladoled na ovom mjestu?« Kad se na to nasmiješila, prstom joj je podignuo bradu i obrisao jednu jedinu suzu. »Hoće li vam suze opet zaliti oči?« blago je upitao.

74

Odmahnula je glavom ne usuĎujući se pouzdati u vlastiti glas. »Onda idemo«, rekao je. »Ako me pamćenje ne vara, u toj je kutijici biser veličine mog palca.« »Uistinu?« upitala je. Potpuno je zaboravila na kutijicu. »Još nešto?« »Prvo čaj«, rekao je. »Čaj, pogačice i sladoled. Potom ću ti pokazati kutijicu.« Zajedno su izašli iz neobnovljenog dijela palače, prošli pokraj sljedeće grupe, izašli iz palače i otišli u gostionicu. Vodičima se to nije ni najmanje svidjelo.

Ovaj put Nicholas je preuzeo glavnu riječ u čajani. Dougless je sjedila za stolom i čekala ga dok je on razgovarao sa ţenom za pultom. Ţena je odmahivala glavom na nešto što je Nicholas rekao, ali Dougless je znala da će dobiti sve što god poţeli.

Nekoliko trenutaka kasnije rukom joj je dao znak da poĎe za njim. Izveo ju je van pa niz kamene stube i preko ogromnog vrta da bi konačno stao u sunčevim zrakama prošaranu sjenu tise sa svijetlocrvenim bobicama. Kad se Dougless okrenula, vidjela je muškarca i ţenu kako nose dva velika pladnja s čajem, kolačima, malim sendvičima bez kore i Nicholasovim oboţavanim pogačicama.

Nicholas nije obraćao pozornost na dvoje ljudi dok su prostirali stolnjak na tlo i postavljali pribor za čaj. »Ono je bio moj geometrijski vrt2«, rekao je glasa punog tuge pokazujući prstom. »A tamo je bio grobni humak.« Nakon što su ljudi otišli, Nicholas je ispruţio ruku da joj pomogne sjesti na prostirku.

Natočila mu je čaj, dodala mlijeko, natrpala tanjur hranom i rekla: »Moţe sad?« Nasmiješio se. »Moţe.« Dougless je zaronila ruku u torbu i izvadila staru i krhku kutijicu od bjelokosti, a zatim je polako i ne dišući otvorila.

Unutra su se nalazila dva prekrasna prstena, jedan sa smaragdom, jedan s rubinom, a zlato je bilo izliveno u sloţene oblike zmajeva i zmija.

Nicholas je uzeo prstenje i smiješeći se nataknuo ih na svoje prste. Nije ju iznenadilo što su mu savršeno pristajali.

Na dnu kutijice nalazio se komadić starog i istrošenog baršuna. Vidjela je da je oko nečeg omotan. Dougless je oprezno izvadila baršun i polako ga razmotala.

U ruci joj je leţao ovalni broš s malim zlatnim likovima. Pogledala je Nicholasa. »Što predstavljaju?« »To je mučeništvo Sv. Barbare«, rekao je tonom glasa koji je implicirao da je smatra neznalicom.

Dougless je pogodila da je riječ o mučeništvu jer je izgledalo kao da se zlatni čovječuljak sprema odrubiti glavu sićušnoj zlatnoj ţeni. Likovi su se nalazili u okruţenju apstraktnog dizajna od emajla, a oko rubova su se nalazili sićušni biseri i dijamanti. S karike ispod broša uistinu je visio biser velik kao muški palac. Bio je to barokni biser, s udubljenjima pa čak i grudicama, ali i sjajem koji nisu uspjele potamniti sve protekle godine. »Predivno je«, rekla je. »Tvoj je«, rekao je Nicholas.

Dougless je osjetila srh pohlepe. »Ne mogu«, rekla je iako joj se ruka zatvarala oko 2

U izvorniku se koristi izraz knot garden koji zapravo označava oblik geometrijskog pejsaţnog oblikovanja koji uključuje isprepletenu ţivicu, začinsko bilje i cvijeće.

75

dragulja.

Nicholas se nasmijao. »To je ţenska trica. Moţeš ga zadrţati.« »Ne mogu. Previše je vrijedan. Ovaj je broš previše vrijedan i jako je star. Trebao bi se nalaziti u muzeju. Trebala bih...« Uzevši dragulj iz njezine ruke pričvrstio ga je na ovratnik njezine bluze.

Dougless je uzela pudrijeru iz torbice, otvorila ogledalo i pogledala broš. Pogledala je i svoje lice. »Moram ići u toalet«, rekla je. Nicholas se nasmijao dok je ustajala.

Sama u toaletu imala je nešto vremena da uistinu pogleda broš i izašla je tek kad je netko drugi ušao. Na povratku do Nicholasa nije mogla odoljeti a da se ne ušulja u poklon-galeriju i pogleda razglednice. Trebao joj je samo trenutak da pronaĎe ono što je Nicholas ţelio sakriti od nje. Tamo na dnu stalka nalazila se razglednica s portretom čuvene lady Arabelle.

Dougless je uzela jednu.

Dok je plaćala, Dougless je upitala blagajnicu imaju li kakvu knjigu o Nicholasu Staffordu. Ţena se pokroviteljski nasmiješila. »Sve mlade dame pitaju za njega. Obično imamo razglednice s njegovim portretom, ali sve smo prodali.« »Nema nikakvog zapisa o njemu? O njegovim drugim postignućima, osim onih... sa ţenama?« upitala je Dougless. Ţena se ponovno lagano zasmijuljila. »Ne vjerujem da je lord Nicholas ikad išta postigao.

Jedina vaţna stvar koju je napravio bila ja ta što je podigao vojsku protiv kraljice i što je zbog toga osuĎen na smrt. Da nije preuranjeno umro, odrubili bi mu glavu. Bio je prilična bitanga.« Dougless je uzela jednu razglednicu i krenula prema izlazu, ali vratila se. »Što se dogodilo s majkom lorda Nicholasa nakon njegove smrti?« Ţena se razvedrila. »Lady Margaret? E, to je bila prava dama. Da se prisjetim, mislim da se ponovno udala. Kako li se zvao? Aha. Harewood. Udala se za lorda Richarda Harewooda.« »Znate li je li za sobom ostavila bilo kakve dokumente?« »Hm, ne, ne znam ništa o tome.« »Svi dokumenti Staffordovih čuvaju se u Goshawk Hallu«, začuo se glas s vrata. To je bila voditeljica čiji su obilazak ona i Nicholas tako neuljudno prekinuli. »Gdje se nalazi Goshawk Hali?« upitala je Dougless osjećajući se posramljeno. »Pokraj sela Thornwyck«, rekla je ţena. »Thornwyck«, ponovila je Dougless i skoro zajodlala od sreće, ali zaustavila se. Ipak se sjetila zahvaliti se ţeni prije nego što je istrčala iz trgovine u vrt. Nicholas je leţao ispruţen na prostirci pijuckajući čaj i jedući zadnje pogačice. »Tvoja se majka udala za Richarda, joj... Harewooda«, rekla je bez daha, »i svi se dokumenti nalaze u...« Nije se mogla sjetiti naziva. »Goshawk Hallu?« upitao je. »Da, tako je! To je blizu Thornwycka.« Okrenuo se od nje. »Moja se majka udala za Harewooda?« Dougless je gledala u njegova leĎa. Ako je umro optuţen za izdaju, je li se njegova osiromašena majka bila prisiljena udati za nekog odvratnog tiranina? Je li njegova stara i krhka majka morala trpjeti nekog muškarca koji je s njom postupao kao sa svojim vlasništvom?

Kad su se Nicholasova ramena počela tresti, Dougless je poloţila ruku na njegovu

76

nadlakticu. »Nicholas, to nije tvoja krivnja. Umro si, nisi joj mogao pomoći.« Sama se sebi čudila što li to govori.

Ali kad se Nicholas okrenuo, vidjela je da se... smije. »Trebao sam znati da će se dočekati na noge«, rekao je. »Harewood! Udala se za Dickija Harewooda.« Jedva je govorio od siline smijeha. »Reci mi sve«, zamolila ga je Dougless dok su joj se oči krijesile od znatiţelje. »Dickie Harewood je tromi bezdlaki paun.« Dougless se namrštila jer nije shvaćala. »Magare, gospo«, objasnio je Nicholas. »Ali bogato magare. Istina je da je jako bogat.« Zavalio se natrag na leĎa sa smiješkom na licu. »Dobro je znati da nije ostala bez igdje ičega.« I dalje se smiješeći natočio je Dougless šalicu čaja i kad ju je uzela podignuo je malu papirnatu vrećicu i otvorio je. »Ne«, zaustila je, ali on je već drţao razglednicu s portretom lady Arabelle.

Uputio joj je takav značajan pogled da je poţeljela istresti mu čaj na glavu. »Zar nisu imali i sliku stola?« rugao joj se. »Nemam pojma na što mislite«, rekla je nadmeno ne gledajući mu u lice kad mu je otela razglednicu iz ruku i vratila je u vrećicu. »Slika je za istraţivanje. Mogla bi nam pomoći da...« Na pamet joj nije padala baš nikakva ideja o tome što bi mogli saznati pomoću slike majke Nicholasova nezakonitog djeteta. »Jesi li pojeo sve pogačice? Zbilja se ponekad ponašaš kao svinja.« Nicholas je prasnuo u smijeh.

Nakon nekoliko trenutaka rekao je: »Što kaţeš na to da ostanemo u ovom gradu noćas? Sa sutrašnjim danom kupit ću Armant i Rafe.« Dougless je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što je mislio, ali onda se sjetila američkih časopisa koje je vidio. »Georgio Armani i Ralph Lauren?« upitala je. »Tako je«, rekao je. »Odjeća tvog doba. Kad se vratim u svoju kuću u Thornwyck, ni ja neću biti prosjak.« Dougless je zagrizla mali sendvič. Ako ne pronaĎe Roberta i uskoro ne dobije svoje kofere i ona će morati kupiti još odjeće.

Pogledala je Nicholasa koji je leţao glave naslonjene na ruke. Sutra će ići u kupnju, a dan nakon toga u Thornwyck gdje će pokušati saznati tko ga je odao kraljici.

Ali noćas, pomislila je. Noćas će ponovno biti sami u hotelskoj sobi.

77

OSMO POGLAVLJE

D

ougless je sjedila na straţnjem sjedalu velikog crnog taksija okruţena prtljagom. Tako je sve počelo, pomislila je, sjetivši se kako je sjedila na straţnjem sjedalu Robertova unajmljena automobila i pokušavala se udobnije namjestiti pokraj Glorijine prtljage. Ali sada je pokraj nje izvaljen i ispruţenih dugih nogu sjedio Nicholas. Bio je potpuno zaokupljen videoigricom na baterije koju su kupili jutros.

Naslonivši glavu na naslon, Dougless je zatvorila oči i prisjetila se posljednjih par sati.

Nakon čaja u Bellwoodu jučer, pozvala je taksi i traţila da ih odveze u neki lijepi hotel u Bathu. Vozač ih je odvezao do lijepe zgrade iz osamnaestog stoljeća gdje je uspjela dobiti dvokrevetnu sobu za tu noć. Ni ona ni Nicholas nisu spomenuli zasebne sobe. Bila je to lijepa soba s cvjetnim uzorkom na zavjesama i tapetama, bijelim prekrivačima sa ţutim prugama na dvama krevetima. Nicholas je prešao rukom preko tapeta i zakleo se da će kad doĎe kući unajmiti nekog da naslika ljiljane i ruţe na zidovima njegove kuće.

Nakon što su se smjestili u sobi, otišli su u razgledavanje izloga prrekrasnih trgovina u Bathu. Već je skoro bilo vrijeme večere kad je DougIess ugledala kino koje se zvalo Američko kino. »Mogli bismo otići pogledati film i večerati hot-dog i kokice«, rekla je našalivši se.

Ali Nicholasa je to toliko zaintrigiralo da je počeo postavljati pitanja pa je Dougless kupila karte. Mislila je da je malo ironično što se u »američkom« kinu prikazuje engleski film — Soba s pogledom — ali imali su američke hot-dogove, kokice, Coca-Colu i Reesov kikirikimaslac. Poznavajući Nicholasov apetit, Dougless je kupila toliko toga da su se jedva provukli pokraj sjedala sa svim teretom koji su nosili.

Nicholasu su se strašno svidjele kokice, zagrcnuo se Colom, ustanovio da hot-dog ima potencijala i skoro se rasplakao od uţitka nad kikiriki-maslacem i čokoladom. Prije početka filma Dougless mu je pokušala objasniti što je to film i kako će na platnu ljudi izgledati veliki.

Ali Nicholas je bio previše zaokupljen onim što se dogaĎalo u njegovim ustima da bi paţljivo slušao.

Fasciniralo ga je gašenje svjetala, a onda je skoro iskočio iz stolice kad se začula glazba.

Već pri prvom pogledu na ogromne ljude lice mu je bilo tako uţasnuto da je Dougless skoro ispustila kokice.

Tijekom cijelog filma bilo je puno zanimljivije promatrati Nicholasa nego film — koji je Dougless ionako već dvaput gledala.

Nakon što je film završio, na putu prema hotelu imao je hrpu pitanja. Toliko se zaljubio u sam tehnički aspekt filma da je jedva uspijevao pratiti priču. Nije shvaćao ni kakvu to odjeću

78

nose. Bilo je potrebno podulje objašnjavanje kako bi shvatio da je edvardijanski stil »star«.

U hotelu su podijelili kozmetičke potrepštine koje je Dougless nosila u ručnoj torbi i ono malo što su dobili od hotela. Dougless je planirala spavati u donjem rublju pa se nakon tuširanja omotala u hotelski ogrtač. Planirala je odmah ići na spavanje, ali Nicholas je htio da mu čita pa je izvadila Agathu Christie iz torbe, sjela na stolicu pokraj njega i čitala mu dok nije zaspao.

Prije nego što je ugasila svjetlo, stala je iznad njega i neko vrijeme promatrala njegovu mekanu crnu kosu rasutu na snjeţno bijeloj posteljini. Nagonski ga je njeţno poljubila u čelo. »Laku noć, moj prinče«, šapnula je.

Ne otvorivši oči, Nicholas je sklopio ruke. »Ja sam samo grof«, rekao je tiho zatvorenih očiju, »ali zahvaljujem na takvoj počasti.« Posramljeno, ali sa smiješkom odmaknula se od njega i uvukla se u vlastiti krevet. Iako je bila umorna, još je dugo leţala budna paţljivo ga osluškujući i pitajući se hoće li imati noćnu moru kao sinoć. Ali kako je bio tih, konačno je utonula u san. Kad se probudila, bilo je jutro, a on je već ustao i bio u kupaonici. Prvo je osjetila razočaranje što nije spavala u njegovu naručju, ali sama je sebe prekorila zbog toga. Pa bila je zaljubljena u Roberta, zar ne? Zar je bilo moguće da je tako površna da se mogla odljubiti u samo nekoliko dana? Zbog jedne svaĎe?

A nije moguće ni da je zamišljala da je zaljubljena u muškarca koji nije njezin i koji joj nikad neće moći pripadati? Nikad ne bi mogla voljeti nekoga tko bi svakog časa mogao nestati u oblaku dima i ostaviti je jednakom brzinom kao što se pojavio. Ili moţda ipak?

Nicholas je izašao iz kupaonice bosih nogu i golih prsa. Na sebi je imao samo hlače i ručnikom je brisao mokru kosu. Pomislila je kako je jutro moglo početi puno gore nego s pogledom na široka gola prsa prelijepog muškarca. Dougless je zalegla u jastuke i uzdahnula.

Kad je čuo njezin uzdah, Nicholas ju je pogledao i namrštio se. »Zar ćete protratiti cijeli dan? Moramo pronaći brijača da me obrije«, rekao je prešavši rukom preko brkova koji su mu počeli rasti. »Danas je potpuno u modi imati trodnevnu bradu. Filmske zvijezde odlaze na sluţbene ceremonije neobrijane«, rekla je. Ali Nicholasu se nije svidjela ta ideja. Rekao je da će nositi bradu ili biti glatko obrijan i »ništa izmeĎu«. Na kraju je uzela britvicu i malu kutijicu pjene za brijanje koju su dobili u hotelu kako bi mu pokazala kako se obrijati. Naţalost, prije nego što ga je uspjela zaustaviti, prstima je prešao preko oštrice britvice i porezao se. Smijao se kad je Dougless podigla buku oko takve male porezotine.

Kasnije su se odjeveni i okrijepljeni dobrim engleskim doručkom uputili u kupnju.

Dougless se sve više navikavala na to da pomaţe Nicholasu u vezi s najuobičajenijim stvarima, ali kad su ovaj put kupovali odjeću, znao je točno što ţeli. Iznenadilo ju je koliko je naučio jednu večer prelistavajući modne časopise.

Ovaj je put u ekskluzivnom dućanu stvar u svoje ruke uzeo grof Nicholas dok je Dougless samo stajala u pozadini i gledala. Čini se da su engleski prodavači prepoznali to da imaju posla s aristokracijom jer su mu se cijelo vrijeme obraćali s »Da, gospodine« i »Ne, gospodine«.

Sada, u taksiju, oko Douglessinih nogu bile su naslagane vrećice pune košulja, hlača, čarapa, remenja i jednog prekrasnog kaputa od voštanog platna. Bile su tu i kape, dvije

79

talijanske svilene jakne, raskošna koţna jakna, kravate, pa čak i cijeli komplet večernje odjeće. Kad su napuštali petu trgovinu, Dougless je počela stenjati od umora, posebno sad kad su morali nositi nekoliko teških vrećica. Nicholas joj je uputio prezirni pogled kao da je ona slabić. Koji trenutak kasnije prodorno je zazviţdao i zaustavio se taksi. Dougless je pomislila kako brzo uči. Bez njezine pomoći Nicholas je uspio dogovoriti da ih taksi prati ostatak jutra dok je kupovao odjeću. Dougless je platila kad je vozač odnio njihove vrećice u taksi.

U jedan sat bila je gotova i spremna predloţiti mu da odu na ručak kad je stao ispred prekrasnog izloga s ţenskom odjećom. Pogledao je izlog, zatim Dougless, a potom ju je skoro gurnuo u trgovinu ispred sebe. Bilo je uistinu čudesno koliko se ţivlje odmah osjećala!

Nicholas ne samo da je bio široke ruke, već je i znao odabrati odjeću. Tri su se mlade prodavačice rastrčale kad je zatraţio da mu pokaţu najbolje što imaju. Dougless je provela sat i pol u kabini u donjem rublju isprobavajući odjeću. Na odlasku su uza svu odjeću koju je Nicholas kupio sebi imali još tri vrećice pune nove odjeće za nju.

Konačno su mu bile potrebne samo još cipele. Nicholas je počeo uţivati u udobnosti moderne odjeće, ali mrzio je tvrdu koţu modernih cipela. Od cipela su mu se najviše sviĎale mekane koţne papuče. Nakon što su prošli tri trgovine, Dougless ga je uvjerila da kupi dva para uţasno skupih talijanskih cipela. Rekao je Dougless da i ona mora kupiti nove cipele, ali kad je s police skinuo četiri para, šminkerske čizme, salonke, cipele za hodanje i mokasinke, izjavila je da je već previše potrošio na nju. Nicholas je zaprijetio da će nositi hotelske frotirske papuče ako ne kupi sva četiri para. Sloţila se smijući se.

Za kraj su kupili prtljagu kako bi mogli spakirati sve stvari. Nicholas je ţelio koţnu prtljagu, ali budući da im nije ostalo puno novca, Dougless ga je nagovorila da kupi plave platnene torbe s koţnim porubom.

Kad su završili s kupnjom, bilo je već tri sata poslijepodne i sve su zalogajnice bile zatvorene. Kupili su kruh i sir, mesne pite i bocu vina, a zatim jeli na straţnjem sjedalu taksija dok su se vozili do pansiona u Ashburtonu. A budući da je jedenje za vrijeme puta bilo u suprotnosti s Nicholasovim aristokratskim idejama o bontonu, morala ga je nagovoriti na to.

Ali nije ga mogla nagovoriti da promijeni mišljenje o vlaku. Dougless je rekla da bi se trebali vratiti vlakom jer je to bilo puno jeftinije od taksija. Ali Nicholas je prezrivo otpuhnuo na njezinu ideju da sam nosi prtljagu pa su se taksijem vozili do hotela.

Nicholas je na povratku prvi put vidio engleske autoceste sa šest traka. Nije znala što on misli o brzini kojom su jurili automobili oko njega, ali ona je bila prestrašena. U sporoj traci automobili su se kretali brzinom od 110 km/h pa nije mogla ni zamisliti kojom su brzinom vozili oni u brzoj traci.

Nakon nekog vremena Nicholas je prestao zuriti u kamione i postavljati pitanja o svemu što je vidio te se naslonio u sjedalu i počeo se igrati malom videoigricom koju mu je skoknula kupiti u Boots. Dok ga je gledala, pomislila je koliko još stvari na ovom svijetu nije vidio i doţivio. Tu su bili videorekorderi, televizori, zrakoplovi, kotači-vidikovci, svemirske rakete.

Tu je bila cijela Amerika: Maine sa svojim čamcima, jug koji je bilo potrebno doţivjeti vlastitim očima, jugozapad sa svojom poviješću kauboja i Indijanaca, a tu je bila i Kalifornija koja je nudila... Nasmiješivši se pomislila je na Hollywood i Venice Beach. Mogla bih ga odvesti u Pacific Northwest da kuša lososa, na skijanje u Colorado, na rodeo u Teksasu.

Mogla bih...

80

Stigli su do svog malog pansiona prije nego što je u glavi izvrtjela sve stvari koje bi mu ţeljela pokazati i prije nego što se podsjetila da je on samo privremeno ovdje s njom. Ali ako je on uistinu bio njezin princ na bijelom konju, moţda će se vratiti.

Nicholas je uputio vozača da izvadi brojne vrećice iz vozila i odnese ih do ulaza, a Dougless je počela plaćati vozaču zadnjim novcem koji im je preostao od prodaje novčića.

Dok je pokušavala izračunati napojnicu, gazdarica se ţurno spustila niza stube. »Ovdje je cijeli dan, gospoĎice«, rekla je gospoĎa Beasley uzbuĎeno. »Došao je jutros i od tada nije se maknuo. Strašno je lošeg raspoloţenja i rekao je neke strašne stvari. Mislila sam da ste vi i gospodin Stafford u braku«, rekla je s prijekorom u glasu.

Dougless je, naravno, znala o kome govori. Osim Nicholasa postojao je samo jedan muškarac u Engleskoj koji je znao gdje je, odnosno gdje ju je ostavio. Dakle, sad joj se pruţa prilika raščistiti stvari s Robertom. To je bilo ono što je ţeljela. Pa zašto ju je onda iznenada počeo boljeti ţeludac? Iznenada se sjetila tableta koje joj je liječnik prepisao za ţeludac. Nisu joj bile potrebne danima. »Tko je ovdje?« tiho je upitala nastojeći dobiti na vremenu. »Robert Whitley«, rekla je gazdarica. »Sam?« »Ne, s njim je i mlada dama.« Dougless je kimnula i svakim korakom osjećajući sve veću bol u ţelucu pošla uza stube do ulaza. Nicholas je bio zauzet izdavanjem naredbi vozaču, ali zastao je kad je vidio Douglessin izraz lica. Ona je mirno i bez riječi platila vozaču, a zatim se uputila u salon gdje su je čekali Robert i Gloria.

Gloria je sjedila na stolici ljutita lica, ali Dougless nije obraćala pozornost na djevojčicu.

Umjesto toga pogledala je prema Robertu koji je stajao ispred prozora. Na njegovu se licu nije mogao vidjeti ni tračak kajanja. »Konačno«, rekao je Robert kad je ušla Dougless. »Čekali smo cijeli dan. Gdje je?« Znala je na što misli, ali nije mu to ţeljela dati do znanja. Zar mu uopće nije nedostajala? »Gdje je što?« »Narukvica koju si ukrala!« rekla je Gloria. »Zato si me gurnula na groblju, da bi mi uzela narukvicu.« »Nisam učinila ništa takvo«, rekla je Dougless. »Spotaknula si se o...« Pomaknuvši se tako da je stao uz nju Robert je zagrlio Dougless. »Vidi«, rekao je smiješeći joj se, »nismo se došli svaĎati. Nedostajala si Gloriji i meni.« Zahihotao se. »O, trebala si nas vidjeti. Svakih bismo se nekoliko minuta izgubili. Nijedno od nas ne zna čitati kartu i ne moţemo skuţiti hotele. Tebi planiranje ide tako dobro i uvijek znaš ima li hotel poslugu u sobu ili ne.« Dougless nije znala treba li osjećati ushićenje ili razočaranje. Ţelio ju je, ali samo zato da čita karte i naručuje poslugu u sobu za njih dvoje.

Robert ju je brzo poljubio u obraz. »Znam da nisi ukrala narukvicu. To je nešto što je rečeno u bijesu. Ali svakako je sreća što si je pronašla.« Kad je Gloria zaustila da nešto kaţe, Robert joj je pogledom dao do znanja da šuti i zbog tog se pogleda Dougless osjećala bolje. Moţda će prisiliti kćer da joj pokaţe malo poštovanja.

Moţda... »Molim te, Less«, rekao je Robert nosom milujući njezino uho, »molim te da se vratiš s

81

nama. Ti i Gloria moţete se izmjenjivati na prednjem sjedalu, pola-pola. To je pravedno, zar ne?« Nije bila sigurna što učiniti. Robert se ponašao tako lijepo i bilo je divno čuti njegovu ispriku i misliti da mu je potrebna. »Daklem, gospo«, rekao je Nicholas umarširavši u sobu, »znači li to ţeliš razvrgnuti našu pogodbu?« Robert je odskočio od Dougless i odmah je bila svjesna mrţnje koja je isijavala iz nje, mrţnje koja je bila usmjerena prema Nicholasu. Pitala se je li Robert ljubomoran. Nikad prije nije pokazivao nikakve znakove ljubomore. A što se tiče Nicholasa, on je zurio u Roberta razrogačenih očiju kao da je vidio sablast. Obojici je trebalo nekoliko minuta da se priberu. »Tko je ovo?« upitao je Robert. »Daklem, gospo?« upitao je Nicholas.

Dok je Dougless naizmjence gledala jednog pa drugog, imala je ţelju pobjeći iz sobe i nikad više ne vidjeti nijednog od njih. »Tko je to?« ţelio je znati Robert. »Jesi li našla... ljubavnika u ovih nekoliko dana otkad si nas napustila?« »Napustila vas?« rekla je Dougless. »Vi ste napustili mene i uzeli moju torbicu sa sobom!

Ostavili ste me bez novca, kreditnih kartica ili...« Robert je na to odmahnuo rukom. »To je sve bila pogreška. Gloria je uzela tvoju torbicu umjesto tebe. Mislila je da ti pomaţe. Nijedno od nas nije imalo pojma da si odlučila ostati ovdje ni da ćeš odbiti putovati s nama. Zar nije tako, dušo?« »Da mi pomaţe?« iznenaĎeno je uskliknula Dougless tako zbunjena njegovim izvrtanjem istine da je jedva mogla govoriti. »Odlučila sam ostati ovdje?« »Dougless«, rekao je, »moramo li raspravljati o svojim privatnim problemima pred ovim strancem? Tvoja je prtljaga u autu pa predlaţem da odmah poĎemo.« Čvrsto je primivši za nadlakticu počeo ju je vući prema van.

Ali Nicholas je stajao na vratima i prepriječio im put. »Namjeravaš li me ostaviti?« upitao je pogledavši Dougless svisoka, a u glasu mu se osjećala ljutnja. »Ţeliš otići s ovim čovjekom koji te ţeli zbog tvoje korisnosti?« »Ja... ja...« rekla je Dougless osjećajući se zbunjeno. S jedne strane, Robert se ponašao kao kreten, ali barem je bio stvaran. Usprkos svom romantičnom ozračju koje je okruţivalo Nicholasa Stafforda, on će nestati u sekundi čim pronaĎe ono što traţi. Osim toga, i jedan i drugi ţeljeli su je zbog toga što je mogla napraviti za njih. Robert je ţelio da čita karte, a Nicholas je ţelio da mu pomogne pri istraţivanju.

Dougless nije znala što učiniti.

Nicholas je odlučio umjesto nje. »Ja sam uzeo ovu ţenu u sluţbu«, rekao je. »Dok mi budu trebale njezine usluge, ostat će sa mnom.« Na to je čvrsto zgrabio Roberta za rame i odgurao ga prema vratima. »Makni ruke s mene!« vikao je Robert. »Ne moţeš tako postupati sa mnom. Pozvat ću policiju. Gloria, nazovi policiju! Dougless, odmah poĎi sa mnom ili te nikad neću zaprositi.

Nikad nećeš...« Njegove su posljednje riječi ostale visjeti u zraku jer je Nicholas zatvorio vrata za njim.

Dougless je sjela na najbliţu stolicu pognute glave.

82

Kad se Nicholas vratio, bacio je pogled na Gloriju i rekao »Van!« Gloria je potrčala prema vratima, a zatim se u trku spustila niza stube.

Nicholas je otišao do prozora i pogledao van. »Otišli su, ali ostavili su tvoju imovinu na tlu. Nek’ ih voda nosi.« Dougless nije podignula pogled. Kako je samo uspijevala upadati u takve nevolje? Nije mogla ni otići na odmor a da joj se nešto strašno ne dogodi. Zašto nije mogla imati normalan, običan odnos s muškarcem? Trebala je negdje upoznati muškarca, on bi je pozvao van, izlazili bi u kino ili igrali mini-golf. Nakon nekoliko sastanaka zaprosio bi je uz bocu vina. Imali bi lijepo vjenčanje, lijepu kuću, dvoje lijepe djece. Njezin bi cijeli ţivot bio jednostavan i običan.

Umjesto toga, upoznavala je momke koji su bili u zatvoru ili su trebali ići u zatvor, muškarce kojima su vladale njihove grozne kćeri ili muškarce iz šesnaestog stoljeća. Iskreno govoreći, nije poznavala nijednu drugu ţenu koja je imala toliko problema s muškarcima kao ona. »Što nije u redu sa mnom?« šapnula je zakopavši lice u ruke.

Kleknuvši ispred nje Nicholas joj je sklonio ruke s lica. »Osjećam strašan umor. Mogli bismo se uputiti gore pa bi mi mogla čitati da se odmorim.« Kao tupa ţivotinja dopustila je Nicholasu da je uzme za ruku i povede je na kat. Ali kad su došli u sobu, nije očekivao da mu čita. Umjesto toga, rekao joj je da se ispruţi na krevetu, što je i učinila, a on je sjeo pokraj nje na krevet i počeo joj pjevati.

Pjevušio je tihu i njeţnu uspavanku koju vjerojatno nitko u ovom stoljeću nikad nije čuo.

Postupno je utonula u san.

83

DEVETO POGLAVLJE

K

ad je zaspala, Nicholas se naslonio na uzglavlje i počeo je milovati po kosi. O Boţe, kako li ju je samo ţelio dodirnuti! Ţelio je prstima proći kroz njezinu gustu kosu te veličanstvene crvene boje. Ţelio je rukama prijeći preko njezine blijede koţe, osjetiti njezine noge kako se obavijaju oko njega. Ţelio joj je usnama otrti suze, a zatim ljubiti njezina usta. Ţelio ju je ljubiti posvuda dok se ne nasmiješi, nasmije i bude sretna.

Spavala je spokojno, kao dijete, osim što joj je povremeno jecaj prekidao dah. Pomislio je kako nikad prije nije vidio da ţena toliko plače kao ona. A opet, nikad nije vidio ţenu nalik na nju. Toliko je čeznula za ljubavlju.

Pitao ju je što je s brakom u ovom neobičnom novom svijetu, a odgovori koje je dobio nisu ga učinili sretnim. Po njegovu mišljenju brak bi trebao biti ugovor, nešto kao savezništvo s ciljem dobivanja odgovarajućeg nasljednika. Ali činilo se da u ovom novom stoljeću bračni partneri odabiru jedno drugo zbog ljubavi.

Ljubav, pomislio je Nicholas. Ta emocija predstavljala je gubitak energije za muškarca.

Previše je puta vidio muškarce koji su izgubili sve zbog »ljubavi« neke ţene.

Dotaknuo je Douglessinu sljepoočnicu, pomilovao joj mekanu kosu i pogledom obuhvatio njezino lijepo tijelo s punim grudima i vitkim nogama. Pogledaj što je ova djevojka propatila zbog »ljubavi«, pomislio je. Nicholas je sa smiješkom pomislio na to što bi njegova majka rekla na ideju o braku iz ljubavi. Lady Margaret Stafford imala je četiri supruga i nikad joj nije palo na pamet da ljubi ijednog od njih.

Ali dok je Nicholas promatrao ovu modernu ţenu, osjetio je takvu njeţnost u svojoj nutrini kakvu nikad prije nije doţivio. Nosila je srce na dlanu spremna ga pokloniti svakom tko je bio dobar prema njoj. Koliko je mogao razlučiti, pomoć i toplina koju je pruţala nije bila potaknuta nikakvim skrivenim motivima. Nije ga traţila novac. Nije pokušala iskoristiti njegovu stalnu zbunjenost ovim stoljećem. Ne, ona je pruţala pomoć jer je nekom bila potrebna njezina pomoć.

Stavio je dlan na njezin obraz i ona se u snu privila licem uz njegovu ruku.

Kakva li je to bila spona meĎu njima? Što li ih je samo povezivalo? Nije joj to rekao jer se činilo da ona to nije doţivjela, ali osjećao je njezinu bol. Od prvog je dana njezina bol bila i njegova. Tog prvog dana izvan crkve uputila je, sad je to znao, telefonski poziv svojoj sestri.

Nije imao pojma što je radila, ali osjetio je da ju je nešto povrijedilo.

Danas je davao upute vozaču što učiniti s torbama kad ga je, posve iznenada, preplavio osjećaj velikog očaja i znao je da mu je ona uzrok. Prvi pogled na ljubavnika koji ju je napustio toliko ga je šokirao da je jedva razumijevao riječi.

84

Isprva mu je jedina pomisao bila da će ga Dougless napustiti. Kako li će uspjeti pronaći način da se vrati ako ga ona napusti? Ali više od toga pitao se što bi učinio bez nje? Bez njezinih osmijeha i zadirkivanja? Bez njezine nevinosti i njezina smijeha?

I dalje je imao problema s razumijevanjem modernog govora, ali shvatio je da je njezin bivši ljubavnik ţelio da poĎe s njim i uvidio je da se Dougless bori s odlukom što učiniti. Kad je Nicholas izbacio čovjeka van, slijedio je svoj primitivni instinkt. Kako je Dougless mogla uopće razmišljati o odlasku s čovjekom koji je svojoj kćeri davao prednost pred ţenom? Ako ni zbog kojeg drugog razloga, Dougless je zasluţivala poštovanje jer je bila starija. Kakva li je to bila zemlja u kojoj su se djeca oboţavala u mjeri da se s njima postupalo kao da su kraljevskog roda?

Sada, dok je leţala pokraj njega, Nicholas je dodirnuo njezino rame, a zatim rukom prešao po njezinoj nadlaktici. Tri dana, pomislio je. Prije tri dana nije je uopće poznavao, a sada je nastojao učiniti sve da mu se nasmiješi. Bilo ju je tako lako učiniti sretnom. Bila je dovoljna samo lijepa riječ, dar, pa čak i samo osmijeh.

Nagnuvši se nad nju njeţno ju je poljubio u kosu. Pomislio je kako se o ovoj ţeni treba brinuti. Bio joj je potreban netko da pazi na nju. Ona je bila kao ruţin pupoljak koji traţi malo sunca kako bi procvao. Trebao joj je...

Nicholas se naglo odmaknuo od nje, sišao s kreveta i prišao prozoru. Rekao je sam sebi da njezine potrebe nisu njegova briga. Čak i kad bi je nekako mogao povesti sa sobom natrag, mogao ju je učiniti samo svojom milosnicom. Jedna strana lica razvukla mu se osmijeh. Nije mislio da bi njeţna Dougless bila vrlo dobra milosnica. Nikad ne bi traţila ništa od svog gospodara, a sve što ima dala bi prvom djetetu bez cipela.

Nicholas je rukom prešao preko očiju kao da pokušava dobiti jasniju sliku. U ovom dvadesetom stoljeću toliko toga nije razumio, a pritom nije mislio samo na strojeve koji su proizvodili svjetlo i slike. Nije shvaćao njihovu filozofiju. Jučer je vidio strašnu stvar koja se zvala film. Bilo je potrebno neko vrijeme da uopće išta uspije vidjeti jer su ljudi bili tako veliki, a nikako nije mogao pojmiti koncept spljoštenih divova koji su ipak imali dubinu i zaobljenost. Dougless mu je rekla da su ljudi bili normalne veličine, ali kao što se nekog moţe nacrtati malenim, tako ga se moţe i fotografirati da izgleda veliko. Nakon što je prevladao uţas od samih slika, ustanovio je da ne razumije priču. Mlada ţena trebala se udati za savršeno prikladnog situiranog muškarca, ali odbacila ga je zbog siromašnog mladića koji se mogao podičiti samo dobrim parom nogu.

Dougless mu je poslije rekla da priču smatra »čudesnom« i »romantičnom«. Nije shvaćao tu filozofiju. Da je njegova majka imala kćer i da je ta kći odbila dobru bračnu ponudu, lady Margaret mlatila bi je do iznemoglosti, a zatim bi najsnaţnijem konjušaru naredila da je još malo mlati. Ali po svemu sudeći dječji se neposluh u ovom dobu poticao.

Ponovno ju je pogledao kako spava na krevetu privijenih koljena i ruke ispod lica.

Palo mu je na pamet da bi, da ostane u ovom stoljeću, moţda mogao ostati s njom. Bilo bi ugodno ţivjeti s tako njeţnim ţenskim bićem, ţenom koja stavlja njegove potrebe ispred svojih, ţenom koja ga je drţala u naručju kad je loše sanjao. Ţenom koja ga nije ţeljela jer je bio grof ili zbog njegova bogatstva. Da, ţivot s njom mogao bi biti ugodan.

Ne, pomislio je, a zatim se okrenuo od nje i zagledao se kroz prozor. Sjetio se one ruţne babetine u Bellwoodu, one vještice koja se smijala uspomeni na Nicholasa Stafforda. Da

85

ostane u ovom vremenu s Dougless, nikad ne bi uspio promijeniti to kako ga ljudi pamte. Ţena u Bellwoodu rekla je da je nakon Nicholasove smrti kraljica Elizabeta uzela imanja Staffordovih, a kasnije je većina njih uništena tijekom graĎanskog rata. Sada su postojala samo još četiri od svih njegovih imanja, a nijedno od njih nije pripadalo Staffordima. Čast, pomislio je Nicholas. Ljudi u ovom dobu ne pridaju dovolj no vaţnosti časti.

Dougless nije uistinu razumjela što je mislio pod čašću. Mislila je da je priča o lady Arabelli zabavna. Činilo se da je čak ne uznemirava ni ideja o tome što pogubljenje nekog čovjeka zbog izdaje znači za njegovu obitelj. »Bilo je to tako davno«, rekla je. »Tko pamti što se dogodilo prije toliko godina?« Ali to nije bilo davno za Nicholasa. Što se njega tiče, prije samo tri dana bio je u White Toweru3 pokušavajući spasiti čast svoje obitelji, kao i vlastitu glavu.

Ovo putovanje kroz vrijeme nije bilo bez razloga. Bio je siguran da mu Bog pruţa drugu priliku. Bio je uvjeren u to da je ovo stoljeće skrivalo odgovor na pitanje tko ga je mrzio dovoljno da ga ţeli mrtvog. Tko je imao koristi od njegove smrti? I tko je to imao toliku kraljičinu naklonost da je u potpunosti vjerovala toj osobi?

Na suĎenju nije uspio saznati ništa. Činjenica je bila da je podigao vojsku ne zatraţivši kraljičino dopuštenje. Ljudi su došli s njegovih imanja u Walesu spremni se zakleti da su oni traţili da im pošalje vojnike, ali suci ih nisu htjeli slušati. Suci su se zakleli da imaju »tajni« dokaz. Rekli su da »znaju« da je Nicholas Stafford planirao zbaciti mladu kraljicu Elizabetu i vratiti Englesku u okrilje katoličanstva.

Kad je Nicholas osuĎen na smrt, vjerovao je da je to njegov usud. Ali njegova je majka poslala poruku u kojoj je stajalo da je pronašla nove dokaze i da će istina uskoro izaći na vidjelo. Uskoro će Nicholas biti slobodan.

Ali »umro« je prije nego što je uspio saznati kakvi su to dokazi. Barem je tako o njemu zapisano u povijesti. Pomislio je kako je takva smrt svakako bila ispod njegova dostojanstva.

Našli su ga nagnutog nad nezavršenim pismom.

Zašto njegova majka nije iznijela dokaze nakon njegove smrti i prala ljagu s njegova imena? Umjesto toga odrekla se kontrole nad imanjima Staffordovih i udala se za tupana kao što je Dickie Harewood. Zašto? Zbog novca? Zar je ostala čak i bez imanja koja je naslijedila od majke?

Na toliko je pitanja bilo potrebno odgovoriti i toliko nepravde ispraviti. I na kocki je bila velika čast.

Nicholas je samo bio siguran u to da je pozvan u ovo vrijeme da otkrije nešto što je morao znati. I slučaj je htio da za pomagača dobije ovu divnu mladu ţenu. Nasmiješio se ponovno je pogledavši. Bi li on bio tako otvorena srca da mu je došla i rekla da dolazi iz budućnosti?

Mislio je da ne bi. Vjerojatno bi naloţio da je spale na lomači kao vješticu.

Ali ona mu je posvetila sve svoje vrijeme, isprva nevoljko, ali uskoro je otkrio da joj je narav takva da ne moţe nego davati.

A sada ga je, pomislio je s uzdahom, počinjala ljubiti. Vidio je to u njezinim očima. U vlastitom je vremenu napuštao ţene čim bi ga uzljubile. Ţene koje te ljube uvijek su napast.

Puno su mu se više sviĎale ţene kao Arabella koja je voljela nakit ili fini komad svile. On i 3 Središnja graĎevina u sklopu Londonskog tornja (The Tower of London), poznate utvrde, mučilišta i zatvora.

86

Arabella razumjeli su jedno drugo. IzmeĎu njih postojao je samo seks.

Ali s Dougless nije bilo tako. Ona bi bila ta koja daje ljubav i koja bi ljubila svim svojim bićem. Taj čovjek Robert imao je dio njezine ljubavi, ali očito je bio preglup da zna što s njom učiniti. Nicholas je mogao vidjeti da je taj čovjek iskoristio Dougless, poigrao se s njezinom ljubavi i uţivao u kontroli nad njom.

Nicholas je napravio jedan korak prema njoj. Da je on, Nicholas, imao njezinu ljubav, znao bi što učiniti s njome. On bi...

Ne, rekao je sam sebi, a zatim odvratio pogled. Ne, nije joj mogao dopustiti da ga uzljubi.

Nakon što napusti ovaj suvremeni svijet, ona bi ostala slomljena od tuge. Nicholas se ne bi volio vratiti i razmišljati o tome kako je ona ovdje sama, razmišljati o njezinoj ljubavi prema muškarcu koji je mrtav više od četiri stotine godina.

Stoga je morao pronaći način da ga prestane ljubiti. Nije mogao odglumiti ljutnju i reći joj da ode jer mu je bilo potrebno njezino poznavanje ovog stranog svijeta. Ali istovremeno nije mogao podnijeti pomisao da je ostavi u jadu. Morao je pronaći način da je natjera da ga prestane ljubiti i to je moralo biti nešto što je mogla shvatiti, nešto što je bilo povezano s njezinim, a ne njegovim svijetom.

Nasmiješivši se zbog apsurdnosti te ideje, Nicholas je pomislio da bi joj moţda mogao reći da je zaljubljen u drugu ţenu. To je nešto zbog čega bi se naljutila ţena u bilo kom stoljeću.

Ali u koga? Arabellu? Skoro se naglas nasmijao kad je pomislio na razglednicu koju je Dougless kupila. Moţda bi bolja bila neka ţena za koju nije čula. Alice? Elizabeth? Jane? Ah, draga mala Jane.

Prestao se smiješiti. A što je s Lettice? Da kaţe da je zaljubljen u svoju ţenu?

Nicholas nije već tjednima pomislio na tu kuju hladnih očiju. Kad je uhapšen zbog izdaje, Lettice je počela traţiti novog supruga.

Bi li mogao natjerati Dougless da povjeruje da je zaljubljen u svoju ţenu? U onom je filmu prikazano kako ljudi stupaju u brak zbog ljubavi. Moţda kad bi rekao Dougless da se ţeli vratiti jer neizmjerno voli svoju ţenu... Nije mogao vjerovati da bi Dougless ljubav mogla smatrati vaţnijom od časti, ali ovo mu je doba bilo tako strano.

Sad je samo morao odrediti mjesto i vrijeme kada joj to priopćiti.

Donio je odluku, ali zbog toga se nije osjećao bolje. Tiho je krenuo van iz sobe. Otići će kod numizmatičara i raspitati se moţe li prodati još novčića. Sutra će otići u dvorac Thornwyck i početi traţiti odgovore na pitanja.

Bacivši posljednji pogled na Dougless izašao je iz sobe.

Dougless se naglo probudila i kad je vidjela da je sama, uhvatila ju je panika, ali smirila se.

Potom se prisjetila scene s Robertom. Je li učinila pravu stvar? Je li trebala poći s njim? Na koncu konca, Robert se ipak ispričao — na neki način. Objasnio je zašto ju je napustio: mislio je da ne ţeli putovati s njim i moţda je Gloria potpuno nevino pokupila njezinu torbu.

Dougless je rukama pritisnula glavu. Sve je bilo tako zbunjujuće. Što je značila Robertu? A Nicholasu? Što su oni značili njoj? Zašto je Nicholas došao baš njoj? Zašto ne nekom drugom? Zašto ne nekom tko nije zbunjen svime u svom ţivotu?

Vrata su se otvorila i Nicholas je ušao sa smiješkom. »Prodao sam samo nekoliko novčića i bogati smo!« rekao je.

87

Nasmiješivši mu se sjetila se kako je izgurao Roberta kroz vrata. Je li ovaj čovjek njezin princ na bijelom konju? Je li joj poslan zato što ga je toliko trebala? Činilo se da njezin pogled smeta Nicholasu jer se namršteno okrenuo od nje. »Hoćemo li večerati?« upitao je.

Dok su hodali selom na putu prema indijskom restoranu koji im je preporučila gazdarica, oboje su bili tihi, svaki zadubljen u vlastite misli. Kad su došli u restoran, Nicholas se posvetio hrani. Uţivao je u okusima u kojima su se miješali kumin, korijandar, garam masala i cimet. Dok je jeo, Dougless je primijetila zavidne poglede nekoliko ţena za susjednim stolovima. Zato što ju je to zanimalo, ali i djelomično zato da bi ga spriječila da gleda druge ţene, pitala ga je kakva se hrana jede u 1564. i razlikuje li se od hrane u dvadesetom stoljeću?

On je pričao, ali Dougless ga nije uistinu slušala. Umjesto toga promatrala je njegove oči i kosu, pomicanje njegovih ruku. Neće napustiti ovo stoljeće, pomislila je. Zaţeljela je da doĎe iz drugog vremena 1 došao je. Poznavala ga je dovoljno da zna da je on muškarac kakvog je uvijek ţeljela: drag, paţljiv, zabavan, snaţan, muškarac koji je znao što ţeli.

Do kraja večere Nicholas se utišao i činilo se da ga nešto zabrinjava. Bili su tihi na putu natrag do pansiona. Nije ţelio razgovarati ni kad su došli u sobu. Nije čak ţelio ni da mu Dougless čita. Kad je otišao u krevet, okrenuo se od nje ne poţeljevši joj čak ni laku noć.

Dougless je dugo leţala budna pokušavajući sloţiti slagalicu svih zbivanja posljednjih nekoliko dana. Zaplakala je i zamolila za princa na bijelom konju i onda je došao Nicholas.

Ta je jedna činjenica izgleda bila dokaz da je bio njezin i da bi trebao ostati s njom.

Već se bliţila ponoć i upravo kad je konačno počela tonuti u san, preplašili su je zvukovi koji su dopirali od Nicholasa. Nasmiješila se znajući da ponovno ima noćnu moru. I dalje se smiješeći otišla je do njega i uvukla se u krevet pokraj njega. Odmah ju je zgrabio u naručje i u trenutku utonuo u spokojan san. Dougless se još više privila uz njega s obrazom na njegovim maljavim prsima te zadovoljno zaspala. Neka se dogodi što se mora dogoditi, pomislila je.

Kad se Nicholas probudio bilo se već razdanilo, a kad je shvatio da je Dougless u njegovu naručju, znao je da su se njegovi snovi ostvarili. Tijela su im pristajala jedno uz drugo kao da su isklesana iz istog komada. Koju li je riječ upotrijebila? Telepatija. IzmeĎu njih postojao je neki osjećaj, neka duboka spona koju nikad nije ni pribliţno osjetio s drugom ţenom.

Uronivši lice u njezinu kosu duboko je udahnuo, a njegove su je ruke počele milovati.

Nikad nije ni prema kome osjetio tako silnu poţudu, nije ni znao da postoji takva poţuda. »Daj mi snage«, molio se, »snage da učinim ono što moram. I, oprosti mi«, šapnuo je.

Nadao se da će moći učiniti ono što je morao, ali najprije ju je ţelio okusiti, samo jedanput, taj jedan i jedini put, a potom si više nikad neće dopustiti da je dodirne.

Poljubio joj je kosu, vrat, jezikom je prelazio preko njezine glatke koţe. Rukom je prešao uz njezinu nadlakticu, a zatim njome prekrio njezinu dojku. Čuo je lupanje vlastitog srca u ušima.

Probudivši se, Dougless se okrenula u njegovu naručju kako bi ga poljubila — poljubac kakav još nikad prije nije doţivjela. Druga polovica mene, pomislila je. Ovaj je muškarac sve što mi je nedostajalo cijeli ţivot.

On je moja druga polovica. »Latice«, promrmljao je Nicholas blizu njezina uha.

Noge i ruke bile su im isprepletene. Dougless se nasmiješila zabačene glave dok je

88

Nicholas spuštao vruće poljupce na njezin vrat i grlo. »Zvali su me već... Mrkvica«, rekla je bez daha, »zbog kose, ali nikad latica.« »Lettice je...« Ljubio ju je po vratu i spuštao se sve niţe i niţe. »Lettice je moja supruga.« »Mmm«, mrmljala je Dougless dok mu je ruka milovala njezinu dojku i dok su se njegove usne spuštale sve niţe.

Iznenada je shvatila što je rekao. Odgurnula ga je kako bi ga pogledala. »Supruga?« upitala je.

Nicholas ju je ponovno privukao sebi. »Ona nam sad nije od vaţnosti.« Ponovno se odmaknula od njega. »Čini se da ti je dovoljno stalo do nje da izgovoriš njezino ime dok si me ljubio.« »Puka pogreška«, rekao povlačeći je prema sebi.

Dougless ga je snaţno odgurnula, a zatim ustala iz kreveta i poravnala svoj nezakopčani kućni ogrtač. »Zašto mi ne kaţeš nešto o toj svojoj ţeni?« ljutito je zahtijevala. »I zašto mi je nisi prije spominjao? Znam da si imao dijete, ali rekao si da je majka umrla.« Nicholas se pridigao u sjedeći poloţaj na krevetu, a plahta mu je spuznula do struka. »Nije bilo razloga da ti govorim o svojoj ţeni. Njezina ljepota, talenti i moja ljubav prema nju moja su osobna stvar.« Podigao je Douglessin sat sa stola. »Moţda ćemo danas kupiti nešto ovakvo meni.« »Spusti to!« otresla se Dougless. »Ovo je ozbiljno. Mislim da mi duguješ objašnjenje.« »Objašnjenje tebi?« rekao je Nicholas ustavši iz kreveta odjeven samo u kratke gaće.

Navukao je hlače, a zatim se okrenuo prema njoj dok ih je zakopčavao. »A molim te, tko si ti?

Jesi li vojvodska kći? Grofovska? Pa čak i barunska? Ja sam grof od Thornwycka, a ti si u mojoj sluţbi. Radiš za mene. Zauzvrat te hranim i odijevam, a ako to zavrijediš, moţda ti udijelim malu plaću. Nemam nikakvu obvezu govoriti ti o svom ţivotu.« Dougless se skljokala na krevet. »Ali nikad nisi spomenuo suprugu«, rekla je tiho. »Niti jednom jedinom riječju.« »Bio bih loš suprug da oskvrnem ime svoje ljubljene govoreći o njoj svojoj sluţbenici.« »Sluţbenica«, rekla je Dougless. »Voliš li je jako?« Nicholas je prezrivo otpuhnuo. »Ona je pravi razlog zašto se moram vratiti. Moram saznati istinu, a zatim se vratiti u naručje svoje ljubljene supruge.« Dougless je bilo teško shvatiti ono što je čula. Jučer Robert, a danas saznanje da Nicholas ima suprugu — suprugu koju je ludo volio bila je previše za nju. »Ne razumijem«, rekla je zakopavši lice u ruke. »Poţeljela sam te ovdje. Molila sam se za tebe. Zašto si došao ako voliš nekog drugog?« »Molila si se na mom grobu. Moţda bih došao da je to učinio bilo tko, bilo muškarac ili ţena. Moţda je Bog znao da mi je potrebna sluţbenica, a tebi je bio potreban posao. Ne znam.

Sve što znam jest da se moram vratiti.« »Svojoj supruzi?« »Tako je, mojoj supruzi.« Okrenula se i pogledala ga. »A što je ovo?« upitala je pokazujući na krevet. »Došla si u moj krevet. Ja sam samo čovjek te sam stoga slab.« Dougless je osjetila strašnu neugodu kad je sve shvatila. Je li na kugli zemaljskoj postojala ţena koja je bila veća budala od nje? Je li postojao bilo koji muškarac u kojeg se nije

89

zaljubila? Daj joj da provede tri dana s muškarcem i ona počne zamišljati zajednički ţivot. Da su se pojavili Atila Bič Boţji ili Jack Rasparač, ona bi se bez sumnje i u njih zaljubila. Kakve je sreće, za dva bi se dana zaljubila u Dţingis Kana.

Ustala je. »Ţao mi je zbog nesporazuma. Naravno da imaš suprugu. Lijepu suprugu i troje divne djece. Ne znam što mi je bilo na pameti. Bio si osuĎen na smrt i oţenjen. Naviknuta sam na momke koji imaju samo jednu veliku manu. Čini mi se da mi se sreća mijenja nabolje.

Pokupit ću svoje stvari i odlazim odavde. A ti idi svojoj gospoĎi Stafford i ţelim ti divan ţivot.« Prepriječio joj je put u kupaonicu. »Ţeliš razvrgnuti pogodbu?« »Razvrgnuti?« upitala je povišena glasa. »Ponovno s tim >razvrgavanjem<. Da, ţelim razvrgnuti, raskinuti i sve drugo s >ras< ili >raz<. Nisam ti potrebna kad imaš svoju divnu Lettice i Arabellu-na-stolu.« Kad je Nicholas krenuo prema njoj glas mu se zavodljivo stišao. »Ako te je uzrujao prekid naše ljubavne igre, moţemo se vratiti u krevet.« »Ni slučajno, momče«, rekla je dok su joj oči sijevale. »Stavi ruku na mene i opalit ću te.« Nicholas je stavio ruku na čeljust kako bi prikrio smiješak. »Ne vidim razloga tvojoj ljutnji. Sve što sam rekao, istina je. Potrebna mi je pomoć da pronaĎem osobu koja me izdala. Ţelim pronaći informacije i vratiti se kući. Ne bijah nikad prijetvoran prema tebi.« Dougless je okrenula glavu. Bio je u pravu. Nikad nije ništa skrivao. Ona je bila ta koja je gradila kule u zraku i njihovo »ţivjeli su sretni«. Glupačo, glupačo, glupačo, rekla je sama sebi.

Okrenula se natrag prema njemu. »Ţao mi je zbog ovog. Moţda bi ti netko drugi trebao pomoći. Sada imam putovnicu i avionsku kartu pa mislim da je bolje da idem kući.« »Ah, da«, rekao je. »Razumijem. Kukavica si.« »Ni najmanje. Samo...« »Uzljubila si me«, rekao je s rezigniranim uzdahom. »Sve ţene to čine. To je prokletstvo koje me proganja. Ne mogu provesti tri dana sa ţenom a da ona ne doĎe u moju postelju. Ne razbijaj time glavu. Ne krivim te.« »Ne kriviš me?« Ljutnja se u Dougless polako mijenjala u osjećaj samosaţaljenja. »Slušaj, ti! Uvelike precjenjuješ svoj šarm. Ne znaš kakve su ţene danas. Svaka bi emancipirana ţena mogla ţivjeti u istoj kući s tobom i ne zaljubiti se u tebe. Ne sviĎaju nam se umišljeni i napuhani paunovi kao što si ti.« »Aha?« rekao je podigavši jednu obrvu. »Samo ti si drugačija? Za samo tri dana došla si u moj krevet.« »Ako ţeliš znati, pokušavala sam te smiriti nakon noćne more. Mislila sam da te tješim.

Kao majka dijete.« Nicholas se nasmiješio. »Utjeha? Moţeš me tješiti svakog jutra kad to poţeliš.« »Sačuvaj to za svoju suprugu. A sad mi se, molim te, makni s puta. Moram se odjenuti i otići odavde.« Primio ju je za ruku. »Ljuta si zbog cjelova?« »Ljuta sam na tebe zbog...« Okrenula se. Zašto je bila ljuta na njega? Probudio se i zatekao je u svom krevetu i počeo je ljubiti. Prije današnjeg dana nije joj se nabacivao i bio je savršen gospodin. Nikad nije dao ni naslutiti da meĎu njima postoji nešto više od poslovnog odnosa.

90

Ona je bila ta koja je umislila cijelu priču. Zbog njegovih zadirkivanja, zbog zajedničkog smijeha, a pogotovo zbog načina na koji ju je Robert povrijedio, umislila je da izmeĎu njih postoji nešto više. »Nisam uopće ljuta na tebe«, rekla je. »Ljuta sam na sebe. Pretpostavljam da sam htjela zaboraviti.« »Zaboraviti?« »Ponekad kad dobiješ nogu ili te netko napusti, kao što se meni dogodilo, samo se ţeliš vratiti u igru.« I dalje je izgledao zbunjeno. »Moţda sam mislila da moţeš zamijeniti Roberta.

A moţda sam se samo htjela vratiti kući s prstenom na ruci. Da sam se vratila kući zaručena, moţda me ne bi previše ispitivali o tome što se dogodilo s muškarcem s kojim sam krenula iz Amerike.« Pogledala ga je. »Ţao mi je zbog toga što sam mislila. Moţda bi bilo bolje da pronaĎeš nekog drugog da ti pomogne.« »Shvaćam. Nisi mi se mogla oduprijeti. Baš kao što je rekla ona ţena. Nijedna mi ţena ne moţe odoljeti.« Dougless je zastenjala. »Ja ti bez problema mogu odoljeti. Sad kad znam koliko ogroman ego imaš, mogu ţivjeti s tobom i ne zaljubiti se u tebe.« »Ne moţeš.« »Mogu i dokazat ću to. Saznat ću tvoju tajnu, ali čak i ako za to budu trebale godine, nikad neću doći u iskušenje.« Stisnula je oči. »Ako budeš ponovno imao noćne more i probudiš me, bacit ću jastuk na tebe. Hoćeš li me sad pustiti u kupaonicu?« Nicholas se pomaknuo u stranu i ona je ljutito zatvorila vrata za sobom, ali on se i dalje ostao smiješiti zagledan u zatvorena vrata. O, Dougless, mislio je, moja slatka, slatka Dougless. Ti ćeš meni možda moći odoljeti, ali kako ću ja odoljeti tebi? Godinu dana zajedno? Godina dana a da te ne dodirnem? Poludjet ću.

Okrenuo se kako bi se odjenuo do kraja.

91

DESETO POGLAVLJE

D

ugi crni automobil kretao se prema jugu kroz lijepi engleski krajolik. Na straţnjem sjedalu Nicholas je pogledao Dougless preko puta. Sjedila je ukočeno. Njezina lijepa i gusta crvenkasta kosa bila je čvrsto skupljena na zatiljku u nešto što je ona nazvala punĎom.

Od jutros se nije nasmiješila, nasmijala ni rekla bilo što drugo osim »Da, gospodine« ili »Ne, gospodine«. »Dougless«, rekao je. »Ja...« Presjekla ga je. »Lorde Stafford, vjerujem da smo to već raspravili. Ja sam gospoĎica Montogomery, a ne gospa Montogomery — vaša sekretarica, ni više ni manje. Molim vas da to ne zaboravite, gospodine, pa ljudi neće misliti da izmeĎu nas postoji nešto više.« Uzdahnuo je i okrenuo se. Nije znao što joj reći i zapravo je znao da je takav stav bolji, ali već mu je nedostajala.

Nekoliko trenutaka kasnije pozornost mu je privukao toranj dvorca Thornwyck i srce mu je počelo brţe kucati. Sam je napravio nacrte tog mjesta. Uzeo je sve što je znao i sve što mu se sviĎalo na svim kućama koje je ikad vidio, poboljšao svaku ideju i stvorio ovu lijepu kuću.

Bile su potrebne četiri godine da se izreţe kamen i da se mramor dopremi iz Italije. Jedna od njegovih brojnih ideja bila je da se u unutarnjem dvorištu izgrade tornjevi sa staklenim kupolama.

Thornwyck Castle bio je tek napola dovršen kad je uhićen, ali ona dovršena polovica mogla se po ljepoti mjeriti s bilo kojom graĎevinom u zemlji.

Nicholas se namrštio kad je vozač skrenuo na prilazni put. Sada je njegova kuća izgledala tako staro. Bio je ovdje samo prije mjesec dana i tada je kuća bila nova i savršena. Sada su se produţeci dimnjaka urušavali, duţ krova mogla su se vidjeti oštećenja, a neki od prozora bili su zazidani. »Prekrasno je«, šapnula je Dougless, a onda se ispravila, »gospodine«. »Raspada se«, rekao je Nicholas ljutito. »I zar zapadni tornjevi nikad nisu dovršeni?

Izradio sam nacrte. Zar nitko nije vidio?« Kad se automobil zaustavio, Nicholas je izašao i osvrnuo se oko sebe. U njegovoj glavi to je bilo tuţno mjesto, nedovršena polovica u ruševinama, a druga je polovica izgledala kao da je stotine godina stara — što je i bila, pomislio je malodušno.

Kad se okrenuo, Dougless je već ulazila u hotelsko predvorje, a dva su momka hodala iza nje noseći njihovu prtljagu. »Lord Stafford ţeli da mu se posluţi u osam ujutro rani čaj«, govorila je recepcionaru. »I ruča točno u podne, ali morate mi unaprijed dati jelovnik.« Okrenula se prema njemu. »Ţelite li se upisati u knjigu gostiju, lorde, ili ţelite da vas ja

92

upišem?« Nicholas ju je pogledom upozorio da prestane sa svojim pompoznim ponašanjem. Vidio je dovoljno od suvremenog svijeta kako bi znao da je njezino ponašanje neobično. Ali Dougless se okrenula ponašajući se kao da nije vidjela njegov pogled. Nicholas je nečitljivim rukopisom brzo potpisao knjigu gostiju, a zatim ih je recepcionar odveo do njihova apartmana.

Soba je bila lijepa, s tamnim tapetama s ruţama i krevetom s baldahinom od ruţičaste i ţute tkanine s cvjetićima. Mali kauč ţute i svijetlozelene boje nalazio se u podnoţju kreveta na ruţičastom tepihu. Kroz vrata nadsvoĎena lukom ulazilo se u malu dnevnu sobu ureĎenu u nijansama ruţičaste i svijetlozelene boje. »Ovdje treba staviti dodatni leţaj«, rekla je Dougless pokazujući na dnevnu sobu. »Leţaj?« rekao je recepcionar. »Naravno. Gdje ću ja spavati. Niste valjda mislili da ću spavati u lordovim odajama, zar ne?« Nicholas je zakolutao očima. Čak bi i u vlastito mu vrijeme takvo ponašanje bilo neobično. »Da, gospoĎice«, rekao je recepcionar. »Naloţit ću da donesu leţaj.« Ostavio ih je same. »Dougless«, zaustio je Nicholas. »GospoĎica Montogomery«, rekla je hladnim glasom. »GospoĎice Montogomery«, odgovorio je jednako hladno, »pobrinite se da donesu moju prtljagu. Planiram razgledati svoju kuću.« »Ţelite li da poĎem s vama?« »Ne, ne ţelim zmaja u pratnji«, rekao je ljutito, a zatim napustio sobu.

Dougless se pobrinula da im donesu kovčege, zatim se raspitala kod recepcionara gdje se nalazi lokalna knjiţnica. Osjećajući se vrlo učinkovitom krenula je kroz malo selo s biljeţnicom i olovkom u ruci, ali kad se pribliţila knjiţnici, usporila je korak.

Nemoj razmišljati o svom ţivotu, rekla je sama sebi. Da te jedan muškarac ostavi i da odmah pronaĎeš drugog — i to dobrog — bio je samo san, nemoguć i nedostiţan san. Hladna, pomislila je, moram ostati hladne glave. Misli na Antarktik, Sibir. Radi svoj posao i ostani hladna prema njemu. On pripada drugoj ţeni i drugom vremenu.

Nije bilo teško pronaći ono što je knjiţničarka nazvala »Zbirkom Staffordovih«. »Mnogi posjetitelji našeg sela raspituju se za Stafforde, posebno gosti koji odsjedaju u dvorcu Thornwyck«, rekla je knjiţničarka. »Posebno me zanima posljednji grof, Nicholas Stafford.« »O, da, jadan čovjek, osuĎen na smrt, a potom preminuo prije pogubljenja. Vjeruje se da je bio otrovan.« »A tko ga je otrovao?« upitala je Dougless nestrpljivo dok je slijedila ţenu meĎu police. »Osoba koja ga je optuţila za izdaju, naravno«, rekla je gledajući u Dougless kao da nije shvaćala ni najosnovnije stvari. »Vjeruje se da je lord Nicholas izgradio dvorac Thornwyck.

Lokalni povjesničar kaţe da vjeruje da ga je lord Nicholas moţda čak i projektirao, ali nitko to ne moţe dokazati. Nitko nije pronašao nacrte potpisane njegovim imenom. Evo nas, u svim knjigama na ovoj polici spominju se Staffordi.« Nakon što je knjiţničarka otišla, Dougless je izvadila svaku knjigu, pretraţila spominju li

93

se u kazalu pojmova Nicholas ili njegova majka, te počela čitati.

Jedna od prvih stvari koju je napravila, bilo je to da potraţi ime čovjeka za kojeg je Nicholas rekao da ima nešto protiv njega. To je bilo ime čovjeka o kojem je pisao svojoj majei kad je čuo Douglessin plač. »Spor oko zemlje«, bilo je Nicholasovo objašnjenje razloga netrpeljivosti. Ali nakon samo deset minuta traţenja, Dougless je pronašla ime tog čovjeka.

Umro je šest mjeseci prije nego što je Nicholas uhićen pa on nije mogao reći kraljici da je Nicholas okupljao vojsku.

Ono malo što je uspjela naći o Nicholasu, nije bilo nimalo pohvalno.

Njegov stariji brat Christopher postao je grof u dobi od dvadeset dvije godine, a u knjigama su pjevani hvalospjevi o tome kako je Christopher preuzeo ono malo preostalog imetka Staffordovih i obnovio ga. Samo godinu dana mlaĎi Nicholas opisan je kao lakoumna osoba koja je trošila goleme iznose na konje i ţene. Bio je grof samo četiri godine prije nego što je osuĎen zbog izdaje. »Nije se promijenio«, rekla je Dougless naglas otvarajući drugu knjigu. Ova je bila još manje pohvalna. U njoj se nadugo i naširoko pričala priča o lady Arabelli i stolu. Čini se da je dvoje slugu bilo u sobi kad su ušli Nicholas i Arabella i da su se sakrili u ormar kad su čuli lorda i lady. Kasnije su svima ispričali što su vidjeli, a činovnik pod imenom John Wilfred zapisao je cijelu priču u dnevnik, a taj se dnevnik sačuvao do današnjih dana.

Treća je knjiga bila ozbiljnija. U njoj se govorilo o Christopherovim velikim postignućima, a zatim je navedeno da je njegov rasipni mlaĎi brat protratio sve na ludo odvaţan pothvat da postavi škotsku kraljicu Mary na Elizabetino prijestolje.

Dougless je s treskom zatvorila knjigu i pogledala na sat. Bilo je vrijeme za čaj. Izašla je iz knjiţnice i uputila se do zgodne male čajane. Nakon što su joj donijeli čaj i tanjur pogačica, počela je čitati svoje bilješke. »Posvuda sam te traţio.« Podigla je pogled i ugledala Nicholasa kako stoji iznad nje. »Trebam li ustati dok vi ne sjednete, lorde?« »Ne, gospoĎice Montgomery, bit će dovoljno da mi poljubite noge.« Dougless se skoro nasmiješila, ali suzdrţala se. Naručio je čaj, ali Dougless je morala platiti jer on i dalje nije nosio novac sa sobom. »Što li to čitate?« Hladno mu je rekla što je saznala ne preskočivši ni jednu pojedinost o tome što je u povijesti zabiljeţeno o njemu. Osim laganog crvenila oko ovratnika nije pokazao nikakvu vidljivu reakciju. »U tvojim povijesnim knjigama ne spominje se da sam bio komornik svog brata?« »Ne. Govori se da si kupovao konje i zabavljao se sa ţenama.« A ona je mislila da moţe voljeti takvog čovjeka! Ali činilo se da je i puno ţena mislilo tako.

Nicholas je pojeo pogačicu i popio čaj. »Kad se vratim, promijenit ću tvoje povijesne knjige.« »Povijest nije moguće promijeniti. Povijest je činjenica. Nešto već gotovo i završeno. A zasigurno ne moţeš promijeniti ni ono što piše u povijesnim knjigama. One su već tiskane.« Nije joj odgovorio. »Što kazuje tvoja knjiga o mojoj obitelji nakon moje smrti?« »Nisam istraţivala tako duboko. Čitala sa samo o tvom bratu i tebi.«

94

Uputio joj je hladan pogled. »Čitala si samo loše o meni?« »To je jedino čega ima.« »Što je s mojim nacrtima za Thornwyck? Kad je kraljica vidjela moj plan, izjavila je da je to veličanstven spomenik.« »Nigdje nije zabiljeţeno da si ga ti projektirao. Knjiţničarka je rekla da su neki ljudi vjerovali da jesi, ali nije bilo dokaza.« Nicholas je odloţio dopola pojedenu pogačicu. »Hajde«, rekao je ljutito. »Pokazat ću ti što sam napravio. Pokazat ću ti što sam sjajno ostavio iza sebe.« Dok je velikim koracima izlazio iz čajane, nepojedena pogačica bila je dokaz koliko je uznemiren. Hodao je ispred nje dugim ljutitim koracima, a Dougless je s mukom odrţavala korak s njim dok su išli natrag prema hotelu.

Dougless je hotel bio prelijep, ali Nicholasu je to bila uglavnom ruševina. S lijeve strane ulaza nalazilo se nešto za što je pretpostavljala da su kamene ograde, ali on joj je pokazao da su to bili zidovi koji bi tvorili gotovo polovicu kuće. Sada je u podnoţju zidova rasla trava i bili su prekriveni povijušama. Pričao joj je kako bi lijepe bile te sobe da su sagraĎene prema njegovu dizajnu: oplata, vitraji i kamini od isklesanog mramora. Pokazao je prstom na kameno lice, istrošeno od kiše i vremena, visoko na zidu. »Moj brat«, rekao je. »Dao sam uklesati njegov lik.« Dok su hodali niz duge hodnike prostorija nenadsvoĎenih krovom i dok je Nicholas govorio, Dougless je počela shvaćati to što je planirao. Skoro je mogla čuti zvuk lutnji u glazbenoj sobi. »A sada se to pretvorilo u ovo«, rekao je na koncu. »Mjesto za krave, koze i... slobodnjake.« »I njihove kćeri«, rekla je Dougless dodavši i sebe u njegov po grdni opis.

Okrenuvši se, pogledao ju je s hladnim prezirom. »I vi vjerujete onom što su te budale napisale o meni«, rekao je. »Vjerujete da u mom ţivotu nije bilo ničega drugog doli konja i ţena.« »Nisam to ja relda, već to stoji u knjigama, moj lorde«, odgovorila mu je istim tonom. »S jutrom ćemo početi traţit’ ono što knjige ne kazuju.«

95

JEDANAESTO POGLAVLJE

U

jutro su oboje bili u knjiţnici čim se otvorila. Nakon što je provela dvadeset minuta objašnjavajući Nicholasu besplatni sustav knjiţnica, Dougless je uzela pet knjiga o Staffordima s polica i počela čitati. Nicholas je sjeo nasuprot nje zureći u stranice knjige i zabrinuto se mršteći. Nakon što ga je trideset minuta promatrala kako se muči, Dougless se saţalila nad njim. »Moţda bih vas, gospodine«, rekla je tiho, »navečer mogla poučiti čitanju.« »Poučiti me čitanju?« upitao je. »U Americi radim u školi i imam poprilično iskustva u poučavanju djece čitanju. Sigurna sam da biste mogli naučiti«, rekla je blago. »Uistinu?« upitao je podigavši jednu obrvu. Nije više ništa rekao, već je ustao, otišao do knjiţničarke i postavio joj nekoliko pitanja koja Dougless nije mogla čuti. Nasmiješivši se knjiţničarka je kimnula, na trenutak otišla od stola, a zatim se vratila i dala mu nekoliko knjiga.

Nicholas je stavio knjige na stol ispred Dougless i otvorio onu na vrhu. »Evo, gospoĎice Montgomery, pročitajte mi ovo.« Stranica je bila ispunjena nečitljivim skupovima slova neobična oblika i čudno napisanih riječi. Pogledala ga je. »To su slova koja poznajem.« Uzevši knjigu u ruku pogledao je naslovnicu. »To je drama nekog Williama Shakespearea.« »Niste čuli za njega? Mislila sam da je Shakespeare bio pravi elizabetinski čovjek.« Nicholas je počeo čitati i sjeo na stolicu preko puta nje. »Ne, nije mi poznat.« Brzo se udubio u čitanje, a Dougless se dalje zadubila u povijesne knjige.

Uspjela je saznati vrlo malo o tome što se dogodilo nakon Nicholasove smrti. Kraljica je preuzela imanja. Ni Christopher ni Nicholas nisu imali djece pa su ime i loza Staffordovih izumrli s njima. Stalno se ponavljalo kakav je Nicholas bio rasipnik i kako je izdao cijelu svoju obitelj.

U podne su otišli u pub na ručak. Nakon njihova prvog posjeta Nicholas više nije inzistirao na teškom obroku usred dana. Počeo se privikavati na laganije ručkove, ali i dalje je rogoborio. »Luda djeca«, rekao je premećući hranu po tanjuru. »Da su slušali roditelje, poţivjeli bi.

Vaš svijet njeguje takav neposluh.« »Koja djeca?« »U drami. Julija i...« Zastao je pokušavajući se sjetiti.

96

»Romeo i Julija? Čitali ste Romea i Juliju?« »Da i nikad ne vidjeh neposlušnijeg potomstva. Ta je drama dobra pouka svoj djeci.

Nadam se da je djeca danas čitaju i uče iz nje.« Dougless je skoro vrisnula na njega. »Romeo i Julija govori o ljubavi i, da im roditelji nisu bili tako uskogrudni i kruti, oni...« »Uskogrudni? Bili su dobri roditelji. Znali su da takva veza moţe samo tragično završiti — što i jest!« ţestoko je izjavio.

Dougless je zaboravila na ideju da treba zadrţati hladnu glavu. »Do tragedije je došlo jer su roditelji...« Prepirali su se tijekom cijelog objeda.

Kasnije, dok su hodali natrag prema knjiţnici, Dougless ga je upitala kako je umro njegov brat Christopher.

Nicholas je zastao u hodu i skrenuo pogled u stranu. »Trebao sam ići s njim taj dan, ali porezao sam ruku na mačevanju.« Dougless je primijetila kako trlja lijevu nadlakticu. »Još uvijek nosim oţiljak.« Nakon nekoliko trenutaka Nicholas se okrenuo prema njoj i vidjela je bol u njegovim očima. Što god da je mislila o Nicholasu Staffordu, nije sumnjala u njegovu ljubav prema bratu. »Utopio se. Ja nisam bio jedini brat koji je volio ţene. Kit je vidio lijepu djevojku kako se kupa u jezeru i rekao svojim ljudima da ga ostave s njom. Nakon nekoliko sati vratili su se i našli mog brata kako pluta u jezeru.« »I nitko nije vidio što se dogodilo?« »Ne. Moţda djevojka, ali nikad je nismo pronašli.« Dougless se zamislila na trenutak. »Kako je neobično da se vaš brat utopio bez svjedoka koji bi posvjedočili onom što se dogodilo, a potom ste vi sami nekoliko godina kasnije osuĎeni zbog izdaje. Čini se skoro kao da je netko planirao preuzeti imanja Staffordovih.« Nicholasovo se lice promijenilo. Pogledao ju je s onim izrazom na licu koji muškarci ponekad imaju kad ţena kaţe nešto što njima nije palo na pamet — kao da se dogodilo nešto nemoguće. »Tko je trebao sve naslijediti? Vaša draga, ljubljena Lettice?« Dougless je naglo zatvorila usta ţeleći da joj se nije čula ljubomora u glasu. Činilo se da Nicholas nije primijetio. »Lettice je imala svoj miraz, ali sve je izgubila zbog moje smrti. Ja sam bio Kitov nasljednik, ali mogu vam reći da mu nisam ţelio smrt.« »Previše odgovornosti?« upitala je Dougless. »Biti glavni sa sobom nosi teret.« Ljutito ju je pogledao. »Samo vjerujte svojim povijesnim knjigama. Hajde«, rekao je, »moramo nastaviti čitati. Morate otkriti tko me Izdao.« Dougless je čitala cijelo poslijepodne dok se Nicholas smijao čitajući Mletačkog trgovca, ali nije ništa više uspjela saznati.

Navečer je Nicholas ţelio da ruča s njim, ali odbila je. Znala je da mora manje vremena provoditi s njim. Srce joj je bilo nedavno slomljeno, a skoro da je počela za njega osjećati više nego što je to bilo dobro za nju. Podsjećajući na tuţnog dječaka gurnuo je ruke u dţepove i uputio se dolje na večeru, a Dougless je zatraţila da joj donesu juhu i malo kruha u sobu. Dok je jela, još je jednom prošla kroz bilješke, ali nije joj ništa novo palo na pamet. Činilo se da nitko nije imao nikakvu korist od smrti Christophera i Nicholasa.

Oko deset sati Nicholas se još nije vratio s večere pa ga je iz znatiţelje otišla dolje potraţiti. Našla ga je u lijepoj radnoj sobi s oplatom od kamena kako se smije s nekih desetak

97

drugih gostiju. Dougless je stajala u sjeni dovratka i promatrala — a ljutnja, nerazumna i neopravdana ljutnja preplavila joj je tijelo. Ona ga je dozvala u ovo vrijeme, ali sada su dvije druge ţene slinile nad njim.

Okrenula se i napustila hodnik. Bio je upravo onakav kao što se govorilo u knjigama, pomislila je. Nije ni čudo da ga je netko tako lako izdao. Vjerojatno je bio u krevetu s nekom ţenom umjesto da je obavljao svoje zadatke.

Otišla je gore, odjenula spavaćicu i uvukla se u mali krevet koji su donijeli za nju. Ali nije zaspala. Umjesto toga leţala je tamo osjećajući se ljuto i budalasto. Moţda je trebala otići s Robertom. Robert je imao problemčić s dijeljenjem novca i uistinu je previše volio svoju kćer, ali uvijek joj je bio vjeran.

Oko jedanaest čula je Nicholasa kako otvara vrata spavaće sobe i vidjela svjetlo ispod vrata izmeĎu njihovih soba. Kad je čula kako otvara njezina vrata, čvrsto je zatvorila oči. »Dougless«, šapnuo je, ali ona nije odgovorila. »Znam da ne spavaš pa mi odgovori.« Otvorila je oči. »Da uzmem svoj blokić? Naţalost, ne znam stenografiju.« Uzdahnuvši Nicholas je napravio korak prema njoj. »Noćas sam osjetio nešto s tvoje strane. Ljutnju? Dougless, ne ţelim da budemo neprijatelji.« »Nismo neprijatelji«, rekla je nepopustljivo. »Samo poslodavac i zaposlenica. Vi ste lord, a ja sam obična pučanka.« »Dougless«, rekao je, a glas mu je zvučao molećivo i previše za vodljivo. »Ti nisi obična.

Htjedoh reći...« »Da?« Odstupio je. »Oprostite mi. Previše sam popio i jezik me ne sluša. Mislio sam što sam rekao. Ujutro moramo otkriti više o mojoj obitelji. Laku noć, gospoĎice Montgomery.« »Da, kapetane«, rekla je podrugljivo.

Ujutro je odbila doručkovati s njim. Tako je bolje, rekla je sama sebi. Nemoj se opustiti ni na trenutak. Imaj na umu da je ostao ista bi tanga kao što je i bio. Sama je odšetala do knjiţnice, a kad je pogledala kroz prozore, vidjela je Nicholasa i zgodnu mladu ţenu kako se smiju. Dougless je zabila nos u knjigu.

Nicholas se i dalje smiješio kad je ušao i sjeo nasuprot njoj. »Nova prijateljica?« upitala je i odmah poţalila. »Ona je Amerikanka i pričala mi je o bejzbolu. I američkom nogometu.« »Ispričali ste joj da nikad niste čuli za te sportove jer ste prošli tjedan bili u elizabetinskoj Engleskoj?« Dougless je bila zgranuta.

Nicholas se nasmiješio. »Vjeruje da sam učenjak pa nisam imao vremena za takve trice.« »Učenjak, ha!« progunĎala je Dougless.

Nicholas se i dalje smiješio. »Je li to ljubomora?« »Ljubomora? Sigurno ne. Ja sam vaša zaposlenica. Nemam pravo na ljubomoru. Jeste li joj ispričali o svojoj ţeni?« Nicholas je uzeo u ruke jednu od knjiga sa Shakespearovim dramama koje je knjiţničarka ostavila vani za njega. »Jutros ste prava prznica«, rekao je, ali smiješio se kao da mu je drago.

Dougless nije imala pojma što je mislio time pa je zapisala riječ i kasnije potraţila njezino značenje. SvaĎalica. Dakle, mislio je da je svaĎalica, ha? Vratila se svom istraţivanju.

U tri sata skoro je poskočila sa stolice. »Pogledajte! Tu je.« UzbuĎeno je zaobišla stol i

98

sjela na stolicu pokraj Nicholasa. »Ovo poglavlje, zar ne?« Pogledao je, ali mogao je pročitati samo neke izraze. U rukama je drţala primjerak časopisa o engleskoj povijesti otprije dva mjeseca. »Ovaj članak govori o Goshawk Hallu o kojem smo čuli u Bellwoodu. Piše da su u Goshawku nedavno pronaĎeni dokumenti obitelji Stafford koji datiraju iz šesnaestog stoljeća.

Dokumente sad proučava dr. Hamilton J. Nolman, mladi čovjek s... Ovdje je impresivan popis njegovih kvalifikacija, a zatim... piše da se dr. Nolman nada da će dokazati da je Nicholas Stafford, koji je bio optuţen za izdaju početkom vladavine kraljice Elizabete I., zapravo bio nevin.<« Kad je Dougless pogledala Nicholasa, izraz njegovih očiju skoro je učinio da se osjeća neugodno. »Zato sam poslan ovamo«, rekao je tiho. »Ništa se nije moglo dokazati dok ti dokumenti nisu pronaĎeni. Moramo ići u Goshawk.« »Ne moţemo tek tako otići tamo. Najprije ćemo zatraţiti dozvolu od vlasnika da pregledamo dokumente.« Zatvorila je časopis. »Koliko velika mora biti ta kuća da su na četiri stotine godina zametnuli gomilu papira?« »Goshawk Hall nije tako velik kao moje četiri kuće«, rekao je Nicholas kao da je uvrijeĎen.

Dougless se naslonila i činilo joj se da su se konačno pomaknuli s mjesta. Nije sumnjala da su ti papiri pripadali Nicholasovoj majci te da su sadrţavali informacije koje su Nicholasu bile potrebne da dokaţe svoju nevinost. »O, bok.« Podigli su pogled i ugledali zgodnu mladu ţenu koja je Nicholasu bila objašnjavala osnove bejzbola. »Mislila sam da si to ti«, rekla je, a za tim promotrila Dougless od glave do pete. »Je li ovo tvoja prijateljica?« »Ja sam samo tajnica«, rekla je Dougless ustajući. »Trebate li još što, lorde?« »Lord?!« uskliknula je mlada ţena. »Ti si lord?« Nicholas se spremao krenuti s Dougless, ali ga preko mjere uzbu Ďena Amerikanka, oduševljena time što je upoznala lorda, nije pustila.

Kad se Dougless vratila u hotel, pokušavala je smisliti što napisat i u pismu za Goshhawk Hall, ali zapravo je uglavnom razmišljala o tome kako Nicholas očijuka sa zgodnom Amerikankom. To joj nije bilo vaţno, naravno. To je bio samo posao. Uskoro će biti kod kuće gdje će se vratiti poučavanju svojih učenika petih razreda, povremenom izlaţenju s muškarcima, posjetima obitelji kojoj će ispričati sve o Engleskoj i objasniti im kako ju je odbacio jedan muškarac, a ona se napola zaljubila u drugog koji je oţenjen i ima otprilike četiristo pedeset godina.

Najbolja Douglessina dogodovština dosad, pomislila je.

Do trenutka kad je stigla u hotel već je lupala stvarima od bijesa. Prokleti svi muškarci, pomislila je. Prokleti oni dobri, kao i loši. Samo ti uvijek iznova slome srce. »Vidim da ti se narav nije popravila«, rekao je Nicholas iza nje. »Moja narav nije vaša briga«, otresla se. »Ovdje sam da obavim posao i upravo to i radim.

Napisat ću pismo Goshawk Hallu i vidjeti kad moţemo pogledati dokumente.« I Nicholas se počeo ljutiti. »Nema osnove za neprijateljstvo kojim me dočekujete.«

99

»Ne osjećam neprijateljstvo prema vama«, rekla je bijesno. »Dajem sve od sebe da vam pomognem da se vratite svojoj ljubljenoj ţeni i u svoje vrijeme.« Podignula je glavu. »Upravo sam shvatila da nema potrebe da budete ovdje. Sama mogu istraţivati. Vi ionako ne moţete čitati moderne knjige. Zašto ne odete na... Azurnu obalu ili tako nešto? Mogu ovo i sama obaviti.« »Vaša je ţelja da odem?« blago je upitao. »Svakako, zašto ne? Mogli biste otići u London i zabavljati se. Upoznati sve lijepe ţene ovog stoljeća. Danas imamo stolova u izobilju.« Nicholas se ukočio. »Ţelite me daleko od sebe?« »Da, da i opet da«, rekla je. »Moje istraţivanje išlo bi puno bolje bez vas. Samo... samo ste mi na putu. Ne znate ništa o mom svijetu pa mi ne moţete pomoći. Jedva ste se u stanju odjenuti, i dalje uglavnom jedete rukama, ne znate čitati ni pisati naš jezik i moram vam objašnjavati i najjednostavnije stvari. Bilo bi tisuću puta bolje da me ostavite samu.« Ruke su joj tako čvrsto drţale naslon stolice da se činilo da će joj zglobovi probiti koţu.

Kad je podignula pogled prema njemu, neskrivena bol na njegovu licu bila je više no što je mogla podnijeti. Morao je otići, pomislila je. Morao ju je pustiti da ponovno sastavi komadiće svog tijela i uma u cjelinu. Prije nego što se plakanjem uspjela ponovno poniziti, okrenula se i napustila sobu. Kad se našla u svojoj izbici za spavanje, naslonila se na vrata i gorko zaplakala.

Trebalo joj je samo da ovo preţivi, pomislila je, da ga pošalje kući i da se sama vrati kući i nikad više ne pogleda nijednog muškarca.

Bacila se na krevet, zakopala lice u jastuk i tiho plakala. Dugo je plakala, sve dok najgore nije prošlo i dok se nije počela osjećati bolje. Nakon što se isplakala, misli su joj se razbistrile.

Kako li se glupo ponašala! Što je Nicholas pogrešno učinio? Zamislila ga je kako sjedi u tamnici čekajući pogubljenje zbog zločina koji nije počinio, a zatim u idućem trenutku lebdi zrakom i naĎe se u dvadesetom stoljeću.

Ustala je i ispuhala nos. I kako se dobro nosio sa svime! Prilagodio se automobilima, papirnatom novcu, neobičnom jeziku, neobičnoj hrani i... Plačljivoj ţeni koja je patila zbog toga što ju je odbacio drugi muškarac. I usprkos svemu tome Nicholas je bio dareţljiv s novcem, smijao se i dijelio s njom svoje znanje.

A što je Dougless učinila? Bila je bijesna na njega jer se usudio oţeniti drugom ţenom prije nekih četiri stotine godina.

Iz te je perspektive cijela stvar bila gotovo smiješna. Pogledala je u vrata. Njezina je soba bila u mraku, ali ispod vrata dopiralo je svjetlo. Kakve li mu je samo stvari izgovorila!

Grozne, strašne stvari.

Skoro je potrčala do vrata i širom ih otvorila. »Nicholas, ja...« Soba je bila prazna. Otvorila je vrata prema hodniku i pogledala van, ali i hodnik je bio prazan. Kad se vratila u svoju sobu, vidjela je poruku na podu gdje ju je vjerojatno gurnuo ispod njezinih vrata. Brzo je pogledom preletjela preko poruke.

100

Dougless nije imala pojma što su riječi značile, a činilo joj se da papir izgleda kao elizabetinsko pozdravno pismo. Njegova je odjeća i dalje bila u ormaru, kao i njegova bagaţa — kovčezi, ispravila se.

Morala ga je pronaći i ispričati se, reći mu da ne smije otići, reći mu da joj je bila potrebna njegova pomoć. Činilo se da joj u glavi odzvanjaju sve strašne, grozne stvari koje mu je rekla tijekom protekla dva dana. Znao je čitati. I znao se ponašati za stolom. On — prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo, mislila je dok je jurila niza stube i kad je istrčala iz hotela na kišu.

Stisnula se, pognula glavu i počela trčati. Morala ga je pronaći. Vjerojatno nije imao pojma što su kišobran ili kabanica. Prehladit će se. Ili će se toliko boriti s kišom da će istrčati pred autobus ili vlak. Ili li razlikovao prugu od pločnika? Što ako se sam ukrcao na vlak? Ne bi znao gdje sići ni kako joj se vratiti kad konačno siĎe s vlaka.

Potrčala je do ţeljezničke postaje, ali bila je zatvorena. Dobro, pomislila je odmičući hladnu i vlaţnu kosu s lica kako bi nešto vidjela. Pokušala je razabrati kazaljke na svom satu, ali kiša je toliko jako pljuštala po njezinu licu da je jedva nešto vidjela. Činilo se da je prošlo jedanaest pa je zasigurno satima plakala. Zadrhtala je razmišljajući što mu se moglo dogoditi tijekom svih tih sati.

U jarku pokraj ceste vidjela je sjenu i potrčala prema njoj. Znala je da to Nicholas leţi mrtav. Ali bila je to samo sjena. Dok je treptala i pokušavala drţati oči otvorenima usprkos kiši, dvaput je kihnula i gledala u tamne seoske prozore.

Moţda je upravo počeo hodati. Koliko dugo osoba moţe hodati u...? Nije znala ni koliko ga dugo nije bilo. U kojem je smjeru otišao?

Počela je trčati prema kraju ulice, a hladna voda zapljuskivala joj je listove i noge ispod ruba suknje. Nije se činilo da je igdje išta osvijetljeno, a onda kad je skrenula iza ugla vidjela je svjetlo u prozoru. Pub, pomislila je. Tu će pitati je li ga tko vidio.

Kad je ušla unutra, toplina i svjetlost u pubu tako su je snaţno zapljusnuli da na trenutak nije ništa vidjela.

Smrzavajući se, drhteći i dok se s nje cijedilo, stajala je nepomično dok su joj se oči privikavale na svjetlo, a zatim je začula poznati smijeh. Nicholas, pomislila je potrčavši kroz dimom ispunjenu prostoriju.

Ono što je vidjela, bilo je kao ovjekovječeni prikaz sedam grijeha. Nicholas je košulje raskopčane do struka i s cigarom u zubima sjedio iza stola koji je izgledao kao da bi mogao puknuti pod teţinom hrane. Pod svakom rukom imao je po jednu zgodnu ţenu, a na obrazima i košulji vidjeli su se tragovi ruţa. »Dougless«, rekao je oduševljeno. »Pridruţi nam se.« Stajala je tamo osjećajući se kao mokra mačka, slijepljene kose, s odjećom koja joj se lijepila za tijelo, s kantom vode u svakoj cipeli, a oko njezinih nogu stvorila se lokva dovoljno velika za škunu s tri jarbola. »Dignite se i poĎite sa mnom«, rekla je glasom kojim je običavala smirivati nemirnu djecu u učionici. »Da, kapetane«, rekao je Nicholas smiješeći se i podrugujući joj se istodobno.

Pijan je, pomislila je.

Poljubio je obje ţene u usta, a zatim skočio na stolicu, odbacio se preko stola i podigao Dougless u naručje. »Spustite me dolje«, siknula je, ali on ju je pronio kroz pub i van.

101

»Pada kiša«, rekla je stisnutih usta i ruku prekriţenih preko prsa. »Ne, gospo, noć je vedra.« I dalje drţeći je počeo je nosom milovati njezin vrat. »O, ne, nećete«, rekla je »Nećete opet početi s tim. Spustite me odmah.« Spustio ju je, ali na takav način da je njezino tijelo kliznulo uz njegovo. »Pijani ste«, rekla je odgurnuvši ga. »O, da, to jesam«, rekao je veselo. »SviĎa mi se svijetlo pivo ovdje. A i ţene«, rekao je i uhvatio je oko struka.

Dougless ga je ponovno odgurnula. »Zabrinula sam se za tebe, a ti se ovdje opijaš s nekim djevojčurama i...« »Prebrzo«, uzviknuo je. »Previše riječi. Evo, lijepa moja Dougless, pogledaj zvijezde.« »U slučaju da nisi primijetio, mokra sam do koţe i uz to se smrzavam.« Kihnula je kao ţeli naglasiti tu činjenicu.

Još ju je jedanput podigao u naručje. »Spusti me!« »Hladno ti je, ja sam topao«, rekao je kao da je to riješilo cijelu stvar. »Bojala si se za mene?« Je li se bilo moguće dugo ljutiti na ovog čovjeka? Bila je voljna priznati poraz kad se privila uz njega. Bio je uistinu topao. »Rekla sam ti neke strašne stvari i jako mi je ţao. Nisi uistinu teret.« Nasmiješio joj se odozgo. »Je li to uzrok tvoje bojazni? Da sam se moţda naljutio?« »Ne. Kad si otišao, mislila sam da si podletio pod autobus ili vlak, Bojala sam se da si povrijeĎen.« »Izgledam li kao da nemani pia mater?« »Molim?« »Mozak. Činim li ti se glup?« »Ne, naravno da ne. Samo ne znaš kako funkcionira naš moderni svijet, to je sve.« »A, tako? A tko je mokar, a tko suh?« »Oboje smo mokri jer me i dalje nosiš«, rekla je samozadovoljno. »Usprkos svem tvom znanju, ja sam taj koji je saznao što nam je znati, a sutra jašemo u Goshawk.« »Kako si išta saznao i od koga? Od onih ţena unutra? Jesi Ii poljupcima izvukao informacije od njih?« »Jesi li ljubomorna, Montgomery?« »Ne, Stafford, nisam.« Ta je izjava dokazala da je teorija o Pinokiju bila pogrešna. Nos joj uopće nije narastao. (Opipala ga je kako bi provjerila.) »Što si saznao?« »Dickie Harewood vlasnik je Goshawka.« »Ali zar se on nije oţenio tvojom majkom? Zar je on star kao ti?« »Pripazi ili ću ti pokazati koliko sam star.« Bolje ju je namjestio u svom naručju. »Hranim li te previše?« »Vjerojatnije je da si oslabio od očijukanja sa svim ţenama. To iscrpi muškarčevu snagu, znaš.« »Jednako sam snaţan kao i prije. O čemu sam ono pričao?« »Da je Dickie Harewood i dalje vlasnik Goshawka.« »Da, vidjet ću ga ujutro. Što je vikend?«

102

»To je kraj radnog tjedna kad su svi slobodni. I ne moţeš samo tako ujahati u kuću jednog lorda. Nadam se da nisi pomišljao pozvati se kod njega za vikend.« »Radnici imaju slobodno? Ali ne čini se da itko radi. Ne vidim seljake na poljima, nitko ne ore. Ljudi danas kupuju i voze automobile.« »Radimo četrdeset sati tjedno i imamo traktore. Nicholas, nisi mi odgovorio. Što planiraš učiniti? Ne smiješ jednostavno reći tom Harewoodu da si iz šesnaestog stoljeća. To nikome ne smiješ reći, čak ni ţenama po barovima.« Povukla ga je za ovratnik. »Uništio si tu košulju.

Mrlje od ruţa nije moguće ukloniti.« Nacerivši se ponovno ju je bolje namjestio u naručju. »Ti ne stavljaš ruž.« Odmakla je glavu od njega. »Nemoj ponovno počinjati. Sad mi ispričaj o Goshawk Hallu. »Još je uvijek u vlasništvu obitelji Harewood. Oni dolaze za end...« »Vikend.« »Da, vikend i...« Pogledao je Dougless iskosa. »Arabella je tamo.« »Arabella? Kakve veze Arabella iz dvadesetog stoljeća ima s bilo čim?« »Moja Arabella bila je kći Dickieja Harewooda, a čini se da je vlasnik Goshawk Halla ponovno Dickie Harewood i da ponovno ima kći Arabellu koja je iste dobi kao moja Arabella kad smo...« »Poštedi me«, rekla je Dougless, a zatim ga nekoliko trenutaka bez riječi promatrala.

Nedavno pronaĎeni dokumenti, još jedna Arabella i još jedan Dickie. Činilo se kao da se povijest ponavlja. Kako neobično, pomislila je.

103

DVANAESTO POGLAVLJE

D

ougless je promatrala Nicholasa na osedlanom pastuhu i zadrţala je dah. Čula je priče o ljudima koji jašu takve konje, ali nikad to nije vidjela. Svaki zaposlenik i svaki posjetitelj konjušnice stao je kako bi gledao Nicholasa kako dovodi napetu, ljutitu i razdraţljivu ţivotinju pod kontrolu.

Sinoć su ostali budni dulje od jedan ujutro jer ga je Dougless natjerala da joj ispriča sve o svojoj vezi s Harewoodovima. Njihova su imanja graničila jedno s drugim. Dickie je bio dovoljno star da bude Nicholasov otac i imao je kćer, Arabellu, koja se udala za lorda Roberta Sydneyja. Ona i njezin suprug meĎusobno su se mrzili pa su ţivjeli odvojeno nakon što mu je rodila nasljednika, iako je Arabella rodila još troje djece. »Jedno tvoje«, rekla je Dougless radeći bilješke.

Nicholasovo se lice smekšalo. »Nema razloga da loše misliš o njoj. Ona i dijete umrli su tijekom tog poroda.« »Ţao mi je«, rekla Dougless iskrivivši lice. Znala je da je ţena mogla umrijeti zbog nečeg tako jednostavnog kao što su neoprane ruke babice.

Dougless je pokušala smisliti način kako što prije dobiti pozivnicu za imanje Harewoodovih, ali nije imala nikakvih znanstvenih referenci, a iako je Nicholas bio lord, titula mu je oduzeta kad je osuĎen zbog izdaje.

Nije čak mogao tvrditi ni da je potomak te aristokratske obitelji. Razmišljala je sve dok više nije mogla drţati oči otvorenima, a zatim je poţeljela Nicholasu laku noć i otišla u svoj krevet. »Ovo je bolje«, pomislila je dok je tonula u san. Imala je emocije pod kontrolom.

Oporavljala se od Roberta i više nije mislila da se zaljubljuje u oţenjenog čovjeka. Pomoći će Nicholasu da ponovno osvoji vlastitu ţenu, da skine ljagu sa svog imena, a zatim će otići kući osjećajući se dobro. Jedanput u ţivotu neće pasti na neodgovarajućeg muškarca.

Nicholas ju je probudio rano sljedećeg jutra naglo otvorivši vrata dnevne sobe. »Znaš li jahati? Zna li itko danas jahati?« Dougless ga je uvjerila da zna jahati zahvaljujući svojim roĎacima iz Colorada, a nakon doručka pronašla je obliţnju konjušnicu. Konjušnica je bila udaljena četiri kilometara, a Nicholas je inzistirao na tome da tamo idu pješice. »Tvoji su te strojevi učinili lijenom«, rekao je potapšavši je po ramenu kad je krenuo ţustrim korakom. Kad su došli do konjušnice, Dougless je sjela na klupu i hladila se lepezom, a Nicholas je za to vrijeme okretao očima na svakog konja za najam, ali oči su mu se zakrijesile kad je ugledao ogromnog crnog konja na polju. Ţivotinja se propinjala i zabacivala glavu kao da je izazivala nekoga da joj se pribliţi.

104

Kao u transu, Nicholas je krenuo prema ţivotinji. Kad je konj potrčao prema njemu, Dougless je ustala i počela gristi nokte od straha. »Onaj«, rekao je Nicholas konjušaru.

Dougless je poţurila prema njemu. »Nećeš valjda jahati tog konja. Ovdje ima puno konja.

Zašto ne odabereš jednog od njih?« Ali nitko nije mogao razuvjeriti Nicholasa. Vlasnik konjušnice izašao je u dvorište i činilo se da misli kako bi bilo jako zabavno vidjeti Nicholasa slomljena vrata. Dougless je znala da to Americi ne bi prošlo bez osiguranja, ali ne i u Engleskoj. Konjušar je stavio uţe oko pastuhova vrata i potom ga odveo u štalu gdje ga je drugi konjušar osedlao. Konačno je konj izveden na kameno popločano dvorište i uzde su veselo predane Nicholasu. »Nikad nisam vidio nikoga da tako jaše«, rekao je jedan od konjušara čim je Nicholas uzjahao i stavio konja pod kontrolu. »Jaše li često?« »Stalno«, odgovorila je Dougless. »Radije će uzjahati konja nego ući u automobil. Zapravo je proveo više vremena na konju nego u automobilu.« »Nema druge«, promrmljao je konjušar promatrajući Nicholasa s divljenjem. »Jesi li spremna?« upitao ju je Nicholas.

Uzjahala je svoju mirnu kobilu i krenula za njim. Nikad nije vidjela nekoga tako sretnog i Dougless je odjednom shvatila koliko se današnji svijet mora razlikovati od onog koji je on poznavao. On i konj bili su kao jedno biće, kao da je postao kentaur.

Ruralna je Engleska puna pješačkih i konjskih staza. Nicholas je počeo galopirati jednom od njih kao da je tim putem prošao tisuću puta što vjerojatno i jest, pomislila je Dougless.

Viknula mu je da bi moţda trebali zatraţiti da im netko pokaţe put, ali onda je shvatila da u proteklih nekoliko stotina godina vjerojatno nitko nije premjestio Goshawk Hall.

Teško je drţala korak s njim, stalno ga je gubila, a jedanput se i vratio po nju. Stala je na raskršću i pokušavala pogledom pronaći njegove tragove na tlu. Kad ju je ugledao, jako ga je zanimalo što to ona radi. Dougless, koja je davala sve od sebe da kontrolira svoju kobilu koja je reagirala na agresivnu blizinu Nicholasova pastuha, rekla je da će mu kupiti neke knjige Louisa L’Amoura i čitati mu o praćenju tragova. Smijući se pokazao joj je prstom put, a zatim je nestao u oblaku prašine i lišća.

Konačno je došla do otvorene ograde s malom pločicom od mjedi na kojoj je pisalo »Goshawk Hall«. Jašući prilaznim putem ugledala je ogromnu pravokutnu tvrĎavu kako se izdiţe usred prostranstva prekrasnih vijugavih vrtova.

Dougless je bilo pomalo neugodno što dolaze u palaču nepozvani, ali Nicholas je već sjahao s konja i hodao prema visokom muškarcu neuredna izgleda koji je klečao u lijehi petunija.

Sretna što moţe sjahati, Dougless je uzela uzde svog konja i potrčala za njim. »Zar ne misliš da bismo najprije trebali pokucati na prednja vrata?« upitala je Dougless kad je stigla do njega. »Zašto ne pitaš za gospodina Harewooda i kaţeš mu da bismo voljeli vidjeti dokumente.« »Sad si na mom tlu«, dobacio joj je preko ramena dok je hodao prema vrtlaru. »Nicholas!« siknula je prema njemu. »Harewood?« rekao je Nicholas čovjeku koji je klečao u cvjetnoj lijehi.

Okrenuvši se, visoki je čovjek pogledao Nicholasa. Imao je plave oči i plavu kosu koja je

105

počela sijedjeti, a koţa lica bila mu je glatka i ruţičasta kao bebina. Osim toga, nije ni izgledao previše inteligentno. »Ovaj, da. Poznajem li vas?« »Nicholas Stafford od Thornwycka.« »Hmm«, rekao je čovjek ustajući i ne pokušavajući otresti svoje prljave stare hlače. »Ne valjda od Staffordovih koji su imali onog nitkova od sina koji je osuĎen zbog izdaje?« Dougless je pomislila kako je zvučalo skoro kao da čovjek govori o nečemu što se dogodilo prošle godine. »Baš taj«, rekao je Nicholas uspravivši se.

Harewood je skrenuo pogled s njega na njegova konja. Nicholas je nosio vrlo skupo jahaće odijelo s visokim sjajnim čizmama, a Dougless se odjednom osjetila prljavom u svojim »levisicama«, pamučnoj majici i »najkicama«. »Na tome ste dojahali?« upitao je Harewood. »Jesam. Čujem da imate neke papire o mojoj obitelji.« »O, da. Pronašli smo ih kad se srušio zid«, rekao je sa smiješkom. »Čini se da ih je netko bio sakrio. Idemo unutra. Popit ćemo čaj i vidjeti moţemo li pronaći dokumente. Mislim da su kod Arabelle.« Dougless je krenula za njima, ali Nicholas joj je, i ne pogledavši je, dao uzde svog konja u ruku, a zatim mirno odšetao s lordom Harewoodom. »Samo trenutak«, rekla je kad je krenula za muškarcima vodeći konje za sobom. Ali kad se Nicholasov pastuh počeo propinjati, Dougless se okrenula i pogledala ţivotinju. Promatrao ju je s divljim izrazom u očima kao da mu je na umu bilo nešto zločesto. Dougless je bilo dosta muških bića — bilo koje vrste! »Samo probaj«, upozorila ga je i konj se prestao propinjati. Što da sad napravim, pitala se. Ako je trebala biti Nicholasova tajnica i saznati kakve tajne moţda skrivaju ti dokumenti, zašto je stajala ovdje drţeći konje? »Da ih i istimarim, vaše gospodstvo?« promrmljala je kad je krenula prema straţnjem dijelu kuće. Moţda su postojale konjušnice gdje se mogla riješiti ţivotinja.

Sa straţnje strane nalazilo se desetak zgrada pa se Dougless uputila prema jednoj od njih koja je izgledala kao da bi mogla biti konjušnica.

Skoro je došla do nje kad je pokraj nje protrčao konj s jahačem. Konj je bio velik i opasna izgleda baš kao Nicholasov pastuh (i to je vjerojatno bio pastuh, ali Dougless je pomislila da nije pristojno poviritD, a jahala ga je prekrasna ţena. Izgledala je baš kao što sve ţene ţele izgledati kad odrastu: visoka, uskih bokova, vitka, dugih nogu i aristokratskog lica, velikih grudi, uspravnog drţanja na kojem bi joj pozavidio i komad čelika. Imala je engleske jahaće hlače koje su bile tako uske kao nacrtane, a njezina tamna kosa bila je skupljena u strogu punĎu, ali to je samo naglašavalo izvanredne crte njezina prekrasna lica. Ţena je zaustavila konja, a zatim trznula uzde i okrenula ga. »Čiji je to konj?« upitala je glasom za koji je Dougless znala da ga muškarci oboţavaju: dubok, grlen, promukao i snaţan.

Mogu pogaĎati, mislila je Dougless, ovo je pra-pra-pra-itd-praunuka Arabelle na stolu. Baš ima sreće. »Nicholasa Stafforda«, rekla je Dougless. Ţenino je lice problijedjelo — zbog čega se još više istaknulo rumenilo njezinih usnica i tamna boja njezinih očiju. »Smatrate li to smiješnim?« upitala je bijesno gledajući dolje u Dougless. »On je potomak Nicholasa Stafforda, ako na to mislite«, odgovorila je Dougless. Dougless

106

je pokušala zamisliti kako bi neka američka obitelj reagirala da netko spomene ime nekog pretka iz elizabetinske ere. Ne bi imali pojma o kome govori, ali ovi su se ljudi ponašali kao da Nicholasa nije bilo tek nekoliko godina. Ţena je elegantno sjahala, a zatim dobacila Dougless uzde. »Istimari ga«, rekla je i uputila se prema kući. »Ne bih se baš kladila«, promrmljala je Dougless. Sada je drţala tri konja, a dva su izgledala kao da vole zatući male ţenice prije doručka. Nije se usudila pogledati konje, već je nastavila hodati prema konjušnici.

Stariji čovjek koji je sjedio na suncu, pio čaj i čitao novine trgnuo se kad ju je ugledao.

Ustao je polako i oprezno. »Samo budite mirni, gospoĎice«, rekao je. »Nemojte se micati, a ja ću uzeti obojicu.« Dougless se nije usuĎivala pomaknuti se dok joj se čovjek prikradao kao da se pribliţava ranjenom tigru. Polako je ispruţio ruku ne ţeleći se previše pribliţiti i uzeo uzde jednog od pastuha. Oprezno je odveo konja prema konjušnici. Koji trenutak kasnije ponovio je cijelu stvar s Nicholasovim pastuhom.

Kad se vratio, skinuo je kapu i obrisao znoj s čela. »Kako li su se konj lady Arabelle i Šećerko našli jedan uz drugog?« »Sećerko?« »Konj iz Dennisonove konjušnice.« »Sećerko. Sjajna šala. Trebali bi ga nazvati Drţavni neprijatelj. Dakle, to je bila lady Arabella«, rekla je i pogledala natrag prema kući pretvarajući se da nije znala tko je bila ta ţena. »I gdje je ulaz u kuću? Trebala bih... pomagati.« Kad je čovjek promotrio Dougless od glave do pete, znala je da joj njezina američka odjeća i naglasak nimalo ne idu u prilog. »Ona vrata tamo ulaz su u kuhinju.« Dougless mu je u ruku dala uzde svoje poslušne kobile, zahvalila mu se i otišla mrmljajući si u bradu: »Ulaz u kuhinju. Trebam li napraviti >kniks< pred kuharom i zatraţiti zaposlenje kao sudoperka? Samo čekaj da naĎem Nicholasa! Odmah ćemo razriješiti neke stvari. Ja nisam zaduţena za njegova konja.« Kad je pokucala na straţnja vrata, otvorio ih je neki muškarac, a kad je pitala za Nicholasa, uveo ju je u kuhinju. Bila je to ogromna prostorija opremljena novim aparatima, ali u sredini sobe nalazio se ogroman stol koji je vjerojatno bio tamo od dolaska Williama Osvajača. Svih petero ljudi u kuhinji prestalo je raditi i zurilo je u nju. »Samo sam u prolazu«, rekla je. »Moj, hm... poslodavac me treba.« Slabašno se nasmiješila. Šteta što ću ga ubiti, pomislila je i zamislila kakvo će mu predavanje odrţati o ravnopravnosti u današnjem društvu. Čovjek kojeg je pratila, a koji nije izmijenio ni riječi s njom, proveo ju je kroz nekoliko kuhinjskih ostava, a svi koje su sreli stali su i zurili u nju. Nicholas će se radovati svom pogubljenju kad završim s njim, pomislila je Dougless. Čovjek nije stao dok se nisu našli u auli, velikoj okrugloj prostoriji s čudesnim stubištem s obje strane i zidovima prekrivenim portretima. Lord Harewood, Nicholas i vatrena lady Arabella stajali su jedno uz drugo i izgledali kao da su stari prijatelji. Arabella je, ako je to moguće, izgledala još bolje sad nego kad ju je Dougless prvi put vidjela, a njezine lijepe oči

107

praktički su gutale Nicholasa. »A tu si«, rekao je Nicholas kad je vidio Dougless ponašajući se kao da je izašla van udahnuti zraka. »Moja tajnica mora ostati sa mnom.« »S tobom?« rekla je Arabella s omalovaţavanjem gledajući Dougless. Dougless je znala kako se osjeća zrno groţĎa kad se pretvori u groţĎicu. »Mora se naći mjesta za nju«, pojasnio je Nicholas sa smiješkom. »Mislim da moţemo pronaći neku sobu«, odgovorila je Arabella. »Gdje? U kompaktoru za otpad?« rekla je Dougless ispod glasa.

Nicholas ju je tako čvrsto primio za rame da ju je zaboljelo. »Amerikanka«, rekao je kao da je to bilo objašnjenje za sve. »Doći ćemo na čaj«, rekao je, a zatim ju je prije nego što je Dougless uspjela reći bilo što drugo, izgurao kroz ulazna vrata ispred sebe. Činilo se da točno zna gdje se nalazi konjušnica jer se uputio prema njoj.

Dougless je morala poţuriti kako bi uspjela uhvatiti korak s njim. Nije uvijek bilo zgodno biti visok samo metar i šezdeset. »Što si sad napravio?« upitala je. »Ostajemo li ovdje za vikend? Nisi im rekao da si iz šesnaestog stoljeća, zar ne? I kako se usuĎuješ zvati me Amerikankom tim tonom?« Zastao je na šljunčanoj stazi. »Što ćeš odjenuti navečer? Ovdje se svečano odijevaju za večeru.« »Što nije u redu s ovim što imam na sebi?« upitala je zasmijuljivši se. Okrenuo se i ponovno počeo hodati. »Što misliš da će Arabella odjenuti? Kladim se nešto s dekolteom do poda.« Nicholas joj je dobacio pogled preko ramena. Na licu mu je bio smiješak. »Što je komp...?« »Kompaktor za otpad«, dovršila je, a zatim mu objasnila. To ga je dobro nasmijalo.

U konjušnici su se dva konjušara drţala podalje dok se Nicholas penjao na Sećerka. »Da sam ja imao takve kukavice za konjušare, bio bih ih izbičevao«, mrmljao je Nicholas.

Dougless nije mogla izvući nikakve informacije od Nicholasa dok su jahali natrag u konjušnicu za najam konja. Čovjek ih je u konjušnici srećom odvezao natrag do dvorca Thornwyck, ali on i Nicholas stalno su razgovarali o konjima pa Dougless nije mogla pitati Nicholasa što je saznao.

Kad su se vratili u hotel, bilo je vrijeme ručka, a Nicholas je, još uvijek znojan, otišao ravno u blagovaonicu gdje je naručio tri glavna jela i bocu vina.

Progovorio je tek kaci su im natočili vino. »Što ţeliš znati«, upitao je dok su mu oči svjetlucale. Očito je bio više nego svjestan da je znatiţelja izjeda.

Prvo joj je palo na pamet da mu neće pruţiti zadovoljstvo da ga bilo što pita. Umjesto toga napast će ga u vezi s tim kako je postupao s njom. Ali znatiţelja je na kraju pobijedila. »Tko? Što? Kako? Kad?« Nasmijao se. »Ţena koja nije prijetvorna.« Kad je hrana počela stizati, rekao je kako je Dickie Harewood isti, ne previše bistar i samo ţeli ići u lov i brinuti se za svoje vrtove. »Njegovi vrtovi nisu ni izbliza tako dobri kao moji«, rekao je Nicholas. »Prestani se hvalisati i nastavi.« Navalila je na svoju goveĎu pečenicu. Engleska govedina bila je jedno od velikih svjetskih čuda: mekana, sočna, savršeno pripremljena.

Prije dva mjeseca radnici su popravljali krov na Goshawk Hallu i činilo se da je njihovo

108

nabijanje razbilo dio zida. »Danas se ne gradi dovoljno dobro«, rekao je Nicholas. »U mojim kućama...« Zastao je u pola riječi kad mu je Dougless uputila pogled. Unutar zida nalazio se kovčeg pun dokumenata, a kad su ih pregledali, ustanovili su da je riječ o pismima lady Margaret Stafford.

Dougless se naslonila u stolici. »To je divno! A sada smo pozvani u njihovu kuću da ih pročitamo. Oh, Coline, ti si divan.« Nicholasove su se oči raširile kad je čuo ime kojim ga je nazvala, ali nije ništa komentirao. »Postoje izvjesni problemi.« »Kakvi problemi? Ne, pusti da pogodim. Zauzvrat, lady Arabella ţeli tebe serviranog na pladnju svako jutro zajedno sa sokom od naranče.« Nicholas se skoro zagrcnuo vinom. »Pazi kako se izraţavaš, gospo«, rekao je ukočeno. »Jesam li u pravu ili ne?« »Nisi u pravu. Lady Arabella piše knjigu o...« Kad se okrenuo od nje, Dougless se učinilo da mu je lice poprimilo ruţičastu boju. »O tebi?« uzviknula je.

Ponovno je pogledao svoju hranu, ali ne i u nju. »U vezi s čovjekom za kojeg vjeruje da je moj predak. Ona je, ovaj, čula priče o...« »O vama dvoma na stolu.« Dougless je napravila grimasu. »Super, sada ţeli ponoviti povijest. Hoće li ti dopustiti da vidiš dokumente ili ne?« »Ne moţe. Potpisala je ugovor s liječnikom.« Dougless je pokušavala shvatiti što govori. Liječnikom? Je li bila bolesna? Ne, s doktorom. »S doktorom iz časopisa? Kako li se zvao? Dr. Nešto Hamilton. Ne, Hamilton nešto. S tim momkom?« Nicholas je kimnuo. »Tek je jučer stigao. On se nada da će postići nešto skidanjem ljage s mog imena, ali ne znam što. Arabella kaţe da će pisanje knjige potrajati godinama. Ne vjerujem da mogu čekati tako dugo. Ovaj je svijet preskup.« Dougless je zbog karijere svog oca znala koliko je vaţno biti objavljeni autor. Vanjskom se svijetu moţda rješavanje elizabetinske misterije neće činiti vaţnim, ali znanstveniku, osobito mladom čovjeku koji je tek na početku karijere, knjiga koja sadrţi nove informacije mogla bi značiti razliku izmeĎu poloţaja redovnog i izvanrednog profesora ili izmeĎu dobivanja poloţaja predavača na velikom fakultetu s dobrom plaćom ili na maloj višoj školi. »Dakle«, rekla je, »dr. >tko god< je tamo i Arabella mu je obećala tajnovitost pa nećeš dobiti pristup dokumentima. A ipak se čini da smo pozvani kao kućni gosti.« Nicholas se nasmiješio drţeći čašu vina. »Nagovorio sam Arabellu da mi kaţe što zna o meni. Nadam se da ću je uspjeti nagovoriti da mi kaţe sve. A ti ćeš«, pogledom je fiksirao Dougless, »razgovarati s tim liječnikom.« »On ima doktorat, nije liječnik i... Što! Čekaj malo, govoriš li ono što mislim da govoriš?

Ni u kakvim okolnostima neću se ulizivati nekom štreberu opsjednutom poviješću da bih ti pomogla. Pristala sam biti tajnica, a ne... Što radiš?« Nicholas je uzeo njezinu ruku u svoju i ljubio joj prst po prst. »Prestani! Ljudi gledaju.« Dougless su spale cipele. Nicholasove su usne putovale njezinom podlakticom sve dok nisu stigle do osjetljive točke na unutrašnjoj strani njezina

109

lakta. Dougless je tonula u stolicu. »U redu«, rekla je. »Pobijedio si! Prestani s tim!« Pogledao ju je kroz spuštene trepavice. »Pomoći ćeš mi?« »Da«, rekla je kad je ponovno počeo ljubiti njezinu ruku. »Dobro«, rekao je, a zatim ispustio njezinu ruku tako da je za vršila u prljavom tanjuru. »Sada se moramo spakirati.« Dougless je s grimasom na licu obrisala ruku i potrčala za njim. »Hoćeš li tako uvjeriti Arabellu?« povikala je za njim, a zatim je stala kad je vidjela da drugi ljudi u blagovaonici zure u nju. Dougless se napola nasmiješila u znak isprike i istrčala iz sobe.

U njihovu apartmanu Dougless je vidjela drugačijeg Nicholasa. Bio je vrlo zabrinut oko toga je li odjeća u redu. Podigao je divnu lanenu košulju i rekao: »Treba je ukrasiti.« Dougless je pogledala vlastitu skromnu garderobu i činilo joj se da će zaplakati. Vikend na imanju engleskog lorda gdje se svečano odijevaju za večeru, a nije imala ništa osim praktične vune. Poţeljela je da ima majčinu bijelu večernju haljinu, onu s biserima ili crvenu s...

Zastala je i koji trenutak razmišljala. Zatim se nasmiješila. A iduće je minute telefonski razgovarala sa svojom sestrom Elizabeth u Maineu. »Ţeliš da ti pošaljem dvije majčine najbolje večernje haljine?« rekla je Elizabeth. »Obje će nas ubiti.« »Elizabeth«, rekla je Dougless odlučno. »Preuzimam potpunu odgovornost. Samo ih pošalji ODMAH. Prekonoćnom poštom. Imaš li olovku?« Dala je Elizabeth adresu Goshawk Halla. »Dougless, što se dogaĎa? Prvo me uspaničeno nazoveš, ali ništa mi ne ţeliš reći, a sad ţeliš da opelješim majčin ormar.« »Ništa više. Kako napreduje tvoj rad?« »IzluĎuje me. I kao da stvari nisu dovoljno loše, začepila sam odvod. Danas dolazi vodoinstalater. Dougless, jesi li sigurna da si dobro?« »Dobro sam. Sretno s radom i s vodoinstalaterom. Bok.« Dougless je spakirala svoj kovčeg, a zatim i Nicholasov — to je bila jedna od onih stvari koju nije ni pomišljao sam napraviti — a zatim je pozvala taksi. Nijedan kovčeg nije bio dovoljno velik za njegov oklop pa su ga stavili u najveću vrećicu.

Kad su stigli u Goshawk Hall, Arabella je Nicholasa dočekala doslovno raširenih ruku. »DoĎi unutra, dušo«, prela je, a ruke su joj bile posvuda po njemu. »Čini mi se kao da se već poznajemo. Na koneu konea, naši su preci jako dobri prijatelji. Zašto bismo mi bili drugačiji?« Uvela ga je unutra ostavivši Dougless s nekih pet ili šest kovčega oko nje. »Zašto bismo mi bili drugačiji?« rugala se laţnim falsetom dok je plaćala vozaču taksija.

Dougless nije trebalo ni pet minuta da shvati da nije smatrana gostom, već poslugom i to ne previše dobrodošlom. Neki ju je čovjek uveo — Dougless je nosila vlastite kovčege — u malu, ogoljelu i hladnu sobu u blizini kuhinje. Osjećajući se kao guvernanta u srednjem vijeku, ni član posluge ni član obitelji, raspakirala se i objesila svoju odjeću u prljavi mali ormar. Ogledajući se po ruţnoj maloj sobi osjećala se kao mučenica. Radila je sve ovo kako bi pomogla nekom momku spasiti ţivot i obiteljsko ime, ali nikad nikome neće moći reći ništa o tome.

Napustila je sobu i otišla u kuhinju. Velika je prostorija bila prazna, ali na jednom je kraju

110

kuhinjskog stola bio postavljen čaj za dvoje. »Tu ste«, rekla je krupna ţena s kosom koja je počela sijedjeti.

Nekoliko minuta kasnije Dougless je sjedila za stolom i pila čaj s ţenom. GospoĎa Anderson bila je kuharica i najbolja tračerica koju je Dougless ikad upoznala. Nije postojala nijedna stvar koju ta ţena nije znala ili koju nije bila spremna ispričati. Ţeljela je znati zašto je Dougless tu i tko je lord Stafford, a zauzvrat je bila spremna Dougless ispričati sve.

Dougless joj je podastrla sloţenu mreţu laţi za koju se nadala da će je uspjeti zapamtiti.

Sat vremena kasnije drugi članovi posluge počeli su stizati u kuhinju i Dougless je vidjela da ţele da ode kako bi im gospoĎa Anderson mogla ispričati sve sočne novosti.

Nakon što je izašla iz kuhinje, Dougless se uputila u potragu za Nicholasom. Pronašla ga je vani s Arabellom ispod sjenice s vinovom lozom stisnute kao ptičice u gnijezdu. »Lorde«, rekla je Dougless glasno, »ţelite li diktirati pisma?« »Njegovo je gospodstvo trenutačno zauzeto«, rekla je Arabella bijesno je gledajući. »Posvetit će se poslu u ponedjeljak. U biblioteci su moje bilješke koje moţete pretipkati.« »Njegovo je gospodstvo...« Dougless je htjela reći, »moj poslodavac, a ne vi«, ali Nicholas ju je prekinuo. »Da, gospoĎice Montgomery, moţda moţete pomoći lady Arabelli.« Dougless je zaustila da mu kaţe svoje mišljenje o njemu, ali njegove su je oči molile da bude poslušna. Usprkos tome što je znala što treba učiniti, a to je reći im oboma što misli o njima, okrenula se i vratila se u kuću. To nije bila njezina stvar, pomislila je. Nije joj bilo vaţno što on radi s drugim ţenama. Naravno da bi mu mogla ukazat i na to da mu se zbog njegova glupiranja s Arabellom u prošlosti smiju generacije ljudi, a sada je izgledalo kao da će sve ponoviti. Da, mogla bi se natjerati da mu ukaţe na tu sitnu činjenicu. A, osim toga, ako je tako ludo zaljubljen u svoju ţenu, zašto se mazi s preobdarenom Arabellom?

Dougless je trebalo neko vrijeme da pronaĎe biblioteku, a kad je konačno uspjela, bilo joj je drago da izgleda upravo onako kako je zamišljala biblioteku u jednoj od takvih velikih i raskošnih palača: knjige uvezene u koţu, koţne stolice, tamnozeleni zidovi, hrastova vrata. S takvim se zanimanjem ogledala po sobi da isprava nije vidjela muškarca koji je stajao ispred polica s knjigama i čitao knjigu. Ugledala ga je prije nego što je on vidio nju i u trenutku je znala o kome je riječ. Samo bi čovjek sličan njezinu ocu, čovjek koji je posvetio svoj ţivot znanosti, mogao biti toliko zaokupljen knjigom da nije primjećivao ništa drugo. Bio je mlad, plave kose, širokih ramena, uskih bokova i izgledao je kao da previše vjeţba. Čak i dok mu je lice bilo spušteno, Dougless je mogla vidjeti da dobro izgleda, ne boţanstveno kao Nicholas, ali dovoljno dobro da zbog njega nekoliko srca brţe zakuca. Zabiljeţila je i činjenicu da je bio visok samo otprilike metar šezdeset osam. No, prema Douglessinu iskustvu, niski i zgodni muškarci bili su tašti kao patuljasti kokoti i sviĎale su im se niske i ljepuškaste ţene kao Dougless. »Bok«, rekla je.

Muškarac je podigao pogled s knjige, spustio ga pa ponovno podigao i na kraju ostao zuriti u nju s neskrivenim zanimanjem. Odloţio je knjigu i krenuo prema njoj ispruţene ruke. »Bok, ja sam Hamilton Nolman.« Dougless se rukovala s njim. Plave oči, savršeni zubi. Kakav zanimljiv muškarac, pomislila je. »Ja sam Dougless Montgomery, a vi ste Amerikanac.«

111

»Kao i vi«, rekao je i meĎu njima se odmah uspostavila veza. Stupio je bliţe. »Nevjerojatno mjesto, zar ne?« rekao je dok se ogledavao po sobi. »Baš. A tek ljudi. Lady Arabella poslala me ovdje da tipkam iako čak i ne radim za nju.« Hamilton se nasmijao. »Uskoro će od vas traţiti da ribate zahode. Ona ne dopušta lijepim ţenama da budu u njezinoj blizini. Sve sluţavke koje rade za nju ruţne su kao psi.« »Nisam primijetila.« Pogledala ga je. »Zar vi niste doktor koji se bavi dokumentima Staffordovih? Onima koji su ispali iz zida?« »Taj sam.« »To je sigurno bilo uzbudljivo«, rekla je Dougless raširenih očiju pokušavajući izgledati što mlaĎe, nevinije i gluplje. »Čula sam da se u dokumentima nalaze neke tajne informacije.

Je li to točno, dr. Nolman?« Nasmijao se na očinski način. »Zovi me Lee. Bilo je prilično uzbudljivo, iako tek sad ulazim dublje u dokumente.« »Riječ je o istom čovjeku koji je trebao biti pogubljen, zar ne? Ja...« Spustila je oči i snizila glas. »Moţete mi reći nešto o dokumentima, zar ne?« Gledala je kako se napuhava od ponosa, a iduće su minute sjedili i on joj je govorio kako je dobio taj posao i što se dogodilo otkad je stigao. Usprkos činjenici da se činio malo previše pun sebe, ustanovila je da joj se sviĎa. Zar se njezinu ocu ne bi svidio zet koji je zainteresiran za srednjovjekovnu povijest?

Pričekaj malo, Dougless, upozorila je samu sebe. Zaklela si se da ćeš se okaniti muškaraca, sjećaš se? Tako je paţljivo slušala Leeja da nije čula Nicholasa kako ulazi u sobu. »GospoĎice Montgomery!« Nicholas je to rekao tako glasno da joj se ruka izmaknula ispod brade i skoro je pala sa stolice. »Jesu li moja pisma natipkana?« »Natipkana?« upitala je. »O, Ni...Vaše gospodstvo, htjela bih vas upoznati s dr.

Hamiltonom Nolmanom, on je...« Nicholas je arogantno prošao pokraj dr. Nolmana zanemarivši doktorovu ispruţenu ruku na putu prema prozoru. »Ostavite nas«, rekao je Nicholas preko ramena.

Lee je obrvama dao znak Dougless, pokupio knjige i napustio sobu zatvorivši teška vrata za sobom. »Što si umišljaš tko si ti?« upitala je Dougless. »Više nisi neki lord i gospodar iz šesnaestog stoljeća. Ne moţeš samo tako otpravljati ljude. A, osim toga, što znaš o tipkanju?« Kad se Nicholas okrenuo da je pogleda, po njegovu je izrazu znala da nema pojma o čemu ona govori. »Bila si vrlo bliska s tim malenim čovjekom.« »Bila sam...?« Dougless je zastala. Je li to bila ljubomora u njegovu glasu? Uputila se do velikog hrastova stola. »Vrlo je zgodan, zar ne? I znanstvenik u njegovim godinama, zamisli.

Kako je Arabella? Jesi li joj već rekao za svoju ţenu?!« »O čemu si razgovarala s tim čovjekom?« »O uobičajenim stvarima«, rekla je prešavši prstom po stolu. »Rekao mi je da sam zgodna i takve stvari.« Kad je ponovno pogledala Nicholasa, vidjela je izraz kontroliranog bijesa na njegovu licu.

U srcu je bila presretna. Osveta moţe biti slatka. »No saznala sam neke stvari. Lee, tj. dr.

Nolman, uglavnom još nije pročitao dokumente. Čini se da je Arabelli trebalo puno vremena da odabere jednog od znanstvenika meĎu svima onima koji su traţili da pogledaju dokumente.

112

Koliko sam shvatila, odabrala je najzgodnijeg muškarca na temelju fotografije koju je inzistirala da joj svi molitelji pošalju. Neka vrsta natjecanja za najljepšeg muškarca. Čula sam da je bacila fotografije ţena. Naša divna Arabella u potpunosti je heteroseksualna. Lee je rekao da je bila strašno razočarana kad je ispalo da je niţi od nje. Rekao je da ga je Arabella jednom pogledala i rekla: >Mislila sam da su svi Amerikanci visoki.< Čini se da je Leejev ego, nasreću, ostao nepovrijeĎen jer se samo nasmijao. Više-manje misli da je Arabella bezvezna. O, oprosti. Zaboravljam koliko je oboţavaš.« Nicholasovo lice i dalje je bilo bijesno i Dougless mu je uputila svoj najveći osmijeh. »Kako je Arabella?« upitala je slatko.

Nicholas se na trenutak bijesno zagledao u nju, a onda mu se pogled promijenio. Okrenuvši se pokazao je na stari drveni stol koji se nalazio uza zid. »To je, gospo, pravi stol.« Napustio je sobu samozadovoljno se smiješeći.

Dougless se stisnutih šaka uputila do stola i snaţno ga udarila nogom. Skakućući uokolo i drţeći se za noţni palac, proklela je sve muškarce.

113

TRINAESTO POGLAVLJE

V

ečera je trebala biti posluţena u osam i dok se Dougless odijevali u svoju odjeću predviĎenu za posjete muzejima, nadala se da će joj Elizabeth što je prije moguće poslati večernje haljine. Ali kad se pribliţilo osam sati, a nitko je nije pozvao na večeru, zapitala se što se zbiva. Znala je da je posluga jela ranije, a budući da nije bila pozvana da jede s njima, pretpostavila je da će jesti s obitelji. Sjedila je u svojoj sobi i čekala.

U osam i petnaest neki je muškarac došao po nju i rekao joj da krene za njim. Kroz labirint soba odveo ju je do uske blagovaonice s velikim kaminom i stolom dovoljno velikim da se na njemu vozi skejtbord. Arabella, njezin otac, Nicholas i Lee već su bili na svojim mjestima.

Arabella je, baš kao što je Dougless i očekivala, nosila haljinu tako nisko rezanu da je uglavnom bila gola od struka naviše. Pokazivala je više oblina nego što je Dougless uopće posjedovala.

Dougless je, ţeleći izgledati što je moguće neprimjetnije, sjela na stolicu pokraj Leeja koju je sluga pridrţao za nju. »Tvoj šef nije htio jesti dok ne doĎeš«, šapnuo je Lee kad je po sluţeno prvo jelo. »Što se dogaĎa izmeĎu vas dvoje? Je li on potomak Nicholasa Stafforda, onog koji je skoro izgubio glavu?« Dougless je Leeju ispričala istu priču kao kuharici, priču za koju je bila sigurna da je dosad već zna svaki član posluge, da je Nicholas uistinu bio njegov potomak te da je jako ţelio skinuti ljagu s imena svog pretka. »Drago mi je da sam nagovorio našu Arabellu da potpiše ugovor«, rekao je Lee, »jer da ju je on prvi pitao, mislim da bi mu dala ekskluzivna prava na dokumente. Samo pogledaj njih dvoje. Po načinu na koji ga promatra, mogli bi to jednostavno napraviti na stolu — ponovno.« Dougless se zagrcnula jedući lososa pa je morala popiti pola čaše vode kako bi pročistila grlo. »Što taj tvoj šef ima s tobom? Vas dvoje niste...? Znaš.« »Ne, naravno da ne«, rekla je Dougless dok je promatrala Nicholasa kako se naginje nad Arabellom dok mu je pogled bio uprt u njezin dekolte. Što li pokušava vidjeti? pomislila je Dougless. Ostalo je moţda tek par centimetara koje nije pokazala baš svima u palači.

Kad je Nicholas bacio pogled prema Dougless, ona se primakla bliţe Leeju. »Mislila sam, Lee, budući da se čini da je moj šef jako zaposlen, da moţda trebaš tajnicu ovaj vikend. Moj je otac profesor srednjovjekovne povijesti pa sam mu pomagala u istraţivanjima.« »Montgomery«, rekao je Lee polako, a onda su mu se oči zakrijesile. »Ne Adam Montgomery?«

114

»To je moj otac.« »Jednom sam slušao njegovo sjajno izlaganje o ekonomiji u trinaestom stoljeću. Dakle, on je tvoj otac. Moţda bi mi dobro došlo malo pomoći.« Dougless mu je skoro mogla pročitati misli. Adam Montgomery mogao bi pomoći mladom profesoru u usponu. Ali Dougless to nije smetalo. Zar ambicija nije bila dobra? Osim toga, bila je voljna pustiti Leeja da misli što god ţeli ako bi joj to pomoglo da sazna kakvu je to tajnu otkrila Nicholasova majka. »Škrinja je u mojoj sobi«, govorio je Lee, a njegovi pogledi bili su osjetno topliji otkad je saznao tko joj je otac. »Moţda bi nakon večere htjela doći, ovaj... vidjeti je.« »Naravno«, rekla je Dougless dok je zamišljala kako večer provodi trčeći oko stola pokušavajući pobjeći njegovu udvaranju. Kad je pomislila na stol, pogledala je prema Nicholasu i vidjela da bijesno zuri u nju. Smiješeći se podigla je u zdravicu svoju čašu s vinom, a zatim otpila velik gutljaj. Nicholas je skrenuo pogled kojim ju je dotad poprijeko gledao.

Nakon večere Dougless se uputila u svoju sobu po biljeţnicu i nekoliko potrepština, kao i svoju torbicu. Činilo joj se da je bolje da se pripremi na dugu noć provedenu u prevrtanju po dokumentima starima četiri stotine godina.

Dvaput se izgubila jer je traţeći Leejevu sobu pogrešno skrenula. Stajala je ispred otvorenih vrata kad je čula Arabellin zavodljivi glas kako dopire iznutra. »Ali, dušo, tako se bojim kad sam sama noću.« »Uistinu«, čula je Dougless Nicholasa, »Mislio sam da si prerasla takve dječje strahove.« Dougless je zakolutala očima. »Daj da ti napunim čašu«, rekla je Arabella. »A onda ti ţelim nešto pokazati.« Glas joj se utišao. »U mojoj sobi.« Dougless se kreveljila. Glupan! Prema onom što je rekla kuharica, Arabella je u svojoj sobi pokazivala sve svakom muškarcu koji je posjetio Goshawk Hall. Dougless je sa zlobnim osmijehom počela traţiti po svojoj torbici. Široko se smiješeći ušla je u salon. Sva su svjetla bila isključena, osim jednog prigušenog. Arabella je točila punu čašu burbona, a Nicholas je sjedio na sofi s napola razdrljenom košuljom. »O, vaše gospodstvo«, rekla je Dougless ţivahno dok se kretala po sobi paleći sva svjetlaa. »Evo kalkulatora koji ste ţeljeli, ali bojim se da imam samo solarni. Radit će samo u dobro osvijetljenoj prostoriji.« Nicholas je sa zanimanjem gledao u maleni kalkulator koji mu je pruţila, a kad mu je počela pokazivati kako radi, oči su mu se raširile. »Moţe zbrajati?« »I oduzimati, mnoţiti i dijeliti. Pogledajte kako radi. Recimo da ţelite oduzeti ovu godinu, 1988. od 1564., odnosno godine kad je vaš predak optuţen za izdaju i zauvijek izgubio svoje obiteljsko bogatstvo, dobili biste minus četiri stotine dvadeset četiri godine. Četiri stotine dvadeset godina tijekom kojih se moţe ispraviti pogreška i spriječiti da vam se, odnosno njemu, vaši potomci smiju.« »Ti«, rekla je Arabella tako ljuta da je jedva uspijevala govoriti, »odmah odlazi iz ove sobe.« »O«, rekla je Dougless nevino. »Jesam li u nečemu omela vas dvoje? Tako mi je strašno ţao. Nisam namjeravala. Samo sam radila svoj posao.« Krenula je natraške prema vratima.

115

»Samo nastavite što god da ste radili.« Dougless je izašla iz sobe, napravila nekoliko koraka niz hodnik, a onda se na prstima vratila i stala ispred vrata. Vidjela je da su se sjene koje su dopirale iz sobe zatamnile. »Treba mi svjetlo«, rekao je Nicholas. »Stroj ne radi bez svjetla.« »Nicholas, za ime Boga, pa to je samo kalkulator. Odloţi ga.« »To je čudesan stroj. Kakav je ovo znak?« »To je znak postotka, ali ne vidim kakve to sad ima veze.« »Pokaţi mi kako radi.« Dougless je mogla čuti Arabellin uzdah kroz zidove. Smiješeći se, zadovoljna sobom, Dougless je nastavila svoju potragu za Leejevom sobom. Pozdravio ju je odjeven baš u svileni ogrtač. Dougless se suzdrţala da se ne zahihoće. Jedan pogled na njegovo lice i čašu martinija koji je drţao u ruci otkrio je Dougless da nije imao nikakvu namjeru razgovarati s njom o bilo čemu drugom osim o razlozima zašto bi trebala uskočiti u krevet s njim. Uzela je ponuĎeni martini, otpila gutljaj, a zatim iskrivila lice. Mrzila je martinije, suhe ili bilo kakve druge.

Lee joj je počeo govoriti kako joj je lijepa kosa, kako ga je iznenadilo to što je pronašao tako divnu ţenu u ovoj pljesnivoj staroj kući, kako se lijepo odijeva i kako ima mala stopala.

Dougless je skoro počela zijevati. Umjesto toga, kad je ponovno napunio njezinu čašu, kradom je iz torbe uzela dvije svoje tablete za smirenje ţeluca, otvorila kapsule te ih usula u Leejevo piće. »Nazdravlje«, rekla je veselo.

I dok je čekala da tablete počnu djelovati, pokazala je Leeju poruku koju je Nicholas gurnuo ispred njezinih vrata prethodnu noć. »Što ovdje piše?« Bacio je pogled na poruku. »Mislim da bih trebao zapisati prijevod.« Uzeo je olovku i papir te zapisao:

»Dezideravat?« »Traţiti.« Skoro je pogodila što je Nicholas napisao sinoć kad ju je ostavio, prije nego što ga je pronašla u gostionici.

Zijevajući, Lee je protrljao oči rukama. »Osjećam se malo...« Ponovno je zijevnuo.

Uz puno isprika ustao je, a zatim otišao u krevet i ispruţio se »samo na minutu«. U trenutku je zaspao, a Dougless se brzo uputila do male drvene škrinje na stolu pokraj kamina.

Dokumenti unutra bili su stari, ţuti i krhki, ali rukopis je bio jasan, a tinta nije izblijedjela kao što moderna tinta izblijedi za satno godinu ili dvije. Dougless je gorljivo zgrabila papire, ali srce joj je po tonulo kad ih je pogledala. Bilo je to isto pismo kao na bilješci koju je Nicholas gurnuo ispod njezinih vrata i nije mogla pročitati ni riječ.

Nagnula se nad papire pokušavajući dešifrirati koju riječ kad su se vrata iznenada s treskom otvorila. »Aha!« rekao je Nicholas s mačem u ruci dok je jurišao u sobu.

Kad se Douglessino srce smirilo od straha koji joj je zadao, nasmiješila mu se. »Arabella je

116

završila s tobom?« Nicholas je s Leeja koji je spavao na krevetu skrenuo pogled na Dougless koja se naginjala nad papire i činilo se da mu počinje biti neugodno. »Otišla je u krevet«, rekao je. »Sama?« Nicholas se uputio do stola i uzeo pismo u ruke. »Rukopis moje majke«, rekao je.

Kad je začula ton njegova glasa, Dougless je zaboravila svoju ljubomoru. »Ne mogu ih pročitati.« »A da?« rekao je podigavši jednu obrvu. »Mogao bih vas poučiti čitanju. Navečer.

Vjerujem da biste mogli naučiti.« Dougless se nasmijala. »U redu, dokazao si svoje. Sada sjedni i čitaj.« »A on?« Nicholas je pokazao mačem na uspavanog Leeja. »On je gotov za noćas.« Nicholas je odloţio mač na stol i počeo čitati pismo. Budući da Dougless nije mogla biti od pomoći, tiho je sjedila i promatrala ga. Ako je bio tako zaljubljen u svoju ţenu, zašto je bio ljubomoran kad ju je drugi muškarac pogledao? I zašto se ljubakao s Arabellom? »Nicholas?« blago je rekla. »Jesi li razmišljao o tome što bi se dogodilo da se ne vratiš u svoje vrijeme?« »Ne«, odgovorio je pogledom prelazeći po pismu. »Vratiti se moram.« »A što ako se ne vratiš? Što ako ostaneš ovdje zauvijek?« »Poslan sam ovdje da pronaĎem odgovore. Mojoj obitelji, kao i meni, učinjena je nepravda. Poslan sam ovdje da ispravim tu nepravdu.« Dougless se igrala balčakom njegova mača, okrećući ga tako da su se dragulji odraţavali na svjetlu stolne svjetiljke. »Ali što ako si poslan ovamo zbog drugog razloga? Razloga koji nema nikakve veze s time što si optuţen za izdaju?« »A koji bi to razlog bio?« »Ne znam«, odgovorila je, ali pomislila je na ljubav.

Pogledao ju je. »Zbog ove ljubavi o kojoj zboriš?« upitao je kao da joj čita misli. »Moţda Bog razmišlja kao ţensko i mari više za ljubav nego za čast.« Rugao joj se. »Samo da znaš, postoji puno ljudi koji misle da je Bog ţena.« Nicholas joj je uputio pogled kojim joj je dao do znanja koliko je apsurdnom smatrao tu ideju. »Ne, zbilja«, rekla je Dougless. »Što ako se ne vratiš? Što ako saznaš ono što moraš znati, ali ipak ostaneš ovdje? Recimo godinu ili dulje?« »Neću«, rekao je Nicholas, ali pogledao je Dougless. Četiri stotine godina nije promijenilo Arabellu, pomislio je. Ostala je ista. I dalje je ţeljela jednog muškarca za drugim u svom krevetu. I dalje je imala srce od kamena. Ali zbog ove djevojke koja ga je nasmijavala, pomagala mu, gledala ga krupnim očima u kojima se vidjelo sve što je osjećala, zbog ove ţene mogao bi skoro poţeljeti ostati. »Vratiti se moram«, rekao je nepopustljivo, a zatim se ponovno posvetio pismima. »Znam da je ono što se dogodilo tvojoj obitelji jako vaţno, ali ipak se dogodilo davno, a čini se da je sve ipak ispalo dobro. Tvoja se majka udala za bogatog muškarca i proţivjela ostatak ţivota u luksuzu. Nije kao da je bila izbačena van na snijeg. I znam da je tvoja obitelj izgubila imanja Staffordovih, ali tko je, zapravo, ostao da ih naslijedi? Rekao si da nisi imao djece, a i tvoj je brat umro bez djece. Dakle, koga si lišio nasljedstva? Imanja su otišla kraljici

117

Elizabeti, a ona je pretvorila Englesku u sjajnu zemlju pa je moţda tvoj novac pomogao tvojoj zemlji. Moţda...« »Dosta!« rekao je Nicholas ljutito. »Ti ne pojmiš što znači čast, Izruguju se mojoj uspomeni. Arabella kaţe da je čitala o meni, a u tvom se svijetu sjećaju samo onog što je zabiljeţio neki činovnik. Znam tog čovjeka. Bio je ruţan i nijedna ga ţena nije htjela.« »Dakle, pisao je o tebi. Nicholas, ţao mi je, ali zbilja je gotovo. Završeno. Moţda povijest nije moguće promijeniti. Samo sam se pitala što bi učinio da moraš ostati, ako ne budeš pozvan natrag.« Nicholas nije ţelio razmišljati o tome. Da kaţe Dougless da će se njome oţeniti i da ode s njom u postelju? Nije joj ţelio reći da mu je Arabella, koja mu se nekoć činila tako privlačnom, sada bila dosadna. »Montgomery, uzljubljuješ li ti to mene opet?« upitao je nasmiješivši joj se. »Hajde, odnijet ćemo ova pisma u moju spavaonicu. Pustit ću te da vodiš ljubav sa mnom.« »Crkni«, rekla je Dougless ustajući. »Ostani ovdje i čitaj. Nije me briga što će ti se dogoditi, hoćeš li ostati u dvadesetom stoljeću ili se vratiti u šesnaesto ili u osmo stoljeće, što se mene tiče.« Napustila je sobu tako zalupivši vratima da se Lee promeškoljio na krevetu.

Svašta, da se zaljubljujem u njega, pomislila je na putu natrag u svoju uţasnu sobicu.

Mogla bi se isto tako zaljubiti u duha. Bio je otprilike jednako stvaran kao duh. A, osim toga, da i ostane u dvadesetom stoljeću, bio bi velika gnjavaţa. Uvijek bi mu morala objašnjavati stvari. Kako bi tek bilo učiti ga voziti automobil! Kakve li strašne pomisli. A i da ostane, što bi radio? Što bi mogao raditi? Činilo se da je sposoban samo jahati i temperamentne konje, vitlati mačem i... voditi ljubav sa ţenom, pomislila je. Činilo se da je strašno dobar u tome.

Kad se uputila dolje u svoju tuţnu sobicu, rekla je sebi da bi bila sretna da ga se riješi.

Jadna njegova ţena. Morala je puno toga otrpjeti. Arabella je bila jedina od njegovih ţena za koju je Dougless znala. Vjerojatno je postojalo nekoliko stotina ţena o kojima jadni ruţni mali činovnik nije znao ništa pa ni dvadeseto stoljeće nije znalo ništa o svim tim ţenama.

Da, pomislila je Dougless dok je odijevala spavaćicu. Bilo bi dobro da ga se riješi kad doĎe vrijeme. Ali kad se uvukla u krevet, nije mogla zamisliti da ne viĎa Nicholasa svaki dan, da ne vidi njegovo oduševljenje stvarima koje je uzimala zdravo za gotovo. Nije mogla zamisliti da ne vidi njegov osmijeh i da je on ne zadirkuje.

Dugo joj je trebalo da zaspi, a na kraju je konačno zaspala nemirnim snom.

Ujutro se Dougless, osjećajući se apsolutno uţasno, uputila u kuhinju i tamo našla gospoĎu Anderson i još jednu ţenu kako zure u kuhinjski stol. Stol je bio prekriven otvorenim konzervama, izmeĎu dvadeset i trideset komada. »Što se dogodilo?« upitala je Dougless. »Nisam sigurna«, rekla je kuharica. »Otvorila sam konzervu ananasa, a zatim na trenutak izašla. Kad sam se vratila, netko je otvorio sve ove konzerve.« Dougless je na trenutak namršteno stajala, a zatim je pogledala gospoĎu Anderson. »Je li netko vidio kad ste otvarali konzervu ananasa?« »Sad kada ste to spomenuli, netko je bio ovdje. Lord Nicholas prošao je na putu do konjušnice. Stao je i porazgovarao sa mnom. Jedan vrlo ugodan čovjek.« Dougless je pokušala sakriti osmijeh. Nicholas je bez sumnje vidio čudo od otvarača za

118

konzerve i odlučio ga je isprobati. U tom trenutku sluţavka je utrčala u kuhinju noseći crijevo usisivača. »Treba mi drška metle«, rekla je sluţavka zvučeći kao da će se rasplakati. »Lord Nicholas traţio me da mu pokaţem kako radi usisivač i usisao je sav nakit lady Arabelle. Otpustit će me kad sazna.« Dougless je napustila kuhinju osjećajući se puno bolje nego kad je ujutro ustala.

Nije znala gdje bi trebala doručkovati, ali ušetala je u praznu blagovaonicu i vidjela da je bife prekriven srebrnim grijalima za jela. Osjećajući se pomalo prkosno, napunila je tanjur i sjela za stol. »Dobro jutro«, rekao je Lee ušavši u sobu. Napunio je tanjur i sjeo nasuprot nje. »Ovaj... ispričavam se zbog sinoćnje večeri«, rekao je. »Pretpostavljam da sam se onesvijestio. Jeste li vidjeli pisma?« »Jesam, ali nisam ih mogla pročitati«, rekla je iskreno, a zatim se nagnula naprijed. »Jeste li pročitali dovoljno da saznate tko je Nicholasa Stafforda izdao kraljici?« »O Boţe, da. Saznao sam to prvi put kad sam otvorio škrinju, a to sam pismo sakrio.« »Tko?« rekla je u pola glasa.

Lee je otvorio usta da nešto kaţe, ali onda je Nicholas ušao u prostoriju pa je Lee zašutio. »Montgomery«, rekao je Nicholas strogo. »DoĎi u biblioteku.« Okrenuo se i napustio prostoriju.

Lee je zabrundao. »Što nije u redu s njim? Ustao je na krivu stranu Arabellina kreveta?« Dougless je bacila ubrus, bijesno pogledala Leeja, a zatim otišla u biblioteku. Zatvorila je vrata za sobom. »Znaš li što si upravo napravio? Lee mi se spremao reći tko te izdao kad si ušao i spriječio ga.« Nicholas je imao podočnjake, ali umjesto da zbog toga izgleda loše, to mu je davalo neki mračni romantični izgled pa je sad izgledao više kao Heathcliff4. »Pročitao sam pisma«, rekao je kad je sjeo na koţni stolac i zagledao se kroz prozor. »Ne spominje se onaj tko me izdao.« Nešto ga je raţalostilo. Dougless mu je prišla i stavila mu ruku na rame. »Što je? Jesu li te pisma uzrujala?« »U pismima se govori«, rekao je tiho, »o tome što je moju maj ku snašlo nakon moje smrti.

Govori se o tome...« Zastao je, primio je za ruku i drţao je za prste. »Govori se o ruglu kojem je izvrgnuto ime Stafford.« Dougless nije mogla podnijeti bol u njegovu glasu. Pribliţivši se stolici kleknula je pred njega i stavila ruke na njegova koljena. »Saznat ćemo tko je lagao o tebi«, rekla je Dougless. »Ako Lee zna, saznat ću. A kada saznamo, moţeš se vratiti i to promijeniti. To što si ovdje, znači da si dobio drugu priliku.« Dugo ju je gledao, a zatim je obuhvatio njezino lice svojim velikim rukama. »Zar se ti uvijek nadaš? Zar nikad ne pomisliš da nade moţda nema?« Nasmijala se. »Skoro sam uvijek optimist. Zato se stalno zaljubljujem u klipane i nadam se da će se netko od njih pretvoriti u prine a na bijelom konju — o, Coline!« rekla je i počela se odmicati.

Ali Nicholas ju je podigao s poda i u privukao je u zagrljaj. Zatim ju je poljubio. I prije ju je ljubio, ali onda ju je samo ţelio, ali sad ju je ţelio više od nje. Sada je ţelio njezinu dobrotu 4 Heathcliff je tragični lik iz knjiţevnog djela Orkanski visovi, autorice Emily Brontë.

119

i njezino privrţeno srce. Ţelio je način na koji ga je promatrala, način na koji je toliko ţeljela ugoditi. »Dougless«, šapnuo je drţeći je i ljubeći joj vrat.

Kad mu je glavom prošla pomisao da ne ţeli otići, odgurnuo ju je od sebe. »Idi«, promrmljao je glasom čovjeka koji je pod velikim pritiskom.

Dougless je ustala, ali ljutnja ju je preplavila. »Ne razumijem te. Ljubiš svaku ţenu koja moţe dosegnuti tvoje lice, nikad nijednu ne odgurneš, ali sa mnom se ponašaš kao da imam neku zaraznu bolest. U čemu je stvar? Imam li zadah iz usta? Preniska sam za tebe? Moja kosa nije prave boje?« Kad ju je Nicholas pogledao, u očima mu je plamtjela sva ţelja prema njoj, sva njegova čeţnja.

Dougless se odmaknula od njega kao što se netko odmiče od prejake vatre. Stavila je ruku na grlo i jedan su se dugi trenutak samo promatrali.

Vrata su se širom otvorila i Arabella je uletjela u sobu. Na sebi je nosila nekakvu očito dizajnersku odjeću za slobodno vrijeme u engleskom stilu. »Nicholas, gdje si ti?« Pogledom je prelazila naizmjenee s Nicholasa na Dougless i činilo se da joj se ne sviĎa ono što vidi.

Dougless se okrenula jer više nije mogla podnijeti taj pogled u Nicholasovim očima. »Nicholas«, inzistirala je Arabella. »Čekamo. Puške su napunjene.« »Puške?« upitala je Dougless okrenuvši se i pokušavajući se sabrati.

Arabella je odmjerila Dougless od glave do pete i očito ustanovila da joj nešto manjka. Čini se da su visoke ţene to često osjećale prema niskim ţenama, pomislila je Dougless i bilo joj je strašno drago što muškarci ne osjećaju isto. »Idemo u lov na patke«, rekao je Nicholas, ali nije gledao Dougless. »Dickie je obećao da će mi pokazati što je sačmarica.« »Sjajno«, rekla je Dougless, »idi ubijati lijepe patkice. Snaći ću se.« Poţurivši pokraj Arabelle istrčala je kroz vrata. Kasnije je s prozora na katu promatrala dvorište i vidjela kako Nicholas ulazi u Land Rover i odlazi s Arabellom.

Okrenuvši se od prozora Dougless je shvatila da nema što raditi. Nije osjećala kao da ima dopuštenje istraţivati Arabellinu kuću, a nije ţeljela šetati Arabellinim vrtovima. Slugu u prolazu pitala je gdje je Lee, ali rečeno joj je da se zaključao u svoju sobu s pismima i da je ostavio upute da ga se ne ometa. »Ali za vas je ostavio knjigu u biblioteci«, rekao je sluga.

Dougless se vratila u biblioteku gdje je na stolu našla mali svezak s priloţenom porukom. »Mislio sam da bi ti se ovo moglo svidjeti Lee«, pisalo je u poruci. Uzela je knjigu u ruku.

Na prvi je pogled prepoznala o čemu je riječ: bio je to dnevnik Johna Wilfreda, ruţnog činovničića koji je pisao o Nicholasu i Arabelli na stolu. U predgovoru je pisalo da je knjiga pronaĎena skrivena u rupi u zidu kad je jedna od Nicholasovih kuća srušena 1950-tih godina.

Dougless je uzela knjigu i smjestila se na veliku sofu da je pročita. Nakon prvih dvadeset stranica vidjela je da je to dnevnik mladića koji vene od ljubavi, a predmet njegove ljubavi bila je Nicholasova supruga Lettice. Prema Johnu Wilfredu njegova gospodarica nije mogla učinili ništa krivo, a gospodar pak nije mogao učiniti ništa ispravno. Stranice s popisom Nicholasovih nedostataka slijedile su one na kojima se veličala Lettice. Prema mišljenju tog zanesenog činovnika Lettice je bila ljepša od bisera, mudra, kreposna, ljubazna, nadarena... I

120

to se nastavljalo unedogled sve dok Dougless nije poţeljela povratiti. Činovničić nije imao ništa dobro za reći o Nicholasu. Prema knjizi Nicholas je provodio vrijeme bludničeći, bogohuleći i zagorčavajući ţivot svima oko sebe. Osim one podmukle i zlobne priče o Arabelli i stolu, nije bilo drugih priča o tome što je to točno Nicholas napravio da je zavrijedio neprijateljstvo cijelog (ako je Wilfredu bilo za vjerovati) kućanstva.

Kad je Dougless završila s knjigom, s treskom ju je zatvorila. Zbog laţne optuţbe za izdaju protiv Nicholasa njegova su imanja uništena, a s njima i prava priča o njegovu ţivotu. Za buduće generacije bila je izgubljena prava priča o tome kako je upravljao imanjima koja su bila u vlasništvu njegova brata i kako je projektirao prekrasnu palaču. Sve što je ostalo od njega bila su zlobna naklapanja nekog cmizdravka. Pa ipak ljudi su danas u to vjerovali.

Ustala je ruku zgrčenih u šake od ljutnje. Nicholas je bio u pravu morao se vratiti u vlastito vrijeme da ispravi nepravdu koja mu je učinjena Reći će mu za knjigu, a kad se vrati u šesnaesto stoljeće moţe izbaciti dobrog starog Johna Wilfreda iz svoje kuće. A mogao bi, pomislila je Dougless, otposlati ruţnog činovničića zajedno sa savršenom Lettice.

Uzevši knjigu, Dougless je napustila biblioteku i upitala slugu gdje se nalazi soba lorda Nicholasa. Ţeljela mu je ostaviti knjigu da je vidi. Sada je već uspijevao čitati suvremeno pismo, a bila je sigurna da će ga zanimati ova knjiga.

Soba mu je bila uz sobu za koju je sluţavka rekla da pripada lady Arabelli. Naravno, pomislila je Dougless ljutito.

Kad se našla u njegovoj sobi, zaboravila je na ljutnju. Soba je bila ureĎena u plavim tonovima, s krevetom s baldahinom od tamnoplave svile. U kupaonici su se nalazile Nicholasove toaletne potrepštine, sve stvari koje je odabrala za njega. Ispruţivši ruku dotaknula je kremu za brijanje, pastu za zube i njegovu britvicu.

Odjednom je shvatila koliko joj nedostaje. Otkad se pojavio, gotovo su stalno bili zajedno.

Dijelili su spavaću sobu i kupaonicu. Dijelili su obroke i šale. Okrenuvši se pogledala je kadu i shvatila da iznad nje nije postavljen tuš pa se pitala kako se nosio s nedostatkom tuša. Je li u sobi bilo drugih stvari koje nije shvaćao, a nije imao koga pitati?

Kad je ušla u spavaću sobu, nasmiješila se kad se sjetila načina na koji je izlazio iz kupaonice bez ičega na sebi osim ručnika, čiste i mokre kose. Prije nego što je došla u Goshawk Hall, bili su tako ugodno intimni. Dijelila je obroke s njim, ljubila ga u čelo za laku noć, pa čak i prala njegovo rublje u umivaoniku. Zajedno su se smijali, razgovarali i dijelili sve.

Na noćnom stoliću nalazio se časopis Time. Nagonski je otvorila ladicu stolića. U njoj se nalazilo malo šiljilo i tri olovke, a od dvije ostala su samo dva komadića, zatim klamarica i dva komada papira koji su bili najmanje pedeset puta zaklamani. Na brošuri boje automobila Aston Martin nalazio se automobil-igračka na navijanje, a ispod toga najnovije izdanje Playboya. Sa smiješkom je zatvorila ladicu.

Uputila se prema prozoru i pogledala preko travnjaka stabla u daljini. Bilo je neobično kako je preko godinu dana ţivjela s Robertom i kako je vjerovala da je ludo zaljubljena u njega, ali kad se sjetila svog ţivota s njim, pitala se je li ikad s Robertom bila tako intimna kao s Nicholasom. Dugo se trudila da udovolji Robertu. Ali s Nicholasom su stvari bile jednostavne. Nikad se nije ţalio kad je stisnula pastu za zube u sredini. Nikad nije cvilio jer

121

nije uspjela sve napraviti potpunu savršeno.

Zapravo se činilo da se Nicholasu sviĎa onakva kakva jest. Činilo se da prihvaća ljude i stvari onakvima kakvi jesu i da uţiva u njima. Dougless se prisjetila svih sastanaka na kojima je bila s modernim muškarcima i toga kako su imali prituţbu na sve: vino nije bilo u redu, usluga je bila spora, film nije imao nikakvo dublje značenje. Ali Nicholas, koji je bio suočen s nepremostivim problemima, nalazio je radost u stvarima kao što je otvarač za konzerve.

Pitala se kako bi Robert reagirao da se iznenada naĎe u šesnaestom stoljeću. Bez sumnje počeo bi zahtijevati ovo i ono i cviljeti kad ih ne bi dobio. Pitala se jesu li elizabetinski muškarci bili kao kaubojl iz davnine i jesu li vješali ljude koji su bili posebno dosadni.

Naslonila je glavu na hladno staklo. Kad će Nicholas napustiti ovo stoljeće? Kad sazna tko ga je izdao? Da je Lee rekao ime te osobe za večerom, bi li Nicholas u trenutku nestao u oblaku dima?

Skoro je gotovo, pomislila je i odjednom je osjetila kako joj srce čezne za njim. Kako će podnijeti to da ga više nikad ne vidi? Jedva je podnosila kad ga nije vidjela samo jedan cijeli dan pa kako će proţivjeti ostatak ţivota bez njega?

Vrati se, mislila je. Tako nam je malo vremena preostalo. Sutra ćeš moţda otići, a ne ţelim propustiti ovo vrijeme s tobom. Nemoj ovo malo vremena koje nam je preostalo provesti s Arabellom.

Zatvorivši oči napela je cijelo tijelo u ţelji da joj se vrati. »Ako se vratiš«, šapnula je, »napravit ću ti američki ručak: po hanu piletinu, salatu od krumpira, punjena jaja i čokoladni kolač. Dok kuham, ti moţeš...« Razmišljala je. »Moţeš promotriti plastičnu i aluminijsku foliju i Tupperware — ako to imaju u Engleskoj. Nicholase, molim te, molim te, vrati se.«

122

ČETRNAESTO POGLAVLJE

N

icholas je podignuo glavu. Arabelline ruke bile su obavijene oko njegova vrata, a njezine raskošne grudi bile su pritisnute na njegova gola prsa. Bili su na skrivenom proplanku gdje su on i Arabella iz prošlosti proveli jedno ţivahno poslijepodne. Ali danas ta ţena nije mnogo zanimala Nicholasa. Rekla mu je da ţeli razgovarati o nečemu što je saznala o njegovu pretku. Rekla je da ima nove informacije, činjenice koje nikad ranije nisu objavljene.

Njezine su riječi za njega bile mamac i, da bi saznao što točno ona zna, platio bi bilo kakvu cijenu pa ju je pratio na ovo skrovito mjesto.

Arabella je povukla Nicholasovu glavu natrag prema sebi. »Čuješ li?« upitao je Nicholas. »Ništa se ne čuje, dušo«, šapnula je Arabella. »Čujem samo tebe.« Nicholas se odmaknuo od nje. »Moram ići.« Vidjevši kako ljutnja preplavljuje njezino nadmeno lice, Nicholas je znao da je ne ţeli razbjesniti. »Netko dolazi«, rekao je, »a ti si previše krasna da bih te dijelio s tuĎim znatiţeljnim očima. Ţelim tvoju ljepotu zadrţati samo za sebe.« Činilo se da ju je to dovoljno smekšalo da počne zakopčavati odjeću. »Nikad nisam srela većeg dţentlmena od tebe. Onda noćas?« »Noćas«, rekao je, a zatim ju je napustio.

Većina lovaca vozila je Land Rovere, ali u blizini automobila bila je zavezano nekih šest konja. Nicholas je uzeo najboljeg, na njemu odjahao do kuće, a zatim se popeo uza stube preskačući po dvije stepenice. Širom je otvorio vrata svoje spavaće sobe.

Dougless nije bila uistinu iznenaĎena kad se Nicholas pojavio na vratima.

Na trenutak je stajao zagledan u nju. Njezino lice i tijelo pokazivalo je da ga je ţeljela. Bila je to najteţa stvar koju je Nicholas ikad napravio, ali odvratio je pogled. Nije mogao, nije ju smio dotaknuti. Da je to učinio... Da je to učinio, nije bio siguran da bi se ţelio vratiti u vlastito vrijeme. »Što ţeliš od mene?« grubo je upitao. »Ţelim?« upitala je ljutito. Vidjela je kako se okrenuo od nje, »Izgleda kao da te je netko drugi ţelio, a ne ja.« Nicholas se pogledao u ogledalo na vratima ormara i vidio da mu je košulja pogrešno zakopčana. »Puške su dobre«, rekao je zakopčav.i jući košulju. »S njima bismo mogli pobijediti Španjolce.« »Engleska sve pobjeĎuje i bez suvremenog oruţja. Zatim ćeš mi reći da sa sobom natrag

123

ţeliš ponijeti i bombe. Jesu li puške otkopčale tvoju košulju?« Pogledao ju je u ogledalu. »Od ljubomore ti se zakrijese oči.« Douglessina se ljutnja rastopila. »Podlače!« rekla je. »Je li ti ikad palo na pamet da po drugi put radiš budalu od sebe? Povijest je oboţavala priču o tebi i Arabelli, a sada to ponovno radiš.« »Ona zna ono što ja ne znam.« »Kladim se da zna«, promrmljala je Dougless. »Vjerojatno je iskusnija.« Nicholas ju je štipnuo ispod brade. »Sumnjam. Osjećam li to miris hrane? Gladan sam.« Dougless se nasmiješila. »Obećala sam ti američki ručak. Idemo do gospoĎe Anderson.« Ruku pod ruku uputili su se u kuhinju. Lovci su sa sobom ponijeli piknik-ručak pa se kuhinja trenutačno nije koristila osim što se na straţnjem plameniku luksuznog štednjaka pušio puding.

Nakon što je dobila dopuštenje gospoĎe Anderson, Dougless se primila posla, stavila kuhati krumpir i jaja, a zatim se bacila na pripremu kolača, ali umjesto toga odlučila se za sočne kakao-kocke punjene pekanskim orasima. Nicholas je sjedio za velikim stolom i igrao se plastičnom i aluminijskom folijom te otvarao i zatvarao plastične spremnike dok 1 )ougless nije rekla da je zvuk izluĎuje pa mu je dala da guli jaja i krumpire. No nije ţelio sjeckati luk. »Jesi li pomagao Lettice pri kuhanju?« upitala je pokušavajući z.vučati nevino. Na to se Nicholas samo nasmijao.

Kad je hrana bila spremna, Dougless je pospremila kuhinju — Nicholas je odbio pomoći — i zapakirala je sve u veliku košaru zajedno s termosicom s limunadom. Nicholas ju je iznio u mali zidom ograĎeni vrt gdje su sjeli u sjenu brijestova i objedovali.

Rekla mu je da je pročitala dnevnik tog jutra i dok je jeo peti komad piletine, pitala ga je za njegovu ţenu. »Nikad je ne spominješ. Govoriš o svojoj majei i bratu koji je umro. Čak si spomenuo i svog omiljenog konja, ali nikad ne pričaš o svojoj ţeni.« »Izvoljevaš da ti pričam o njoj?« rekao je tonom koji je bio skoro upozoravajući. »Je li lijepa kao Arabella?« Nicholas je pomislio na Lettice. Činilo se da ih dijeli više od samo četiri stotine godina.

Arabella je bila glupa — s njom se nije imalo o čemu razgovarati — ali posjedovala je strast.

Lettice nije posjedovala strast, ali imala je mozga, dovoljno mozga da uvijek zna što je najbolje za nju. »Ne, ona nije kao Arabella.« »Je li nalik na mene?« upitala je Dougless.

Nicholas ju je pogledao i zamislio Lettice kako kuha objed. »Nije nalik na tebe. Što je ovo?« »Narezane rajčice«, rekla je odsutno, a zatim počela Nicholasu postavljati još pitanja, ali prekinuo ju je. »Rekla si da voliš onog muškarca koji te napustio. Zašto?« upitao je.

Dougless je odmah osjetila potrebu da se brani i počela govoriti da je Robert bio sjajan materijal za supruga, ali prije nego što je progovorila, ramena su joj se pognula. »Taština«, rekla je. »Moj prenapuhani osjećaj vlastite moći. Robert mi je rekao da ga nitko nikad nije toliko volio. Rekao je da je njegova majka bila hladna prema njemu i da mu je ţena bila frigidna. Ne znam zašto sam to mislila, ali uistinu sam vjerovala da mu mogu pruţiti svu ljubav koja mu je bila potrebna. Zato sam pokušala. Davala sam i davala, a kad to nije bilo

124

dovoljno, počela sam davati još više. Iskreno sam pokušala učiniti sve što je ţelio da učinim, ali...« Na trenutak je zastala i pogledala u nebo. »Pretpostavljam da sam mislila da će jednog dana biti kao oni muškarci u filmovima, okrenuli se prema meni i reći: >Ti si najbolja ţena na svijetu. Pruţaš mi sve što mi je potrebno.< Ali nije. Robert je samo govorio: >Nikad mi ništa ne pruţaš.< Pa sam mu ja, kao glupača, pokušala pruţiti još više. Ali...« »Da?« upitao je Nicholas blago.

Dougless se pokušala nasmiješiti. »Ali na kraju je svojoj kćeri dao dijamantnu narukvicu, a meni polovicu računa.« Odvratila je pogled od njega, ali onda je vidjela da joj pruţa prs ten. Prestao je nositi svoje veliko prstenje kad je pronicljivo primijetio da drugi muškarci ne nose takvo prstenje. Prsten je na sebi imao smaragd veličine oblutka. »Čemu to?« »Da mogu do onog što mi pripada, obasuo bih te draguljima.« Nasmiješila mu se. »Već si mi dao broš.« Prinijela je ruku srcu. Nosila je broš u grudnjaku.

Bojala se pokazati ga jer bi njegova starost i jedinstvenost mogla pokrenuti pitanja. »Već si mi dao previše. Kupio si mi odjeću, bio si... ljubazan prema meni.« Nasmiješila se. »Nicholas, vrijeme otkad sam te upoznala najsretnije je razdoblje mog ţivota. Na dam se da se nikad nećeš vratiti.« Rukom je prekrila usta. »Nisam tako mislila. Naravno da se moraš vratiti. Moraš se vratiti svojoj prelijepoj ţeni. Moraš... moraš izroditi nasljednike koji će naslijediti sva ta predivna imanja koja ti kraljica neće oduzeti. No jesi li svjestan da ćeš se, ako nam dr. Nolman kaţe tko te izdao, moţda vratiti istog trenutka? Odmah. Lee izgovori ime, a i i nestaneš. Puf! I nema te više.« Nicholas je prestao preturati po košari. »Znat ću sutra. Bez obzira na to ţeli li mi reći ili ne, ujutro ću znati.« »Sutra«, rekla je Dougless i zagledala se u njega kao da pokušava zapamtiti crte njegova lica. Spuštala je pogled po njegovu tijelu, na košulju koja se zatezala preko njegovih širokih ramena, na njegov ravan trbuh i mišićave noge. Dobar par nogu, rekao je, i sjetila se njega odjevenog samo u ručnik. »Nicholas«, šapnula je nagnuvši se prema njemu. »Što je ovo?« oštro je upitao gurnuvši veliki komad čokoladnog kolača izmeĎu njihovih lica. »Kakao-kocka«, rekla je osjećajući se kao budala. Koga je pokušavala zavarati? Nekoliko ju je puta poljubio, ali samo ako se bacila na njega. A ipak se jutros vratio od Arabelle s pogrešno raskopčanom košuljom. »Hrana«, promrmljala je. Činilo se da ga je uspijevala zadovoljiti samo hranom i plastičnom folijom. Toliko ga je ţeljela dodirnuti da su je vrhovi prstiju boljeli, ali činilo se da on ne dijeli iste osjećaje. »Pretpostavljam da je bolje da idemo«, rekla je glatko. »Arabella će se uskoro vratiti i ţeljet će biti s tobom.« Počela je ustajati, ali Nicholas ju je uhvatio za ruku. »Radije bih proveo sat vremena s tobom, nego cijeli ţivot s Arabellom.« Dougless je progutala knedlu i nije ga se usuĎivala pogledati, ali ponovno je sjela. Je li govorio istinu ili je samo pokušavao postići da se osjeća bolje?

125

»Pjevaj mi nešto dok jedem ovo«, rekao je. »Ne znam pjevati i ne znam nijednu pjesmu. Moţe priča?« »Mmm«, bilo je sve je što je rekao usta punili čokolade.

Dougless je shvatila koliko priča nije znao, priča koje su bila dio njezine kulture, ali njemu nisu uopće bile poznate, ispričala mu je priču o doktoru Jekyllu i gospodinu Hydeu. »Imam takvog roĎaka«, rekao je. Smazao je cijeli tanjur kakao-kocki, a zatim se, na njezino iznenaĎenje, okrenuo i poloţio glavu na njezino krilo. »Udebljat ćeš se ako nastaviš toliko jesti.« »Misliš da sam debeo?« upitao je pogledavši je odozdo na način zbog kojeg je Douglessino srce brţe zakucalo. Činilo se da točno zna kako ona reagira na njega te joj se zbog toga smijao, ali ona nije imala nikakav učinak na njega. Samo je kad je bila u blizini drugog muškarca pokazivao nekakav interes za nju. »Zatvori oči i lijepo se ponašaj«, rekla je, a zatim ga počela milovati po kosi, toj gustoj i mekoj kovrčavoj masi dok mu je pričala jednu priču za drugom i sve dok on nije zaspao.

Bio je već skoro suton kad je ponovno otvorio oči. Mirno leţeći dugo ju je promatrao. »Moramo ići.« »Da«, blago je rekla. »Danas ću pokušati od Leeja saznati tko te je izdao.« Pomaknuo se tako da je sad klečao pred njom, a jednu je ruku poloţio na njezin obraz.

Dougless je zadrţala dah jer je pomislila da će je ponovno poljubiti. »Kad se vratim u svoje vrijeme«, rekao je, »mislit ću na tebe.« »I ja na tebe«, rekla je prekrivši njegovu ruku svojom.

Odmaknuvši se podignuo je smaragdni prsten s poklopca košare i stavio ga u njezinu ruku, a zatim joj sklopio prste preko prstena. »Nicholas, ne mogu to uzeti. Već si mi toliko toga dao.« Kad mu je pogled susreo njezin, u njemu je bilo neke sanjarske tuge. »Dao bih ti i više od toga da...« »Da...« ohrabrila ga je. »Da te mogu povesti sa sobom.« Dougless je naglo udahnula.

Nicholas je opsovao sam sebe. Nije to smio reći. Nije joj smio dat i nadu. Nije ju ţelio povrijediti, ali pomisao na to da je ostavi počela mu je pričinjavati gotovo nepodnošljivu bol.

Uskoro će saznati ono što je morao znati i znao je da će se onda vratiti. Još jedna noć, pomislio je. Imat će još najviše jednu noć s njom.

Moţda će je noćas uzeti u svoju postelju. Njihova zadnja noć provedena u ljubavi i uţitku.

Ne, rekao je sam sebi gledajući njezine oči i gubeći se u njima. Nije joj to mogao učiniti.

Nije ju mogao ostaviti u silnijim suzama nego kad ju je prvi put vidio. Kvragu, pomislio je, nije to mogao ni sebi učiniti. Vratiti se svojoj hladnoj ţeni, ispraznosti ţena kao što je bila Arabella. Ne, bilo je bolje da je ne dira. »Da«, rekao je cereći se, »da mi kuhaš.« »Kuham?« glupavo je upitala Dougless. »Ţeliš da ti kuham? Ti naduti, nepodnošljivi, tašti...« »Kokotičeku?« upitao je. »To zvuči savršeno. Ti jedan obični kokotičeku! Ako misliš da ću se vratiti u vrijeme bez

126

tekuće vode, bez liječnika, gdje zubari čupaju zube i pritom lome čeljust, samo kako bih ti kuhala, onda...« Nagnuo se naprijed, zaronio lice ispod njezine kose i liznuo joj usnu školjku. »Dopustit ću ti da doĎeš u moju postelju.« Odgurnuvši ga Dougless je počela traţiti riječi kojima će opisati njegovu taštinu, ali iznenada joj se izraz lica promijenio. I ona je mogla uzvratiti istom mjerom. »U redu, učinit ću to. Vratit ću se s tobom i kuhati ti, a nedjeljna poslijepodneva provodit ćemo zajedno u krevetu. Ili na stolovima. Što god.« Nicholas se ljuljao na petama, a čini se da mu je lice posve izgubilo boju. Počeo je ubacivati ostatke hrane u košaru. Uţasavala ga je pomisao na nju u vlastitom dobu. Da je ona bila njegova milosnica, Lettice bi je sasjekla na komadiće. »Nicholas«, rekla je Dougless, »samo sam se šalila.« Nije ju pogledao. »Evo, uzet ću prsten ako će te to učiniti sretnim.« Prestao je ubacivati stvari u košaru te je pogledao. »Ne znaš što zboriš. Ne poţeli nešto što ne sm’je bit’. Kad sam zadnji put bio kući, čekala me sjekira. Da se vratim i povedem te sa sobom, bila bi tamo sama. Moje doba nije kao tvoje. Same ţene ne prolaze dobro. Ako me ne bude tamo da ti stanem u zaštitu, ti...« Stavila je ruku na njegovu nadlakticu. »Samo sam se šalila. Neću se vratiti. Ja ne moram otkriti nikakve tajne. Došao si ovamo da nešto saznaš, sjećaš se?« »U pravu si«, rekao je, a zatim podigao njezinu ruku i poljubio je. Ustao je, a Dougless je vidjela da ne planira ponijeti košaru. Vjerojatno je sve počistio jer se uzrujao. Ali što li ga je moglo tako uzrujati, pitala se.

U tišini je krenula za njim noseći košaru natrag u kuću.

127

PETNAESTO POGLAVLJE

K

ad su se vratili u kuću, Nicholas joj je jedva kimnuo glavom dok je prolazio kroz kuhinju i kretao prema svojoj sobi. Dougless je, ni sama ne znajući što da misli, otišla u svoju sobu. Na njezinu krevetu nalazila se velika kutija na kojoj je bio napisan naziv tvrtke za ekspresnu dostavu. Dougless je razderala omot posvuda bacajući vrpcu i papir.

Unutra su se nalazile dvije majčine prelijepe dizajnerske večernje haljine. »Hvala ti, hvala ti, Elizabeth«, šapnula je prislonivši haljinu na svoje tijelo. Moţda će noćas Nicholas primijetiti i nekog drugog osim skladne Arabelle, pomislila je razvukavši lice u široki osmijeh.

Kad je Dougless ušetala u dnevnu sobu, gdje je obitelj Harewood posluţivala koktele, znala je da su dva i pol sata koliko joj je trebalo da se odjene bila vrijedna toga. Lee je ostao stajati s čašom na pola puta do usta, a lady Arabella je za promjenu odvratila pogled od Nicholasa.

Lord Harewood je čak prestao govoriti o puškama, psima i svojim ruţama. Ali Nicholas, pomislila je Dougless... Zbog njegove se reakcije isplatio sav trud. Kad ju je prvi put vidio, oči su mu se zakrijesile, a onda se zapalile kad je napravio korak prema njoj. Ali stao je prije nego što je došao do nje i ostao je tamo srdito je gledajući.

Bijela haljina njezine majke bila je izraĎena od pripijene tkanine koja je imala jedan dugi rukav, a drugo je rame ostavljala golo. Bila je prekrivena malim perlicama, a kad se pomaknula, otkrivala je svaku njezinu oblinu. Stavila je Glorijinu dijamantnu narukvicu na golo zapešće lijeve ruke. »Dobra večer«, rekla je. »Sjajno«, rekao je Lee odmjerivši je od glave do pete. »Sjajno.« Dougless mu je uputila skoro kraljevski osmijeh. »Je li to piće? Moţete li mi moţda donijeti dţin i tonik?« Lee ju je poslušao kao školarac.

Bilo je čudesno što odjeća moţe učiniti ţeni, pomislila je Dougless. Sinoć se htjela sakriti pod stol u Arabellinoj prisutnosti, danas je Arabellina crvena haljina s dubokim izrezom izgledala jeftino i neukusno. »Što radiš?« Nicholas je pitao nadnijevši se nad nju. »Nemam pojma o čemu govoriš«, rekla je nevino zatreptavši u njegovu smjeru. »Razgolićena si.« Zvučao je šokirano. »Puno manje nego tvoja Arabella«, odbrusila mu je, a zatim se nasmiješila. »SviĎa li ti se haljina? Sestra mi ju je poslala.«

128

Nicholas se drţao ukočenije nego inače. »Hoćeš li razgovarati s liječnikom nakon večere?« »Naravno«, rekla je slatko. »Sjećaš se da si mi rekao da ţeliš da saznam što on zna.« »Nicholas«, zazvala je Arabella. »Večera.« »Ne smiješ nositi tu haljinu.« »Nosit ću što god ţelim, a ti bolje idi. Arabella te čeka na stolu... za stolom.« »Ti...« »Izvoliš«, rekao je Lee donijevši Dougless piće. »Dobra večer, vaše gospodstvo.« Večera je bila izvanredno iskustvo za Dougless. Nicholas nije mogao skinuti oči s nje — što je uvelike razbjesnilo lady Arabellu. Lee se toliko nadnosio nad nju da je u jednom trenutku rukav njegova sakoa visio nad Douglessinom juhom.

Nakon večere otišli su u primaću sobu i kao u sceni iz nekog romana Jane Austen, Nicholas je svirao klavir i pjevao. Imao je bogat i dubok glas koji je oboţavala. Pozvao je Dougless da zapjeva s njim, ali znala je da nema sluha. Umjesto toga morala je sjediti na tvrdoj maloj stolici i ljubomorno gledati kako Arabella i Nicholas pjevaju duet, obraz uz obraz i isprepletenih glasova.

U deset se sati Dougless ispričala i otišla u svoju sobu. Nije ţeljela provesti večer sama s Leejem u njegovoj sobi. Tajna osobe koja je izdala Nicholasa morat će pričekati još koji dan.

Ali u ponoć Dougless je znala da neće moći zaspati. Stalno je vidjela Nicholasa kako pjeva s Arabellom i neprestano se sjećala kako se vratio s polja s pogrešno zakopčanom košuljom.

Ustala se iz kreveta, obukla ogrtač, popravila kosu i kroz veliku se kuću uputila prema Nicholasovoj sobi. Ispod njegovih vrata nije dopiralo nikakvo svjetlo, ali ispod njezinih se vrata vidjelo svjetlo i čuo se zvuk zveckanja čaša i Arabellin zavodljivi smijeh.

Dougless nije razmišljala o tome što čini. Jednom je ţustro kucnula i istovremeno stavila ruku na kvaku, okrenula je i ušetala u Arabellinu spavaću sobu. »Bok. Pitala sam se mogu li posuditi pribadaču. Čini mi se da mi je pukla naramenica. Vrlo vaţna naramenica, ako znate što mislim.« Nicholas je bio ispruţen na Arabellinu krevetu, a košulja mu je bila raskopčana i izvučena iz hlača. Arabella je nosila tanak crni penjoar koji nije prekrivao previše toga, a ono malo tkanine bilo je prozirno. »Ti... ti...« promrmljala je Arabella. »O, dobra večer, vaše gospodstvo. Jesam li prekinula što?« Nicholas ju je promatrao s velikim zanimanjem. »Vidi ovo«, rekla je Dougless, »Bang and Olufsen televizor. Nikad ga nisam vidjela.

Nadam se da nemate ništa protiv, ali uistinu sam htjela vidjeti kasne vijesti. Aha, evo daljinskog upravljača.« Sjela je na rub kreveta, uključila veliki televizor u boji, a zatim počela mijenjati kanale. Osjetila je kako se Nicholas iza nje pridiţe u sjedeći poloţaj. »Film«, šapnuo je. »Ne, samo televizor.« Dala mu je daljinski upravljač u ruku. »Vidiš, ovdje se pali i gasi.

Ovo je tipka za glasnoću, a ovo su kanali. Vidi, vidi! To je stari film o kraljici Elizabeti.« Isključila je televizor, stavila daljinski upravljač na noćni stolić pokraj Nicholasa, zijevnula, a zatim ustala. »Upravo sam se sjetila da ipak imam pribadače. Ipak, hvala, lady Arabella.

Nadam se da vas nisam previše uznemirila.« Dougless je morala potrčati prema vratima jer je Arabella krenula prema njoj prstiju

129

zgrčenih u pandţe. Dougless je jedva uspjela izaći kroz vrata prije nego što su se zalupila iza nje. Stojeći pred vratima slušala je što se dogaĎa u sobi. Nakon koje sekunde čuli su se nedvojbeni zvukovi televizijskog vesterna, a onda je Arabella vrisnula: »Isključi to!« Ali sljedeći zvuk koji se začuo bio je glas Bette Davis u ulozi kraljice Elizabete I. Pametan čovjek, pomislila je Dougless sa smiješkom. Pronašao je kanal. I dalje se smiješeći Dougless se uputila natrag u svoju sobu i ovaj je put zaspala bez problema.

Ujutro je za doručkom srela Leeja. »Mislio sam da ćeš sinoć svratiti u moju sobu«, rekao je. »Htio sam ti čitati pisma.« »Planirao si mi reći tko je izdao Nicholasa Stafforda?« Lee je samo rekao: »Mmm«, pa je nakon doručka Dougless krenula za njim uza stepenice.

Da joj je rekao ime, bi li se Nicholas odmah vratio u šesnaesto stoljeće?

Ali odmah je uvidjela iz Leeja da neće biti lako izvući bilo što. »Pokušavao sam se sjetiti. Zar tvoj otac nije bio u upravnom odboru Yalea? Moţda bi ţelio pročitati moja otkrića.« »Svakako ću mu reći o njima. Posebno bih mu ţeljela reći tko je izdao lorda Nicholasa«, rekla je.

Lee joj se pribliţio. »Reći ću ti za cijenu malog poziva.« »Moj je otac sada u divljinama Mainea i nije dostupan.« »Aha«, rekao je okrenuvši se. »Onda ti valjda ne mogu reći.« »Ti mali ucjenjivaču«, zakipjelo je u njoj prije nego što je promislila. »Igraš se sa svojom karijerom, ali ime tog izdajnika znači ţivot jednog čovjeka!« Okrenuo se prema njoj s iznenaĎenim izrazom na licu. »Kako neki dokumenti iz šesnaestog stoljeća mogu značiti nečiji ţivot?« Nije bilo načina da mu to objasni. »Razgovarat ću sa svojim ocem. Zapravo, već ću mu danas napisati pismo. Čak ću ti pokazati pismo i pobrinuti se da ga dobije one sekunde kad se vrati kući.« Lee ju je namršteno gledao. »Zašto toliko ţeliš to ime? Nešto tu smrdi. Tko je uopće lord Stafford? Vas dvoje ne ponašate se baš kao tajnica i šef. Ponašate se više kao...« U tom su se trenutku vrata širom otvorila i Nicholas je ušao u blagovaonicu. Nosio je svoju elizabetinsku odjeću, uske čarape isticale su njegove mišićave noge, a srebrno-zlatni oklop svjetlucao je na suncu. U ruci je drţao mač i uperio ga u Leejev vrat. »A što je ovo?« ţelio je znati Lee. Odgurnuo je mač, a zatim jauknuo kad mu je oštrica porezala ruku.

Nicholas je krenuo prema njemu drţeći vrh smrtonosnog oruţja pod Leejevim grlom. »Dougless, odi potraţiti pomoć«, rekao je Lee uzmaknuvši. »Poludio je.« Kad Lee nije mogao više nikamo jer je bio prildiješten uza zid, Nicholas je progovorio. »Tko me izdao kraljici?« »Izdao vas? Vi ste ludi. Dougless, potraţi pomoć prije nego što ovaj luĎak učini nešto što ćemo oboje poţaliti.« »Recite mi njegovo ime«, rekao je Nicholas gurnuvši mač dublje u Leejevo grlo. »U redu«, rekao je Lee ogorčeno. »Bio je to...« »Čekaj!« viknula je Dougless dok je Lee gledao Nicholasa. »Ako kaţe, moţda ćeš nestati.

O, Nicholas! Moţda te više nikad neću vidjeti.«

130

Još uvijek drţeći mač pod Leejevim grlom Nicholas je pruţio ruku prema Dougless i ona je potrčala prema njemu. Usne su im se spojile prije nego što su im se tijela dotaknula.

Poljubila ga je sa svom svojom čeţnjom, svom potisnutom ţeljom koju je osjećala. Ruke su joj se zaplele u njegovu kosu i povukla je njegovu glavu prema dolje dok ga je ljubila. Iako je Dougless mislila da je on ne ţeli, strast koja je dopirala iz njega izmaknula joj je tlo pod nogama kad ju je podigao jednom rukom.

Prvi je prekinuo poljubac. »Idi«, naredio joj je.

Suze su zamaglile Douglessine oči, ali mogla se zakleti da je i u Nicholasovim očima vidjela suze. »Idi«, ponovno je rekao. »Udalji se od mene.« Poslušno, jer je bila preslaba da mu se odupre, Dougless se odmaknula nekoliko metara, a zatim ga u tišini promatrala. Nikad ga više neću vidjeti, pomislila je. Nikad ga neću zagrliti, nikad ga neću čuti kako se smije, nikad... »Ime!« zahtijevao je Nicholas, a pogled mu se ni u jednom trenutku nije odvojio od Douglessina. Kad bude napuštao ovaj svijet, ţelio je da ona bude posljednje što će vidjeti.

Lee je bio smeten svime što se dogaĎalo. »Čovjek se zvao...« Sve se dogodilo odjednom. Dougless, koja nije mogla podnijeti pomisao na Nicholasa kako odlazi, skočila je na njega. Ako on odlazi, i ona ide s njim. »Robert Sydney«, rekao je Lee kad su se Nicholas i Dougless našli na podu pokraj njegovih nogu. Pogledao je u njih dvoje dolje. »Oboje ste ludi«, rekao je, a zatim ih prekoračio i otišao iz sobe.

Dougless je čvrsto zatvorenih očiju drţala glavu zarivenu u srebro Nicholasova oklopa.

Kad se Nicholas oporavio, pogledao je podsmješljivo u nju. »Stigli smo«, rekao je. »Kamo? Jesu li vani automobili ili kola s magarcima?« Smijuljeći se obuhvatio joj je lice rukama. »Ostali smo u tvom vremenu. Rekao sam ti da ostaneš postrani.« »Pa, ja... ja...« Otkotrljala se s njega kako bi sjela. »Samo sam mislila da bi moglo biti divno iz prve ruke vidjeti elizabetinsku Englesku. Mogla bih napisati knjigu, ti znaš odgovoriti na sva pitanja na koja ljudi ţele odgovor, na primjer je li Elizabeta bila ćelava ili ne? Kako su muškarci uistinu postupali sa ţenama? Što...« Nicholas je ustao i slatko je poljubio u usta. »Ne moţeš se vratiti sa mnom.« Stavio je ruku na leĎa. »Nisi baš obzirna prema mom oklopu. Na njemu su oštećenja od zadnjeg puta kad si me srušila.« »Skoro si podletio pod autobus.« Ustajući, pruţio je ruke da je pridigne, ali kad je Dougless ustala, nije joj pustio ruke. »Još si ovdje«, konačno je šapnula. »Saznao si izdajnikovo ime, a ipak si ovdje. Robert Sydney.

Sydney? Ali zar nije Arabella Sydney bila ona... Zar niste ti i ona...« Nicholas joj je obavio ruku oko ramena i uputio se do prozora. »Bio je Arabellin suprug«, rekao je tiho. »Ali nije mi lako vjerovati da bi lagao kraljici o meni. Uvijek sam ga smatrao dobrim čovjekom.« »Prokleti ti i taj stol!« rekla je Dougless ţestoko. »Da nisi bio tako... tako prerevan i uzeo Arabellu na stolu, njezin te suprug moţda ne bi zamrzio. A što je s tvojom ţenom? I ona je vjerojatno bila prilično uzrujana.«

131

»Nisam bio oţenjen tom prilikom kad sam uzeo Arabellu.« »Tom prilikom«, promrmljala je Dougless. »Moţda se Sydney naljutio i zbog svih ostalih prilika.« Okrenula se i pogledala ga. »Da se vratim natrag s tobom, moţda bih te mogla spriječiti u tome da upadaš u nevolje.« Pritisnuo je njezinu glavu na svoja oklopljena prsa. »Ne moţeš se vratiti sa mnom.« »Moţda se nećeš vratiti. Moţda ćeš ostati zauvijek.« »Moramo se vratiti u Ashburton gdje leţi moja grobnica. Sad kad sam saznao ono što sam došao saznati, moram poći tamo i moliti se.« Htjela mu je još nešto reći, nešto zbog čega bi odustao od povratka, ali znala je da ne postoje riječi koje bi promijenile njegovo mišljenje. Njegova obitelj, njegovo ime i čast bile su mu vrlo vaţne. »Saznat ćemo«, rekla je blago. »Mislim da se više ne moraš druţiti s Arabellom.« »Nema više kalkulatora ili televizora kojima bi mi odvratila pozornost?« upitao je smiješeći se. »Čuvala sam stereo-liniju za večeras.« Primivši je za ramena okrenuo ju je prema sebi. »Sam ću se moliti«, rekao je. »Ako se vratim, vratit ću se sam. Razumiješ li me?« Kimnula je. PosuĎeno vrijeme, pomislila je. Sad smo na posuĎenom vremenu.

132

ŠESNAESTO POGLAVLJE

D

ougless je sjedila na jednom od kreveta u pansionu te gledala Nicholasa na drugom krevetu. Pod ranojutarnjim svjetlom njegovo se lice iznad laganog prekrivača činilo mutnim i nejasnim, ali dovoljno da ga uspije vidjeti. Već su tri dana znali ime izdajnika, a svakog je časa tijekom ta tri dana Dougless bila sigurna da će nestati. Svakog je jutra odlazio u crkvu i provodio dva sata na koljenima moleći pred svojom grobnicom. U molitvi je provodio još dva sata poslijepodne.

Svaki put kad bi ušao u crkvu, Dougless je ostajala vani i zadrţavala dah. I svaki je put bila uvjerena da ga više nikad neće vidjeti. U deset ujutro i četiri poslijepodne na prstima bi ušla u crkvu i kad bi vidjela da je još uvijek tamo, u očima bi je zapekle suze olakšanja i radosti.

Potrčala bi prema njemu, a u srcu osjetila saţaljenje kad je vidjela znoj na njegovu licu i tijelu. Tako se gorljivo molio svaki dan da je nakon toga bio slab od iscrpljenosti. Dougless bi mu pomogla da ustane jer su mu koljena bila bolna i ukočena nakon dva sata klečanja na hladnom kamenom podu. Vikar, kojem je bilo ţao Nicholasa, donio mu je jastuk, ali Nicholas ga je odbio upotrijebiti izjavivši da mora osjetiti fizičku bol kako ne bi zaboravio što mu je činiti.

Dougless nije pitala zašto mu je bio potreban podsjetnik na vlastitu duţnost jer nije htjela ureći tračak nade koji je počela njegovati. Svaki dan kad bi otišla k njemu u crkvu i vidjela da je još s njom, činilo joj se da vidi sjaj u njegovim očima. Moţda se neće vratiti, počela je misliti Dougless. Znala je da bi se i ona trebala moliti za njegov povratak. Znala je da su čast, obiteljsko ime i budućnost velikog broja ljudi vaţniji od njezinih sebičnih potreba, ali svaki put kad ga je vidjela kako i dalje kleči u crkvi dok zrake sunca osvjetljavaju njegovo krupno tijelo, šapnula bi: »Hvala ti, Boţe.« Tri dana, pomislila je, tri blaţena dana. Kad Nicholas nije bio u crkvi, provodili su svaki trenutak zajedno. Unajmila je bicikle, a zatim se odlično zabavila učeći ga voziti bicikl. Svaki put kad je Nicholas pao, povukao bi je sa sobom pa su se zajedno kotrljali po miomirisnoj engleskoj travi. Miomirisnoj engleskoj travi prekrivenoj kravljom balegom Smijući se zbog toga koliko su smrdjeli, otrčali su u pansion kako bi se istuširali i oprali kosu. Dougless je unajmila videorekorder i film pa su ostatak poslijepodneva proveli u sobi gledajući film.

Kako je Nicholas posjedovao nepresušnu glad za znanjem, učlanili su se u malu lokalnu knjiţnicu i prošli kroz stotine knjiga. Nicholas je ţelio saznati sve što se dogaĎalo od 1564. i čuti sve kompozicije. Ţelio je sve pomirisati, okusiti, dotaknuti. »Da ostanem ovdje«, rekao je jednog poslijepodneva, »gradio bih kuće.«

133

Dougless je bio potreban trenutak da shvati kako bi ih ţelio projektirati. Ljepota dvorca Thornwyck pokazivala je da ima talenta. Prije nego što se uspio zaustaviti, iz njezinih je usta potekla bujica riječi. »Mogao bi ići na arhitektonski fakultet. Morao bi naučiti puno o modernim graĎevinskim materijalima, ali mogla bih ti pomoći. Mogla bih te poučiti tome da bolje čitaš moderni tisak, a moj ujak J. T. mogao bi ti nabaviti putovnicu. On je kralj Lankonije pa bi samo rekao da si Lankonac. Na taj bih te način mogla odvesti u SAD. Moj bi ti otac mogao pomoći da se upišeš na arhitektonski fakultet, a ljeti bismo mogli odlaziti u moj rodni grad Warbrooke na obali Mainea. Tamo je prekrasno. Mogli bismo ići jedriti i...« Okrenuo se od nje. »Moram se vratiti.« Da, vratiti se, pomislila je. Vratiti se svojoj supruzi, ţeni koju je toliko volio. Kako je Dougless mogla toliko mariti za njega, a on nije ništa osjećao prema njoj? Drugi su muškarci u njezinu ţivotu ţeljeli nešto od nje. Robert je ţelio da bude podloţna. Njegova je filozofija bila »moj način i nijedan drugi«. Nekoliko je muškaraca izlazilo s njom zbog njezina obiteljskog novca. Nekoliko ju je muškaraca ţeljelo jer je bila tako lakovjerna, jer ju je bilo tako lako prevariti. Ali Nicholas je bio drugačiji. Nije htio ništa od nje.

Ponekad bi ga Dougless pogledala i osjetila bi takvu poţudu da je ţeljela skočiti na njega u knjiţnici, u pubu ili na ulici. Neprestano je sanjarila o tome da mu razdere odjeću i iskoristi ga.

Ali svaki put kad bi mu se previše pribliţila, on se odmaknuo. Činilo se da ţeli okusiti, pomirisati, dodirnuti sve na tom svijetu osim nje.

Pokušavala ga je zainteresirati. Boţe, kako li je samo pokušavala. Platila je dvije stotine funti i to svojom kreditnom karticom za crveni svileni penjoar koji je jamčio da će izluditi svakog muškarca. Kad je u njemu izašla iz kupaonice, Nicholas ju je jedva pogledao. Kupila je malu bočicu parfema naziva Tigrica, na koji je potrošila još sedamdeset pet funti, a onda se nagnula nad Nicholasa tako da joj je majica otkrila grudi i pitala ga sviĎa li mu se miris. Jedva je promrmljao neki odgovor.

Stavila je traperice u vrelu vodu u kadu da bi ih suzila, a kad su bile suhe, bile su tako uske da je patentni zatvarač morala učvrstiti iglom sigurnosnicom i leći na pod da bi ih navukla.

Nosila ih je s tankom svilenom bluzom i bez grudnjaka. Nicholas je nije pogledao.

Pomislila bi da je homoseksualac da nije gledao svaku drugu ţenu u prolazu.

Dougless je kupila crne čarape, crne štikle i malu suknjicu te ih nosila s crvenom svilenom bluzom. Osjećala se smiješno vozeći bicikl noseći visoke potpetice, ali ipak je to učinila. Četiri kilometra vozila se ispred Nicholasa, ali nije ju nijednom pogledao. Dva su automobila skrenula u jarak kad su je ugledala, ali Nicholas nije uopće obraćao pozornost.

Film koji je posudila zvao se Tjelesna strast.

Do četvrtog dana bila je očajna, a uz pomoć gazdarice smislila je sloţen plan kako dobiti Nicholasa u krevet. Gazdarica je rekla Nicholasu da joj je potrebna njihova soba pa je Dougless rezervirala sobu u obliţnjem ljupkom hotelu u ladanjskoj kući. Rekla je Nicholasu da je jedina soba koju su mogli dobiti ona s velikim krevetom s baldahinom, ali da se moraju snaći. Pogledao ju je na način u koji nije mogla proniknuti, a onda je otišao.

I tako je Dougless sada bila u hotelskoj kupaonici gdje je provela zadnjih trideset minuta.

Osjećala se nervozno kao mlada prve bračne noći. Dršćućim rukama namirisala se parfemom i olabavila trake na prednjoj strani penjoara.

134

Kad je konačno bila gotova, popravila je kosu i izašla iz kupaonice. Soba je bila mračna, ali vidjela je obris kreveta — kreveta koji je dijelila s Nicholasom.

Polako se uputila prema krevetu. Pod pokrivačem je vidjela izduljeni oblik njegova tijela i pruţila je ruku da ga dotakne. »Nicholas«, šapnula je.

Ali nije dotaknula njega. Umjesto toga dotaknula je... jastuke!

Kad je upalila noćnu svjetiljku, vidjela je da je Nicholas od svih jastuka napravio barikadu po sredini kreveta. Protezala se od uzglavlja do podnoţja kreveta. Na drugom kraju Nicholas joj je leţao okrenut leĎima, a njegova su široka leĎa bila kao još jedna barikada.

Ugrizavši se za usnicu da spriječi suze, uvukla se u krevet. Ostala je na rubu pazeći da ne dotakne omrznute jastuke. Nije ugasila svjetlo jer ju je iznenada napustila sva snaga. Niz obraze su joj potekle suze, vruće, vruće suze. »Zašto?« šapnula je. »Zašto?« »Dougless«, rekao je Nicholas tiho se okrenuvši prema njoj, ali ne pruţivši ruku preko jastuka kako bi je dotaknuo. »Zašto sam ti toliko nepoţeljna?« upitala je i mrzila samu sebe što to čini, ali nije joj više ostala ni trunčica ponosa. »Vidim da gledaš druge ţene za koje znam da nisu graĎene ni upola dobro kao ja. I znam da nisu... nisu lijepe kao ja, ali nikad me ne gledaš. Ponekad me poljubiš, ali ništa više od toga. Nisi mogao skinuti ruke s Arabelle i vodio si ljubav s tolikim ţenama, ali mene odbijaš. Zašto? Jesam li preniska? Predebela? Ne voliš crvenokose?« Kad je Nicholas progovorio, osjetila je da govori iz dubine duše. »Nikad nikog nisam toliko ţelio kao tebe«, rekao je. »Tijelo mi trpi bol od ţelje za tobom, ali moram poći. Ne mogu se vratiti i znati da ću te ostaviti u jadu. Kad sam te prvi put vidio, naricala si tako gorko da sam te čuo iako sam bio više od četiri stotine godina daleko. Ne mogu te ponovno prepustiti takvoj boli.« »Ne ţeliš me dotaknuti jer ne ţeliš da ţalim za tobom?« »Jest«, šapnuo je.

Dougless je zamijenila suze smijehom. Ustala je iz kreveta i pogledala dolje prema njemu. »Ti, glupane«, rekla je. »Zar ne shvaćaš da ću nakon tvog odlaska ţaliti za tobom svaki dan do kraja ţivota? Plakat ću tako dugo, glasno i snaţno da će me se čuti do početka vremena. O, Nicholas, budalo jedna, zar ne znaš koliko te volim? Bez obzira na to odlučiš li me dotaknuti ili ne, nećeš moći zaustaviti moje suze.« Na trenutak je prestala govoriti i nasmiješila mu se samouvjereno. »Kad već tugujem, zašto mi ne ostaviš uspomenu koja će zbaciti Arabellu s njezina stola?« Dok je Dougless stajala i promatrala ga, Nicholas je samo leţao ne mičući se i samo je gledajući preko barikade od jastuka. Jedne je sekunde bio na krevetu, a sljedeće na njoj pa su se zajedno našli na podu. Dougless nije ni primijetila kad se pomaknuo, samo je osjetila njegovo tijelo uz svoje, njegova usta na svojoj koţi, njegove ruke kako joj najprije obuhvaćaju ramena, a zatim se brzo i čvrsto pomiču na njezine ruke. »Nicholas«, šapnula je, »Nicholas«.

Bio je na njoj, ruke i usta bile su mu posvuda, a ona je ljubila svaki dio njegova tijela koji se pribliţio njezinim usnama. Ruke su mu zgrabile njezinu spavaćicu i Dougless je začula zvuk paranja tkanine. Kad su njegova vrela, vlaţna usta pronašla njezinu dojku, zastenjala je od zadovoljstva.

135

To je bio Nicholas, čovjek kojeg je ţeljela i za kojim je čeznula stotinama sati. Njegove su se velike i snaţne ruke spustile niz njezino tijelo. Palac mu se igrao njezinim pupkom dok su mu se usnice i jezik igrali njezinim grudima.

Zakopala je prste u njegovu kosu. »Pusti da ja...« šapnula je. Uvijek je odabirala muškarce kojima je bila potrebna, muškarce koji su smatrali da im nitko ne moţe pruţiti dovoljno.

Douglessino iskustvo u seksu bilo je s muškarcima koji su očekivali od nje da ona bude ta koja daje. »Nicholas?« rekla je kad su se njegove usnice počele pomicati niz njezin trbuh. »Nicholas, mislim da ne...« Njegove su ruke milovale njezina bedra. Palcem je gnječio mekanu bijelu koţu, a zatim se pomaknuo niţe pa još niţe.

Dougless je na tepihu izvila leĎa u luk. Nikad joj nijedan muškarac to nije napravio. U njoj je bujala strast dok je njegov jezik... O, Boţe, njegov jezik. »Nicholas«, zastenjala je, a zatim ga počela povlačiti za kosu dok se njezino tijelo pomicalo pod njim. Grickao je unutrašnju stranu njezinih bedara, milovao straţnju stranu njezinih koljena sve dok nije pomislila da to više neće moći izdrţati.

Primivši njezinu lijevu nogu savio ju je kad je legao na nju i ušao u nju tako tvrd i velik da ga je pokušala odgurnuti. Ali njezino se tijelo oko njega zatvorilo, a slobodna joj se noga omotala oko njega dok je ulazio u nju dubokim zamasima zbog kojih se pomicala po tepihu.

Podigla je ruke kako bi se oduprla o zid.

Kad je Nicholas pustio njezinu savijenu nogu, obavila ga je njome oko struka, a njezini su se bokovi podigli u susret njegovima dok su mu ruke primale njezinu straţnjicu i privukle je sebi. Sve više i više.

Kad je konačno osjetila kako se propinje u njoj u zadnjem zasljepljujućem prodoru, Douglessino je tijelo odgovorilo drhtajem zadovoljstva.

Bilo je potrebno neko vrijeme da doĎe k sebi dovoljno da se sjeti gdje se nalazi, pa čak i tko je uopće. Glava joj je bila skoro uza zid. Noćni ormarić i svjetiljka izdizali su se iznad nje. »Nicholas«, promrmljala je dodirnuvši njegovu kosu vlaţnu od znoja. »Nije ni čudo to što je Arabella riskirala sve za tebe.« Pridigavši se na lakat pogledao je dolje prema njoj. »Spavaš li?« upitao je smijuljeći se. »Nicholas, bilo je divno«, šapnula je. »Nijedan muškarac...« Nije joj dopustio da završi, već ju je primio za ruku i povukao je da stane pokraj njega.

Njeţno, slatko i duboko poljubio ju je, a zatim je uzeo za ruku i odveo u kupaonicu. Pričekao je da se voda zagrije, a zatim je povukao unutra sa sobom. Prikliještivši je uza zid poljubio ju je, a njegovo se veliko i mišićavo tijelo pritiskalo uz njezino. »Sanjao sam o ovom«, promrmljao je. »Ova vodena fontana stvorena je za ljubav.« Dougless je bila previše zaokupljena načinom na koji je klizio dolje prema njezinim grudima da bi mu odgovorila. Dok je vrela voda udarala po njima, Nicholas je počeo ljubiti njezino tijelo, a usne su mu klizile po njezinim grudima, trbuhu i vratu. Dougless je zabacila glavu. Rukama je obuhvatila njegova ramena. Bila su tako široka da su gotovo ispunjavala cijelu tuš-kabinu.

Podigao je lice do njezina. Kad je Dougless otvorila oči, vidjela je da joj se smiješi. »Moţda su neke stvari u ovom današnjem svijetu ipak ostale iste«, rekao je. »Čini mi se da sam sad ja tvoj učitelj.«

136

»A, da?« rekla je i počela ljubiti njegov vrat pa rame, a zatim njegova mišićava prsa dok su joj ruke masirale mišiće na njegovim leĎima. Debeo, pomislila je. Rekla mu je da će se udebljati, ali sada je bio sav u mišićima, čvrstim, napetim i oblikovanim mišićima.

Vrela voda prskala ju je po glavi dok se spuštala sve niţe obujmivši mu straţnjicu. Kad su se njezina usta sklopila oko njega, bio je red na njemu da usklikne od iznenaĎenja. Ruke je zakopao u njezinu mokru kosu dok je tiho stenjao od uţitka.

Gotovo ju je povukao za kosu kad ju je podigao i pritisnuo je u skliski zid, obavio njezine noge oko svog struka i skoro se silovito zario u nju. Dougless je na njegovu ţelju odgovorila drţeći se za njega dok su im se usne spajale, a njegov jezik nadirao istim ritmom kao njegovo tijelo.

Kad je došao taj trenutak, Dougless je ţeljela vrištati, ali Nicholas je prekrio njezina usta svojima.

Dršćući i bez trunke snage u tijelu, privila se uz njega. Da je Nicholas nije drţao, bila je sigurna da bi otekla zajedno s vodom.

Poljubio ju je u vrat. »Sada ću te oprati«, rekao je njeţno kad ju je postavio na vlastite noge, a zatim je uhvatio kad je skoro pala.

Kad ju je okrenuo prema glavi tuša i počeo joj šamponirati kosu, činilo se da je isključio svoju strast baš kao pritiskom na prekidač. Njegove velike i snaţne ruke i tijelo činile su da se osjeća malenom i krhkom — i zaštićenom. Kad je završio s njezinom kosom, zapjenio je ruke i počeo sapunati njezino tijelo.

Dougless se naslonila na zid kad su Nicholasove ruke kliznule preko njezina tijela, gore i dolje, amo-tamo, unutra i van. Prije nego što se zaboravila, uzela je sapun i počela ga milovati nasapunanim rukama. Imao je najljepše tijelo koje je ikad vidjela na ljudskom biću. Boţe, pomislila je, čak su mu i stopala bila lijepa.

Isključila je vodu i nasapunala ga. Oboţavala ga je gledati, dodirivati. Na lijevom je boku imao madeţ u obliku broja osam. Na desnom listu imao je oţiljak. »Pad s konja«, promrmljao je zatvorenih očiju. Na lijevoj je podlaktici imao dug oţiljak. »Mačevanje onaj dan...« Dougless je znala kako glasi ostatak rečenice: »... dan kad je umro Kit.« Na ramenu je imao neobičan okrugao oţiljak. Nicholas se nasmiješio zatvorenih očiju. »SvaĎa s Kitom. Pobijedio sam«, rekao je.

Ruke su joj se vratile na njegovu glavu. »Drago mi je što vidim da nijedna ţena nije ostavila trag na tebi.« »Samo si ti, Montgomery, ostavila trag na meni«, šapnuo je.

Dougless ga je htjela pitati za njegovu ţenu. Je li mario za uju onoliko koliko je volio svoju lijepu ţenu? Ali nije ga pitala jer se previše bojala mogućeg odgovora.

Nicholas ju je okrenuo, ponovno uključio vodu, a zatim ih oboje isprao. Kad su bili čisti, izvukao ju je ispod tuša i počeo joj paţljivo češljati kosu. Dougless je ţeljela obući ogrtač, ali Nicholas to nije dopustio. »Sanjao sam o tebi ovakvoj«, rekao je gledajući je u ogledalu. »Dovela si me do samog ruba ludila. Tvoj miris.« Prestao ju je češljati i rukama kliznuo niz njezine nadlaktice. »Odjeća na tebi...« Dougless se nasmiješila naslonivši glavu na njegovu. Primijetio je, pomislila je. Uistinu je primijetio.

137

Kad joj kosa bila počešljana, obrisao ju je ručnikom, a zatim pridrţao bijeli frotirni hotelski ogrtač. »Hajde«, rekao je odjenuvši drugi ogrtač.

Poveo ju je dolje, kroz zamračeno hotelsko predvorje i u kuhinju »Nicholas«, rekla je, »ne bismo smjeli biti ovdje.« Poljubio ju je da bi je ušutkao. »Gladan sam«, rekao je kao da je to dovoljna izlika.

To što su se nalazili u hotelskoj kuhinji, iako nisu smjeli, učinilo je ovu divnu večer još uzbudljivijom. Gledala je Nicholasova leĎa dok je otvarao vrata hladnjaka (i osjetila mali ubod ţaljenja što mu je netko drugi pokazao što je hladnjak). Sad je uistinu bio njezin, pomislila je i mogla ga je dotaknuti kad god je htjela. Drţeći ga za ruku pritisnula je tijelo o njegovo i naslonila glavu u pregib njegova ramena. »Nicholas«, prošaptala je. »Toliko te volim. Ne ostavljaj me.« Okrenuvši se pogledao ju je u oči, a lice mu je bilo puno čeţnje. Ponovno je skrenuo pogled na hladnjak. »Gdje je sladoled?« Nasmijala se. »U zamrzivaču. Probaj s onim vratima«, rekla je upirući prstom.

Nije ju ţelio ispustiti iz vida niti je prestati dodirivati kad ju je povukao prema zamrzivaču.

Unutra se nalazila velika kartonska posuda sa sladoledom. Drţeći se zajedno kao da su sijamski blizanci motali su se po kuhinji i pronašli zdjelice, ţlice i metalnu kutlaču. Nicholas je u svaku zdjelicu nagrabio ogromnu količinu sladoleda iz jedne posude, a zatim vratio posudu u zamrzivač. Pustio je da sladoled od vanilije kapne na prednji dio njezina tijela, a zatim ga lizanjem pratio dok se trag sladoleda spuštao sve niţe. Zadnju je kap polizao upravo kad se spustila do njezinih zlatno-crvenih kovrčica. »Jagoda«, rekao je, a Dougless se nasmijala.

Sjedili su jedno nasuprot drugom prekriţenih nogu na 2,5-metarskom stolu koji je sluţio kao radna površina (»Nehigijenski«, rekla je Dougless, ali nije sišla s njega.). Na trenutak su tiho jeli, a zatim je Nicholas kapnuo sladoled na Douglessinu nogu i polizao ga. Dougless se nagnula da poljubi Nicholasa i »slučajno« kapnula sladoled na unutrašnju stranu njegova bedra. »Kladim se da je jako hladno«, rekla je šapnuvši izmeĎu poljubaca. »Nepodnošljivo«, šapnuo je.

Polako, tako da je grudima prešla preko njegova golog tijela, spustila se do mjesta na njegovu bedru gdje je kapnuo sladoled, polizala ga, a zatim nastavila lizati. Sladoled je bio zaboravljen kad je Nicholas legao na stol i povukao je prema sebi. Kao da mu njezina teţina ne predstavlja ništa i napevši bicepse podigao ju je i posjeo je na sebe. Njegove su se ruke pomaknule uz njezino tijelo i primile je za grudi dok se Dougless polako pomicala gore-dolje.

Prošlo je puno vremena prije nego što su se propeli od uţitka, a Nicholas ju je povukao prema sebi da bi je gladno i divlje poljubio. »Mislim, gospo«, šapnuo joj je na uho, »da ste otopili moj sladoled.« Nasmijavši se Dougless se privila uz njega. »Toliko sam te dugo htjela dotaknuti«, rekla dok je rukom milovala njegova prsa i ramena unutar rukava ogrtača koji je još imao na sebi. »Nikad nisam upoznala muškarca kao što si ti.« Pridigla se na lakat i pogledala u njega pod sobom. »Jesi li u šesnaestom stoljeću bio neobičan muškarac ili su svi bili kao ti?« Nicholas joj se nacerio. »Ja sam jedinstven pa zato ţene...«

138

Poljupcem ga je ušutkala. »Ni riječi više. Ne ţelim više slušati o tvojim ţenama — ili tvojoj ţeni.« Spustila je glavu. »Ţelim misliti da sam ti posebna, a ne samo jedna od stotinu.« Podigao joj je bradu kako bi je pogledao. »Zazvala si me preko više stoljeća i odgovorio sam. Zar to nije dovoljno da te učini >posebnom<?« »Onda mariš za mene? Barem malo?« »Nema dovoljno riječi«, rekao je, a zatim je njeţno poljubio i privukao joj glavu, ali kad je počeo milovati njezinu vlaţnu kosu, osjetio je kako se opušta uz njega i znao je da tone u san.

Zatvorivši joj ogrtač uzeo ju je u naručje i ponio je iz kuhinje gore u njihovu sobu. Kad su došli u njihovu sobu, skinuo je svoj i njezin ogrtač, stavio je u krevet, a zatim se uvukao pokraj nje. Već je zaspala kad ju je privio uza sebe.

Ali Nicholas uopće nije bio pospan. Pokušao ju je privući još bliţe sebi, njezina naga straţnjica privijala se uz njegovu napola probuĎenu muškost, njegova je noga stajala preko njezine, ali nije mu mogla biti bliţe.

Pitala je mari li on za nju, pomislio je. Mari li za nju? Postajala mu je sve, njegov razlog za ţivot. Bilo mu je stalo do toga što misli, što osjeća i što treba. Nije podnosio da bude više od minute odvojen od nje.

Svako jutro i poslijepodne odlazio je moliti se Bogu da ga vrati u njegovo vrijeme, ali jednim krajičkom uma stalno je razmišljao o tome kako bi bilo da je nikad više ne vidi, da nikad više ne čuje njezin smijeh, da ne vidi njezine suze, da je više nikad ne drţi u svom naručju.

Rukom je prešao preko njezina ramena i ušuškao je prekrivačem. Nikad nije sreo takvu ţenu. U njoj nije bilo tračka prijetvornosti, potrebe da se uzme ono što se ţeli ili nagona za samoodrţanjem. Nasmiješivši se sjetio se kako se bunila kad ju je prvi put sreo. Rekla je da mu neće pomoći, ali u očima joj je vidio da ne moţe podnijeti da ga ostavi samog u stranoj zemlji. Pomislio je na ţene u vlastitom vremenu i znao je da ne postoji nijedna ţena koja bi pomogla nekom jadnom luĎaku.

Ali Dougless je to učinila, pomislio je. Pomogla mu je, poučavala ga je i... voljela ga. Dala mu je svoju ljubav slobodno i potpuno.

Potpuno, pomislio je, a sjećanje na ovu noć izvuklo mu je osmijeh na lice. Nijedna ţena nikad mu se nije tako potpuno prepustila kao Dougless. Arabella je obično zahtijevala. »Ovdje! Sad!« govorila je.

Druge su ţene mislile da mu čine uslugu. Lettice... Nije ţelio razmišljati o svojoj hladnoj ţeni. Leţala je u krevetu ukočeno i otvorenih očiju kao da ga izaziva da izvrši svoju supruţničku duţnost. U četiri godine braka nije uspio postići da zatrudni.

Dok je milovao Douglessinu golu ruku, ona mu se u snu pokušala još više pribliţiti.

Poljubio ju je u sljepoočnicu. Kako bih je mogao ostaviti? upitao je sam sebe. Kako bih se mogao vratiti svom drugom ţivotu, drugoj ţeni i ostaviti je samu i nezaštićenu? Bila je tako njeţna da nije bilo čudno što je ostala na milosti i nemilosti muškaraca kao što je bio onaj kojeg je izgurao kroz vrata.

Nicholas se sjetio svoje majke i ţene. Te se dvije ţene mogu brinuti o sebi bez obzira na to što ih zadesilo. Ali ne i Dougless. Bojao se da će se nakon tjedan dana od njegova odlaska vratiti onom groznom čovjeku kojeg je mislila da voli.

Pomilovao ju je po kosi. Kako ju je mogao ostaviti samu bez ikoga da je zaštiti? Nije

139

shvaćao današnji svijet. Duţnost njezina oca bila je da joj odabere supruga, a on je pak svoju kćer prepustio samu sebi. Nasmiješivši se, Nicholas je zamislio kako bi se Dougless nosila s muškarcem njegova doba kojeg bi joj otac mogao odabrati. Sva njezina dječja naklapanja o ljubavi ne bi značila ništa u usporedbi s pripajanjem imanja.

Ali dok ju je sada promatrao, znao je da počinje shvaćati na što je mislila. Ljubav.

Dougless je rekla da on moţda nije poslan u današnji svijet zbog časti, već zbog ljubavi. Tada je Nicholas smatrao tu ideju smiješnom. Da se takva kataklizma dogodila zbog ljubavi, a ne zbog časti? Nije moguće! Ali saznali su ime izdajnika, a Nicholas još uvijek nije napustio njezin svijet.

Sjetio se kako je Dougless rekla da je sve u prošlosti ispalo u redu. U redu za nju, moţda.

Njega su se sjećali kao budale pa je onda, moţda, i bio budala. Bilo je puno drugih ţena osim Arabelle, a sve su mu bile potrebne uz ţenu kao Lettice. Bila je istina da je nabijanje rogova Robertu Sydneyju moţda bilo dovoljno glupo da uzrokuje njegovu smrt, ali da se moţe vratiti, ispravio bi sve krive poteze.

Da se vrati... Što onda? I dalje bi bio oţenjen s Lettice i postojale bi ţene kao što je Arabella da ga dovode u iskušenje. Bi li se njegov ţivot promijenio, čak i da je osloboĎen optuţbe za izdaju?

Okrenuo se na leĎa čvrsto drţeći Dougless uza sebe. Što ako ostane u ovom stoljeću? Što ako je pogrešno protumačio Boţji plan? Što ako je poslan u budućnost ne zato da se vrati i promijeni to što se dogodilo tada, već da učini nešto u ovom vremenu?

Sjetio se knjiga koje su Dougless i on proučavali. Bile su to knjige s kućama širom svijeta i one su ga zaintrigirale. Dougless je pričala o nečemu što se zove arhitektonski fakultet gdje bi mogao naučiti dizajnirati kuće. Steći zanat, čudio se. Ali iskreno govoreći, činilo se da »imati zanimanje«, kako je ona to nazivala, u ovom stoljeću nije bilo nešto loše. Umjesto toga, muškarci kao Harewood koji su bili samo zemljoposjednici bili su omalovaţavani — barem s američkog stajališta, objasnila je Dougless.

Amerika, pomislio je, mjesto o kojem je Dougless stalno govorila. Rekla je da bi mogli otići u Ameriku i »zasnovati kućanstvo« te da bi se on mogao školovati. Podcjenjivački ju je upitao hoće li ići u školu u svojoj dobi ne dopustivši joj da vidi koliko ga je ta ideja zainteresirala. Da ţivi s Dougless u tom modernom svijetu i projektira zgrade? Je li to bio razlog zašto je došao u budućnost? Moţda je Bog vidio Thornwyck, svidio mu se pa mu je odlučio dati drugu priliku, pomislio je Nicholas s osmijehom jer mu je bila smiješna ideja da bi Bog mogao biti tako površan.

Ali što je on znao kakav je Boţji plan? Očito nije poslan u budućnost da sazna tko ga je izdao. To je saznao već prije nekoliko dana a ipak je još uvijek bio ovdje. Pa zašto je onda poslan u današnji svijet? »Nicholas!« Dougless je uzviknula pridigavši se s trzajem.

Kad ju je ponovno privukao u svoje naručje, privila se uz njega »Sanjala sam da si otišao, da nisi ovdje, da si me napustio«, rekla je treptanjem pokušavajući potisnuti suze i drţeći ga tako čvrsto da mu je skoro slomila rebra.

Pomilovao ju je po kosi. »Neću te napustiti«, rekao je njeţno. »Dovijeka ću ostati s tobom.« Dougless je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što je rekao. Pridigla se kako bi ga

140

pogledala. »Nicholas«, rekla je polako upitnim tonom. »Ja...« Udahnuo je. Teško mu je bilo izreći te riječi. »Ne ţelim se vratiti. Ostat ću ovdje.« Pogledao ju je. »S tobom.« Dougless je zakopala lice u njegovo rame i počela tiho plakati.

Dok ju je milovao, nije se mogao suzdrţati od toga da se ne nasmije. »Mori li te tuga što te neću ostaviti tako da se moţeš vratiti onom Robertu koji dijamantima daruje djecu?« »Tako sam sretna.« Uzeo je maramicu iz kutije pokraj kreveta. »Hajde, prestani liti suze i pričaj mi još o Americi.« Pogledao ju je iskosa. »Pričaj mi i o svom ujaku kralju.« Dougless je ispuhala nos, a zatim mu se nasmiješila. »Nisam mislila da si to čuo.« »Što je kauboj? Što je putovnica? Što je Grand Canon? I nemoj se toliko odmicati od mene.« »Kaţe se Canyon«, rekla je vrativši se u njegovo naručje i počela mu pričati o Americi, o svojoj obitelji i svom ujaku koji se oţenio princezom, a sad je bio kralj Lankonije.

S prvim zrakama zore počeli su planirati. Dougless će nazvati svog ujaka J. T.-ja i što je bolje moguće objasniti mu da joj je potrebna putovnica za Nicholasa kako bi mogao ići u Ameriku s njom. »S obzirom na to kakav je ujak J.T., htjet će da doĎeš u Lankoniju da te prvo preispita. Ali svidjet ćeš mu se.« »A njegova kraljica?« »Teta Aria? Pa ona ponekad moţe biti malo zastrašujuća, ali nekad je igrala bejzbol s nama djecom. Imaju šestero djece.« Nasmiješila se. »Ona ima čudnu prijateljicu Dolly koja hoda dvorcem odjevena u traperice i s krunom na glavi.« Pogledala je Nicholasa, njegovu crnu kosu i plave oči te razmišljala o načinu na koji je hodao, načinu na koji je ponekad promatrao ljude tako da bi se stisnuli. »Uklopit ćeš se u Lankoniju«, rekla je.

Donijeli su im doručak u sobu i Nicholas je dok su jeli rekao: »Više bih volio sladoled od jagode.« Sljedećeg trenutka bili su na podu i ţivahno se kotrljali u divljem zanosu dok su vodili ljubav. Nakon toga napunili su kadu i sjeli u nju jedno nasuprot drugom te dalje planirali svoj budući ţivot. »Ići ćemo u Škotsku«, rekla je Dougless. »Dok čekamo putovnicu, idemo u Škotsku. To je prekrasna zemlja.« Nicholas je stopalom masirao njezin trbuh. »Hoćeš li voziti bicikl noseći visoke cipele?« upitao je.

Dougless se nasmijala. »Nemoj mi se rugati. Te su mi cipele pomogle da dobijem ono što ţelim.« »I meni«, rekao je on gledajući je kroz spuštene trepavice.

Nakon kupke su se odjenuli, a Dougless je rekla da će odmah nazvati ujaka J. T.-ja.

Nicholas se okrenuo. »Moram se vratiti u crkvu posljednji put«, rekao je tiho.

Dougless je osjetila kako joj se cijelo tijelo ukočilo. »Ne«, šapnula je, a zatim potrčala prema njemu i primila ga za nadlaktice. »Moram«, rekao je gledajući je sa smiješkom. »Bio sam tamo često i ništa se nije dogodilo.

Dougless, pogledaj me.« Podigla je glavu prema njegovu nasmiješenu licu.

141

»Zar opet liješ suze?« »Samo se bojim.« »Moram moliti za oprost što se ne ţelim vratiti kako bih spasio svoje ime i svoju čast.

Shvaćaš li?« Bez riječi je kimnula. »Ali i ja idem s tobom i neću te pustiti. Razumiješ? Ovaj te put neću čekati vani.« Poljubio ju je. »Nikad te više ne ţelim pustiti. Sad idemo u crkvu gdje ću se pomoliti, a zatim ćeš nazvati ujaka. Ima li u Škotskoj vlakova?« »Naravno.« »Aha, znači promijenila se. U moje je vrijeme to bilo divlje mjesto.« Zagrlio ju je oko ramena i zajedno su napustili hotel

142

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

U

crkvi Dougless nije ţeljela pustiti Nicholasa. Kleknuo je da se pomoli, a ona je kleknula uz njega, objema rukama čvrsto ga zagrlivši oko ramena. Kad je nije odgurnuo kao što se bojala da bi mogao, znala je da je jednako uplašen kao ona, usprkos glumljenoj ironiji.

Više od jedan sat klečali su zajedno na hladnom podu. Dougless je osjećala kako je koljena bole od kamena, a ruke od drţanja Nicholasa u zagrljaju, ali nikad nije ni pomislila da opusti stisak. Dvaput je dolazio vikar i neko vrijeme stajao i gledao ih, a zatim se tiho udaljio.

Koliko god je Nicholas molio za oproštaj, Dougless je molila dvostruko gorljivije da joj ga Bog ne oduzme, već da mu dopusti da ostane s njom zauvijek.

Nicholas je konačno otvorio oči i okrenuo se prema njoj. »Ostao sam«, rekao je sa smiješkom. Smijući se ustao se, a i Dougless je skoro onesposobljena pokušala stajati još ga uvijek drţeći u čvrstom zagrljaju. »Krv mi je prestala kolati rukama«, rekao je blago joj predbacujući. »Ne puštam te dok ne izaĎemo odavde.« Nasmijao se. »Svršeno je. Zar ne vidiš? Još sam uvijek ovdje. Nisam se pretvorio u mramor.« »Nicholas, prestani me izazivati i idemo odavde. Nikad više ne ţelim vidjeti tvoju grobnicu.« I dalje joj se smiješeći htio je napraviti korak, ali tijelo mu se nije pomaknulo. Zbunjeno je pogledao u svoja stopala. Od koljena naniţe nije bilo ničeg osim praznine. Umjesto stopala vidio se pod.

Brzo je povukao Dougless u svoje naručje i drţao je kao da je ţeli zdrobiti. »Ljubim te«, šapnuo je. »Ljubit ću te svom svojom dušom. Uvijek ću te ljubiti.« »Nicholas«, rekla je, a njezin je glas odavao koliko su je uplašile njegove riječi. »Idemo odavde.« Primio joj je lice rukama. »Samo sam tebe ljubio, moja Dougless. Nijednu drugu ţenu.

Samo tebe.« U tom je trenutku to osjetila. Osjetila je da mu se tijelo rasplinjava u njezinim rukama. »Nicholas«, viknula je prestrašeno.

Ponovno ju je poljubio. Poljubac je bio njeţan, ali pun čeţnje, ţelje i potrebe koju je osjećao za njom. »Idem s tobom«, rekla je. »Povedi me sa sobom. Boţe!« vrisnula je. »Pusti me da idem s njim!« »Dougless«, rekao je Nicholas, a glas mu se gubio. »Dougless, ljubavi moja.«

143

Više nije bio u njezinu naručju, već je stajao ispred svoje grobnice u oklopu. Bio je izblijedio i mutan, kao film u jarko osvijetljenoj sobi. »DoĎi k meni«, rekao je pruţivši ruku. »DoĎi k meni.« Dougless je potrčala prema njemu, ali nije uspjela stići do njega.

Zraka svjetla probila se kroz prozor i odbila od njegova oklopa, A onda je nestao.

Jedan strašan trenutak Dougless je stajala i zurila u grobnicu. Zatim je rukama prekrila uši i ispustila takav vrisak koji nikad nije proizvelo ljudsko biće. Stari kameni zidovi zavibrirali su od tog zvuka, prozori su se zatresli, a grobnica... Grobnica je i dalje ostala na svom mjestu tiha i hladna.

Dougless se srušila na pod.

144

OSAMNAESTO POGLAVLJE

P

opijte ovo«, netko je govorio.

Dougless je primila ruku koja je prinijela čašu njezinim usnama. »Nicholas«, rekla je sa slabašnim smiješkom na usnama. Sirom je otvorila oči i pridigla se u sjedeći poloţaj. Bila je ispruţena na crkvenoj klupi, samo nekoliko metara od grobnice. Prebacila je noge preko ruba, spustila stopala na pod, ali u glavi joj se previše vrtjelo da bi napravila korak. »Osjećate li se bolje?« Okrenula se i ugledala vikara čije je ljubazno lice bilo zabrinuto i koji je u ruci drţao čašu vode. »Gdje je Nicholas?« šapnula je. »Nisam vidio nikoga drugog. Da pozovem nekog? Čuo sam vaš... vrisak«, rekao je znajući da to nije bio vrisak. Dovoljno je bilo da se prisjeti zvuka pa da se sav najeţi. »Kad sam došao ovamo, leţali ste na podu. Mogu li pozvati nekog?« ponovno je upitao.

Na slabim nogama Dougless je uspjela doći do grobnice. Polako joj se vraćalo sjećanje, ali ipak još uvijek nije mogla vjerovati. Pogledala je vikara. »Niste ga vidjeli kako odlazi, zar ne?« upitala je promukla glasa. Boljelo ju je grlo. »Nisam vidio nikoga kako odlazi. Vidio sam samo vas kako se molite. Danas se malo tko moli s takvim... ţarom.« Ponovno je pogledala grobnicu. Ţeljela ga je dotaknuti, ali znala je da će mramor biti hladan, toliko različit od Nicholasa. »Hoćete reći da ste nas vidjeli kako se molimo«, ispravila ga je. »Samo vas«, rekao je vikar.

Dougless se polako okrenula i pogledala ga. »Nicholas i ja molili smo se zajedno. Došli ste i vidjeli nas. Promatrali ste ga danima.« Vikar joj je uputio tuţan pogled. »Odvest ću vas liječniku.« Nije prihvatila njegovu ispruţenu ruku. »Nicholas. Čovjek koji se molio ovdje svako jutro i poslijepodne tijekom protekla četiri dana. Onaj u elizabetinskom oklopu. Sjećate se? Skoro je podletio pod autobus.« »Prije više od tjedan dana vidio sam kako ste skoro podletjeli pod putnički autobus.

Kasnije ste me pitali koji je datum.« »Ja...?« upitala je Dougless. »Ali to je bio Nicholas. Ovaj ste mi tjedan rekli da vas čudi koliko je poboţan. Čekala sam ga vani dok se molio. Sjećate li se?« U glasu joj je bio prizvuk hitnosti kad mu se pribliţila. »Sjećate li se? Nicholas! Mahnuli ste nam dok smo vozili bicikle.« Vikar je odstupio korak od nje. »Vidio sam vas na biciklu, ali ne muškarca.«

145

»Ne...« šapnula je Dougless, a zatim napravila korak unazad očiju raširenih od uţasa.

Okrenuvši se istrčala je iz crkve, kroz crkveno groblje, niz tri ulice, lijevo pa desno i do hotela. Ne obraćajući pozornost na recepcionarku koja ju je pozdravila potrčala je uza stepenice. »Nicholas«, viknula je dok se ogledala po praznoj sobi. Vrata kupaonice bila su zatvorena i ona je potrčala prema njima i širom ih otvorila. Prazna. Ponovno se okrenula prema sobi, ali zastala je na vratima kupaonice, a potom ponovno bacila pogled u kupaonicu. Zurila je u policu iznad zrcala. Njezine su toaletne potrepštine bile tamo, ali njegovih nije bilo.

Dotaknula je praznu polovicu police. Nije bilo britvice, kreme za brijanje ni losiona protiv brijanja. U tuš-kabini više nije bilo njegova šampona.

U njihovoj je sobi širom otvorila vrata ormara. Nicholasova je odjeća nestala. U njemu je visjela samo njezina odjeća, a na podu ormara nalazili su se njezini kovčezi i ručna prtljaga. U ladici više nije bilo njegovih čarapa ni rupčića. »Ne«, šapnula je, a zatim sjela na rub kreveta. Skoro je imalo smisla da je Nicholas nestao, ali ne i njegova odjeća i stvari koje joj je poklonio. Na trenutak je poloţila ruku na srce, a zatim rastvorila bluzu. Nestao je i broš, lijepi zlatni broš s bisernim privjeskom.

Dougless nakon toga nije ni pokušala razmišljati. Rasturila je cijelu sobu traţeći nešto, bilo što njegovo što je ostavio za sobom. Nestao je smaragdni prsten koji joj je poklonio i poruka koju je ostavio ispod njezinih vrata. Otvorila je svoje biljeţnice. Nicholas je pisao u njima svojim čudnovatim rukopisom, ali sada su stranice bile prazne. »Misli, Dougless, misli«, rekla je. Morao je ostaviti neki trag za sobom. U ormaru su bile knjige koje je kupio. Nicholas je u njih zapisao svoje ime. Sada u njima nije bilo ničega.

Od njega nije ostalo baš ništa. Čak je na odjeći potraţila crne vlasi.

Ništa.

Razljutila se u onom trenutku kad je vidjela da je njezina crvena svilena spavaćica koju je Nicholas strgnuo s njezina tijela sada čitava. »Ne!« rekla je stisnutih zuba. »Ne smiješ mi ga u potpunosti oduzeti. Ne smiješ!« Ljudi, pomislila je. Čak i ako nije bilo fizičkog dokaza o njegovu postojanju, postojalo je puno ljudi koji će ga se sjetiti. Samo zato što ga se budalasti stari vikar nije sjećao, nije značilo da ga se ni drugi neće sjetiti.

Zgrabivši torbicu, napustila je hotel.

146

DEVETNAESTO POGLAVLJE

D

ougless je polako otvorila vrata hotelske sobe uţasavajući se prazne sobe. Tijelo joj je bilo iscrpljeno, ali mozak joj je, naţalost, još radio.

Sjedila je na rubu kreveta, a zatim se umorno okrenula i legla. Bilo je kasno i ţeludac joj je bio prazan, ali nije ni pomišljala na hranu. Oči su joj bile širom otvorene, kao da su pune pijeska i suhe dok je leţala zagledana u baldahin nad sobom.

Nitko se nije sjećao Nicholasa.

Trgovac novčićima nije imao srednjovjekovnih novčića i nije se sjećao da je vidio Nicholasa. Slabo se sjećao da je Dougless ušla u njegovu trgovinu i da ju je razgledavala. Nije se sjećao da je pregledao Nicholasovu odjeću i izjavio da izvan muzeja nikad nije vidio srebrni i zlatni oklop. Prodavač u trgovini odjećom nije se sjećao da je Nicholas isukao mač na njega. Knjiţničarka je rekla da je Dougless posudila knjige, ali da je uvijek bila sama.

Zubar je rekao da nikad nije vidio muškarca s brazdama na zubima i napuklom čeljusti. Nije imao rendgenske snimke Nicholasa Stafforda. Nitko u pubovima ni čajanama nije ga se sjećao. Svi su se sjećali da je Dougless dolazila sama. U servisu za bicikle pokazali su joj potvrdu koja je pokazivala da je unajmila samo jedan bicikl. Njihova draga gazdarica u pansionu nije se sjećala Nicholasa i izjavila je da nitko u njezinoj kući nije svirao klavir od smrti njezina supruga.

Kao da je opsjednuta, Dougless je obišla sva mjesta na kojima je bila s Nicholasom i pitala svakog tko ga je mogao vidjeti. Pitala je turiste u čajanama, stanovnike na ulici, prodavače u trgovinama.

Ništa, ništa, ništa.

Klonula, otupjela od spoznaje što se dogodilo, vratila se u hotel i sada je leţala na krevetu.

Nije se usudila zaspati. Prošle noći probudio ju je san da je izgubila Nicholasa. Nicholas ju je ljuljao u svom naručju, njeţno joj se smijao i rekao joj da sanja, da je s njom i da će uvijek ostati s njom.

Sinoć, sinoć, pomislila je. Dotaknuo ju je i ljubio, a danas je nestao.

I više nego nestao. Nestalo je njegovo tijelo, njegova odjeća. Nestalo je čak i sjećanje drugih ljudi o njemu.

A to je bila njezina krivnja. Ostao je sve dok nisu vodili ljubav, ali kad ju je dotaknuo, nestao je. Nije pomoglo to što je sad znala da je bila u pravu. Došao je zbog ljubavi, a ne da bi ispravio nepravdu. Ostao je i kad je saznao tko ga je izdao, ali iskliznuo joj je iz ruku nakon što joj je priznao svoju ljubav.

Prekriţila je ruke na prsima. Ništa ga nije moglo vratiti, baš kao da je umro. S tom

147

razlikom što nije mogla naći utjehu u drugim ljudima koji su ga poznavali i voljeli.

Kad je zazvonio telefon na noćnom ormariću, isprva ga nije čula. Kad je već peti put zazvonio, tupo je podigla slušalicu. »Molim?« »Dougless«, začuo se Robertov glas, strog i ljutit. »Je li te prošla histerija?« Osjećala se previše umrtvljeno, previše prazno za svaĎu. »Što ţeliš?« »Narukvicu, naravno. Ako te zaokupljenost tvojim dečkićem ne sprečava da je pronaĎeš.« »Što?« rekla je Dougless, u prvom trenutku polako, a zatim, »što?! Jesi li ga vidio? Jesi li vidio Nicholasa? Naravno da jesi. Izgurao te kroz vrata.« »Dougless, jesi li sišla s uma? Nitko me nikad nije izgurao kroz vrata, a bolje je i da ne pokuša.« Uzdahnuo je. »Sad si i mene natjerala da se ponašam ludo. Ţelim tu narukvicu.« »Da, naravno«, rekla je brzo, »ali na što si mislio kad si spomenuo dečkića?« »Nemam vremena ponavljati svaku...« »Roberte«, Dougless je mirno rekla, »reci mi ili ću baciti narukvicu u zahod, a ne vjerujem da si je već uspio osigurati.« S druge strane uslijedila je tišina. »Bio sam u pravu što sam te nogirao. Ti si luda. Nije ni čudo da ti obitelj ne ţeli dati nasljedstvo prije trideset pete godine. Ne mogu te više trpjeti.« »Upravo ulazim u kupaonicu.« »U redu! Ali teško se sjetiti što si rekla te večeri. Bila si histerična. Rekla si da moraš pomoći nekom momku da preinači povijest. To je sve čega se sjećam.« »Da preinači povijest«, rekla je Dougless tiho. Da, to je ono što je Nicholas ţelio napraviti u ovom stoljeću: promijeniti povijest. »Dougless! Dougless!« Robert je vikao, ali odloţila je slušalicu.

Kad je prvi put vidjela Nicholasa, prijetilo mu je pogubljenje. Ali ono što su saznali, spasilo ga je od toga. Zgrabivši veliki ruksak iz ormara ugurala je u njega nešto odjeće i toaletnog pribora. Kad je zatvorila ladicu, pogledala se u ogledalo i stavila ruku na grlo.

Odrubljivanje glave. Palo joj je na pamet da u današnje vrijeme čitamo o tome, čitamo o tome kako je neka osoba izašla na stratište i kako ju je druga osoba udarila sjekirom. Ali ne razmišljamo o pravom značenju toga. »Spasili smo te toga«, šapnula je.

Nakon što se spakirala, sjela je na stolicu kako bi pričekala svitanje. Sutra će obići Nicholasove kuće i saznati kako su promijenili povijest. Moţda će se bolje osjećati ako čuje da je Nicholas doţivio duboku starost i da je postigao velike stvari. Zavalila se u stolicu i zurila u krevet Nije se usudila zatvoriti oči zbog straha od snova.

Dougless je ulovila prvi vlak iz Ashburtona i stigla u Bellwood prije otvaranja. Sjela je vani na travu, čekala da se otvori ulazna ograda i pokušala ne razmišljati.

Nakon otvaranja kupila je je kartu za prvi obilazak. Jad joj je malo ublaţavala pomisao na to koliko je Nicholasu značilo njegovo obiteljsko ime. Toliko je mrzio to što je predmet sprdnje, a sada će ona moći pronaći utjehu u saznanju da je uspio promijeniti povijest.

Turistički vodič bila je ista ţena koja je prvi put vodila grupu u kojoj su bili ona i Nicholas, a Dougless se nasmiješila kad se sjetila Nicholasa kako otvara i zatvara vrata pod alarmom.

Dougless nije obraćala previše pozornosti na prvi dio obilaska niti slušala voditeljicu.

Samo je promatrala zidove i pokućstvo i pitala se koji je dio arhitektonskog projekta

148

Nicholasova zasluga. »A sada dolazimo u našu najpopularniju sobu«, rekla je voditeljica, a u glasu joj se osjetio isti podsmijeh kao i prije.

To je privuklo Douglessinu pozornost, ali nešto ju je zbunilo u njezinu tonu. Zar ne bi sad trebala pokazivati više poštovanja? »Ovo je bila privatna odaja lorda Nicholasa Stafforda i, da se izrazimo biranim riječima, lord Nicholas bio je poznat kao razvratnik.« Grupa se pomaknula naprijed u ţelji da čuje sve o tom zloglasnom grofu, ali Dougless je ostala na mjestu. Stvari su se trebale promijeniti. Kad se Nicholas vratio u svoje vrijeme, ţelio je promijeniti povijest. Dougless je jednom rekla da povijest nije moguće promijeniti. Je li moguće da je bila u pravu?

Uz nekoliko isprika Dougless se progurala u prvi red grupe. Voditeljica je govorila navlas iste stvari kao prvi put. Govorila je o Nicholasovu ubojitu šarmu u odnosu na dame, zatim je ponovno ispričala groznu priču o Arabelli i stolu.

Dougless je osjetila potrebu da rukama pokrije uši. Zbog toga što se ljudi u Ashburtonu nisu sjećali Nicholasa i što se povijest nije promijenila skoro je posumnjala u to je li se dogodilo bilo što od onoga čega se sjećala. Je li bila luda, baš kao što je Robert rekao? Kad je uspaničeno ispitivala ljude u Ashburtonu jesu li vidjeli Nicholasa, promatrali su je kao da je luda. »Dakle«, rekla je voditeljica, »jadni, šarmantni Nick bio je pogubljen zbog izdaje devetog rujna 1564. godine. Krenite za mnom. Sada ćemo vidjeti juţni salon.« Dougless je naglo podignula glavu. Pogubljen? Ne, Nicholasa su pronašli mrtvog nad pismom majci.

Dougless je prišla voditeljici koja ju je s omalovaţavanjem pogledala. »Aha, gospoĎa koja voli otvarati vrata«, rekla je. »Nisam otvarala vrata. Ni...« Zastala je. Nije imalo smisla objašnjavati ako se ova ţena sjećala nje, a ne Nicholasa kako otvara i zatvara vrata pod alarmom. »Rekli ste da je lord Nicholas Stafford pogubljen. Čula sam da je tri dana prije pogubljenja pronaĎen mrtav nad pismom koje je pisao svojoj majci.« »Nije«, rekla je ţena kategorički. »OsuĎen je na smrt i presuda je izvršena prema planu. A sada me ispričajte jer moram voditi obilazak.« Dougless je na trenutak ostala stajati na mjestu zagledana u Nicholasov portret iznad kamina. Pogubili su ga? Odrubili mu glavu? Nešto tu nije bilo u redu.

Okrenuvši se krenula je prema izlazu, ali na putu je stala pred vratima sa znakom ZABRANJEN PRISTUP. Iza tih vrata i još nekoliko hodnika nalazila se prostorija u kojoj je bio tajni ormarić, a u njemu kutija od slonovače. Moţda bi mogla pronaći prostoriju i vrata ormarića? Stavila je ruku na kvaku. »Ne bih to učinio na vašem mjestu«, rekao je netko iza nje.

Dougless se okrenula i ugledala jednog od vodiča kako je neprijateljski gleda. »Prije nekoliko dana neki su turisti tu ušli. Otad smo morali staviti bravu i alarm na vrata.« »Aha«, promrmljala je Dougless. »Mislila sam da je toalet.« Okrenuvši se uputila se van iz palače, a vodiči vani ponovno su se mrštili jer je izašla kroz ulazna vrata.

Otišla je u poklon-galeriju i pitala imaju li što o Nicholasu Staffordu.

149

»Nešto o njemu moţe se naći samo u vodiču. Nije ţivio dovoljno dugo da postigne puno«, rekla je blagajnica.

Pitala je jesu li primili razglednice s njegovim portretima, ali nisu. Dougless je kupila vodič, a zatim se uputila van u vrtove. Pronašavši mjesto gdje su ona i Nicholas sjeli na čaj onog boţanstvenog dana kad joj je dao broš, počela je čitati.

U debeloj i bogato ilustriranoj knjizi Nicholas je zavrijedio samo kratko poglavlje u kojem se govorilo samo o ţenama i tome kako je podigao vojsku protiv kraljice te je zbog toga pogubljen.

Dougless se naslonila na drvo. Nije pomoglo ni to što je saznao ime čovjeka koji ga je izdao. Nicholas nije uspio uvjeriti kraljicu u svoju nevinost. Nije čak uspio ni uništiti dnevnik koji je napisao onaj grozni činovničić koji je ukaljao Nicholasovo ime za sva vremena. Čini se da i sada više nitko nije sumnjao u Nicholasovu krivnju. Opis u vodiču, bez obzira na to koliko je bio kratak, prikazivao je Nicholasa kao ţenskara ţeljnog vlasti. Ljudi u grupi smijuljili su se kad su čuli da je Nicholas pogubljen.

Dougless je zatvorila oči i zamislila svog lijepog, ponosnog i dragog Nicholasa kako se penje stepenicama na široki podest. Je li bilo kao u filmovima gdje je mišićavi muškarac odjeven u crnu koţu drţao groznu sjekiru?

Naglo je otvorila oči. Nije ţeljela razmišljati o tome. Nije ţeljela zamišljati Nicholasovu lijepu glavu kako se kotrlja po drvenom podu.

Ustala je, uzela svoju tešku platnenu torbu, napustila imanje i otpješačila tri kilometra do ţeljezničke postaje gdje je kupila kartu za Thornwyck. Moţda će tamo u knjiţnici, u njihovoj zbirci knjiga o obitelji Stafford, pronaći neke odgovore.

Knjiţničarka u Thornwycku prepoznala ju je i na Douglessino pitanje odgovorila da je nikad nije vidjela s nekim muškarcem. Dougless se obeshrabrena uputila do police s knjigama o Staffordima i počela čitati. U svakoj se knjizi govorilo o Nicholasovu pogubljenju. Više se nije spominjalo da je umro prije pogubljenja niti da se sumnjalo da je otrovan. O Nicholasu se govorilo s omalovaţavanjem, baš kao i prije. Ozloglašeni grof. Rasipnik. Čovjek koji je imao sve i koji je sve odbacio.

Knjiţničarka joj je došla reći da se knjiţnica zatvara pa je Dougless zatvorila posljednju knjigu i ustala. Osjetila je kako joj se vrti u glavi i zateturala uhvativši se za stol. »Jeste li dobro? upitala je knjiţničarka.

Dougless je pogledala ţenu. Muškarcu kojeg je voljela upravo su odrubili glavu. Ne, nikako nije bila dobro. »Da, u redu sam«, promrmljala je Dougless. »Samo sam umorna i moţda malo gladna.« Slabašno se nasmiješila ţeni, a zatim izašla van.

Dougless je na trenutak ostala stajati pred bibliotekom. Znala je da mora pronaći neku sobu i nešto pojesti, ali nije marila. Stalno je iznova zamišljala Nicholasa kako se uspinje stepenicama ususret krvniku. Jesu li mu ruke bile zavezane na leĎima? Je li uz njega bio svećenik? Ne, 1564. Henrik VIII. već je zabranio katoličanstvo. Tko je mogao biti uz njega?

Sjela je na ţeljeznu klupu i naslonila glavu na ruke. Došao je k njoj, volio ju je i napustio je. Zašto? Vratio se stratištu i krvavoj sjekiri. »Dougless? Jesi li to ti?« Podigla je pogled i ugledala Leeja kako stoji iznad nje. »Mislio sam da si to ti. Nitko drugi nema kosu takve boje. Mislio sam da si otišla iz

150

mjesta.« Kad je ustala zateturala je i naslonila se na klupu. »Jesi li dobro? Izgledaš strašno.« »Samo sam malo umorna.« Bolje ju je pogledao, uočio podočnjake ispod očiju i sivi ton njezine koţe. »Pretpostavljam i gladna.« Primivši je čvrsto za ruku stavio je njezinu torbu na svoje rame. »Iza ugla je pub.

Idemo nešto pojesti.« Dougless mu je dopustila da je odvede niz ulicu. Zašto bi marila što će joj se dogoditi?

U pubu ju je otpratio do separea i naručio dvije pive i nešto hrane. Jedan gutljaj piva udario joj je u glavu i Dougless je shvatila da ništa nije jela od jučer kad je doručkovala s Nicholasom i kad su vodili ljubav na podu. »I što si radila otkad si otišla iz Thornwycka prošli tjedan?« upitao je Lee. »Nicholas i ja otišli smo u Ashburton«, rekla je gledajući ga. »Je li to netko koga si upoznala?« »Da«, šapnula je. »A što je s tobom?« Zagonetno se nasmiješio kao da je znao nešto vrlo vaţno. »Dan nakon što si otišla, lord Harewood naloţio je da se popravi zid u sobi lady Margaret Stafford i znaš li što smo pronašli?« »Štakore«, rekla je Dougless ne mareći ni za što.

Lee se urotnički naslonio preko stola. »Malu ţeljeznu kutiju i u njoj priču lady Margaret o tome zašto je lord Nicholas pogubljen. Dougless, mogu ti reći da će mi sadrţaj te kutije omogućiti da steknem vječni ugled. To će biti kao da sam riješio ubojstvo staro četiri stotine godina.« Dougless je u njezinu jadu trebalo nekoliko trenutaka da shvati što je rekao. »Reci mi«, šapnula je.

Dougless se zavalila u separe. »A ne, nećeš. Izvukla si ime Roberta Sydneyja iz mene, ali ovu priču nećeš. Ako ţeliš saznati cijelu priču, mo rat ćeš pričekati knjigu.« Dougless je zaustila da nešto kaţe, ali pojavila se konobarica s njihovom hranom. Nije ni pogledala svoju mesnu pitu, ali kad su ona i Lee ponovno ostali sami, nagnula se preko stola prema njemu. Gledajući ga s gorljivošću koju Lee nikad nije primijetio u ljudskim očima, Dougless je tiho rekla: »Ne znam jesi li čuo za moju obitelj, ali Montgomeryji su jedna od najbogatijih obitelji na svijetu. Kad napunim trideset pet godina, naslijedit ću milijune. Ako mi kaţeš što je lady Margaret napisala, ove ću ti sekunde prepisati milijun dolara.« Lee je bio previše šokiran da bi progovorio. Nije znao da joj je obitelj bogata, ali vjerovao joj je. Nitko nije mogao imati takav izraz na licu i lagati. Znao je da je ţeljela tu informaciju.

Kako li ga je samo gnjavila da joj kaţe ime Roberta Sydneyja, ali nije ju ţelio pitati zašto.

Ako mu je ţeljela dati milijun dolara za priču i ako je njezina obitelj imala toliko novca i moći kao što je tvrdila, to je onda kao da imaš duha iz svjetiljke koji će ti ispuniti jednu ţelju. »Ţelim katedru na odsjeku za povijest na nekom od ekskluzivnih sveučilišta na sjeveroistoku SAD-a.« »Prodano«, odgovorila je Dougless kao da je draţbovatelj. Donirat će krilo ili zgradu koledţu ako bude potrebno. »U redu«, rekao je Lee, »nasloni se i jedi. To je sjajna priča. Moţda ću je moći prodati za film. Priča počinje nekoliko godina prije nego što je dobri stari Nick pogubljen. On...« »Nicholas«, rekla je Dougless. »Ne voli da ga zovu Nick.«

151

»Svakako, svakako. Onda Nicholas. Ono što nikad nisam pročitao ni u jednoj knjizi — pretpostavljam da povjesničari to nisu smatrali vaţnim — jest da je obitelj Stafford imala nekakvo dvojbeno pravo na prijestolje preko Henrika VI. Oni su izravni potomci po muškoj liniji, a kraljicu Elizabetu neki su smatrali nezakonitim djetetom, a s obzirom na to da je bila i ţena, i neprikladnom za vladara. Znaš da dugi niz godina njezino mjesto na prijestolju nije bilo sigurno?« Dougless je kimnula. »Ako su povjesničari i zaboravili da su Staffordovi bili krvno vezani s kraljevima, postojao je netko tko nije. Ţena koja se zvala Lettice Culpin.« »Nicholasova supruga?« »Dobro poznaješ povijest«, rekao je Lee. »Da, lijepa Lettice. Čini se da je i njezina obitelj imala neko pravo na englesko prijestolje, iako još dvojbenije od onog Staffordovih. Lady Margaret smatrala je daje Lettice vrlo ambiciozna mlada ţena. Njezin je plan bio udati se za Stafforda, roditi nasljednika te postaviti dijete na prijestolje.« Dougless je malo razmišljala o tome. »Ali zašto Nicholas? Zašto ne stariji brat? Čini se da se ţeljela udati za grofa.« Lee se nasmiješio. »S tobom nije lako drţati korak, zar ne? Morat ćeš mi reći gdje si toliko naučila o Staffordovima. Najstariji brat... ovaj...« »Christopher.« »Da, Christopher je bio zaručen za vrlo bogatu francusku nasljednicu koja je imala samo dvanaest godina. Pretpostavljam da je odlučio da mu je draţi novac nasljednice nego Lettice, bez obzira na to koliko je bila lijepa.« »Ali Kit je umro, a Nicholas je postao grof«, rekla je Dougless tiho. »Lady Margaret da je naslutiti da smrt njezina najstarijeg sina moţda nije bila nesretan slučaj. Utopio se, ali lady Margaret tvrdi da je bio dobar plivač. U svakom slučaju, nikad to nije uspjela potvrditi, već je samo nagaĎala.« »Dakle, Lettice se udala za čovjeka koji je trebao postati grof.« »Da«, rekao je Lee, »ali stvari nisu išle onako kako je Lettice planirala. Čini se da Nicholasa nije zanimalo napredovanje na dvoru, spletkarenje ni pokušaj da pronaĎe nekog tko će ga podrţati ako pokuša zauzeti prijestolje. Nicholasa su uglavnom zanimale ţene.« »I učenje«, ispalila je Dougless. »Povjerio je fratrima da prepisuju knjige. Projektirao je dvorac Thornwyck. On...« zastala je.

Lee je razrogačio oči. »To je istina. Lady Margaret sve je to napisala, ali kako ti to znaš?« »Nije vaţno. Što se dogodilo nakon što se Nicholas oţenio... njom?« »Zvučiš kao da si ljubomorna. Dobro, dobro. Nakon sklapanja braka — a čini se da je Lettice brzo shvatila da Nicholas neće napraviti ono što je ţeljela od njega — počela je traţiti način da ga se riješi.« »Kao što se riješila Christophera.« »To nikad nije dokazano. Moţda je to bio zgodan nesretni slučaj — u svakom slučaju zgodan za Lettice. Lady Margaret priznala je da su to većinom nagaĎanja, ali nakon što se Lettice udala za Nicholasa, on je nekoliko puta za dlaku izbjegao smrt. Puknuo mu je stremen...« »I ozlijedio je list«, šapnula je Dougless, »kad je pao s konja.«

152

»Ne znam kakvu je ozljedu pretrpio. Lady Margaret to nije navela. Dougless, jesi li sigurna da si dobro?« Uporno ga je gledala. »Bilo kako bilo, pokazalo se da je Nicholasa puno teţe ubiti nego Christophera pa se Lettice dala u potragu za nekim tko će joj pomoći.« »I pronašla je Roberta Sydneyja.« Lee se nasmiješio. »Kladim se da u detektivskim romanima uvijek pogodiš kraj.« »Da, Lettice je pronašla Roberta Sydneyja. Bio je suprug Arabelle Harewood i zasigurno je bio prilično ljut jer se cijela zemlja smijala priči o Staffordu i njegovoj supruzi na stolu. Što je još gore, devet mjeseci kasnije Arabella mu je rodila sina crne kose.« »A dijete i Arabella su umrli.« »Točno. Lady Margaret misli da je Sydney bio upleten u te smrti.« Dougless je udahnula. »Dakle, Lettice i Robert Sydney domislili su se kako postići da Nicholas bude optuţen za izdaju i pogubljen.« »Da. Lady Margaret misli da je Lettice samo čekala priliku da smjesti Nicholasu za nešto pa je, kad je Stafford počinjao skupljati vojsku da zaštiti svoja velška imanja, obavijestila o tome Sydneyja koji je odmah otrčao kraljici. Donekle je razumljivo da je Elizabeth povjerovala Sydneyju. Samo nekoliko mjeseci prije škotska kraljica Mary proglasila se kraljicom Engleske i Škotske, a sada je grof od Thornwycka okupljao vojsku. Elizabeth je bacila Stafforda u okove, odrţala farsu od suĎenja s >tajnim< dokazima, a zatim ga skratila za glavu.« Dougless se lecnula. »Dakle, Lettice i Robert Sydney su se izvukli.« Lee se nasmiješio. »Na neki način. Zapravo, ono što se dogodilo nakon Staffordova pogubljenja jedna je od velikih ţivotnih ironija. Čini se da Lettice, koja je sve tako paţljivo isplanirala, nije uzela u obzir ambiciju Roberta Sydneyja. Lady Margaret mislila je da se Lettice planirala udati za nekog engleskog vojvodu koji je bio Elizabetin roĎak te započeti sve iznova, ali Sydney je imao druge planove. Prijetio je da će reći kraljici sve ako se Lettice ne uda za njega. Ţelio je staviti svoje dijete na prijestolje.« »Ucjena«, rekla je Dougless. »Tako je. Ucjena. Rekao sam ti da je to kao film. Ili moţda neki bestseler. Moţda bih trebao napisati roman o tome. Na kraju je bila prisiljena udati se za Sydneyja.« Lee je prasnuo u smijeh. »Zbilja ironično u vezi s cijelom ovom pričom jest to što je Lettice bila jalova.

Nikad nije začela, čak ni da bi pobacila. Dakle, poslala je prvog supruga na stratište zbog onog što je ţeljela za dijete koje je planirala imati, a onda nije mogla imati djece.

Nevjerojatno, zar ne?« »Da«, protisnula je Dougless. »Nevjerojatno...« Prekinula se. »A što je bilo s lady Margaret?« »Lettice i Sydney nisu imali pojma da je starica znala što su učinili. Nema sumnje da bi je ubili da su znali, ali bila je pametna stara ţenska i drţala je jezik za zubima. Moţda je shvatila da ništa ne moţe dokazati. Kraljica je zaplijenila svu njegovu imovinu pa se umiješao Sydney i ponudio joj mogućnost odabira izmeĎu uboţnice ili udaje za njegova bivšeg punca, lorda Harewooda. Naravno da je Sydney imao skriveni motiv. Budući da je njegovo troje djece s Arabellom i dalje bilo ţivo, udaja lady Margaret dovela ih je u nekakvo srodstvo. Prema

153

današnjim standardima to nije bilo baš neko sredstvo, ali onda je to bilo dovoljno da kraljica Elizabeta Sydneyju da dva Staffordova imanja.« Otpio je gutljaj piva. »Nakon što se lady Margaret udala za Harewooda, sve je zapisala, stavila u ţeljeznu škrinju, naredila nekom vjernom starom slugi da izbije dio zida i tamo sakrila škrinju. Naknadno se dosjetila staviti pisma u škrinju pa i njih sakriti. Zatim je zid zazidan.« Oldijevao je. »Dobro je da je to učinila. Prema pismu njezina prijatelja koje je pronaĎeno dva tjedna kasnije, lady Margaret pronaĎena je slomljena vrata na dnu stepeništa.

Pretpostavljam da gospodinu i gospoĎi Sydney više nije bila potrebna kad su dobili dva imanja Staffordovih.« Dougless se naslonila natrag i neko vrijeme šutjela. »Što im se dogodilo? Mislim... Lettice i Robertu Sydneyju?« Jedva se prisilila izgovoriti njihova imena. »Gore u paklu, pretpostavljam. Ali zapravo ne znam. Znam da nisu imali djece pa je njihova imanja naslijedio njegov nećak, pravi mali razvratnik. U jednoj generaciji mala gnjida uspjela je dovesti imanja Sydneyjevih do bankrota. Bit će potrebna dodatna istraţivanja da bi se saznalo što se dogodilo s Lettice i njezinim suprugom. Povjesničare oni nikad nisu previše zanimali.« Nasmiješio se. »Barem dosad. Povijest će se promijeniti nakon što napišem knjigu.« »Promijeniti povijest«, šapnula je Dougless. To je Nicholas ţelio postići, ali uspio je postići samo to da ga pogube. »Moram ići«, rekla je naglo. »Gdje si odsjela? Otpratit ću te.« »Nemam rezervaciju.« Podigla je glavu. »Ali planiram odsjesti u dvorcu Thornwyck.« »Baš! Sobu u tom hotelu potrebno je rezervirati godinu dana unaprijed. Čekaj malo, nemoj biti tako tuţna. Nazvat ću ih.« Otišao je i nekoliko minuta kasnije vratio se široko se smiješeći. »Prava si sretnica. Netko im je otkazao pa moţeš dobiti sobu. Otpratit ću te do tamo.« »Ne«, rekla je Dougless. »Ţelim biti sama. Hvala ti na večeri i na tome što si mi sve ispričao. A pobrinut ću se za to da dobiješ katedru na jednom od prestiţnih sveučilišta.« Rukovala se s njim, a zatim se okrenula i napustila pub.

154

DVADESETO POGLAVLJE

U

Thornwycku se nitko nije sjećao Nicholasa. Dougless je prelistala knjigu gostiju i na mjestu gdje se Nicholas upisao u knjigu nepoznatim je rukopisom pisalo »GospoĎica Dougless Montgomery. Bezvoljno je odloţila torbu u jednokrevetnoj sobi, a zatim otišla van pogledati nedovršeni dio dvorca. Ovaj put nije bio dovršen jer je Nicholas pogubljen.

Dok je promatrala zidove bez krova, lozu koja se spuštala niz njih, sjetila se svake Nicholasove riječi o tome što je planirao za ovo mjesto. Središte znanja, rekao je. No svi su se njegovi planovi izjalovili.

Pitala se je li se jučer nakon odlaska vratio natrag u svoju ćeliju. Je li se vratio u vrijeme kad je pisao svojoj majci i pokušao saznati tko ga je izdao? Što je napravio u preostala tri dana prije pogubljenja? Zar mu nitko nije vjerovao kad im je rekao za laţi Roberta Sydneyja?

Umorno se naslonila na zid. Kome li je ispričao o Robertu Syd neyju? Lettice? Je li ga posjetila njegova voljena ţena? Je li joj rekao što je saznao i zatraţio njezinu pomoć?

Kakva ironija, pomislila je Dougless. Lee je rekao da je sve to ironija. A najveća je ironija bilo to što je Nicholas umro jer je bio dobar. Odbio je počiniti izdaju sa svojom ţenom, odbio je čak i pomisao na to - i zbog toga je umro. Ne brzom i časnom smrću, već smrću pred očima javnosti čija je namjera bila da ga izvrgne ruglu. Izgubio je ţivot, čast, ime, imanja i poštovanje budućih generacija i sve to zato što se odbio udruţiti sa ţenom ţeljnom moći. »To nije u redu!« rekla je Dougless naglas. »Ono što se dogodilo nije bilo u redu.« Polako se uputila natrag prema hotelu i kao u transu otuširala se, odjenula spavaćicu te otišla u krevet. Dugo je leţala budna i nije mogla zaspati zbog ljutnje. Ironija, pomislila je.

Veleizdaja. Izdaja. Ucjena. Riječi su se motale tamo-amo njezinom glavom.

Pred zoru utonula je u nemiran san, a kad se probudila, osjećala se gore nego prije nego što je otišla na spavanje. Osjećajući se tisuću kila teţom i vrlo starom odjenula se i spustila dolje na doručak.

Nicholas je dobio drugu priliku i zatraţio je pomoć od nje, ali ona ga je iznevjerila. Bila je tako ljubomorna na Arabellu da je izgubila iz vida pravu svrhu njihova boravka kod Harewoodovih. Kad je trebala traţiti informacije, brinula se oko toga razmjenjuju li Nicholas i Arabella njeţnosti. E pa, nitko ga sada neće dodirivati — ni u dvadesetom ni u šesnaestom stoljeću.

Jela je, odjavila se i pješice se uputila do postaje vlaka gdje se ukrcala na vlak natrag za Ashburton. Negdje za vrijeme te voţnje vlakom prestali su je mučiti vlastiti neuspjesi i počela se pitati što sad moţe učiniti. Hoće li objava Leejeve knjige pomoći skidanju ljage s Nicholasova imena? Ako bi mu ponudila da radi s njim kao tajnica i pomogla mu pri

155

istraţivanju, mogla bi se donekle iskupiti za to što nije uspjela pomoći Nicholasu kad je bio u dvadesetom stoljeću.

Naslonila je glavu na prozor vlaka. Kad bi samo mogla učiniti sve iznova, ne bi bila ljubomorna i ne bi uzalud trošila njihovo dragocjeno zajedničko vrijeme. Zašto za vrijeme boravka u Goshawk Hallu nije pitala Leeja je li još nešto bilo skriveno u zidu? Zašto nije traţila? Zašto nije golim rukama srušila taj zid?! Zašto nije...

Kad se ispred prozora pojavio znak za Ashburton, izašla je iz vlaka. Dok je hodala, shvatila je da ništa više ne moţe učiniti. Propustila je trenutak da bude od pomoći. Lee je sam mogao napisati knjigu i bila je sigurna da će to sjajno napraviti. Robert je imao svoju kćer pa mu Dougless nije bila potrebna. Nicholas je bio jedini kojem je bila potrebna, ali iznevjerila ga je.

Nije mogla učiniti više ništa osim otići kući.

Napustila je ţeljezničku postaju i krenula prema hotelu. Nazvat će zrakoplovnu tvrtku i provjeriti moţe li odmah rezervirati let za povratak kući. Moţda će u poznatom okruţenju početi opraštati sama sebi.

Dok je hodala prošla je pokraj crkve u kojoj se nalazila Nicholasova grobnica i noge su joj nekako same od sebe krenule prema ulazu. Crkva je bila prazna. Sunce se probijalo kroz vitraţ na prozorima i njeţno dodirivalo Nicholasovu grobnicu. Bjelina mramora izgledala je prazno i mrtvo.

Dougless se polako uputila prema grobnici. Moţda će se Nicholas vratiti ako se pomoli.

Ako zamoli Boga, moţda će pustiti Nicholasa da joj se vrati. Poţeljela je samo da ga moţe vidjeti na pet minuta. Samo bi joj toliko bilo potrebno da upozori Nicholasa na izdaju njegove supruge.

Ali kad je dotaknula hladni mramorni obraz, znala je da to ne će upaliti. Ono što se dogodilo, dogaĎa se jednom u stotinu godinu. Dobila je priliku spasiti ţivot jednog čovjeka, ali nije uspjela u tome. »Nicholas«, šapnula je i, prvi put otkad je otišao, suze su joj navrle na oči. Bile su to vruće i krupne suze koje su joj zamaglile vid. »Opet sam udarila u kuknjavu«, rekla je skoro se nasmijavši. »Ţao mi je što sam te iznevjerila, dragi moj Nicholas. Čini se da nisam baš od neke koristi. Ali do danas nikad se nisam uzrujavala zbog svojih mana.« »O Boţe«, šapnula je, a zatim se okrenula i sjela na rub grobnice. »Kako ću ţivjeti s tvojom krvlju na svojim rukama?« Otvorila je torbu koja joj je još uvijek visjela na ramenu i počela prekopavati u potrazi za papirnatom maramicom. Izvadila je paketić maramica, a zatim jednu maramicu iz njega. Dok je ispuhivala nos, primijetila je kako je iz paketića s maramicama na pod pao komadić papira.

Sagnula se, podignula ga i pogledala.

Bila je to poruka koju je Nicholas napisao i gurnuo je pod njezina vrata. »Poruka«, rekla je uspravivši se. Bila je to poruka napisana Nicholasovom rukom! Bilo je to nešto što je dotaknula, nešto što je bilo... što je bilo dokaz, pomislila je. »O, Nicholas«, rekla je i tada su joj uistinu počele teći suze, prave suze, duboke, gorke suze boli. Koljena su joj klecnula i polako je kliznula na kameni pod dok je poruku drţala prislonjenu na obraz. »Ţao mi je, Nicholas«, viknula je. »Jako, jako mi je ţao što sam te iznevjerila.«

156

Naslonila je čelo na hladnu mramornu grobnicu i skutrila se. »Dragi Boţe«, šapnula je, »pomozi mi da sama sebi oprostim.« Dougless u svojoj boli nije bila svjesna načina na koji je svjetlo dopiralo kroz vitraţ i dotaknulo joj kosu. Na prozoru je bio naslikan anĎeo kako kleči i moli. Svjetlo se probilo kroz anĎelovu aureolu i spustilo se na Douglessinu kosu, a kad se oblak pomaknuo, sunčeva je svjetlost dotaknula Nicholasovu mramornu ruku. »Molim te«, šapnula je Dougless, »molim te.« U tom je trenutku Dougless začula smijeh. Nije to bio bilo čiji smijeh, već Nicholasov. »Nicholas?« šapnula je, a zatim je podignula glavu trepćući da razbistri pogled. U crkvi nije bilo nikoga.

Nespretno je ustala. »Nicholas?« rekla je glasnije, a zatim se naglo okrenula kad je ponovno začula smijeh, ali ovaj put iza sebe. Ispruţila je ruku, ali tamo nije bilo nikoga i ničega. »Da«, rekla je uspravivši se, a zatim još jedanput glasnije, »Da.« Podignula je lice prema sunčevoj svjetlosti i anĎelu na prozoru. Zatvorivši oči zabacila je glavu. »Da«, šapnula je.

Odjednom je Dougless imala osjećaj da ju je netko udario u ţeludac. Presavivši se od boli pala je na koljena na kameni pod. Kad je pokušala ustati, osjetila je vrtoglavicu kao da će povratiti. Morala je pronaći toalet, pomislila je. Nije smjela uprljati crkvu.

Ali kad se pokušala pomaknuti, ništa se nije dogodilo. Činilo se kao da joj tijelo više ne sluša mozak. »Nicholas«, šapnula je, a zatim pruţila ruku prema njegovoj grobnici, ali u sljedećem trenutku sve se zacrnilo i srušila se na pod.

157

DVADESET PRVO POGLAVLJE

K

ad se probudila, osjetila je vrtoglavicu i slabost te nije bila sigurna gdje se nalazi.

Otvorila je oči i iznad sebe ugledala plavo nebo, a u blizini razlistano stablo. »A što sad?« šapnula je. Je li tumarajući izašla iz crkve? Ali pogled na nebo i stablo smirio ju je. Prvi put u nekoliko dana nije se osjećala izbezumljeno.

Ponovno je zatvorila oči. Osjećala je toliku slabost da je imala potrebu ne micati se s mjesta i malo odspavati. Kasnije će shvatiti gdje se nalazi.

Kad je počela drijemati, postala je svjesna ţenskog hihota u blizini. Dječica, pomislila je.

Djeca se igraju.

Ali kad je začula muški smijeh, otvorila je oči. »Nicholas?« Polako je ustala i pogledala oko sebe i dalje se osjećajući dezorijentirano. Sjedila je na travi ispod stabla u lijepom dijelu engleskog krajolika. Okrenuvši se oko sebe pokušala je ustanoviti gdje se nalazi. Kad je napustila crkvu?

Dougless se prestala okretati kad je vidjela muškarca u polju. Bio je daleko i nije ga mogla dobro vidjeti, ali činilo se da nosi nekakav kratak smeĎi haljetak te da ore polje pomoću volovske zaprege. Dougless je trepnula očima, ali i dalje je vidjela isto. Ruralna Engleska uistinu je bila ruralna.

Iza nje se ponovno začuo ţenski hihot. »Sir Nicholas«, rekla je ţena nekako sanjarski.

Dougless nije razmišljala o tome što radi. Jednostavno je reagirala. Skočivši na noge uputila se do grmlja iza sebe i progurala se kroz njega.

Tamo na tlu valjao se Nicholas. Njezin Nicholas. Košulja mu je bila napola skinuta, a njegove su snaţne ruke bile obavijene oko punašne djevojke odjevene u neobičnu haljinu. »Nicholas«, rekao je Dougless glasno, »kako si mogao? Kako si mi to mogao učiniti?« Ponovno su joj počinjale navirati suze. »Bila sam luda od brige za tobom, a ti si ovdje s... s ovom... O, Nicholas, kako si mogao.« Uzela je papirnatu maramicu iz dţepa i bučno ispuhala nos.

Nicholas i djevojka na tlu prestali su se kotrljati. Djevojka je prestrašenim pokretima brzo zakopčala prednji dio haljine, izvukla se ispod Nicholasa, a zatim otrčala kroz ţivicu.

Nicholas se mrkog izraza na lijepom licu okrenuo na leĎa, naslonio se na jedan lakat i pogledao u Dougless. »Što li mislite time?« zahtijevao je.

Dougless je osjetila kako je napušta ona prva ljutnja. Na trenutak je stajala zagledana u njega. Nicholas je bio ovdje s njom. Ovdje!

Skočila je na njega obuhvativši ga rukama oko vrata i počela ga ljubiti po licu. Njegove su se ruke obavile oko nje kad su se srušili na tlo.

158

»Nicholas, to si ti. Jesi. O, dušo moja, bilo je strašno otkad si otišao. Nitko te se nije sjećao. Nitko se nije sjećao nas zajedno.« Poljubila ga je u vrat. »Ponovno si pustio bradu, ali to je u redu. SviĎa mi se.« Ljubio ju je po vratu. Njegove su ruke bile na prednjem dijelu njezine košulje, a njezina se bluza jednostavno otvarala dok su mu se usne pomicale niz njezin vrat. »Nicholas, imam ti toliko toga za ispričati. Vidjela sam Leeja nakon što si otišao i on mi je rekao za Lettice i Roberta Sydneyja... i... ah, to je lijepo, to je vrlo lijepo.« »Ne!« rekla je naglo, a zatim ga malo odmaknula od sebe. »Ne smijemo to učiniti. Sjećaš li se što se dogodilo prošli put, zar ne? Moramo razgovarati. Imam ti toliko toga za ispričati.

Jesi li znao da su te na kraju ipak pogubili?« Nicholas je prestao pokušavati vratiti je u svoje naručje. »Ja? Pogubljen? Molim lijepo, gospo, a zašto?« »Zbog izdaje, naravno, i zbog podizanja vojske. Zbog... Nicholas, pa nisi valjda i ti izgubio pamćenje. Vidjela sam i previše slučajeva amnezije u posljednje vrijeme. Slušaj me. Ne znam koliko ćeš dugo ostati ovdje prije nego što se vratiš. Tvoja je supruga sve isplanirala. Znam da je voliš, ali udala se za tebe jer si u srodstvu s kraljicom Elizabetom ili moţda s kraljičinim ocem? U svakom slučaju, Lettice te ţeli izbaciti iz igre jer ne ţeliš sudjelovati u njezinim planovima i staviti njezino dijete na prijestolje. Naravno, ne moţe imati djece, ali to ne zna.« Prekinula se. »Zašto me tako gledaš? Kamo ideš?« »Put me vodi kući, dalje od tvog nemuštog govora.« Ustao je, a zatim počeo gurati košulju u svoje kratke hlačice.

II Dougless je ustala. »Nemuštog! To još nisam čula. Nicholas, pričekaj, ne moţeš otići.« Okrenuo se prema njoj. »Ako ti je ţelja svršiti s onim što si počela«, glavom je pokazao na tlo, »ostat ću ovdje i obilno ti platiti, ali neću trpjeti taj izopačeni način govora.« Dougless je stajala i trepćući gledala u njega pokušavajući shvatiti o čemu priča. »Platiti mi«, šapnula je. »Nicholas, što nije u redu s tobom? Ponašaš se kao da me nikad prije nisi vidio.« »Ne, gospo, ne vidjeh vas nikad prije«, rekao je, a zatim joj okrenuo leĎa i napustio čistinu.

Dougless je bila previše šokirana da bi progovorila. Nikad je prije nije vidio? O čemu je on govorio? Progurala se kroz grmlje. Nicholas je bio odjeven u najneobičniju odjeću. Njegova crna satenska jakna izgledala je kao da je ukrašena... »Jesu li to dijamanti?« iznenaĎeno je uskliknula.

Nicholas ju je pogledao stisnutih očiju. »S lopovima ne postupam milostivo.« »Nisam te planirala opljačkati. Samo nikad prije nisam vidjela da netko nosi dijamante na odjeći.« Odstupila je jedan korak i pogledala ga, uistinu ga pogledala i vidjela da je drugačiji.

Nije bila samo riječ o njegovoj odjeći ili tome da je ponovno imao bradu i brkove, već o tome da je s njegova lica nestala zrelost. To je bio Nicholas, ali izgledao je nekako mlaĎi.

Kako je uspio tako brzo ponovno pustiti bradu? »Nicholas?« upitala je. »Kad si posljednji put bio kod kuće, ne prvi put kad si mi došao, već ovaj put, koja je godina bila?« Nicholas je preko ramena prebacio kratki ogrtač od crnog satena obrubljen hermelinom, a iz grmlja izvukao je konja, ţivotinju jednako divljeg izgleda kao onaj konj Šećerko. S

159

lakoćom se vinuo u sedlo koje je veličinom odgovaralo američkom kaubojskom sedlu, ali imalo je visoke drvene potpornje na prednjem i straţnjem dijelu sjedala. »Kad sam posljednji put bio u svom domu s današnjim jutrom, bila je godina Gospodnja 1560. A sada mi, vještice, nestanite s očiju.« Dougless je morala napraviti korak unatrag prema grmlju da je konj ne bi pregazio. »Nicholas, čekaj!« povikala je, ali već je otišao.

Dougless je u nevjerici gledala za njim dok se nije pretvorio samo u mrlju na obzoru, a onda je sjela na veliku stijenu zarivši glavu u ruke. Što li ću sad, pomislila je. Hoće li morati sve početi ispočetka i ponovno mu objasniti sve o dvadesetom stoljeću? Posljednji put kad ga je vidjela dolazio je iz 1564., a sada je bilo četiri godine ranije. Sve što se dogodilo, nije se još dogodilo.

Podignula je glavu. Naravno! To je bilo to. Kad je saznao za Roberta Sydneyja, bio je u zatvoru — ili njegovu srednjovjekovnom ekvivalentu — i nije mogao puno toga učiniti da se spasi. Ali ovaj se put vratio četiri godine ranije. Sada je bio trenutak da se spriječi to što god je dovelo do njegova pogubljenja.

Ustala je osjećajući se puno vedrije. Morala ga je pronaći prije nego što učini nešto glupo, poput ponovnog istrčavanja pred autobus. Podignula je tešku torbu sa zemlje, prebacila je preko ramena, a zatim krenula u smjeru u kojem je otišao Nicholas.

Nikad nije vidjela goru cestu: duboko izrovanu, usku i prekrivenu korovom, a na nekim mjestima virili su komadi kamena. Putovi u ruralnoj Americi nisu bili ni upola tako loši, a u Engleskoj nikad nije vidjela takvo što.

Odmaknula se u stranu kad je čula vozilo kako nailazi iza ugla. Magarac umornog izgleda vukao je kola s dva velika drvena kotača. Iza kola hodao je čovjek u kratkom haljetku koji je izgledao kao da je izraĎen od vreće. Na njegovim su se nogama, golim od sredine listova naniţe, vidjele velike i ruţne rane. Dougless se zagledala u njega usta razjapljenih od čuĎenja, a čovjek se okrenuo prema njoj i blejao u nju na isti način. Koţa na njegovu licu podsjećala je na ţivotinjsku koţu, a kad je otvorio usta, Dougless je mogla vidjeti trule zube. Odmjeravao ju je od glave do pete, oči su mu se zadrţale na njezinim nogama odjevenim u čarape, a zatim ju je poţudno pogledao, nacerio se i pokazao joj svoje grozne zube.

Dougless se brzo okrenula i počela brzo hodati. Cesta je postajala sve gora, sve izrovanija i posvuda je bilo ţivotinjske balege. »U Engleskoj se sada izrovana mjesta popunjavaju balegom?« promrmljala je.

Na vrhu brdašca stala je i pogledala prema dolje. Ispred nje bile su tri kućice, mala zdanja s krovovima od slame i dvorištem po kojem su kopali pilići, patke i djeca. Ţena u dugoj suknji izašla je kroz prednja vrata jedne kolibe i ispraznila okrugli spremnik pokraj vrata.

Dougless se uputila niz brdo. Moţda bi mogla zamoliti ţenu da joj pokaţe put. Ali kako se pribliţavala kući, tako je usporavala korak. Osjećala je smrad. Sve je smrdjelo. Ţivotinje, ljudi, trula hrana, hrpe gnojiva. Dougless je prekrila rukom nos i disala kroz usta. Pomislila je kako bi engleska vlada stvarno morala učiniti nešto u vezi s tim mjestom. Ljudi ne bi smjeli tako ţivjeti.

Otišla je u prvu kuću. Pokušala je ne ugaziti u nešto, ali nije baš uspijevala u tome. Dijete staro otprilike tri godine odjeveno u prljavu halju podignulo je glavu prema njoj. Jadničak je izgledao kao da se nije okupao godinu dana, a očito nije nosio pelenu. Dougless se zaklela da

160

će se, kad sredi Nicholasa, poţaliti engleskoj vladi u vezi s tim mjestom. To je bilo opasno po zdravlje. »Oprostite«, povikala je u mračni interijer kuće. Nije se činilo da unutra puno bolje miriše nego vani. »Dobar dan? Ima li koga kod kuće?« Nitko nije odgovorio, ali Dougless je osjećala kao da je netko promatra. Kad se okrenula, iza sebe je ugledala tri ţene i nekoliko djece. Ţene nisu bile ništa čišće od djeteta koje je vidjela. Na dugim haljinama bilo im je skorene hrane i tko zna čega još.

Dougless se pokušala nasmiješiti. »Oprostite, ali traţim crkvu u Ashburtonu. Čini se da sam se izgubila.« Ţene nisu govorile, ali jedna je od njih krenula prema Dougless. Bilo je teško zadrţati osmijeh jer je ţena imala jak tjelesni vonj. »Znate li kako doći do Ashburtona?« ponovila je Dougless. Ţena je samo hodala oko Dougless zureći u nju i gledajući njezinu odjeću, kosu, lice. »Gomila luĎaka«, promrmljala je Dougless. Ţiveći u takvoj prljavštini, vjerojatno nisu bili previše bistri. Odstupila je od smrdljive ţene i otkopčala svoju torbu. Ţena je odskočila kad je čula zvuk patentnog zatvarača. Dougless je izvadila kartu juţne Engleske i pogledala je, ali od toga nije bilo koristi jer nije znala gdje se nalazi pa nije mogla shvatiti ni kako da doĎe do ţeljenog odredišta.

Spustila je kartu kad je shvatila da joj se jedna ţena pribliţila toliko da joj je glava skoro bila u Douglessinoj torbi. »Oprostite«, rekla je oštro. Ţena je na glavi imala maramu slijepljenu od prljavštine i masnoće. Ţena je odskočila, ali ne prije nego što je dograbila Douglessine sunčane naočale iz njezine torbe. Otrčala je do drugih ţena i njih tri razgledavale su naočale. »Ovo je previše.« Dougless je krenula prema ţenama. Pritom joj se noga okliznula o nešto, ali nije pogledala prema dolje. »Mogu li ih dobiti natrag?« Ţene su je gledale tvrdih izraza na licu. Jedna je od njih na vratu imala duboke oţiljke kao od kozica i drţala je naočale iza leĎa.

Dougless je stavila ruke na bokove. »Hoćete li mi vratiti moje stvari?« »Odlazite«, rekla je jedna od ţena. Dougless je vidjela da su joj nedostajala tri gornja zuba, a druga dva trula.

Tek je tad počela shvaćati. Pogledala je kuću pred sobom, vidjela drvo za potpalu naslagano vani, luk koji je visio s krova. Prljavština, kola, ljudi koji nikad nisu čuli za zubara. »Tko je vaša kraljica?« šapnula je. »Elizabeth«, rekla je jedna ţena čudnim naglaskom. »Aha«, šapnula je Dougless, »a tko je bila njezina majka?« »Vještica Anne Bullen.« Ţene su se sada okupljale oko nje, ali Dougless je bila previše šokirana da bi to primijetila.

Nicholas je rekao da je jutros bila godina 1560., a onda je odjahao na konju s čudnim sedlom.

Nije se činio dezorijentiranim ni nesigurnim u to kamo ide. Nije se ponašao kao onda kad je prvi put stigao u dvadeseto stoljeće. Umjesto toga se ponašao kao da je kod kuće. »Joj!« rekla je Dougless jer ju jedna ţena povukla za kosu. »Jeste li vještica?« upitala je jedna od ţena skroz se pribliţivši Dougless.

Odjednom je Dougless osjetila strah. Jedna je stvar bila smijati se nekom u dvadesetom

161

stoljeću kad te nazove vješticom, ali u šesnaestom su stoljeću vještice spaljivali. »Naravno da nisam vještica«, rekla je Dougless krenuvši unatrag, ali i iza nje je bila jedna ţena. Ţena je povukla Dougless za rukav. »Vještičja halja.« »Ne, naravno da ne. Ţivim... ovaj, u drugom selu, to je sve. Sljedeće ćete godine svi nositi isto.« Nije mogla natrag jer je bila okruţena ţenama. Brzo razmišljaj, Dougless, pomislila je, ili ćeš moţda biti na roštilju večeras. Dok je promatrala ţene, stavila je ruku u torbu ni sama ne znajući što traţi. Ruka joj je napipala kutiju šibica koje je uzela u nekom hotelu.

Izvukla je šibice, otkinula jednu i zapalila je. Uz uzvik iznenaĎenja ţene su se odmaknule. »U kuću«, rekla je drţeći zapaljenu šibicu ispred sebe. »Hajde, idite u kuću.« Ţene su odstupile i ušle kroz vrata upravo u trenutku kad joj je šibica dogorjela do prstiju.

Ispustila je šibicu i potrčala.

Ostavila je za sobom smrdljive kuće i izrovanu cestu te utrčala u šumu. Kad je ostala bez daha, sjela je na tlo i naslonila se na drvo. Čini se da se, kad se onesvijestila u crkvi, probudila u šesnaestom stoljeću. I tako je bila tu, sama — Nicholas je nije poznavao — u vremenu prije izuma sapuna — ili barem prije nego što se previše upotrebljavao — a ljudi su je izgleda smatrali zlom. »Kako ću reći Nicholasu sve što mora znati ako ga čak i ne vidim?« šapnula je.

Dougless je osjetila prve hladne kapi kiše. Izvukla je kišobran iz torbe i otvorila ga. Tek je u tom trenutku uistinu pogledala svoju otrcanu staru ručnu prtljagu. Imala je tu torbu godinama. Nosila ju je sa sobom na svako putovanje i postupno je napunila svime što bi joj moglo zatrebati na putovanju. Unutra je bila kozmetika, lijekovi, higijenske potrepštine, pribor za šivanje, uredski pribor, časopisi, spavaćica, paketić grickalica iz aviona, debeli flomasteri i tko zna što još na samom dnu.

Povukla je torbu ispod kišobrana osjećajući kao da joj je ta torba jedini prijatelj. »Misli, Dougless, misli«, rekla je sama sebi. Morala je reći Nicholasu što mu je znati, a onda se morala vratiti u vlastito vrijeme. Već je znala da ne ţeli ostati na ovom zaostalom mjestu i s ovim prljavim i neukim ljudima. U ovom kratkom vremenu već su joj nedostajali vrući tuš i električni prekrivači.

Zgurila se ispod kišobrana kad je kiša počela jače padati. Tlo pod njom postajalo je mokro i palo joj je napamet da sjedne na časopis, ali tko zna? Moţda će na kraju prodavati časopise kako bi preţivjela.

Spustila je glavu na koljena. »O, Nicholas, gdje si?« šapnula je.

Zatim se sjetila one večeri prvog dana kad ga je srela i kako je plakala u onoj poljskoj kućici. Onda joj je došao, a kasnije je rekao da je čuo njezin »zov«. Ako je to upalilo onda, moţda će i sad.

Spuštene glave usredotočila se na to da dozove Nicholasa. Zamislila je kako dolazi na konju, a zatim se prisjetila vremena koje su proveli zajedno. Nasmiješila se sjetivši se večere koju im je na njezinu zamolbu skuhala njihova gazdarica: kukuruz u klipu, avokado, rebrica na ţaru i mango za desert. Nicholas se smijao kao malo dijete. Sjetila se glazbe koju je svirao, njegova oduševljenja knjigama i kritičnosti prema suvremenoj odjeći. »DoĎi mi, Nicholas«, šapnula je. »DoĎi k meni.« Bio je sumrak, a hladna kiša snaţno je pljuštala kad se Nicholas pojavio na svom velikom

162

crnom konju. Široko mu se osmjehnula. »Znala sam da ćeš doći.« Nije se nasmiješio, već je umjesto toga ljutito zurio u nju. »Lady Margaret ţeli vas vidjeti«, rekao je. »Tvoja majka? Tvoja me majka ţeli vidjeti?« Nije bila sigurna zbog kiše, ali činilo se da su ga na trenutak šokirale njegove riječi. »U redu«, rekla je Dougless dok je ustajala. Potom mu je pruţila kišobran i podignula ruku kako bi joj pomogao da se uspne na konja.

Na njezino zaprepaštenje uzeo je kišobran, pogledao ga sa zanimanjem, a zatim ga podignuo iznad vlastite glave i odjahao ostavivši Dougless da stoji dok je kiša pljuštala po njoj. »Od svih...« počela je. Je li trebala hodati dok on jaše?

Vratila se na manje-više suho ispod stabla, a nakon nekog vremena Nicholas se vratio s otvorenim kišobranom. »PoĎite sa mnom«, rekao je. »Trebam li pješačiti?« viknula je. »Ti ćeš jahati dok ću ja klipsati po blatu iza tebe? A ti ćeš koristiti moj kišobran? To si imao na umu?« Na trenutak se doimao zbunjeno. »Govor vam je krajnje neobičan.« »Neobičnije su tvoje staromodne ideje. Nicholas, hladno mi je, gladna sam i svake sam sekunde sve više mokra. Pomozi mi da se popnem na tvog konja i idemo do tvoje majke.« Nicholas je uzvratio laganim smiješkom na njezino drsko ponašanje, a zatim je ispruţio ruku prema njoj. Dougless ju je primila, stavila svoju nogu na njegovu te se prebacila na leĎa konja — ne na sedlo s njim, već na neudobna i nestabilna leĎa konja. Dougless je stavila ruke oko Nicholasova struka, ali on se oslobodio njezina stiska i stavio joj ruke na povišeni dio sedla, a zatim joj u ruku dao kišobran. »Drţi ovo iznad mene«, rekao je, a zatim podbo konja da krene naprijed.

Dougless mu je htjela oštro odgovoriti, ali bila je previše zaokupljena odrţavanjem na konju. Morala se pridrţavati objema rukama pa je kišobran beskorisno visio po strani dok su ţurili naprijed. Kroz kišu je vidjela još potleušica, ljude kako rade na kiši kao da je i ne primjećuju. »Moţda će ih okupati«, promrmljala je odrţavajući ravnoteţu što je bolje mogla.

Budući da je sjedila iza Nicholasa, a on je bio previsok da bi išta vidjela od njega, nije primijetila kuću sve dok se nisu našli ispred nje.

Ispred njih nalazio se visok zid od kamena, a iza njega kamena kuća na tri kata. Čovjek u odjeći sličnoj Nicholasovoj — koja nije bila izraĎena od vreće, ali nije ni po sebi imala dijamante — potrčao je kako bi uzeo konjske uzde. Nicholas je sjahao, a zatim je nestrpljivo stajao i lupkao rukavicama o dlan dok se Dougless borila da sama sjaše zajedno s teškom torbom i kišobranom.

Kad se spustila, sluga je otvorio ulaz u visokoj ogradi i Nicholas je prošao kroz njih, a čini se da je očekivao da ga Dougless slijedi. Poţurila je za njim, niz puteljak popločan ciglom, uza stube, preko terase popločane ciglom, a zatim u kuću.

Unutra je stajao sluga ozbiljna lica i čekao da uzme Nicholasov ogrtač i mokar šešir. Kad je Dougless sklopila kišobran, Nicholas ga je uzeo i pogledao unutra, očito pokušavaju shvatiti kako radi. Nakon načina na koji je postupao s njom, sigurno mu to neće reći. Otrgnula mu je kišobran iz ruke i dala ga slugi koji je gledao razrogačenih očiju. »To je moje«, rekla je slugi. »Zapamtite to i ne dajte ga nikom drugom.«

163

Nicholas ju je pogledao i prezrivo otpuhnuo. Dougless je zabacila torbu na rame i uzvratila mu pogled. Sve joj se više činilo da to nije muškarac u kojeg se zaljubila. Njezin Nicholas ne bi tjerao ţenu da jaše iza njega na konju.

Okrenuvši se, krenuo je uza stepenice, a Dougless ga je slijedila mokra i smrznuta. Uspjela je samo kratko razgledati kuću, ali nije izgledala kao elizabetinske kuće koje je vidjela u organiziranim obilascima. Kao prvo, drvo nije bilo potamnjelo kao nakon četiri stotine godine. Zidovi su bili prekriveni oplatom od zlatnog hrasta i svugdje je bilo boje. Ţbuka iznad oplata bila je oslikana slikama ljudi na livadi. Na zidovima su visjele svijetle i lijepe nove tapiserije i oslikane prostirke. Na stolovima su svjetlucali srebrni tanjuri. A pod njezinim je stopalima, iako moţda zvuči čudno, bilo rasprostrto nešto što je nalikovalo na slamu. Na katu su se u hodniku nalazili izrezbareni komadi namještaja koji su izgledali novo, kao da su izraĎeni prošli tjedan. Na jednom stolu bio je visoki vrč s lijepim dubokim ustima. Bio je od ţutog metala koji je samo mogao biti zlato.

Prije nego što je Dougless uspjela pitati za vrč, Nicholas je otvorio vrata i ušao u sobu. »Doveo sam vješticu«, čula je Nicholasa kako govori. »Samo malo«, rekla je Dougless te naglo stala nakon što je ţurno ušla u sobu za njim. Soba u koju je ušla, bila je lijepa. Bila je velika, s visokim stropovima i zidovima s istom oplatom od lijepog hrasta, a ţbuka iznad oplate bila je obojena ţivopisnim ptičicama, leptirima i ţivotinjama. Namještaj, prozorska klupica i ogroman krevet bili su drapirani presvlakama od sjajne svile i ukrašeni jastučićima. Sve je bilo izvezeno zlatom i srebrom i koncem jarkih boja. Sve u sobi, od šalica i vrčeva, do ogledala i češlja, činilo se dragocjeno, izraĎeno od zlata ili srebra i ukrašeno draguljima. Cijela je soba prekrasno svjetlucala. »Moj Boţe«, rekla je Dougless zadivljeno. »Dovedi je k meni«, začuo se zapovjednički glas.

Dougless je uspjela prestati s razgledavanjem sobe i pogledala prema krevetu. Iza njegovih prekrasno izrezbarenih nogu, iza svilenih draperija grimizne boje na kojima su svjetlucali cvjetići izvezeni zlatnim koncem, leţala je ţena strogog lica odjevena u bijelu spavaćicu s crno izvezenim rubovima rukava i nabranim ovratnikom. Dougless je primijetila da ona i Nicholas imaju slične oči. »DoĎi ovamo«, naredila je, a Dougless se brţe primaknula. Ţenin je glas, usprkos zapovjedničkom tonu, zvučao umorno i prigušeno kao da je imala prehladu.

Tek kad se pribliţila podnoţju kreveta, Dougless je vidjela da je ţenina lijeva ruka bila ispruţena preko jastuka, a neki muškarac u dugoj i lepršavoj halji od crnog baršuna naginjao se nad nju i stavljao... »Jesu li to pijavice?« uskliknula je Dougless. Ljigavi mali crni crvi zakvačili su se za ţeninu ruku.

Dougless nije vidjela kako su lady Margaret i njezin sin razmijenili poglede. »Rečeno mi je da si vještica i da izbacuješ vatru iz vrhova prstiju.« Dougless nije mogla odvojiti oči od pijavica. »Zar to ne boli?« »Da, boli«, rekla je ţena tonom kao da to nije vaţno. »Ţelim vidjeti tu čaroliju vatre.« GaĎenje koje je Dougless osjetila pri pogledu na pijavice na ţeninoj ruci bilo je jače od njezina straha da je zovu vješticom. Zaobišla je krevet i stavila svoju torbu na vrh stola

164

pomaknuvši u stranu lijepu srebrnu kutijicu s poklopcem ukrašenim smaragdima. »Ne biste smjeli pustiti tog čovjeka da vam to radi. Čini mi se kao da samo imate jaku prehladu.

Glavobolja? Kihanje? Umor?« Razrogačenih očiju ţena je buljila u nju i kimala glavom. »To sam i mislila.« Počela je prekapati po torbi. »Ako naredite tom čovjeku da makne te gadne ţivotinjice, izliječit ću vašu prehladu. Aha, evo ih. Tablete protiv prehlade.« Podignula je pakiranje. »Majko«, rekao je Nicholas napravivši korak naprijed, »ne moţeš...« »Mir, Nicholas«, rekla je lady Margaret. »I maknite to s moje ruke«, naredila je liječniku. Čovjek je izvadio pijavice iz ruke lady Margaret, ispustio ih u malu koţnu kutijicu, a zatim se odmaknuo od kreveta. »Trebat će vam čaša vode.« »Vino!« naredila je lady Margaret, a Nicholas joj je dao u ruku visoki srebrni pehar ukrašen neobraĎenim draguljima.

Dougless je bila svjesna neprirodnog muka u sobi i odjednom je shvatila koliko je hrabra lady Margaret. A moţda i glupa, nehotice je pomislila, budući da je uzimala lijek od stranca.

Dougless joj je dala tabletu. »Progutajte je i za dvadeset minuta trebalo bi biti u redu.« »Majko«, zaustio je Nicholas, ali lady Margaret odmahnula je rukom prema njemu i progutala tabletu. »Ako joj naškodite, platit ćete«, rekao je Nicholas u Douglessino uho, a Dougless je progutala knedlu. Što ako elizabetinsko tijelo nije moglo podnijeti tablete protiv prehlade? Što ako je lady Margaret bila alergična?

Dougless je stajala na mjestu, s nje je još uvijek kapala voda i počela je drhtati od hladnoće. Kosa joj je bila slijepljena na glavi, ali nitko joj nije ponudio ručnik. Činilo se da su svi u sobi prestali disati dok su gledali lady Margaret kako leţi na izvezenim jastucima. Dok se nervozno vrpoljila, Dougless je postala svjesna da je u sobi još jedna osoba. Pokraj zavjesa na krevetu stajala je još jedna ţena. Dougless je mogla vidjeti samo oblik njezina tijela u haljini s uskim gornjim dijelom iznad široke suknje.

Kad se Dougless nakašljala, Nicholas, koji je stajao u podnoţju kreveta, oštro ju je pogledao.

Tih dvadeset minuta dok je stajala tamo, smrzavajući se, nervozna i čekajući da tableta počne djelovati, bilo je najduljih dvadeset minuta u Douglessinu ţivotu. Djelovanje je bilo brzo. Sinusi lady Margaret pročistili su se i više nije imala onaj grozan osjećaj koji prati prehladu da ne moţe disati.

Lady Margaret uspravila se u krevetu, a oči su joj bile razrogačene. »Izliječena sam«, rekla je. »Zapravo ne«, odgovorila je Dougless. »Tablete samo ublaţavaju simptome. Trebali biste ostati u krevetu i piti puno narančina soka... ili što god.« Ţena iza Dougless uţurbano je izronila iz sjene, naslonila se nad lady Margaret i ušuškala je u pokrivače. »Dobro sam, kaţem vam«, rekla je lady Margaret. »Vi! Idite!« rekla je liječniku i on je izašao iz sobe. »Nicholas, uzmi je, nahrani je, osuši je, odjeni je i dovedi mi je s jutrom.

Rano.«

165

»Ja?« rekao je Nicholas bahato. »Ja?« »Ti si je pronašao pa si i odgovoran za nju. Sada idi.« Kaci je Nicholas pogledao Dougless, prezrivo je nabrao gornju usnu. »DoĎite«, rekao je, a u glasu mu se osjetila ljutnja i odbojnost.

Krenula je za njim prema izlazu iz sobe, a kad su se našli u hodniku rekla je: »Nicholas, moramo razgovarati.« Okrenuo se prema njoj, a na licu mu je i dalje bio isti odbojan izraz. »Ne, gospo, nema razgovora.« Podigao je jednu obrvu. »A ja sam sir Nicholas, kraljevski vitez.« Okrenuo se na peti i krenuo dalje. »Sir Nicholas?« upitala je. »A ne lord Nicholas?« »Ja sam samo vitez. Moj je brat lord.« Dougless je zastala u pola koraka. »Brat? Misliš na Kita? Kit je ţiv?« Kad se Nicholas ponovno okrenuo prema njoj, lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa. »Ne znam tko ste i odakle vam saznanje o mojoj obitelji, ali upozoravam vas, vještice, ako naštetite samo jednoj osobi — dovoljno je samo da vlas na glavi moje majke promijeni boju — i platit ćete to svojim ţivotom. I da vam ne padne na pamet upotrebljavati svoje čarolije na mom bratu.« Ponovno joj je okrenuo leĎa i počeo se udaljavati od nje. Dougless ga je slijedila, ali nije ništa rekla. Sjajno, baš sjajno, pomislila je. Prešla je četiri stotine godina da spasi Nicholasovu glavu, a on joj je samo prijetio da će je ubiti. Kako će ga natjerati da je sasluša?

Uputili su se na najviši kat gdje je Nicholas otvorio jedna vrata. »Ovdje ćete spavati.« Ušla je unutra. To nije bila lijepa soba prepuna drangulija. Bila je to ćelija s jednim prozorčićem visoko na zidu i prazna, osim kvrgavog madraca u kutu prekrivenog prljavom vunenom dekom. »Ne mogu ostati ovdje«, rekla je Dougless uţasnuto. Ali kad se okrenula, vidjela je da je Nicholas napustio sobu i zatvorio vrata za sobom. Čula je okretanje ključa u bravi.

Vikala je i lupala po teškim vratima, ali nije ih otvorio. »Gade!« povikala je, a zatim kliznula na pod. »Prokleti gade«, šapnula je sama u mračnoj sobi.

166

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

T

e noći ni sljedećeg jutra nitko nije došao pustiti Dougless van. Nije imala vode ni hrane, a svjetla je bilo vrlo malo. U kutu je bila stara drvena kanta. Pretpostavljala je da je trebala koristiti kao zahod. Pokušala je leći na madrac, ali nakon nekoliko minuta osjetila je kako joj nešto plazi po koţi. Grebući se, skočila je s kreveta i stisnula se uz hladni kameni zid.

Mogla je raspoznati da je došlo jutro samo po tome što je soba postala malo manje mračna.

Tijekom duge noći toliko se češala da je na nekim mjestima krvarila. Puna nade čekala je da je netko doĎe pustiti. Lady Margaret rekla je da rano ţeli vidjeti Dougless. Ali nitko nije došao.

Podigavši ruku prema uskom snopu svjetlosti koji je dopirao kroz prozor, pogledala je svoj ručni sat. Ni u podne, ako je sat bio pravilno namješten na elizabetinsko vrijeme, nitko nije došao po nju.

Pokušala je odrţati um aktivnim i ne prepustiti se očaju pa je stalno u sebi ponavljala sve što joj je Lee ispričao o dogaĎajima koji su doveli do Nicholasova pogubljenja. Nekako je morala upozoriti Nicholasa. Morala je pronaći neki način da spriječi Lettice i Roberta Sydneyja da iskoriste Nicholasa.

No kako je mogla napraviti išta kad je bila zaključana u mračnoj sobi punoj buha? Ne samo da je Nicholas nije ţelio slušati, već se činilo da je mrzi. Pokušala se sjetiti što je to rekla kad ga je jučer prvi put vidjela da ga je toliko uvrijedila. Moţda ono što je rekla o njegovoj voljenoj Lettice?

U sobi je bilo hladno, a Dougless je drhtala dok se češala po vlasištu koje ju je svrbjelo. U dvadesetom stoljeću uvijek se mogla osloniti na ime i bogatstvo Montgomeryjevih u slučaju nuţde. Iako još godinama neće dobiti svoje nasljedstvo, uvijek je znala da je novac čeka pa je mogla ponuditi milijun dolara za informacije koje su joj toliko bile potrebne.

Ali ovdje u šesnaestom stoljeću nije imala ništa i bila je nitko i ništa. Sve što je imala bila je putna torba puna modernih čuda. I znanje o tome što će se dogoditi u budućnosti. Samo je nekako morala uvjeriti ove ljude da je ne mogu samo baciti u zatvor i ostaviti je da tu istrune.

Kad je Nicholas došao u njezino vrijeme, nije uspjela pronaći informacije potrebne da spriječi njihovo pogubljenje, ali ovaj ga put neće iznevjeriti. Ovaj će put uspjeti bez obzira na to što morala učiniti.

Kad je počela razmišljati o svemu tome, osjećala je kako letargija ustupa mjesto probuĎenoj energiji. Njezin je otac volio pričati svojim kćerima priče o njihovim precima, o Montgomeryjima u Škotskoj, Engleskoj i nakon osnivanja Amerike. To su sve redom bile priče o herojskim pothvatima i za dlaku izbjegnutim stradanjima.

167

»Ako su oni mogli, onda mogu i ja«, rekla je Dougless naglas. »Nicholas«, rekla je odlučno, »oslobodi me ovoga groznog mjesta.« Zatvorivši oči, koncentrirala se i zamislila Nicholasa kako dolazi po nju. Čini se da mu nije trebalo dugo da je »čuje«. Kad je širom otvorio vrata, lice mu je bilo zamračeno od gnjeva. »Nicholas, ţelim razgovarati s tobom«, rekla je.

Okrenuo se od nje. »Moja vas majka ţeli vidjeti.« Zateturala je za njim. Noge su joj bile slabe jer dugo nije hodala, a oči joj nisu bile naviknute na svjetlo u hodniku. »Došao si zato što sam te zazvala«, rekla je. »IzmeĎu nas postoji neka veza i ako mi dopustiš da ti objasnim...« Zastavši, bijesno se zagledao u nju. »Ne ţelim slušati da tako zborite.« »Hoćeš li mi reći zašto si toliko ljut na mene? Što sam učinila?« Drsko ju je odmjerio od glave do pete. »Optuţili ste me za izdaju. Preplašili ste seljake.

Oklevetali ime ţene kojom se trebam oţeniti. Začarali ste mi majku. Vi...« Glas mu se utišao. »Ušli ste mi u glavu.« Ispruţila je ruku i poloţila je na njegovu nadlakticu. »Nicholas, znam da ti se vjerojatno činim čudnom, ali ako me saslušaš i dopustiš mi da objasnim...« »Ne«, rekao je odmaknuvši se od nje. »Zatraţio sam od brata da vas izbaci. Seljani će se pobrinuti za vas.« »Pobrinuti se za mene?« šapnula je, a zatim zadrhtala kad se sjetila onih prljavih ţena u onoj hrpici kuća. Nema sumnje da bi je one vještice trulih zuba kamenovale da su imale priliku. »Zar bi mi to učinio? Nakon što sam ti pomogla kad si došao k meni?« Govorila je sve glasnije. »Nakon svega što sam učinila za tebe kad si došao u budućnost, ti bi me izbacio?

Izbacio bi me na ulicu nakon što sam se vratila unatrag četiri stotine godina da te spasim?« Bijesno ju je pogledao. »Odluka je na mom bratu.« Okrenuvši se, uputio se niz stepenice.

Dougless ga je pratila u stopu i pokušala drţati bijes pod kontrolom toliko da moţe razmišljati. Najprije je morala smisliti kako spriječiti to da je izbace iz relativne sigurnosti kuće na prljavu ulicu. Činilo se da je lady Margaret rješenje tog problema.

Lady Margaret ponovno je leţala u krevetu i Dougless je mogla primijetiti da je tableta protiv prehlade prestala djelovati. »Dat ćete mi još jednu od onih čudotvornih tableta«, rekla je naslonjena na jastuke.

Usprkos tome što je bila gladna, umorna, prljava i uplašena, Dougless je znala da je sada pravi trenutak da iskoristi svoju dovitljivost. »Lady Margaret, ja nisam vještica. Ja sam samo jadna skromna princeza koju su napali lopovi i moram vas zamoliti za pomoć dok po mene ne doĎe moj kraljevski ujak.« »Princeza?« rekla je lady Margaret. »Kralj?« skoro je povikao Nicholas. »Majko, ja...« Lady Margaret dala mu je znak rukom da šuti. »Tko je vaš ujak?« Dougless je duboko udahnula. »On je kralj Lankonije.« »Čula sam za to mjesto«, rekla je lady Margaret zamišljeno. »Ona nije nikakva princeza«, rekao je Nicholas. »Pogledajte je.« »To je stil odijevanja u mojoj zemlji«, otresla se na njega. »Hoćete li me izbaciti na ulicu i riskirati kraljev gnjev?« Ponovno je skrenula pogled na lady Margaret. »Moj ujak bit će vrlo

168

dareţljiv prema svakom tko me zaštiti.« Dougless je vidjela da lady Margaret razmišlja o tome. »Mogu biti vrlo korisna«, rekla je Dougless brzo. »Imam puno tableta protiv prehlade i različite zanimljive stvari u svojoj torbi.

I...« Što je mogla napraviti? »Mogu pričati priče. Znam puno priča.« »Majko, nećete je valjda zadrţati ovdje«, rekao je Nicholas. »Nije bolja od kakve flundre.« Dougless je pretpostavljala da je to ţena lakog morala. Ljutito ga je pogledala. »Pravi se javio. Ti i Arabella Sydney ne moţete skinuti ruke jedno s drugog.« Nicholasovo je lice poprimilo ljubičastu nijansu i zakoračio je prema njoj.

Lady Margaret zakašljala se da prikrije smijeh. »Nicholas, dovedi mi Honoriju. Idi! Odmah!« Dobacivši Dougless još jedan gnjevan pogled, poslušno je izašao iz sobe.

Lady Margaret pogledala je Dougless. »Zabavljate me. Moţete ostati pod mojom zaštitom dok ne pošaljemo glasnika u Lankoniju s porukom za vašeg ujaka.« Dougless je progutala knedlu. »Koliko će to potrajati?« »Mjesec dana ili više.« Lady Margaret imala je pronicljiv pogled. »Ţelite li opozvati svoju priču?« »Ne, naravno da ne. Moj je ujak kralj Lankonije.« Ili će tek biti, Dougless se ispravila u sebi. »A sad tableta«, rekla je lady Margaret naslonivši se na jastuke. »Potom moţete poći.« Dougless je izvadila tabletu protiv prehlade iz torbe, ali oklijevala je. »Gdje bih trebala spavati?« »Moj će se sin pobrinuti za vas.« »Vaš me sin zaključao u groznu sobicu i krevet je bio pun buha!« Po izrazu lica lady Margaret moglo se zaključiti da ne vidi ništa loše u tome što je njezin sin napravio. »Ţelim pravu sobu i nekakvu odjeću da ljudi ne bulje u mene i ţelim da se sa mnom postupa s poštovanjem koje priliči... mom poloţaju. I ţelim kupku.« Lady Margaret gledala ju je hladnim crnim očima i Dougless je vidjela od koga je Nicholas naslijedio svoje zapovjedničko drţanje. »Pazite da mi ne postanete previše zabavni.« Dougless se nastojala odrţati na nogama. Kad je bila mala bila je u muzeju voštanih figura u kojem je bila izloţena srednjovjekovna soba za mučenje. Sada se sjetila i sprava za mučenje. Sprava za rastezanje udova. Ţeljezna djevica. »Nisam ţeljela biti neuljudna, miledi«, rekla je tiho. »Odradit ću svoj smještaj. Nastojat ću vas zabaviti.« Kao Šeherezada, pomislila je. Ako ne zabavim ovu ţenu, sutra ću izgubiti glavu.

Dok ju je lady Margaret proučavala, Dougless je znala da se u tom trenutku odlučuje o njezinoj sudbini i njezinu ţivotu. »Dvorit ćete me. Honoria će...« »To znači da mogu ostati? Lady Margaret, obećavam da nećete poţaliti. Pokazat ću vam kako igrati poker. Pričat ću vam priče. Ispričat ću vam sve Shakespearove priče. Ne, moţda bolje ne. To bi moglo sve pokvariti. Pričat ću vam o... aha, prepričat ću vam mjuzikle Čarobnjak iz Oza i My Fair Lady. Sjećam se riječi i glazbe.« Dougless, koja je uvijek odbijala glasno pjevati, počela je pjevati melodiju I could have danced all night5. Čudno je na što prijetnja spaljivanjem na lomači moţe natjerati čovjeka. »Honoria!« rekla je lady Margaret oštro. »Odvedite je, odjenite je.« 5

I could have danced all night (Mogla sam plesati cijelu noć) pjesma je iz poznatog mjuzikla My fair lady.

169

»Molim i hranu i kupku«, dodala je Dougless. »Tabletu!« »Svakako.« Dougless je dala lady Margaret tabletu protiv prehlade. »Pustite me sada da se odmorim. Honoria će se pobrinuti za vas. Ona će biti s vama u sobi, Honoria.« Dougless nije čula kad je ušla druga ţena. Činilo joj se da je riječ o istoj ţeni koja je bila u sobi sinoć, ali Dougless joj nije uspijevala vidjeti lice jer joj je stalno bila okrenuta leĎima.

Dougless je krenula za Honorijom iz sobe.

Osjećala se bolje sad kad je znala da ima nešto vremena prije nego što lady Margaret sazna da nije princeza. Je li laganje jednoj lady bilo kaţnjivo smrću ili samo mučenjem? A moţda i mučenjem, a zatim smrću? No ako Dougless uspije dovoljno zabaviti lady Margaret, moţda neće mariti je li princeza ili ne. A moţda je mjesec dana bilo dovoljno da napravi ono što mora.

Drţeći čvrsto putnu torbu uza sebe, Dougless je slijedila Honoriju u njezinu sobu koja se nalazila do one lady Margaret. Bila je upola manja od sobe lady Margaret, ali ipak velika i vrlo lijepa. Na jednom se zidu nalazio bijeli mramorni kamin, a tu se nalazio i veliki krevet, neke stolice bez naslona, dvije izrezbarene fotelje i škrinja u podnoţju kreveta. Sunce se probilo kroz prozor prekriven malim staklenim oknima u obliku romba.

Dougless se ogledala po lijepoj sobi i donekle se počela opuštati. Uspjela je postići da je ne izbace na ulicu. »Postoji li ovdje kupaonica?« uputila je pitanje Honorijinim leĎima.

Lijepa se ţena okrenula i bezizraţajno pogledala u Dougless. »Zahod?« objasnila je Dougless.

Kimnuvši glavom, pokazala je na mala vrata u oplati. Kad je Dougless otvorila vrata, ugledala je kameno sjedalo s izrezanom rupom. Sobica je bila ekvivalent poljskom zahodu, ali u kući. I smrdjelo je do neba. Pokraj sjedala nalazio se kup papira, debelog i tvrdog papira koji je bio potpuno ispisan. Podignula je jedan komad papira. »Dakle, to se dogodilo sa svim srednjovjekovnim dokumentima«, promrmljala je. Na brzinu je obavila sve u zahodu i izašla van.

Kad se vratila u sobu, promatrala je Honoriju kako otvara škrinju, izvlači odjeću i slaţe je na krevet, a potom izlazi iz sobe. Kad je ostala sama, Dougless se prošetala po sobi. Ta soba nije bila ukrašena srebrom ni zlatom kao ona lady Margaret, ali izvezene je tkanine bilo posvuda. Dougless je vidjela nekoliko primjera elizabetinskog veza u muzejima, ali starog i izblijedjelog. Ovdje su jastučići bili blistavi, vrijeme i uporaba nisu im potamnili sjaj, a boje su bile predivne!

Hodala je po sobi dodirujući svaki predmet i diveći se blještavilu. Novi antikviteti, pomislila je dok se divlje češala po mjestima na leĎima gdje su je izgrizle buhe.

Nakon nekog vremena otvorila su se vrata i ušla su dva muškarca noseći veliku i duboku drvenu kadu. Muškarci su nosili crvene, pripijene vunene jakne, napuhnute hlačice kao one koje je nosio Nicholas i crne pletene čarape. Oba su muškarca imala jake i mišićave noge.

Neke se stvari moraju priznati elizabetinskom dobu, pomislila je Dougless dok se divila muškim nogama.

Iza njih došle su četiri ţene s kantama vrele vode. Nosile su jednostavne duge vunene

170

suknje, uske steznike, a na glavama kapice. Dvije su ţene na licu imale oţiljke od velikih boginja.

Kad je kada bila napola puna vrele vode, Dougless se počela razodijevati, a Honoria je ispruţila ruke da joj pomogne, ali zatim je razrogačenih očiju odstupila korak kad je vidjela da Dougless ne treba pomoć pri razodijevanju. U drugim okolnostima Dougless bi se sramila, ali ne i ovako prljava.

Kad se skinula do grudnjaka i gaćica, a Honoria ju je i dalje nijemo gledala, Dougless je ispruţila ruku. »Bok, ja sam Dougless Montgomery.« Činilo se da Honoria ne zna što treba učiniti pa ju je Dougless uzela za ruku i stisnula je. »Dakle, bit ćemo cimerice.« Honoria je zbunjeno pogledala Dougless. »Lady Margaret zatraţila je da ostanete sa mnom, da.« Imala je tih i ugodan glas, a Dougless je mogla vidjeti da je vrlo mlada. Imala je moţda dvadeset jednu ili dvadeset dvije godine.

Dougless je skinula donje rublje i ušla u kadu, a Honoria je podignula suvremenu odjeću i svaki komad paţljivo pregledala s neskrivenom znatiţeljom.

Dougless je uzela sapun koji je posluga ostavila pokraj kade, ali imala je osjećaj kao da koristi tvrĎu verziju sapuna za rublje, a pjenio se otprilike kao kamen. »Moţete li mi, molim vas, dodati torbu?« upitala je Honoriju. Honoria je, nakon što je dobro pogledala najlon od kojeg je torba bila izraĎena, spustila torbu pokraj Dougless, a zatim je gledala kako je otkopčava. Dougless je izvukla sapun — uvijek je spremala mirisne sapunčiće iz hotela — i počela se prati.

Honoria nije ni pokušavala prikriti znatiţelju dok je gledala Dougless kako se pere. »Moţeš li nešto reći o ovom mjestu?« upitala je Dougless. »Tko ţivi ovdje? Reci mi nešto o Kitu i Nicholasu, je li on zaručen s Lettice i je li John Wilfred ovdje i što je s Arabellom Sydney?« Honoria je sjela na stolicu i pokušala odgovoriti na pitanja dok je sa strahopoštovanjem promatrala kako Dougless koristi čudesni sapun, a zatim šamponira kosu.

Koliko je Dougless uspjela shvatiti iz onog što joj je Honoria rekla, put kroz vrijeme doveo ju je u trenutak kad je Nicholas tek bio zaručen.

Nicholas još nije napravio budalu od sebe na stolu s Arabellom, a John Wilfred nije bio dovoljno vaţan da bi Honoria znala tko je on. Honoria je Dougless iznijela sve činjenice, ali nije ţeljela izraziti svoje mišljenje. I apsolutno je odbila širiti govorkanja.

Nakon što se Dougless okupala i oprala kosu, Honoria joj je dala grubi platneni ručnik, a kad je bila dovoljno suha i počešljane kose, Honoria joj je pomogla da se odjene.

Najprije joj je odjenula dugi odjevni predmet koji je podsjećao na spavaćicu, vrlo jednostavnog izgleda i istkan od finog platna. »A što je s gaćama?« upitala je Dougless.

Honoria ju je bezizraţajno pogledala »Gaćice. Znate.« Dougless je podignula vlastite ruţičaste gaćice s poklopca škrinje gdje ih je Honoria odloţila, ali Honoria je i dalje izgledala kao da ništa ne razumije. »Ništa ne ide ispod«, rekla je Honoria. »Boţe moj«, rekla je Dougless razrogačenih očiju. Tko bi pomislio da su gaćice izum novijeg doba? »Kud svi Turci...« promrmljala je i odbacila gaćice u stranu.

Dougless nije bila spremna za sljedeći odjevni predmet. Honoria je podignula korzet.

171

Douglessino iskustvo s korzetima bilo je ono iz filma Zameo ih vjetar kad je Mammy stezala vezice na Scarlettinu korzetu, ali ovaj je korzet bio izraĎen od... »Čelik?« šapnula je Dougless podigavši korzet da ga razgleda.

Bio je izraĎen od tankih i savitljivih čeličnih traka prekrivenih finom svilom i s čeličnim kukicama s jedne strane, a budući da nije bio nov, kroz svilu se probijala hrĎa. Kad ju je Honoria sapela u korzet, Dougless je mislila da će se onesvijestiti. Grudni koš bio joj je tako stisnut da nije mogla udahnuti, struk joj je bio nekih sedam centimetara uţi nego obično, a grudi su joj bile spljoštene.

Dougless je pokušala vratiti ravnoteţu naslonivši se na okvir kreveta. »A kad samo pomislim na to da sam se nekad znala ţaliti da su hulahopke neudobne«, promrmljala je.

Preko korzeta išla je voluminozna lanena košulja dugih rukava s nabranim ovratnikom i rukavima s lijepim vezom od crnog svilenog konca.

Oko struka je svezala kratku podsuknju od lana s ušivenom ţicom tako da se širila u savršenom zvonastom obliku. »Donja ţenska haljina«, odgovorila je Honoria na Douglessino pitanje i pritom ju je čudno pogledala što ne zna tu jednostavnu činjenicu. »Ovo postaje teško. Ima li toga još?« upitala je Dougless.

Honoria joj je preko podsuknje sa ţicom stavila kratku podsuknju od lagane vune.

Preko te podsuknje išla je još jedna, ona od tafta smaragdno zelene boje. Dougless se osjećala vedrije. Taft je šuškao dok se kretala, a tkanina je bila lijepa.

Honoria je podignula haljinu od brokata boje hrĎe s velikim apstraktnim dizajnom s crnim cvjetovima. Haljinu nije bilo lako navući na sebe. Preko Douglessinih ramena širila se poprečna mreţa od svilenih uzica s biserom na svakom pregibu. Prednji dio gornjeg dijela bio je učvršćen pomoću kukica koje su izgledale kao da bi mogle drţati vojne tenkove na okupu.

Mjesto zatvaranja bilo je skriveno izvezenom trakom.

Haljina nije imala rukave, ali Honoria ih je zasebno pričvrstila povlačeći ih preko dugih rukava lanene košulje koju je nosila ispod. Na ramenima su rukavi bili veliki i napuhnuti, a zatim su se suţavali prema zglobovima. Rukavi nisu bili izraĎeni od jednog komada tkanine, već od prošivenih traka od tafta koje su svakih nekoliko centimetara pridrţavali zlatni kvadratići s biserom.

Dougless je dodirivala bisere dok se Honoria ţurno i učinkovito vrtjela oko Dougless s dugom spravicom koja je podsjećala na iglu na šešir s kojom je izvlačila komadiće bijelog lana iz proreza na rukavima.

Dosad je Honoriji već bilo potrebno sat i pol da odjene Dougless u sve to, a još nije bila gotova.

Zatim je uslijedio nakit. Oko Douglessina sada skoro nevidljivog struka išao je lanac sa zlatnim karikama i neobraĎenim smaragdima. Po sredini gornjeg dijela bio je pričvršćen emajlirani broš obrubljen biserima, a dva zlatna lanca širila su se na jednu i drugu stranu i bila pričvršćena ispod njezinih ruku. Honoria je podignula ovratnik koji je bio izraĎen od mekog nabranog lana, stavila ga oko Douglessina vrata i svezala ga na zatiljku. (Kasnije je Dougless saznala da je 1564. Nicholasov ovratnik bio krut zbog štirke, ali sada, samo četiri godine prije, nitko nije čuo za štirku.) Da bi se sakrilo mjesto na kojem se ovratnik spajao s haljinom, Honoria je oko njezina vrata stavila treći lančić od četvrtastih zlatnih karika. »Moţete sjesti«, rekla je Honoria tiho.

172

Dougless je pokušala hodati, ali na sebi je imala negdje izmeĎu dvadeset i trideset kilograma odjeće, a zbog čeličnog korzeta jedva je disala.

Ukočeno drţeći glavu iznad ovratnika koji ju je grebao, Dougless se uputila do stolice i srušila se na nju. No, nije se pogrbila. Nije se moguće pogrbiti kad se nosi čelični korzet.

Dougless je ukočeno sjedila dok joj je Honoria češljala gustu crvenu kosu, a zatim je skupila od njezina lica i splela je u pletenice. Zatim je pomoću ukosnica pričvrstila pletenice.

Povrh pletenica na straţnjoj strani Douglessine glave pričvrstila je kapicu koja je podsjećala na mreţicu za kosu, ali na je svakom pregibu bila ukrašena biserima.

Honoria je pomogla Dougless da ustane. »Da«, rekla je sa smiješkom, »vrlo ste lijepi.« »Jednako lijepa kao Lettice?« rekla je Dougless ne razmišljajući. »I lady Lettice je vrlo lijepa«, rekla je Honoria oborenih očiju. Dougless se nasmiješila.

Taktično, vrlo taktično.

Honoria je posjela Dougless na rub kreveta, rekla joj da ispruţi nogu pa joj je navukla fine ručno pletene vunene čarape do koljena te ih potom učvrstila lijepim podvezicama na kojima su bili izvezeni bumbari. Na Douglessina stopala navukla je mekane koţne cipele s potplatima od pluta, a zatim je ponovno pomogla Dougless da ustane.

Dougless je polako krenula prema prozoru pa natrag. Naravno da je odjeća bila smiješna.

Bila je teška, glomazna, u njoj se nije moglo disati, a ipak... Dougless je stavila ruke na struk.

Skoro ga je mogla obuhvatiti rukama. Nosila je bisere, zlato, smaragd, saten i brokat i usprkos tome što je jedva mogla disati i što su je ramena već boljela od teţine, nikad se u ţivotu nije osjećala ljepšom.

Kad se zavrtjela, suknje su se lijepo širile oko nje. Pogledala je u Honoriju. »Čija je ovo haljina?« »Moja«, rekla je Honoria tiho. »Skoro smo iste veličine.« Dougless joj je prišla i stavila joj ruke na ramena. »Hvala ti što si mi je posudila. To je bilo vrlo dareţljivo od tebe.« Poljubila je Honoriju u obraz.

Honoria se zbunjena i zarumenjelih obraza okrenula od nje. »Lady Margaret ţeli da joj večeras svirate.« »Da sviram?« Dougless je gledala rukave svoje haljine. Bilo je to pravo zlato, a ne laţno.

Kako li je samo ţeljela da ima ogledalo u kojem bi se mogla cijela vidjeti! »Što da sviram?« Podignula je glavu. »Da sviram na nekom instrumentu? Ne znam svirati.« Honoria je bila vidljivo šokirana. »Zar u vašoj zemlji ne poučavaju glazbu?« »Poučavaju, ali mene nisu poučavali.« »Što uče ţene u vašoj zemlji ako ne šivanje i glazbu?« »Algebru, knjiţevnost, povijest, takve stvari. Znaš li ti svirati? Pjevati?« »Naravno.« »Kako bi onda bilo da te naučim neke pjesme pa da ih ti odsviraš i otpjevaš?« »Ali lady Margaret...« »Neće imati ništa protiv. Ja ću biti voĎa zbora.« Po načinu na koji se Honoria nasmiješila Dougless je naslutila da bi voljela predstaviti članovima kućanstva nove pjesme. »Poći ćemo u voćnjak«, rekla je.

Kad je Honoria napustila sobu, Dougless je trebalo nekoliko minuta da nanese vrlo malo šminke — nije ţeljela izgledati kao nalickana djevojčura, ali nije moglo štetiti da izgleda što

173

je bolje mogla.

Nekoliko trenutaka kasnije Honoria se vratila s lutnjom, a neki je muškarac dao Dougless košaru s kruhom, sirom i vinom, a onda su krenule van.

Sada kada se Dougless nije bojala da bi je svake sekunde mogli baciti u tamnicu, ogledala se oko sebe. Posvuda je bilo ljudi. Djeca su trčkarala gore-dolje stepenicama noseći stvari, a muškarci i ţene jurcali su tamo-amo. Neki su ljudi bili odjeveni u grubi lan ili vunu, neki u svilu, neki su nosili dragulje, a neki ne. Neki su nosili krzno, neki su muškarci imali kratke hlače kao Nicholas, a neki su nosili duge halje. Gotovo svi su se ljudi činili mladi, a Dougless je najviše iznenadilo to što su izgledali skoro jednako visoki kao ljudi u dvadesetom stoljeću.

Uvijek se govorilo da su ljudi u elizabetinskom dobu bili puno niţi od današnjih ljudi. Ali ustanovila je da je sa svojih metar i šezdeset bila niska i u dvadesetom stoljeću i u elizabetinskom dobu. No činilo se da su ljudi puno vitkiji. Od silnog kretanja tamo-amo i teţine odjeće vjerojatno se ni nisu mogli udebljati. »Gdje je Nicholasova soba?« upitala je Dougless, a nekoliko trenutaka kasnije Honoria je pokazala prema zatvorenim vratima.

Dougless je morala paziti kako hoda dok se spuštala niza stube u svojim dugim suknjama, ali zbog brokata koji je pridrţavala u ruci osjećala se elegantno.

Dok su hodali prema straţnjem dijelu kuće, Dougless je u prolazu vidjela lijepe sobe s prekrasno odjevenim ţenama nagnutima nad okvire s vezom. Vani su ona i Honoria stale na terasi popločanoj ciglom, okruţenoj niskim zidom i kamenom balustradom na vrhu pa je prvi put imala priliku vidjeti elizabetinski vrt. Nekoliko se stepenica niţe pred njom prostirao labirint niske ţivice tamnozelene boje. S njezine desne strane nalazio se još jedan zidom okruţen vrt s povrćem i začinskim biljem rasporeĎenim u savršenim četverokutima. U sredini je stajala lijepa mala osmerokutna zgrada. S njezine lijeve strane nalazio se voćnjak s neobičnim breţuljkom na sredini. Na vrhu brda nalazila se drvena ograda. »Što je to?« upitala je. »Grobni humak«, odgovorila je Honoria. »DoĎite, idemo u voćnjak.« Brzim su se korakom uputile niz stepenice od cigle, a zatim iznad izdignute šetnice pokraj zida prekrivenog ruţama gdje je Honoria otvorila hrastova vrata i ušla u vrt. Dougless je ustanovila da joj je, usprkos tome što joj je haljina jako sputavala gornji dio tijela, donji dio tijela od struka naniţe bio slobodan. Podsuknja sa ţicom sprečavala je da joj suknje svojom teţinom opterećuju noge, a zbog toga što nije nosila donje rublje osjećala se kao da je naga.

Voćnjak je bio prekrasan i Dougless se dojmilo to što je bio u savršenom redu. Sve je bilo posaĎeno simetrično i sve je bilo savršeno čisto. Primijetila je barem četiri muškarca i dvoje djece kako pomoću drvenih grablji čiste i uljepšavaju vrt. Sada je shvaćala zašto je Nicholasa tako uzrujao vrt u Bellwoodu. Ali za odrţavanje vrta u ovakvom stanju bilo je potrebno puno ljudi.

Honoria se po pošljunčanom puteljku uz rub voćnjaka uputila do sjenice s vinovom lozom.

Koliko je Dougless vidjela, nije se mogao primijetiti nijedan otpali list ni grančica na vinovoj lozi, a groţĎe je obilno dozrijevalo. »Ovdje je jako lijepo«, rekla je Dougless. »Zapravo, mislim da nikad nisam vidjela tako lijep vrt.« Smiješeći se Honoria je sjela na klupu ispred stabla kruške čije su grane bile savršeno

174

rasporeĎene na rešetki na zidu i stavila lutnju na krilo. »Sada ćete me naučiti svojim pjesmama?« Dougless, koja je sjela pokraj nje, odmaknula je krpu s košare koju je nosila. Unutra je bio velik komad kruha i to bijelog kruha, ali nimalo nalik na moderan bijeli kruh. Bio je teţi i vrlo svjeţ, ali korica je imala neobične rupe. Bio je odličan. Sir je bio pikantan i svjeţ. Unutar boce od tvrde koţe nalazilo se kiselo vino. U košari je bio i mali srebrni pehar. »Zar nitko ne pije vodu?« »Voda je loša«, rekla je Honoria ugaĎajući svoju debeljuškastu lutnju. »Loša? Hoćete reći da nije pitka?« Sjetila se kućica koje je vidjela jučer. Ako su ti ljudi imali pristup vodi, sigurno je bila prljava. Kako neobično. Uvijek je mislila da je zagaĎenje vode problem dvadesetog stoljeća.

Dougless je provela divna dva sata s Honorijom u voćnjaku, uz sir i kruh, pijuckajući hladno vino iz srebrnog pehara, promatrajući kako na sunčevu svjetlu svjetlucaju dragulji na njezinoj i Honorijinoj haljini te gledajući vrtlare kako rade svoj posao. Nije znala puno pjesama, ali uvijek su joj se sviĎali broadwayski mjuzikli i većinu njih pogledala je na videu pa je jednom kad ih se pokušavala prisjetiti ustanovila da ih zna više nego što je mislila. Osim one pjesme I could have danced all night znala je i Get me to the church on time iz mjuzikla My Fair Lady. Nasmijala je Honoriju naslovnom pjesmom iz mjuzikla Kosa. A znala je i pjesmu They call the wind Maria iz mjuzikla Paint your wagon. Znala je i glavnu temu iz filma Gilliganov otok, ali to nije otpjevala.

Nakon pete pjesme Honoria joj je rukom dala znak da stane. »Ovo se mora zapisati«, rekla je, a onda je otišla u kuću po papir i olovku.

Dougless je zadovoljno ostala sjediti kao lijena mačka na suncu. Za razliku od svakodnevnice, ovdje nije osjećala potrebu da bude negdje drugdje ili da radi nešto drugo.

Na drugom kraju voćnjaka otvorila su se mala vrata i vidjela je Nicholasa kako ulazi.

Dougless je odmah bila u stanju pripravnosti, a srce joj je počelo lupati. Hoće li mu se svidjeti njezina haljina? Hoće li mu se više sviĎati sada kad izgleda kao ostale ţene u ovom stoljeću?

Počela je ustajati, a onda je vidjela kako iza njega ulazi lijepa mlaĎa ţena koju nije vidjela prije. Nicholas ju je drţao za ruku dok su njih dvoje trčali niz puteljak prema sjenici od vinove loze na suprotnom kraju vrta. Odmah se vidjelo da su ljubavnici koji pokušavaju pronaći neko mjesto gdje će biti nasamo.

Dougless je ustala stisnutih šaka. Prokletnik, pomislila je. To je bilo upravo ono što mu je priskrbilo takvu groznu reputaciju u dvadesetom stoljeću. Nije ni čudo da u povijesnim knjigama nije bilo ničega pohvalnog o njemu.

Dougless je prvo htjela potrčati prema njima i počupati ţenu za kosu. Nicholas je se moţda ne sjeća, ali to nije mijenjalo činjenicu da je Dougless bila ţena koju je volio. No, to nije bilo vaţno, rekla je Dougless sama sebi. Dugovala je budućoj uspomeni na Nicholasa da stane na kraj tim nestašlucima.

Osjećajući se kao da ima svetu duţnost i govoreći sebi da to radi za Nicholasovo dobro, brzim se korakom uputila prema sjenici.

Bila je svjesna toga da su svi vrtlari u voćnjaku stali s poslom i da je promatraju.

U skrivenoj sjeni sjenice Nicholas je već zadigao ţeninu suknju tako da su joj se vidjela gola bedra, a ruka mu je bila zavučena ispod suknje. Njegova jakna i košulja bile su

175

raskopčane, ţenina ruka milovala ga je ispod košulje i ljubili su se s velikim ţarom. »Dakle!« rekla je Dougless glasno, nekako uspijevajući kontrolirati potrebu da skoči na njih dvoje. »Nicholas, ne vjerujem da se tako ponaša jedan dţentlmen.« Ţena se prva odmaknula i iznenaĎeno pogledala Dougless. Počela je odgurivati Nicholasa, ali čini se da je on nije mogao prestati ljubiti. »Nicholas!« rekla je Dougless oštro svojim glasom učiteljice.

Kad se Nicholas okrenuo prema njoj, vidjela je da su mu kapci spušteni i u očima je imao onaj sanjiv pogled koji je vidjela samo kad je vodio ljubav s njom.

Dougless je duboko udahnula.

Kad ju je vidio, izraz na Nicholasovu licu promijenio se u ljutnju i spustio je ţeninu suknju. »Mislim da je bolje da odete«, rekla je Dougless ţeni tresući se od gnjeva. Ţena je, naizmjence gledajući Nicholasa i Dougless kako bijesno zure jedno u drugo, brzo napustila sjenicu.

Nicholas je odmjerio Dougless od glave do pete, a ljutnja na njegovu licu skoro ju je natjerala na povlačenje, ali nije se dala. »Nicholas, moramo razgovarati. Moram ti objasniti tko sam i zašto sam ovdje.« Kad je krenuo prema njoj, ipak je odstupila korak unazad. »Šarmirala si moju majku«, rekao je tihim glasom, »ali ne i mene. Ako me ponovno spriječiš u mom naumu, ne gine ti mlatilo.« Tako se grubo progurao pokraj nje da je Dougless skoro pala kraj zida. Teška je srca gledala kako ljutito maršira niz puteljak te kroz vrata u zidu izlazi van. Kako će išta postići kad je ne ţeli saslušati? Nije ţelio provesti čak ni deset minuta u njezinu društvu. Što je trebala učiniti, baciti laso na njega? Tako je, pomislila je, zavezati ga i reći mu da dolazi iz budućnost i da se vratila kako bi mu sačuvala glavu i to doslovno. »I sigurna sam da će mi povjerovati«, šapnula je.

Honoria se vratila s drvenim podmetačem, velikim perjem koje je stručno obrezala u pisaljke, tintom i tri lista papira. Počela je prebirati po instrumentu te zamolila Dougless da zabiljeţi melodiju. Njezino nisko mišljenje o Douglessinu obrazovanju dodatno je opalo kad je saznala da Dougless ne zna čitati ni biljeţiti note. »Što je mlatilo?« upitala je Dougless. »Upotrebljava se za uklanjanje prašine iz odjeće«, odgovorila je Honoria biljeţeći note. »Zar Nicholas... ovaj, ljubaka sa svim ţenama?« Honoria je prestala svirati i pogledala je u Dougless. »Ne biste smjeli izgubiti srce zbog sir Nicholasa. Ţena bi trebala pokloniti svoje srce samo Bogu. Ljudi umiru, ali ne i Bog.« Dougless je uzdahnula. »Točno, ali dok ţivimo, to moţe biti ţivot koji ima smisao ili pak ne.« Dougless je ţeljela reći još nešto, ali podignula je pogled te na terasi kuće ugledala nekog i učinilo joj se da sliči... »Tko je ta djevojka?« upitala je Dougless upirući prstom. »Ona se treba udati za lorda Christophera kad bude dovoljno stara. Ako preţivi. Ona je boleţljivo dijete i ne izlazi često van.« Djevojka je na ovoj udaljenosti izgledala kao Gloria, jednako debela i jednako razdraţljiva.

Dougless se sjetila da joj je Lee ispričao da se Nicholasov stariji brat trebao oţeniti

176

francuskom nasljednicom te da je zato odbio Letticinu bračnu ponudu. »Dakle, Nicholas se treba oţeniti s Lettice, a Christopher je zaručen s djetetom«, rekla je Dougless. »Recite mi nešto. Kad bi djevojka umrla, bi li Kit razmislio o tome da se oţeni s Lettice?« Honoria je bila zatečena Douglessinim leţernim korištenjem krsnih imena. »Lord Christopher ima grofovsku titulu i u srodstvu je s kraljicom. Lady Lettice nije visokog roda kao on.« »Ali Nicholas jest.« »Sir Nicholas je mlaĎi sin. Neće naslijediti imanja ni naslov. Njemu je lady Lettice dobra prilika. I ona je u srodstvu s kraljicom, ali dalekom. No njezin miraz nije velik.« »Ali ako se Lettice uda za Nicholasa, a onda, recimo, Christopher umre, Nicholas bi postao grof, zar ne?« »Da«, rekla je Honoria i prestala biljeţiti note. Ponovno podigavši pogled prema terasi vidjela je kako se debela, prištava i boleţljiva francuska nasljednica vraća u kuću. »Sir Nicholas postao bi grof«, rekla je zamišljeno.

177

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

K

ad se Dougless te večeri uvukla u krevet pokraj Honorije, bila je iscrpljena. Nije ni čudo što je vidjela tako malo debelih ljudi i što su sve ţene imale tako uzak struk.

Zahvaljujući čeličnom korzetu i stalnoj aktivnosti, salo nije imalo šanse ustaliti se na tijelu.

Ona i Honoria otišle su iz vrta kako bi prisustvovale sluţbi u lijepoj maloj kapelici u prizemlju kuće. Slušali su raskošno odjevenog svećenika i dosta su vremena proveli na koljenima. Dougless nije uspijevala obratiti pozornost na svećenikove riječi jer je promatrala predivnu odjeću muškaraca i ţena oko sebe: svila, saten, brokat, krzno, dragulji.

Upravo je u kapeli prvi put ugledala Christophera. Sličio je Nicholasu, ali nije bio tako mlad i zgodan. Ali iz njega je dopirala neka tiha snaga zbog koje Dougless nije mogla skinuti pogled s njega. Kad je pogledao prema njoj, u njegovim je očima bilo toliko zanimanja da je Dougless svrnula pogled i zarumenjela se. Nije primijetila kako ih Nicholas namršteno promatra.

Nakon večere uslijedila je večera u svečanoj dvorani gdje su uz Dougless bile lady Margaret, Honoria i četiri druge ţene. Za večeru je posluţena goveĎa juha s povrćem, jako gorko pivo i prţeni zec. Muškarac za kojeg je Honoria rekla da je batler morao je uklanjati komadiće ţara iz korice kruha prije posluţivanja, što je objasnilo rupe u korici kruha koji je Dougless prije jela.

Dougless je saznala da su druge ţene plemkinje i komorkinje u sluţbi lady Margaret.

Koliko je Dougless mogla vidjeti, svatko je u kućanstvu imao odreĎeni poloţaj, a posluga je imala poslugu koja je pak imala svoju poslugu. A na njezino iznenaĎenje imali su i odreĎeno radno vrijeme. Ono što je znala o posluzi temeljilo se na onom što je pročitala o viktorijanskim kućanstvima gdje je posluga radila od jutra do mraka, ali ispitujući Honoriju saznala je da je u kućanstvu Staffordovih bilo toliko članova posluge da nitko nije radio dulje od šest sati odjednom.

Dougless je bila predstavljena na večeri, a dame su se gorljivo raspitivale o Lankoniji i njezinu ujaku kralju. Dougless je koprcajući se u laţima mrmljala odgovore, a zatim počela ispitivati dame o njihovoj odjeći. Dobila je neke zanimljive informacije o španjolskom stilu haljine, francuskoj, engleskoj i talijanskoj modi. Dougless se jako zainteresirala pa je uskoro počela planirati haljinu u talijanskom stilu koja je imala nešto što se zvalo »podloţak za straţnjicu« ispod suknje umjesto ţičane podsuknje.

Nakon večere posluga je raščistila stolove, potom ih pomaknula uza zid, a lady Margaret je zatraţila da čuje Douglessine pjesme. Ono što je uslijedilo bila je ţivahna i smijehom ispunjena večer. Budući da nisu postojali TV i profesionalne izvedbe, nitko nije bio stidljiv

178

kad je bila riječ o pjevanju ili plesanju. Dougless je znala da je uţasna u usporedbi s ljudima koje je čula na radiju i na pločama, ali do kraja večeri već je pjevala solo dionice.

Christopher im se pridruţio i Honoria ga je naučila pjesmu They Call the Wind Maria koju je odsvirao na lutnji. Činilo se da svatko svira neki instrument i nije prošlo puno vremena, a lady Margaret i svih njezinih pet dama svirale su instrumente neobičnog izgleda i zvuka. Bila je tu nekakva gitara, ali bila je oblikovana kao violina, violina s tri ţice, mali klavir, ogromna lutnja, nekoliko vrsta flauta i nekoliko rogova.

Dougless je osjetila kako je privlači Kit. Bio je toliko sličan Nicholasu, ali onom Nicholasu kojeg je poznavala u dvadesetom stoljeću — sigurno ne ovom Nicholasu iz šesnaestog stoljeća koji je išao od jedne ţene do druge. Pjevala je pjesmu Get me to the church on time, a Kit je brzo pokupio melodiju. Začas su svi pjevali šaljivu pjesmu.

U jednom je trenutku vidjela Nicholasa kako stoji na pragu i mrko ih gleda. Odbio je ući čak i kad mu je lady Margaret dala znak.

Bilo je tek oko devet sati kad je lady Margaret rekla da je vrijeme da se povuku na počinak. Kit je poljubio Douglessinu ruku, a ona mu se nasmiješila. Potom je krenula za Honorijom u krevet.

Honorijina sluţavka došla je pomoći dvjema ţenama da se razodjenu. Dougless je nekoliko puta sretno uzdahnula kad je skinula čelični korzet, a potom se, noseći dugu platnenu pothaljinu koju je nosila cijeli dan i malu kapicu za zaštitu kose, uvukla u krevet pokraj Honorije. Plahte su bile lanene, grube i ne previše čiste, ali madrac je bio od guščjeg perja i mekan kao oblak. Zaspala je i prije nego što je navukla prekrivač preko sebe.

Nije znala koliko je dugo spavala kad se probudila. Činilo joj se da je netko zove, ali kad je podignula glavu i osluhnula, nije čula nikog pa je ponovno legla. Ali osjećaj da je netko treba nije nestajao. Iako je soba bila tiha, nije se mogla osloboditi osjećaja da je nekom potrebna. »Nicholas!« rekla je naglo ustavši.

Bacivši pogled na uspavanu Honoriju, Dougless se izvukla iz kreveta. Obukla je teški brokatni ogrtač koji se nalazio u podnoţju kreveta, a zatim je na noge navukla mekane i široke cipele. Elizabetinski korzeti moţda su bili velika muka, ali cipele su bile boţanstvene.

Tiho je napustila sobu, a zatim je stala ispred zatvorenih vrata i osluškivala. Nije se čulo ništa, a zbog slame na podu čula bi svaki korak. Krenula je na desnu stranu jer je osjećala da najsnaţniji zov dolazi otamo. Prišla je jednim zatvorenim vratima, stavila ruku na njih, ali nije osjetila ništa. Isto se dogodilo s drugim vratima. Kod trećih vrata osjetila je najsnaţniji zov.

Kad je otvorila vrata, nije se iznenadila što je vidjela Nicholasa kako sjedi na stolici u svojim uskim tajicama, vrećastim hlačicama i širokoj lanenoj košulji razdrljenoj do struka. U kaminu je gorjela vatra, a on je u ruci drţao srebrni vrč. Izgledao je kao da je već neko vrijeme pio. »Što ţeliš od mene?« upitala je. Ovaj ju je Nicholas plašio jer ni izdaleka nije sličio čovjeku koji je došao u njezino stoljeće.

Nije ju gledao, samo je zurio u vatru. »Nicholas, spremna sam razgovarati, ali ako ćeš samo šutjeti, rado bih se vratila natrag u krevet.« »Tko si ti?« tiho je upitao. »Odakle te poznajem?« Sjela je na stolicu pokraj nje okrenutu prema vatri. »IzmeĎu nas postoji nekakva veza. Ne

179

mogu to objasniti. Zatraţila sam pomoć, a ti si došao. Trebala sam te i ti si čuo moj poziv.

Dao si mi...« Skoro je rekla ljubav. Nekako se činilo da je od toga prošlo puno vremena i ovaj joj je čovjek bio stranac. »Čini se da je sada red na meni. Došla sam te upozoriti.« Pogledao ju je. »Upozoriti me? Aha, da. Ne smijem počiniti izdaju.« »Ne moraš zvučati tako cinično. Kad sam već došla čak ovamo, barem me moţeš saslušati.

Naravno, ako dovoljno dugo uspiješ drţati ruke dalje od ţenske suknje.« Vidjela je kako mu se lice počinje crvenjeti od gnjeva. »Flundra!« rekao je tiho. »Ti koja si svojim čarolijama zbunila moju majku, koja očijukaš s mojim bratom, usuĎuješ se govoriti loše o meni?« »Nisam vještica. To sam ti rekla tisuću puta. Sve što sam učinila, učinila sa zato da doĎem u tvoju kuću kako bih te mogla upozoriti.« Ustala je i pokušala se smiriti. »Nicholas, moramo se prestati prepirati. Poslan sam da te upozorim, ali ako me ne saslušaš, sve će se dogoditi na isti način kao prije. Kit će...« Ustao je i presjekao je u pola riječi, a zatim se prijeteći nadvio nad nju. »Kad si mi došla ove noći, jesi li došla iz kreveta mog brata?« Dougless nije razmišljala što radi. Samo ga je ošamarila.

Zgrabio ju je i svojim je tijelom prisilio da uzmakne kad je stavio svoje usne na njezine, tvrdo i ljutito.

Dougless nije ţeljela dopustiti muškarcu da je silom poljubi. Odgurnula ga je svom snagom, ali nije ju pustio. Jednom rukom drţao ju je za zatiljak prisilivši je da nagne glavu, a druga ruka kliznula mu je na njezina kriţa. Intimno je pritisnuo njezino tijelo uz svoje.

Kad su njezine usne dotaknule njegove, Dougless se prestala opirati. To je bio Nicholas, onaj Nicholas kojeg je zavoljela, muškarac od kojeg je ni vrijeme nije moglo odvojiti. Ruke je obavila oko njegova vrata i otvorila usta pod pritiskom njegovih. Kad mu je uzvratila poljubac, tijelo joj se počelo pretapati u njegovo. Noge su joj bile slabe i drhtale su.

Njegove su se usne spustile na njezin vrat. »Colin«, šapnula je, »moj voljeni Colin.« Odmaknuo je lice od njezina izgledajući zbunjeno. Dotaknula je kosu na njegovim sljepoočnicama i prstima prešla po njegovim obrazima. »Mislila sam da sam te izgubila«, šapnula je. »Da te više nikad neću vidjeti.« »Moţeš me gledati koliko ţeliš«, rekao je sa smiješkom, a zatim je primio ispod koljena i odnio je u krevet. Ispruţio se ispred nje, a Dougless je zatvorila oči kad mu se ruka uvukla ispod njezina ogrtača, a zatim joj razvezala ovratnik. Poljubio ju je u vrat, grickao uho, a zatim jezikom prešao preko osjetljivih ţila na njezinu vratu dok mu je ruka klizila ispod njezine pothaljine i dotaknula joj dojku.

Dok joj je njegov palac milovao bradavicu, a njegov joj dah palio uho, šapnuo je: »Tko te je poslao meni?« »Mmm«, promrmljala je Dougless. »Pretpostavljam Bog.« »Kako se zove bog kojem se moliš?« Dougless ga je jedva čula jer je gurnuo jednu nogu meĎu njezine. »Bog. Jehova, Alah. Koji god.« »Tko se moli tom bogu?« Do Dougless su počele dopirati njegove riječi. Otvorila je oči. »Čovjek? Bog? O čemu

180

govoriš?« Nicholas ju je stisnuo za dojku. »Tko je čovjek koji te poslao u moju kuću?« Počinjala je shvaćati što ga je nagnalo da vodi ljubav s njom. Odgurnula ga je od sebe i priĎignula se, a zatim zavezala pothaljinu i ogrtač. »Razumijem«, rekla je pokušavajući kontrolirati bijes. »Na ovaj način uvijek uspijevaš dobiti sve što ţeliš od ţena, zar ne? U Thornwycku je bilo dovoljno da mi poljubiš ruku i pristala bih na sve što si ţelio. Dakle, sad si zaključio da mi namjere nisu dobre pa ćeš me zavesti kako bi izvukao priznanje iz mene.« Ustala je s kreveta i ostala stajati kraj njega bijesno ga gledajući. Ali Nicholas je leţao izvaljen na krevetu i uopće nije bio uznemiren zbog toga što su otkrivene njegove neiskrene namjere. »Ţelim ti reći jednu stvar, Nicholasu Stafforde, ti nisi muškarac kakvim sam te smatrala. Nicholas kojeg sam poznavala mario je za čast i pravdu. Ti mariš samo za to koliko ćeš ţena odvesti u krevet.« Ispravila je ramena. »U redu. Reći ću ti tko me pozvao i zašto sam ovdje.« Duboko je udahnula. »Dolazim iz budućnosti, zapravo iz dvadesetog stoljeća, a ti si došao k meni tamo. Proveli smo zajedno nekoliko divnih dana.« Zaustio je da će nešto reći, ali Dougless je podignula ruku. »Saslušaj me. Kad si došao u moje vrijeme, ovdje je bio rujan 1564., četiri godine od današnjeg dana, a ti si sjedio u zatvoru i čekao pogubljenje zbog izdaje.« Nicholasove su oči zabavljeno zasvjetlucale kad se otkotrljao se kreveta i podigao pehar. »Vidim zašto je moja majka odlučila da ćete je zabavljati. Nastavite s pričom. Kakvu sam izdaju počinio?« Dougless je stisnula šake. Bilo je teško biti briţan prema nekom tko ti se podrugljivo smijuljio. »Nisi. Bio si nevin.« »Ah, da«, rekao je pokroviteljski. »Morao sam biti.« »Skupljao si vojsku da zaštitiš svoju zemlju u Walesu, ali u svojoj ţurbi nisi za to traţio dopuštenje od kraljice. Netko joj je rekao da pomoću te vojske planiraš preuzeti njezino prijestolje.« Nicholas je sjeo i promatrao je, a pogled mu je odavao da se zabavlja. »Molim te, reci mi tko je lagao kraljici o zemljama koje ne posjedujem i vojsci koju nemam?« Toliko ju je razljutio taj njegov stav da je poţeljela napustiti sobu. Zašto se uopće trudila da ga spasi? Neka u povijesnim knjigama ostane zabiljeţeno da je bio propalica. Pa i bio je propalica. »Bila je to tvoja zemlja i tvoja vojska jer je Kit umro, a Robert Sydney i tvoja voljena Lettice lagali su kraljici.« Izraz na Nicholasovu licu promijenio se u izraz hladnog bijesa. Krenuo je prema njoj. »Jesi li ušla u ovu kuću da bi zaprijetila ţivotu mog brata? Planiraš li baciti svoje čini na mene tako da osjetim sve što ti radiš u nadi da ću te uzeti za ţenu i učiniti te groficom? Zar ne prezaš ni pred čim? Klevećeš ime moje zaručnice, kao i mog intimusa da bi ostvarila svoje ţelje?« Odmaknula se od njega jer ga se sad već bojala. »Ne mogu se udati za tebe jer moj ţivot ne pripada ovom stoljeću. Sigurna sam da ne mogu u krevet s tobom jer bih vjerojatno nestala, a ako sad nestanem, sigurna sam da se ništa ne bi promijenilo. Osim toga, ne ţelim se udati za tebe. U redu, vratila sam se da ti prenesem poruku i to je to. Dakle, sad ću moţda imati sreće i nestati. Nadam se da hoću. Uistinu se nadam da te više nikad neću vidjeti.« Zgrabila je kvaku na vratima, ali on je s treskom zatvorio vrata i nije je htio pustiti. »Drţat

181

ću te na oku. Ako mog brata zadesi bilo kakva nesreća, znat ću da je to tvoja krivnja i platit ćeš mi.« »Ostavila sam vudu-lutkicu u avionu. A sad, hoćeš li me pustiti van ili da počnem vrištati?« »Pazi me se, ţeno.« »Savršeno te razumijem, ali budući da nisam vještica, ne bojim se ničeg, zar nije tako?

Sada otvori vrata i pusti me van.« Odstupio je i Dougless je visoko uzdignute glave izašla iz sobe. Već je bila skroz na kraju hodnika koji je vodio do sobe koju je dijelila s Honorijom kad je počela plakati. Mislila je da je izgubila Nicholasa kad se vratio u šesnaesto stoljeće, ali taj gubitak nije bio ni izbliza kao ovaj. Sad više nije bio ni isti čovjek kojeg je poznavala i voljela prije tako kratkog vremena.

Nije se vratila u Honorijinu spavaću sobu, već se uputila u svečanu dvoranu kako bi se sklupčala na prozorskoj klupici. Mala staklena okna u obliku romba bila su previše debela i namreškana da bi se danas išta vidjelo, ali Dougless nije zanimao pogled van. Koliko će puta izgubiti čovjeka kojeg je zavoljela? Je li Nicholas koji je došao u dvadeseto stoljeće bio čovjek koji ju je upravo poljubio? Osim izgleda činilo se da njih dvojica nemaju ništa zajedničko.

Dougless, rekla je sama sebi, još si jednom pala na pogrešnog muškarca. Ako nije bio muškarac s jednom nogom u zatvoru, onda je bio muškarac koji je trčao za svakom ţenom.

Jedne minute Nicholas je proklinjao Dougless kao vješticu, a sljedeće ju je ljubio.

Kad se Nicholas prošli put vratio, bio je pogubljen jer nisu imali dovoljno informacija.

Poslije toga osjećala je da bi pronašli potrebne informacije da nije toliko dugo bila ljubomorna na Arabellu. Da je Dougless provela više vremena istraţujući i postavljajući pitanja, moţda bi spasila Nicholasov ţivot.

A sad kad je dobila drugu priliku, ponovno je ponavljala iste pogreške. Dopustila si je da zbog emocija ne vidi ono što se moralo učiniti. Ona i Nicholas dobili su izvanrednu i nevjerojatnu priliku da putuju kroz vrijeme radi spašavanja ţivota i bogatstva. Ali Dougless je bila u stanju razmišljati samo o tome je li ju Nicholas još uvijek volio ili ne. Imala je napadaje ljubomore kao nekakva tinejdţerka jer je odrastao muškarac ljubakao s nekom ţenom u sjenici od vinove loze.

Dougless je ustala. Imala je posao koji je morala obaviti i morala ga je obaviti tako da ne dopusti nevaţnim emocijama da joj stanu na put.

Otišla je u Honorijinu spavaću sobu i uvukla se u krevet pokraj nje. Danas će početi prikupljati sve informacije potrebne da spriječi izdaju Lettice Culpin.

Dougless je jedva sklopila oči kad su se vrata širom otvorila i kad je ušla Honorijina sluţavka. Razgrnula je draperije na krevetu s baldahinom, rastvorila kapke prozora, uzela Honorijine i Douglessine haljine i slojeve pothaljina iz škrinje u podnoţju kreveta, a zatim ih protresla. Nekoliko minuta kasnije Dougless se našla usred vreve dana. Ponovno je odjenula Honorijinu drugu najbolju haljinu i doručkovala govedinu, pivo i kruh. Honoria je počela čistiti zube lanenom krpicom i s malo sapuna, ali Dougless nije ţeljela isprobati kakav je to okus pa je Honoriji dala jednu od nekoliko četkica koje je pokupila po hotelima, a koje je drţala u torbi. Nakon što joj je pokazala kako se koristi i nakon nekoliko uzvika iznenaĎenja zbog paste za zube, ona i Honoria zajedno su oprale zube pijuckajući u lijepi umivaonik od

182

tučenog bakra.

Nakon doručka u njihovim odajama Dougless je slijedila Honoriju koja je uţurbano trčkarala prateći lady Margaret pri upravljanju velikim kućanstvom. Morale su prisustvovati jutarnjoj sluţbi, a zatim se pobrinuti za poslugu. Dougless je stajala postrani i sa strahopoštovanjem promatrala kako lady Margaret analizira svaki problem, razgovara i sluša svaku primjedbu.

Dougless je postavila Honoriji tisuću pitanja dok se lady Margaret kompetentno i učinkovito bavila s valjda stotinama članova posluge: majordomima, nadglednicima spavaćih odaja, nadglednicima posluţitelja6. Honoria je objasnila da su to samo voditelji kućanstva i da je svaki od tih ljudi još imao velik broj slugu pod sobom. Rekla je da je lady Margaret bila neobična po tome što se osobno bavila kućnom poslugom. »Ovo nije sva posluga?« upitala je Dougless. »Ima je puno više, ali za njih je zaduţen sir Nicholas.« Dougless se sjetila da ju je Nicholas pitao: »U tvojim povijesnim knjigama ne spominje se da sam bio komornik svog brata?« Nakon iscrpljujućeg jutra, u otprilike jedanaest ujutro, posluga je dobila otpust, a Dougless je krenula s lady Margaret, Honorijom i drugim dvorskim damama niz stepenice do nečeg što je Honorija nazvala »zimskim salonom«. Tu je bio lijepo prostrt stol sa snjeţnobijelim platnenim stolnjakom, a na svakom sjedećem mjestu bio je postavljen veliki stol, ţlica i veliki ubrus. Na sredini stola nalazili su se tanjuri od... Dougless nije vjerovala svojim očima: tanjuri su bili zlatni. Tanjuri duţ stola niţe bili su od srebra, a zatim su došli kositreni tanjuri, a onih nekoliko na kraju bilo je od drveta. Na mjestima sa zlatnim tanjurima bile su stolice, a na ostalim mjestima stolice bez naslona. Jasno se vidjelo koga se smatralo da je na višem poloţaju. Očito se ovdje ljudi nisu zalagali za jednakost.

Dougless je bila sretna kad je vidjela da ju je Honoria povela do srebrnog tanjura, a bila je još zadovoljnija kad je vidjela da sjedi nasuprot Kitu. »Kakvu li nam zabavu spremate večeras?« upitao je.

Dougless je pogledala njegove duboke plave oči i pomislila da bi mogli zaigrati igru istine. »Ah...« Bila je toliko zaokupljena problemom s Nicholasom da nije previše razmišljala o svom poslu. »Valcer«, rekla je. »To je nacionalni ples u mojoj zemlji.« Kad joj se nasmiješio, Dougless mu je uzvratila toplim osmijehom.

Koncentraciju joj je omeo sluga koji je donio vrč i lavor te ručnik da svaki gost opere ruke.

Dougless je vidjela da tri mjesta dalje od Kita sjedi Nicholas i da vodi ozbiljan razgovor s visokom tamnokosom ţenom koja se nije mogla nazvati baš lijepom, već više atraktivnom.

Na trenutak je Dougless zurila u ţenu misleći da ju je negdje vidjela, ali nije ju mogla nigdje smjestiti.

Okrenuvši se, promotrila je druge ljude i pomislila kako je neobično vidjeti ţene bez šminke, ali bilo je očito da su vodile računa o svojoj koţi. Nisu se samo ustale, umile lice i bile spremne za polazak.

Nasuprot Nicholasu sjedila je francuska nasljednica koja se trebala udati za Kita. Djevojka je tiho sjedila, napućene donje usnice i namrštena nelijepa lica. Nitko nije razgovarao s njom, 6 U engl. izvorniku koristi se riječ yeomen {yeomen of the chambers, yeomen waiters), a to su pripadnici niţeg plemstva podrijetlom

seljaci ili sluge u plemićkim domaćinstvima.

183

ali činilo se da joj to ne smeta. Iza nje vrzmala se starija ţena strogog izgleda koja je izravnavala ubrus svaki put kad bi ga djevojčica pomaknula.

Dougless je uhvatila djevojčičin pogled i nasmiješila se, ali ona joj je uzvratila mrkim pogledom, a ţena koja se vrzmala oko nje izgledala je kao da je Dougless zaprijetila njezinoj štićenici. Dougless je okrenula glavu.

Kad je stigla hrana, Dougless je vidjela da je prezentirana s puno ceremonije. A takva je kuhinja i zavreĎivala ceremonijalnost. Prvi mesni slijed iznesen je na ogromnim srebrnim pladnjevima: pečena govedina, teletina, ovčetina, usoljena govedina. Vino koje se odrţavalo hladnim u bakrenim kacama s hladnom vodom točilo se u prozirne pehare u bojama dragulja izraĎenim od venecijanskog stakla.

Sljedeći je slijed bila perad: puretina, kuhani kopun, piletina pirjana s porilukom, jarebica, fazan, prepelica, šljuka. Zatim je posluţena riba: list, iverak, pišmolj, jastog, potočni rak, jegulje. Činilo se da je sve kuhano u umaku i sve je bilo dobro začinjeno i jako ukusno.

Zatim je uslijedilo povrće: repa, grašak, krastavci, mrkva, špinat. Dougless se povrće nije svidjelo kao druga jela jer je bilo prekuhano. Kad je pitala zašto, rekli su joj da se povrće mora dobro prokuhati da bi se iz njega uklonili otrovi.

Uz svaki slijed posluţeno je drugo vino, a posluga je ispirala čaše prije točenja novog vina.

Nakon povrća posluţene su salate. Nisu to bile salate kakve je poznavala, već kuhana zelena salata, pa čak i kuhani pupoljci ljubičica.

Kad se Dougless toliko prejela da je samo ţeljela prileći i prespavati poslijepodne, donesen je desert. PonuĎene su im pitice od badema i pite s gotovo svakim zamislivim voćem, kao i sirevi u rasponu od kremastih do tvrdih. Debele jagode zagrijane suncem bile su ukusnije od bilo kojih koje je Dougless ikad okusila u suvremenom svijetu.

Dougless je prvi put bila zahvalna na čeličnom korzetu zbog kojeg se nije mogla preţderati.

Nakon obroka ponovno je donesen vrč s vodom jer se jelo ţlicom i prstima.

Konačno se nakon tri sata grupa raspršila i Dougless se uza stepenice odgegala do Honorijine sobe i skljokala se na krevet. »Umirem«, rekla je očajno. »Nikad više neću moći hodati. A kad pomislim na to da sam očekivala da će Nicholas biti zadovoljan sa sendvičem za ručak.

Honoria joj se nasmijala. »Sada moramo pratiti lady Margaret.« Dougless je uskoro uvidjela da elizabetinci rado puno jedu, ali isto tako naporno rade. S rukom na punom trbuhu Dougless je krenula s Honorijom dolje pa kroz lijepi vrt i van do konjušnice. Dougless su pomogli da se popne na konja sa ţenskim sedlom i s velikim se naporom odrţavala u njemu. Potom su lady Margaret, pet ţena u njezinoj pratnji i četiri straţara s mačevima i bodeţima počeli jahati ludim tempom. Dougless je teško odrţavala korak s njima jer nije mogla odrţavati ravnoteţu s jednom nogom prebačenom preko visoke drvene jabuke sedla, a drugom u kratkom stremenu. Dougless je znala da njezini roĎaci iz Colorada ne bi baš bili ponosni na nju jer se objema rukama drţala za uzde. »U Lankoniji nemaju konja?« pitao ju je jedan od muškaraca. »Ima konja, ali nema ţenskih sedala«, odgovorila je dok se grčevito pridrţavala.

Nakon otprilike sat vremena donekle je izgubila osjećaj da će svaki čas pasti pa je mogla razgledavati oko sebe. Lijepa kuća Staffordovih u odnosu na englesko selo bila je kao vilinski dvorac u usporedbi sa sirotinjskom četvrti, ili kao da se usporeĎuje Beverly Hills i Calcutta. Čistoća je seljacima bila nepoznata. Ţivotinje i ljudi ţivjeli su istim kućama i na istoj

184

higijenskoj razini. Kuhinjski otpaci i izmet bacani su ispred vrata mračnih kućica. Ljudi su bili toliko prljavi, kao da se blato i znoj na njima nakupljao godinama. Odjeća im je bila gruba i skorena od masnoće i dugog nošenja.

A tek bolesti! Dougless je buljila u ljude u prolazu. Na licima su imali oţiljke od velikih boginja, bili su gušavi, imali su tjemenicu i otvorene rane na licima. Vidjela je velik broj obogaljenih i osakaćenih ljudi. A nitko stariji od deset godina nije imao sve svoje zube — a oni preostali obično su im bili pocrnjeli.

Dougless se činilo kao da će povratiti obilni ručak. Od onog što je vidjela, i od vonja, bila je gora činjenica da je suvremena medicina mogla izliječiti većinu tih bolesti. Dok je jahala drţeći se za sedlo, primijetila je da je vrlo malo ljudi bilo starije od trideset, a Dougless je palo na pamet da ni sama ne bi doţivjela više od deset godina da je bila roĎena u šesnaestom stoljeću. Kad je imala deset godina, puknulo joj je slijepo crijevo i bila joj je potrebna hitna operacija. U šesnaestom stoljeću nije bilo operacija. A opet, moţda ne bi preţivjela ni poroĎaj jer je roĎena na zadak i majka joj je jako krvarila. Dok je razmišljala o tome, te je ljude počela gledati novim očima. Ti su ljudi bili oni koji su preţivjeli, najzdraviji od svih.

Dok je grupa lady Margaret jahala, seljani su izlazili iz svojih koliba ili prestajali raditi u poljima kako bi zurili u povorku lijepo odjevenih ljudi na njihovim lijepim i zdravim konjima.

Lady Margaret i članovi njezine pratnje mahali su seljanima, a ovi su im se zauzvrat cerili.

Mi smo rock-zvijezde, filmske zvijezde i članovi kraljevske obitelji sve u jednom, pomislila je Dougless pa je i ona mahnula ljudima.

Po bolnim leĎima i grčevima u nogama Dougless je imala dojam da jašu već satima prije nego što su stali na lijepoj livadici s pogledom na polje puno ovaca na ispaši. Jedan od konjušara pomogao je Dougless da siĎe s konja pa se hramajući uputila do mjesta na kojem je Honoria sjedila na prostirci na vlaţnom tlu. »Jeste li uţivali u jahanju?« upitala je Honoria. »Koliko bih uţivala u ospicama i hripavcu«, promrmljala je Dougless. »Pretpostavljam da je lady Margaret preboljela gripu?« »Ona je vrlo energična ţena.« »To vidim.« Neko su vrijeme sjedile u ugodnoj tišini dok je Dougless uţivala u pogledu i pokušavala ne razmišljati o svom susretu s Nicholasom sinoć. Pitala je Honoriju što je »flundra« i saznala da je to raskalašena ţena. Dougless se zaustavila da ne kaţe nešto u ljutnji koju je ponovno osjetila. »A intimus?« pitala je Honoria. »Bliski prijatelj.« Dougless je uzdahnula. Dakle, Nicholas i Robert Sydney bili su »bliski prijatelji«. Nije ni čudo da Nicholas nije htio vjerovati nečemu lošem o tom čovjeku. Kakvo prijateljstvo, pomislila je. Nicholas se valja na stolu s Robertovom ţenom, a Robert kuje plan kako da mu pogube prijatelja. »Robert Sydney je kokotiček«, promrmljala je Dougless.

Honoria je izgledala šokirano. »Poznajete li ga? Marite li za njega?« »Ne poznajem ga, a sigurno ne marim za njega.« Honoria je izgledala tako zbunjeno da ju je Dougless upitala što je to »kokotiček«. »To je izraz od milja, a znači lijepi nestaško.« »Od milja? Ali...« prekinula se u pola riječi. Kad joj je Nicholas rekao da se vrati s njim u šesnaesto stoljeće i kuha mu, a ona je bila tako ljuta, nazvala ga je različitim pogrdnim

185

imenima, a Nicholas je tu dodao još i »kokotiček«. Zasigurno mu se sviĎalo kad ga je ljutita ţena nazvala izrazom od milja.

Nasmiješila se sjetivši se toga. Zbilja je ponekad bio kokotiček.

Jedna od ţena, sluţavka sluţavke lady Margaret, prošla je pokraj njih s kolačićima od drobljenih badema.

Grickajući kolačić, Dougless je upitala: »Tko je bila atraktivna tamnokosa ţena koja je danas sjedila pokraj Nicholasa za objedom?« »Lady Arabella Sydney.« Dougless se zagrcnula i zakašljala se pijuckajući mrvice. »Lady Arabella? Je li dugo ovdje? Kad je došla? Kad će otići?« Dougless se sjetila razglednice. Na razglednici je vidjela tu ţenu: na portretu na razglednici koju je kupila u Bellwoodu.

Honoria se nasmiješila. »Stigla je kad se snoćilo, a odlazi rano ujutro. Putuje sa svojim suprugom u Francusku. Neće se vratiti nekoliko godina pa se došla pozdraviti s lady Margaret.« Douglessin mozak ubrzano je radio. Ako Nicholas još nije bio s Arabellom na stolu, a sutra Arabella odlazi, onda je ovo bio taj dan. Morala je to spriječiti!

Iznenada se presavinula i s rukama na trbuhu počela stenjati. »Kakva vas boljka mori?« pitala je Honoria zabrinuto. »Nešto što sam pojela. Moram se vratiti u kuću.« »Ali...« počela je Honoria. »Moram.« Dougless je još nekoliko puta zastenjala.

Honoria je brzo otišla do lady Margaret i vratila se nakon nekoliko minuta. »Imamo dopuštenje. Otpratit ću vas s jednim slugom.« »Sjajno. Samo idemo brzo.« Honoria je izgledala zbunjeno kad je Dougless poţurila prema konjima. Dok joj je sluga pomagao da se popne na konja, Dougless uopće nije izgledala bolesno.

Dougless je prebacila nogu preko glupog ţenskog sedla, ali s jedne strane nije bilo stremena pa je stisnula nogu preko velike izbočine na prednjoj strani, uzela mali jahaći bič, a zatim njome udarila konja po slabinama. Nagnuvši se naprijed, čvrsto se drţala dok je konj galopirao niz izrovani i prljavi put.

Iza nje jahali su konjušar i Honoria nastojeći drţati korak s njom.

Dougless je dvaput morala natjerati konja u skok, jednom preko konjske zaprege, a drugi put preko male drvene bačve. Naglo je povukla uzde kad je dijete istrčalo na cestu i uspjela ga je izbjeći. Proletjela je kroz jato gusaka koje su počele uţasno gakati.

Kad je došla do kuće, skočila je sa sedla, spotaknula se o teške suknje i pala s licem prema naprijed. Ali nije gubila ni trenutak i već je ustala i počela trčati. Sirom je otvorila vrata u ogradi, a zatim potrčala niz put popločan ciglom i uza stube, preko terasa te kroz ulazna vrata.

Kad se našla u kući, stala je i zagledala se u stepenište. »Gdje? Gdje je bio Nicholas? A Arabella? Stol?« S lijeve strane začula je glasove, a kad je čula Kita, potrčala je prema njemu. »Znate li je li ovdje negdje stol, otprilike dva metra dugačak i metar širok? Noge su u obliku spirale.« Kit se nasmiješio kad je čuo hitnju u njezinu glasu i vidio kako je izbezumljena. Niz lice su joj klizili grašci znoja, kapica joj je bila napola skliznula, a crvenkasta kosa padala joj je po ramenima. »Imamo puno takvih stolova.« »Ovaj je poseban.« Pokušala je ostati smirena, ali to joj baš nije uspijevalo. Pokušavala je i disati, ali korzet joj je sputavao pluća. »U sobi je koju koristi Nicholas. U sobi je i ormar,

186

dovoljno velik da se dvoje ljudi moţe sakriti u njemu.« »Ormar?« rekao je Kit zbunjeno, a Dougless je shvatila da u elizabetinskoj Engleskoj nije postojao ormar kao mjesto za vješanje odjeće.

Stariji muškarac iza Kita šapnuo mu je nešto, a Kit se nasmiješio. »Takav se stol nalazi u odaji pokraj Nicholasove spavaonice. On često...« Dougless nije čula ostatak. Prebacivši suknju i podsuknje preko ruke, potrčala je uza stepenice. Nicholasova spavaća soba nalazila se dvije sobe niţe s desne strane, a odmah pokraj nje bila su vrata. Uhvatila je kvaku, ali bilo je zaključano. Utrčala je u njegovu spavaću sobu i protrčala kroz nju, ali i vrata izmeĎu dvije sobe bila su zaključana.

Dlanovima je lupila po vratima. »Nicholas! Ako si unutra, pusti me unutra, Nicholas! Čuješ li me?« Mogla se zakleti da čuje zvukove iz sobe. »Nicholas!« zavrištala je dok je rukama i nogama lupala po vratima. »Nicholas!« Kad je otvorio vrata, u ruci je drţao bodeţ opasna izgleda. »Je li moja majka dobro?« upitao je.

Dougless se progurala pokraj njega. Unutra uza zid nalazio se stol koji je vidjela u biblioteci Harewoodovih. Sad nije bio četiri stotine godina star, ali bio je to isti stol. A na stolici je sjedila lady Arabella i pokušavala izgledati nevino. »Ja ću te...« zaustio je Nicholas.

Ali Dougless ga je prekinula kad je otvorila mala vrata s lijeve strane prozora. Tamo su se sklupčani uz police skrivali dvojica slugu. »Evo zašto sam ţeljela da otvoriš vrata. Ova dva špijuna vidjela bi sve što ste planirali raditi.« Nicholas i Arabella gledali su je nijemo i razjapljenih usta. Dougless je pogledala dvojicu slugu. »Ako se pročuje jedna riječ o ovom, znat ćemo od koga je to poteklo. Shvaćaš li me?« Usprkos Douglessinu neobičnom govoru, uistinu su je razumjeli. »A sad se gubite odavde«, rekla je.

Brzo kao miševi poţurili su iz sobe. »Ti...« počeo je govoriti Nicholas.

Ne obraćajući pozornost na njega, Dougless se okrenula prema Arabelli. »Spasila sam vam ţivot jer bi vaš suprug na kraju čuo za ovo ionda bi vas...« Dougless je duboko uzdahnula. »Mislim da je bolje da idete.« Arabella, koja nije bila naviknuta na takvo obraćanje, počela se buniti, ali onda se sjetila ćudi svog supruga. Ţurno je izašla iz sobe.

Kad se Dougless okrenula prema Nicholasu, vidjela je da je bijesan — što nije bilo ništa novo, s obzirom na to da se od trenutka kad je stigla uglavnom tako ponašao prema njoj.

Uzvratila mu je oštrim pogledom i krenula prema izlazu.

Nije uspjela izaći kroz vrata jer joj ih je Nicholas zalupio pred nosom. »Uhodiš li me?« upitao je. »Uţivaš li gledati što radim s drugim ţenama?« Broji do deset, pomislila je Dougless ili, još bolje, do dvadeset. Duboko je udahnula. »Ne pričinjava mi zadovoljstvo gledati te kako radiš budalu od sebe sa ţenama«, rekla je smireno. »Rekla sam ti zašto sam ovdje. Znala sam da planiraš... uzeti Arabellu tu na stolu jer si to već učinio. Sluge su rekli svima, John Wilfred zabiljeţio je priču, Arabella je začela dijete s tobom, a Robert Sydney ju je sredio. Mogu li sada ići?« Gledala je kako se na Nicholasovu licu izmjenjuju osjećaji ljutnje i zbunjenosti i Dougless je suosjećala s njim. »Znam da je teško povjerovati u ono što govorim. Ni ja tebi nisam vjerovala, ali, Nicholas, ja sam iz budućnosti i poslana sam natrag kroz vrijeme da pokušam spriječiti uništenje cijele tvoje obitelji. Lettice...«

187

Presjekao ju je pogledom. »Optuţuješ li nevinu ţenu? A moţda si ljubomorna na svaku ţenu koju dotaknem?« Douglessino obećanje da će kontrolirati vlastite emocije u trenutku je palo u vodu. »Ti umišljeni paune! Ni najmanje me nije briga s koliko ţena spavaš. To mi ništa ne znači. Ti nisi muškarac kojeg sam nekoć poznavala. Zapravo, nisi ni upola muškarac kakav je tvoj brat.

Poslana sam da se vratim kako bih ispravila nepravdu i potrudit ću se najviše što mogu, bez obzira na to koliko me pokušavaš omesti. Moţda se, ako uspijem spriječiti Kitovu smrt i spasiti imanja Staffordovih, nitko neće morati zamarati time da promijeni tvoj karakter napaljenog satira. A sad me pusti odavde.« Nicholas se nije pomaknuo s vrata. »Govoriš o smrti mog brata. Planiraš li baciti...« Dougless je podignula ruke u očaju i okrenula mu leĎa. »Nisam vještica. Kako to ne moţeš shvatiti? Ja sam obična osoba koja se našla u vrlo neobičnim okolnostima.« Okrenula se prema njemu. »Ne znam sve pojedinosti o Kitovoj smrti. Rekao si da si bio na mačevanju i posjekao ruku pa nisi mogao ići jahati s njim. Vidio je neku djevojku u jezeru i krenuo za njom. Utopila se. To je sve što znam.« Osim što je Lettice moţda bila odgovorna, pomislila je Dougless, ali nije to dodala.

Zurio je u nju neprijateljskim pogledom.

Glas joj se smekšao. »Ni ja tebi nisam vjerovala kad si mi došao«, ponovila je. »Rekao si mi neke stvari koje nisu bile u povijesnim knjigama, ali i dalje ti nisam vjerovala. Konačno si me odveo u Bellwood i pokazao tajna vrata iza kojih je bila skrivena kutijica od bjelokosti.

Nitko od različitih vlasnika dvorca nije pronašao ta vrata. Rekao si da ti je Kit pokazao vrata tjedan dana prije svoje smrti.« Nije ţeljela razmišljati o Kitovoj smrti.

Nicholas je zurio u nju razjapljenih usta. Sad je znao da je vještica jer mu je Kit tek nedavno spomenuo skrivena vrata u Bellwoodu, vrata koja još nije pokazao svom mlaĎem bratu. Što li je učinila Kitu da joj je ispričao o tim vratima za koja bi trebali znati samo članovi obitelji?

Zapravo, što je radila njegovoj obitelji i članovima njegova kućanstva? Jučer je čuo kako konjušar pjeva neku apsurdnu pjesmu naziva Zip-A-Dee-Doo-Dah. Tri majčine dvorske dame sada su stavljale boju na kapke za koju su rekle da su je dobile od lady Dougless. Njegova majka — njegova razumna i mudra majka — uzela je lijek iz njezine ruke s povjerenjem djeteta. A Kit je promatrao crvenokosu gorljivošću ptice grabljivice.

U nekoliko dana koje je je provela u kući Staffordovih, sve je poremetila. Njezine pjesme, njezini besramni plesovi, priče koje je pričala (u posljednje vrijeme ljudi u dvorcu pričali su o nekim ljudima koji se zovu Scarlett i Rhett), a čak je i način na koji je bojila lice utjecalo na sve. Ona je bila čarobnica i postupno je bacala čini na sve.

Nicholas je bio jedina osoba koja joj se pokušala oduprijeti. Kad je pokušao razgovarati s Kitom o moći koju je stjecala ta ţena, Kit se nasmijao. Rekao je: »Što moţe loše proizaći iz nekoliko priča i pjesama?« Nicholas nije znao što ta ţena ţeli, ali nije htio tako lako pasti pod njezine čini kao drugi.

Odlučio joj se oduprijeti bez obzira na to koliko to teško bilo.

Sada dok je bijesno gledao u nju, znao je da joj se neće biti lako oduprijeti. Crvenkasta kosa rasula joj se po ramenima, a u rukama je drţala malu kapicu s biserima. Nikad nije vidio ljepšu ţenu. Lettice je, moţda, imala pravilnije crte lica, ali u ovoj ţeni Dougless koja ga je tako ljutila bilo je nešto više, nešto čemu nije mogao dati ime.

Od prvog trenutka kad ju je vidio kao da je imala neki nevidljivi utjecaj na njega. SviĎalo

188

mu se biti onaj koji drţi ţene pod kontrolom, primjerice ljubeći ih i osjećajući kako se tope uz njega. Volio je izazov koji je predstavljalo osvajanje teško osvojive ţene i osjećaj moći koju je dobivao kad bi je ostavio.

Ali s ovom je ţenom sve od početka bilo drugačije. Promatrao ju je puno više nego ona njega. Bio je svjestan svakog njezina pogleda upućenog Kitu ili nekom zgodnom slugi, svakog njezina smiješka, njezina smijeha. Sinoć je bio skoro bolno svjestan njezine prisutnosti i to ga je toliko razgnjevilo da je jedva uspijevao suvislo govoriti ili razmišljati.

Osjećao je gnjev zbog utjecaja koji je imala na njega. Nakon što je otišla, nije spavao jer je znao da je plakala. Prije mu nikad nisu smetale ţenske suze. Ţene su uvijek plakale. Plakale su kad si ih ostavljao, kad nisi bio ono što su ţeljele, kad si im rekao da ih ne voliš. SviĎale su mu se ţene kao Arabella i Lettice koje nikad ni zbog čeg’ nisu plakale.

Ali ova je ţena provela prošlu noć u suzama i, usprkos tome što je nije mogao čuti ni vidjeti, osjećao je njezine suze. Triput je skoro otišao do nje, ali uspio se suzdrţati. Nije joj imao namjeru dati do znanja da je imala moć nad njim. Što se tiče njezine priče o prošlosti i budućnosti, to uopće nije uzeo u obzir. Ali nešto je bilo čudno u vezi s njom. Nije ni na trenutak povjerovao da je bila lankonijska princeza, a mislio je da ni njegova majka nije povjerovala u to, ali lady Margaret sviĎale su se neobične pjesme i ţenin čudan način govora. Njegovoj se majci sviĎao način na koji se ta ţena ponašala kao da joj je sve novo, od hrane i odjeće do posluge. »... reći ćeš mi, zar ne?« Nicholas se zagledao u nju. Nije imao pojma o čemu govori. No iznenada ga je preplavila takva ţelja za njom da se pomaknuo prema vratima. »Nećeš me začarati kao što si začarala moju obitelj«, rekao je kao da je pokušao uvjeriti sam sebe.

Dougless je vidjela poţudu u njegovim očima i kako su mu se spustili kapci. Iako se borila sama sa sobom, srce joj je počelo lupati. Ako ga dotakneš, vratit ćeš se, rekla je sama sebi, ali ne moţeš otići dok Kit nije siguran i dok Letticina izdaja ne izaĎe na vidjelo. »Nicholas, nisam te mislila začarati i nisam tvojoj obitelji napravila ništa što nije bilo potrebno da preţivim.« Pruţila je ruku da ga dotakne. »Kad bi me samo saslušao...« »Da slušam kako zboriš o prošlosti i budućnosti?« rekao je podrugljivo. Pribliţio je lice njezinu. »Pripazi što radiš, ţeno, jer ja te promatram. Kad dobijemo vijest da ti ujak nije kralj, sam ću te izbaciti iz svoje kuće. Sada odlazi od mene i nemoj me ponovno uhoditi.« Okrenuo se i bijesno izjurio iz sobe ostavivši Dougless samu i s osjećajem nemoći.

Promatrala ga je kako odmiče kroz svoju spavaću sobu. »Boţe, molim te«, molila se, »pokaţi mi kako da pomognem Nicholasu. Pusti me da napravim ono što nisam uspjela prvi put. Pokaţi mi put.« Osjećajući se starijom nego kad je ušla, napustila je sobu.

189

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

U

jutro je Dougless vidjela Arabellu upravo kad se penjala na svog lijepog crnog konja.

Pokraj nje je bio muškarac za kojeg je Dougless pretpostavljala da je njezin suprug, Robert Sydney. Dougless ga je ţeljela vidjeti, ţeljela je vidjeti lice čovjeka kojeg je Nicholas smatrao svojim prijateljem, a koji je svog »prijatelja« poslao pod sjekiru.

Sydney se okrenuo i Dougless je duboko udahnula. Robert Sydney jako je sličio dr.

Robertu Whitleyju, muškarcu za kojeg se nekoć ţeljela udati.

Dougless se okrenula, a ruke su joj se tresle. Slučajnost, rekla je sama sebi. Samo puka slučajnost. Ali kasnije tog dana sjetila se kako je Nicholas, kad je u dvadesetom stoljeću vidio Roberta, izgledao kao da je vidio duha. A Robert je gledao Nicholasa s mrţnjom u očima.

Slučajnost, rekla je opet sama sebi. Ništa više od toga.

Tijekom sljedeća dva dana Dougless je rijetko viĎala Nicholasa. Kad god bi ga vidjela mrko ju je gledao s vrata ili joj se mrštio s druge strane stola. Dougless je bila jako zaposlena jer su je počeli smatrati TV-om, filmovima, karnevalom i koncertom u jednom. Ţeljeli su igre, pjesme, priče, a njihova ţelja za zabavom nije se mogla utaţiti. Dougless nije mogla otići u vrt ili u kuću a da je netko ne zaustavi i zatraţi da ga na neki način zabavi. Provela je puno sati pokušavajući se sjetiti svega što je ikad pročitala ili čula. Uz Honorijinu pomoć osmislila je nekakvu grubu verziju Monopolyja. Igrali su Pictionary na pločicama od škriljca. Kad joj je ponestalo materijala iz beletristike koju je pročitala, počela im je pričati priče iz povijesti Amerike koje su se posebno sviĎale lady Margaret. Nathan Hale postao je omiljeni heroj u kućanstvu, a lady Margaret jednom je prilikom drţala Dougless budnom skoro do jutra postavljajući joj pitanja o Abrahamu Lincolnu.

Dougless se nastojala drţati zabave i ne govoriti o vjeri ili politici. Na koncu konca, samo nekoliko godina prije kraljica Mary spaljivala je ljude jer su bili druge vjere. Kit ju je dvaput ispitivao o obraĎivanju zemlje u njezinoj zemlji i, usprkos svom oskudnom znanju, uspjela mu je dati nekoliko prijedloga o kompostu i kako ga koristiti za usjeve.

Dougless je znala da su dvorske dame lady Margaret bile zgroţene Douglessinim manjkavim obrazovanjem, poznavanjem samo jednog jezika i činjenicom da nije svirala nijedan instrument. Osim toga, nisu znale čitati njezin rukopis. No uglavnom su joj sve opraštale.

Dok je Dougless poučavala, ujedno je i učila. Te ţene nisu bile pod pritiskom kao američke ţene dvadesetog stoljeća da budu sve svima. Ţena šesnaestog stoljeća nije morala biti direktorica korporacije, divna majka, vrhunska kuharica i domaćica, kao i kreativna ljubavnica atletske graĎe. Ako je ţena bila bogata, samo je trebala šivati, brinuti se o kućanstvu i uţivati. Naravno, nije očekivala da će doţivjeti više od četrdeset godina, ali barem tijekom tih nekoliko godina na Zemlji nije bila pod pritiskom društva da napravi više i bude više.

190

Svakim danom u Engleskoj šesnaestog stoljeća Dougless se prisjećala svog ţivota s Robertom. Budilica je zvonila u šest sati i čim je ustala, počinjao je trk. Morala je trčati kako bi u jednom danu obavila sve što je bilo potrebno obaviti. Trebalo je pripremiti obroke, kupiti namirnice, počistiti kuću (Robert je imao čistačicu koja je dolazila jedanput tjedno) i očistiti kuhinju i to sve uvijek iznova. A u »slobodno vrijeme« imala je stalan posao. Ponekad je ţeljela ostati u krevetu tri dana i čitati krimiće, ali uvijek je bilo previše posla da bi razmišljala o ljenčarenju.

Osim toga, tu je bio i osjećaj krivnje. Ako se odmarala, osjećala je da bi »trebala« vjeţbati kako se ne bi proširila u bedrima ili da bi »trebala« planirati neku slasnu večeru za Robertove kolege. Osjećala se krivom ako bi iscrpljena za večeru posluţila pizzu.

Ali sada u šesnaestom stoljeću pritisci suvremenog doba činili su se dalekima. Ljudi nisu ţivjeli sami i izolirani. Ovo nije bila jedna kuća u kojoj je jedna ţena obavljala dvadeset poslova. Ovo je bila kuća u kojoj je stotinu četrdeset ljudi obavljalo moţda sedamdeset poslova. Jedna umorna sama ţena nije morala kuhati, čistiti, prati i ostalo, a osim toga i raditi izvan kuće. Ovdje je jedna osoba imala jedan posao.

Suvremene ţene imale su osjećaj krivnje koji su same sebi nametnule i zbog kojeg su se loše osjećale, ali ljudi u šesnaestom stoljeću imali su bolesti, strah od nepoznatog, medicina im je bila nepoznata, a stalno im je za petama bila sveprisutna smrt. Ljudi u šesnaestom stoljeću često su umirali i smrt je uvijek u prikrajku čekala na elizabetince. Otkad je Dougless stigla, u kući je umrlo četvero ljudi, a sve te smrti mogle su se izbjeći da je postojala odgovarajuća hitna sluţba. Jedan je muškarac umro kad su na njega pala kola. Unutrašnje krvarenje. Kad je Dougless vidjela tog čovjeka, dala bi sve da je liječnica i da moţe zaustaviti krvarenje. Ljudi su umirali od upale pluća, gripe ili vodenog ţulja koji se inficirao. Dougless je dijelila aspirine, mazala rane s mašću Neosporin, dijelila na ţlice lijeka za ţeludac. Mogla je privremeno pomoći ljudima, ali nije mogla napraviti ništa u vezi s trulim zubima, puknutim ligamentima zbog koji su ljudi ostajali obogaljeni do kraja ţivota, niti je mogla bilo što učiniti kad bi slijepo crijevo puklo i ubilo neko dijete.

A nije mogla ništa učiniti ni kad je bila riječ o siromaštvu. Jednom je pokušala razgovarati s Honorijom o ogromnoj razlici u načinu ţivota obitelji Stafford i načinu ţivota seljana. Tada je Dougless saznala za zakonske odredbe protiv rastrošnosti i luksuza. U Americi su se svi pretvarali da su jednaki i govorilo se da čovjek koji ima milijune nije ništa bolji od onog tko zaraĎuje za ţivot u znoju svog lica. Ali nitko u to nije vjerovao. Bogati kriminalci izvlačili su se s blagim kaznama, a siromašni ljudi dobivali su maksimalne kazne.

U šesnaestom stoljeću Dougless je vidjela da je ideja jednakosti koncept koji se dočekuje s podsmijehom. Ljudi nisu bili jednaki, a prema zakonu čak se nisu imali pravo ni jednako odijevati. Dougless je u nevjerici zamolila Honoriju da joj objasni zakonske odredbe protiv rastrošnosti i luksuza. Grofovi su smjeli nositi samurovinu, ali baruni su mogli nositi samo arktičku lisicu. Ako je netko imao prihod od stotinu funti godišnje, ili manje, smio je na prsluku nositi baršun, ali ne i na haljetku. Ako je zaraĎivao dvadeset funti godišnje, mogao je nositi prsluke samo od satena ili damasta i haljetke od svile. Čovjek koji je zaraĎivao deset funti godišnje, ili manje, nije smio nositi odjeću skuplju od dva šilinga po metru. Posluga nije smjela nositi haljetak koji je dosezao dulje od listova, a znanstvenici su stalno nosili plavu boju (zato su pripadnici više klase rijetko nosili tu boju).

Postojalo je još bezbroj pravila. Odnosila su se na prihod, krzno, boje, tkaninu, kroj.

Dougless je imala dopuštenje nositi sve što je nosila grofica jer je bila jedna od dvorskih dama lady Margaret. Honoria se nasmijala svemu tome i rekla da su svi nosili ono što su si mogli

191

priuštiti, ali ako su ih otkrili, morali su platiti globu gradskoj riznici, a zatim je svatko nosio što je god htio.

U dvadesetom stoljeću Dougless nikad nije previše marila za odjeću. Odjeća je morala biti udobna i trajna, ali osim toga nije joj posvećivala preveliku pozornost. Ali ove lijepe elizabetinske haljine bile su nešto posve drugo! Tijekom nekoliko dana koje je provela u šesnaestom stoljeću ustanovila je da su ljudi opsjednuti odjećom. Dvorske dame lady Margaret provodile su sate planirajući svoje haljine.

Jednog je dana stigao trgovac iz Italije, a on i njegova dvoja kola puna tkanine dočekana su u svečanoj dvorani kao da je otkrio lijek protiv ugriza buha. Dougless se pridruţila mahnitom izvlačenju bala uskih tkanina i njihovu prislanjanju uza sebe i druge ţene.

Priključili su im se Nicholas i Kit. Kao i većina muškaraca, voljeli su da ih okruţuju nasmijane, uzbuĎene i lijepe ţene. Na Douglessinu neugodu, ali i radost, Kit je odabrao tkaninu za dvije haljine za nju rekavši da je vrijeme da ima vlastitu odjeću.

Te noći u krevetu Dougless je neko vrijeme leţala budna i razmišljala o tome koliko su ti elizabetinci različiti, a ipak slični ljudima u njezinu vlastitom vremenu. Prema onom što je pročitala u romanima smještenim u elizabetinsko doba Dougless je mislila da se tu samo raspravlja o politici. Čak i uz TV, radio i tjedne časopise s vijestima, Amerikanci nisu bili ni upola tako dobro informirani kao likovi u srednjovjekovnim romanima. Ali Dougless je ustanovila da te ljude, baš kao i obične Amerikance, puno više zanimaju odjeća i ogovaranje te to da se sve u ogromnom i sloţenom kućanstvu odvija bez problema, nego što radi kraljica.

Na kraju je Dougless odlučila da će napraviti sve što je bilo u njezinoj moći da pomogne, ali nije smatrala da je njezin zadatak bio promijeniti način ţivota u šesnaestom stoljeću.

Poslana je natrag kroz vrijeme da spasi Nicholasa i na to se ţeljela usredotočiti. Bila je promatrač, a ne misionar.

No, postojao je jedan aspekt srednjovjekovnog ţivota koji Dougless nije mogla tolerirati, a to je bilo to što se ljudi nisu kupali. Umivali su se, prali ruke i noge, ali rijetko su se cijeli kupali. Honoria je stalno upozoravala Dougless na njezina »česta« kupanja (tri kupke tjedno) i Dougless je bilo mrsko to što je posluga morala dovlačiti kadu i kante s vrelom vodom u spavaću sobu. Priprema kupke predstavljala je takvu muku da je nakon Dougless još dvoje ljudi koristilo istu vodu za kupanje. Jednom je Dougless bila treća po redu i vidjela je kako po vodi pluta uš.

Kupanje joj je skoro postalo opsesija dok joj Honoria nije pokazala fontanu u geometrijski oblikovanom vrtu. Geometrijske oblike tvorila je ţivica posaĎena u zamršenom dizajnu, a unutar njih bili su posaĎeni cvjetovi jarkih boja. U sredini četiri čvora bila je visoka kamena fontana smještena u malom bazenu. Kad je Honoria mahnula djetetu koje je plijevilo vrt, ono je nestalo iza zida, a zatim je na Douglessinu radost voda potekla s vrha fontane i potekla u bazenčić. Dijete je bilo poslano da okreće kotač. »Kako divno«, rekla je Dougless. »Baš kao vodopad ili...« Oči su joj zasvjetlucale. »Ili kao tuš.« U tom se trenutku u njezinoj glavi počeo stvarati plan. Govorila je nasamo s djetetom koje je okretalo kotač i dogovorila se s njim da će mu platiti peni ako doĎe u četiri ujutro sljedeće jutro.

I tako se u četiri sata sljedećeg jutra Dougless na prstima iskrala iz Honorijine sobe, uputila se niz stepenice i izašla u vrt u obliku čvora. Nosila je svoj šampon, regenerator, ručnik i rukavicu za pranje. Dijete je pospanih očiju, ali sa smiješkom uzelo novčić (koji je Honoria dala Dougless) i počelo okretati kotač. Dougless je na trenutak oklijevala pitajući se treba li skinuti svu odjeću ili ne, ali bilo je još uvijek prilično mračno i još se neko vrijeme ostatak

192

kućanstva neće probuditi. Zato je skinula posuĎeni ogrtač i dugu platnenu košulju te naga stala ispod fontane.

Nikad nitko u povijesti nije više uţivao u tuširanju! Dougless se činilo kao da joj se s koţe ispiru prljavština, masnoća i znoj koji su se tamo godinama taloţili. Nakon kupanja nikad se nije osjećala čistom, a nakon što se tjednima nije tuširala, osjećala se prljavo. Tri je puta našamponirala kosu, zatim nanijela regenerator, obrijala noge i pazuha, potim se isprala.

Blaţenstvo. Cisto blaţenstvo.

Konačno je izašla ispod fontane, zviţdukom dala znak dječaku da prestane okretati kolo, a zatim se osušila i odjenula ogrtač.

Na licu joj je bio širok osmijeh kad je krenula puteljkom prema kući. Moţda se previše smiješila pa nije dobro vidjela ili je moţda još uvijek bilo premračno da bi se dobro vidjelo jer naletjela je na nekoga. »Gloria!« rekla je prije nego što je shvatila da je riječ o francuskoj nasljednici. »Hoću reći«, rekla je promucavši, »Pretpostavljam da ti nisi Gloria, zar ne? Gdje je lavica?« Dougless je sama sebe iznenadila onim što je rekla. Rijetko je viĎala ovu djevojčicu, ali kad bi je vidjela, uvijek ju je pratila njezina visoka i previše zaštitnički raspoloţena čuvaricadadilja. »Nisam mislila...« počela se ispričavati Dougless.

Nasljednica nije odgovorila već je dostojanstveno prošla pokraj Dougless uzdignuta nosa. »Imam dovoljno godina da se mogu brinuti o sebi. Nije mi potrebna dadilja.« Dougless je uputila smiješak djevojčičinim bucmastim leĎima. Zvučala je baš kao Douglessini učenici petog razreda. I oni su mislili da su dovoljno stari da se brinu o sebi. »Iskrala si se, zar ne?« rekla je Dougless sa smiješkom.

Djevojka se brzo okrenula i bijesno pogledala Dougless, a zatim joj se lice smekšalo. »Ona zbilja hrče«, rekla je malčice se nasmiješivši, a zatim je ponovno pogledala fontanu. »Što ste radili ovdje?« Kad je Dougless pogledala fontanu, na svoj je uţas vidjela da je mali bazenčić bio pun mjehurića od sapunice. Dougless su mjehurići predstavljali zagaĎenje, ali nasljednica je izgleda mislila da su divni. Djevojčica je u ruku uzela pjenu. »Okupala sam se«, rekla je Dougless. »Ţeliš li i ti?« Djevojčica se lagano stresla. »Ne, jako sam osjetljiva zdravlja.« »Kupanje ne boli...« počela je Dougless govoriti, ali onda se zaustavila. Podsjetila je samu sebe da nije nikakva misionarka. Pribliţivši se djevojčici, Dougless ju je pobliţe pogledala u ranojutarnjem svjetlu. »Tko ti je rekao da si osjetljiva?« »Lady Hallet.« Pogledala je Dougless. »Moja lavica.« Imala je male rupice na obrazima.

Dougless je paţljivo odvagnula što će reći i znala je da riskira, ali dijete je izgledalo kao da joj je potreban prijatelj. »Lady Hallet kaţe da si osjetljiva kako bi ti mogla govoriti što da jedeš, kamo smiješ ili ne smiješ ići i s kim se smiješ ili ne smiješ druţiti. Zapravo, toliko te drţi pod svojom kontrolom da se moraš iskradati prije svitanja samo da bi vidjela vrtove.

Jesam li u pravu?« Na trenutak je djevojčica razjapila usta, ali onda se ukočila i uputila Dougless nadmen pogled. »Lady Hallet čuva me od niţih klasa.« Odmjerila je Dougless od glave do pete. »Kao što sam ja?« upitala je Dougless suspregnuvši osmijeh. »Vi niste princeza. Lady Hallet kaţe da princeza ne bi radila predstavu od sebe kao što vi to činite. Kaţe da niste obrazovani. Čak i ne govorite francuski.« »To kaţe lady Hallet. Ali što ti misliš o meni?« »Da niste princeza ili ne biste...«

193

»Ne«, presjekla ju je Dougless. »Ne to što kaţe lady Hallet, što ti misliš?« Djevojka je blenula u Dougless očito ne znajući što reći. Dougless joj se nasmiješila. »SviĎa li ti se Kit?« Djevojčica je spustila pogled na svoje ruke, a Dougless je pomislila da joj se lice zarumenjelo. »Tako je loše?« »Ne primjećuje me«, šapnula je djevojčica plačnim glasom. Kad je podignula glavu i s mrţnjom pogledala Dougless, u tom je trenutku toliko sličila Gloriji da je to bilo jezivo. »On gleda vas.« »Mene?« uskliknula je Dougless. »Kit nije zainteresiran za mene.« »Svim se muškarcima sviĎaš. Lady Hallet kaţe da ste skoro... ovaj...« Dougless je iskrivila lice. »Nemoj mi reći. Već su me nazivali tim imenom. Čuj... Kako se zoveš?« »Lady Allegra Lucinda Nicolletta de Couret«, odgovorila je djevojčica ponosno. »Ali kako te zovu tvoji prijatelji?« Djevojčica je na trenutak izgledala zbunjeno, a potom se nasmiješila. »Prva me dadilja zvala Lucy.« »Lucy«, rekla je Dougless sa smiješkom, ali onda je pogledala nebo koje se razdanjivalo. »Mislim da je bolje da se vratimo. Ljudi će... nas... traţiti.« Lucy se uplašeno trgnula, a zatim skupila svoju tešku i skupu suknju i počela trčati. Očito se jako bojala da se ne otkrije da je nema. »Sutra ujutro«, Dougless je viknula za njom. »U isto vrijeme.« Nije bila sigurna je li je Lucy čula ili ne.

Dougless se vratila u kuću ne obraćajući pozornost na poglede slugu zbog njezine mokre kose i kućne haljine. Kad je otvorila vrata Honorijine spavaće sobe, uzdahnula je. Sada je počinjao dug bolan proces odijevanja i poţeljela je da jednostavno moţe uskočiti u udobnost traperica i majice.

Nakon doručka iskrala se iz društva drugih ţena pa potraţila Nicholasa. Ţene su traţile nove pjesme, a Douglessin mali repertoar već je bio iscrpljen. Preostalo joj je još samo da pjevuši melodije i uvjerava ţene da smišljaju vlastite riječi. No danas je morala razgovarati s Nicholasom. Ništa u vezi s ovim pogubljenjem neće se promijeniti ako ne razgovara s njim.

Pronašla ga je u nekoj prostoriji, koja je mogla biti samo ured, kako sjedi za stolom okruţen papirima. Činilo se da zbraja stupce s brojevima.

Pogledao ju je, podignuo jednu obrvu, a zatim ponovno skrenuo pogled na papir pred sobom. »Nicholas, ne moţeš me ignorirati. Moramo razgovarati. Jednom ćeš me morati saslušati.« »Zauzet sam. Nemoj me zamarati svojim besmislenim brbljarijama.« »Brbljarije! Besmislene!« rekla je ljutito. »Ono što ti moram reći znači više od toga.« Još ju je jednom pogledom upozorio da bude tiha, a zatim se vratio svojim stupcima s brojevima.

Dougless je bacila pogled na papir, ali brojevi nisu imali nikakvog smisla. Neki su brojevi bili rimski brojevi, neki su bili napisani s j umjesto i, a neki su brojevi bili arapski. Nije ni čudo da ih nije bilo lako zbrajati, pomislila je. Otvorila je malenu izvezenu vrećicu koja joj je visjela oko struka i izvadila svoj solarni kalkulator. Nosila ga je sa sobom jer su Honoria i druge dvorske dame uvijek brojale bodove na svojem vezu pa je Dougless često zbrajala i oduzimala umjesto njih da bi im uzorci bili točni. Ali imala je vaţnijeg posla nego da im pomaţe zbrajati, pomislila je kad je spustila kalkulator pokraj Nicholasove ruke. »Ti i Kit bili ste odsutni nekoliko dana. Jeste li išli u Bellwood? Je li ti pokazao tajna

194

vrata?« pitala je. »Lord Kit«, rekao je kategorički, »nije tvoj problem. Kao ni ja. A, kad smo već kod toga, ni kućanstvo moje majke. Gospo, ovdje nisi poţeljna.« Stajala je iznad njega, gledala ga i pokušavala smisliti kojim bi ga riječima mogla natjerati da je sasluša. I dok ga je promatrala, Nicholas je u svojoj ljutnji zgrabio kalkulator i počeo pritiskati tipke. Unio je brojeve, pritisnuo tipku »plus« izmeĎu njih, a zatim na kraju znak jednakosti. I dok je govorio, iako očito nije ni primjećivao što je napravio, zapisao je zbroj na komadu papira. »I još nešto...« rekao je kad je počeo zbrajati drugi stupac. »Nicholas«, šapnula je, »sjetio si se.« Udahnula je, a zatim glasnije rekla: »Sjetio si se.« »Ne sjećam se ničega«, rekao je ljutito, ali još dok je govorio, zagledao se u kalkulator u svojim rukama. Shvatio je da ga je koristio, ali odjednom više nije znao što je to uopće i kako se koristi. Ispustio je tu stvar kao da je zla.

Dougless je bilo otkrivenje vidjeti ga kako koristi kalkulator. Ono što je doţivio u dvadesetom stoljeću nekako je bilo zakopano u njegovu sjećanju. To se dogodilo tek četiri godine kasnije, ali i ovo sad odvijalo se četiri stotine godina prije Douglessina roĎenja.

DogaĎalo joj se toliko toga čudnog da nije mogla dovesti u pitanje njegovo poznavanje kalkulatora. Ali ako se sjetio te napravice, onda se sjećao.

Spustila se na koljena pokraj njega i stavila ruke na njegovu ruku. »Nicholas, sjetio si se.« Nicholas se ţelio odmaknuti od nje, ali nije mogao. Pitao se što li je to bilo u ovoj ţeni.

Bila je lijepa, to je bilo istina, ali vidio je i ljepših ţena. Nedvojbeno je poznavao ţene koje su bile ugodnije od nje. Ali ova ţena... ova ţena nije mu silazila s uma. »Molim te«, šapnula je, »nemoj zatvarati svoj um preda mnom. Nemoj mi se opirati.

Moţda ćeš se sjetiti još nečeg ako si to dopustiš.« »Ne sjećam se ničega«, rekao je odlučno pogleda uprta u njezine oči dolje pred sobom. Ţelio joj je izvući kosu iz male kapice i rasplesti je. »Sjećaš se. Kako bi inače znao kako koristiti kalkulator?« »Nisam...« počeo je, a onda letimično pogledao stvarčicu povrh papira. Znao je da je nekako znao kako se njime koristiti. Znao je kako zbrajati brojeve pomoću njega. Otrgnuo je ruku iz njezine. »Ostavite me.« »Nicholas, slušaj me«, molećivo je govorila. »Moraš mi reći je li ti Kit pokazao vrata u Bellwoodu ili ne. Taj će nam podatak reći koliko vremena imamo prije njegova... utapanja.« Prije nego što Lettice naredi da ga ubiju, pomislila je. »Mogu biti u pitanju tjedni pa čak i mjeseci, ali ako ti je pokazao vrata, onda... će se sve dogoditi u roku od nekoliko dana. Molim te, Nicholas, vjeruj mi.« Neće joj dopustiti da stekne kontrolu nad njim. Neće biti kao ostali u kućanstvu i slijediti je uokolo moleći za njezinu naklonost. Očekivao je da će za koji dan početi traţiti vrećicu zlata u zamjenu za još jednu pjesmu. A njegova majka bila je tako zaluĎena njome da će joj bez sumnje dati to zlato. Zasad je lady Margaret obasipala ovu ţenu haljinama i lepezama i duboko posegnula u škrinjicu s obiteljskim draguljima Staffordovih da bi joj posudila različite drangulije. »Ne znam ni za kakva vrata«, reklao je Nicholas laţući. Kit mu je tek prije nekoliko dana pokazao vrata u Bellwoodu. To što je ova vještica to znala bio je dodatni dokaz da nije bila ono za što se izdavala.

Dougless se naslonila na pete dok se zelena satenska suknja nadimala oko nje te je s olakšanjem uzdahnula, »Dobro«, šapnula je. »Dobro.« Nije ţeljela ni misliti na to da Kitu

195

prijeti smrt. Ako Kit ne umre, onda Lettice moţda neće imati priliku zariti svoje pandţe u Nicholasa i bit će spriječena velika nepravda. Osim toga, moţda će se, nakon što Kit bude spašen, ona vratiti u dvadeseto stoljeće. »Gajiš osjećaje prema mom bratu?« upitao je Nicholas prezrivo je odmjerivši.

Nasmiješila se. »Čini se kao dobar čovjek, ali nikad neće biti...« Zastala je u pola rečenice.

Ljubav mog ţivota, skoro je rekla. Zagledavši se u Nicholasove plave oči, sjetila se one noći kad su vodili ljubav. Sjetila se njegova smijeha i njegova zanimanja za suvremeni svijet. I ne razmišljajući pruţila je ruku prema njemu. Ni on očito nije razmišljao jer ju je primio za ruku i prinio njezine prste svojim usnama. »Coline«, šapnula je. »Gospodaru«, začuo se glas s praga. »Ispričavam se.« Nicholas je ispustio njezinu ruku, a Dougless je, znajući da je trenutak prošao, ustala i poravnala suknje. »Reći ćeš mi za vrata, zar ne? Morat ćemo paziti na Kita«, rekla je tiho.

Nicholas je nije ni pogledao. Ta je ţena govorila samo o njegovu bratu. Nije mu izlazila iz glave, ali nije se činilo da ona osjeća isto prema njemu. Samo joj se Kit vrzmao po glavi. »Idi«, promrmljao je, a zatim glasnije dodao: »Idi i pjevaj svoje pjesme ostalima. Mene ne moţeš začarati samo pjesmom. Uzmi i ovo.« Pogledao je kalkultor kao da je vraţje djelo. »Moţeš ga zadrţati i upotrebljavati ako ţeliš.« Skrenuo je tvrdi pogled prema njoj. »Ne znam kako.« Dougless je s uzdahom uzela kalkulator, a zatim napustila sobu. Dosad nije uspjela ni u jednom pokušaju razgovora s Nicholasom. Ali sad je barem počinjala shvaćati da je mislio da štiti svoju obitelj od nje. Ta joj je pomisao nehotice izvukla smiješak na lice. I Nicholas kojeg je toliko voljela stavljao je svoju obitelj na prvo mjesto. U dvadesetom se stoljeću ţelio vratiti, iako mu je prijetilo pogubljenje, samo da bi spasio čast svoje obitelji.

Ovaj je Nicholas bio muškarac kojeg je zavoljela, pomislila je sa smiješkom. Na površini se zbog ţena na stolu i u sjenici doimao baš kao razvratnik kakvog su opisale povijesne knjige. Mrzila je, naravno, i tu ljutnju i nesnošljivost koju joj je iskazivao. Nije pomagalo ni to što je ostatak njegove obitelji bio tako ljubazan prema njoj, a on jedini neprijateljski nastrojen. Ali znala je da se ispod svega toga krije muškarac kojeg je zavoljela, muškarac kojem su svi drugi bili vaţniji od njega samog.

Zbog te mu je pomisli oprostila njegovo neprijateljsko ponašanje. Što da je iza njezine ţelje da bude u blizini njegove obitelji postojao neki skriveni motiv? Nije bilo dobro biti pun povjerenja kao što je to bila njegova obitelj. Nicholas je bio taj koji je bio u pravu. Nije smio imati povjerenja u nju. Budući da se nije svjesno sjećao ničega o njoj, nije imao razloga vjerovati joj. A zbog veze koja je postojala izmeĎu njih i zbog toga što je povremeno »čuo« njezin zov, imao je više nego dovoljno razloga vjerovati da je vještica.

Ali ipak se sjećao, pomislila je. Rekao je da se ničega ne sjeća, ali sjetio se kalkulatora dovoljno da ga zna ispravno upotrijebiti. Pitala se je li se sjećao drugih stvari i počela je razmišljati o sadrţaju svoje torbe za šoping. Što bi mu još mogla pokazati a moglo bi posluţiti kao podsjetnik?

U svečanoj dvorani vladao je meteţ. Činilo se da je stigla liferantska roba. Dougless je saznala da je liferant bio čovjek koji je putovao cijelom Engleskom kako bi kupovao posebnu hranu za obitelj Stafford, a zatim je slao jednom mjesečno. Ovaj je mjesec poslao ananase i kokosovo brašno uvezeno iz Meksika u Španjolsku, a zatim u Englesku. Bio je tu i šećer iz Brazila.

Dougless, koja je stajala u pozadini i gledala kako se ţene dive tim delikatesama, nije

196

mogla a da ne pomisli kako se u dvadesetom stoljeću hrana uzimala zdravo za gotovo.

Amerikanci su na raspolaganju imali bilo kakvu hranu u svako doba godine.

Kad je Dougless ugledala čokoladu u prahu paţljivo zamotanu u tkaninu sjetila se američkog piknika koji je pripremila Nicholasu: pohana piletina, salata od krumpira, punjena jaja i kakao-kocke.

Odjednom joj je nešto palo na pamet. Čula je da su mirisi i okusi najbolji za pobuĎivanje uspomena. Znala je da ju je odreĎena hrana podsjećala na njezinu baku AmanĎu jer je kuća njezine bake uvijek bila puna najrazličitije hrane. A miris jasmina uvijek ju je podsjećao na majku. Kad bi Nicholasu posluţila isti obrok koji je jeo u dvadesetom stoljeću, bi li mu to pomoglo da se sjeti još nekih detalja o vremenu koje je proveo s njom?

Dougless je otišla do lady Margaret i zatraţila dopuštenje da pripremi večernji obrok. Lady Margaret svidjela se ta ideja, ali uţasnulo ju je to što je Dougless sama ţeljela raditi u kuhinji.

Predloţila je Dougless da Glavnom od smočnice kaţe što ţeli te da razgovara s Glavnim od kuhinje (onim »za usta«) i da ne ide sama u kuhinju.

Dougless je bila uporna. Osim toga, lady Margaret pobudila je njezinu znatiţelju u vezi s kuhinjom. I što je uopće bio Glavni od kuhinje »za usta«?

Nakon dugog i obilnog ručka Dougless se uputila dolje u kuhinju i ostala zadivljena onim što je vidjela: prostorija za prostorijom s golemim ognjištima, golemim stolovima i velikim brojem ljudi koji su jurcali amo-tamo. Uskoro je otkrila da je svaka osoba imala svoj posao.

Bila su tu dva mesara, dva pekara, dva pivara, čovjek zaduţen za proizvodnju slada, nekoliko hmeljara, pralje, djeca zaduţena za sitne posliće pa čak i jedan čovjek čiji je posao bio krpati ţbuku na mjestima gdje je otpala. Bili su tu i činovnici koji su biljeţili svaki potrošeni peni.

Svi oni imali su svoje pomoćnike.

U kuhinju su se na vagonima dopremala ogromna goveĎa i svinjska trupla, a zatim su ih prenosili u klaonicu. Skladišta veća od kuća bila su puna bačava. Kobasice debele kao ruka i dulje od metra visjele su s visokih stropova. U dvjema prostorijama uvučenima u zidu visoko iznad dvostrukih ognjišta nalazili su se nizovi kreveta sa slamaricama gdje je spavao velik broj kuhinjskih radnika.

Glavni od kuhinje proveo ju je kroz prostorije, a nakon što se uspjela oporaviti od iznenaĎenja zbog veličine samog mjesta i goleme količine hrane koja se pripremala u kuhinji, rekla je čovjeku što ţeli napraviti.

Progutala je knedlu kad je vidjela kako unose sanduke s pilićima, a nakon toga krupna im je ţena počela zavrtati vratovima. U velikim kodovima s vodom zagrijana je voda pomoću koje su pofureni pilići da bi ih se moglo operušati, a rečeno joj je da se najmekše perje čuvalo za jastuke posluge.

Iznenadilo ju je to što je u kućanstvu šesnaestog stoljeća bilo moguće pronaći krumpir, ali nije bio često na jelovniku. Ali prema Douglessinim uputama ţene su uskoro počele guliti krumpir, a druge su kuhale jaja koja su bila puno manja od onih u dvadesetom stoljeću.

Da bi uzeli brašno za smjesu za piletinu i kakao-kocke, Dougless su odveli u prostoriju za prosijavanje. Tu se brašno opetovano prosijavalo kroz sita od tkanine različite finoće.

Dougless je sada shvaćala zašto je toliko bio na cijeni čisti bijeli kruh koji se nazivao manchette. Što je osoba u kućanstvu imala niţi status, to je kruh sadrţavao više krupnih zrna.

Kruh koji je bio prosijan samo jedanput sadrţavao je puno mekinja, ali i pijeska i zemlje.

Samo članovi obitelji i njihovi neposredni namještenici dobivali su kruh koji je bio prosijan tako da je bio savršeno čist.

Dougless je znala da će biti dovoljno piletine, jaja i krumpira za cijelo kućanstvo, ali

197

kakao-kocke s dragocjenom i skupom čokoladom bile su samo za obitelj. Jedan od kuhara pomogao joj je odlučiti koliko će se piletine obloţiti smjesom s grubo prosijanim brašnom, a koliko s onim finijim, pa još finijim i finijim itd. Dougless im nije ni pokušala odrţati predavanje o jednakosti, posebice zato što je znala da najfinije brašno uopće ne sadrţi cjelovito zrnje i da mu je nedostajalo puno vitamina pa zato nije bilo tako hranjivo kao brašno prosijano manji broj puta. Dougless se usredotočila samo na pripremu obroka kojim se moţe prehraniti čitava vojska.

Taj obrok koji je bilo tako jednostavno pripremiti u suvremenoj engleskoj kuhinji i za manji broj ljudi, nije se pokazao tako jednostavnim za pripremu u šesnaestom stoljeću. Sve se moralo izraĎivati u velikim posudama i od početka. Nije bilo senfa ni majoneze iz trgovine.

Sav papar koji se drţao pod ključem bio je u zrnu i netko je od njega morao odvojiti kamenčiće, a onda je zrnje bilo potrebno zdrobiti u muţaru veličine kade. Orasi i lješnjaci za kakao-kocke nisu bili pakirani u plastične vrećice, već ih je trebalo oljuštiti.

Dok je sve nadgledala, Dougless je promatrala i učila. Jedino se uspaničila kad je vidjela da su plehovi za kolače bili obloţeni ispisanim papirom. S uţasom je promatrala kako se čokoladna smjesa prelijeva preko ugovora za koji je bila sigurna da ga je potpisao Henrik VII. Kad je obrok već skoro bio spreman za posluţivanje, Dougless je znala da sve treba pretvoriti u piknik. Kao da je oduvijek zapovijedala vojskom, poslala je muškarce u voćnjak da rašire prostirke po tlu, a zatim je naredila da odozgo donesu jastuke.

Te večeri obrok je kasnio i nije bio posluţen sve do šest sati, ali prema izrazima na licima ljudi kad su počeli jesti, vidjelo se da misle kako se isplatilo čekati. Ţlicom su jeli salatu od krumpira i proţdirali cijele tanjure punjenih jaja. SviĎao im se pikantni okus piletine.

Dougless je sjedila nasuprot Nicholasu i paţljivo ga promatrala dok je sama jedva išta okusila. Ali koliko je mogla vidjeti, ništa nije zapalilo iskricu sjećanja.

Na kraju obroka posluga je trijumfalno iznijela srebrne pladnjeve prepune sočnih kakaokocki punjenih orasima. Nakon prvog zalogaja u očima nekih pojavile su se suze zahvalnosti.

Ali Douglessine su oči vidjele samo Nicholasa. Zagrizao je pa počeo ţvakati. Zatim je polako pogledao Dougless, a njoj je srce skočilo u grlo. Sjetio se, pomislila je. Nečeg se sjetio.

Nicholas je odloţio kolač, a zatim, ni sam ne znajući zašto to čini, skinuo prsten sa svoje lijeve ruke i dao joj ga u njezinu.

Dougless je drhtavom rukom uzela prsten. Bio je to smaragdni prsten, isti onaj prsten koji joj je dao onog dana u Arabellinoj kući kad mu je prvi put pripremila kakao-kocke. Po izrazu na njegovu licu vidjela je da ga je zbunio vlastiti postupak. »Već si mi prije dao ovaj prsten«, rekla je tiho. »Kad sam ti prvi put kuhala ovo jelo, dao si mi ovaj prsten.« Nicholas je samo zurio u nju. Zaustio je da je pita za objašnjenje, ali Kitov smijeh prekinuo je čaroliju trenutka. »Ne krivim te.« Kit se nasmijao. »Ovi su kolači vrijedni zlata. Evo«, rekao je skidajući jednostavan zlatni prsten i dajući ga Dougless.

Istovremeno se smiješeći i mršteći uzela je prsten koji joj je ponudio Kit. Prsten nije vrijedio ništa u usporedbi s Nicholasovim smaragdom, ali i da su zamijenili vrijednost, Nicholasov prsten puno je više vrijedio Dougless. »Hvala«, promrmljala je, a zatim ponovno pogledala Nicholasa. On je, meĎutim, već skrenuo pogled i znala je da sjećanja više nema.

198

DVADEST PETO POGLAVLJE

P

reviše si tih, brate«, rekao je Kit dobacivši osmijeh Nicholasu. »Trebao bi doći s nama i proveseliti se. Dougless će nas večeras naučiti kartašku igru koja se zove poker.« Nicholas je skrenuo pogled s brata. Večeras se nešto dogodilo, pomislio je, nešto što nikako nije mogao shvatiti. Za vrijeme večere zagrizao je jedan od čokoladnih kolača koje je ta ţena pripremila i odjednom je i bez riječi znao da ona nije njegov neprijatelj. Čak i dok joj je davao svoj prsten, govorio je sam sebi da rad i budalu od sebe. Cesto mu se činilo da je on jedina razumna osoba u ovom kućanstvu kad je bila riječ o ovoj ţeni. Bio je jedina osoba koja nije mislila da je ona dar od Boga. A ako se pokaţe da su njezina dobra djela bila prijevara, on će biti jedini koji ju je vidio onakvom kakva uistinu jest.

Ali te su mu večeri, dok je jeo onaj divni kolač, glavom prolazile slike. Vidio ju je kako raspuštene kose i golih nogu sjedi na nekakvom neobičnom metalnom okviru s dva kotača.

Vidio je kako voda teče preko njezina lijepa i naga tijela. Vidio je kako privija smaragdni prsten na prsa i gleda ga pogledom punim ljubavi. I ne razmišljajući skinuo je prsten s prsta i dao joj ga jer se nekako činilo da joj taj prsten pripada. »Nicholas?« začuo se Kitov glas. »Jesi li dobro?« »Da«, rekao je Nicholas odsutno. »Dobro sam.« »Hoćeš li s nama zaigrati ovu novu igru?« »Ne«, promrmljao je Nicholas. Nije ţelio biti u blizini te ţene, nije ţelio zamišljati u glavi nešto za što je znao da se nije dogodilo. Bilo je bolje za njega da se drţi dalje od nje. Ako počne provoditi vrijeme s njom, moţda će je početi slušati, pa čak i vjerovati u njezine apsurdne priče o prošlosti i budućnosti. »Ne, ne bih«, rekao je Kitu. »Večeras radim.« »Rad?« upitao je Kit zadirkujući ga. »Bez ţena? Kad bolje razmislim, jesi li odveo ijednu ţenu u postelju od dolaska lady Dougless?« »Ona nije...« počeo je Nicholas. Odjednom mu se u glavi ponovno ukazala slika nje kako mu se smiješi, a mekana i bujna kosa spušta joj se na ramena.

Kit se značajno nasmijao. »Znači, tako stoje stvari? Ne krivim te. Ţena je lijepa. Ţeliš li je uzeti za milosnicu nakon što se oţeniš?« »Ne!« rekao je Nicholas naglo. »Ta mi ţena nije ništa. Odvedi je sa sobom. Ne ţelim je više nikad vidjeti, nikad više čuti njezin glas. Volio bih da nikad nije ušla u moj ţivot.« Kit je napravio korak unazad i dalje se smiješeći. »Dakle, grom je udario«, rekao je očito uţivajući u Nicholasovoj boli.

Nicholas je ustao sa stolice spreman začeti kavgu zbog bratova podrugljivog i prepredenog tona. Ali Kit je natraške krenuo prema vratima, a kad mu se Nicholas pribliţio, izašao je iz sobe glasno se smijući i zatvorio vrata bratu pred nosom.

Nicholas je ponovno sjeo za stol i pokušao se posvetiti računima pred sobom, ali mogao je

199

razmišljati samo o crvenokosoj ţeni. Znao je da se sada smije zabavljena onim čime se bavila.

Znao je da bi nekako osjećao da je ona nesretna.

Uputio se prema prozoru, gurnuo zasun, otvorio ga, a zatim pogledao dolje u vrt. I nehotično mu se prikazala još jedna slika. U mislima je vidio drugi vrt. Bila je noć, padala je kiša, a ţena ga je zazivala. Vidio je svjetla, neobična ljubičasto-plava svjetla na stupovima, i samog sebe na kiši, glatko obrijanog i u neobičnoj odjeći.

Nicholas se odmaknuo od prozora, a zatim ga s treskom zatvorio. Potom je rukama protrljao oči kao da ţeli razbistriti pogled. Neće dopustiti toj ţeni da ga začara. Ne smije joj dopustiti da preuzme kontrolu nad njegovim umom!

Izašavši iz ureda, otišao je u svoju spavaću sobu, u visoki pehar natočio španjolsko vino, a zatim ga popio naiskap. Tek nakon što je to ţurno ponovio jedanput pa još jedanput, osjetio je kako mu toplina vina prolazi venama. U vinu će utopiti njezinu sliku. Pit će dok ne priguši njezin glas, dok je ne bude više vidio, osjećao njezin miris... i dok ne izbriše sjećanje na nju.

Vino je neko vrijeme djelovalo i uspio je izbaciti slike iz glave. Zadovoljan i smiren Nicholas se ispruţio na krevetu i u trenutku je zaspao.

Ali onda su slike ponovno navrle i to ovaj put u snovima. »Moraš mi reći je li ti Kit pokazao vrata«, čuo je ţenin glas. »Reci mi jesi li posjekao ruku.« »Kit je umro tvojom krivnjom.« »Što ako nisi u pravu?« Ţenin je glas postajao sve glasniji i gorljiviji. »Što ako si u krivu i ako Kit umre jer ne ţeliš slušati?« Nicholas se probudio u znoju i ostatak noći leţao je otvorenih očiju bojeći se ponovno zaspati. Morao je učiniti nešto u vezi s ovom ţenom ako mu ni spavati ne da. Nešto je trebalo učiniti.

200

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

U

četiri ujutro Dougless se iskrala iz kuće i otišla do fontane na tuširanje. Jučer je nekoliko dvorskih dama razgovaralo o talogu pjene u fontani, a lady Margaret značajno je pogledala Dougless. Dougless se zarumenjena lica okrenula pitajući se je li se išta moglo dogoditi u kućanstvu Staffordovih, a da lady Margaret ne zna za to.

Dougless se nasmiješila kad se toga sjetila. Lady Margaret bez sumnje bi joj rekla da je mislila da nije prilično da koristi fontanu kao tuš. Čak i pod slabim svjetlom, Dougless je vidjela Lucy kako je čeka. Jadno usamljeno dijete, pomislila je. Dougless je jučer raspitujući se saznala da su Lucy i njezina dadilja došle u Englesku i u kuću Staffordovih kad je Lucy imala samo tri godine. Smatralo se da će biti bolja ţena Kitu ako se prije braka upozna s engleskim načinom ţivota i s obitelji svog supruga.

Ali od trenutka kad je Lucy stigla, lady Hallet svima je uskratila pristup djetetu koje je bilo jako bolesno nakon putovanja preko Kanala i napornog putovanja cestom kroz Englesku. Do trenutka kad se Lucy oporavila, čini se da se nije ni sjećao da ţivi s njima.

Jedna stvar koju je Dougless primijetila u vezi sa šesnaestim stoljećem bilo je to što odrasli nisu oboţavali djecu kao Amerikanci dvadesetog stoljeća. Iznenadilo ju je to što je većina dvorskih dama lady Margaret bila udana, a dvije od njih imale su malu djecu kod kuće koja je često bila stotinama milja daleko. Nije se činilo da su te ţene tjeskobne zbog toga što provode ili ne provode »kvalitetno vrijeme« sa svojom djecom. Dougless je jednom nad vezom — koji je njima tako dobro išao, a ona je bila tako beznadno nespretna — spomenula da ţene u njezinoj zemlji provode cijele dane sa svojom djecom, igrajući se s njima, poučavajući ih i nastojeći da im ona ne budu dosadna. Ţene su se uţasnule nad tom idejom. Smatrale su da djecu treba zanemarivati dok ne odrastu do dobi za udaju ili ţenidbu. Govorile su da, na koncu konca, djeca lako umiru i da im se duša ne formira do punoljetnosti.

Dougless se vratila svom vezu. Do sada je uvijek mislila da su roditelji uvijek i bez obzira na vrijeme u kojem su ţivjeli oboţavali svoju djecu. Vjerovala je da su se majke uvijek lomile oko toga pruţaju li dovoljno svojoj djeci. Ali činilo se da se dvadeseto i šesnaesto stoljeće ne razlikuju samo po pitanju odjeće i politike.

Sad je promatrajući Lucy osjećala koliko je djevojčica usamljena. Bila je stranac u kući u kojoj je ţivjela otkad je prohodala, a u kojoj je pak poznavala manje ljudi nego Dougless. »Bok«, rekla je Dougless.

Lucy joj se široko nasmiješila, a onda, kao da se sjetila tko je ona, ponovno zauzela ukočeno drţanje. »Dobro jutro«, rekla je sluţbeno. »Zar ćete to opet napraviti?« upitala je kad je Dougless počela skidati ogrtač, a zatim se okrenula kad je Dougless naga zakoračila u fontanu. »Svaki dan«, rekla je Dougless i zviţdukom dala znak dečku da počne okretati kotač. Od ledene vode zastao joj je dah, ali čistoća je bila vrijedna malo nelagode.

201

Lucy je ostala okrenuta leĎima dok se Dougless kupala i prala kosu, ali budući da djevojčica nije odlazila, Dougless je osjetila da je nešto ţeljela. Moţda joj je samo bio potreban prijatelj.

Dougless je izašla ispod fontane-tuša, osušila se, a zatim se okrenula prema Lucy. »Ovo ćemo jutro igrati šaradu. Moţda nam se ţeliš pridruţiti.« »Hoće li biti prisutan i lord Christopher?« brzo je pitala. »Aha«, rekla je Dougless razumijevanjem. »Mislim da ne.« Lucy se pogrbila na klupi kao da je lopta na napuhavanje iz koje je iznenada ispuhan zrak. »Ne, neću doći.« Dok je Dougless ručnikom brisala mokru kosu, zamišljeno je promatrala Lucy. Kako je niska i zdepasta i ne baš lijepa adolescentica privukla pozornost komada kakav je bio Kit? »On priča o tebi«, rekla je Lucy nadureno.

Dougless je sjela pokraj nje na klupu. »Kit priča o meni? Kad si ga vidjela?« »Posjećuje me skoro svaki dan.« To i sliči Kitu, pomislila je Dougless. Činio se jako paţljiv i ljubazan i vjerojatno je smatrao duţnošću posjećivati svoju buduću suprugu. »Kit s tobom priča o meni, ali o čemu ti pričaš s njim?« Lucy je kršila ruke u krilu. »Ni o čemu.« »Ni o čemu? Ništa mu ne govoriš? Svaki te dan posjećuje, a ti samo sjediš tamo kao klada?« »Lady Hallet kaţe da bilo neprilično da...« Dougless nije mogla kontrolirati ljutnju. »Lady Hallet! Taj div od ţene? Ta je ţena toliko ruţna da bi ogledalo napuklo da u njemu ogleda samo svoj zatiljak.« Lucy se zahihotala. »Sokol je jednom doletio njoj umjesto svom gospodaru. Mislila sam da ju je zamijenio za svoju druţicu.« Dougless se nasmijala. »Pa s tim njezinim kljunom pogreška je razumljiva.« Lucy se glasno nasmijala, a zatim pokrila usta. »Voljela bih da sam kao vi«, rekla je čeznutljivo. »Da znam kako nasmijati svog Kita...« Nije trebala više ništa reći da bi je Dougless razumjela. »Moj Kit«, kao »moj Nicholas«. »Moţda moţemo smisliti neki način da nasmiješ Kita. Mislila sam izvesti vodvilj s Honorijom, ali moţda bismo je mogle izvesti zajedno.« »Vodvilj? Točka? Ne vjerujem da će lady Hallet...« »Lucy«, Dougless je uzela djevojčičine ruke u svoje, »nešto što sam naučila, a što vrijeme nije promijenilo, to je da se moraš boriti za čovjeka kojeg ţeliš. Ţeliš da te Kit primijeti i potrebno ti je malo samopouzdanja. Isto tako moraš vjerovati vlastitoj, a ne tuĎoj prosudbi.

Dakle, moţemo postići nešto od toga ako organiziramo predstavu. Kit će vidjeti da više nisi djevojčica — baš kao i lady Hallet — i obje ćemo se dobro provesti. I, što misliš?« »Ja... Ne znam. Ja...« »Što je jedan vojvoda rekao drugom?« Lucy ju je bezizraţajno pogledala. »To nije bila lady, to je bila moja ţena.« Lucy je u šoku razjapila usta, a onda se zahihotala. »Gdje sjedi kanarinac od 150 kila?« Dougless je zastala. »Gdje god ţeli.« Lucy se glasnije nasmijala. »Bit ćeš dobra«, rekla je Dougless. »Bit ćeš jako dobra. A sad, idemo sve isplanirati. Kad moţemo vjeţbati? Nema izlika. Ne zaboravi da si ti nasljednica i da lady Hallet radi za tebe.«

202

Kad se Dougless vratila u kuću, već se skroz razdanilo. Znala je da je puno ljudi znalo što radi svako jutro jer u kući nije bilo nikakvih tajni, ali svi su bili dovoljno uljudni da je ništa ne pitaju izravno.

Ujutro je lady Margaret bila prezauzeta da bi je zanimale nove igre pa je Dougless lutala vrtovima i uskoro je djeci koja su radila u kuhinji crtala znakove abecede u prašini. Prije nego što se okrenula, bilo je vrijeme za ručak.

Ni Nicholas ni Kit nisu došli na ručak. Dougless se zaklela da će nakon objeda potraţiti Nicholasa i ponovno pokušati razgovarati s njim. Sad je barem znala da Kit Nicholasu još nije pokazao tajnu vrata u Bellwoodu pa je znala da Kitu izravno ne prijeti »nesreća«.

Sa smiješkom je ustala od stola i dopustila Honoriji da je ponovno pokuša naučiti kako izraĎivati čipku od komadića lana. Honoria je izraĎivala lijepu manšetu na kojoj je bilo ispisano Douglessino ime okruţeno ptičicama i ţivotinjama.

Dougless je osjetila smirenost dok se naginjala nad okvir za vez. Moći će pomoći Lucy, a jučer se Nicholas sjetio nečeg o vremenu koje su proveli zajedno u dvadesetom stoljeću.

Pogledala je veliki smaragdni prsten na svom palcu. Sad kad mu se vratio dio sjećanja, sigurno će se sjetiti još toga. Uspjet će postići ono u čemu nije uspjela prvi put.

203

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

N

icholas je imao glavobolju i nije se osjećao previše stabilno na nogama. Nakon što se sinoć probudio, više mu se nije priviĎalo, ali sinoćnji snovi i jutros su ga progonili. »Što ako si u krivu?« neprestano je ponavljao njezin glas. U krivu u vezi s čim? U vezi s tim da je ona vještica? Slike koje mu je ulila u glavu bile su dokaz da je bio u pravu.

Omamljen, uputio se dolje na mačevanje. Nasrnuo je mačem na čovjeka pred sobom i ne primijetivši zapanjen izraz na vitezovu licu. Nicholas obično nije bio agresivan na mačevanju, ali danas mu je u glavi bubnjalo i bio je ljut pa je bio agresivan. Stalno je nasrtao. Vitez je odstupio unatrag drţeći mač na boku. »Sir?« rekao je čovjek iznenaĎeno. »Hoćemo li se boriti kako treba ili ne?« izazvao ga je Nicholas, a onda je ponovno nasrnuo na njega. Moţda ako se dovoljno izmori neće čuti ţenin glasi niti je vidjeti u svojoj glavi.

Nicholas je izmorio tri čovjeka prije nego što ga je četvrti, svjeţi, oborio. Nicholas je krenuo udesno iako je trebao ići ulijevo, a suparnik je oštricom okretno zarezao njegovu nadlakticu skoro do kosti. Dok je Nicholas stajao tamo zureći u svoju okrvavljenu ruku, u glavi mu se prikazala još jedna slika. Ali ovaj je put slika bila drugačija i nije bio samo promatrač, već je i sam bio dio sna.

Hodao je pokraj crvenokose ţene na neobičnom mjestu i stali su ispred zgrade sa staklenim prozorima, ali takvim prozorima o kakvima nije mogao ni sanjati, sa staklima tako prozirnim kao da ih uopće nije bilo. Pokraj njih prošao je velik i neobičan stroj s kotačima, ali činilo se da ga to ne zanima. Umjesto toga bio je sav zaokupljen razgovorom sa ţenom. Pričao joj je o oţiljku na svojoj ruci. Pričao joj je o tome kako se Kit utopio na dan kad je ozlijedio ruku na mačevanju.

San se jednako brzo prekinuo kao što je i počeo, a kad se vratio u sadašnjost, leţao je na tlu, a njegovi su se ljudi uzrujano naginjali nad njega. Jedan od njih pokušavao je zaustaviti krvarenje.

Nicholas nije imao vremena prepustiti se boli. »Osedlajte dva konja«, rekao je tiho, »jednog sa ţenskim sedlom.« »Idete na jahanje?« upitao je jedan od ljudi. »Ţelite jahati sa ţenom? Ali, vaše gospodstvo, vaša ruka...« Nicholas ga je hladno pogledao. »Za onu ţenu Montgomery, ona...« »Ona se jedva odrţava na konju«, rekao je drugi s prezirom u glasu.

Nicholas se nespretno i uz njihovu pomoć uspravio na noge. »Poveţite mi ruku tako da zaustavite krvarenje, a zatim osedlajte dva konja — s muškim sedlima. Odmah«, rekao je. »Nemojte gubiti vrijeme.« Glas mu je bio tih, ali zapovjedan. »Da dovedem ţenu?« pitao je drugi čovjek.

204

Nicholas, koji je ruku drţao pruţenu dok su mu je čvrsto povezivali tkaninom, podigao je pogled prema prozorima kuće. »Doći će sama«, rekao je uvjereno. »Samo treba pričekati.« Nagnuta nad vezom Dougless je slušala kako jedna od dvorskih dama priča skandaloznu priču o ţeni koja je pokušala zavesti supruga druge ţene. Dougless je pozorno slušala priču kad je odjednom osjetila ţestoko probadanje u lijevoj nadlaktici.

Jauknuvši od boli, Dougless je pala sa stolice i završila na podu. »Moja ruka. Boli me ruka.« Privukla je ruku sebi i odmah su joj na oči navrle suze od bola.

Skočivši na noge, Honoria je potrčala i kleknula pokraj Dougless. »Trljajte joj ruke, nemojte pustiti da se onesvijesti«, zapovjedila je Honoria dok je brzo odvezivala Douglessin rukav na ramenu i skidala ga. Honoria se lecnula zbog Douglessina bolnog stenjanja kad joj je morala odvojiti ruku od grudi kako bi uklonila rukav. Nakon što su skinuli rukav, Honoria je povukla laneni podrukav prema gore i pogledala Douglessinu ruku.

S rukom je bilo sve u redu. Koţa čak nije bila ni crvena. »Ne vidim ništa«, rekla je Honoria odjednom uplašena. Iako joj se Dougless počela sviĎati, ţena je ipak bila vrlo čudna. Sir Nicholas optuţio ju je da je vještica. Je li ova bol bila manifestacija njezina vještičarenja?

Dougless je osjećala zasljepljujuću bol u ruci, ali kad je pogledala svoju ruku, vidjela je da se na nadlaktici ništa ne vidi. »Osjećam se kao da me netko porezao«, šapnula je, »kao da me netko duboko zarezao noţem.« Desnom rukom protrljala je nadlakticu, ali jedva je osjećala vlastiti dodir. »Osjećam se kao da me netko porezao«, šapnula pokušavajući ne cviljeti. Ţene koje su je okruţile čudno su je gledale, kao da nije potpuno normalna.

Odjednom je Dougless u glavi začula Nicholasov glas. Bili su u krevetu zajedno i dotaknula je oţiljak na njegovoj lijevoj nadlaktici. Rekao je da se ozlijedio na dan kad se Kit utopio.

Dougless je u trenutku bila na nogama. »Gdje muškarci vjeţbaju mačevanje?« upitala je pokušavajući ne zvučati izbezumljeno. Boţe, ne daj da zakasnim, pomolila se. Čini se da je njezina primjedba uvjerila druge ţene u to da je poludjela, ali Honoria joj je odgovorila. Ništa što je Dougless učinila, nije ju moglo iznenaditi. »Na straţnji izlaz, pokraj labirinta, zatim kroz sjeveroistočni ulaz.« Kimnuvši glavom, Dougless nije gubila vrijeme. Zgrabila je suknje, zahvalila nebesima na ţicanoj podsuknji zbog koje su joj noge bile slobodne, a zatim počela trčati. U hodniku se sudarila s nekim čovjekom, a kad je pao, preskočila ga je. Ţena u kuhinji skidala je nešto s gornje police. Dougless se sagnula i protrčala ispod njezinih ruku. Kola puna bačvi odvezala su se, Dougless je preskočila njih pet, jednu za drugom izgledajući kao neobično odjeveni olimpijski skakač preko prepona. U trku je prošla pokraj lady Margaret ispred labirinta, ali kad je ţena povikala za njom, Dougless nije odgovorila. Kad su vrata u zidu na straţnjoj strani labirinta zapela, Dougless ih je otvorila nogom.

Kad se našla izvan vrtova, potrčala je svom snagom.

Nicholas je ruke zamotane u krvavi zavoj sjedio na konju i gledao je kako mu se pribliţava. »Kit!« vrisnula je Dougless i dalje trčeći. »Moramo spasiti Kita.« Dougless nije više ništa rekla jer ju je neki muškarac zgrabio u naručje i stavio je na konja koji je, hvala Bogu, bio osedlan muškim sedlom. Stavila je noge u stremene, zgrabila uzde i

205

pogledala Nicholasa. »Idemo!« viknuo je i podbo svog konja.

Pekao ju je vjetar u očima i ruka ju je još uvijek boljela, ali Dougless je uglavnom bila usredotočena na to da slijedi Nicholasa. Iza njih galopirala su tri muškarca pokušavajući ih sustići.

Jahali su preko preoranih polja, kroz vrtove sa zeljem i repom. Jahali su kroz prljava i prazna seoska dvorišta i prvi put Dougless nije razmišljala o jednakosti dok su njihovi konji uništavali usjeve te uspjeli uništiti čak i jedan štagalj. Ujahali su u šumu, a nisko iznad njih spuštale su se grane. Dougless se privila uz konjski vrat i nastavila jahati. Nicholas je sišao sa staze i uputio se u šumu. Iako nije bilo puta, na šumskom tlu nije bilo otpalih grana jer su čak i najmanje grančice bile potrebne za potpalu pa im ništa nije priječilo put osim grana nad njihovim glavama.

Dougless nije ni pitala Nicholasa kako je znao gdje se Kit nalazi, ali bila je sigurna da zna.

Baš kao što je kad je ozlijedio ruku znao da će ona doći, isto je tako znao gdje mu se nalazi brat.

Jašući izmeĎu stabala probili su se na čistinu, a ispred njih u okruţenju stabala svjetlucalo je lijepo kišno jezerce. Nicholas je sišao s konja još u trku, a Dougless ga je slijedila, pritom poderavši tešku i dugačku suknju kad je zapela na sedlu.

Kad je došla do jezera i pogledala dolje, smrznula se od prizora pred sobom. Tri su muškarca iznosila Kitovo nago i beţivotno tijelo iz vode. Kit je bio okrenut licem prema dolje, duga tamna kosa padala mu je prema naprijed, a glava mu je visjela mlitavo i beţivotno.

Nicholas je zurio u svog brata. »Ne«, rekao je, a zatim ponovio: »NE!« Proguravši se pokraj Nicholasa, Dougless je krenula prema ljudima koji su drţali Kita. »Poloţite ga ovdje na tlo«, naredila je. »Na leĎa.« Kitovi su ljudi oklijevali. »Poslušajte je!« povikao je Nicholas iza nje. »Molite se«, rekla je muškarcu do sebe kad je opkoračila Kita. »Treba mi sva moguća pomoć. Molite se za čudo.« Muškarci su se odmah spustili na koljena prekriţenih ruku i pognutih glava.

Nicholas je kleknuo ispred Kitova nepomična tijela i stavio ruke na Kitovu mokru glavu.

Kad je pogledao Dougless, u očima mu se vidjelo da joj je vjerovao ma što učinila nepokretnom tijelu njegova brata.

Dougless je zabacila Kitovu glavu natrag kako bi oslobodila njegove dišne putove, a zatim mu počela davati disanje usta-na-usta. Nicholasove su se oči razrogačile dok je to promatrao, ali nije ju pokušao zaustaviti. »Kit, molim te«, šapnula je. »Molim te, nemoj umrijeti«, a zatim je ponovno udahnula zrak u njegova pluća.

Kad je već počela gubiti nadu, Kit se zakašljao, a zatim je nastupila tišina.

Nicholas je podignuo glavu i pogledao Dougless. »Hajde, hajde«, rekla je. »Diši, proklet bio!« Uz Nicholasovu pomoć okrenula je Kita na bok.

Kit se još jedanput zakašljao, pa još jedanput, a onda je povratio vodu kad su mu se pluća pročistila.

Sišavši s njega, Dougless je zarila lice u ruke i briznula u plač.

Nicholas je pridrţavao brata za ramena dok je Kit izbacivao vodu iz sebe. Jedan je vitez omotao svoj plašt oko Kitova golog donjeg dijela tijela, a drugi su muškarci buljili u Dougless. Kosa joj je bila raspuštena, haljina pokidana, izgubila je cipelu, jedan rukav bio joj

206

je zamrljan Nicholasovom krvlju, a drugi je nedostajao.

Kit je konačno prestao kašljati i naslonio se na brata. Kit je umorno pogledao Nicholasovu ruku čvrsto obavijenu oko njegovih prsa. Bratova krv kapala je niz Kitova gola i mokra prsa.

Kit je podignuo pogled prema svojim ljudima i vidio da sva šestorica zure u Mongomeryjevu koja je tiho jecala u ruke. »Kako lijepo postupate s čovjekom koji se vratio iz mrtvih«, Kit je uspio reći promuklim glasom. »Moj brat krvari po meni, a lijepa ţena lije suze. Zar nikome nije drago što sam meĎu ţivima?« Nicholasov se stisak oko Kita samo pojačao. Dougless je podigla glavu, obrisala oči nadlanicom i šmrcnula. Vitez joj je dodao rupčić. »Hvala«, promrmljala je, a zatim ispuhala nos. »Ova vas je djeva spasila«, rekao je jedan od vitezova sa strahopoštovanjem. »To je čudo.« »Čarolija«, promrmljao je drugi muškarac.

Nicholas je pogledao gore u muškarca očiju zamračenih od prijetnje. »Ako je ponovno nazoveš vješticom, nećeš ţivjeti dovoljno dugo da ponoviš te riječi.« Muškarac je znao da je Nicholas mislio ono što je rekao.

Kad je Dougless pogledala Nicholasa, znala je da ga je prošla mrţnja koju je osjećao prema njoj i da će je sada slušati. Ponovno je ispuhala nos i pokušala ustati. Kad je zateturala, jedan od muškaraca pridrţao ju je, ali svi su je gledali kao da je napola anĎeo, a napola vrag. »Pobogu«, rekla je, »prestanite me gledati na taj način. To je uobičajeno u mojoj zemlji.

Imamo puno vodenih površina i ljudi se stalno utapaju. Ono što sam napravila, zbilja nije nikakvo čudo.« S olakšanjem je vidjela da su joj muškarci vjerovali, ali vjerojatno samo zato što su ţeljeli vjerovati u to. »Nemojte svi samo stajati, već radite nešto. Jadni Kit vjerojatno se smrzava, a Nicholas, tvoja je ruka u groznom stanju. Vas dvojica pomognite Kitu, vas dvojica pogledajte ima li čistih zavoja za Nicholasovu ruku, a vas dvojica odite pogledati jesu li konji preţivjeli put.

Sada idite! Brzo!« Jedina prednost koju su ţene, dok je svijeta i vijeka, imale bilo je to što su se mali dječaci u muškarcima uvijek prisjećali vremena kad je ţena imala apsolutnu moć nad njima. Muškarci su se meĎusobno sudarali u pokušaju da što brţe izvrše njezine naredbe. »Našao si pravu goropadnicu, brate«, rekao je Kit sretno. Nicholas je i dalje čvrsto drţao brata u naručju kao da se bojao da će Kit umrijeti ako ga pusti. »Moţda bi mi mogao donijeti odjeću«, rekao je Kit tiho Nicholasu, a zatim zatresao glavom kad je Dougless htjela krenuti prema Kitovoj odjeći sloţenoj na obali jezerca.

Nicholas je polako pustio brata iz naručja i počeo ustajati, ali zateturao je. Oslabio ga je gubitak krvi u kombinaciji s jahanjem i pretrpljenim strahom. Stojeći po strani Dougless je promatrala Nicholasa kako polako ide do obale, podiţe Kitovu odjeću, a zatim je nosi bratu.

Kit je prihvatio odjeću svečano kao kralj koji prima krunu na krunidbi, a zatim se široko nacerio. »Sjedni, mali brate«, rekao je.

Kad je Nicholas napravio korak, zateturao je pa ga je Dougless zagrlila i pomogla mu da sjedne, a potom je sjeo pokraj nje. Okrenuvši se, Nicholas je stavio glavu u njezino krilo.

Kit se nasmijao. »E, to već više sliči bratu kakvog znam.« Podignula je pogled kad su se muškarci vratili na čistinu.

Dougless je pogledala dolje u Nicholasa i počela milovati njegove crne kovrče vlaţne od znoja. To je, konačno, bio njezin Nicholas. To je ponovno bio muškarac kojeg je voljela i

207

izgubila. »Zar će opet poteći vodopadi?« Na njegove riječi, koje su joj bile tako dobro poznate da joj je srce zadrhtalo, uistinu su joj navrle suze na oči. »Vjetar«, promrmljala je. »Ništa više.« Nasmiješila mu se. »Daj mi ruku. Ţeli vidjeti što si to napravio.« Poslušno je podignuo ruku, a njoj se ţeludac stisnuo od straha. Zavoj je bio natopljen krvlju, a njegova je ruka bila prekrivena zakorenom krvlju, baš kao i rukav iznad zavoja. »Koliko je loše?« šapnula je. »Mislim da neću izgubiti ruku. Pijavice...« »Pijavice!« rekla je Dougless. »Ne smiješ izgubiti još krvi.« Letimično pogledavši prema gore vidjela je da je Kit sada bio odjeven, ali bio je tako slab da su ga njegovi ljudi pridrţavali dok su ga vodili do konja. »Nicholas, ustani. Moramo se vratiti i pobrinuti se za tu ruku«, rekla je Dougless. »Ne«, rekao je. »Volio bih da nas dvoje ostanemo ovdje.« Gledao ju je onim mekanim, selcsi pogledom ispod poluspuštenih kapaka koji je obećavao da će Dougless biti drago što je ostala. »Ne«, rekla je, iako se već naginjala ţeleći ga poljubiti. »Ţenino >ne< pričinjava mi veliko zadovoljstvo«, rekao je Nicholas tiho dok mu se zdrava ruka podizala do njezine kose.

Usne im se ipak nisu srele. »A ne, nećeš«, rekla je Dougless ozbiljno. »Diţi se! Nicholas, mislim to ozbiljno. Ustani.

Nećeš me slatkorječivošću natjerati da učinim to što ţeliš dok ti ruka postaje gangrenozna.

Vratit ćemo se u kuću i očistiti ranu, a zatim će je Honoria zašiti.« »Honoria?« »Ona šiva bolje od ikoga drugog.« Namrštio se. »Ruka mi uistinu pričinjava bol.« Polako i oklijevajući podignuo je glavu iz njezina krila, ali dok se pomicao pokraj njezin usana, utisnuo joj je brz i sladak poljubac.

Polako su jahali natrag prema kući Staffordovih i dok su se pribliţavali, Dougless se pokušala drţati uspravno i poravnati odjeću. Ali njezinoj pokidanoj i krvavoj haljini nije bilo pomoći. Za vrijeme divljeg jahanja izgubila je malu kapicu optočenu biserima. Dok su se pribliţavali kući, Dougless se sjetila da je protrčala pokraj lady Margaret i nije joj se obratila te da je, gotovo pred njezinim licem, nogom otvorila vrata. I evo je sada, izgleda kao neka uličarka, jaše raširenih nogu, a suknje su joj se zadignule do listova. »Mislim da se ne mogu suočiti s tvojom majkom«, rekla je Dougless Nicholasu.

Zbunjeno ju je pogledao, ali okrenuo se od nje kad je čuo povik. Jedan od čuvara odjahao je naprijed pa su u kući već čuli da je Kit skoro umro. Lady Margaret i sve njezine dvorske dame čekale su ţeleći ih pozdraviti. Kad je to vidjela, Dougless je osjetila knedlu u grlu. Hoće li je ponovno optuţiti za bacanje čini? Čim je Kit sjahao, lady Margaret zagrlila je svog najstarijeg sina, a zatim se okrenula prema Dougless. »Ispričavam se, miledi«, rekla je Dougless, »zbog toga kako izgledam. Ja...« Obuhvativši Douglessino lice rukama, lady Margaret poljubila ju je u oba obraza. »Meni ste prekrasni«, rekla je glasa punog zahvalnosti.

Dougless je osjetila kako se rumeni od neugode, ali i od zadovoljstva.

Okrenuvši se prema Nicholasu, lady Margaret jedanput je pogledala njegovu krvavu ruku, a zatim povikala: »Pijavice!«

208

Na to je Dougless stala izmeĎu majke i sina. »Molim vas, miledi, mogu li se pobrinuti za njegovu ruku? Molim vas«, šapnula je. »Honoria će mi pomoći.« Činilo se da je lady Margaret u dvojbi. »Imate li tabletu za rane?« »Ne, samo sapun i vodu i dezinfekcijsko sredstvo. Molim vas da me pustite da se pobrinem za njega.« Nakon što je preko Douglessina ramena pogledala prema Nicholasu, lady Margaret kimnula je glavom.

Nakon što su se našli gore u Nicholasovoj spavaćoj sobi, Dougless je dala Honoriji popis stvari koje su joj bile potrebne. »Najjači sapun koji imate, neki koji sadrţi luţinu, a zatim mi je potreban kotlić u kojem ću zagrijati vodu i igle — srebrne igle — bijeli svileni konac, vosak, moju torbu za šoping i najčišće, najizbjeljenije platno u ovoj kući.« Tri su sobarice poţurile izvršiti njezine naredbe.

Kad je bila sama s Nicholasom, natjerala ga je da namače povijenu ruku u duguljastu bakrenu posudu s vrelom vodom koju je nasula iz kotlića koji je stajao na ognjištu. Bio je gol od struka naviše i bez obzira na to koliko je Dougless pokušavala biti učinkovita, osjećala je njegov vreli pogled na sebi. »Reci mi što smo nekoć bili jedno drugom.« Dougless je zakuhala još vode. »Došao si u moje vrijeme.« Sada kad je bio spreman slušati, osjećala je da joj je teško pričati o tome. Nicholas koji ju je optuţio da je vještica nije imao moć nad njom, ali od ovog Nicholasa koji ju gledao iskričavim očima grčili su joj se prsti na nogama.

Kad se vratila do njega, vidjela je da su zavoji skoreni od krvi omekšali. Podignula je njegovu ruku na rub posude te uzela male škarice i počela rezati zakorene zavoje. »Jesmo li bili milosnici?« tiho je upitao.

Dougless je naglo udahnula. »Moraš biti miran, iako ništa neću moći napraviti.« »Nisam se pomaknuo ja, već ti«, rekao je, a zatim je neko vrijeme promatrao. »Jesmo li dugo bili zajedno? Jesmo li se jako ljubili?« »O, Nicholas«, rekla je i posramljeno ustanovila da joj suze ponovno naviru na oči. »Nije bilo tako. Došao si mi zbog odreĎenog razloga. Proglašen si krivim zbog izdaje i doputovao si u moje vrijeme jer su pronaĎeni dokumenti lady Margaret. Zajedno smo istraţivali tko te je izdao.« Polako je počela odvajati platnene trake s njegove ruke. »Jesmo li saznali istinu?« »Ne«, rekla je tiho. »Nismo. Saznala sam istinu nakon što si se vratio, nakon što...« Podignula je pogled prema njemu. »Nakon što si bio pogubljen.« Nicholasov izraz lica promijenio se i s njega je nestao zavodljiv izraz. Nije više mogao odbijati slušati ovu ţenu. Znala je za sluge u kabinetu kad su ona i Arabella petljali na stolu.

Znala je i za Kita. Srce mu je brţe zakucalo u prsima kad je pomislio da je za dlaku izgubio Kita. Da ona nije bila tamo, Kit bi umro.

I za to bi on bio kriv, pomislio je. To bi bila samo njegova krivnja jer lagao je kad ga je pitala za kabinet u Bellwoodu. Rekla je da je Kit pokazao Nicholasu kabinet tjedan dana prije svoje smrti, ali Nicholas je nije slušao. Čuo je samo to da ona govori o njegovu zgodnom bratu. Ljubomora ga je skoro koštala bratova ţivota.

Nicholas se zavalio na jastuke. »Što još znaš?« Htjela mu je ispričati o Lettice, ali nije mogla, barem ne još. Bilo je prerano i nije još dovoljno vjerovao. Znala je da je jako volio Lettice. Toliko je ţelio napustiti dvadeseto

209

stoljeće — i Dougless — da bi se vratio svojoj oboţavanoj ţeni. Bit će potrebno još neko vrijeme da stekne njegovo povjerenje u dovoljnoj mjeri da mu moţe ispričati o njegovoj voljenoj Lettice. Sada sigurno nije bilo pravo vrijeme. »Sve ću ti reći kasnije«, rekla je, »ali sada se moram pobrinuti za tvoju ruku.« Dougless je nastavila skidati zavoje s njegove rane dok konačno nije ugledala duboku porezotinu. Nikad nije dobro podnosila krvave rane, ali nakon godina poučavanja u osnovnoj školi naviknula je gledati okrhnute zube, rane koje krvare i polomljene zglobove te istovremeno ostati vedra zbog dobrobiti djeteta. Znala je da bi se o Nicholasovoj rani trebao pobrinuti liječnik, ali isto je tako znala da sada za to nema prikladnije osobe od nje.

Kad su se Honoria i njezine sobarice vratile sa svime što je Dougless zatraţila, podijelila im je zadatke. Honoria sobaricama nije dopustila da dovode u pitanje išta što im je Dougless naredila da naprave. Četiri ţene skinule su gornje rukave, podvrnule lanene rukave iznad lakta, a zatim im je Dougless naloţila da operu ruke i podlaktice vrelom vodom dok je ona prokuhala igle i svileni konac.

Jedine tablete sa sedativnim učinkom u njezinoj torbi za šoping bile su one koje je uzimala za osjetljivi ţeludac. Poţeljela je da ima stari dobri Valium, ali nije bilo tako. Dala je Nicholasu dvije tablete i nadala se da će mu se od njih početi spavati.

Tako je i bilo i za nekoliko je minuta zaspao.

Kad je sva oprema bila čista koliko je to bilo moguće, Dougless je naloţila Honoriji da počne šivati Nicholasovu ruku. Honoria je problijedjela, ali Dougless je inzistirala jer je Honoria šivala finim i preciznim bodom.

Dougless nije bila sigurna kako to točno učiniti, ali uputila je Honoriju da sašije duboku ranu na Nicholasovoj ruci u dva sloja. Unutrašnji šavovi morat će ostati u njegovoj ruci zauvijek, ali Douglessin otac u nozi je imao čeličnu pločicu iz vremena provedenog u vojsci pa je pretpostavila da Nicholas moţe ţivjeti s malo svile u ruci. Dougless je paţljivo drţala Nicholasovu koţu zajedno dok ju je Honoria šivala.

Kad je Nicholasova rana bila sašivena, Dougless mu je omotala ruku u čisto platno. Rekla je sobaricama da ţeli da iskuhaju platno koje će se koristiti sljedeći dan te da ga dodiruju samo potpuno čistim rukama. Honoria je rekla da će se pobrinuti za to.

Dougless im je konačno svima dala dopuštenje da odu, a ona je sjela u stolicu pokraj vatra i nastavila čekati i brinuti se. Ako Nicholas dobije groznicu, nije imala penicilina ni oralnih antibiotika. Imala je samo nekoliko aspirina. Rekla je sebi da se ne mora brinuti o tome jer je znala kakva će biti Nicholasova budućnost, ali danas je promijenila budućnost. Ako Kit nije umro, onda će moţda Nicholas umrijeti. Hoće li se vratiti u dvadeseto stoljeće i saznati da je Kit doţivio duboku starost, ali da je njegov mlaĎi brat umro od inficirane rane na ruci.

Prošlost, odnosno u ovom slučaju, budućnost, odsad je bila drugačija.

Nekoliko sati kasnije Dougless je drijemala u stolici kad su se otvorila vrata i ušla je Honoria. U rukama je nosila lijepu haljinu od tamnoljubičastog baršuna boje patlidţana sa širokim i dugačkim rukavima od mekog bijelog hermelina s mjestimično ušivenim malim crnim komadićima krzna. »Lady Margaret šalje vam ovo«, šapnula je Honoria kako ne bi uznemirila Nicholasa. »Morat će se suziti prema vašim mjerama, ali mislila sam da biste je moţda htjeli vidjeti odmah.« Dougless je dotaknula mekani baršun. To nije bio moderni sintetički baršun ili teški pamučni baršun, već čista svila i sjajio se kako to samo svila moţe. »Kako je Kit?« šapnula je Dougless.

210

»Spava. Kaţe da ga je netko pokušao ubiti. Kad je zaplivao prema djevojci, jedna, a moţda i dvije osobe, izronile su ispod vode, uhvatile ga za noge i povukle ga ispod površine.« Dougless je skrenula pogled. U dokumentima lady Margaret pronaĎenima u zidu navedeno je da je mislila da je Kit ubijen i da njegovo utapanje nije bila slučajnost. »Da niste znali kako ga povratiti iz mrtvih...« šapnula je Honoria. »Nisam nikoga vratila iz mrtvih«, rekla je Dougless oštro. »Tu nije bilo nikakve čarolije ni bačenih čini.« Honoria ju je nepopustljivo pogledala. »Ruka vas više ne boli? Oporavila se?« »Sad je u redu, samo tupa bol. Ovaj...« Prekinuvši se u pola riječi nije ţeljela susresti Honorijin pogled. Da, ipak je bila u pitanju čarolija. To što je osjetila bol kad je Nicholas posjekao ruku bila je čarolija, ali Honoria to nije trebala znati. »Trebali biste se odmoriti«, rekla je Honoria. »I preodjenuti se.« Dougless je bacila pogled prema Nicholasu koji je još uvijek spavao. »Moram ostati s njim. Ako se probudi, ţelim biti tu. Ne mogu riskirati da dobije groznicu. Mislite li da će lady Margaret imati nešto protiv ako ostanem ovdje?« Honoria se nasmiješila. »Da sad zatraţite da vam prepišu pola imanja Staffordovih, ne vjerujem da bi lady Margaret to odbila.« Dougless joj je uzvratila osmijeh. »Samo ţelim da Nicholas bude siguran.« »Donijet ću vam ogrtač«, rekla je Honoria, a zatim napustila sobu.

Sat vremena kasnije Dougless je skinula poderanu, prljavu haljinu i čelični korzet i sada je sjedila pred toplim kaminom noseći lijepi grimizno crveni ogrtač od brokata. Svakih par minuta opipavala je Nicholasovo čelo. Bilo je toplo, ali nije se činilo da ima previsoku temperaturu.

211

DVADESET OSMO POGLAVLJE

S

jenke u sobi produljile su se, a Nicholas je i dalje spavao. Sobarica je donijela Dougless hranu na pladnju, ali Nicholas se nije probudio. Kad je pala noć, zapalila je svijeće i zagledala se u njega, tako smirenog na krevetu dok su mu se tamne kovrče isticale u odnosu na blijedu koţu. Satima ga je samo promatrala, ali kad nije primijetila nikakve znakove groznice, počela se opuštati i ogledala se oko sebe.

Nicholasova soba bila je bogato ukrašena, kao što je i odgovaralo sinu plemića. Na polici iznad kamina nalazilo se nekoliko zlatnih i srebrnih tanjura, a Dougless se nasmiješila kad ih je vidjela. Sad je shvatila što je Nicholas mislio kad je rekao da je njegovo bogatstvo u njegovoj kući. Budući da nije bilo banaka u kojima bi se čuvalo bogatstvo velike obitelji kao što su bili Staffordovi, sve što su imali pretvoreno je u zlato, srebro i dragulje u obliku lijepih predmeta. Sa smiješkom je dotaknula vrč i pomislila kako bi njezina obitelji mogla puno više uţivati u svom bogatstvu da su njihove dionice i obveznice pretvorene u zlatne posude.

Pokraj kamina nalazio se dugi red malih ovalnih portreta predivnih boja. Većinom su to bili portreti ljudi koje nije znala, ali na jednom je bila lady Margaret kao mlada ţena. U njezinim očima prepoznala je Nicholasove. Bio je tu i jedan stariji čovjek koji je imao isti oblik čeljusti kao Nicholas. Pitala se je li to njegov otac. Bila je tu i minijatura u ulju s Kitom.

A pri dnu bio je Nicholas.

Skinula je portret sa zida, na trenutak ga drţala u rukama i milovala. Zanimalo ju je što se dogodilo s tim portretima u dvadesetom stoljeću. Jesu li završili na zidu nekog muzeja s oznakom »nepoznat«?

I dalje drţeći portret u ruci, ushodala se po sobi. Ispod prozora nalazila se pojastučena klupica i Dougless je krenula prema njoj. Znala je da se poklopac moţe podići i pitala se što li je Nicholas drţao unutra. Bacila je letimičan pogled na njega kako bi bila sigurna da spava, odloţila portret na policu, a zatim podignula sjedalo. Zaškripalo je, ali ne preglasno.

Unutra su se nalazile role papira povezane komadićima uzice. Uzela je jednu, odvezala uzicu, a zatim je raširila po stolu. Bila je to skica kuće i Dougless je odmah znala da je ta kuća dvorac Thornwyck. »Uhodiš me?« začuo se Nicholasov glas s kreveta zbog čega je Dougless poskočila.

Otišla je do njega i opipala mu čelo. »Kako se osjećaš?« »Ne tako dobro kao što bih se osjećao da mi neka nezvana ţena ne kopa po privatnim stvarima.« Dougless je palo na pamet to da zvuči kao dječačić kojem je majka zavirila u kutiju sa skrivenim tajnama. Uzela je nacrt u ruku. »Jesi li to pokazao ikome osim mene?«

212

»Nisam ih ni tebi pokazao«, rekao je i brzo posegnuo za rubom papira, ali Dougless se izmaknula. Kao bez snage naslonio se natrag na jastuke.

Dougless je odloţila nacrt. »Jesi li gladan?« Zagrabila je juhu iz posude na ognjištu koje je bilo postavljeno da se juha odrţi toplom i stavila je u srebrnu posudu. Sjela je pokraj Nicholasa i počela ga hraniti. Isprva se bunio da se moţe sam hraniti, ali kao i svi muškarci uskoro se priviknuo na to da ga maze i paze. »Dugo si gledala nacrte?« upitao je izmeĎu dva zalogaja. »Tek sam jedan otvorila. Kad planiraš početi graditi?« »To je obična budalaština. Kit će...« prekinuo se usred riječi, a zatim se nasmiješio.

Dougless je znala na što misli, na to da je skoro izgubio Kita. »Moj je brat dobro?« upitao je Nicholas. »Savršeno je zdrav. Bolje je nego ti. Nije izgubio rijeku krvi.« Kad mu je obrisala usta ubrusom, primio ju je za prste i poljubio ih. »Ako poţivim, dugovat ću ti ne samo bratov, već i svoj ţivot. Kako ti se mogu oduţiti?« Voli me, skoro je rekla Dougless. Ponovno se zaljubi u mene, baš kao prije. Gledaj me očima punim ljubavi. Zauvijek ću ostati u šesnaestom stoljeću ako me zavoliš. Odrekla bih se automobila, zubara i prave kupaonice samo kad bi me ponovno zavolio. »Ne ţelim ništa«, rekla je. »Samo ţelim da obojica budete dobro i da se povijest ispravi.« Odloţila je praznu zdjelu na stol. »Trebao bi još odspavati. Ruka ti mora zacijeljeti.« »Ne spava mi se više. Ostani i zabavi me.« Dougless je iskrivila lice. »Iscrpila sam svoj zabavljački repertoar. Iz pamćenja sam izvukla sve igre koje sam ikad odigrala i otpjevala sve pjesme koje sam ikad čula. Iscrpila sam se.« Nicholas joj se nasmiješio. Ponekad nije razumio njezine riječi, ali skoro je uvijek uspijevao pogoditi značenje. »Zašto ti ne zabaviš mene?« Podignula je njegovu skicu. »Zašto mi ne kaţeš nešto o ovom?« »Ne«, rekao je brzo. »Ostavi to!« Počeo se pridizati, ali Dougless ga je gurnula natrag na jastuke. »Nicholas, puknut će ti šavovi. Moraš biti miran. I prestani me tako mrko gledati! Znam koliko voliš arhitekturu. Kad si došao u budućnost, već si počeo graditi dvorac Thornwyck.« Skoro se nasmijala kad je vidjela izraz na njegovu licu. »Kako znaš da sam ovo planirao za Thornwyck?« »Rekla sam ti. Kad si doputovao u budućnost, doputovao si iz vremena četiri godine od ovog trenutka i već si to napravio. Zapravo, tek si ga sad negdje započeo. Nikad ga nisi dovršio jer... si...« »Bio pogubljen«, rekao je i prvi put uistinu promislio o tome što je rekla. »Volio bih da mi sve ispričaš.« »Od početka?« upitala je Dougless. »To će potrajati.« »Sada kad je Kit siguran, imam vremena.« Dok te se Lettice ne dočepa, pomislila je. »Bila sam u crkvi u Ashburtonu i plakala sam«, rekla je, »i...« »Zbog čega si pustila suze? Zašto si bila u Ashburtonu? Ne moţeš stajati i pričati mi tu

213

dugu priču. Ne, nemoj tamo sjesti. DoĎi ovdje.« Potapšao je praznu polovicu kreveta pokraj sebe. »Nicholas, ne mogu biti u krevetu s tobom.« Sama pomisao da mu bude tako blizu ubrzala je rad njezina srca.

Otvorio je oči i uputio joj osmijeh. »Vidio sam te... u snu. Bila si u nekakvoj bijeloj kutiji, voda je tekla po tebi i nisi nosila odjeću.« Odmjerio ju je od glave do pete kao da moţe vidjeti kroz voluminozni ogrtač. »Mislim da nisi uvijek bila tako stidljiva preda mnom.« »Ne«, rekla je hrapavim glasom sjetivši se toga kad je bila u tuš-kabini s njim, u »bijeloj kutiji« iz njegova sna. »Jedne noći nestao je sav stid meĎu nama, ali sljedećeg jutra više te nije bilo. Bojim se da ću se, ako te dotaknem, vratiti u svoje vrijeme, a još ne mogu otići.

Imam još toga za obaviti.« »Još?« upitao je. »Još nekom prijeti smrt? Mojoj majci? Zar Kit još uvijek nije siguran?« Nasmiješila mu se. Njezin Nicholas. Njezin dragi Nicholas koji je uvijek mislio na druge prije nego na sebe. »Ti si u opasnosti.« S olakšanjem se nasmiješio. »Mogu se brinuti o sebi.« »Ma baš! Da nisam bila ovdje, vjerojatno bi izgubio ruku ili umro od rane. Bilo bi dovoljno da jedan od onih idiota koje nazivaš liječnicima samo dotakne tu porezotinu prljavim rukama i... puf... gotov si.« Naravno, to se nije dogodilo prvi put kad je porezao ruku, ali...

Nicholas je zatreperio očima. »Uistinu neobično zboriš. DoĎi, sjedni pokraj mene i ispričaj mi sve.« Kad se Dougless nije pomaknula s mjesta, uzdahnuo je. »Kunem ti se svojom čašću da te neću dotaknuti.« »U redu«, rekla je. Iskreno govoreći, mislila je da se moţe više pouzdati u njega nego u samu sebe. Prešavši na drugu stranu kreveta, uspela se na njega jer je bio skoro metar od poda, a zatim je utonula u madrac od perja. »Zašto si plakala u crkvi?« tiho ju je upitao.

Dougless je sa sigurnošću mogla reći jednu stvar o Nicholasu, a to je bilo to da je znao slušati. I ne samo da je znao slušati, već je umio iz nje izvući stvari koje mu nije ţeljela reći.

Na kraju mu je rekla sve o Robertu. »Ţivjela si s njim bez braka? A tvoj ga otac nije ubio jer te oteo?« »Stvari nisu takve u dvadesetom stoljeću. Ţene imaju slobodu izbora, a očevi ne govore svojim kćerima što da rade. Muškarci i ţene ravnopravniji su u vremenu u kojem ja ţivim.« Nicholas je prezrivo otpuhnuo. »Čini se da muškarci i dalje vladaju jer je taj muškarac dobio od tebe sve što je ţelio, ali nije te učinio svojom suprugom. Nije svoja dobra podijelio s tobom ni zahtijevao od svoje kćeri da ti iskaţe poštovanje. I kaţeš da je to bila tvoja slobodna volja?« »Ja... Ovaj... Nije onako kako zvuči. Robert je većinu vremena bio dobar prema meni. Nas dvoje proveli smo neke lijepe trenutke zajedno. Bilo je uţasno samo kad je Gloria bila s nama.« »Da mi lijepa ţena da sve, a ja joj zauzvrat moram pruţiti samo, kako kaţeš >lijepe trenutke<, i ja bih bio zahvalan. Daju li se sve ţene u tvom vremenu tako jeftino?« »Nije to jeftino. Ti jednostavno ne razumiješ. Skoro svi parovi ţive zajedno prije vjenčanja. To je zato da mogu vidjeti kako se slaţu. Osim toga, mislila sam da će me Robert

214

zaprositi, ali on je kupio...« Nicholas je postigao to da se osjeća kao da se podcjenjivala. »Ti jednostavno ne razumiješ, to je sve. Muškarci i ţene drugačiji su u dvadesetom stoljeću.« »Aha. Vidim. Da. Ţene više ne ţele da ih muškarci poštuju, one ţele >lijepe trenutke<.« »Naravno da ţele poštovanje, samo što...« Nije znala kako muškarcu iz šesnaestog stoljeća objasniti svoj ţivot s Robertom. Zapravo, sada je u elizabetinskom svijetu uvidjela da ju je zajednički ţivot s muškarcem prije braka obezvreĎivao. Naravno da brak nije bio nikakvo jamstvo da će je muškarac poštovati, ali zašto se nije postavila prema Robertu i rekla: »Kako se usuĎuješ tako se ponašati prema meni?« ili »Ne, neću platiti polovicu Glorijine avionske karte«, ili moţda: »Ne, imam previše obveza da bih išla podići tvoju odjeću s kemijskog čišćenja?« U ovom se trenutku nije mogla sjetiti zašto mu je dopustila da je tako gazi. »Ţeliš li čuti tu priču ili ne?« odbrusila mu je.

Nicholas se smiješeći zavalio dublje na jastuke. »Ţelim čuti sve.« Uspjela je nastaviti s pričom tek kad je odgovorila na njegova brojna pitanja u vezi sa svojim odnosom s Robertom. Ispričala mu je kako je plakala na njegovoj grobnici i kako se on iznenada pojavio tamo i kako mu nije vjerovala kad joj je rekao tko je. Ispričala mu je kako je skoro podletio pod autobus.

Nakon toga nije više uspjela previše odmaknuti s pričom jer je Nicholas počeo postavljati pitanja. Čini se da je imao viziju nje na vozilu s dva kotača i ţelio je da mu objasni što je to. Ţelio je znati što je autobus. Kad mu je rekla da je nazvala sestru, ţelio je da mu objasni kako radi telefon.

Dougless nije mogla riječima opisati sve što je ţelio znati pa je sišla s kreveta i dohvatila svoju torbu za šoping. Izvadila je tri časopisa i počela traţiti fotografije.

Kad mu je pokazala časopise, nije bilo šanse da nastavi s pričom. Postoji jedna stara elizabetinska poslovica: »Bolje neroĎen, nego neuk« i činilo se da je Nicholas utjelovljenje tog vjerovanja. Njegova je znatiţelja bila neutaţiva i postavljao je pitanja brţe nego što je Dougless uspijevala odgovoriti na njih.

Kad nije uspjela pronaći slike koje mu je ţeljela pokazati, izvukla je biljeţnicu sa spiralnim uvezom i debele flomastere u boji te počela crtati. Olovke i papir pokrenule su novu lavinu pitanja.

Dougless je postajala sve razdraţenija jer nije mogla nastaviti s pričom, ali onda je shvatila da se sad kad joj je vjerovao ne mora ţuriti jer će imati vremena sve mu ispričati. »Znaš«, rekla je, »kad sam vidjela dvorac Thornwyck, lijevi toranj izgledao je drugačije od ovog na nacrtu. I gdje su oni zaobljeni prozori?« »Zaobljeni prozori?« »Kao ovi.« Dougless je počela skicirati, ali arhitektonski prikazi nisu joj baš išli od ruke.

Nicholas se okrenuo na bok, uzeo flomaster i napravio lijepi crteţ prozora u perspektivi. »Ovako izgledaju ti prozori?« »Da, baš tako. Odsjeli smo u jednoj od ovih soba i mogli smo vidjeti vrt ispod. Crkva se nalazi odmah u susjedstvu, a u vodiču je pisalo da je postojao drveni nogostup od crkve do kuće.« Nicholas se naslonio i počeo crtati. »Nikome nisam ispričao svoje planove, ali rekla si da je ovo bilo napola dovršeno prije... prije nego što sam...« »Da, tako je. Nakon Kitove smrti i nakon što si postao grof, imao si potpunu slobodu raditi

215

što god si ţelio. Pretpostavljam da ćeš sad, kad je Kit ţiv, morati dobiti njegovo odobrenje za gradnju.« »Ja nisam majstor zidar«, rekao je Nicholas gledajući u svoj crteţ. »Ako Kitu bude potrebna nova kuća, unajmit će nekog.« »Unajmit će nekog? Zašto? Ti to moţeš napraviti. Ovo su lijepi crteţi, a vidjela sam dvorac Thornwyck i znam da je prekrasan.« »Ja da budem zanatlija?« rekao je arogantno podigavši jednu obrvu. »Nicholas«, rekla je strogo, »postoje mnoge stvari koje mi se sviĎaju u vezi sa šesnaestim stoljećem, ali vaš klasni sustav i vaši zakoni protiv rastrošnosti ne spadaju u ono što mi se sviĎa. U mom stoljeću svi rade. >Dokoni bogataši< predmet su poruge. U Engleskoj rade čak i članovi kraljevske obitelji. Princeza Diana putuje cijelim svijetom i skuplja novac za različite dobrotvorne udruge. A kraljevska princeza, umorim se samo kad pročitam njezin raspored. Princ Andrew fotografira. Princ Michael piše knjige. Princ Charles pokušava spriječiti da Engleska ne izgleda kao kompleks uredskih zgrada u Dallasu i...« Nicholas se zasmijuljio. »Ni danas nije tako neobično da član kraljevske obitelji radi.

Misliš li da naša divna nova kraljica besposleno sjedi?« Dougless se iznenada sjetila da je pročitala da je jedan od razloga zašto je Nicholas bio pogubljen bio taj što su neki ljudi bili zabrinuti da će moţda otići na dvor i zavesti mladu kraljicu Elizabetu. »Nicholas, ne razmišljaš valjda o odlasku na dvor? Ne ţeliš biti jedan od njezinih dvorana?« »Jedan od njezinih...« rekao je Nicholas zgranuto. »Što znaš o toj ţeni koja je kraljica?

Neki kaţu da je Mary od Škotske prava kraljica i da bi se Staffordovi trebali udruţiti s ostalima kako bi je stavili na prijestolje.« »Nemoj to učiniti! Što god učinio, nemoj se kladiti ni na koga drugog osim na Elizabetu.« Dok je izgovarala te riječi, Dougless se pitala mijenja li time povijest. Da je Mary na raspolaganju imala Staffordove i sav njihov novac, moţda bi zauzela prijestolje. Da Elizabeta nije bila kraljica, bi li Engleska postala svjetskom silom? Da Engleska nije bila svjetska sila koja je poslala naseljenike u Ameriku, bi li se u Americi govorio engleski? »Cool«, rekla je tiho oponašajući svog mladog roĎaka. »Za koga će se Elizabeta udati?« upitao je Nicholas. »Koga će staviti na prijestolje da vlada s njom?« »Nikoga, i nemoj ponovno počinjati jer smo o tom već raspravljali. Elizabeta se neće udati ni za koga i izvrsno će voditi zemlju i dobar dio svijeta. Hoćeš li mi sada dopustiti da ti ispričam ostatak priče ili ćeš mi i dalje govoriti da se nije dogodilo ono za što ja znam da se dogodilo?« Nicholas joj se nacerio. »Besplatno si se dala muškarcu, a ja sam te došao spasiti. Da, svakako nastavi.« »Nije se baš tako dogodilo, ali...« Zastala je u pola riječi i pogledala ga. On ju je uistinu spasio. Sjetila se kako se pojavio u onoj crkvi dok mu je oklop blještao na sunčevoj svjetlosti, kako ju je odveo od čovjeka koji je nije volio i pokazao joj pravu ljubav koja se sastoji od davanja i primanja. S Nicholasom je mogla biti svoja. Nikad nije morala razmišljati o tome kako da mu ugodi, već se činilo da joj to nekako prirodno ide od ruke. Tijekom svog odrastanja toliko se trudila biti savršena kao njezine starije sestre. No činilo se da je svaki

216

njezin učitelj prije nje u razredu imao sve njezine sestre. A u usporedbi s njima Dougless je uvijek bila razočaranje. Dougless je sanjarila za razliku od svojih sestara. Dougless se nije isticala u sportu, a njezine su sestre bile izvrsne. Njezine su sestre imale milijune prijatelja, ali Dougless je uvijek bila pomalo stidljiva i uvijek se osjećala kao da nigdje ne pripada.

Roditelji je nikad nisu usporeĎivali sa sestrama. Činilo se da nikad nisu primjećivali da su svi teniski, jahački i bejzbolski trofeji, medalje iz natjecanja u sricanju i nagrade sa znanstvenog sajma pripadale njihovim starijim kćerima. Dougless je jednom osvojila treću nagradu u crkvi za najbolju pitu od jabuka, a njezin ju je otac ponosno objesio pokraj svih ostalih prvih i drugih nagrada. Ţuta vrpca izgledala je tako neobično meĎu onim plavim, a Dougless se toliko sramila da ju je skinula. Činilo joj se da je cijelog ţivota ţeljela ugoditi ljudima, ali u tome nikad nije uspijevala.

Njezin je otac stalno govorio da je u redu što god napravila, ali Dougless je bilo dovoljno da pogleda postignuća svojih sestara i da joj bude jasno da mora napraviti nešto sjajno. Robert je bio pokušaj da impresionira svoju obitelj. Moţda je Robert kao istaknuti kirurg trebao biti najveći trofej od svih.

Ali Nicholas ju je spasio, pomislila je. Ne na način na koji je on to mislio. Nije ju spasio jer je izgurao Roberta kroz vrata. Spasio ju je time što ju je poštovao. Dougless se zbog njega počela gledati njegovim očima. Kad je malo bolje razmislila, Dougless je sumnjala da bi se njezine sestre uspjele tako dobro nositi sa svim što se dogodilo. One su bile tako razumne i razborite da bi vjerojatno nahuškale policiju na muškarca u oklopu koji je rekao da je iz šesnaestog stoljeća. Nijedna od njih ne bi bila dovoljno meka srca da se saţali nad jadnim luĎakom. »Zašto se tako smiješiš?« upitao je Nicholas blago. »Razmišljala sam o svojim sestrama. One su savršene. Nemaju nikakvih mana, ali upravo sam shvatila da se netko tako savršen moţe osjećati pomalo usamljeno. Ja moţda nastojim ugoditi ljudima, ali pretpostavljam da postoje i gore stvari. Moţda samo moram pronaći pravu osobu kojoj ću činiti zadovoljstvo.« Nicholasa je to očito zbunilo. Primio ju je za ruku i počeo joj ljubiti dlan. »Meni činiš veliko zadovoljstvo.« Otrgnula je ruku iz njegove. »Ne smijemo... se dodirivati«, promucala je.

Pogledao ju je kroz spuštene trepavice, a glas mu je bio tih. »Ali dodirivali smo se, zar ne?

Sjećam se. Znam kako je bilo dodirivati te.« »Da«, šapnula je Dougless. »Dodirivali smo se.« Bili su sami na krevetu, a soba je bila mračna, osim tri svijeće koje su bacale zlatni sjaj. »Ako smo se već dodirivali, onda neće biti vaţno ako se ponovno dodirnemo u ovom ţivotu.« Posegnuo je za njom. »Ne«, rekla je s molbom u očima. »Ne smijemo. Vratila bih se u vlastito vrijeme.« Nicholas joj se nije pokušao pribliţiti i nije mogao shvatiti što ga je zaustavilo. Ali osjetio je da je njoj to vaţno. Nikad prije nije ga zaustavilo ţensko »ne« jer je brzo shvatio da ţene to zbilja ne misle. Ali sada, dok je leţao na krevetu s ovom tako poţeljnom ţenom, slušao je ono što mu govori.

Uzdahnuo je i naslonio se natrag na jastuke. »Preslab sam za nekakve velike pothvate«, rekao je s naporom.

217

Dougless se nasmijala. »Svakako, a ako vjeruješ u to, imam neku zemlju u New Orleansu na prodaju.« Nicholas se široko nasmiješio jer je shvatio što je ţeljela reći. »Hajde onda, sjedni pokraj mene i pričaj mi o vremenu iz kojeg dolaziš i što smo tamo radili.« Podignuo je zdravu ruku i Dougless mu se primaknula iako je znala da ne bi smjela.

Privukavši je sebi, obavio je desnu ruku oko nje. Na trenutak ga je pokušala odgurnuti, ali onda je uzdahnula i privila se uz njegova gola prsa. »Kupili smo ti odjeću«, rekla je i nasmiješila se kad se toga sjetila. »A ti si napao jadnog prodavača jer su cijene bile tako visoke. Poslije smo otišli na čaj. Volio si čaj. Onda smo ti pronašli pansion.« Prekinula se. »Te si me noći pronašao na kiši.« Nicholas ju je samo napola slušao. Nije još bio siguran vjeruje li u njezinu priču o prošlosti i budućnosti, ali bio je siguran u ono što je osjećao drţeći je u naručju. Dobro se sjećao njezina tijela uz svoje.

Objašnjavala mu je da se činilo da ju je mogao »čuti«. Rekla je da nije baš sigurna kako to funkcionira, ali da se time posluţila prvi dan svog dolaska u šesnaesto stoljeće. »Zazvala« ga je na kiši i on je došao. Prekorila ga je zbog toga što je bio tako grub tog dana i što ju je natjerao da konja jaše straga. Poslije, kad je bila u sobi na tavanu, ponovno ga je »zazvala«.

Nicholasu to nije trebalo dodatno objašnjavati jer se činilo da uvijek osjeća isto što i ona.

Sada, dok je leţala u njegovu naručju, s glavom na njegovim prsima, osjećao je da joj je ugodno, ali istovremeno je osjećao i njezino seksualno uzbuĎenje. Nikad u ţivotu nije više ţelio voditi ljubav sa ţenom nego s njom, ali nešto ga je zaustavilo.

Pričala je o tome kako su otišli u Bellwood i kako joj je pokazao tajna vrata. »Nakon toga sam ti povjerovala«, rekla je. »Ne zato što si znao za ta vrata, već zato što te je toliko povrijedilo to što se svijet sjećao tvojih pogrešnih postupaka, a ne svega dobrog što si napravio. Nitko u dvadesetom stoljeću nije mogao sa sigurnošću potvrditi da si ti projektirao dvorac Thornwyck. Nije ostao nikakav dokaz toga da si ti bio projektant.« »Ja nisam zanatlija. Neću...« Podignula je pogled prema njemu. »Rekla sam ti da je naš svijet drugačiji. Talent je na cijeni.« Pogledao je dolje prema njoj, u njezino lice tako blizu njegovu i stavio joj prste ispod brade. Beskrajno sporo primaknuo je usne njezinima i njeţno je poljubio.

Zatim se prestrašeno povukao. Oči su joj bile zatvorene, a tijelo tako meko i podatno uz njegovo. Znao je da bi je mogao uzeti, ali nešto ga je ipak sprečavalo. Kad je maknuo ruku s njezine brade, osjetio je da mu tijelo drhti. Osjećao se kao mladić sa svojom prvom ţenom.

Osim što je Nicholas, kad je prvi put bio sa ţenom, bio gorljiv i entuzijastičan, i nije drhtao kao sada. »Što radiš od mene?« šapnuo je. »Ne znam«, odgovorila je promukla glasa. »Mislim da smo moţda stvoreni jedno za drugo.

Iako smo roĎeni u razmaku od četiri stotine godine, stvoreni smo jedno za drugo.« Rukom je prešao preko njezina lica, vrata, ramena i ruke. »A ipak te ne smijem odvesti u postelju? Ne smijem skinuti odjeću s tvog tijela i cjelovima obasuti tvoje grudi, noge...« »Nicholas, molim te«, rekla je izvlačeći se iz njegova naručja. »Ovo je već dovoljno teško.

Sve što znam jest to da smo bili zajedno u dvadesetom stoljeću i da si nestao nakon što smo

218

vodili ljubav. Drţala sam te, a ti si mi jednostavno iskliznuo iz ruku. Sada te opet imam i ne ţelim te drugi put izgubiti. Moţemo provoditi vrijeme zajedno, razgovarati i biti zajedno na svaki mogući način, osim fizičkog.« Oldijevala je. »Naravno, ako ţeliš da ostanem s tobom.« Kad ju je pogledao, Nicholas je osjetio istu bol koju je ona pretrpjela zbog toga što su bili razdvojeni, ali u tom trenutku nije ţelio ni pokušati shvatiti, već samo voditi ljubav s njom.

Dougless je pogodila o čemu razmišlja pa se otkotrljala s kreveta kad se bacio prema njoj. »Jedno od nas mora zadrţati prisebnost. Moraš se odmoriti. Sutra ćemo opet pričati.« »Ne ţelim pričati s tobom«, rekao je nadureno.

Dougless se nasmijala i prisjetila se svega što je prije morala napraviti da bi ga privukla.

Sad joj nisu bile potrebne visoke potpetice! »Sutra, moja ljubavi. Sad moram ići. Skoro je zora, a moram se naći s Lucy i...« »Tko je Lucy?« »Lady Lucinda nešto. Djevojka kojom se Kit treba oţeniti.« Nicholas je prezrivo otpuhnuo. »Ta debeljuca.« Dougless se odjednom naljutila. »Nije ljepotica kao ţena kojom ćeš se ti oţeniti, zar ne?« Nicholas se nasmiješio. »Ljubomora ti pristaje.« »Nisam ljubomorna. Ja...« okrenula se od njega. Ljubomora nije ni pribliţno opisivala ono što je osjećala prema Lettice, ali nije ništa rekla. Nicholas joj je već dao do znanja da voli ţenu kojom će se oţeniti pa je bila sigurna da je neće poslušati ako mu počne pričati što ima protiv nje. »Moram ići«, rekla je konačno. »A ti moraš spavati.« »Dobro bih spavao kad bi ti ostala sa mnom.« »Laţljivče«, rekla je sa smiješkom. Nije se usudila ponovno mu se pribliţiti. Bila je umorna od svih uzbuĎenja koja je proţivjela tog dana i od noći bez sna. Podigavši svoju torbu za šoping uputila se prema vratima, bacila posljednji pogled na njegova gola prsa, njegovu koţu tamnu naspram bjeline jastuka, a zatim je ţurno i u strahu da ne promijeni mišljenje napustila sobu.

Lucy ju je čekala pokraj fontane i nakon što se Dougless istuširala, vjeţbale su svoj vodvilj. Dougless je trebala glumiti komičarevu »ţrtvu«, budalu koja postavlja pitanja tako da bi Lucy pobrala sav smijeh.

U cik zore Dougless se vratila u kuću gdje ju je čekala Honoria drţeći u rukama ljubičastu haljinu od baršuna. »Mislila sam malo odspavati«, rekla je Dougless zijevnuvši. »Lady Margaret i lord Christopher vas očekuju. Slijedi vam nagrada.« »Ne ţelim nikakvu nagradu. Samo ţelim pomoći.« Čak i dok je to govorila, znala je da ne govori istinu. Ţeljela je ostatak ţivota provesti s Nicholasom. Nije ju bilo briga hoće li to biti šesnaesto ili dvadeseto stoljeće, samo da moţe ostati s njim. »Morate doći. Moţete zatraţiti što god ţelite. Kuću. Prihod. Supruga. Moţda...« »Mislite li da bi mi dali Nicholasa?« »On je već obećan«, rekla je Honoria blago. »Znam to i predobro. Hoćemo li početi s uprezanjem?« Nakon što se Dougless odjenula, Honoria ju je odvela u svečanu dvoranu gdje su lady Margaret i njezin najstariji sin igrali šah. »Aha«, rekao je Kit kad je Dougless ušla, a zatim ju je primio za ruku i poljubio je.

219

»AnĎeo ţivota koji mi je vratio moj.« Dougless se uz smiješak zarumenjela. »DoĎite, sjednite«, rekla je lady Magaret pokazujući na stolicu. Stolicu, a ne stolicu bez naslona pa je Dougless znala da joj je ukazana velika čast.

Kit je stao iza majčine stolice. »Ţelim vam zahvaliti na svom ţivotu i dati vam nešto na dar, ali ne znam što vam srce ţeli. Traţite od mene što god ţelite. I bez skromnosti«, rekao je dok su mu oči svjetlucale, »jer mi vlastiti ţivot puno vrijedi.« »Ništa mi nije potrebno«, rekla je Dougless. »Iskazali ste mi ljubaznost. Obilno ste me hranili i raskošno odjenuli. Što bih više mogla poţeljeti!« Osim Nicholasa, pomislila je.

Moţete li ga zapakirati i poslati na moju adresu u Maineu? »Hajde«, rekao je Kit smijući se. »Mora postojati nešto što ţelite. Moţda škrinju s draguljima. Imam kuću u Walesu koja...« »Kuća«, uzvratila je Dougless. »Da, kuća. Ţeljela bih da izgradite kuću u Thornwycku, a Nicholas će nacrtati planove za nju.« »Moj sin?« upitala je lady Margaret zgranuto. »Da, Nicholas. Napravio je neke skice kuće i bit će prekrasna. Ali mora imati Kitovu potporu... hoću reći, potporu lorda Christophera.« »I ţivjet ćete u toj kući?« upitao je Kit. »A, ne. Mislim, ne ţelim je posjedovati. Samo ţelim da Nicholasu bude dopušteno projektirati je.« Kit i lady Margaret zurili su nju. Dougless je pogledala ţene koje su ih okruţivale zauzete vezom. One su blenule.

Kit se prvi pribrao. »Ispunit ću vam ţelju. Moj brat dobit će svoju kuću.« »Hvala. Puno vam hvala.« Nitko u sobi nije više rekao ni riječi pa je Dougless ustala. »Vjerujem da vam dugujem igru šarada«, rekla je lady Margaret.

Lady Margaret se nasmiješila. »Više nema potrebe da radite kako biste se uzdrţavali.

Platili ste mi ţivotom mog sina. PoĎite i radite što vam srce ţeli.« Dougless je prvo htjela protestirati jer neće znati što bi sa sobom, ali onda je zaključila da će nešto smisliti. »Hvala, miledi«, rekla je i napravila »kniks« prije nego što je napustila prostoriju. Na putu do Honorijine sobe mislila je kako je sada slobodna. Više ne mora zabavljati ljude. To je jako dobro jer je njezin repertoar pjesama spao na pjesmicu iz reklame za McDonald’s.

Honorijina sobarica pomogla je Dougless da skine svoju novu haljinu i korzet (njezin stari korzet koji je počeo puštati hrĎu kroz svilenu navlaku) i otišla je u krevet sa smiješkom.

Spriječila je Nicholasa da napravi dijete Arabelli i spasila je Kita. Sada se samo morala riješiti Lettice. Kad bi uspjela u tome, promijenila bi povijest. Zaspala je s osmijehom na usnama.

220

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

O

no što je uslijedilo, za Dougless je bio najsretniji tjedan u njezinu ţivotu. Svi u kućanstvu Staffordovih bili su zadovoljni njome i činilo se da ne moţe napraviti ništa pogrešno. Pretpostavljala je da će to oduševljenje splasnuti za nekoliko dana pa je planirala uţivati dok traje.

Svaki je slobodni trenutak provodila s Nicholasom. Ţelio je znati sve o njezinu svijetu dvadesetog stoljeća i nikad se nije umorio postavljajući pitanja. Nije baš vjerovao u njezinu priču o automobilima, a u zrakoplove uopće nije povjerovao. Prekopao je cijelu njezinu torbu za šoping. Na dnu je bilo nekoliko vrećica čaja umotanih u foliju i Dougless mu je napravila šalicu čaja s mlijekom. Baš kao i prvi put, zvonko ju je poljubio oduševljen okusom.

Na njezine priče o dvadesetom stoljeću uzvratio je pričom o svom ţivotu. Pokazao joj je kako se pleše, jedan ju je dan odveo u lov s jastrebom, a zatim joj se smijao kad je odbila dopustiti predivnoj ptici na svojoj ruci da odleti kako bi mogla uloviti plijen. Pokazao joj je škanjce koje su danima prije klanja i pripreme hranili samo bijelim kruhom kako bi im se guša očistila od strvina.

Raspravljali su o obrazovanju »niţih klasa«. To je dovelo do prepirke o jednakosti.

Kad je Nicholas rekao da Amerika zvuči nasilno i usamljeno, Dougless je poţalila što mu je toliko toga ispričala.

Postavio joj je stotine pitanja o neposrednoj budućnosti Engleske i posebno o kraljici Elizabeti. Dougless je poţeljeljela da se moţe sjetiti svega što joj je otac ispričao kako bi to mogla prenijeti Nicholasu. Činilo se da ga fascinira ideja o putovanju morem i istraţivanju njezine nove zemlje. »Ali bit ćeš ovdje oţenjen s Lettice. Nećeš moći nikamo ako te pogube.« Kao što je već prije vidjela, Nicholas je nije ţelio slušati kad je govorila o njegovu pogubljenju. Kao i svi mladi ljudi, bio je uvjeren u to da je nedodirljiv i da ga ništa ne moţe povrijediti. »Neću podići vojsku kako bih zaštitio svoju zemlju u Walesu jer to nije moja zemlja. Ona pripada Kitu, a ako je on ţiv, onda nema mjesta budućnosti kakvu sam nekad imao.« Nije imala argumenata za to. Kad ga je pitala što misli o tome tko je htio ubiti Kita, Nicholas je samo slegnuo ramenima i rekao da je to bez sumnje bio neki razbojnik. Dougless se još uvijek nije mogla naviknuti na ideju da postoji zemlja bez savezne drţave i policije.

Plemstvo ne samo da je imalo sav novac, već i svu moć. Oni su presuĎivali u sporovima, vješali ljude kad su to ţeljeli i odgovarali su samo kraljici. Ako su seljaci imali dobru obitelj koja je njima vladala, bili su sretni, ali mnogi nisu imali tu sreću.

221

Jedan je dan Dougless zatraţila od Nicholasa da je odvede u grad. Podignuo je obrvu i rekao joj da joj se neće svidjeti, ali pristao ju je odvesti.

Bio je u pravu. Mir i relativna čistoća kućanstva Staffordovih nije ju pripremila za prljavštinu srednjovjekovnoga grada. Osam Nicholasovih ljudi pratilo ih je kako bi ih zaštitili od drumskih razbojnika. Dok su jahali niz izrovanu cestu, Dougless se zagledavala u svaku sjenu iza svakog stabla. Napad vatrenog drumskog razbojnika u ljubavnom romanu bio je jedna stvar, ali znala je da su u stvarnosti drumski razbojnici bili opasni.

Grad je bio prljaviji od ičega što je Dougless ikad mogla zamisliti. Ljudi su bacali kuhinjski otpad i praznili noćne posude na ulicama. Vidjela je odrasle za koje je bila sigurna da se nikad u ţivotu nisu okupali. Na uglu mosta iznad male rijeke bili su postavljeni visoki šiljci na kojima su trunule ljudske glave.

Pokušala je sve to gledati i vidjeti samo dobre stvari. Pokušala je zapamtiti kako su izgledale kuće i ulice. Ako se vrati u svoje vrijeme, ţeljela je ispričati svom ocu sve što je vidjela. Ali bez obzira na to koliko se trudila, lošeg je bilo toliko da je na kraju samo loše i primjećivala. Kuće su bile toliko zbijene jedna uz drugu da su ţene jedna drugoj preko prozora dodavale stvari. Ljudi su vikali, ţivotinje su se glasale, a netko je čekićem nabijao po metalu. Prema njima su trčala prljava i bolesna djeca, hvatala ih za noge i prosila. Nicholasovi ljudi odgurivali su ih nogama, a Dougless je umjesto suosjećanja shvatila da se grozi njihova dodira.

Kad se Nicholas okrenuo i ugledao njezino blijedo lice, naredio je svojim ljudima da krenu kući. Kad su se ponovno našli na svjeţem zraku, Dougless se usudila udahnuti.

Kad je Nicholas naredio da stanu, ispod stabala su prostrli stolnjake i iznesena je hrana.

Nicholas joj je dodao pehar pun jakog vina. Dougless je dršćućim rukama uzela vino i otpila velik gutljaj. »Naš svijet nije kao tvoj«, rekao je Nicholas. Tijekom nekoliko proteklih dana ispitivao ju je u vezi sa svakim aspektom modernog društva, izmeĎu ostalog i o kupanju i kanalizaciji. »Ne«, rekla je pokušavajući potisnuti izgled i vonj grada. Amerika je imala velik broj beskućnika, ali oni nisu ţivjeli kao ovi ljudi ovdje. Naravno da je u gradu vidjela neke dobro odjevene ljude, ali to što su bolje izgledali, nije značilo da su bolje mirisali. »Suvremeni grad nije takav.« Ispruţio se pokraj nje dok je pila vino. »Ţeliš li i dalje ostati u mom vremenu?« Gledala je u njega, ali pred očima su joj promicale slike onoga što je maločas vidjela. Ako ostane s Nicholasom, taj će grad postati dio njezina ţivota. Svaki put kad napusti sigurnost kuće Staffordovih, vidjet će istrunule glave na šiljcima i ulice natopljene sadrţajem noćnih posuda. »Da«, rekla je gledajući u njegove oči. »Ostala bih kad bi to bilo moguće.« Podignuo joj je ruku i poljubio je. »Ali natjerala bih babice da peru ruke.« »Babice? Onda mi planiraš roditi djecu?« Pomisao na raĎanje djece bez pravog liječnika i bolnice bila je zastrašujuća, ali to mu nije rekla. »Barem tucet«, rekla je.

Rukav joj je bio preuzak da bi ga mogao zadignuti, ali osjećala je njegove vruće usne kroz tkaninu. »Kad ćemo ih početi raditi? Volio bih imati još djece.« Oči su joj bile zatvorene, a glava zabačena. »Još?« Iznenada se sjetila nečega što je

222

Nicholas prije rekao. Sin. Rekao je da nema djece, ali da je imao sina. Što je ono točno rekao?

Izvukla je ruku iz njegove. »Nicholas, imaš li sina?« »Da, čedo. Ali ne moraš se brinuti, majka mu je davno umrla.« Pokušavala se koncentrirati. Sin. Što li je ono Nicholas rekao? Da je imao sina, ali da je umro prilikom pada tjedan dana nakon utapanja njegova brata. »Moramo se vratiti«, rekla je. »Prvo ćemo jesti.« »Ne.« Ustala je. »Moramo ići vidjeti tvog sina. Rekao si da je umro tjedan dana nakon Kitova utapanja. Sutra će biti tjedan dana. Moramo odmah do njega.« Nicholas nije oklijevao. Ostavio je jednog čovjeka da zapakira hranu i posuĎe dok su on, drugi ljudi i Dougless pojurili prema kući Staffordovih. Sjahali su s konja ispred prednjeg ulaza u dvorište. Dougless je podigla suknje i potrčala za Nicholasom.

Odveo ju je do krila kuće u kojem nikad prije nije bio, a zatim je širom otvorio jedna vrata.

Ono što je vidjela, Dougless je uţasnulo više od bilo čega što je dosad vidjela u šesnaestom stoljeću. Dječačić, jedva stariji od godine dana, od vrata do stopala bio je čvrsto omotan platnom i visio je na vješalici na zidu. Ruke i noge bile su mu tako povezane da je izgledao kao mumija. Donji dio poveza bio je prljav na mjestu gdje je izvršio nuţdu, ali nisu mu promijenili povoj. Ispod njega na podu nalazila se drvena kanta koja je sluţila za ono dodatno što je iscurilo.

Dougless je stajala kao ukopana s uţasom gledajući dijete čije su oči bile napola zatvorene. »Dijete je u redu«, rekao je Nicholas. »Nitko mu nije naudio.« »U redu?« rekla je Dougless za sebe. Da netko tako postupa s djetetom u dvadesetom stoljeću, oduzeli bi ga roditeljima, ali Nicholas je rekao da je dijete u redu. »Skini ga s toga«, rekla je. »Da ga skinem? Ali tu je siguran. Nema razloga za...« Dougless ga je ošinula pogledom. »Dolje!« Nicholas je rezigniranog izraza lica primio dječaka za ramena i, drţeći ga podalje od sebe kako bi kapao po podu, a ne po svom ocu, okrenuo se prema Dougless. »I što da radim s njim?« »Okupat ćemo ga i odjenuti ga kako treba. Zna li hodati? Govoriti?« Nicholas je izgledao iznenaĎeno. »Otkud bih ja to trebao znati?« Dougless je zatreptala. Njihova dva svijeta nije razdvajalo samo vrijeme. Potrajalo je, ali Dougless je uspjela postići to da u sobu donesu veliku drvenu kantu i da je napune toplom vodom. Nicholas je prigovarao i psovao, ali razmotao je svog smrdljivog i prljavog sina i stavio ga u toplu vodu. Jadno dijete imalo je pelenski osip od struka naniţe. Dougless ga je njeţno oprala pomoću svog dragocjenog tekućeg sapuna.

U jednom je trenutku ušla dječakova dadilja i bila je vrlo uzrujana. Govorila je da će Dougless ubiti dijete. Nicholas se isprva nije htio miješati — vjerojatno zato što se slagao sa ţenom, pomislila je Dougless — ali kad ga je Dougless bijesno pogledala, naredio je ţeni da ode.

Dječak je ţivnuo od tople vode i Dougless je pretpostavila da su povezi bili tako jako stegnuti da je bio skoro obamro. To je i rekla Nicholasu. »Tako ostaju tihi. Ako se povoji otpuste, počnu glasno plakati.« »Da tebe tako poveţu i objese te na vješalicu, i ti bi se derao iz petnih ţila.«

223

»Dijete nema razuma.« Očito su ga zbunjivali njezini postupci i način razmišljanja. »Sada ima mozak s kojim će ići na Yale.« »Yale?« »Nema veze. Jesu li već izumljene igle sigurnosnice?« Dougless je htjela improvizirati pelene. Nicholas se pobunio kad se posluţila dijamantnim i smaragdnim brošem kako bi pričvrstila uglove dječakove platnene pelene. Poţeljela je da ima cinkovu mast za osip.

Kad je dijete konačno bilo čisto, suho i napudrano (zahvaljujući još jednom hotelskom paketiću iz njezine torbe za šoping), predala je dijete njegovu ocu. Nicholas je istovremeno izgledao uţasnuto i začuĎeno, ali uzeo je dječaka, a nakon nekoliko trenutaka čak mu se i nasmiješio. Dijete je uzvratilo osmijehom. »Kako se zove?« upitala je Dougless. »James.« Uzela je dječaka od Nicholasa. Već je bio lijepo dijete, a imao je očevu tamnu kosu i plave oči i malu rupicu na bradi. »Da vidimo znaš li hodati.« Spustila je dječaka na pod i on je nakon nekoliko posrtaja krenuo prema Douglessinim ispruţenim rukama.

Nicholas je ostao s njom i gledao je kako se sat vremena igra s dječakom. A kad ga je Dougless otišla staviti na spavanje, saznala je još nešto o elizabetinskoj skrbi o djeci.

Jamesova kolijevka imala je rupu na sredini, a dijete su tijekom noći privezivali tako da mu je guza bila iznad rupe, a ispod njega je opet bila kanta.

Nicholas je vidljivo zakolutao očima kad je zahtijevala da se djetetu da pravi madrac.

Dadilja je počela prigovarati i Dougless je vidjela da ima pravo. Ako dijete nije imalo zaštitne gaćice od plastike, do jutra će madrac biti prljav, a kako se uopće čisti guščje perje? Riješila je problem time što je preko madraca stavila komad voštanog platna, kao što je ono od kojeg se izraĎuju kabanice. Dadilja je poslušala Douglessinu zapovijed, ali rogoborila je kad su Dougless i Nicholas otišli.

Nicholas se smijuljio dok su napuštali sobu. »DoĎi i večeraj sa mnom«, rekao je. »Proslavit ćemo čišćenje mog sina.« Uzeo je Douglessinu ruku i krenuli su ruku pod ruku.

224

TRIDESETO POGLAVLJE

N

icholas se naslonio leĎima na klupu i gledao kako se Dougless igra s njegovim sinom.

Sunce je bilo toplo, zrak teţak od mirisa ruţa i, koliko je Nicholas mogao vidjeti, sve je na svijetu bilo savršeno. Prije tri dana skinuli su dječaka s vješalice i oslobodili ga povoja, i tijekom ta tri dana dijete je provodilo puno vremena s njima. Ali i puno je drugih ljudi provodilo vrijeme s njima. Nicholasa je začudilo koliko se Dougless angaţirala tijekom kratkog vremena koje je provela s obitelji Stafford. Svako jutro imala je »probu«, kako je ona to zvala, s debelom nasljednicom, a jučer su ona i nasljednica izvele smiješnu predstavu tijekom koje su nosile još smješniju seosku odjeću. Otpjevale su neku pjesmu o zajedničkom putovanju uz pjesmu7... a zatim pričale šale koje su graničile s bogohuljenjem.

Tijekom cijele predstave Nicholas se odbio smijati jer je znao da je sve to napravila zbog Kita. To je čak i rekla Nicholasu. Ostatak njegove obitelji grohotom se smijao predstavi, ali Nicholas je odlučio da se neće smijati.

Kad su se kasnije našli nasamo, smijala mu se i rekla mu da je ljubomoran. Ljubomoran?

Nicholas Stafford ljubomoran? Mogao je imati bilo koju ţenu, pa zašto bi onda bio ljubomoran? Nasmiješila mu se tako značajno da ju je zgrabio i ljubio dok nije više znala kako se zove, a pogotovo nije bila u stanju misliti na drugog muškarca.

Sada, dok je sjedio naslonjen na vrtni zid i gledao je kako dobacuje loptu njegovu sinu, osjetio je spokoj. Pitao se je li to ljubav. Je li to bila ljubav o kojoj su pisali trubaduri? Kako moţe biti zaljubljen u ţenu koju nije odveo u postelju? Jednom je mislio da je zaljubljen u neku poluciganku koja se izvanredno umješno igrala njegovim tijelom. Ali s Dougless je samo razgovarao i smijao se.

Toliko ga je gnjavila u vezi sa skicama koje je pronašla njuškajući po njegovim stvarima da je počeo izraĎivati nove nacrte. Kit mu je rekao da na proljeće moţe početi graditi dvorac Thornwyck.

Tijekom dana koje su provodili zajedno, on i Dougless su pričali, pjevali, jahali i šetali. I ulovio se kako joj priča stvari o sebi koje nikad ni s kim nije podijelio.

Prije dva dana u kućanstvo Staffordovih stigao je slikar portreta i Nicholas je od njega naručio minijaturu Dougless u ulju. Uskoro je trebala biti gotova.

Kad ju je sad ovako gledao, počeo se pitati hoće li moći ţivjeti bez nje. No ona je redovito spominjala odlazak. Govorila je o tome što sve on mora raditi nakon njezina odlaska.

Govorila je o čistoći dok je više nije mogao slušati, ali nastavila je govoriti kako je čistoća najvaţnija.

7

Pjesma Side by Side iz 1927. autora Gusa Kahna i Harryja M. Woodsa.

225

Kada ode. Nije mogao podnijeti pomisao da neće biti s njom. Puno puta tijekom dana ulovio se u razmišljanju kako mora nešto reći Dougless. Rekla je da su u njezinu vremenu muškarci i ţene partneri te da dijele razmišljanja i ideje. Znao je da je posljednji suprug lady Margaret često traţio njezino mišljenje, ali nije se sjećao da je njegov očuh ikad rekao: »Kako ste proveli dan?« kao što je to činila Dougless.

A tu je bilo i dijete. Dijete je, naravno, bilo gnjavaţa, ali ponekad je uţivao u dječakovim osmijesima. Dječak je gledao Nicholasa kao da mu je otac bog. Danas je Nicholas podigao dijete u sedlo ispred sebe i djetetovo veselo skvičanje izvuklo mu je osmijeh na lice.

Dougless se iznenada nasmijala nečemu što je dječak učinio i to je vratilo Nicholasa u sadašnjost. Sunčeva svjetlost sjala joj je u kosi, ali činilo se da se sunce pojavljivalo samo kad je ona bila u blizini. Htio ju je dotaknuti, uzeti u naručje, voditi ljubav s njom, ali zbog straha da će nestati nije ju odvukao u svoju postelju. O, ljubio ju je kad god je mogao i dodirivao je svaki dio njezina tijela do kojeg je mogao doći. Navečer bi se privili jedno uz drugo, bili su sami u nekom skrivenom kutku i gledali sjaj vatre ili zvijezde kroz otvoreni prozor. Dodirivao ju je i drţao, ali ništa više od toga. Nije nikako ţelio riskirati da ga ona napusti.

Došao je dječak i rekao Nicholasu da ga lady Margaret ţeli vidjeti pa je, iako nevoljko, izašao iz vrta i uputio se u kuću.

Majka ga je čekala u privatnoj sobici pokraj svoje spavaće sobe. »Jesi li joj rekao?« upitala ga je lady Margaret stroga lica.

Nicholasu nije trebalo objašnjavati što je time mislila. »Ne, nisam.« »Nicholas, ovo je otišlo predaleko. Bila sam popustljiva prema toj ţeni jer je spasila Kitov ţivot, ali tvoje ponašanje...« Nije završila rečenicu jer nije bilo potrebe više išta dodati.

Nicholas se uputio do prozora, otvorio ga i pogledao dolje u vrt. Ispod je vidio Dougless. »Ţelio bih provesti ţivot s Montgomeryjevom«, rekao je tiho.

Lady Margaret s treskom je zatvorila prozor i bijesno se zagledala u svog sina. Imala je probadajući pogled. »Ne smiješ. Miraz Lettice Culpin prihvaćen je i djelomično potrošen na kupnju ovaca. Ona sa sobom u miraz donosi i zemlju i dobro ime. Vaša će djeca biti u rodu s kraljevskom obitelji. Ne smiješ sve to odbaciti zbog ţene koja je ništa.« »Meni je ona sve.« Lady Margaret bijesno ga je gledala. »Ona je ništa. Prije dva dana vratio se glasnik iz Lankonije. Tamo nema nikakvog kralja Montgomeryja. Ta Dougless Montomery samo je ţena okretna na jeziku i...« »Ni riječi više«, presjekao ju je Nicholas. »Nikad nisam vjerovao da je kraljevske krvi, ali sada mi znači više od krvnog podrijetla i imovine.« Lady Margaret je zastenjala. »Misliš li da si prvi koji se zaljubio? Kad sam bila djevojka, zavoljela sam svog roĎaka i odbila se udati za tvog oca. Majka me tukla dok nisam pristala.« Pogledala je Nicholasa stisnutih očiju. »I bila je u pravu. Tvoj otac podario mi je dva sina koja su doţivjela punoljetnost, a moj roĎak prokockao je svoje bogatstvo.« »Teško da će Dougless prokockati moje bogatstvo.« »Ali neće ga ni uvećati!« Lady Margaret se smirila. »Što je s tobom? Kit se treba oţeniti debelim djetetom, a ti ćeš se oţeniti jednom od najvećih ljepotica u Engleskoj. Lettice je puno ljepša od Montgomeryjeve.« »Kao da marim za novac i ljepotu? Lettice ima srce od kamena. Udaje se za mene, mlaĎeg

226

sina, samo zbog mojih veza s prijestoljem. Neka pronaĎe nekog drugog kome neće smetati njezin nedostatak topline i tko će vidjeti samo savršenstvo njezina lica.« »Misliš li razvrgnuti pogodbu? Razvrgnuti vjeridbu?« Lady Margaret bila je zgranuta. »Kako se mogu oţeniti jednom ţenom ako druga ima moje srce?« Lady Margaret podrugljivo se nasmijala. »Nisam te odgojila da budeš budala. Zadrţi Montgomeryjevu nakon vjenčanja. Neka sluţi tvojoj ţeni. Ne vjerujem da će Lettice imati išta protiv toga što je nećeš posjećivati svake noći. Napravi Lettice dijete, a zatim idi Montgomeryjevoj. Takav sam dogovor imala sa svojim drugim suprugom i nije mi smetalo.

Iako je toj svojoj ţeni podario troje djece, a meni samo jedno. A i to je umrlo«, dodala je ogorčeno.

Nicholas je okrenuo leĎa majci. »Ne vjerujem da bi Dougless pristala na takvo nešto. Ne vjerujem da se takve stvari rade u njezinoj zemlji.« »Njezinoj zemlji? A gdje je ta njezina zemlja? To nije Lankonija. Gdje samo nalazi te igre i zabavu? Otkud dolaze svi ti čudni predmeti koje nosi sa sobom? Zbraja pomoću stroja. Ima čarobne pilule. Je li ona od vraga? Ţeliš li kohabitirati s vraţjim nakotom?« »Ona nije vještica. Ona je iz...« Stao je i pogledao svoju majku. Nije joj mogao reći istinu o Dougless. Dougless je jednom rekla da je u kućanstvu sada vole jer je spasila Kita, ali da će to brzo prestati.

Lady Margaret bijesno ga je gledala. »Jesi li napustio svoja uvjerenja? Vjeruješ li svemu što ti kaţe? Ta je ţena laţljivica i...« Oklijevala je. »Previše se gura u sve. Natjerala te je da crtaš kuće kao neki zanatlija. Onu djevojku kojom se Kit treba oţeniti natjerala je da se odjene kao seljanka. Uzima djecu iz dječje sobe. Uči djecu slugu čitati i pisati — kao da im to treba. Ona...« »Ali vi ste sve to sami poticali«, rekao je Nicholas iznenaĎeno. »Ja sam govorio da treba biti oprezan kad je tek došla. Vi ste uzeli tabletu koju vam je ponudila.« »Da, jesam. Isprva sam je smatrala vrlo zabavnom. I još bi uvijek bilo tako da moj najmlaĎi sin nije sebi u glavu uvrtio da je zaljubljen u nju.« Lady Margaret smekšala se i stavila ruku na Nicholasovu. »Voli Boga, voli svoju djecu kad odrastu ako moraš, ali ne daj svoju ljubav laţljivici. Što ona ţeli od tebe? Što ţeli od svih nas? Slušaj me, Nicholas, čuvaj je se. Unosi previše promjena u našu obitelj. Ona nešto ţeli.« »Ne«, rekao je Nicholas tiho. »Samo ţeli pomoći. Poslana je...« »Poslana? Tko ju je ovamo poslao? Tko? Što moţe postići?« Lady Margaret raširila je oči. »Kit je rekao da ga je netko pokušao povući ispod vode kad se skoro utopio. Je li Montgomeryjeva dala da ga utope, a onda se pretvarala da ga je spasila? Takvim trikom postigla bi puno u našoj obitelji. A moţda je htjela da on umre. Da je Kit umro, ti bi bio grof, a ti joj već jedeš iz ruke.« »Ne, ne, ne«, rekao je Nicholas. »Ona nije takva karaktera. Nije znala za Kita jer sam joj lagao za vrata u Bellwoodu.« Privlačno lice lady Margaret pokazivalo je da je njegove riječi zbunjuju. »Što znaš o njoj?« »Ništa. Ne znam ništa loše o njoj. Morate mi vjerovati da nam ta ţena ţeli samo dobro.

Nema nikakvih zlih namjera.« »A zašto onda ţeli spriječiti tvoje vjenčanje?« »Ne ţeli to«, rekao je Nicholas, ali okrenuo joj je leĎa. Kad je prvi put sreo Dougless, rekla

227

je nekoliko pogrdnih stvari o Lettice, ali u zadnje vrijeme nije rekla ništa. Nicholas je shvatio da je zbog majčinih riječi počeo sumnjati u Dougless.

Lady Margaret stala je ispred sina. »Ljubi li te Montgomeryjeva«, tiho je upitala. »Da, ljubi me«, odgovorio je. »Onda će joj pri srcu biti samo najbolje za tebe. A Lettice Culpin je najbolja.

Montgomeryjeva sigurno zna da ne moţe donijeti miraz u brak. Lagala je o tome da ima ujaka kralja pa sumnjam da ima bilo kakvog vaţnijeg srodnika. Što je ona? Kći nekog zanatlije?« »Njezin otac poučava.« »Aha«, rekla je lady Margaret. »Konačno istina. Što ona moţe ponuditi obitelji Stafford?

Ona nema ništa.« Stavila je ruku na Nicholasovu nadlakticu. »Ne traţim da je se odrekneš.

Ostat će u ovoj kući s tobom ili ići s tobom i tvojom ţenom. Izrodi djecu s njom. Ljubi je.

Uzmi si slobodu s njom.« Lice joj je ponovno postalo strogo. »Ali ne moţeš je uzeti za ţenu.

Shvaćaš li me? Staffordovi se ne ţene kćerima učitelja bez prebijene pare.« »U potpunosti shvaćam, madam«, rekao je Nicholas očiju zamračenih od ljutnje. »Ja i više nego bilo tko drugi na svojim ramenima nosim teţinu obiteljskog imena. Izvršit ću svoju duţnost i oţeniti se lijepom Lettice hladna srca.« »Dobro«, rekla je lady Margaret, a zatim snizila glas. »Ne bih ţeljela da se nešto dogodi Montgomeryjevoj. Prirasla mi je srcu.« Nicholas je na trenutak zurio u majku, a zatim se okrenuo i napustio sobu. Ljutito je odmarširao u svoju spavaću sobu i tamo se naslonio na vrata i zatvorio oči. Majčine riječi bile su više nego jasne: izvrši svoju duţnost i oţeni se s Lettice Culpin ili će se »nešto« dogoditi Dougless. I dok je vrtio te riječi po glavi, znao je kako će Dougless reagirati na njegovu ţenidbu s drugom ţenom. Dougless neće ostati u njegovoj kući i dvoriti njegovu ţenu.

Izgubiti Dougless i dobiti Lettice, pomislio je. Zamijeniti Douglessin pogled pun ljubavi s Letticinim hladnim i proračunatim očima. Kad je prvi put sreo Lettice, očarala ga je njezina ljepota. Tamne oči, tamna kosa, pune crvene usne. Ali Nicholas je u ţivotu vidio puno lijepih ţena pa je uskoro uspio prozreti njezinu ljepotu. Hodala je po kući Staffordovih očima upijajući zlatne posude i zbrajajući ih, a um joj je radio kao vaga i mjerio koliko zlata, a koliko srebra Staffordovi posjeduju.

Nicholas ju je pokušao zavesti, ali nije uspio. Nije uspio, ne zato što Lettice nije bila voljna, već zato što nije bila zainteresirana. Ljubiti Lettice bilo je kao ljubiti topli mramor.

Duţnost, pomislila je. Njegova duţnost bila je oţeniti se ţenom koja je imala više novca, ţenom s plavijom krvi. »Dougless«, šapnuo je, a zatim zatvorio oči.

Večeras joj mora reći, pomislio je. Večeras mora reći Dougless o svom skorašnjem braku.

Nije to više mogao odlagati.

228

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

N

e smiješ se njome oţeniti«, rekla je Dougless prilično mirno. »Ljubavi moja«, rekao je Nicholas uputivši se prema njoj ispruţenih ruku.

Zamolio ju je da poĎe s njim jahati, a zatim ju je odveo do susjednog imanja gdje se nalazio stari labirint u vrtu. Ţivica je bila tri metra visoka i bilo je teško pronaći ulaz i izlaz.

Znao je da ona ne zna izlaz van iz labirinta pa je stoga bilo manje vjerojatno da će pobjeći od njega kad joj kaţe što je morao učiniti. »Moram se njome oţeniti«, rekao je Nicholas. »To je moja duţnost prema mojoj obitelji.« Dougless je rekla sama sebi da mora ostati mirna. Rekla je sama sebi da mora izvršiti svoj zadatak te da mora Nicholasu objasniti zašto se ne smije oţeniti s Lettice. Ali kad joj je muškarac kojeg je voljela rekao da će se oţeniti drugom, sva je logika pala u vodu. »Duţnost?« rekla je kroza zube. »Nema sumnje da ti jako teško pada ţenidba s ljepoticom kao što je Lettice. Kladim se da se toga uţasavaš. I pretpostavljam da ţeliš i mene. Je li to u pitanju? Ţena i ljubavnica? Samo, ja ne mogu biti tvoja ljubavnica, mogu li?« Uporno ga je gledala. »Ili mogu biti. Ako odem u krevet s tobom, bi li te to spriječilo da se oţeniš tom zlom ţenom?« Nicholas joj se primicao ţeleći je zagrliti, ali zastao je. »Zlom? Lettice je moţda pohlepna, ali zla?« Dougless je stisnula šake. »Što ti znaš o zlu? Vi muškarci svi ste isti bez obzira na to u kojem ste vremenu roĎeni. Sve što vidite jest nečija vanjština. Ako je ţena lijepa, moţe imati bilo kojeg muškarca kojeg ţeli, bez obzira na to koliko je pokvarena u duši. A ako je ţena ruţna, ništa više nije bitno.« Nicholas je spustio ruke. U očima mu se vidjela ljutnja. »Da, to je sve što me zanima. Nije me briga za duţnost, obitelj ni za ţenu koju volim. Sve što me zanima jest da strgnem odjeću s Letticina boţanskog tijela.« Dougless je iznenaĎeno uskliknula osjećajući se kao da ju je ošamario. Ţeljela je izaći iz labirinta, ali bila je svjesna da ne zna put van. Okrenula se natrag prema njemu. Samo ju je ljutnja odrţavala na nogama, ali odjednom ju je ljutnja napustila. Srušila se na klupu lica zarivena u ruke. »O, Boţe«, šapnula je.

Nicholas je sjeo pokraj nje i zagrlio je drţeći je u svom naručju dok je plakala licem naslonjena na njegova prsa. »Brak je nešto što moram napraviti. To je dogovoreno. Ne ţelim to, ne sad kad imam tebe, ali moram to napraviti. Ako se nešto dogodi Kitu, ja ću biti grof i moja je duţnost imati nasljednika.« »Lettice ne moţe imati djecu«, rekla je Dougless u njegova prsa.

229

Izvukao je rupčić iz svojih kratkih hlačica. »Što?« Dougless je ispuhala nos. »Lettice ne moţe imati djece.« »Kako to znaš?« »Lettice je stajala iza tvog pogubljenja. O, Nicholas, nemoj se oţeniti njome. Ne smiješ se oţeniti njome. Ubit će te.« Dougless se donekle smirila i počela se prisjećati onoga što mu mora reći. »Htjela sam ti reći, ali mislila sam da ćemo moći provesti više vremena zajedno. Ţeljela sam da imaš više povjerenja u mene prije nego što ti kaţem. Znam koliko voliš Lettice i...« »Volim je? Volim Lettice Culpin? Tko ti je to rekao?« »Ti. Rekao si mi da je jedan od najvaţnijih razloga zašto se ţeliš vratiti u šesnaesto stoljeće to što je toliko voliš.« Odmaknuo se od nje i ustao. »Uzljubio sam je?« Dougless je šmrcnula i ponovno ispuhala nos. »Kad si došao, bio si njome oţenjen četiri godine.« »Trebalo bi više od četiri godine da osjetim ljubav prema toj ţeni«, promrmljao je Nicholas. »Što?« »Reci mi nešto više o toj ljubavi koju gajim prema svojoj ţeni.« Dougless je zbog knedle u grlu teško govorila, ali nastojala je što je bolje moguće objasniti sve što joj je rekao. Detaljno ju je ispitivao o zadnjim danima koje su proveli zajedno.

Dougless je drţala njegovu ruku u svojima dok je odgovarala na njegova pitanja.

Konačno je stavio prste pod njezinu bradu i podignuo joj lice. »Kad sam prije bio s tobom, znao sam da se moram vratiti. Moţda ti nisam htio nanijeti bol kad odem. Moţda nisam ţelio da zavoliš muškarca kojem nije suĎeno da ostane.« Dougless je raširila oči u kojima su svjetlucale suze. »To si i rekao«, šapnula je. »Naše zadnje zajedničke noći rekao si da me ne ţeliš dodirnuti jer bih previše ţalila za tobom.« Nasmiješio joj se i odmaknuo vlaţni uvojak s njezina lica. »Ne bih mogao ljubiti Lettice ni da ţivim s njom tisuću godina.« »O, Nicholas«, rekla je, a zatim obavila ruke oko njegova vrata i počela ga ljubiti. »Znala sam da ćeš učiniti pravu stvar. Znala sam da se nećeš njome oţeniti. Sad će sve dobro ispasti.

Nećeš biti pogubljen jer Lettice neće imati razloga pokušati ubiti tebe ni Kita. I neće se spetljati s Robertom Sydneyjem jer Arabella nije začela tvoje dijete. O, Nicholas. Znala sam da se nećeš njome oţeniti.« Nicholas je skinuo njezine ruke sa svog vrata i primio je za prste, a pogled mu je bio prikovan za njezin. »Ja sam se obvezao oţeniti se s Lettice i odlazim na vjenčanje za tri dana.« Kad se Dougless pokušala osloboditi iz njegova stiska, čvršće ju je primio za ruke. »Moj način nije tvoj. Moje vrijeme nije isto kao tvoje i nemam slobodu kakvu ti imaš. Ne mogu se oţeniti samo po svojoj volji.« Nagnuo se bliţe prema njoj i stavio usne na njezin obraz. »Moraš me shvatiti. Moj brak dogovoren je prije puno godina i to je dobra ţenidbena veza. Moja će ţena u obitelj Stafford donijet imovinu i rodbinske veze.« »Hoće li ti ta imovina i te rodbinske veze pomoći kad ti krvnik odrubi glavu?« upitala je ljutito. »Hoćeš li i u smrt otići s mišlju kako je to bio dobar brak?«

230

»Moraš mi sve reći. Ono što mi kaţeš pomoći će mi spriječiti to da budem optuţen za izdaju.« Istrgnula se iz njegova stiska, a zatim odšetala do kraja travnate površine u srcu labirinta. »Spriječit ćeš svoje pogubljenje, baš kao što si spriječio i Kitovo utapanje. Da nisam bila tamo, tvoj bi brat bio mrtav, a tvoja divna Lettice udavala bi se za grofa.« U uglu Nicholasovih usana nazirao se osmijeh. »Da sam grof, ne bih se oţenio s Lettice.

Majka bi mi bez sumnje naloţila da se oţenim tvojom debelom Lucy.« »Ali ti se jesi oţenio s Lettice nakon što si postao grof. Moţda si joj dugovao nešto i morao si se njome oţeniti.« »Aha, da, ovce«, rekao je Nicholas sa smiješkom. »Moţeš mi se smijati ako ţeliš, ali mogu ti reći da se nisi smijao kad si došao u moje vrijeme. Kad se čovjek suoči s krvnikovom sjekirom, ne moţe biti veseo.« Nicholas se uozbiljio. »Ne, ne moţe. Moţeš li mi ispričati o Lettice? Reci mi sve što znaš?« Dougless je sjela na klupu, na suprotnom kraju od njega i daleko od njegova dodira. Dok je zurila ispred sebe u zeleni zid od podšišane ţivice, izbjegavala je gledati ga.

Počela je polako od samog početka. Ispričala mu je o papirima lady Margaret koji su pronaĎeni u rupi u zidu. Ispričala mu je kako je on izveo da ga pozovu u dom Harewoodovih gdje su upoznali Leeja i Arabellu. »Cijeli smo vikend čitali papire i postavljali pitanja, ali malo smo toga saznali. Na kraju si isukao mač na Leeja i on ti je rekao da je ime izdajnika Robert Sydney. Mislili smo da ćeš se nakon toga vratiti u ovo stoljeće, ali nisi. Ostao si.« Na trenutak je zatvorila oči. »Nakon toga proveli smo zajedno nekoliko prekrasnih dana, ali onda smo...« Još uvijek je bila svjeţa bol koju je osjetila prisjetivši se onog jutra u crkvi kad je Nicholas nestao. »Vodili smo ljubav, a sljedeći si se dan vratio. Kasnije sam saznala da si pogubljen.« Duboko je udahnula i nastavila pričati. Ispričala mu je kako je nakon toga srela Leeja i kako joj je on ispričao da je pronašao dokument u kojem lady Margaret govori o tome što se uistinu dogodilo, a što je izašlo na vidjelo tek nakon Nicholasove smrti.

Rekla mu je kako je Lettice imala plan udati se za Stafforda, roditi mu nasljednika te postaviti dijete na englesko prijestolje. Ponovila je uvjerenje lady Margaret da je Lettice naloţila da ubiju Kita kako bi se udala za grofa umjesto za mlaĎeg sina. »Nakon što si se njome oţenio, pokušala te uvjeriti da se istakneš na dvoru. Ţeljela je steći podršku što je moguće većeg broja ljudi, ali ti si odbio.« »Ne sviĎa mi se dvor«, rekao je Nicholas. »Previše ljudi kuje urotu jedni protiv drugih.« Okrenula se i pogledala ga. »Odbio si ostati na dvoru sa svojom suprugom pa te pokušala ubiti. Kad sam te upoznala, na listu si imao dug i dubok oţiljak od pada s konja otprilike godinu dana nakon vjenčanja. Tvoja je majka napisala da si nakon vjenčanja imao puno nesretnih slučajeva.« Kad Nicholas nije ništa rekao, Dougless je nastavila. Rekla mu je da je Lettice počela traţiti nekoga tko bi joj pomogao riješiti Nicholasa i tako je pronašla Roberta Sydneyja. »Mrzio te jer si bio ljubavnik njegove ţene i jer je s tobom začela dijete. Lady Margaret misli da je on ubio Arabellu i bebu.« »Ali ovaj put nisam začeo dijete s Arabellom«, rekao je Nicholas blago.

231

»Točno«, rekla je Dougless sa smiješkom, a onda je nastavila. »Kad si počeo okupljati vojsku koja će se boriti u Walesu, Lettice je lako nagovorila Roberta da kaţe kraljici da je riječ o izdaji. Kraljica Elizabeta bila je ionako vrlo nervozna oko cijele stvari sa škotskom kraljicom Mary pa je moţda čula govorkanja da su Staffordovi razmišljali o tome da se udruţe s Mary.« Dougless je gledala u njega, u njegovo lijepo lice i plave oči. Ispruţila je ruku i poloţila dlan na njegovu mekanu i tamnu bradu. »Odrezali su ti glavu«, šapnula je i trepnula da potisne suze.

Nicholas je poljubio njezin dlan.

Dougless je spustila ruku i skrenula pogled. »Nakon tvoje... smrti, Robert Sydney je ucjenom prisilio Lettice da se uda za njega. Ţelio je staviti vlastito dijete na prijestolje, ali lijepa Lettice, za koju je umro jedan muškarac, bila je jalova. Nije mogla imati djece.« Dougless je iskrivila lice. »Lee je rekao da je sve to velika ironija. Lettice je uništila obitelj Stafford zbog djeteta koje nikad neće imati.« Neko su vrijeme šutjeli. »A što je bilo s mojom majkom?« Ponovno ga je pogledala. »Kraljica je zaplijenila svu imovinu Staffordovih, a Robert Sydney dogovorio je njezinu udaju za Dickieja Harewooda.« »Harewooda?!« rekao je Nicholas s gaĎenjem. »Mogla je ili to ili umrijeti od gladi. Kraljica je dala Sydneyju nekoliko svojih imanja, a onda je netko gurnuo tvoju majku niz stepenice i zbog toga je slomila vrat.« Prekinula se kad je Nicholas duboko udahnuo. »Nakon toga zatrta je loza Staffordovih.

Lettice vas je uspjela sve maknuti.« Kad se okrenula da ga ponovno pogleda, lice mu je bilo blijedo.

Nicholas je ustao i uputio se prema ţivici. Neko je vrijeme stajao bez riječi i razmišljao o njezinim riječima, a zatim se ponovno okrenuo prema njoj. »To se moglo dogoditi prije, ali ne i sad.« Shvatila je što je htio reći — sada je u redu da se oţeni s Lettice. Osjetila je kako je ponovno preplavljuje ljutnja. »Pa ne bi valjda bio takva budala da se oţeniš njome nakon ovog što sam ti ispričala?« »Ali tvoja priča više ne stoji. Arabella ne nosi moje dijete pa Robert nema povoda mrziti me. Kit je ţiv i nema razloga da okupljam vojsku, a ako Kit bude morao okupiti vojsku, budi sigurna da ću zatraţiti kraljičinu dozvolu.« Dougless je skočila na noge. »Nicholas, zar ne razumiješ da ne znaš što će se dogoditi u budućnosti? Kad si bio u mom vremenu, u knjigama je pisalo da si umro tri dana prije pogubljenja. Nakon što si se vratio, u knjigama je pisalo o tvom pogubljenju. Povijest je tako lako promijeniti. Ako se oţeniš s Lettice, hoću li nakon povratka pročitati da je Kit ubijen na neki drugi način? Da je Lettice moţda smislila neki novi način da te pogube? Moţda će pronaći nekoga drugog da joj pomogne. Sigurna sam da postoje i drugi muškarci s lijepim ţenama koji te mrze.« To je konačno izvuklo osmijeh na Nicholasovo lice. »Jedan ili dvojica.« »Smiješ mi se! Ja govorim o ţivotu i smrti, a ti ovdje stojiš i smiješ mi se.« Privukao je Douglessino ukočeno tijelo u svoje naručje. »Ljubavi moja, dobro je da se

232

toliko brineš i da mi nosiš upozorenje. Odsad ću biti vrlo pozoran.« Odmaknula se od njega. Njezin glas i lice odavali su ljutnju. »Ti razmišljaš kao muškarac«, optuţila ga je. »Misliš da ti ţena nikad ne bi mogla naštetiti, zar ne? Ispričam ti cijelu ovu priču, a ti mi se smiješ. Zašto mi ne namigneš i ne potapšeš me po glavi? Zašto mi ne kaţeš da se vratim šivanju i da muške stvari, kao što je ţivot i smrt, ostavim muškarcima koji su ih u stanju shvatiti?« »Dougless, molim te«, rekao je i ispruţio ruke prema njoj. »Nemoj me dirati. Sačuvaj dodire za svoju divnu Lettice. Reci mi je li toliko lijepa da je vrijedna sve tragedije koju će uzrokovati? Tvoju smrt, Kitovu smrt, smrt tvoje majke i kraj plemenite loze Staffordovih?« Nicholas je spustio ruke. »Zar ne vidiš da nemam izbora? Trebam li reći svojoj obitelji i Culpinima da ću razvrgnuti zaruke jer ţena iz budućnosti kaţe da bi moja nevjesta mogla ubiti sve Staffordove? Smatrali bi me budalom... a s tobom bi loše postupali.« »Riskirao bi sve zbog toga što bi ljudi mogli reći?« Nicholas je pokušao pronaći način da joj objasni što se mora učiniti a da ona to razumije. »Zar se u tvom vremenu ne sklapaju pogodbe? Pravne pogodbe na papiru?« »Naravno. Imamo ugovore za sve. Imamo čak i bračne ugovore, ali brakovi bi se trebali sklapati iz ljubavi, a ne...« »Ljudi moje klase ne ţene se iz ljubavi. Ne smijemo. Pogledaj oko sebe. Pogledaj bogatstvo ove kuće. Ovo je samo jedna kuća koju posjeduje moja obitelj. Sve ovo bogatstvo dobili smo jer su se moji preci ţenili kako bi stekli posjede, a ne iz ljubavi. Moj djed oţenio se goropadnicom od ţene, ali ona je u miraz donijela tri kuće i velik broj tanjura.« »Nicholas, shvaćam tu teoriju, ali brak je nešto tako... intimno. Nije to kao potpisivanje ugovora za obavljanje nekog posla za nekog. Brak su ljubav i djeca, dom, sigurnost i prijateljstvo.« »Dakle, ţiviš u siromaštvu s onim koga voliš. Moţe li te ljubav hraniti, odijevati i grijati zimi? Brak je više od onog o čemu zboriš. Ti si siromašna pa to ne moţeš shvatiti.« Oči su joj sijevale. »Ako baš ţeliš znati, nisam siromašna. Ni izdaleka. Moja je obitelj vrlo bogata. Imamo puno novca. Ali to što moja obitelj ima novca, ne znači da ne ţelim ljubav ili da ću se prodati najboljem ponuĎaču.« »Kako je tvoja obitelj stekla svoje bogatstvo?« blago je upitao. »Ne znam. Uvijek smo ga imali. Moj otac kaţe da su se naši preci ţenili...« Prekinula se usred riječi i pogledala ga razrogačenih očiju. »S kim su se ţenili tvoji preci?« »Ni s kim. To je bila šala. Nije tako mislio.« »S kim?« upitao je Nicholas. »Bogatim ţenama«, rekla je ljutito. »Rekao je da je našim precima prilično dobro polazilo za rukom ţeniti se bogatim ţenama.« Nicholas nije ništa rekao, već je samo stajao i gledao je.

Ljutnja joj je splasnula pa se uputila prema njemu, obavila ruke oko njegova struka i čvrsto ga zagrlila. »Oţeni se zbog novca«, rekla je. »Oţeni se najbogatijom ţenom na svijetu, ali nemoj se oţeniti s Lettice. Ona je zla. Povrijedit će te, Nicholas, sve će vas povrijediti.« Nicholas ju je odmaknuo od sebe da bi je pogledao u oči. »Lettice Culpin najviše je čemu

233

se mogu nadati. Ja sam mlaĎi sin, obični vitez. Nemam ništa osim onog što mi Kit da. Imam sreće što je tako dareţljiv pa mi dopušta da ţivim na njegov račun. Zemlja koju Lettice ovoj obitelji donosi u miraz svima će biti od koristi. Kako da to ne učinim za brata koji mi je toliko dao?« »Lettice nije najbolje čemu se moţeš nadati. Postoji toliko ţena kojima se sviĎaš. Moţeš naći neku drugu. Ako se moraš oţeniti nekim zbog novca, naći ćemo neku. Neku bogatu ţenu koja nije ambiciozna kao Lettice.« Nicholas joj se nasmiješio. »Odvesti ţenu u postelju nije isto što i bračni savez. Moraš mi vjerovati. Lettice je dobra prilika za mene. Ne, nemoj se mrštiti. Bit ću siguran. Zar ne vidiš?

Ona je opasna ako se ne znaju njezine namjere. Sad kad znam, mogu spasiti svoju obitelj i sebe.« »Ako sazna da nisi zainteresiran za zbacivanje kraljice, pa čak ni za odlazak na dvor, moţda će raskinuti zaruke.« »Bez obzira na njezine veze s prijestoljem i novac, obitelj joj nije tako stara kao moja. Ako je točno ono što si rekla o njezinim planovima, neće me pustiti iz ruku. Koja ţena misli da neće moći pokoriti muškarca svojoj volji?« »Onda će te ubiti«, rekla je Dougless. »Hoćeš li provjeriti svaki kolan na sedlu da vidiš da nije prerezan? A što je s otrovom u hrani? Što ako preko stepenica rastegne ţicu da se spotakneš? Što ako unajmi neke siledţije da te prebiju? A ako te da utopiti? Izazove poţar?« Nasmijao se na pokroviteljski način. »Drago mi je što ti je stalo. Pomoći ćeš mi da pripazim.« »Ja?« Izvukla se iz njegova zagrljaja. »Ja?« »Da. Ostat ćeš u mom kućanstvu.« Pogledao ju je kroz spuštene trepavice. »Dvorit ćeš moju ţenu.« Dougless je trebao trenutak da reagira. »Dvoriti tvoju ţenu?« rekla je jednoličnim glasom. »Misliš na to da joj pomaţem pri odijevanju, provjeravam da joj voda za kupku nije prevruća?

Takve stvari?« Njezin smireni ton nije ga zavarao. »Dougless, ljubavi moja, moja jedna i jedina ljubavi, neće biti tako loše. Provodit ćemo puno vremena zajedno.« »Hoćemo li provoditi vrijeme uz dozvolu tvoje ţene ili bez dozvole?« »Dougless«, preklinjao ju je. »UsuĎuješ se to traţiti od mene nakon onog što si rekao o mom ţivotu s Robertom? Ali Robertu sam barem bila jedina. Ali ti... ti traţiš od mene da dvorim tu... tu ţenu-ubojicu! Što da radim noću dok ti pokušavaš začeti nasljednika s njom?« Nicholas se ukočio. »Ne moţeš traţiti od mene da ţivim u celibatu. Rekla si da ne moţeš dijeliti postelju sa mnom zbog straha da ćeš se vratiti u svoje vrijeme.« »Aha, razumijem. Ja mogu ţivjeti u celibatu. To je potpuno u redu. Ali ti, mačo pastuh, moraš imati drugu ţenu svake noći. Što ćeš učiniti onih noći kad te Lettice odbije? Loviti sobarice po sjenici?« »Ne dopuštam da mi se tako obraćaš«, rekao je očiju zamračenih od ljutnje. »A ne, ha? Kada netko prijeĎe četiri stotine godina samo da bi upozorio drugu osobu, a ta osoba ne ţeli slušati, već mu je vaţna samo vlastita taština, onda ona prva strana smije reći što

234

god poţeli. Samo naprijed, oţeni se s Lettice, kao da me briga. Ubij Kita. Ubij svoju majku.

Izgubi svoja imanja koja smatraš tako prokleto dragocjenim. Izgubi glavu!« Zadnji je dio izgovorila vičući, a zatim se progurala pokraj njega i protrčala kroz labirint zaslijepljena suzama.

Izgubila se u roku od tri minute, a zatim joj je preostalo samo da stane i plače. Moţda jedna osoba ne moţe promijeniti povijest. Moţda je unaprijed zapisano da će Kit umrijeti, a Nicholas biti pogubljen. Moţda se loza obitelji Stafford nije ni trebala nastaviti. Moţda nitko nije mogao promijeniti buduće dogaĎaje.

Nicholas je došao do nje, ali nije rekao ni riječi i Dougless je bilo drago zbog toga. Znala je da samo riječi ne mogu promijeniti ono što su oboje znali da se mora učiniti. Bez riječi krenula je za njim iz labirinta.

235

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

D

ougless su iduća tri dana bila pakao. Svi u kućanstvu Staffordovih bili su vrlo uzbuĎeni oko Nicholasova budućeg braka i samo se o tome pričalo. Svi su se razgovori vrtjeli oko hrane, odjeće, oko toga tko će biti tamo, tko će iz kućanstva Staffordovih ići na vjenčanje, a tko će ostati kući s lady Margaret. Ogromna su kola bila prepuna stvari koje će Nicholas i Kit ponijeti sa sobom do imanja Culpinovih gdje će se odrţati vjenčanje. Dougless je s lošim predosjećajem promatrala pripreme za dugi posjet. Nicholas i Kit nisu sa sobom nosili samo svoju odjeću, već i namještaj i vodili su poslugu.

Dougless se činilo da je svaka stvar utovarena na kola bila dodatni teret njezinom srcu.

Pokušala je razgovarati s Nicholasom. Pokušavala je, pokušavala i pokušavala. No on nije htio slušati. Duţnost mu je značila više od bilo čega na svijetu. Nije htio zaboraviti duţnost prema svojoj obitelji ni za što na svijetu, ni za ljubav, pa čak i ako je to značilo da će time spasiti vlastitu glavu.

Noć prije Nicholasova odlaska Dougless se nikad u ţivotu nije osjećala gore. Osim u usporedbi s onim danom kad se Nicholas vratio u šesnaesto stoljeće i ostavio je u crkvi.

Navečer kad joj je sobarica pomogla da se razodjene, izvadila je iz torbe za šoping tanku svilenu spavaćicu i odjenula ju. Ogrnula se posuĎenim ogrtačem i otišla u Nicholasovu spavaću sobu.

Kad se našla ispred njegove sobe, stavila je ruku na vrata. Znala je da je budan. Osjećala je to. Bez kucanja otvorila je vrata. Sjedio je na krevetu. Gruba plahta prekrivala mu je noge ostavljajući golima i otkrivenima prsa i tvrdi ravni trbuh. Pio je iz srebrnog pehara i nije podignuo pogled kad je ušla. »Moramo razgovarati«, šapnula je. U sobi se nije čulo ništa osim pucketanja vatre i svijeća. »Ne, nema se više što reći«, odgovorio je. »Oboje znamo što nam je činiti.« »Nicholas«, šapnula je, ali on i dalje nije gledao u nju. Skinula je sa sebe ogrtač koji ju je prekrivao. Spavaćica koju je nosila nije bila skandalozna po standardima dvadesetog stoljeća, ali bila je to u usporedbi s elizabetinskim načinom odijevanja. Njezine tanke naramenice, duboki izrez i pripijena tkanina malo su toga ostavljale mašti.

Dopuzala je preko kreveta do njega kao tigrica koja vreba plijen. »Nicholas«, šapnula je. »Nemoj se oţeniti njome.« Kad mu se pribliţila, pogledao ju je, a iz pehara se prolilo malo vina. »Što radiš?« upitao je hrapavim glasom. Oči su mu najprije imale šokiran izraz, a zatim se u njima upalila vatra. »Moţda ćeš noćas ostati sa mnom«, rekla je još mu se pribliţivši.

236

Nicholas je spustio pogled niz prednji dio njezine spavaćice, a kad je pruţio ruku da joj dodirne rame, ruka mu se tresla. »Jedna noć«, šapnula je pribliţivši lice njegovu.

Njegova je reakcija bila trenutačna. Njegove su ruke bile oko nje, njegove usne na njezinima, ispijao ju je, uzimao je, baš kao što je to tako dugo ţelio. Tkanina njezine spavaćice popustila je kad su se njegove ruke i usne našle na njezinim grudima, kad je zario lice u njih. »Jedna noć za tvoje obećanje«, rekla je Dougless zabačene glave. Pokušala se sjetiti što mora napraviti prije nego što je Nicholasove usne i ruke natjeraju da sve zaboravi. »Zakuni mi se«, rekla je. »Sve što imam pripada tebi. Zar to ne znaš?« rekao je dok su mu se usne pomicale niţe niz njezino tijelo, niz njezin trbuh. Ruke su mu bile na njezinim bokovima, a prsti zakopani u njezino meso. »Onda nemoj ići sutra«, rekla je. »Ovu jednu noć mijenjam za sutra.« Nicholasove su snaţne ruke podizale njezine bokove, a ostaci spavaćice klizili su sve niţe. »Moţeš imati sva moja sutra.« »Nicholas, molim te.« Dougless se pokušavala sjetiti što je ţeljela reći, ali zbog Nicholasova dodira nije mogla normalno razmišljati. »Molim te, ljubavi moja. Ne vjerujem da ću ostati ovdje nakon večeras pa ţelim da mi se zakuneš.« Nicholasu je trebala sekunda da podigne glavu, odvoji pogled od njezina divnog tijela i pogleda je. U glavi mu se vrtjelo od osjeta koji su se probudili kad je dotaknuo ovu ţenu koja mu je toliko značila, ali njezine su se riječi probile do njega. »Da se zakunem u što?« upitao ju je tiho.

Dougless je podignula glavu. »Provest ću ovu noć s tobom ako se zakuneš da se nećeš oţeniti s Lettice nakon mog odlaska«, rekla je jednoličnim tonom.

Nicholas ju je gledao jedan dugi trenutak dok mu se nago tijelo nadvijalo nad njezino polurazodjeveno i Dougless je zadrţala dah. Nije lako donijela tu odluku, ali znala je da je morala zaustaviti to vjenčanje, pa čak i ako je to značilo da će zauvijek izgubiti Nicholasa.

Jednim pokretom otkotrljao se s nje i sišao s kreveta, a zatim je navukao širok ogrtač i stao ispred vatre okrenuvši joj leĎa. Kad je progovorio, glas mu je bio tih i promukao. »Zar imaš tako nisko mišljenje o meni da misliš da ću riskirati da te izgubim zbog jedne noći zadovoljstva? Zar imaš tako nisko mišljenje o sebi da mi se daješ za obećanje?« Dougless se osjećala vrlo postiĎeno zbog njegovih riječi. Navukla je pocijepanu spavaćicu preko ramena. »Nisam znala što drugo učiniti«, ponudila je u znak isprike. »Napravila bih sve da spriječim tvoje vjenčanje.« Okrenuo se da je pogleda, a oči su mu bile mračne od emocija. »Ispričala si mi o svojoj zemlji i kako se tamo rade stvari. Misliš da je tvoj način jedini način? Taj mi brak ništa ne znači, ali tebi znači sve.« »Ne mogu dopustiti da riskiraš svoj ţivot zbog...« Oči su joj sijevale. »Ti riskiraš svoj ţivot zbog nje!« rekao je ljutito. »Stalno mi ponavljaš da ne moţeš doći u moju postelju. A ipak si sada ovdje odjevena kao... kao...« Dougless je navukla plahtu preko golih ramena osjećajući se kao neka droljica. »Samo sam ţeljela da obećaš da se nećeš njome oţeniti«, rekla je osjećajući suze blizu.

237

Prišao je krevetu i nadvio se nad nju. »Kakvu to ljubav osjećaš prema meni? Uvlačiš mi se u krevet i moliš me kao neka kurva. Samo što ne ţeliš zlato, ne. Ţeliš da obeščastim svoju obitelj, da zaboravim sve što mi je najsvetije u ţivotu.« Dougless je prekrila rukama lice. »Nemoj, molim te. Ne mogu to podnijeti. Nisam mislila...« Sjeo je na rub kreveta i odmaknuo joj ruke s lica. »Znaš li koliko strepim od sutrašnjeg dana? Znaš li da strepim od ţene koja će mi postati suprugom? Da sam slobodan i da ţivim u tvom vremenu, mogao bih slobodno odabrati kome ću pokloniti ljubav. Ali to ne mogu ovdje i sada. Kad bih se oţenio tobom, ne bih te mogao hraniti. Kit mi više ne bi dao mjesto za ţivot, hranu ni odjeću...« »Kit nije takav. Sigurno bismo nekako mogli ţivjeti. Ti pomaţeš Kitu s imanjima pa te neće izbaciti. On...« Nicholasove su se ruke stegnule oko njezinih zapešća. »Zar me ne čuješ? Zar ne razumiješ? Ne mogu ništa protiv tog braka.« »Ne«, šapnula je. »Ne.« »Ne moţeš zaustaviti ono što je neminovno. Moţeš mi samo pomoći.« »Kako? Kako ti mogu pomoći? Mogu li zaustaviti krvnikovu sjekiru?« »Da«, rekao je. »Moţeš. Moţeš zauvijek ostati sa mnom.« »Zauvijek? Dok ti ţiviš s drugom ţenom? Spavaš s njom? Vodiš ljubav s njom?« Pustio joj je ruke. »Pa si to učinila«, rekao je gledajući njezina gola ramena iznad plahte. »Radije bi me napustila zanavijek nego da me gledaš s drugom ţenom?« »Ne, nije tako. Stvar je u tome što je Lettice zla. Rekla sam ti što će napraviti. Odaberi drugu ţenu.« Osmijeh koji joj je uputio nije bio veseo. »Dopustila bi mi da se oţenim drugom ţenom?

Dopustila bi mi da dodirujem drugu ţenu iako tebe ne smijem dotaknuti? Voljna si ostatak ţivota ostati po strani?« Dougless je progutala knedlu. Je li mogla ţivjeti u istoj kući s njim i drugom ţenom? Što bi radila? Bi li Nicholasovoj djeci bila teta-usidjelica? Kako bi se osjećala kad bi on svake noći odlazio u krevet druge ţene? I koliko bi je dugo nastavio voljeti ako je ne bi mogao dotaknuti? Je li ijedno od njih bilo dovoljno snaţno za platonsku ljubav? »Ne znam«, rekla je tiho. »Ne znam bih li mogla stajati po strani i gledati te s drugom ţenom. O, Nicholas, Nicholas. Ne znam što učiniti.« Sjeo je na krevet pokraj nje i uzeo ju u naručje. »Neću riskirati da te izgubim ni za stotine ţena kao što je Lettice. Ti si mi sve. Bog te je poslao meni i ja te ţelim zadrţati.« Stavila je glavu na njegova prsa rastvorivši ogrtač tako da joj je obraz dodirivao njegovu koţu. Iako se borila protiv toga, suze su joj navrle na oči. »Bojim se. Lettice je...« »Samo ţena. Ni manje ni više od toga. Ne posjeduje veliku mudrost ni amajlije s moćima.

Ako si ti uz mene, ona ne moţe prouzročiti štetu ni meni ni mojoj obitelji.« »Uz tebe?« Ruku je zavukla ispod njegova ogrtača i dotaknula mu koţu. »Mogu li ostati uz tebe i ne dodirivati te?« Maknuo je njezine prste koji su švrljali ispod njegova ogrtača. »Sigurna si da ćeš se vratiti ako ja...« »Sigurna sam«, odgovorila je odlučno. »Barem mislim da jesam.«

238

Primio joj je prste i pogledao ih kao što bi izgladnjeli čovjek gledao gozbu. »Kad bismo pokušali, previše bismo mogli izgubiti, nije li tako?« »Da«, blago je rekla. »Puno puno previše.« Ispustio je njezinu ruku. »Moraš ići. Ja sam muškarac, a ti me dovodiš u iskušenje koje premašuje moje snage.« Dougless je znala da mora ići, ali oklijevala je. Ponovno je stavila ruku na Nicholasovu koţu. »Idi!« naredio je.

Brzo se odmaknula od njega, a zatim istrčala iz sobe. Vratila se u Honorijinu sobu i uvukla se u krevet, ali nije spavala.

Sutra će čovjek kojeg je voljela, i više nego voljela, čovjek koji joj je značio toliko da ih čak ni vrijeme nije moglo razdvojiti, otići da bi se oţenio drugom ţenom. Što će napraviti kad se Nicholas vrati sa svojom prelijepom ţenom? (Dougless je čula toliko toga o Letticinoj ljepoti da bi je mrzila čak i da nije znala ništa drugo o njoj.) Treba li napraviti »kniks« i čestitati joj? Reći nešto kao: »Nadam se da ćete uţivati u njemu. I nadam se da će vama biti jednako dobar ljubavnik kao što je bio meni.« Dougless je u glavi vidjela sliku Nicholasa i njegove lijepe ţene kako se smiju nekoj šali koja je samo njima bila smiješna. Zamislila je Nicholasa kako uzima Lettice u naručje i nosi je u sobu koju su dijelili. Hoće li za vrijeme objeda zavjerenički sjediti jedno kraj drugog i smiješiti se jedno drugom?

Dougless je pesnicom udarila o jastuk zbog čega se Honoria promeškoljila u snu. Muškarci su bili takve budale. Nikad nisu vidjeli ništa osim lijepog lica. Kad se neki muškarac raspitivao o ţeni, htio je znati samo je li lijepa. Nijednog muškarca nije zanimalo ima li ona morala, je li iskrena, ljubazna, voli li djecu. Dougless je zamislila prelijepu Lettice kako muči psića pred Nicholasom, ali Nicholas to ne primjećuje jer ga draga i raskošna Lettice gleda trepćući. »Muškarci!« promrmljala je Dougless, ali još dok je to izgovarala, znala je da tako ne misli. Nicholas nije dopustio da ga zavede večeras jer se bojao da će je izgubiti. Što je to bilo ako ne ljubav? »Moţda se čuva za Lettice«, rekla je Dougless u jastuk i tada je počela plakati.

Još je uvijek plakala kad je izašlo sunce. Činilo se da ne moţe stati. Honoria je učinila sve što je mogla da je razvedri, ali ništa nije pomagalo.

Dougless nije vidjela, čula ni mogla razmišljati ni o čemu drugom osim o Nicholasu i prelijepoj ţeni kojom će se oţeniti. Kad je Dougless pomislila kakve joj se još sve grozne mogućnosti izbora nude, ako ih se moglo nazvati mogućnostima izbora, još je jače zaplakala.

Mogla je ostati u šesnaestom stoljeću i gledati Nicholasa s njegovom ţenom, gledati ih kako razgovaraju, kako Lettice dobiva počasno mjesto u obitelji kao ţena sina obitelji. A mogla je i zaprijetiti Nicholasu da se mora odreći svoje ţene ili će ona, Dougless, otići iz kuće. A ako napusti kuću Staffordovih, što je mogla raditi? Kako se mogla uzdrţavati u šesnaestom stoljeću? Voziti taksi? Moţda postati tajnica? Dobro se snalazila na računalu. Bila je dovoljno dugo u elizabetinskom dobu da vidi kako prolaze ţene bez muškarca. Ne bi se mogla maknuti ni dva kilometra od kuće zbog straha da je ne napadnu lopovi.

A čak i kad bi ga mogla ostaviti, to bi značilo da ga ostavlja u rukama prepredene Lettice.

239

Pa što je onda mogla učiniti ako nije mogla otići ni ostati? Mogla bi se više potruditi da zavede Nicholasa, a zatim će se nakon jedne divne strastvene noći vratiti u dvadeseto stoljeće.

Bez Nicholasa. Sama. Više ga nikad neće vidjeti. Zamislila se kako sjedi sama kod kuće u Maineu i razmišlja o tome kako bi dala sve što ima da vidi Nicholasa, da samo još jedanput porazgovara s njim. Dotad bi već bila tako usamljena da joj ne bi bilo stalo je li on i sa stotinu ţena. Samo kad bi ga mogla samo još jedanput vidjeti. »Pokret za ţenska prava nema savjet za ovakve situacije«, rekla je kroz suze. Ideal jednakosti ţena spominje da se ne smije trpjeti to da muškarac tvog ţivota ima ljubavnice pa je pretpostavljala da mu sigurno nije smjela dopustiti da se oţeni nekom drugom.

Bilo je sve ili ništa. Da bi imala Nicholasa, morala ga je dijeliti. Morat će ga dijeliti fizički, psihički i na svaki mogući način. Ostaviti ga, pak, značilo bi potpunu i vječnu usamljenost za Dougless, a vjerojatno i smrt za Nicholasa i njegovu obitelj.

Svaka nova misao natjerala ju je u jači plač. Dani su prolazili, a ona je još uvijek plakala.

Honoria se brinula da se Dougless svaki dan odjene i pokušala ju je natjerati da jede, ali Dougless nije mogla jesti. Nije marila za hranu i spavanje. Nicholas joj je zaokupio um.

Ostatak kućanstva Staffordovih isprva je bio suosjećajan prema Douglessinim suzama.

Znali su zašto plače. Vidjeli su kako su se ona i Nicholas gledali, kako su se dodirivali. Neki od njih uzdisali su i prisjetili se svojih prvih ljubavi. Saţalijevali su prema Dougless kad je Nicholas otišao na svoje vjenčanje i vidjeli su koliko je Dougless plakala slomljena srca. Ali njihovo se suosjećanje istopilo kad Dougless danima nije prestajala plakati. To ih je toliko ozlovoljilo da su se počeli pitati kakva je korist od nje. Lady Margaret dala je Dougless sve, ali Dougless sada nije ništa davala zauzvrat. Gdje su bile nove igre, nove pjesme kojima ih je ta ţena trebala zabavljati? Četvrtog dana lady Margaret pozvala je Dougless k sebi.

Dougless je slaba od posta i beskrajnih suza stajala ispred lady Margaret pognute glave, obraza vlaţnih od suza te otečena i crvena lica.

Lady Margaret na trenutak je bez riječi gledala Dougless kako stoji pognute glave i slušala tiho jecanje. »Dosta!« naredila je lady Margaret. »Dodijale su mi vaše suze.« »Ne mogu«, rekla je Dougless štucajući. »Izgleda da ne mogu prestati.« Lady Margaret iskrivila je lice. »A gdje vam je ponos? Moj sin bio je budala kad je mislio da vas voli.« »Slaţem se... Nisam ga vrijedna.« Lady Margaret je iz svoje stolice promatrala Dougless koja je stajala pognute glave i razmišljala. Poznavala je svog mlaĎeg sina dovoljno dobro da zna da bi suze ove ţene nanijele duboku bol njegovu premekanom srcu. Prije odlaska Nicholas je govorio da ne moţe izvršiti svoju duţnost i oţeniti se Culpinovom. Kako bi na njegov brak djelovalo kad bi se vratio i vidio ovu neobičnu crvenokosu curu kako plače zbog ljubavi prema njemu? Lady Margaret uvijek je uspijevala nagovoriti Kita da učini ono što je ţeljela, ali Nicholas je bio tvrdoglav, baš kao i njegov otac. Nije mislila da bi to Nicholas učinio, ali što ako se vrati, vidi crveno lice ove Dougless i pokuša se odreći svog braka?

Lady Margaret nastavila je gledati pognutu glavu pred sobom. Ta ţena mora otići iz ove kuće. Pa zašto je onda oklijevala da je izbaci iz kuće? Zašto je uopće dopustila toj ţeni da uĎe u kuću Staffordovih? Isprva se Nicholas toliko razgnjevio što je njegova majka imala

240

dovoljno povjerenja u neobično odjevenu mladu ţenu koja se čudno izraţavala da uzme neku čudnu tabletu od nje. No lady Margaret bio je dovoljan jedan pogled na ţenino lice i povjerovala joj je. Povjerovala joj je toliko da je bila spremna riskirati ţivot.

Nicholas je nakon toga bio toliko ljut. Lady Margaret nasmiješila se kad se toga sjetila.

Nicholas je zaključao djevojku u prljavu ćeliju na tavanu i ostavio je tamo da je napadaju buhe dok se lady Margaret prepirala sa svojim sinom oko djevojčine sudbine. Nicholas ju je ţelio izbaciti na cestu i lady Margaret zapravo je znala da je u pravu. No nešto ju je spriječilo.

Nešto u njezinoj nutrini natjeralo ju je da odbije da se djevojku izbaci van.

Nicholas je bio taj koji otišao po djevojku. Pokušavao je »urazumiti« svoju majku (pod »urazumiti« podrazumijevalo se njegovo tvrdoglavo inzistiranje na tome da je u pravu) kad je odjednom ustao, napustio sobu i otišao po djevojku.

Lady Margaret još se jače nasmiješila kad se sjetila djevojčine apsurdne priče o tome da je princeza iz daleke Lankonije. Lady Margaret nije joj ni na trenutak povjerovala, ali budalasta priča dala joj je razlog da zadrţi djevojku uza sebe, usprkos Nicholasovu ţestokom protivljenju.

Ti su prvi dani bili divni. Djevojka je bila nevjerojatno ţivahna i zabavna. Čak je i njezin govor bio zabavan. A svaki njezin postupak izazivao je oduševljenje, zbunjenost i fascinaciju.

Bila je tako budalasta u vezi s mnogim stvarima, kao što je odijevanje, pa čak i jedenje, a opet vrlo pametna u vezi s nekim drugim stvarima. Znala je više o medicini od bilo kojeg liječnika.

Pričala je neobične priče o mjesecu i zvijezdama i tome da je zemlja okrugla. Smislila je kratku i široku stolicu koja je bila napunjena perjem i preko koje je rastegnuta i čavlima zakucana tkanina. To je nazvala »naslonjačem« i dala ga lady Margaret. Ona nije znala za to, ali polovica kućanstva ustajala je rano i skrivala se u vrtovima kako bi je gledali kako se kupa u fontani koristeći čudesnu pjenu za kosu i koţu. Lady Margaret u privatnosti je pregledala sadrţaj njezine torbe, pa čak i koristila malu četkicu i nešto što se zvalo pasta za zube.

O, djevojka je uistinu bila zabavna. Lady Margaret u jednom je trenutku poţeljela da nikad ne ode.

Ali Nicholas se potom zaljubio u nju. Lady Margaret isprva nije marila. Mladi muškarci često se zaljubljuju. Sa šesnaest godina Kit se zaljubio u jednu od njezinih dvorskih dama.

Lady Margaret pobrinula se da ţena odvede Kita u postelju i nauči ga ponešto, a zatim je poslala Kita u kuhinju gdje je znala da radi raskošna servirka. U roku od tjedan dana Kit se »zaljubio« u servirku.

Lady Margaret nikad nije imala takvih problema s Nicholasom. Nicholasa nikad nije bilo potrebno posebno predstavljati ţenama. Tijekom godina nesputano je davao svoje tijelo, ali nikad svoje srce.

Trebala je znati da će Nicholas jednom kad pokloni svoje srce, to učiniti bez ostatka tako da ga ni stotinu raskošnih servirki neće moći vratiti. Isprva je lady Margaret bilo drago kad je Nicholas pokazao takvo izvanredno zanimanje za Dougless Montgomery. Lady Margaret mislila je da, kad se Nicholas vrati sa svojom mladom, crvenokosa ţena neće biti u iskušenju napustiti kućanstvo Staffordovih s obzirom na to da ga je zavoljela. Lady Margaret nedostajao bi djevojčin humor i poznavanje stvari.

Ali kako su dani odmicali, lady Margaret odbijala je vidjeti to kako je Nicholas postajao sve privrţeniji djevojci. Kad je lady Margaret konačno uvidjela što se zbiva u njezinu

241

kućanstvu, ono što je vidjela nije joj davalo razloga za zadovoljstvo. Njezin mlaĎi sin skoro je opsesivno zavolio tu ţenu. Njezin stariji sin govorio je o tome da će joj pokloniti velika blaga, a Kitova buduća supruga uglavnom je govorila samo o tome što je Dougless rekla ili napravila.

Baš kao i ostatak kućanstva. »Dougless je rekla da se djecu ne smije stezati u povoje.« »Dougless kaţe da je rane potrebno oprati.« »Dougless kaţe da me suprug nema pravo tući.« »Dougless kaţe da bi ţena trebala raspolagati vlastitim novcem.« Dougless kaţe ovo, Dougless kaţe ono, mislila je lady Margaret. Tko je vodio kućanstvo Staffordovih?

Staffordovi ili ova djevojka koja je lagala o svojim rodbinskim vezama?

A sada je stajala pred lady Margaret i plakala, baš kao što je to činila već danima. Lady Margaret stisnula je zube kad je pomislila na to kako su suze ove jedne ţene utjecale baš na sve. Što je bilo još gore, znala je kako će te suze utjecati na Nicholasa. Nicholas, koji je rekao da je voli, koji je spominjao raskid zaruka zbog ove djevojke koja nije imala ništa i koja je bila ništa. A ipak je ta ţena, kojoj je lady Margaret dala toliko toga, sada predstavljala prijetnju svemu u njezinoj obitelji. Ako Nicholas pogazi dogovor s obitelji Culpin... Ne, nije mogla ni pomisliti što bi se dogodilo.

Crvenokosa ţena mora otići.

Lady Margaret čvrsto je stisnula usta. »Došao je glasnik iz Lankonije. Vi niste princeza.

Niste u srodstvu ni s kakvom kraljevskom kućom. Tko ste vi?« »S-samo ţena. Nitko posebno«, rekla je Dougless šmrcajući. »Dali smo vam sve što naša kuća ima za ponuditi, pa ipak ste nam lagali.« »Da, jesam.« Dougless je i dalje drţala glavu pognutom i slagala se sa svim. Osjećala se toliko grozno da nikakve riječi nisu mogle učiniti da se osjeća gore. Vjenčanje se trebalo dogoditi ovo jutro. Danas će se Nicholas oţeniti svojom prelijepom Lettice.

Lady Margaret udahnula je. »Sa sutrašnjim danom morate otići. Ponijet ćete odjeću u kojoj ste došli, ništa više od toga i zauvijek ćete napustiti kuću Staffordovih.« Dougless je trebao trenutak da shvati što joj govori. Pogledala je lady Margaret kroz oči pune suza. »Napustiti? Ali Nicholas ţeli da ostanem, da budem ovdje kad se vrati.« »Misliš li da vas njegova ţena ţeli vidjeti? Moj budalasti sin postao vam je previše privrţen. Niste dobri za njega.« »Nikad ne bih učinila ništa naţao Nicholasu. Došla sam ovamo da ga spasim, a ne da ga povrijedim.« Lady Margaret bijesno ju je gledala. »Otklen dolazite? Gdje ste ţivjeli prije nego što ste došli ovamo?« Dougless je zatvorila usta. Nije mogla ništa reći, apsolutno ništa. Ako kaţe lady Margaret istinu, njezin ţivot neće ništa vrijediti i nikad više neće imati priliku vidjeti Nicholasa. »Ja...

Zabavljat ću vas«, rekla je Dougless s očajanjem u glasu. »Znam još pjesama i igara. A mogu vam ispričati i još puno priča o Americi. Mogla bih vam pričati o zrakoplovima i automobilima i...« Lady Margaret podignula je ruku. »Dosadilo mi je vaše zabavljanje. Ne mogu vas hraniti ni odijevati. Tko ste vi? Seljačka kći?« »Moj otac poučava, kao i ja. Lady Margaret, ne moţete me izbaciti. Nemam kamo poći, a

242

Nicholasu sam potrebna. Moram ga zaštititi kao što sam zaštitila Kita. Sjećate se da sam spasila Kitov ţivot? Onda mi je ponudio kuću. Sada ću je uzeti.« »Traţili ste i dobili svoju nagradu. Zbog vas moj sin radi kao zanatlija.« »Ali...« Dougless je molećivo ispruţila ruke. »Morate ići. Ovdje ne trpimo laţljivce.« »Prat ću suĎe«, rekla je Dougless molećivo. »Bit ću obiteljski liječnik. Ne mogu biti gora od pijavica. Ja ću...« »Morate otići!« skoro je povikala lady Margaret, a oči su joj svjetlucale kao drago kamenje. »Ne ţelim vas više u svojoj kući. Moj sin izrazio je ţelju da se raskinu njegove zaruke zbog vas.« »Je li?« Dougless se skoro nasmiješila. »Nikad mi to nije rekao.« »Unijeli ste nered u cijelo moje kućanstvo. Začarali ste mi sina dok nije zaboravio na svoju duţnost. Budite sretni što vas neću dati izbičevati.« »Ovo je bolje? Poslati me na cestu, meĎu one... one ljude? Poslati me dalje od Nicholasa?« Lady Margart ustala je, a zatim okrenula leĎa Dougless. »Neću se prepirati s vama.

Pozdravite se sa svima danas, a sa sutrašnjim danom napustite moju kuću. Sada idite. Ne ţelim vas ponovno vidjeti.« Dougless se tupo okrenula i napustila prostoriju. Ne vidjevši ništa pred sobom, uputila se prema Honorijinoj sobi. Honoriji je bio dovoljan jedan pogled njezina lica da pogodi što nije u redu. »Lady Margaret ţeli da odeš?« šapnula je Honoria.

Dougless je kimnula. »Imaš li kamo otići? Imaš li nekog tko će se brinuti o tebi?« Dougless je podignula glavu. »Ostavit ću Nicholasa toj zloj ţeni.« »Lady Lettice?« upitala je Honoria zbunjeno. »Ta je ţena moţda hladna, ali ne vjerujem da je zla.« »Ne poznaješ je.« »A ti je poznaješ?« »Znam puno toga o njoj. Znam što će učiniti.« Honoria je već naučila ne obazirati se na Douglessine neobične izjave. Pomislila je da moţda ne ţeli znati sve što se moglo znati o Dougless. »Kamo ćeš poći?« »Nemam pojma.« »Imaš li kakvih roĎaka?« Dougless se slabašno nasmiješila. »Vjerojatno. Pretpostavljam da bih negdje mogla pronaći Montgomeryje iz šesnaestog stoljeća.« »Ali ne poznaješ ih?« »Znam samo Nicholasa.« Nicholasa koji je bez sumnje već oţenjen. Mislila je da ima mogućnost izbora, da moţe odlučiti ţeli li ostati ili otići, ali sad se činilo da su o njezinoj sudbini već odlučili umjesto nje. »Znam Nicholasa i znam što će se dogoditi«, rekla je umorno. »Otići ćeš mojoj obitelji«, rekla je Honoria odlučno. »Njima će se svidjeti tvoje igre i pjesme. Oni će se brinuti o tebi.« Dougless se uspjela slabašno nasmiješiti. »To je vrlo ljubazno od tebe, ali ako ne mogu

243

ostati s Nicholasom, ne ţelim uopće ostati ovdje.« Honorijino je lice problijedjelo. »Samoubojstvo je protivno Boţjem zakonu.« »Bog«, šapnula je i suze su joj došle na oči. »Bog mi je ovo učinio, a sad je sve pošlo po krivu.« Zatvorila je oči. »Molim vas«, šapnula je zatvorenih očiju. »Molim te, Nicholas, nemoj se oţeniti njome. Preklinjem te.« Honoria je zabrinuta prišla Dougless i opipala joj čelo. »Topla si. Danas moraš ostati u krevetu. Bolesna si.« »Mojoj bolesti nema lijeka«, rekla je Dougless i pustila Honoriju da je gurne na krevet.

Zatvorila je oči i jedva osjetila kad su Honorijine ruke sprijeda počele raskopčavati njezinu haljinu.

Nekoliko sati kasnije otvorila je oči u zamračenoj sobi. Bila je u Honorijinu krevetu i na sebi je imala samo njezinu lanenu haljinu, a kosa joj je bila raspuštena. Jastuk joj je bio vlaţan pa je znala da je plakala u snu. »Nicholas«, šapnula je. Sada je oţenjen. Oţenjen ţenom koja će ga ubiti, koja će na kraju ubiti sve Staffordove. Dougless je ponovno zatvorila oči. Kad se sljedeći put probudila, vani je bio mrak, a soba je bila vrlo mračna. Honoria je spavala pokraj nje.

Nešto nije u redu, pomislila je Dougless. Nešto zbilja nije bilo u redu. Sjetila se lady Margaret koja joj je rekla da mora napustiti obitelj Stafford, ali bilo je tu još nečega. »Nicholas«, šapnula je. »Nicholasu sam potrebna.« Ustala je iz kreveta i otišla u hodnik. Sve je bilo tiho. Bosonoga se spustila niz stepenice, a stopala su joj prelazila preko osušenoga riječnog rogoza prostrtog po podu. Uputila se van u vrt kroz straţnji izlaz puštajući da je vodi instinkt i neki neodredivi osjećaj da je nešto vuče.

Prešla je preko ciglom popločane terase, niz stepenice i duţ uzdignute šetnice, a zatim je skrenula u vrt u obliku čvora. Mjesec je bio tek u prvoj četvrti pa je bilo vrlo mračno, ali nije ni trebala vidjeti pred sobom jer je gledala nekim unutrašnjim organom.

Dok se pribliţavala vrtu, čula je pljuskanje fontane, one iste fontane u kojoj se tuširala svakog jutra do Nicholasova odlaska. Nije bila vani otkad je Nicholas odjahao.

Tamo u fontani gol i prekriven sapunicom stajao je Nicholas.

Dougless nije razmišljala, a sasvim sigurno nije vladala svojim mozgom. Jedne je minute bila pokraj fontane, a sljedeće u Nicholasovim mokrim rukama, drţeći ga, ljubeći ga svim očajem i strahom koji je osjećala.

Sve se dogodilo previše iznenada da bi imala vremena stati i razmišljati. Bila je u njegovim rukama, bili su na tlu, ona je bila naga. Spojili su se s nakupljenom ţeljom koja je Dougless natjerala da zavapi.

Nicholas je nimalo njeţno, ni najmanje njeţno nagnuo njezino tijelo preko kamene klupe i zabio se u nju zasljepljujućom silinom. Dougless ga je primila za ramena i dok su joj se nokti zarivali u njegovu koţu obavila ga je nogama oko struka i nije ga puštala.

Brzo, ţestoko i mahnito pograbili su jedno drugo. Njihova znojna tijela prilijepila su se jedno uz drugo dok su se zajedno podizali i spuštali, stalno iznova.

Kad su se konačno pribliţili kraju, Nicholas je stavio svoje snaţne ruke i podigao je ususret svom konačnom dubokom, dubokom prodoru. Dougless uskliknula kad se sve oko nje zamračilo i kad joj se tijelo zgrčilo u trenutku kad je doţivjela vrhunac.

Bilo joj je potrebno neko vrijeme da se oporavi, ponovno progleda i ponovno bude u stanju

244

razmišljati. Nicholas joj se široko smiješio, a zubi su mu se bijeljeli. Čak je i u mraku mogla vidjeti koliko je sretan.

Ali Dougless je ponovno počela razmišljati. »Što smo učinili?« šapnula je.

Nicholas je spustio njezine noge omotane oko njegova tijela i povukao je da stane na noge ispred njega. »Tek smo počeli.« Gledala ga je trepćući i pokušavala natjerati mozak da radi jer joj je tijelo drhtalo od njegova dodira. Vrhovi njezinih grudi dodirivali su njegova prsta i osjećala je peckanje u njima. »Zašto si ovdje? O, Boţe, Nicholas, što smo napravili?« Htjela je sjesti na klupu, ali on ju je povukao u svoje naručje. »Kasnije će biti vremena za riječi«, rekao je. »Sada ću raditi ono što sam toliko ţelio napraviti.« »Ne«, rekla je odgurujući ga od sebe. Petljala je po ostacima svoje spavaćice. »Moramo sada razgovarati. Kasnije neće biti vremena. Nicholas!« Glas joj se povisio. »Nećemo imati više vremena!« Ponovno ju je privukao u svoje naručje. »I dalje ustraješ na tome da ćeš nestati? Evo, pogledaj se, okusili smo — samo okusili — jedno drugo, a ipak nisi nikamo otišla.« Kako mu je mogla reći? Srušila se na klupu pognute glave. »Znala sam da si ovdje.

Osjetila sam te. I baš kao što sam znala da sam ti potrebna, znam da je ovo naša posljednja zajednička noć.« Nicholas nije ništa rekao, ali nakon nekoliko trenutaka sjeo je na klupu pokraj nje, skroz blizu, ali tako da im se naga tijela nisu dodirivala. »Uvijek sam te osjećao«, rekao je njeţno. »Ove noći ti si čula moj poziv, ali tako je uvijek bilo sa mnom. Nakon što sam otišao...« Prekinuo se. »Osjetio sam tvoje suze. Nisam čuo ništa osim tvog plača. Nisam mogao ni pogledati Lettice jer sam samo vidio tebe u suzama.« Ispruţivši ruku, primio ju je za ruke. »Ostavio sam ţenu. Nisam čak ni Kitu ništa rekao.

Uzeo sam konja i odjahao. Kad sam trebao izricati zavjete, jahao sam k tebi. Toliko mi je trebalo da stignem do tebe.« To je bilo ono što je ţeljela, ali sad kad se ispunilo, prestrašilo ju je koliko je golemo bilo ono što je napravio. Pogledala ga je. »Što će sad dogoditi?« »Bit će... ljutnje«, rekao je, »ljutnje s obje strane. Kit... Moja će majka...« Skrenuo je pogled.

Dougless je mogla vidjeti koliko je rastrgan izmeĎu duţnosti i ljubavi. Ali sada neće biti uz njega da mu pomogne. Stisnula mu je ruku. »Nećeš se oţeniti njome nakon mog odlaska?« Pogledao ju je očima iz kojih je sijevalo. »Sad ćeš me ostaviti?« Suze su joj ponovno navrle na oči kad se bacila na njega. »Ne bih te ostavila da imam izbora, ali nemam. Ne sad. Sad više nemam izbora. Uskoro će biti vrijeme za polazak, znam to. Osjećam to.« Poljubio ju je, a zatim joj zagladio kosu. »Koliko vremena?« šapnuo je. »Do zore. Ne više.

Nicholas, ja...« Utišao ju je poljupcem. »Radije bih proveo sate s tobom nego cijeli ţivot s drugom. A sad, dosta priče. DoĎi, provest ćemo ove sate u ljubavi.« Ustao je, a zatim je povukao na noge pokraj sebe i poveo je do fontane u kojoj je i dalje tekla voda. Tu ju je počeo sapunati posljednjim ostacima njezina tekućeg sapuna. »Ostavila si

245

ovo za sobom«, rekao je nasmiješivši joj se.

Zaboravi da je ovo kraj, pomislila je Dougless. Zaboravi. Vrijeme mora stati ove noći. »Kako si z-znao da se tuširam ovdje?« upitala je nesigurnim glasom. »Ja sam bio jedan od onih koji su gledali.« Prestala se sapunati, a Nicholasove su ruke prestale kliziti njezinim tijelom kad je vidio njezin pogled. »Gledali? Tko me gledao?« »Svi«, rekao je kreveljeći se »Nisi li primijetila koliko su muškarci zijevali? Ustajali su jako rano kako bi se sakrili.« »Sakrili!« Osjetila je kako joj ljutnja raste. »A ti si bio jedan od njih? Ti si to dopustio?

Dopustio si muškarcima da me špijuniraju?« »Da sam te zaustavio, uskratio bih sam sebi zadovoljstvo. Bio sam u dilemi.« »Dilemi! Ti...!« Nasrnula je na njega.

Nicholas se izmaknuo, a onda ju je ulovio i privukao je bliţe k sebi. Zaboravio je na to da ju je htio sapunati kad je nagnuo glavu i počeo je ljubiti po grudima dok je voda tekla po njima. »Sanjao sam o tome«, rekao je, »otkad sam imao viziju.« »Tuš«, promrmljala je. »Tuš.« Njezine ruke zapetljale su se u njegovu kosu dok su mu se usta pomicala sve niţe i niţe. Spustio se na koljena pred njom. »Nicholas, moj Nicholas.« Ponovno su vodili ljubav, baš kao i prije u vodi. Nicholasu je to bilo otkrivanje njezina tijela, ali Dougless je imala tjedne tijekom kojih ga se prisjećala i čeznula za njim. Njezine su ruke bile posvuda na njemu, upijajući, pamteći, pronalazeći nova mjesta koja nije prije dotaknula ili okusila.

Zaustavili su se tek nekoliko sati kasnije. Voda je prestala teći i Dougless je pretpostavila da se onaj koji je okretao kotač previše umorio da bi nastavio. Ona i Nicholas leţali su u zagrljaju na travi. »Moramo razgovarati«, rekla je konačno. »Ne, ne moramo.« Privila se uz njega. »Moramo. Svim srcem ţelim da ne moramo razgovarati, ali moramo.« »Ujutro, kad ti sunce dotakne kosu, smijat ćeš se ovom. Ti nisi ţena iz budućnosti. Sada si ovdje sa mnom. Ostat ćeš sa mnom zanavijek.« »Ţelim...« Glas joj je postao hrapav i teško je progutala. Njezina je ruka lutala njegovim tijelom i dodirivala ga. Posljednji put. Posljednji put. »Nicholas, molim te«, rekla je. »Slušaj me.« »Da, saslušat ću te, a potom ću te ponovno ljubiti.« »Kad si prije otišao, nitko te se nije sjećao. Bilo je kao da nisi ni postojao. Bilo je to strašno za mene.« Zaronila je glavu u njegovo rame. »Došao si i otišao, ali nitko te se nije sjećao. Bilo je kao da sam te izmislila.« »Mene je lako zaboraviti.« Pridignula se na lakat kako bi ga pogledala, dotaknula njegovu bradu, obraz, prstima prešla po njegovim obrvama, poljubila mu kapke. »Nikad te neću zaboraviti.« »Ni ja tebe.« Podigao se kako bi joj poljubio usne, ali onda je poţelio više. Dougless se odmaknula. »Isto će se moţda dogoditi kad ja odem. Ţelim da budeš pripremljen na to ako me se nitko ne bude sjećao. Nemoj... Ne znam što reći... Nemoj se izluĎivati pokušavajući ih natjerati da

246

me se sjete.« »Nitko te neće zaboraviti.« »Vjerojatno hoće. Što ako pjesme koje sam vas učila ostanu zapamćene? To bi moglo uništiti neke vrlo dobre broadwayske predstave u dvadesetom stoljeću.« Pokušala se nasmiješiti, ali to joj baš nije pošlo za rukom. »Ţelim da mi se zakuneš.« »Neću se oţeniti s Lettice. Sumnjam da će me ponovno pitati«, rekao je sarkastično. »Dobro. To je jako dobro. Sad neću morati čitati o tvom pogubljenju.« Prstima je prešla preko njegova vrata. »Obećaj mi da ćeš se brinuti o Jamesu. Nema više stavljanja u povoje i ponekad se igraj s njim.« Poljubio joj je vrhove prstiju i kimnuo. »Pobrini se za Honoriju. Bila je tako dobra prema meni.« »Pronaći ću joj najboljeg muţa.« »Ne najbogatijeg, već najboljeg. Obećavaš?« Kad je kimnuo glavom, nastavila je. »I svatko tko poraĎa djecu mora najprije oprati ruke. I moraš izgraditi dvorac Thornwyck i ostaviti dokumente koji dokazuju da si ga ti projektirao. Ţelim da to bude zabiljeţeno u povijesti.« Smiješio joj se. »Je li to sve? Morat ćeš ostati uz mene da me podsjetiš na sve to.« »I bih«, šapnula je. »Ostala bih, ali ne mogu. Mogu li dobiti tvoju minijaturu?« »Moţeš imati moje srce, moju dušu, moj ţivot.« Rukama je obuhvatila njegovu ruku. »Nicholas, ne mogu to podnijeti.« »Nema ničega lošeg«, rekao je ljubeći joj rame, dok su mu usne putovale prema dolje. »Moţda će mi Kit dati mali posjed i...« Odgurnula ga je kako bi ga pogledala. »Umotaj minijaturu u nauljenu krpu, nešto što će je zaštititi tijekom sljedećih četiri stotine godina i stavi je u... Kako se zove ona kamena stvar koja drţi lukove?« »Izbojak.« »U dvorcu Thornwyck izradi izbojak koji predstavlja Kitov portret. Umotaj minijaturu i stavi je iza izbojka. Kad... kad se vratim, otići ću po nju.« Ljubio ju je po grudima. »Jesi Ii me čuo?« »Čuo sam sve. James. Honoria, babice, Thornwyck. Kitovo lice.« Svaku je riječ naglasio kratkim poljupcem njezine dojke. »A sad, moja ljubavi«, šapnuo je, »doĎi mi.« Podignuo je njezino tijelo i posjeo je na sebe, a Dougless je zaboravila sve na svijetu osim dodira ovog čovjeka kojeg je toliko voljela. Milovao joj je bokove i grudi dok su se pomicali u istom ritmu. Gore-dolje. Isprva polako, a zatim sve brţe.

Nicholas ju je zakotrljao dok se nije našla na leĎima, a njegova je strast rasla dok je duboko prodirao u nju, a njezino se tijelo podizalo ususret njegovu. I jedno i drugo zabacili su glave kad su se propeli od uţitka u istom trenutku, a zatim su se opustili, Nicholas na njoj i drţeći je vrlo čvrsto. »Volim te«, šapnuo je. »Voljet ću te zanavijek.« Dougless se privila uz njega drţeći ga što je čvršće moguće. »Sjećat ćeš me se? Nećeš me zaboraviti?« »Nikad«, rekao je. »Nikad te neću zaboraviti. Da sutra umrem, moja bi te duša zapamtila.«

247

»Nemoj govoriti o smrti. Govori samo o ţivotu. S tobom sam ţiva. S tobom sam cijela.« »I ja s tobom.« Okrenuo se na bok i privukao je sebi. »Pogledaj. Izlazi sunce.« »Nicholas, bojim se.« Pomilovao ju je po vlaţnoj kosi. »Bojiš se da te ne vide bez odjeće? Sve smo to već prije vidjeli.« »Ti!« rekla je smijući se. »Nikad ti neću oprostiti to što mi nisi rekao.« »Imat ću cijeli ţivot pred sobom da postignem to da mi oprostiš.« »Da«, šapnula je. »Da. Trebat će cijeli ţivot.« Pogledao je u nebo koje se razdanjivalo. »Moramo ići. Moram reći majci što sam napravio.

I Kit će bez sumnje uskoro stići.« »Bit će vrlo ljuti. A moja uloga u ovome nimalo neće pomoći cijeloj stvari.« »Moraš sa mnom poći do Kita. Bit ću besraman. Reći ću svom bratu da nam mora dati neko mjesto na kojem ćemo ţivjeti kao uspomenu na to što si ga spasila.« Dougless je podignula pogled prema nebu i primijetila da svake minute postaje sve svjetlije. Skoro je povjerovala da će moći ostati s njim. »Ţivjet ćemo negdje u nekoj lijepoj kući«, rekla je, a zatim je počela sve brţe govoriti. »Imat ćemo samo nekoliko slugu, pedesetak ili tako nešto«, rekla je sa smiješkom. »I imat ćemo tucet djece. Volim djecu.

Odgojit ćemo ih kako treba i naučiti ih kako da se peru. Moţda moţemo izumiti zahod s ispiranjem.« Nicholas se zasmijuljio. »Previše se pereš. Moji sinovi neće...« »Naši sinovi. Morat ću ti objasniti nešto o ravnopravnosti spolova.« Ustao je, a zatim ju je povukao u svoje naručje. »Hoće li ovo objašnjavanje dugo trajati?« »Otprilike četiri stotine godina«, šapnula je. »Onda ću ti dati vremena.« »Da«, rekla je sa smiješkom. »Vrijeme. Imat ćemo sve vrijeme koje nam je potrebno.« Zatim ju je poljubio dugim, čvrstim i dubokim poljupcem koji je potom postao njeţan. »Zauvijek«, šapnuo je. »Ljubit ću te preko granica vremena.« Dougless je u jednom trenutku bila u njegovu naručju, njegove su usne bile na njezinima, a sljedećeg je bila u crkvi u Ashburtonu, vani je nebom prolazio mlaţnjak.

248

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

D

ougless nije plakala. Ono što je osjećala bilo je preduboko i preţestoko za suze. Sjedila je na podu crkvice u Ashburtonu i znala je da se iza nje nalazi Nicholasova mramorna grobnica. Nije se mogla prisiliti na to da je pogleda, nije se mogla prisiliti na to da vidi Nicholasovo toplo tijelo pretvoreno u hladni mramor.

Neko je vrijeme sjedila tamo gdje se zatekla i promatrala crkvu. Izgledala je tako staro i obično. Nije bilo boje na gredama ili na zidovima, a kameni podovi izgledali su goli bez razasutog riječnog rogoza. U nekoliko prvih redaka nalazilo se nekoliko izvezenih jastuka, a sad su i oni izgledali nevješto izraĎeni. Naviknula se na profinjeni vez kakav su izraĎivale druţbenice lady Margaret.

Kad su se otvorila vrata crkve i kad je ušao vikar, Dougless je i dalje sjedila na istom mjestu. »Jeste li dobro?« upitao je vikar.

Dougless ga isprva nije razumjela. Njegov naglasak i izgovor zvučali su neobično. »Koliko sam dugo ovdje?« rekla je.

Vikar se namrštio. Ta je mlada ţena bila tako čudna. Skoro je podletjela pod vozilo u punoj brzini, inzistirala je na tome da je bila s nekim čovjekom iako je bila sama, a sada je tek ušla u crkvu i pitala koliko je dugo bila tamo. »Nekoliko minuta, ne više«, odgovorio je.

Dougless se slabašno nasmiješila. Nekoliko minuta. Cijeli ţivot u šesnaestom stoljeću, a ona je bila odsutna samo nekoliko trenutaka. Kad je pokušala ustati, noge su joj bile slabe i vikar joj pomogao da se pridigne. »Moţda biste trebali otići liječniku«, rekao je vikar.

Moţda psihijatru, skoro je odgovorila Dougless. Da ispriča svoju priču psihijatru, bi li on napisao knjigu i pretvorio ono što se Dougless dogodilo u film tjedna. »Ne, dobro sam, uistinu«, šapnula je. »Samo se moram vratiti u hotel i...« I što? Što je sad mogla raditi kad je Nic holas otišao? Napravila je korak naprijed. »Nemojte zaboraviti torbu.« Dougless se okrenula i ugledala svoju staru torbu za šoping na podu pokraj grobnice.

Sadrţaj te torbe pomogao joj je tijekom cijelog vremena u elizabetinskom dobu. Kad ju je pogledala, osjetila je bliskost s tom torbom. Bila je posvuda s njom. Uzela je torbu i nagonski otvorila patetni zatvarač. Nije morala ni provjeriti sadrţaj torbe kako bi znala da je sve bilo unutra. Bočica aspirina bila je puna. Nije nedostajala nijedna tableta koje je podijelila.

Njezina tuba zubne paste bila je puna, a ne poluprazna. Nisu nedostajale tablete protiv prehlade, a iz biljeţnice nisu bile istrgnute stranice. Sve je bilo kao prije.

249

Podignula je torbu, prebacila je preko ramena, a zatim se okrenula. No odjednom je stala, a zatim se okrenula i ponovno pogledala podnoţje grobnice. Nešto je bilo drugačije. Najprije nije bila sigurna u to što se promijenilo, ali znala je da se nešto promijenilo.

Pazeći da ne gleda Nicholasovu skulpturu, zagledala se u postolje. »Je li sve u redu?« upitao je vikar.

Dougless je dvaput pročitala natpis prije nego što je shvatila da je drugačiji. »Datum«, šapnula je. »Datum? A da, grobnica je prilično stara.« Godina Nicholasove smrti bila je 1599., a ne 1564. Nagnuvši se, dotaknula je brojeve kako bi se uvjerila da dobro vidi. Trideset pet godina. Ţivio je trideset pet godina nakon što je trebao biti pogubljen.

Tek kad je dotaknula datum, podignula je pogled prema grobnici. To je bila Nicholasova skulptura, ali sada je bila potpuno drugačija. To više nije bio portret mladog čovjeka umrlog u naponu snage, već starijeg čovjeka koji je uspio proţivjeti svoj ţivot. Cijelog ga je obuhvatila pogledom i vidjela da mu je i odjeća drugačija. Nosio je dulje hlače do koljena iz 1599. umjesto kratkih balon hlačica kakve su se nosile trideset godina ranije.

Prstima je prešla preko njegova hladnog obraza, preko bora koje je kipar urezao u kutove njegovih očiju. »Uspjeli smo«, šapnula je. »Nicholas, ljubavi moja, uspjeli smo.« »Oprostite«, rekao je vikar.

Kad ga je Dougless pogledala, uputila mu je blistav osmijeh. »Promijenili smo povijest«, rekla je, a zatim je, i dalje se smiješeći, izašla van na sunce.

Na trenutak je zastala na groblju jer se osjećala dezorijentirano. Nadgrobni spomenici bili su tako stari, a samo sat vremena prije spomenici s tim datumima bili su novi. Dougless je zastao dah kad je prvi put ugledala automobil. A kad je udahnula, osjetila je kako joj se pluća šire. Nikakav čelični korzet nije joj sputavao prsni koš. Na trenutak je imala snaţan osjećaj da je sve pogrešno. Osjećala se golo i neugledno u svojoj običnoj odjeći. S odbojnošću je pogledala svoju dosadnu suknju i bluzu. Osjećala je i kao da joj ništa ne pridrţava kraljeţnicu sad kad više nije imala korzet, a koţne čizme ţuljale su je.

Prošao je još jedan automobil, a od njegove brzine Dougless je osjetila vrtoglavicu. Uputila se do vrata u ogradi, otvorila ih, a zatim zakoračila na pločnik. Kako je bio neobičan osjećaj betona pod stopalima. Dok je hodala, sa strahopoštovanjem je promatrala graĎevine oko sebe.

Posvuda su bile velike staklene površine: znakovi na trgovinama bili su ispisani slovima. Tko ih moţe pročitati, pomislila je sjetivši se da je u vremenu u kojem je bila malo ljudi znalo čitati pa su znakovi predstavljali slike onog što se prodavalo u trgovinama.

Palo joj je napamet i kako je sve čisto. Nema blata, nema sadrţaja noćnih posuda, nema kuhinjskih otpadaka, a ni svinje nisu rovale uokolo. I ljudi na ulici izgledali su neobično. Svi su nosili istu neuglednu odjeću kao ona. Činilo se i da su svi jednaki. Nije bilo prosjaka odjevenih u prljave krpe ni dama s biserima na suknjama.

Dougless se polako uputila niz ulicu, razrogačenih očiju gledajući oko sebe kao da nikad prije nije bila u dvadesetom stoljeću. Miris hrane natjerao ju je da se okrene i uĎe u pub. Na trenutak je stajala na pragu i ogledala se oko sebe. Mjesto je očito trebalo biti kopija stare elizabetinske gostionice, ali bilo je daleko od toga. Bilo je previše čisto, premirno, previše...

250

usamljeno, pomislila je. Ljudi koji su sjedili za stolovima bili su izolirani jedni od drugih. To uopće nije sličilo društvenim i znatiţeljnim elizabetincima.

U straţnjem dijelu puba nalazila se ploča s jelovnikom. Dougless je naručila šest sljedova ne obraćajući pozornost na konobaričine podignute obrve, a zatim je sjela za stol i pijuckala pivo. Debela staklena krigla bila joj je čudna, a pivo je imalo okus kao da je napola razvodnjeno.

Na šanku se nalazila polica s vodičima kroz povijesne kuće Velike Britanije. Dougless je barmenu dala novčanicu od deset funti, ponijela knjigu u separe i počela je čitati. Bellwood je bio otvoren za javnost, baš kao i prije. Potraţila je i Nicholasove druge kuće i ustanovila da više nisu navedene kao ruševine. Svih jedanaest kuća koje je Nicholas nekoć posjedovao i dalje su bile u dobrom stanju. A tri su bile u vlasništvu obitelji Stafford.

Dougless je skoro zaplakala kad je ponovno čitala odjeljak. U vodiču je pisalo da je obitelj Stafford bila jedna od najstarijih i najbogatijih u Engleskoj i da su u sedamnaestom stoljeću brakom bili povezani s kraljevskom obitelji te da je sadašnji vojvoda bio kraljičin roĎak. »Vojvoda«, rekla je Dougless. »Nicholas, tvoji su potomci vojvode.« Kad je hrana došla, Dougless je bila pomalo iznenaĎena načinom na koji je servirana, bez ikakve ceremonije sva su jela odmah iznesena na stol.

Dok je jela, nastavila je čitati vodič. Osim Bellwooda, sve su Nicholasove kuće bile privatne rezidencije i nisu bile otvorene za javnost. Prešla je na dio o dvorcu Thornwyck. I on je bio privatna rezidencija, ali njegov je mali dio četvrtkom bio otvoren za javnost. Pisalo je: »Sadašnji vojvoda smatra da se ljepota Thornwycka koji je projektirao njegov predak, briljantni učenjak Nicholas Stafford, mora podijeliti sa svijetom.« »Briljantni učenjak«, šapnula je. Ne ţenskar kako su ga nekoć zvali. Ni nitkov ni rasipnik, već »briljantni učenjak«.

Zatvorila je vodič i podignula pogled. Konobarica se vrzmala oko nje s čudnim izrazom na licu. »Nešto nije u redu s vašom vilicom?« upitala je. »S mojom vilicom?« Dougless nije znala o čemu ţena priča. Konobarica je nastavila zuriti u Dougless dok ona nije pogledala svoj prazan tanjur. Pokraj njega leţala je neupotrebljena vilica. Dougless je pojela objed sluţeći se ţlicom i noţem. »U redu je. Samo...« Nije znala što bi rekla pa se lagano nasmiješila ţeni i pogledala račun. Od iznosa je — dovoljnog za stotinu srednjovjekovnih objeda - problijedjela, ali platila ga je.

Prije nego što je otišla, upitala je konobaricu koji je dan u tjednu jer se nije mogla sjetiti i bilo joj je drago kad je čula da je srijeda.

Kad se ponovno našla vani, nije si dopustila da miruje. Znala je da bi počela razmišljati kad bi predugo ostala na jednom mjestu. Počela bi razmišljati o Nicholasu, o tome kako ga je izgubila i kako ga nikad više neće vidjeti.

Skoro trčećim korakom uputila se do ţeljezničke postaje kako bi stigla na prvi vlak za Bellwood. Morala je vidjeti što se promijenilo. Za vrijeme voţnje vlakom prisilila se da pročita vodič, sve samo da joj mozak ne bude besposlen.

Dosad joj je već bio dobro poznat put od ţeljezničke postaje do Bellwooda. Prema vremenu dvadesetog stoljeća posjetila je kuću samo dan ranije — dan kad je čula za Nicholasovo pogubljenje. Voditeljica tada nije bila previše ljubazna. Na koncu konca, sjećala

251

se Dougless kao one koja je otvarala i zatvarala vrata pod alarmom i ometala obilazak.

Dougless je kupila kartu i vodič za obilazak, a kad je stala u red, vidjela je da grupu vodi ista voditeljica.

Kuća koju je prije smatrala tako lijepom, sada joj je izgledala gola, neugledna i beţivotna.

Na kaminima nisu bili poredani zlatni i srebrni tanjuri, na stolovima nije bilo profinjenog veza, a na stolicama nije bilo jastuka. Ali ponajprije uokolo nisu hodali bogati ljudi, ljudi se nisu smijali i nije se čula nikakva glazba.

Došli su do Nicholasove sobe prije nego što se Dougless uspjela oporaviti od odbojnosti koju je osjećala prema ogoljeloj kući. Stajala je postrani, gledala Nicholasov portret i slušala voditeljicu. Priča je sad bila drugačija — puno, puno drugačija.

Voditeljica nije imala dovoljno superlativa kojima bi opisala Nicholasa. »Bio je pravi renesansni čovjek«, rekla im je, »utjelovljenje svega što se u njegovo doba ţeljelo postići. Projektirao je lijepe kuće koje su bile stotine godina ispred svog vremena.

Napravio je velike pomake na području medicine, čak je i napisao knjigu o sprečavanju bolesti koja bi spasila stotine ţivota, samo da su je se pridrţavali.« »O čemu je govorila knjiga?« upitala je Dougless.

Voditeljica ju je strogo pogledala očito se sjetivši incidenta s otvaranjem vrata. »Lord Nicholas govorio je o čistoći i tome da liječnici i babice moraju prati ruke prije dodirivanja pacijenata. Sada poĎite za mnom. Vidjet ćemo...« Dougless je nakon toga napustila grupu, otišla do izlaza i odšetala do seoske knjiţnice.

Poslijepodne je provela čitajući povijesne knjige. Svaka je informacija sada bila drugačija.

Vidjela je imena ljudi koje upoznala i zavoljela. Drugim su čitateljima to bila samo imena u povijesnim knjigama, ali njoj su oni bili ljudi od krvi i mesa.

Nakon tri supruga, lady Margaret više se nikad nije ponovno udavala i doţivjela je više od sedamdeset godina.

Kit se oţenio malom Lucy, a u jednoj je knjizi pisalo da je Lucy postala velika dobrotvorka koja je poticala glazbenike i umjetnike. Kit je dobro vodio imanja Staffordovih sve do svoje smrti od neke bolesti ţeluca u dobi od četrdeset dvije godine. Budući da on i Lucy nisu imali djece, Nicholas je naslijedio grofovski naslov i imanja.

Dok je čitala o Nicholasu, dodirivala je otisnute riječi kao da će joj one omogućiti da ga bolje vidi. Kad je pročitala da se Nicholas nikad nije oţenio, oči su joj zasuzile, ali trepnula je kako bi ih potisnula.

Nicholas je doţivio duboku starost od šezdeset dvije godine, a tijekom svog ţivota napravio je puno velikih stvari. U knjigama se detaljno opisivala ljepota i kreativnost graĎevina koje je projektirao. »Upotrebljavao je staklo na način koji je bio daleko ispred njegova vremena«, pisalo je u jednoj knjizi.

U drugoj se govorilo o Nicholasovim idejama o medicini i kako je vodio pravi kriţarski rat za čistoću. »Da je njegov savjet bio prihvaćen«, rekao je autor, »suvremena medicina počela bi stotinama godina ranije.« »Daleko ispred svog vremena«, stalno se ponavljalo u knjigama.

Dublje se naslonila u stolici. Nije bilo Arabelle na stolu. Nije pronaĎen dnevnik koji govori o tome kakav je ţenskar Nicholas bio. Nije bilo izdaje. Ni urote izmeĎu njegove supruge i njegova prijatelja. A što je najvaţnije, nije bilo riječi o pogubljenju.

252

Bila je u knjiţnici do zatvaranja, a zatim se pješke uputila do postaje te se ukrcala na vlak natrag za Ashburton. Još je uvijek imala sobu u hotelu i njezine su stvari bile tamo.

Nakon što se našla u hotelskoj sobi, imala je poteškoća s privikavanjem na njezinu suvremenost, a posebno na kupaonicu. Istuširala se, ali nije mogla podnijeti vruću vodu ni snaţan mlaz tuša. Okretala je ručice dok voda nije tekla u mlakom slabom mlazu na kakav se već bila naviknula. Činilo joj se da se puštanjem vode iz kotlića samo rasipa voda i u čudu je gledala u veliko zrcalo.

Nakon večere u sobi odjenula je svoju tanku spavaćicu i imala osjećaj da je neka laka ţena.

A kad je otišla u krevet, osjećala se usamljeno bez Honorije pokraj sebe.

Na svoje iznenaĎenje, odmah je zaspala, a ako je i sanjala, ničeg se nije sjećala.

Ujutro je imala malih poteškoća u hotelu kad je za doručak naručila govedinu i pivo, ali Englezi su razumjeli ekscentrike, vjerojatno bolje nego itko na svijetu.

U deset sati stigla je u dvorac Thornwyck, upravo u trenutku kad su otvarali vrata. Kupila je kartu i krenula u obilazak. Vodič je dugo govorio o obitelji Stafford, čiji su članovi još uvijek bili vlasnici kuće, a posebno o njihovu briljantnom pretku, Nicholasu Staffordu. »Nikad se nije oţenio«, rekao je vodič dok su mu oči nestašno svjetlucale, »ali imao je sina Jamesa. Kad je Nicholasov stariji brat umro i za sobom nije ostavio djecu, Nicholas ga je naslijedio, a nakon Nicholasove smrti, imanja Staffordovih pripala su Jamesu.« Dougless se nasmiješila kad se sjetila slatkog dječačića s kojim se igrala.

Vodič je nastavio priču. »James je sklopio sjajan brak i utrostručio obiteljsko bogatstvo.

Obitelj Stafford zapravo je zahvaljujući Jamesu stekla pravo bogatstvo.« A on bi umro da se Dougless nije umiješala.

Vodič je počeo priču o sljedećoj generaciji obitelji i krenuo u sljedeću prostoriju, ali Dougless se iskrala. Kad je prije bila u Thornwycku, dvorac je bio napola ruševan, ali Nicholas joj je pokazao izbojak s Kitovim licem visoko na zidu koji je trebao biti drugi kat.

Naţalost, drugi kat nije bio otvoren za javnost.

No Dougless je previše toga prošla da dopusti da je bilo što zaustavi. Otvorila je vrata na kojima je pisalo »ZABRANJEN ULAZ« i zatekla se u maloj primaćoj sobi s namještajem od tkanine s tipičnim engleskim cvjetnim uzorkom. Osjećajući se kao uhoda, ali istovremeno svjesna da to mora napraviti, otišla je cio vrata i povirila van. Na hodniku nije bilo nikoga pa je na prstima prošla kroz njega i pritom razmišljala kako tepih na podu omogućuje puno lakše šuljanje nego prostrti riječni rogoz koji je šuštao pod nogama.

Pronašla je stepenice i popela se na drugi kat. Dvaput se morala sakriti kad je čula zvuk koraka, ali nitko je nije vidio. U Nicholasovo vrijeme posvuda bi hodalo toliko posluge da bi nekom uljezu bilo nemoguće neopaţeno doći na drugi kat, ali ti su dani davno prošli.

Nakon što se našla na drugom katu, imala je problema s orijentacijom dok se pokušala sjetiti gdje bi se mogao nalaziti izbojak. Pretraţila je tri sobe prije nego što je ušla u spavaću sobu i ugledala ga, visoko iznad lijepe komode od orahovine.

Zgurila se izmeĎu komode i zida kad je sobarica izašla iz kuponice povezane sa sobom.

Dougless je zadrţala dah dok je sobarica zatezala prekrivač na krevetu, a zatim izašla iz sobe.

Kad je ponovno bila sama, Dougless se bacila na posao. Dovukla je tešku stolicu do komode, popela se na nju, a zatim se nakon tri pokušaja uspjela popeti na komodu. Upravo je

253

stavila ruku na stari kameni izbojak kad su se otvorila vrata. Dougless se prilijepila uza zid.

Ponovno je ušla sobarica, ovaj put ruku punih ručnika zbog kojih nije vidjela Dougless.

Nije se usuĎivala disati dok ţena nije otišla.

Kad su se vrata zatvorila, Dougless se okrenula i dodirnula Kitovo lice izrezbareno u kamenu. Kameni zid činio se solidnim i poţalila je što se nije sjetila ponijeti odvijač ili malu ţeljenu polugu. Povlačila je i čupala lice dok skoro nije odustala, a onda se kamen pomaknuo u njezinoj ruci.

Polomila je nokte i ogulila zglobove prstiju, ali konačno je uspjela odmaknuti kameno lice.

Sa straţnje strane lica nalazio se dugi komad kamena koji je savršeno ulazio u izbojak.

Stojeći na vrhovima prstiju, Dougless je pogledala iza glave. Unutra u udubini nalazio se mali paketić zapakiran u tkaninu. Brzo je uzela paketić, gurnula ga u dţep, a zatim gurnula izbojak natrag na mjesto i sišla s komode. Nije se zamarala vraćanjem stolice na mjesto, već je ţurno izašla iz sobe.

Uspjela se neopaţeno vratiti do grupe koja je upravo razgledavala posljednju prostoriju. »A ovdje je zbirka čipke«, rekao je vodič. »Većina je čipke viktorijanska, ali imamo i poseban komad čipke iz šesnaestog stoljeća.« Dougless je sada pozorno slušala vodiča. »Iako se lord Nicholas Stafford iz šesnaestog stoljeća nikad nije oţenio, čini se da je u njegovoj prošlosti postojala misteriozna ţena. Na smrtnoj postelji zatraţio je da ga pokopaju s ovim komadom čipke, ali došlo je do neke zbrke i lord Nicholas pokopan je bez čipke.

Njegov sin, James, naloţio je da se čipka uvijek drţi na počasnom mjestu u obitelji jer je toliko značila njegovu voljenu ocu.« Dougless je morala pričekati da se drugi turisti pomaknu prije nego što je uspjela zaviriti u vitrinu. A tamo, ispod stakla, poţutjela i pohabana, nalazila se čipkana manšeta koju je Honoria izraĎivala za nju. Na njoj je bilo izraĎeno ime »Dougless«. »Dougless?« rekao je jedan posjetitelj smijući se. »To je muško ime. Moţda se dobri stari Nick nije oţenio jer je bio malo«, dao je znak rukom, »znate.« Dougless se oglasila prije vodiča. »Ako ţelite znati, >Dougless< je bilo ţensko ime u šesnaestom stoljeću i mogu vam sa sigurnošću reći da lord Nicholas Stafford nije bio malo«, bijesno ga je pogledala, »znate.« Bijesno je projurila pokraj njega i izašla iz kuće.

Otišla je u vrtove i dok su se drugi turisti divili njihovoj ljepoti, Dougless su se činili neurednima i zanemarenima. Otišla je do tihog kutka, sjela na klupu, a zatim iz dţepa izvadila paketić.

Polako ga je odmotala. Kad je dodirnula zamotano voštano platno koje je zadnje davno dodirnuo Nicholas, prsti su joj zadrhtali.

Ugledala je minijaturni portret Nicholasa, ţivih i jarkih boja kao na dan kad je naslikan. »Nicholas«, šapnula je kad je vrhovima prstiju dodirnula sliku. »O, Nicholas, jesam li te uistinu izgubila? Zar si me zauvijek napustio?« Pogledala je minijaturu, dodirnula je, a kad ju je okrenula, vidjela je da je nešto ugravirano na straţnjoj strani. Podigavši minijaturu prema svjetlu, pročitala je posvetu.

254

Potpisao se s N iznad kojeg je bilo slovo D. Naslonivši se na stari kameni zid, treptanjem je potisnula suze. »Vrati mi se, Nicholas«, šapnula je. »Vrati se.« Dugo je sjedila tamo prije nego što je ustala. Propustila je ručak pa je otišla u čajanu i uzela tanjur pogačica i jaki crni čaj. Kupila je vodič u Bellwoodu i jedan u Thornwycku pa je čitala dok je jela i pila.

Sa svakom pročitanom riječi govorila je sebi da je sve što se dogodilo bilo vrijedno boli koju je osjećala zbog gubitka voljenog muškarca. Što je značila ljubav izmeĎu dvoje ljudi, kad su, odrekavši se svoje ljubavi, uspjeli promijeniti povijest? Kit, lady Margaret i James su preţivjeli — i Nicholas je preţivio. A osim njihovih ţivota, spašena je i obiteljska čast pa je danas jedan Stafford bio vojvoda i član kraljevske obitelji. Što je bila jedna beznačajna ljubavna priča u usporedbi sa svim tim?

Izašla je iz čajane i uputila se do ţeljezničke postaje. Sada je mogla poći kući, pomislila je.

Kući u Ameriku i svojoj obitelji. Više neće biti ona koja nigdje ne pripada i nikad se više neće morati pretvarati da je nešto što nije.

Za vrijeme voţnje vlakom do Ashburtona sama je sebe uvjeravala da bi trebala klicati od veselja. Ona i Nicholas postigli su toliko puno. Koliko je drugih ljudi imalo takvu sreću da moţe promijeniti povijest? A Dougless je dobila upravo tu priliku. Zahvaljujući njezinim naporima obitelj Stafford bila je uspješna. Podignute su prekrasne graĎevine jer je potaknula Nicholasa da iskoristi svoju nadarenost za projektiranje. Bile su tu i...

Prekinula se u pola misli. Nije imalo svrhe govoriti si što bi trebala osjećati jer se uistinu osjećala jadno.

U Ashburtonu se polako uputila do hotela. Morala je nazvati zrakoplovnu kompaniju i napraviti rezervaciju.

U predvorju su je čekali Robert i Gloria. Znala je da u tom trenutku ne bi podnijela još i prepirku. Jedva je pogledala Roberta. »Donijet ću narukvicu«, rekla je, a zatim mu okrenula leĎa prije nego što je uspio bilo što reći.

On ju je primio za ruku i zaustavio. »Dougless, moţemo li razgovarati?« Ukočila se spremna na to da će je ponovno vrijeĎati. »Rekla sam ti da ću ti donijeti narukvicu i ispričavam se što sam je zadrţala.« »Molim te«, rekao je, a pogled mu je bio blag.

Dougless je pogledala Gloriju. S djevojčina lica nestao je samozadovoljni »sredit ću te« izraz. Dougless je oprezno sjela na stolicu preko puta oca i kćeri. Lucy i Robert Sydney, pomislila je. Koliko je samo Glorila sličila Kitovoj budućoj nevjesti i koliko je Robert sličio onom Robertu iz šesnaestog stoljeća. Dougless je razmišljala o tome kako su ona i Nicholas promijenili ţivote ovih dvoje ljudi. Robert Sydney nije imao razloga mrziti Nicholasa jer Arabella nije začela dijete na onom stolu. A Dougless je pomogla Lucy da stekne odreĎeno samopouzdanje.

Robert je pročistio grlo, a zatim progovorio. »Gloria i ja smo razgovarali i, ovaj, zaključili da baš nismo bili pravedni prema tebi.« Dougless je zurila u njega razrogačenih očiju. U jednom trenutku u ţivotu vidjela je Roberta kao da ima povez na očima. Vidjela je samo ono što je ţeljela vidjeti. Podarila mu je karakteristike koje nije imao. Sada kada se osvrnula na njihov zajednički ţivot, uvidjela je da

255

je nije nikad volio. »Što ţeliš od mene?« upitala je umorno. »Samo smo se ţeljeli ispričati«, rekao je Robert, »i voljeli bismo da nam se pridruţiš tijekom ostatka putovanja.« »Moţeš sjediti sprijeda«, rekla je Gloria.

Dougless je pogledom prelazila s jednog na drugo. Bila je zbunjena, i to ne zbog onog što su govorili, jer Robert bi joj se često znao ispričati kako bi je natjerao da napravi ono što je on htio, već zbog toga što su izgledali iskreno. Činilo se skoro kao da su uistinu mislili ono što su govorili. »Ne«, rekla je tiho, »sutra idem kući.« Robert je ispruţio ruku i uzeo njezinu ruku u svoju. »Kući u moju kuću, nadam se.« Oči su mu bile vedre. »U kuću koja će biti naša čim se vjenčamo.« »Vjenčamo?« šapnula je Dougless. »Molim te, Dougless, pitam te ţeliš li se udati za mene. Bio sam budala kad nisam vidio koliko smo dobri jedno za drugo.« Dougless se uspjela slabašno nasmiješiti. To je bilo ono što je toliko ţeljela: udaja za poštovanog i stabilnog muškarca.

Duboko je udahnula i jače se nasmiješila jer joj odjednom nije padalo na pamet da se tako jeftino proda. Više nije bila najmlaĎe dijete u obitelji koje nije bilo jednako uspješno kao njezine sestre. Bila je ţena koja je otputovala u drugo vrijeme i ne samo da je preţivjela tamo, već je i uspjela u nečemu strašno vaţnom. Više se nije morala dokazivati svojoj presavršenoj obitelji time što će kući dovesti uspješnog supruga. Ne, Dougless je sada bila uspješna.

Uzela je Robertovu ruku i vratila je u njegovo krilo. »Hvala, ali ne hvala«, rekla je vedro. »Ali mislio sam da se ţeliš udati.« Izgledao je istinski zbunjen. »I tata kaţe da ja mogu biti tvoja djeveruša«, dodala je Gloria. »Kad se budem udavala, to će biti za nekog tko ne ţeli samo uzimati, već i davati«, rekla je Dougless, a zatim pogledala Gloriju. »I sama ću odabrati svoje djeveruše.« Gloria je pocrvenjela i spustila pogled na svoje ruke. »Promijenila si se, Dougless«, rekao je Robert tiho. »Jesam, zar ne?« odgovorila je s čuĎenjem u glasu. »Uistinu sam se promijenila.« Ustala je. »Sad ću donijeti narukvicu.« Kad je krenula uz stepenice, Robert je krenuo za njom, a Gloria je ostala u predvorju. Nije rekao ni riječi dok nije otključala sobu i ušla unutra. Krenuo je za njom unutra i zatvorio vrata za sobom. »Dougless, je li netko drugi u pitanju?« Izvadila je dijamantnu ogrlicu koja je bila skrivena u njezinu kovčegu i pruţila mu je. »Nema nikoga drugog«, rekla je osjećajući koliko joj Nicholas nedostaje. »Čak ni onaj muškarac za kojeg si rekla da mu pomaţeš pri istraţivanju?« »Istraţivanje je gotovo, a on je... otišao.« »Zauvijek?« »Za sva vremena.« Na trenutak je skrenula pogled, a zatim ga ponovno pogledala. »Sad sam prilično umorna, a sutra me čeka dug let pa ću te pozdraviti. Kad se vratim u SAD, uklonit ću svoje stvari iz tvoje kuće.« »Dougless, molim te da razmisliš. Ne moţemo prekinuti ono što smo imali zbog jedne svaĎice. Volimo se.«

256

Kad ga je pogledala, pomislila je na to kako je u jednom trenutku u svom ţivotu mislila da ga voli. Ali sad je znala da je njihova veza bila jednostrana i da je u njoj Dougless uvijek bila ta koja je molila i pokušavala ugoditi. »Kako to da si se promijenio?« upitala je. »Kako si me prije samo nekoliko dana mogao ostaviti u stranoj zemlji bez novca, a sada ovdje moliš da se udam za tebe?« Robertovo je lice malo pocrvenjelo i smeteno je skrenuo pogled. »Uistinu se ispričavam zbog toga.« Kad ju je ponovno pogledao, lice mu je odavalo iskrenost, a pomalo i zbunjenost. »To je bilo nešto jako neobično. Znaš, običavao sam bjesnjeti zbog svog tog novca tvoje obitelji. Sam sam se školovao ţiveći na konzerviranom grahu, a ti si uvijek imala sve. Imaš obitelj koja te oboţava i bogatstvo koje seţe unazad nekoliko stoljeća. Mrzio sam što se pretvaraš da ţiviš od učiteljske plaće jer sam znao da moţeš dobiti koliko god novca ţeliš samo ako zatraţiš. Kad sam te ostavio u toj crkvi, znao sam da Gloria ima tvoju torbicu i bilo mi je drago. Ţelio sam da vidiš kako je kad moraš preţivjeti bez novca, kad se moraš osloniti na samog sebe kao što sam ja to uvijek morao.« Udahnuo je, a lice mu se smekšalo. »Ali jučer se sve promijenilo. Gloria i ja bili smo u restoranu i iznenada sam poţelio da si s nama. Ja... više nisam bio ljut na tebe. Ima li to ikakvog smisla? Jednostavno je isparila sva ljutnja koju sam osjećao zbog toga što si imala sve. Nestala je kao da je nikad nije ni bilo.« Pribliţio joj se i stavio ruke na njezina ramena. »Bio sam budala što sam dopustio da izgubim nekog kao što si ti. Ako mi dopustiš, provest ću ostatak svog ţivota nastojeći ti to nadoknaditi. Ne moramo se vjenčati ako ti to ne ţeliš. Ne moramo ţivjeti zajedno. Ja ću... udvarat ću ti se ako mi to dopustiš. Poklanjat ću ti cvijeće i bombonijere i... i balone. Što kaţeš? Hoćeš li mi pruţiti još jednu priliku?« Dougless je zurila u njega. Rekao je da je jučer prestao osjećati ljutnju. Svi njezini dani u šesnaestom stoljeću prošli su u samo nekoliko minuta vremena u dvadesetom stoljeću, a za vrijeme koje je provela s Nicholasom, uklonila je razloge gnjeva Robertovih i Glorijinih dvojnika. Je li moguće da se ljutnja ovog Roberta temeljila na njegovoj ogorčenosti zbog onog što se dogodilo u šesnaestom stoljeću? Kad je Robert prvi put vidio Nicholasa, promatrao ga je s bijesom. Zašto? Zato što je Nicholas jednom napravio dijete njegovoj ţeni? Činilo se da ni Gloria više nije ljuta na Dougless. Zato što je Dougless pomogla ranijoj Glorijinoj inkarnaciji? Zato što Gloria iz onog vremena više nije vjerovala da muškarac kojeg voli ţeli Dougless?

Dougless je protresla glavom kako bi je razbistrila. Nicholas je rekao: »Da sutra umrem, moja bi te duša zapamtila.« Jesu li Robert i Gloria imali duše ljudi koji su prije ţivjeli? »Hoćeš li mi pruţiti još jednu priliku?« ponovio je Robert.

Dougless ga je sa smiješkom poljubila u obraz. »Ne«, rekla je, »iako ti se zahvaljujem na ponudi.« Kad se odmaknula od njega, Dougless je bilo drago vidjeti da nije ljut. »Netko drugi?« ponovno je upitao kao da je njegov ego lakše mogao podnijeti takvo odbijanje nego to da radije ţeli biti sama nego s njim. »Na neki način.« Robert je pogledao narukvicu u svojoj ruci. »Da sam kupio zaručnički prsten umjesto ovog... Tko zna?« Ponovno ju je pogledao. »On je sretnik, tko god da je. Ţelim ti svu sreću na

257

svijetu.« Izašao je iz sobe i zatvorio vrata za sobom.

Dougless je trenutak ostala stajati u praznoj sobi, a zatim se uputila do telefona i nazvala roditelje. Ţeljela je čuti njihove glasove.

Javila se Elizabeth. »Jesu li se mama i tata vratili?« upitala je Dougless. »Ne, još su uvijek u vikendici. Dougless, zahtijevam da mi kaţeš što se dogaĎa. Ako si opet u nekoj nevolji, bolje mi to reci da te mogu izvući. Nisi valjda ti u zatvoru ovaj put?« Dougless je iznenadilo to što je riječi njezine savršene starije sestre nisu naljutile niti se zbog njih osjećala krivom. »Elizabeth«, rekla je odlučno, »molim te, ne razgovaraj sa mnom na taj način. Nazvala sam kako bih svoju obitelj obavijestila da dolazim kući.« »Ah«, rekla je Elizabeth. »Nisam mislila ništa loše. Samo, obično si u nekoj nevolji.« Dougless nije ništa rekla. »U redu, ispričavam se. Ţeliš li da dočekam tebe i Roberta na aerodromu ili on ima svoj automobil?« »Robert neće doći sa mnom.« »Aha«, ponovno je rekla Elizabeth puštajući Dougless da objasni.

Kad Dougless nije ništa rekla, Elizabeth je nastavila. »Dougless, svima će nam biti drago da te vidimo.« »I meni će biti drago da vidim vas. Nemoj me čekati. Unajmit ću automobil i, Elizabeth, nedostajala si mi.« Nastupila je kratka tišina, a onda je Elizabeth rekla: »DoĎi kući i skuhat ću ti slavljeničku večeru.« Dougless je zastenjala. »Kad si rekla da se mama vraća?« »Dobro, dobro, znam da nisam najbolja kuharica na svijetu. Ti kuhaj, a ja ću očistiti kuhinju.« »Dogovoreno. Stiţem prekosutra.« »Dougless!« rekla je Elizabeth. »I ti si meni nedostajala.« Dougless je odloţila slušalicu i nasmiješila se. Čini se da se nije promijenila samo prošlost, već i sadašnjost. Znala je, osjećala je u svojoj nutrini da više nikad neće biti predmetom obiteljskih šala jer se više nije osjećala nesposobnom i kao da nije u stanju upravljati vlastitim ţivotom.

Nazvala je Heathrow, rezervirala let, a zatim se počela pakirati.

258

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

D

ougless je morala ustati vrlo rano kako bi ulovila vlak za London, a zatim je uslijedila duga i skupa voţnja do aerodroma. Polako ju je napuštao osjećaj da je nešto postigla, osjećaj koji ju je drţao otkad je napustila šesnaesto stoljeće. Sada se osjećala jako umornom i usamljenom. Dvaput se zaljubila u Nicholasa. Činilo se da svaka sekunda donosi nove uspomene. Sjetila se toga kad su bili u dvadesetom stoljeću i čuĎenja na njegovu licu kad je dotaknuo knjigu s fotografijama u boji. Sjetila se kako je fascinirano promatrao vozača taksija kako mijenja brzine. I Playboya u ladici u Arabellinoj kući!

Kad je završila u šesnaestom stoljeću, a on ne samo da je se nije sjećao, već se činilo i da je mrzi, mislila je da se promijenio. Ali nije. I dalje je bio čovjek koji svoju obitelj stavlja na prvo mjesto, a kad je Dougless počeo smatrati članom svoje obitelji, volio ju je jednakom snagom kao i njih.

Kad je oglašen poziv putnicima da se ukrcaju u avion, Dougless je čekala do zadnje minute. Moţda ne bi trebala napustiti Englesku. Ako ostane ovdje, bit će bliţe Nicholasu.

Moţda bi trebala kupiti kuću u Ashburtonu i svaki dan posjećivati njegovu grobnicu. Ako se dovoljno bude molila, moţda će mu se vratiti ili će se on moţda vratiti njoj.

Pokušala se kontrolirati, ali nije mogla zaustaviti suze. Nicholas ju je uistinu napustio.

Nikad ga više neće vidjeti, čuti njegov glas ili ga dodirnuti.

Suze su je toliko zaslijepile da se nakon ukrcavanja zaletjela u muškarca ispred sebe, a torba za šoping skliznula joj je s ramena u krilo putnika prve klase. »Oprostite«, rekla je, a zatim pogledala plave oči vrlo privlačnog muškarca. Na trenutak joj je srce brţe zakucalo, ali prisilila se da se okrene. To nije bio Nicholas. To nisu bile Nicholasove oči.

Uzela je torbu od muškarca dok ju je on gledao sa zanimanjem. Ali Dougless nije bila zainteresirana. Jedini muškarac koji ju je zanimao bio je zatvoren u mramornoj grobnici.

Uputila se prema svom sjedalu u straţnjem dijelu aviona, gurnula torbu ispod sjedala ispred sebe, a zatim pogledala kroz prozor. Kad je avion počeo rulati niz pistu i kad je shvatila da napušta Englesku, počela je uistinu plakati. Muškarac na sjedalu do prolaza pokraj nje, neki Englez, zakopao je lice dublje u novine.

Dougless je pokušala zaustaviti suze. Pokušala se ohrabriti podsjećajući se na to koliko je toga uspjela postići i na to da je gubitak Nicholasa mala cijena koju je bilo potrebno platiti za sve dobro što je napravila. Ali svaka takva misao natjerala ju je u jači plač.

Kad je avion bio u zraku i nakon što je isključen znak za obavezno vezivanje pojaseva, toliko je jako plakala da nije ni primijetila što se dogaĎa oko nje. Muškarac iz prve klase s

259

bocom šampanjca i dvije čaše u ruci zamolio je muškarca do Dougless da zamijene mjesta. »Izvolite«, rekao je.

Kroz suze je vidjela da joj pruţa visoku čašu sa šampanjcem. »Hajde, uzmite. Dobro će vam doći.« »Vi ste A-Amerikanac«, rekla je kroz suze. »Da. Ja sam iz Colorada. A vi?« »Iz M-Mainea.« Uzela je šampanjac, prebrzo otpila gutljaj i zagrcnula se. »I-Imam roĎake u Coloradu.« »A, da? Gdje?« »U Chandleru.« Suze su joj malo usporile. »Ne valjda Taggertse?« Podignula je pogled prema njemu. Crna kosa i plave oči. Baš kao Nicholas. Suze su joj opet brţe potekle. Kimnula je. »Ponekad sam išao u Chandler sa svojim ocem i upoznao sam neke od Taggertsa. Usput, ja sam Reed Stanford.« Pruţio je ruku na pozdrav, ali kad se ona nije pomaknula, uzeo joj je ruku iz krila i obuhvatio je svojom. »Drago mi je što smo se upoznali.« Nije joj pustio ruku, već ju je gledao bez riječi dok je Dougless nije otrgnula od njega. »Oprostite«, rekao je. »Gospodine...?« »Stanford.« »Gospodine Stanford«, rekla je šmrcajući, »Ne znam što sam napravila da dobijete dojam da ćete me lako pokupiti, ali mogu vas uvjeriti da nećete. Mislim da je bolje da uzmete svoj šampanjac i vratite se na vlastito mjesto.« Pokušala je biti dostojanstvena, ali nije joj baš polazilo za rukom jer joj je nos bio crven, oči natekle, a suze su joj se slijevale niz obraze.

Nije uzeo čašu i nije otišao.

Dougless je osjetila kako je obuzima ljutnja. Je li on bio neki perverznjak kojem su se sviĎale uplakane ţene? Što mu se dogodilo u djetinjstvu da ga sad uzbuĎuju suze? »Ako ne odete, morat ću pozvati domaćicu zrakoplova.« Okrenuo se i pogledao je. »Molim vas, nemojte«, rekao je. U njegovim je očima bilo nečega što je natjeralo Dougless da ipak ne pritisne pozivno dugme. »Morate mi vjerovati.

Nikad u ţivotu nisam napravio ništa slično. Hoću reći, nikad prije nisam pristupio ţeni u avionu. Pa čak ni u baru. Samo, eto, podsjećate me na nekog.« Dougless više nije plakala jer je bilo nečega sablasno poznatog u načinu na koji je pomicao glavu. »Na koga?« upitala je.

Lagano se nasmiješio i Douglessino je srce poskočilo. Nicholas se ponekad tako smiješio. »Ne biste mi vjerovali da vam ispričam. Previše je nevjerojatno.« »Slušam. Imam bujnu maštu.« »U redu«, rekao je. »Podsjećate me na damu na portretu.« Dougless je sad pozorno slušala. »Kad sam bio dječak od otprilike jedanaest godina, s roditeljima i starijim bratom došao sam na godinu dana ţivjeti u Englesku. Moj je otac dobio posao tamo. Majka je običavala mog brata i mene vući u antikvarijate i bojim se da nisam baš bio najbolje društvo. To jest, do jedne subote poslijepodne kad sam ugledao portret.«

260

Prekinuvši priču, napunio je Douglessinu praznu čašu. »Portret je bio minijatura u ulju izraĎena negdje u šesnaestom stoljeću, bio je to portret dame.« Pogledao ju je i usprkos njezinu podbuhlom licu, činilo se da je njegove oči miluju. »Ţelio sam taj portret. Ne mogu to objasniti. Ne samo da sam ga ţelio. Morao sam ga imati.« Nasmiješio se. »Bojim se da nisam baš bio previše obziran kad sam nešto ţelio.

Portret je bio vrlo skup i majka je odbila uvaţiti moje zahtjeve, ali nikad nisam prihvaćao ne kao odgovor. Sljedeće sam se subote podzemnom uputio do antikvarijata i ponudio sve što sam imao kao polog za portret. Mislim da je to bilo oko pet funti.« Nasmiješio se kad se toga sjetio. »Kad sad razmišljam o tome, čini mi se da je starac koji je bio vlasnik trgovine mislio da ţelim biti kolekcionar. Ali ja nisam ţelio ništa sakupljati, samo sam ţelio taj portret.« »Jeste li ga dobili?« šapnula je Dougless. »O, da. Moji su roditelji mislili da sam lud i rekli da elizabetinska minijatura nije prikladna za dijete, ali kad su vidjeli kako tjedan za tjednom odvajam cijeli dţeparac za tu minijaturu, počeli su mi pomagati. A onda, neposredno prije nego što smo napustili Englesku, i kad sam već počeo misliti da nikad neću skupiti dovoljno novca da ga kupim, otac me odvezao do antikvarijata i dao mi portret.« Muškarac se naslonio na sjedalo kao da je to bio kraj priče. »Imate li portret sa sobom?« šapnula je Dougless. »Uvijek! Nikamo ne idem bez njega. Ţelite li ga vidjeti?« Dougless je samo kimnula.

Iz unutrašnjeg dţepa na sakou izvadio je malu koţnu kutijicu i dao joj je. Dougless je polako otvorila kutijicu. U njoj je na crnom baršunu bio njezin portret koji je Nicholas dao naslikati. Bio je u srebrnom okviru čiji su rubovi bili optočeni sićušnim biserima.

Dougless je i ne traţeći dopuštenje izvadila minijaturu iz kutijice, okrenula je i podignula je prema svjetlu. »Moja će duša pronaći tvoju«, rekao je Reed. »To piše na straţnjoj strani i potpisano je s C. Uvijek sam se pitao što znače te riječi i što znači C.« »Colin«, rekla je Dougless bez razmišljanja. »Kako ste znali?« »Znali što?« »Colin je moje srednje ime. Reed Colin Stanford.« Tada ga je pogledala, uistinu pogledala. Bacio je pogled na portret, zatim je pogledao nju, a pritom ju je gledao kroz spuštene trepavice, baš kao nekoć Nicholas. »Čime se bavite?« šapnula je. »Ja sam arhitekt.« Duboko je udahnula. »Jeste li ikad bili u braku?« »Jako ste izravni. Ne, nikad nisam bio oţenjen, ali reći ću vam istinu: jednom sam ţenu ostavio gotovo pred oltarom. To je bila najgora stvar koju sam ikad napravio.« »Kako se zvala?« Douglessin glas bio je jedva čujan. »Leticia.« U tom je trenutku stjuardesa stala pokraj njihovih sjedala. »Za večeru nudimo goveĎu pečenku ili piletinu na kijevski način. Što ţelite?«

261

Reed se okrenuo prema Dougless. »Hoćete li večerati sa mnom?« Nicholas je napisao: »Moja će duša pronaći tvoju«. Duše, ne tijela, već duše. »Da, večerat ću s vama.« Nasmiješio joj se Nicholasovim smiješkom.

Hvala ti, Boţe, pomislila je. Hvala ti.

sken i obrada:

Janja

262