KoTo(R) o KOTORU by Expeditio

KoTo(R) KOTORU

KoTo(R) KOTORU Teatar zajednice POZORIÅ TE O KOTORU

2016.

Izdavač: Expeditio - Centar za održivi prostorni razvoj, Kotor Lektura i korektura: Jelena Vukasović, Maja Mrđenović i Vesna Leković Crteži: Miodrag Vargić Fotografije: Dragana Drašković, Stefan Lazarević, Srđa Mirković Priprema za štampu: Expeditio Štampa: Biro Konto, Igalo Tiraž: 500 Kotor, 2016.

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

POZORIŠTE O KOTORU / Theatre about Kotor has been initiated by the NGO EXPEDITIO in cooperation with the theatre director Petar Pejaković and supported by the Cultural Centre „Nikola Đurković” Kotor. The play is part of the European ARTIZEN Initiative funded through the EU Creative Europe Programme and the ACT4CITY project. ACT4CITY is funded by Balkan Arts and Culture Fund BAC. BAC is supported by the Swiss Government through the Swiss Agency for Development and Cooperation (SDC) and the European Cultural Foundation (EFC).

JU Kulturni centar “Nikola Đurković” Kotor

Uzbudljivo i potresno o građanskoj (ne)svijesti

Grad koji se pobunio igrom

Pravi ljudi imaju moć koja je trajna

Osvješćivanje kroz umjetničke intervencije

KoTo(R) o Kotoru - tekst izvedbe

Pozorište o Kotoru

Apel za unapređenje života u gradu Kotoru

Uzbudljivo i potresno o građanskoj (ne)svijesti Pozorišni prikaz kritičara Aleksandra Milosavljevića

Pre trideset godina u tadašnjem glavnom gradu Crne Gore već su prve predstave prikazane na tek osnovanom Festivalu jugoslovenskog alternativnog tetara Titograd najavile da će ovaj Festival postati prostor ozbiljnog preispitivanja stanja na našoj tadašnjoj alternativnoj pozorišnoj sceni. U to doba teatarska alternativa je podrazumevala predstave koje su se i svojom estetikom ali i tematski razlikovale od onoga što su nudili repertoari takozvanih „velikih” pozorišta, a demarkaciona linija između glavnog repertoarskog toka i alternative bila je ogromna poput Kineskog zida. Naime, ono što nije bilo moguće reći i prikazati u profesionalnim pozorištima lako je prolazilo kada bi nastalo u amaterskim teatrima koji su bili produkciona osnova ondašnje alternative. No, nije u to vreme bio problem samo u onome šta je sa scene moglo da bude izrečeno. Ništa manje značajno pitanje bilo je vezano za estetiku samih predstava. Prisetimo se, 1986. godine, kada je održan prvi FJATT, BITEF je slavio tek deseti rođendan, dakle još uvek je bio mlad festival koji je, uprkos nesumnjivoj međunarodnoj afirmaciji, i dalje izazivao podozrenje domaće kulturne javnosti, baš kao i političkog establišmenta. U to doba beogradski internacionalni teatarski festival bio je ekskluzivna 7

pojava i za beogradske krugove, oaza u kojoj su mogli istinski da uživaju samo predstavnici autentične umetničke i intelektualne elite. U isti mah, prestonički, ali i ne jedino beogradski teatri, repertoarski su još uvek vidali rane od političkih zabrana pojedinih pozorišnih predstava iz sedamdesetih i s početka osamdesetih godina, kada je teatarski amaterizam u Jugoslaviji doživljavao svoje zvezdane trenutke. Danas se najčešće prisećamo tog perioda zahvaljujući docnijim uspesima mladića i devojaka koji su u profesionalne glumačke ili rediteljske vode uplovili iz amaterizma, a pri tome zaboravljamo da su amaterska pozorišta – barem u ono vreme – bila ozbiljan rasadnik ne samo glumaca i reditelja nego i ideja. Amateri nisu mogli da podražavaju profesionalce, jer kad god bi to učinili jasno bi se videla razlika, postajala bi evidentna zanatska nemoć amatera i odsustvo njihovog profesionalnog iskustva. I to je bilo tako čak i kada su s njima predstave pripremali profesionalni reditelji. S druge strane, amateri su, u poređenju s profesionalcima, bili vlasnici slobode. Mogli su, naime, da se bave najraznovrsnijim teatarskim istraživanjima, da ispituju mogućnosti pojedinih scenskih formi i izraza, a pri tom nisu morali strahovati da će njihova eksperimentisanja odbiti publiku, niti su se brinuti da li će njihove predstave doneti očekivanu zaradu pozorištima. Oslobođeni ovakvih briga, zaštićeni od imperativa zarade, straha da li će se dopasti gledaocima, polaganja računa političarima, jugoslovenski teatarski amateri su punim plućima udisali svoju umetničku slobodu, a pri tom su istraživali prostore pozorišne estetike koja će – vreme je to pokazalo – tek stupiti u profesionalne institucije. 8

Prisećamo se ovih vremena i tadašnje teatarske atmosfere zato što je na ovogodišnjem podgoričkom Festivalu internacionalnog alternativnog teatra, nasledniku negdašnjeg FJATT-a, izvedena i jedna prvorazredna amaterska predstava – KoTo(R) o Kotoru - dokumentarna predstava pozorišta zajednice, u režiji Petra Pejakovića, predstava koja je na najbolji i teatarski najefektniji način pokazala da na ovim prostorima, uprkos sve agresivnijoj i pogubnijoj komercijalizaciji umetnosti, još uvek ima mesta za ozbiljan, autentičan i predan amaterski angažman u pozorištu. Kotorska predstava je dokumentaristički projekat, baziran na ličnim iskazima učesnika, amatera, običnih građana, Kotoranki i Kotorana, koji kroz formu teatra pokazuju svoj život, ili tačnije svoju muku. Jer njihov život u Kotoru se pretvorio u muku. Od ispovednih fragmenata koji se tiču kotorske svakodnevice nastala je scenska igra saopštena teatarskim rečnikom, uzbudljiva, na momente potresna, nimalo pretenciozna. Ova predstava iz prve ruke svedoči o postepenom ali sigurnom propadanju Kotora, o gušenju grada koji na očigled svojih stanovnika nestaje pred silovitim nasrtajima neoliberalnog koncepta takozvanog kulturnog turizma. Pomama za novcem, rasprodaja prirodnih resursa, ali i pojedinih elemenata neprocenjive kulturne baštine, atmosfera diktirana idejom brze i lake zarade, već godinama pretvaraju jezgro drevnog Kotora u veliki kafić čija trešteća muzika krnji zidine Grada. U isti mah, kotorske krivudave uličice, prelepi trgovi i ljupke pjacete, transformišu se u kič ambijent koji je sve teže povezati sa bogatom povešću Kotora. Jedan od bisera Boke Kokotorske, uokviren kapetanskim gradom Perastom, Verigama kao zaprekom za piratske brodove, slavnom Gospom od 9

Škrpjela, atraktivnim Risanskim zalivom i Ostrvom svetog Đorđa, Kotor danas, polako ali sigurno, odumire izjedajući sâm sebe. Iznutra i spolja. Ovu jednostavnu i evidentnu istinu akteri predstave KoTo(R) o Kotoru saopštavaju i igraju kroz niz scenskih fragmena, stvarajući složenu strukturu satkanu od elemenata koji međusobno nisu previše čvrsto povezani, osim osnovnom tematskom niti – pričom o Kotoru i Boki Kotorskoj. U jednoj sceni turistički vodič provodi goste kotorskim ulicama, no sadržaj onoga sa čime upoznaje turiste ima manje veze s burnom istorijom koja je vazda tutnjala ovim prostorima, a pre je uvod u program predstojeće zabave. Jer danas nikoga više ne zanima povest, a svet funkcioniše kao prostor neprekidno potencijalne zabave. Istorijska faktografija se, dakle, ovde pojavljuje tek kao fon na kojem će se još jasnije ocrtavati obrisi novoupostavljenog kotorskog vašara. U sledećoj sceni će učesnici predstave svojim telima markirati kruzer čiji gabariti poništavaju zidine starog Kotora, da bi u narednoj publika saznala da lokalni političari itekako imaju plan kulturnog razvoja Grada, ali i otkrila da je taj plan tipičan primer montipajtonovski izvitoperenog tumačenja sveta. Neki od ovih scenskih prizora u sebi sadrže snažnu katarzu, neki imaju tek ilustrativnu funkciju, dok ima i onih koje služe samo kao svojevrsno vezivno tkivo, no svi oni vode ka finalu u kojem ćemo biti suočeni sa reakcijom mnogih Kotorana na ovu predstavu. Duhovite reminiscencije na kotorsku svakodnevicu u jednom času, naime, postaju zastrašujuća slika joneskovski apsurdne stvarnosti koja preti da sama izjede vlastitu supstancu, a usput i ruinira jedan od najlepših gradova drevne mediteranske baštine. No, KoTo(R) o Kotoru pokazuje da uništavanje Polisa ujedno podrazumeva i poništavanje građanske svesti, 10

a da gušenje Grada, osim razarajućeg dejstva na arhitekturu i poimanje prostora, utiče i na raslojavanje unutar samog bića kotorskog građanstva. Otuda su akteri predstave, prikazavši KoTo(R) o Kotoru u svom gradu, prepoznati u Kotoru kao neprilagođeni buntovnici i remetilački faktor. Rečju, identifikovani su kao drugačiji. A biti drugačiji, barem u mehanizmu „filozofije palanke”, znači biti – neprijatelj. Završne scene predstave – odjeci njenog igranja u samom Kotoru, užasne pretnje i uvrede na račun njenih aktera – potvrđuju istinu da očuvanje građanske svesti jeste jedno od centralnih civilizacijskih pitanja kojima se sada i ovde ima smisla baviti. Uzmemo li, pri tom, u obzir činjenicu da akteri predstave nisu glumci, te da ne pokušavaju da glume glumce, nego svoje iskaze saopštavaju neposredno, autentično dokumentaristički, te da u njihovom scenskom nastupu nema ni najmanjeg pokušaja prikrivanja da su naturščici, onda takav njihov angažman dobija dodatnu scensku težinu i dramatičnost. Uostalom, već i sam naslov predstave je duhovita igra reči, jer ukazuje na dvosmislenost: Kotor Kotoru, s jedne, ali i ali Ko-to-(radi)-Kotoru, s druge strane, gde slovo „R”, stavljeno u zagradu na kraju prve reči, ujedno asocira na uobičajeni simbol zaštite robne marke, pa ime grada Kotor, sa naglašenim „R”, možemo prepoznati i kao dokaz da i kulturna baština može da postane tržišni brend. A tržište, kao što nas podučavaju magovi neoliberalnog kapitalizma, ima svoje zakone, po pravilu suprotne interesima kulture. No, ovako shvaćeno slovo „R“ možemo, međutim, tumačiti i na posve drugačiji način: kao čvrstu rešenost autora i aktera predstave da sami 11

zaštite Kotor od onoga što mu sledi ako sadašnji proces arhitektonske, kulturne, duhovne i moralne devastacije bude nastavljen. Naime, jedno od pitanja koja postavlja ova predstava glasi: od koga ga to ona zapravo štiti? Ko sve ovo radi Kotoru? Ko mu ubija dušu i skrnavi ga? Ko mrvi njegove drevne zidine i muti vodu u kojoj odvajkada živi vila primorkinja? Ako na kraju predstave čujemo sve te strašne uvrede i pretnje koje su Kotorani izrekli ili napisali svojim sugrađanima, akterima ove scenske priče, moramo se zapitati da li se pravo na ljubav prema nekom gradu stiče potvrdom da ste u tom gradu rođeni? Kupuje li se pravo na tu ljubav kao što su nekoć bile kupovane indulgencije? Imaju li pravo na tu ljubav, a u skladu s njom i pravo da štite grad koji vole, i oni koji u tom gradu nisu rođeni? Da li su granice grada (polisa) ujedno i međe u kojima obitava duša? Nastala kroz proces pozorišne radionice koju je vešto i promišljeno vodio reditelj Petar Pejaković, ova predstava je na najbolji način iskoristila teatar kao medij da bi bio artikulisan precizan društveni stav. Forma kotorske predstave je, dakle, scenskom igrom početnu metaforu Kotora kao polisa na kojem se temelji mediteranska civilizacija, a šire i evropska, smestila u sferu društvenog aktivizma, te se tako oslobodila obaveze robovanja ma kakvim pozorišnim pravilima. Otuda KoTo(R) o Kotoru nije samo teatarski čin, ili je to tek delimično, a sagledana u širem kontekstu, ova predstava prerasta u pitanje koje prestaje da se tiče samo grada od kojeg je satkan njen naslov. Tiče se, dakle, svih nas – tamo i ovde. Svuda. Aleksandar Milosavljević, pozorišni kritičar Septembar 2016. 12

Grad koji se pobunio igrom U dnevnim novinama „Vijesti” 1. jula 2016. je objavljena kolumna Božene Jelušić pod nazivom „Kotor i Vještica” u kojoj autorka piše o premijeri predstave KoTo(R) o KOTORU.

Dok u Cmoj Gori protesti obespravljenih ne prestaju, zaposjedaju se drumovi, štrajkuje glađu i izlazi se pred Skupštinu, u kojoj dobro (pre) plaćeni poslanici glume prijatelje naroda, Kotorani su uspjeli da se pobune pozorišnom predstavom. Za to su imali i previše razloga od surovosti graditelja koji satiru ono što ga je stavilo pod Uneskovu zaštitu, preko centralizacije i sloma nekada uspješne privrede, do moralnog bespuća i žudnje za lako stečenim bogatstvom. Pozorišna scena je tako postala politička tribina, a scenski pokret način da se saopšte moralni i politički zadatak građanina. Sala CZK je bila prepuna, čak i prolazi i stepenice. Teško da bi ijedna politička partija uspjela da okupi toliko ljudi, a da iza okupljanja ne stoje goli interes ili životna prinuda. Iako će se pozornice naših primorskih gradova i ovoga ljeta nadmetati svojim manje ili više skupim programima, teško da će neki doseći emotivnu snagu amaterske dokumentarne pozorišne predstave „KoTo(R) o Kotoru” (igra riječi: Ko to o Kotoru) koja je u režiji Petra Pejakovića premijemo izvedena u ponedjeljak 20. juna u dvorani Kulturnog centra „Nikola Đurković” u Kotoru. Nažalost, na sajtu NVO Expeditio, koja stoji iza ovog vrijednog projekta, vidi se da je odjek u javnosti bio odveć skroman i da se u ovoj zemlji ružnih vijesti teško nalazi prostor za one 13

malobrojne trenutke koji vraćaju nadu u mogućnost da nam bude bolje, da društvo bude zdravije i pravednije. Iako je Kotor jedinstveni grad koji se pobunio igrom, teško da će ih nadležni čuti. Nadležni su navikli na dvorske predstave i na bezbjedni prvi red u kome glume kulturu. Zato za njih ovdje nije bilo mjesta. Takvi kakvi su, ne bi se ni usudili da dođu u srce karnevalske tradicije, koja ukida hijerarhiju i razobličava one koji imaju moć. A Kotor je disao slobodom, smijehom i satirom, koji su razobličavali i ismijavali sve one koji su ga uvrijedili. I makar samo te jedne večeri, svako bi poželio da nikad nije bio vlast, ni u Kotoru ni u državi, posebno kada su iz publike počele da stižu salve optužbi i ponekad odveć grubih komentara. Međutim, takvo satirično ismijavanje predstavlja srž i karnevala i mediteranske dramske tradicije. Zato se grčkim komediografima ponekad zabranjivalo da upotrebljavaju lična imena onih koje su kritikovali. O snazi ismijavanja svjedoči i legenda o smrti Eupolida, žestokog kritičara vlasti. Njega su bacili u more, po naređenju Alkibijada, uvrijeđenog njegovim otvorenim ismijevanjem. Da je to bilo moguće, mnogi bi te večeri rado i sam Kotor bacili u more. Kao u vrijeme drevnog antičkog pozorišta i Aristofanovih predstava, i mi živimo u vremenu apsurda, jeftine demagogije i obesmišljavanja demokratije. Aristofanove komedije su prikazivale tamnu stranu života atinskog društva: demagoge koji laskaju narodu skromne pameti, njihovu sebičnost i pohlepu i sa druge strane potpunu ravnodušnost prema narodnim interesima. Međutim, lopovluk i podmićivanje i zloupotrebe svih vrsta, nisu kod Aristofana bili pripisivani samo vođama, već i samom 14

narodu koji je izgubio osjećaj za sopstveni interes. Kao i danas, bilo je to vrijeme u kome se svako mogao kupiti, u kome su ljudi prodavali svoje dostojanstvo, bježali od rada i sanjali o lako stečenom bogatstvu. Zato Aristofan nije zazirao ni od grube farse, pa čak ni od profanisanja demokratije, te najveće grčke svetinje, ukoliko je ona omogućavala da se narod zavede i okrene protiv samoga sebe. I Kotorani su ismijali slične probleme i posebno uništavanje grada i njegovih ambijentalnih vrijednosti, sveopšte fizičko i moralno zagađenje, podmitljivost onih koji bi morali da ga štite, oštećene Škaljare, Dobrotu, Verige, mlade ostavljene ulici i nezaposlenosti... Ismijali su i sopstvene slabosti, ksenofobiju i stereotipe, koji im često ne daju da se konstruktivnije bore za javni interes. Važno je ponoviti da se pozorišna kritika i opomena Kotorana da gradovi pripadaju građanima, događa u osvit konačnog i neopozivog preuzimanja svega što je u Crnoj Gori vrijedno i što je još u stanju da privuče sumnjive investitore, kontroverzne biznismene i one koji imaju moć u društvu. A zna se šta njih privlači: djevičanski prostori divlje ljepote, urbane cjeline rijetkih kulturnih i ambijentalnih vrijednosti, luke i plaže. Istina, brižna Vlada povremeno objasni građanima da će i dalje imati pristup plaži i obali, kao da im velikodušno kaže da će imati pravo da dišu. Važno je reći i da su na sceni CZK-a bili ljudi različitih godina i obrazovanja, vjera i nacija, domaći i pridošlice svi zajedno građani Kotora. U završnoj sceni, polako su ih na sve uži prostor sabijali graditelji sa žutim šlemovima, koji su premjeravali i otimali prostor grada. Samo se vi igrajte, govorili su im, a onda su građani shvatili šta im rade i počeli da se bune. Međutim, 15

graditelji su uzvraćali uvijek novim strategijama. Prvo providnim obećanjima, onda vrećama novca, potom prebijanjem neposlušnih. A onda su lica pod fantomkama počela da ulaze među građane i da zajedno sa njima uzvikuju „Grad je naš”, sve dok sa scene nije nestao i posljednji građanin otvorenog lica. Ostali su samo ljudi sa fantomkama, a dijete koje je došlo da ih rastjera sa scene bilo je tek naivan pokušaj da se igra okonča srećnim krajem. Ipak, odveć očita aluzija na kotorske kriminalne grupe bila je tek metafora onih „kriminalnih grupa” koje nastupaju u skupim odijelima i bez fantomki, u svojstvu predstavnika naroda, koji mu oduzimaju luku, život, posao, Verige, Kostanjicu, pomorce... Simptomatično je da je te večeri prva predstava budvanskog Grada teatra odigrana u Bečićima, u naselju simboličkog imena Vještica. Jer Budva je izgubila sve svoje scene, preostalo joj je samo mjesto na kome se gnijezdi kolektor za prečišćavanje otpadnih voda, projekat kojim su građani Budve opljačkani i prinuđeni da vraćaju preko sto miliona eura. Simpotmatično je i da je te večeri igrana „Antigona 2000 godina kasnije”, a Sofoklova drama je znamenita i po čuvenom Hemonovom odgovoru surovom ocu i vladaru Kreontu, koji Antigonu osuđuje na smrt: „To nije država što jednom pripada”. Božena Jelušić, profesorica književnosti Jul 2016.

Pravi ljudi imaju moć koja je trajna U dnevnim novinama „Vijesti” objavljen je 20. juna 2016. intervju sa Petrom Pejakovićem o procesnom radu na predstavi KoTo(R) o KOTORU Vaši profesionalni, rediteljski afiniteti vidno su usmjereni ka oblicima tzv. primijenjenog pozorišta (kao što su performans, terapijsko, ulično i nevidljivo pozorište...), koje podrazumijeva dešavanje u lokalnim prostorima i upotrebu drame i pozorišta u radu sa nekom od različitih socijalnih grupa ili lokalnih zajednica. Možete li ukratko objasniti svoju viziju ovog pozorišta: šta je njegova suština, i šta bi na osnovu dugogodišnjeg iskustva bio Vaš lični metod pri njegovom stvaranju? U pozorištu me zanima ono pozorište koje je „bliže životu“. Današnje pozorište je izgubilo vitalnost, značaj i društveni uticaj koje je imalo u svim epohama do prije 100 godina. Od tada, to je jedina umjetnost koja je drastično gubila svoj položaj u modernom društvu. I dalje ga ubrzano gubi. U svemu tomo gubi i sebe. Veoma često se pozorišta zatvaraju u jednu samodovoljnu i podrazumijevajuću važnost koja nema mnogo veze ni sa čim. Rapidno se dešava da nas tzv. virtualna stvarnost ili sve ono što je tehnološki posredovano neposrednije odvodi do nekog stvarnog života, a pozorište koje bi trebalo da je živo samo po sebi, zamajava nas nekom kobajagi realnošću. Priča, likovi, gluma, odnosi i sukobi, koliko god bili životni i istinski u dobrom konvencionalnom pozorištu, nemaju onu moć kakvu ima teatar koji ima neposredniju vrstu djelovanja. To sam osjetio mnogo puta na svojoj koži, i kao gledalac, i kao učesnik.

Volim i bavim se pozorištem koje je neposredno dio života. Pravi ljudi, stvarni prostori, istinski događaji imaju moć koja je trajna i duboka. Stvarajući i rukovodeći se u tim okolnostima dolazite sigurno u poziciju da nešto možete da uradite. Uvjerenja sam da pozorište mora da ima još neke funkcije u društvu pored toga da zabavlja i estetski djeluje. Današnja kultura je potpuno pod uticajem zabave i estetizacije, tako da je drugačije pozorište tim prije potrebno. Uostalom, pozorište kao umjetnost to već ima u svom karakteru: žive ljude, realno okupljanje oko zajedničkog interesa, posezanje za temama i fenomenima koji nas se tiču bez ostatka, direktano i živo dejstvo na neposrednu stvarnost. Pozorište mora da se vrati tim svojim fundamentima ili, ako hoćete, korjenima. A lični motivi za bavljenje participativnom umjetnošću? Postoje i razlozi koji su lične prirode koji određuju ovakve moje afinitete u pozorištu. Izdvojio bih samo jedan. Moja empatija je mnogo više socijane, nego individualne prirode. Više me se tiču fenomeni koji su društveni od onih koji su lični. I u tom smislu bavim se više društvenim temama i dešavanjima. Koliko god neka individualna sudbina bila bremenita i imala univerzalni karakter, ona me se ne tiče u dovoljnoj mjeri i za mene ne nosi jak podsticaj. Emotivnost, kao esencija svakog umjetničkog djelanja, važnija mi je kao pojava kolektivnog i kao sila društvenih promjena. Radio sam pozorišne predstave i procese sa Romima, maloljetnim delinkventima, osobama sa psihičkim poremećajima, sa djecom bez roditeljskog staranja, sa osobama sa oštećenjem vida i sluha i sa raseljenim licima. Čitav moj dvadesetogodišnji pozorišni rad sa djecom i mladima, i za njih, razumijevam isto kao dio socijalno angažovanog umjetničkog stvaralaštva. Nažalost, često su djeca, a posebno mladi, 18

dio društva koji je ugrožen i/ili marginalizovan. Nakon svih tih iskustava, osnovni razlog zašto se bavim ovom vrstom pozorišta je što sam se snažno uvjerio u moć koju ova vrsta djelovanja ima. Ne mogu reći ni da imam, ni da nemam metod. U najvećoj mjeri koristim igru i improvizaciju kao sredstva da se ljudi opuste, ohrabre, oslobode, izraze i osjete jedni druge. Pozorište ima široko primjenjivu moć. Projekat nevladine organizacije Expeditio POZORIŠTE O KOTORU, koji kroz Vaš procesni rad sa stanovnicima/cama Kotora treba da iznjedri dokumentarnu pozorišnu predstavu sa fokusom na gradske posebnosti i probleme, započet u oktobru prošle godine, približava se kraju. Dvadesetog juna javno će biti prikazana predstava „KoTo(r) o Kotoru“, koja je nastala kao rezultat višemjesečnog radioničarskog procesa. Na samom početku, svi zainteresovani građani su bili pozvani da se uključe, i da na razne načine postanu stvaraoci ove predstave. S obzirom na mnogobrojne raznolike lične priče i utiske vezane za grad koji su isplivali tokom radionica, kako se slagala ta mozaična slika Kotora danas, koje su teme isplivale kao dominantne? Ovo je veoma poseban pozorištan projekat. Nisu okupljene ciljane društvene grupe kao učesnici, već je ostavljeno da se javi i uključi ko god hoće i može. Grupa koja se okupila i ustalila broji dvadesetak članova i plod je demokratskog principa da se ravnopravno djeluje. To je raznolika grupa, koja mnogo više predstavlja centar nego marginu jedne gradske zajednice. Najmanji mogući zajednički imenitelj je određeni aktivizam koji svi članovi nose u sebe. Riječ „drama“, kao sinonim za dramsku i pozorišnu umjetnost, potiče od starogrčke riječi koja znači radnja ili akcija. Dakle, pozorište kao princip akcije, u ovom slučaju društvene 19

akcije, nešto je što najsnažnije okuplja ovu grupu ljudi. Ovo je veoma rijedak i značajan primjer pozorišnog djelovanja, ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu. Nadam se da će zaživjeti i dalje se razvijati. Na samom početku pozorišnih radionica smo razgovarali i odlučivali (glasali) koje su to teme koje su najvažnije za Kotor danas. Teme koje su se iskristalisale kao najvažnije većini, ali i kao najsnažnije, su teme života u strahu, izumiranja starog grada, borbe protiv kulture, ljubavi prema gradu, neučinkovitosti gradske vlasti, devastacije, razornog licemjerstva i ćutanja, dekadencije i dr. Sve ove teme su dobile svoje značajno mjesto u predstavi koja je proizašla iz ovog osmomjesečnog procesa. POZORIŠTE O KOTORU, osim dokumentarnim, možemo formalno okarakterisati i kao skupno kreirano pozorište zajednice, koje karakteriše „demokratizovanje“ raznih aspekata pozorišne proizvodnje i skupno kreiranje teksta u radioničarskom procesu proba. Imajući u vidu i raznolikost i nehomogenost grupe građana koja je učestvovala na radionicama, i nepostojanje unaprijed postavljenih tematskih odrednica, možete li reći nešto više o „pravilima igre“ tog suštinski otvorenog procesa, koji karakteriše nepredvidivost, i istovremeno privlačna i pomalo zastrašujuća sloboda? Koliki i kakav je zaista bio stepen zajedništva u integraciji različitih gledišta, a kolika i kakva uloga reditelja? Sebi sam u ovom procesu, pored ostalih, uobičajenih pozorišnih zadataka, zadao dodatni zadatak medijatora i katalizatora određenih stavova i ideja. Ovo je veoma delikatan proces u ovakvoj vrsti pozorišnog rada, ali je i presudan. Kao i u „stvarnom životu“, posegli smo za demokratskim 20

principima komunikacije i djelovanja, koje je veoma teško sprovesti. Ubijeđen sam da je kvalitetna demokratija u društvu koje je nerazvijeno nemoguća, odnosno da stepen razvijenosti demokratije zavisi od stepena razvijenosti društva u cjelini. Štaviše, razvijenost demokratije ne garantuje i razvoj društva. U slučaju ovog našeg malog pozorišnog društva, situacija nije reprezentativna na širem planu, jer okupljena grupa ne predstavlja idealan uzorak prosječnog kotorskog građanina. Sa jedne strane, to je u određenoj mjeri odvelo proces od dokumentarističkog, i to ka određenoj kritici i satiri. Sa druge strane, mnogo lakše su se iskristalisale značajne društvene teme, kao izraz svijesti i potrebe da se društveno djeluje. Primijenjeno pozorište često se naziva i „pozorištem promjene“, jer su javna prikazivanja predstava koja nastaju kao njegovi rezultati, za razliku od institucionalnih pozorišnih izvedbi, samo „vrh ledenog brijega“, dok je ono što je potencijalno suštinski važno i dragocjeno upravo sam višemjesečni radioničarski proces. Jedan od proklamovanih ciljeva i POZORIŠTA O KOTORU jeste da se kroz stvaralaštvo razvijaju kapaciteti građana/ki da kritički misle i da se osnažuju za zajedničku promjenu u aspektima društvenog okruženja koje im nije prihvatljivo. Kako objašnjavate alhemiju procesa kroz koji su se u raznolikoj, međusobno nedovoljno poznatoj grupi građana postepeno stvarali povezanost, povjerenje i solidarnost? Takođe, šta bi bio optimalan koncept da se u tom pravcu šire djeluje i na ne-učesnike, publiku koja će pogledati izvedbu? Ovaj proces sam razumio, prije svega, kao mogućnost pruženu svakom građaninu Kotora, da javno iskaže svoja mišljenja i osjećanja o svom gradu. To je moglo da se uradi direktno sa pozorišne scene, ili kroz 21

doprinos samom procesu i nastanku scenarija predstave, davanjem ideja, prijedloga, materijala; te učestvovanjem u odlučivanju oko važnosti oblikovanja tih ideja. Veoma značajna je stvar osvijestiti potrebu i odlučiti se na javni izraz o javnom interesu. Za to je potreban podsticaj, ohrabrenje, mijenjanje uvjeta i borba protiv inhibiranosti. Ovaj projekat je zato i osmišljen. To je njegova suština - da pozove ljude da se javno izraze, a one koji se nisu odazvali da ohrabri, podstakne i pokaže im da je to moguće, na jedan lijep i bezbolan način. Mnogi su imali i imaju predubjeđenje da pozorište nije dobar način da se to uradi. Zapravo je suprotno - upravo povjerenje, solidarnost, zajedništvo, tolerancija, razmjena, osjećajnost, sinergija i mašta, koje dobro pozorište uvijek u obilju nosi u sebi, idealno su tlo i uvjeti da se desi nešto istinski. Dobro pozorište je oaza. U modernom svijetu parcipativnost u svim umjetničkim disciplinama, kao i u kulturnim i repertoarskim politikama, urbanizmu, itd. postaje opšteprihvaćeno pravilo. Kada je pozorište u pitanju, često se može čuti mišljenje da se danas najzanimljivije pozorište pravi sa publikom, a ne za publiku, i da ono ne treba da bude privilegija samo pozorišnih ustanova, nego sredstvo kreativnog izražavanja svakog pojedinca, u svrhe ličnog razvoja i društvenog angažmana. Nasuprot tome, utisak je da su u Crnoj Gori kultura i umjetnost uglavnom okamenjeni u tradicionalističkim, reprezentativističkim, larpurlartističkim, a vrlo često i ideološki obojenim modelima, bez svijesti da bi kreativnost mogla i trebalo da bude društveno usmjerena i kolaborativna. Da li smatrate da umjetnici i kreativci nose, ili da bi trebalo da nose, određenu odgovornost za stanje u našem društvu? Kako ih podstaći da 22

se aktivnije bave rješavanjem izazova sa kojima se suočavaju gradovi i građani? Iskonsko i prvobitno pozorište je nastalo iz publike, a ne za publiku. Svako dobro pozorište, ma kakvo ono bilo, treba da se pravi iz publike, a ne za nju. Sve ostalo je prostor manipulacije i zloupotrebe. Teško je ovladati istinskom i iskonskom potrebom koja dolazi iz publike u određenom vremenu. Publici ne treba podilaziti, nego joj treba nuditi ono što joj stvarno treba, i još malo više. U definisanju ovog malo više je sva vještina stvaranja. Ne mislim da svi umjetnici i kreativci nose neku posebnu odgovornost za opšte stanje u društvu. Takva vrsta generalizacije nije dobra ni za umjetnike ni za društvo. Osjećajnost, umjetnički talenat i promišljanje nisu dovoljni za javno djelovanje. Postoje umjetnici i kreativci koji imaju i ostale osobine potrebne za takvu vrstu angažovanja i odgovornosti. To što su umjetnici javne ličnosti ne podrazumijeva da imaju mogućnost da javno djeluju na širem planu, a samim tim niti povlači njihovu odgovornost. Sa druge strane, umjetnost ima moć da utiče na stvarnost na toliko poseban način, za razliku od drugih oblika ljudskog djelovanja, da je veoma važno da se ta njena moć razvija i da ona bude „odgovorna”. Umjetnost mora da ima ambiciju da kreira novu stvarnost. S obzirom da bi pozorište trebalo da bude „poligon za vježbanje i zadobijanje slobode“, kako u opštoj društvenoj klimi straha, pomahnitalih ideologija, „nezamjeranja“, „uhljebljavanja“,..., ostati nezavistan i slobodan; kako biti efektivno kritičan prema izopačenom sistemu, a ipak bivstvovati i djelovati u njemu? 23

Teško. Svjestan sam da je teško. Moja očekivanja od pozorišta su mnogo veća od toga da bude samo poligon za slobode. Ta sopstvena nerealnost mi je veoma važna i ne bih mogao bez nje. Nemam recept za sve. Donekle me „spašava“ moja priroda, koja je istovremeno veoma blaga, i sa izrazito divljim željama. Uvijek postavim velike zadatke, a onda krenem iz samog početka. Trudim se da djelujem sistematično, što znači strpljivo, pažljivo, iz temelja i iz korijena, ako treba uvijek iz početka. Nastojim da mijenjam sistem, a ne pojavne stvari. Olakšava mi što bezuslovno volim ovo što radim. Neodoljivo me privlače „svjetle tačke“, kako ih naziva Njegoš, a one su često u najdubljem mraku. Razgovarala: Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka Jul 2016.

Osvješćivanje kroz umjetničke intervencije U dnevnim novinama „Vijesti” objavljen je 20. 12. 2015. intervju sa Tatjanom Rajić o radu na predstavi KoTo(R) o KOTORU Projekat nevladine organizacije Expeditio POZORIŠTE O KOTORU kroz procesni rad reditelja Petra Pejakovića sa stanovnicima Kotora treba da iznjedri dokumentarnu pozorišnu predstavu sa fokusom na gradske posebnosti i probleme. Riječ je o skupno kreiranom pozorištu zajednice, koje promoviše ideju teatra kao sredstva istraživanja i kreativnog izražavanja svakog pojednica ili grupe u svrhe ličnog razvoja i društvenog angažmana. Na taj način, pozorište zajednice postaje i neki mogući kreativniji, dijalogičniji način postojanja i življenja lokalne zajednice u kojoj se dešava. O tome gdje Expeditio, kao inicijator i posredni finansijer POZORIŠTA O KOTORU identifikuje tačke presjeka između dinamičnih društvenih tokova, mogućih polja promjena, razvojnog djelovanja umjetnosti i lične i društvene akcije, razgovaramo sa arhitekticom Tatjanom Rajić, programskom koordinatorkom NVO Expeditio. U svim projektima pokušavamo da reagujemo na probleme i potrebe zajednice u kojoj živimo i da pronalazimo jasne, javnosti razumljive i, kad god je moguće, kreativne načine da se bavimo temama koje prepoznajemo kao značajne. Kada smo počeli da razmišljamo o POZORIŠTU O KOTORU, 25

imali smo unaprijed postavljen samo jedan zadatak /izazov - kako osnažiti građane/ke (kao i same kreativne aktere - umjetnike) kroz uključivanje u jedan umjetnički proces. Inspirisani drugim praksama dokumentarnog pozorišta i poznavajući rad Petra Pejakovića, lokalnog reditelja, odlučili smo da pokušamo povezati temu koja nas najviše zanima - grad, sa umjetničkom formom - teatrom. Imali smo u vidu, takođe, i da je okvir za aktivno uključivanje građana/ki u umjetničke projekte u Kotoru prilično sužen. Građanima/kama se uglavnom nudi pasivno konzumiranje kulturnih dešavanja, a znamo da aktivno učešće u umjetničkim i kulturnim projektima unapređuje socijalni kapital jedne sredine i podiže ukupan kvalitet života. Takođe, stvaralaštvo igra važnu ulogu u podsticanju kritičkog mišljenja na osnovu koga se razvijaju kapaciteti građana/ki da se bave aktivizmom i osnažuju se za promjenu u aspektima društvenog okruženja koje im nije prihvatljivo. Uzimajući u obzir sve navedene okolnosti - teme kojima se bavi Expeditio, dostupnost saradnje sa lokalnim umjetnikom koji ima iskustva sa dokumentarnim teatrom i potrebu za aktivnijim uključivanjem i osnaživanjem građana/ki, započelo je POZORIŠTE O KOTORU, ističe Rajić. Kroz procesni rad reditelja Petra Pejakovića i učesnika izdvojilo se oko 25 potencijalnih tema za predstavu o Kotoru. Ona za koju je velika većina okupljenih zatim smatrala da je prioritetna za obrađivanje pozorišnim sredstvima je - život u strahu. Nakon četiri održane radionice sa građanima, utisak je da je riječ o prilično višeslojnom, složenom osjećanju. Šta je vaš utisak, kako biste objasnili tu izvjesnu sjenku straha nad životom u Kotoru? 26

Podstaknuta ovom temom, kao i nekim drugim razgovorima na radionici, razmišljala sam da ima više nivoa straha kod ljudi, a samo jedan od njih je strah od izražavanja sopsvenog mišljenja u javnosti. Na radionici je više puta pokrenuta tema ozbiljne zabrinutosti Kotorana/ki zbog negativnog uticaja ljudi „sa strane“ (npr. sa sjevera), a na drugoj strani o tome da se „furešti“ ne osjećaju prihvaćenim od strane domaćeg stanovništva. Tu je i strah od toga da će grad koji volimo i kakvog ga pamtimo iz vremena djetinjstva nestati, da će se pretvoriti u nešto što ne želimo… Snažna osjećanja prate ove strahove i u to smo se uvjerili na radionicama. Mislim da iza svih tih strahova leži osjećaj nemoći, inercije i doživljaja da ne možemo ništa učiniti osim da pasivno posmatramo transformaciju grada koja nam se događa pred očima. Ako bismo uspjeli da, kroz proces rada na ovoj predstavi, podstaknemo same aktere, ali i buduću publiku na aktivizam, koliki god on bio, mislim da će cilj biti postignut. U početku radioničkog procesa smo pokušali da prepoznamo probleme koji nas okružuju, u kasnijim fazama smo povremeno maštali o željenoj slici grada. Ono što bi bilo dobro je da se u predstavi prepozna šta je to što predstavlja prepreke od sadašnjeg do željenog i na koji način svako od nas može da doprinese toj pozitivnoj promjeni. Sa druge strane, planirano je da predstavu prati i akcija zagovaranja za rješavanje gradskih problema koji će kroz proces eventualno biti identifikovani. Na osnovu dosadašnjeg procesa, da li imate utisak da je dovoljno razvijena kritička imaginacija građana o tome kako bi grad trebalo da izgleda; i da li su Kotorani dovoljno svjesni mogućnosti i potrebe za građanskim inicijativama i akcijama?

Iako su gradovi/naselja okvir naših života, iznenađujuće je koliko malo znamo o tome kako bi oni trebalo da se razvijaju da bi bili kvalitetnija mjesta za život. O tome nas ne uče mnogo u školama, a van škola gotovo nimalo. Nažalost, ukupan pristup planiranju prostora je takav da su ključne odluke o tome kako će gradovi izgledati podređene investitorskim željama, ne vodeći mnogo računa o javnom interesu i sa minimalnim uključivanjem građana/ki u kreativne faze procesa njihovog planiranja i oblikovanja (npr. u odlučivanje o javnim prostorima, parkovima, rekreativnim zonama, korišćenju napuštenih javnih objekata...). Primjeri razvoja gradova koji nas okružuju najčešće nisu dobra praksa, pa ni to nije poligon za edukaciju kako bi trebalo i moglo da bude. U takvom kontekstu, sa malo dobrih uzora i bez prilike da se kreativno uključuju u planerske procese, nerealno je očekivati da će sami građani/ke znati kako bi njihovi gradovi trebalo da izgledaju da bi bili bolja i prijatnija mjesta za život, te šta bi oni mogli da učine da tome individualno (ili kroz građanske akcije) doprinesu. U tom smislu postoji ogroman prostor za edukaciju, prvo o tome koji su kvaliteti života u gradovima, a potom i kako djelovati. Podsjetiću samo na neke osobine gradova kao poželjnih mjesta za život: podsticajan okvir za razvoj lokalne ekonomije, bezbjedan je i pouzdan javni prevoz kao održiva alternativa upotrebi automobila, uslovi za bezbjedno pješačenje i vožnju bicikala, dostupni i prijatni javni prostori, snažno povezana zajednica, kulturni i socijalni sadržaji dostupni svima itd. POZORIŠTE O KOTORU jedna je od aktivnosti u sklopu šireg projekta European Artizen Initiative. U opisu ovog projekta stoji da se isti odvija u gradovima ili djelovima gradova u svojevrsnoj tranziciji - prostorima u kojima se odvijaju dinamične prostorne, organizacione i društvene 28

transformacije. Takođe, ovi gradovi teže i ka poželjnom, otvorenom, participativnom procesu vlastitog kreiranja. U čemu prepoznajete tranzicioni položaj Kotora, i gdje se u njemu otvaraju pomenute „pukotine“ za senzibilne procese, koji bi bili drugačiji od sadašnjih, koji Kotor otrovnim dodirom modernog kapitala sve više izgrađuju kao privatni prostor? Mislim da se danas, u svim gradovima koji imaju namjeru da opstanu, nužno dešavaju te dinamične prostorne i društvene transformacije. Što su gradovi atraktivniji, pritisak kapitala je veći. Osnovno pitanje je na koji način se javni sektor i struka odnosi prema pritisku kapitala, i kako obezbijediti da se ne izgubi iz vida interes građana/ki, tj. kako da javni interes ne bude žrtvovan zarad interesa pojedinaca, te na koji način da se sa podjednakom važnosti tretiraju svi razvojni aspekati gradova - ekonomski, ekološki, socijalni i kulturni. U tom procesu jako je važno i da se mi, građani, osnažujemo i djelujemo, postavljamo pitanja javnom sektoru otvoreno i bez straha i da djelujemo aktivistički. Kroz aktivnosti u lokalnom kontekstu se može i mora uticati na političke aktere kako bi oni uzimali u obzir građane/ke kao važnog partnera u procesu oblikovanja gradova. U tom procesu jako je bitna participativnost, iznova pitati građane/ke šta vide kao ključne probleme, šta su njihove potrebe i kako da one u najvećoj mjeri budu zadovoljene. Naravno, neophodno je, kako se ne bi iznevjerilo povjerenje građana, obezbijediti da njihovo uključivanje ne bude isključivo deklarativno (na šta smo navikli kroz javne rasprave) već istinsko, ono koje vodi podizanju kvaliteta života u zajednici. Obezbijediti participativnost, danas kada imamo savremena sredstva komunikacije, lakše je nego ikada, samo je potrebna volja. 29

Prema svim dostupnim podacima, u Crnoj Gori prevelika centralizacija i čvrsto ustanovljene postojeće strukture moći ograničavaju i sabotiraju društvenu kreativnost. Štaviše, donosioci odluka na državnom i lokalnom nivou, osim deklarativno, evidentno ne žele stvarni dijalog, stvaranje partnerstava i uspostavljanje zajedničke odgovornosti i osjećaja „vlasništva“ građana nad mjestom u kome žive. Sa druge strane, Expeditio kao organizacija kojoj je participativni pristup jedno od osnovnih načela kojima se rukovodi u svome radu, veoma često kroz različita istraživanja pita građane za mišljenje. Možete li se osvrnuti na utisak da se ljudi poslije nekog vremena zamore i obeshrabre, kada odvoje svoje vrijeme, a ne dobijaju povratne informacije i ne vide konkretne rezultate svoga uključivanja? Jeste, mi u svim projektima jako polažemo na participativnost i vjerujemo u taj pristup. Nažalost, mi ne možemo obećati građanima, niti to činimo, da će njihove ideje i predlozi koje daju kroz proces uključivanja, biti realizovani ukoliko to od nas ne zavisi. Mi im kažemo da će njihovo mišljenje biti uključeno u određeni set preporuka, istraživanje, studiju i slično. To je granica do koje možemo da garantujemo, i to uvijek ispunimo. Mislimo da ljudi koji se uključuju prepoznaju našu dobru namjeru i ne osjećaju se zloupotrebljenim. Zato još uvijek imamo zadovoljavajući (čak i preko očekivanog) nivo participacije, bez obzira da li organizujemo diskusiju, iniciramo pozorišnu predstavu, kao sada, ili sprovodimo istraživanje. Šta bi onda trebalo učini da se donosioci odluka navedu, pa ako treba i primoraju, da počnu da računaju na „javnost“ i „javni interes“ kao građanski institut koji je iznad slobodnog tržišta, ugovora, pa čak i iznad zakona? 30

Ono što mi kao građani/ke možemo je da budemo aktivniji, da se među sobom bolje organizujemo, koristimo sve legalne mehanizmime djelovanja (građanske inicijative, javne rasprave, „praznu stolicu” u lokalnom parlamentu, itd). Takođe, bitno je da podsjećamo donosioce odluka da su oni tu gdje jesu zahvaljujući nama, građanima/kama, koji plaćamo porez da bismo koristili servise javnog sektora. Građani/ke su inertni i apatični iz puno razloga. Oni koji se, poput naše organizacije, godinama zalažu za promjene reagujući putem legalnih mehanizama, vjerovatno dijele naše iskustvo da njihova mišljenja i sugestije u najvećem broju slučajeva nisu uvažena. To naravno ne uliva optimizam. Mnogi se umore i odustaju od pokušaja. Zbog velikog broja negativnih iskustava postoji ogromno nepovjerenje građana u rad javnog sektora (a to smo vidjeli i na radionicama POZORIŠTE O KOTORU) a ono se može povratiti samo istinskim ulaganjem u aktivnosti koje se tiču interesa građana, osluškivanjem potreba građana, ugledanjem na najbolje prakse i marljivim radom. U Crnoj Gori, dobre ideje i intervencije koje dolaze iz civilnog sektora često ne uspijevaju da postignu cilj zbog nenaklonjenih struktura moći. Kako postići balans - da inicijative imaju političko legitimisanje, ali da budu duboko ukorijenjene i u civilno društvo? Drugim riječima, kako primjenjivati dobre prakse razvijenijih zemalja, koje podrazumijevaju razvijene mehanizme saradnje i zajednički jezik između dva sektora, u sistemu koji nema stvarne veze sa teorijama, modelima, procesima i onim kakve bi stvari trebalo da budu, nego gotovo isključivo sa ličnim interesima? U sistemu koji se bavi gotovo isključivo ličnim interesima jedino što vam ostaje je da ne pristajete, u partnerskom smislu, da budete dio tog sistema 31

već da djelujete sa strane pokušavajući da ukazujete na loše prakse i predlažete moguća rješenja. Efekti svakog posla koji je od interesa za širu javnost su svakako mnogo bolji kada se radi u partnerstvu javnog i civilnog sektora, ali ne možete na to pristajati u svim slučajevima. Mi imamo iskustvo saradnje sa nekim javnim institucijama u kojima postoji volja i želja, najčešće pojedinaca/ki, za istinskim pozitivnim promjenama. Isto tako, imamo iskustvo saradnje sa javnim institucijama kojima uopšte nije stalo do najboljih mogućih rezultata određenog projekta već samo da se ti projekti formalno realizuju. Možete poznavati najbolje prakse razvijenih zemalja, možete obezbijediti i sredstva da se dobri projekti realizuju i kod nas, ali ako nema volje, spremnosti i otvorenosti unutar institucija sistema, sve se zaustavi na par publikacija i preporuka koje čekaju neko drugo vrijeme i neke drugačije ljude. Naglasak projekta European Artizen Initiative je na potrebi za zajedničkim građenjem grada, odnosno suštinskim uključivanjem građana i njihovih potreba u procese urbanog razvoja. Kao svojevrsni facilitatori u kreiranju dijaloga i omogućavanju participativnih procesa prepoznati su umjetnici, i uopšte, kulturno-kreativni sektor. Utisak je da, iako na evropskom nivou kultura i kreativnost zauzimaju centralno mjesto u rješavanju izazova sa kojima se gradovi i građani suočavaju, umjetničke aktivnosti u Crnoj Gori odlikuje tradicionalan pristup i nedostatak transdisciplinarnosti. To jeste, kreativnost se i dalje romantičarski shvata kao „bljesak usamljenog genija“, a ne nešto što može biti društveno usmjereno, kumulativno i kolaborativno. Koji je to novi nivo sposobnosti i vještina koji bi kulturni i kreativni akteri u Crnoj Gori trebalo da razviju da bi mogli da učestvuju u su-izgradnji kreativnih i održivih gradova, i kako? 32

Da, umjetničke aktivnosti u Crnoj Gori još uvijek u najvećoj mjeri odlikuje tradicionalan pristup, uz veoma malo transdisciplinarnog eksperimentisanja i društvenog angažovanja. Na drugoj strani, djelovanje na polju razvoja gradova, naročito kroz uključivanje i osnaživanje građana/ki, zahtijeva novi nivo sposobnosti za kulturne i kreativne aktere. Ovo je prepoznato na evropskom nivou, a važi naravno i za područje Crne Gore. Dakle, potrebno je da se i sami kulturni akteri osnaže kako bi se više bavili gradovima - od razumijevanja principa održivosti gradova, preko uvođenja praksi uključivanja građana u umjetničke projekte do načina da se utiče na političke aktere kako bi uzeli kreativni sektor za ozbiljno. Ohrabrujuće je to što uočavamo da u Crnoj Gori lagano raste broj organizacija, naročito unutar nezavisne kulturne scene, koje su zainteresovane za bavljenje gradovima na različite načine - umjetničke intervencije sa ciljem osvješćivanja javnosti, promocija principa održivosti gradova, osvajanje i aktiviranje javnih prostora itd. Za početak je neohodno da kreativni akteri koji se bave gradovima budu prepoznati kao neko ko doprinosi urbanom razvoju, a zatim da im se, kroz finansijske linije unutar javnih fondova (trenutno veoma oskudnim), pruži prilika da realizuju što više projekata u toj oblasti. Takve okolnosti bi stimulisale kreiranje novih aktera kulturne scene koji se bave gradovima, a ujedno i doprinijele jačanju kapaciteta postojećih aktera. Kao takvi, oni bi mogli postati podrška javnom sektoru u procesu planiranja gradova u najrazličitijim oblastima - kao veza sa građanima, izvor ideja i slično. Razgovarala: Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka Decembar 2015.

Teatar zajednice POZORIŠTE O KOTORU

KoTo(R) KOTORU Autori: Građani/ke Kotora Reditelj: Petar Pejaković

Marjan Šantić Radmila Beća Radulović Slavica Lompar Jelena Vukasović Maja Mrđenović Ilko Marović Dragana Kunarac Jelena Franović Tatjana Rajić Aleksandra Kapetanović Maruška Drašković

Zorana Milošević Mitar Mića Jovanović Antonio Grgurović Mirjana Popović Žarko Nikolić Mirjana Petrović Stefan Lazarević U saradnji sa umjetnicima: Miodrag Vargić Dušan Murić Aleksandra Dejanović

POZORIŠTE O KOTORU predstavlja osmomjesečni procesni rad reditelja Petra Pejakovića sa stanovnicima Kotora čiji je cilj da se prikažu posebnosti, ali i problemi koji tište građane/ke. Dokumentarna predstava „KoTo(R) o Kotoru” (igra riječi: Ko to o Kotoru) je rezultat tog procesa. U predstavi su stanovnici/ce ujedno i autori/ke i učesnici/ce.

GRAD MARJAN Ja sam večeras za sve vas, domaće i furešte, grad koji voli fešte! Za nekog sam mračni, vlažni, kameni tor, a za one koji me vole - prekrasni grad Kotor. I još ću samo ovo reći: za uru-uru i kvarat nove neprijatelje ću steći. SLAVICA (Šeta oko njega) MARJAN Što se vrtiš oko mene? Ko si ti? SLAVICA Kako ko sam? Ja sam Slavica, živim u tebi... MARJAN U meni si se rodila, prohodala, rasla, školovala se, a onda upoznala prvu ljubav i otišla. SLAVICA Nisam nigdje otišla, cijeli život sam ovdje. MARJAN Otišla-ne otišla. Nisi bila tu kad si mi najpotrebnija bila, a tako mi je bio potreban tvoj glas podrške. SLAVICA Glas? Čujes li kako vičem, volim te… MARJAN To nije ljubav, to su samo riječi, a meni su potrebna djela! SLAVICA Zar ne vidiš kako se mučim da preskočim zid koji stoji između nas? A što tebe muči? MARJAN Uništavaju mi more, zaliv, obalu, fasade kroz stari grad, ormarić za struju, ormarić za vodu, ormarić za telefon, ormarić za televiziju, kilometri kabla, trafo stanice, erkondišeni, beton... SLAVICA Ali nije problem u menu, problem je u tebi. Ne možeš samo postojati, moraš mi pomoći... 37

MARJAN Na svaku stranu nekakav klan. Mafijaši sa kravatama u foteljama kao da imaju neki plan. Pucanje za dobro jutro, pucanje za laku noć ko to nad nama pokazuje moć? Kafići, muzika do daske, rade što hoće i dokle god hoće... Stolovima, stolicama, suncobranima zatvaraju pijace, ulice, sve prolaze. A Kotorani lagano u strahu odlaze, odlaze, odlaze... SLAVICA Kad se samo sjetim, nekad si imao dušu, energiju, duh, a sada stalno nešto kukaš. Reci mi nešto lijepo... MARJAN Naravno da ću ti reći nešto lijepo, našla si me dobre volje. Opet mi raskopavaju ulice, dograđuju i ruše! Djeca se bodu po venama, po bedemima piju i puše! Pijano osoblje, grabežljivi birtijaši, direktori bez firmi, novopečeni bogataši, advokati sposobni za sebe, nesposobni opštinari, katastar... (smijeh) Korumpirani političari, doktori, sudije, komunalni policajci, saobraćajci, nevjerni vjernici - i kad će se svi oni primaći kraju? A pare, pare brojati znaju. SLAVICA A ja? MARJAN A ja? SLAVICA A ti? MARJAN A ti? SLAVICA A vi? MARJAN A vi? Idite svi u krasni Kotor i dignite svoj glas to je dobro i za mene i za vas! 38

Kad mene ne bude bilo, neće biti ni vas! Mislite na moju budućnost, vašu i budućnost vaše djece! Nadam se da ćemo skupa vidjeti svjetlost na kraju tunela, ali znajte kad zlo zakuca na vaša vrata, vaš vapaj niko neće čuti jer stigao je previše kasno. SLAVICA Nije kasno, naša osjećanja su ista, hajde da ih spojimo. ZAJEDNO Ultima je ura da počne bura! (ulazi načelnik komunalne policije) MIĆA Dobro veče! Ko ste vi? Imate li dozvolu da stojite tu? SLAVICA Kakvu dozvolu?! Pa to je grad Kotor, on tu postoji vjekovima. MIĆA Ko si ti, ko te što pita! Gubi se, mrš! (okreće se Marjanu) Znate li vi ko sam ja? Ja sam načelnik komunalne policije! Ajmo razlaz, nemoj da pišem prijavu! (karate gestovi)

Idite svi u krasni Kotor i dignite svoj glas! 39

TURIZAM KATASTROFE ZORANA - Turistički vodič #1 Nakon što ste se upoznali sa znamenitostima Starog grada Kotora, dalji obilazak nastavljamo izvan grada. Prolazimo kroz zapadna, najmlađa vrata grada - od mora, i što vidimo? Ništa ne vidimo - uplovio kruzer!

Kako sa ove pozicije nismo u mogućnosti da sagledamo najljepši dio – kraj Kotorskog zaliva - dno dna - škaljarsku obalu, predlažem da se ukrcamo u barku i zaveslajima iz voda prošlosti zaplovimo ka vodama budućnosti! Prema prikazu sa Koronelijeve gravire iz druge polovine XVII vijeka, škaljarska obala bila je vrt gospara kavalira Bolice. Osmišljen po uzoru na vrtove starih Rimljana, imao je ribnjak sa raznim vrstama riba, stabla narandži i kedrova izuzetne ljepote, kao i obilje najrazličitijeg cvijeća. Pun nebeskih darova izgledao je kao raj, veličanstven i raskošan bio je nadaleko čuven. A kako je danas? 41

Pomorstvo - izvor života na kamenu! Pomorci, trgovci, ratnici, mecene vjekovima su se topili i iznova izranjali, gradili Kotor - grad na kamenu i moru. Kontinuitet slavne pomorske prošlosti tokom XX vijeka obilježila je Jugoslovenska okeanska plovidba. Prvog januara 56. počela je sa radom, a krajem 57. posjedovala osam parobroda. Parobrod „Orjen“ uplovio je u kotorsku luku maja 57. i bio dočekan oduševljenim pozdravima stanovnika duž čitavog zaliva. Prihvatio je posadu i sljedećeg dana otplovio za Sjevernu Ameriku. Upravna zgrada „Jugooceanije”, izgrađena 67. prema projektu znamenitih arhitekata, najznačajniji je primjer moderne arhitekture druge polovine XX vijeka i danas je u dobrom stanju. Vrijeme se mijenja i kako nije bilo prostornih uslova za držanje flote od tridesetak tankera u ovako malom zalivu, odlučili smo da ih potopimo – poomorstvo u pomorstvo! Naši pomorci su otplovili, plove pod tuđim bandijerama za velike pare – paruštine! Doduše, kako se ko snađe!!!

Duhovi prohujalih vremena odmaraju se, druže, uživaju, organizuju zabave... 42

Prvi hotel u zaštićenom području bio je „Slavija“, izgrađen krajem XIX vijeka, u okviru prostranog uređenog parka sa fontanom u kojoj su plivale zlatne ribice. Srušen je nakon zemljotresa da bi na njegovom mjestu bio podignut današnji hotel „Fjord“ sa parkingom. Usljed bogate ponude apartmanskih jedinica, ni broja im se ne zna, ovaj hotel nema gostiju. Posjećuju ga drugačiji gosti - zainteresovani za poseban vid turizma - turizam katastrofe - duhovi prohujalih vremena odmaraju se, druže, uživaju, organizuju zabave... Ovu ponudu nadopunjuje fabrika sapuna - Rivijera - koju su osnovala braća Vučkovići 1926. Kroz brojne faze razvoja i proširenja svoj vrhunac dostiže u periodu proizvodnje praškastih proizvoda 80-ih godina prošlog vijeka, kada je preseljena u industrijsku zonu. Fabriku simbolizuje dimnjak visine 30 metara, uz koji planiramo da izgradimo panoramski lift i vidikovac sa kojeg će se nesmetano pružati vizure ka vrhunskim dostignućima urbanizma i arhitekture XXI vijeka. O ovim dostignućima govoriće koleginica Sandra! SANDRA - Turistički vodič #2 Dragi gosti, krećemo sada u obilazak zaliva. Kao što znate, Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora se nalazi na UNESCO-voj Listi svjetske baštine još od 1979. godine. I to ne samo Kotor, već cijeli zaliv, jer je prepoznato da ovo područje ima izuzetnu univerzalnu vrijednost za čovječanstvo, prije svega zbog harmoničnog odnosa graditeljskog nasljeđa i impresivnog prirodnog okruženja. A mi smo posebno ponosni, jer taj harmonični odnos stalno 43

...a danas to je arhitektonska bašta raznovrsnih volumena, oblika, boja...

unapređujemo. Jedan od najnovijih primjera toga je ova samonikla zgrada, tu iznad Škaljara, koju smo ne slučajno prozvali „Pentagon“. Pogledajte samo to čudesno zdanje, tu gromadu koja se tako suptilno prikačila uz samo brdo. Izuzetan kulturni pejzaž, zar ne? Uz to, ona je i posebno tehnološko dostignuće. To je zgrada koja lagano klizi... I što je bliža moru, to se sve više povećava njena ekonomska vrijednost i vrijednost okruženja. Nastavljamo sada obilazak zaliva. Prolazimo pored primorskih naselja Prčanj i Dobrota, koja su se razvila u periodu najvećeg uspona pomorstva u zalivu. Ta naselja, sa grupacijama kamenih kuća i baroknim palatama između kojih su se protezala terasasta imanja sa vrtovima i obradivim docima, posebna su karakteristika UNESCO-vog područja. 44

Danas dodatnu vrijednost ovih naselja predstavljaju i nove apartmanske atrakcije koje su poseban fokus našeg obilaska. Pogledajte sada s mora ovu zonu između Svetog Matije i Kampa. Tu su se u prošlosti, iza niza kuća uz obalu, nalazili obradivi doci i zeleni vrtovi baroknih palata, a danas to je arhitektonska bašta raznovrsnih volumena, oblika, boja i nekih novih čudnih palaca... I, složićete se sigurno sa mnom, da izgleda čarobno... Međutim, ova nova apartmanska naselja nemaju samo arhitektonsku vrijednost koja je očigledna. Ona su fantastičan model održivog upravljanja najvrijednijim resursima koje imamo. Sve te betonske konstrukcije nisu nastale zbog stambenih potreba stanovnika Kotora, one su na prodaju, i tako direktno doprinose održivom razvoju grada. A uz to su i izuzetno energetski efikasne jer se koriste samo deset dana godišnje. Ali to nije sve... Ostale atrakcije u zalivu pokazaće vam koleginica Tanja. TANJA - Turistički vodič #3 Dragi turisti, raduje me što na našem turističkom obilasku zaliva imamo tu čast i prvilegiju da posetimo biser Boke Kotorske - predivni barokni gradić Perast. Neću vas mnogo zamarati pričom o samom Perastu, ima tu nekakvih palata, crkava i kojekakvih starina, manje-više to već i sami znate. Radije bih vašu pažnju privukla nekim novim atrakcijama u nesrednoj 45

blizini Perasta. Pozivam vas stoga da zajedno krenemo ka peraškoj rivi i osmotrimo šta se može videti sa te tačke. Sa peraške rive se pruža pogled na jednu od najatraktivnijih vizura ne samo Boke Kotorske već i čitave jadranske obale. Odavde vidimo dva čudesna ostrva - Gospa od Škrpjela i Sv. Đorđe. Stariji među nama će se setiti da je upravo ova slika krasila naslovne stranica monografija ne samo Crne Gore već i stare Jugoslavije. A većina nas ostalih seća se da je do nedavno pozadinu ostrva činila zelena panorama šuma kestena i lovora u neposrednoj blizini malog naselja Kostanjica. Ali novo vreme traži nove pejzaže, pa se tako danas iza perašikih ostrava uzdiže velelepno apartmansko naselje Kostanjica, koje iz dana u dan sve više i više i više - raste. Zaista impresivno zdanje. Pa se pitamo - da li sada ostrva smetaju pogledu na ovaj fantastični novoizgrađeni kompleks? Mišljenja su različita – neki smatraju da bi ostrava naprosto trebalo izmestiti, dok su drugi, manje radikalni, mišljenja da ih samo treba privesti nekoj novoj savremenijoj nameni koja bi bolje odgovarala potrebama apartmanskog naselja. Kako će biti - vreme će pokazati. A naše vreme ističe pa nastavljamo do poslednje u nizu atrakcija na našem obilasku „Turizam katastrofe”, a to je tesnac Verige. Nekada najznačajnija strateška tačka ulaska u zaliv, a danas mesto gde počinje i završava UNESCO-vo zastićeno područje. Vekovima se niko nije dosetio da na ovoj lokaciji nešto sagradi, tu je do nedavno postojala samo mala crkva Gospe od Anđela. Mađutim, danas smo svedoci da upravo na toj lokaciji niče još jedan velelepni objekat i to - ugostiteljskog tipa. To je, doduše, privremeni objekat (iako 46

neki kažu da nema ništa trajnije od privremenih objekata!?) ali će on zasigurno trajno kultivisati pejzaž Boke Kotorske. U prilog ovome govori nam i stručno mišljenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara u kome se kaže, citiram: „Privremeni objekat, osim što će kultivisati dati prostor, upotpuniti ga potrebnim sadržajima i omogućavati nesmetane vizure na zaliv i okolinu, takođe će i statički ojačati stabilnost vještački nasutog terena, jer će njegov spoljni, ukopani zid predstavljati ujedno i potporni zid saobraćajnice na datom lokalitetu.” Kraj citata. Ovim se naše putovanje završava. Na kraju bih samo dodala da sve ovo što smo do sada videli predstavlja primer ne samo samo izuzetnih arhitektonskih i urbanističkih dostignuća već nam govori i o tome kako je moguće najvrednije lokacije staviti u funkciju javnog interesa i za dobrobit svih nas - građana. U to ime, dragi turisti, pozivam vas da zajedno popijemo kafu, gde drugo, nego, u kafani „Kod UNESCA”.

Pozivam vas da zajedno popijemo kafu, gde drugo, nego, u kafani „Kod UNESCA” 47

CILE JELENA (sjedi i lista) CILE (bojažljivo) E, Jelena, kako si? Zvala si me... JELENA O, Cile, eh što mi je milo što te vidim, ma premilo, posebno kad me zbog tebe prozivaju po sastancima! (grubo i rezignirano) CILE (iznenađeno) Jesam li ja nešto, možda sam nesvjesno... Što, što sam uradila, ne znam, kuku meni! JELENA Vidi, ja sam zvala svakog koga sam mogla pozvati, da ti javi da dođeš! Ja stvarno više ne znam kako da te vadim izđavola, stvarno mi nije jasno, ja bih voljela da te izvadim izđavola, ali stvarno ne znam kako više! CILE Što, kuku meni, ja se trudim da što manje pričam! Ali sam što rekla, ne znam što sam, možda nesvjesno! Nisam imena pominjala, ja nikad imena ne pominjem... To mi je princip, sve, sve, al imena nikad! JELENA Ti nesvjesno, ti princip!? Ideš po pjaci i pričaš! Za svakoga svašta! Kod mrkve za predsjednika, kod cvekle za direktora! Rekla sam ti - ne znaš, ne misliš, ne pričaš, ne vidiš - izborna je godina! CILE (vrti glavom, poražena) Jedino ako je ko do pola rekao... JELENA Pričaš mnogo! Ko se buni - ti se buniš! Đe si viđela da je pošten neko?! Znači nema što da se priča - ukini jezik! Ali tebi pričat i zidu je isto! Ne znam ko je tu kome što rekao, ja to stvarno ne znam, ali da je grdno, grdno je i pregrdno i ne znam kako hoću li te moć izvadit ovog puta! CILE Ne znam, kuku meni, sve mislim, je li to ono u petak što je bilo? JELENA U petak (cinično) aha u petak znači! I što, ja sad tebi treba da kažem ko je meni rekao?! Pazi kome govoriš! Vidi, nije mi rekao bilo ko! 49

Rekao mi je neko vrlo bitan, koliko je bitan - sve živo zna i svuđe je bio direktor! CILE (kuka, drži se za obraze u nevjerici) JELENA Ja se samo s direktorima i družim! CILE (ulizički) Pa jes, ti si najbolja, najviše si uradila, ti si najbolja... JELENA Pa nego što sam! (stanka) Stoput sam ti rekla - ako ti dođe, Cile, da nešto kažeš da na lakat ne pukneš, dođi, pa ćemo se dogovorit što ćeš reć! CILE (pokajnički vrti glavom) JELENA (pokazuje papire u rukama) Evo me sa skupštinskim materijalima, treba o tome da mislim sad... CILE (prolazi s druge strane) I što sad ja mogu, kako bih te, kako bih te, kako bih to popravila, kako bih ti se umilila... Što bih mogla, evo reci... JELENA (hladno ćuti) CILE Imam divnog sira iz ulja, kozjeg... (upitno)

Rekao mi je neko vrlo bitan, koliko je bitan - sve živo zna i svuđe je bio direktor! 50

Imam ti divnog sira iz ulja, kozjeg...

JELENA Nisu više ista vremena, nije narod sira gladan. CILE Aha nije, nije, a što bih onda mogla, sigurno da nešto ima što bih mogla da uradim... JELENA (sad već hladno, gleda naprijed) CILE Ima sigurno, uvijek ima nešto što se može uradit... JELENA Ti kako te obraz veže... Vidiš sad kako pitaš, sad mi pade na pamet što bi mogla da uradiš, eto sad mi pade na pamet... CILE Što, što, reci mi, sve ću... JELENA (hladno) Ona tvoja komšinica nešto se nećka da mi proda onu zemlju u Škaljare - treba mi za parking. CILE Aaa ona (prisjeća se koja), ona, znači... To ti je završeno! (sigurno) To ti je sigurno završeno, odmah ću ujutro... JELENA (prekida je, ustaje, vadi flaster iz džepa) I pazi što pričaš (prstom preko usta), a znaš koliko smo uradili za ovaj grad i ovu državu (važno)! CILE (potvrđuje, klima glavom) Znam, znam... JELENA (daje joj flaster) I na radni zadatak! 51

STRATEGIJA RAZVOJA KOTORA (Izlazi hor) JELENA Dragi Kotorani i Kotoranke, visoki gosti i zvanice, prijatelji našeg grada, predstavnici diplomatskog kora, medija danas vam predstavljamo Strategiju razvoja Uneskovog Kotora! Molim himnu! MARJAN Stani Jelena! Ja neću da se sprdam himni! Himna i zastava predstavljaju jednu državu i ja neću da se sprdam. JELENA Pa si sad našao, Maki, usred predstave! I nije sprdanje ni himni ni državi ni narodu! To je satirično sredstvo, samo pokazujemo kako oni godinama zlupotrebljavaju himnu! MARJAN Neka je, ja neću! I rekao sam svoju posljednju riječ! (Marjanu prilazi Mirjana) JELENA O, i ti si s njim. Prihvatam vaše mišljenja, samo stanite tamo sa strane. (odlaze, a hor mumla himnu) 53

JELENA Dragi Kotorani i gosti, evo zahtjeva Strategije razvoja grada u narednih godinu dana. Što bi drugi za sto godina, mi ćemo za godinu jer su na našoj strani i znanje i imanje! • Stanovnici Kotora da plaćaju ulaz u grad, pa neka vide kaćega izlazit a kaćega ulazit; • Svi preostali Starograđani, njih 250, da se zaposle u opštinu da ne bi plaćali ulaz u grad, a i na pauzu je lakše; • Da se muzika još pojača i da bude od 19 do 7 sati što je, inače, redovna smjena hitne; • Da se stolovi i stolice kafića stave ne samo po trgovima nego i po ulicama;

Da se izgrade parking i pumpa u Starom gradu! 54

• Da radi autentičnosti svi izađemo sa stolicom ispred kuće; • Da se zvučnici koji prenose muziku postave u sve stanove, da se mogu smanjiti, a ne isključiti; • Da se zbog stolova i suncobrana za prolaz preko trgova postave pasarele; • Da se strancu, koji sad pršut proba na pjacu, omogući da proba i pršut i sir pod markat, ali u eksluzivnom restoranu! • Da se omogući ulazak u grad vozilima, da se izgrade parking i pumpa u Starom gradu! • Da se kruzeri vežu ispred katedrale, a odatle pravo žičarom na Cetinje; • Da se uz pothodnik kod lučke napravi podmornik do Šuranja; • Da se Luka Kotor ko nacionalna luka hitno proda strancima; • Da se katedrala preseli u Podgoricu pored Sat–kule ili na Cetinje đe nam je Uprava za zaštitu kulturnih dobara, da se dobrotska čipka preseli u Mojkovac, Gospa od Škrpjela na Skadarsko jezero, San Đovani uz nikšićki bedem, da Tre sorele (na jedan mandat) idu u Dubai - ko što smo i rekli finansijskim planom! • Da se Don Brankovi dani muzike ukinu a za iste pare napravi muzički festival rafalne paljbe i detonacija, a da se Smotra mode pretvori u sajam naoružanja, uniformi, pancira i fantomki; iii... • Prvih stotinu koji za nas glasa - dobija sajovca za po kući! Pored mene je sekretarka za kulturu. Samo što nismo ušli u Evropu, pa mora malo i kulture... Izvolite, koleginice, predstavite nam kulturnu strategiju! 55

MAJA Dvije hiljade i pet stotina godina kulturnog kontinuiteta Kotor je svjedok da prožimanjem snage umjetnosti i kulture ovi uzbudljivi bedemi objedinju rezultate interkulturnog dijaloga jednog polisa i pokazuju da je moguće ostvariti utopiju i otjelotvoriti je u kamenu, kao što to dokazuje kamen Perastre odnosno puta prema zvijezdama, jedrima univerzalnog, kosmopolitskog vapora, a otjelotvorenje te utopije dokazuju još desetine bisera u cijelom zalivu Boke. Harmonije logosa i svjetlosti, pa opet, kad se suočimo sa tom ukupnom naučnom, filozofskom i poetskom disonancom kao nepredvidljivim poljem moći duhovnih ishodišta, kao da smo na početku, pred enigmom kozmogonije milenijumskih slojeva kulture koja iznova kosmološki korespondira sa sadašnjošću i budućnošću, afirmišući kotorsko multikulturno biće u službi daljeg razvoja svijesti o pripadnosti temeljnim crnogorskim vrijednostima, ušuškanim blagodetima finih, kreativnih razmjena.

Dvije hiljade i pet stotina godina kulturnog kontinuiteta... 56

I kao što Kotor nije grad ribarskih priča, tako i minuciozno osmišljen program koji ste upravo čuli, pretvara zgarišta u nove konstrukcije, i crvenim boji esencijalnu dihotomnost postojanja, u prvi plan stavljajući velike uzlete duha, Crnu Goru, prijatelje, porodicu, sebe, u talasastoj identitetskoj amplitudi krajnosti, što je zasluga i čast, ali i i dokaz da zemlja koja drži do svoje kulture posjeduje neotuđivu prošlost i izvjesnu budućnost, ne samo simbolički, nego, kroz fluidnu, repetitivnu upornost, i suštinski. Iskoristila bih priliku i da se najsrdačnije zahvalim Ministarstvu kulture Crne Gore, koje neumorno bdi nad kulturnim životom i razvojem našeg grada, i sa čijeg je sajta preuzet veliki dio dokumentarnog materijala za izradu ovog sjajnog programa. (HOR - klimanje glavom i odobravanje, divljenje) 57

Treća tačka: Treći penzioner!

JELENA Tu je i potpredsjednik za ekološka i socijalna pitanja. Ajte vi malo jer smo i ekološka i socijalna država. ILKO Dragi moji, dragi moji, Kotorani, braćo i sestre. Veoma kratko, u samo tri tačke iznijeću vam Strategiju ekološko-socijalnog razvoja Kotora. Prva tačka: Ekološka sportska sala – jedina sala koja je završena u samom svom početku. Što bi rekao Tomas Sterns Eliot: „U mom početku je i moj kraj“. Pokoj mu duši. I sala koja na taj način idealno koristi prirodne resurse, obnovljive izvore energije, sunce koje bije u svakom njenom kutku, a prirodni erkondišn vjetri svaku njenu održivost. Druga tačka: Tender za oriđinale – već je raspisan tender za inostrane oriđinale pošto su naši nestali. Tako da se očekuje priliv istih, a uskoro 58

ćemo raspisat i tender za preostale Kotorane.

Treća tačka: Treći penzioner! Da se dodijeli ekstra penzija od 1000 eura svakom kotorskom domaćinstvu koje uspješno gaji tri penzionera u kući. JELENA Sad kad smo vam predstavili strategiju, otvaram javnu raspravu! Imate li neki predlog, sugestiju, možda i pohvalu! Ko bi želio riječ? Izvolite, pa to je i vaš grad, slobodno! (Žarko mumla – Jelena mu odobrava) Znači niko više? Stavljam Strategiju razvoja grada na glasanje! Ko je za, ima li ko protiv, ima li uzdržanih? (Antonio broji i šapće) Sa 7569 glasova za, jednim glasom protiv i jednim uzdržanim - konstatujem da je Strategija razvoja grada usvojena jednoglasno! Živjeli! Samo što nismo ušli u Evropu, pa molim i himnu Evrope. (hor mumla Odu radosti)

Stavljam Strategiju razvoja grada na glasanje! 59

POMORAC MIĆA Alo, alo .. Ma to ti je završeno, kad ti ja kažem. Samo da mi se javi. Alo. MARJAN Ko je to? MIĆA Čika Đuro, jeste li vi? MARJAN Ja jesam. A ko je to? MIĆA Ja sam, Zlatko. MARJAN Koji Zlatko? MIĆA Zlatko, Zlatne njive. Kako ne znate? MARJAN Nemam pojma. MIĆA Ma, Zlatko Nikov. Kako ne znate? Zlatne njive. MARJAN A Niko, moj školski drug. A, znam, moj dobri Zlatko. MIĆA Kako ste, kako ste? MARJAN Dobro, dobro, moj dobri. MIĆA A đe ste, čika Đuro? Kako je kod vas? Ima li šta novo? MARJAN Evo me ispred Dojmija. (sudaraju se leđima) MIĆA Što je bilo, bitango jedna? MARJAN Nisam te vidio. Oprosti molim te. Nisam te vidio. Izvini. MIĆA Čika Đuro? MARJAN Jes, ja sam. MIĆA Ja sam, Zlatko. MARJAN A, Zlatko, o blago meni, momčina prava. MIĆA Ajde da popijemo nešto. MARJAN A ja ti ne pijem, evo već nekolike godine nisam okusio. 61

MIĆA I da te upoznam sa familijom. MARJAN To može, to može. MIĆA Ovo je moja četvrta supruga Ceca. MARJAN Ceca, poštovanje, gospodin Đuro. MIĆA Ovo mi je sin, Vedran. MARJAN Đuro. (Vedran u svom svijetu) MIĆA Vedrane! To je čika Đuro. Sjedi, čika Đuro. Kako ste? MARJAN Dobro, dobro, moj dobri Zlatko. MIĆA Aj da popijemo nešto. Konobar! MARJAN Ne pijem ti ja, otkad... MIĆA Valja se jedna. (dolazi konobarica) DRAGANA Dobar dan. MIĆA Dobar dan. Oćemo li jedan viski?

Plata? Ma neću više da plovim ispod 17 hiljada. 62

MARJAN Ako je viski, može dupli. Inače ti ne pijem. MIĆA Dupli, dupli, ma donesi bocu. Što ćes ti, maco? BEĆA Ja ću sokić. DRAGANA Koji? BEĆA Imate li fitnes? MIĆA Vedrane, Vedrane, što ćeš ti? ŽARKO Skuter. MIĆA Vedrane, što ćeš da popiješ, čuješ li? ŽARKO Jogurt. MIĆA (konobarici) Imate li jogurt? DRAGANA Nemamo. MIĆA Molim vas, možete li da kupite? Molim vas, molim vas. (konobarica klima glavom i odlazi) MARJAN A vidi se fino dijete. MIĆA A dobar je. Kako ste vi, čika Đuro. MARJAN Evo, nije loše, moj Zlatko. Što se čini? MIĆA A ništa, mlatinjam po tim brodovima. MARJAN A ploviš? MIĆA E, a kako ne. MARJAN Na koju si kompaniju, molim te? MIĆA E, sad sam promijenio. Sad sam ti na ove suplajere - dva kući, dva na brod. MARJAN A kakav ti je kuvar? To ti je najvažnije na brod. MIĆA Nemoj mi ga pominjat. Bio mi je jedan crnac, crnčuga jedna, glibav, glibov, to u životu nisam vidio. MARJAN Vidi, Zlatko, nijesam znatiželjan, ali nešto bih te pitao. Kolika ti je plata? MIĆA Plata? Ma neću više da plovim ispod 17 hiljada. 63

Evo, sad sam njoj kupio jedan mali trosoban stan, 200 kvadrata, u Beograd na vodi.

MARJAN Bog s tobom. Ja sam 17 na Jugooceaniju za 40 godina zaradio i jedan stančić. MIĆA Čika Đuro, znate li koliki su to troškovi? To su troškovi iz dana u dan. Evo, sad sam njoj kupio jedan mali trosoban stan, 200 kvadrata, u Beograd na vodi. MARJAN 200 kvadrata! MIĆA E, trosoban! MARJAN Svaka čast! A moj dobri Zlatko! A momčina prava! MIĆA A morao sam joj kupit i jedan poslovni prostor, ovamo u Porto Montenegro, jedna butiga. Ovo za ove, znaš. Kako ono? (okrene se ka Beći) BEĆA Ormani. MARJAN Dođi da te čika Đuro zagrli. (grli ga u znak čestitke) Bravo! Prava momčina! Viđi ga! Bravo, bravo. Pametno razmišljaš. 64

MIĆA Hvala, čika Đuro! MIĆA I kupio sam joj jedan džip, da ima sama da radi, a ne da bude kod privatnika da je maltretira nego da sama bude... MIĆA Malome sam kupio jednu jahtu, 18 metara, ali se vodi na mene. I dalje se na mene vodi. MARJAN 18 metara! Svaka ti čast! Ljudina, ponosim se i ja i tvoj otac s tobom. Jeste, i majka. MIĆA Jeste, i njima sam kupio, uzeo sam im 6-5 metara drva. I uzeo sam im gore grobnicu na Vrbice. MARJAN A đe grobnicu, Zlatko mili! Kao da nešto slutiš. Kao da ih sahranjuješ. Nijesi to trebao činjet. MIĆA Ali, čika Đuro, 8 x 6. To je ogromno! MARJAN 8 x 6? Pa to je mauzolej! MIĆA Mauzolej. MARJAN Ponosiće se s tobom, vala će se dobro protegnut. Moj dobri. Ljudina, ljudina. Nije čovjek, no ljudina, vidio sam odma čim sam te vidio. MARJAN E, moj Zlatko, blago tebi. MIĆA Ne znam. MARJAN Kaži, što te muči? MIĆA Ja bih malo ako možemo da se dogovorimo. Imam jedan problem. MARJAN Reci, ako što mogu učinjet, ja ću ti učinjet. MIĆA Ja sam na ovu kompaniju novu, ne mogu ukrcat malog... MARJAN A ja sam ti u penziju, jadan! Ima pet godina da sam pošao. MIĆA Je li moguće? MARJAN Jes bogami, Zlatko, inače... MIĆA Samo malo. Kupio sam mu ja ove papire u Beograd i Berane. 65

MARJAN A ima papire? MIĆA Sve završio, ja platio, sve. MARJAN U Beograd i Berane? MIĆA E, sve. A meni rekao stari: Ako ti iko može učinjet, to ti je čika Đuro. Odma ga pozovi. Nemaš što čekat. MARJAN Za Nika ću odmah učinjet. Samo da ti kažem. Ova žena što završava na brod 6-7 hiljada mora joj se dat. MIĆA Koliko? MARJAN Umjetnička slika, narukvica, ogrlica, bilo što. MIĆA Ma daćemo deset, deset ćemo dat. MARJAN Bravo! Ljudino, ljudino! MIĆA (ženi) Jesam ti reko? Jesam ti reko? Đe je konobar? Moramo se počastiti, sad imamo razlog. Konobar! Molim vas, molim vas, brzo, ovako, pošto je vrijeme ručka malo da se zasladimo. MARJAN Ja ti imam čir. MIĆA Stani, prstaci punjeni jagnjetinom, pa ovoga, pa onoga. Šta češ ti, maco? BEĆA Imate li suši? (konobarica potvrđuje) MIĆA Suši, obavezno. Vedrane, što ćeš ti? MIĆA Vedrane, što ćeš ti? ŽARKO Čokolino. MIĆA Imate li vi čokolino, molim vas? I još dajte ovome društvu ođe obavezno nešto za mezu. Sira, pršute, maslina. I tamo kod Miša u Perper obavezno. Molim vas, ispred Bandijere svima. Ali brzo. Svima da se počaste. Imam razlog. Ajmo, ajmo. MARJAN A, nemoj Zlatko, preklinjem te. Nemoj Zlatko, imam čir, ne smijem ništa jest. Molim te, nemoj. MIĆA Jagnjetine. 66

ANTONIO Zlatko, jesi li to ti? MIĆA Đe si ti, viđi kakvi si. Je li moguće? Otkad se nismo viđeli. (njih dvojica odlaze sa strane i pričaju) ANTONIO Znaš li kakav tiket imam, to je strašno kakav je tiket. Javili su mi, imam dojavu, sto posto dolazi. (Mića vadi pare i daje mu i više nego što treba, pa se vraća za sto) MARJAN Što ovaj oće? MIĆA Ma ništa, neke pare. Kad se ima, krava ih ne može pojesti, krava ih ne može pojesti. E, tako ti je to, moj dobri Đuro. MARJAN Koliko prijatelja imaš kad imaš para. MIĆA A normalno, kako neću. MARJAN Reci ovoj maloj da mi jagnjetinu ne donosi. MIĆA A što, jagnjetina je dobra, onako fino pečena, sa prstacima, nešto ćemo lijepo kombinovat da zamezimo. MARJAN Ubijedio si me.

Aj, kuku meni! Što je ovo danas? Vedrane! 67

MIĆA Imamo razloga. MARJAN Ubijedio si me. Na silu. Ma, neka boli. MIĆA Ma, popićeš tablete. Đe je Vedran? (okreće se ka praznoj stolici) MARJAN Sad je tu bio. MIĆA Vedrane, Vedrane! MARJAN Sad je tu bio. BEĆA Vedrane! MIĆA Vedrane, Vedrane! Vedrane! Đe si pošo? (istovremeno se okreću ka Žarku) ŽARKO Tata, tata! (pada) MIĆA Aj, kuku meni! Što je ovo danas? Vedrane! BEĆA To mu je od čokolina. MIĆA Vedrane, čuješ li me? Vedrane! Jesi li dobro? (Žarko se budi, a Beća blisko priča sa nepoznatim sa strane) ŽARKO Dobro sam. Šta je? MIĆA Ao kako si me prepao, kuku mene kako si me prepao, Vedrane. Ajde sjedi ovamo, što ti meni činiš! (primjećuje Beću i prilazi) MIĆA A ti, šta ti činiš tu? (hvata je za ruku i odvodi) Dolazi ovamo, dolazi ovamo. Ko ti je to? BEĆA Pa, to mi je drug iz razreda. MIĆA Kakav drug? BEĆA Iz razreda. MIĆA Iz razreda, je li, majka mu možeš bit! Dođi ovamo. Sjedi tu. BEĆA Pa znaš da te volim najviše. MIĆA Ti mene voliš najviše? Dok sam ja tamo, ti tu, je li? Je li? BEĆA A, nije, maco, ja samo s tobom. 68

Što je ovo? Ceco! Čika Đuro! Vedrane! Zeko...

MIĆA Ti sa mnom? Kad sam ja tamo, ti me najviše voliš. Nemoj me nervirat! Mene to živcira! BEĆA Ne, ne. Stvarno ti kažem. Daj da te poljubim... MIĆA Nemoj me nervirat. Znaš da to ne volim. Nikad više da mi to nisi uradila. Nikad više, da znaš... ŽARKO De je zeka? (okreću se Žarku koji se ustao i gleda u daljinu) MIĆA Molim? ŽARKO De je zeka? MIĆA Što pričaš ti? ŽARKO Zeko! MIĆA Kakav zeka? ŽARKO Zeko! Zeko! Zeko! (Žarko otrčava, Beća se nasmije) MIĆA Kakav zeka? Što je ovo? Ceco... Čika Đuro... Vedrane... Zeko... (Mića sijeda i hvata se za glavu, ulazi Beća ozbiljna sa strane) 69

BUKA ŽARKO Počinje serija. JELENA Tu su, tu su. Spavaju u sobi. ŽARKO Da, da, poješće ih moljci. JELENA Ona je trudna. ŽARKO I meni je muka. JELENA Jabuka. Opet jabuka. Svaku noć jabuka. Taman sjednem da gledam, on jabuka. Evo ti jabuka. ŽARKO Nije crna nego ona plava. JELENA Evo ti jabuka. ŽARKO Šta si to donela? JELENA Ma, vidiš, to je njegovo dijete. ŽARKO Ma, idi ti na dijetu. Dosta, bre, više! Oca vi jebem! Ubiću se! JELENA Donesi i meni jedno.

Ma, vidiš, to je njegovo dijete... 71

Jedno te isto, jedno te isto....

SLAVICA Alo, ljudi, što je ovo? Daj utišajte. Ne mogu mi djeca spavat. Ovo nije normalno. Molim vas, tišina! Ima li iko da ovo spriječi? ANTONIO Dajte, ljudi, prekinite više! Prosuću vrela govna po vama. Prekinite više! Bagro jedna! JELENA V. Stoko jedna! Ima li gazde terase da ga pitamo je li ovo moguće. JELENA F. Alo, dosta više! JELENA V. Ima li policije? ŽARKO Zovem policiju sad! (dovode šefa komunalne policije) MIĆA Šta je ovo ođe? Ko ste vi? Imate li vi dozvolu? Molim vas, napustite ovo mjesto. Ja sam šef komunalne policije. 72

STEFAN Ma slavimo rođendan. Hoćete li popiti piće da nazdravimo? (šef im se pridružuje, a stavljaju mu novac u džep) ŽARKO Vidi ovu bagru! (građani viču i psuju) SLAVICA U mom komšiluku ima 11 stanova. Dva su prodata nekim strancima. I oni bi to vrlo rado prodali, ali nemaju kome. Tri su pretvorena u apartmane za jednu noć, drugu i ne požele da ostanu. Moja komšinica je trudna. Preselila se u Dobrotu, jer je nemoguće da podiže bebu uz buku iz kafića. Preko puta mene komšije imali su smrtni slučaj. Možete li da zamislite njihovu tugu uz ritam narodnjaka? A teta Marija je prije deset dana operisala tumor. Ne misli na bolest. Željela bi samo da stišaju malo muziku. Ja volim ovaj grad, ali, vjerujte mi, nije više humano živjeti u njemu. (zvona bude građane nakon provoda) MIĆA U, moram predat smjenu. Šta je ovo na zoru? ILKO Oće li prestati više ta zvona? Tiše!

Ja volim ovaj grad, ali, vjerujte mi, nije više humano živjeti u njemu. 73

SVIJEĆE MARJAN Ne mogu više da se borim sa zvijerima! Nakon 45 godina prodajem stan od 40 kvadrata. Prednost imaju gluvi. JELENA V. Oduvijek sam željela i sada želim da odem. MIRJANA PETROVIĆ Želim i dalje da živim u ovom gradu. ŽARKO Ceo svet je moja država, a kuća mi je u Kotoru. ZORANA Učim jezik kojim govore moja unučad. MARUŠKA Živeći u ovom gradu osjećam se građankom svijeta. ANTONIO Odlazim, ali nisam siguran hoću li se vratiti. SLAVICA: Maštam o gradu mog djetinjstva. JELENA F. Ja ostajem, al za moju djecu nisam sigurna. SANDRA Ne znam ni sama što me toliko veže za ovaj grad. BEĆA Čudno, kako djeca brzo rastu, a mi ne starimo. MIRJANA POPOVIĆ Gdje god idem, tebi se vraćam. DRAGANA Ne mogu da podnesem tišinu kojom govori ovaj grad. MAJA Želim da preskočim nevidljive zidove ove palanke. MIĆA Pička sam ako odem, a nemam muda da ostanem. ILKO U ovom gradu su rođeni moji preci. U Kotoru sam rođen i ja i tu ću ostati zauvjek. STEFAN Još uvjek sam ovdje, ali neću još dugo. TANJA Želim da živim u Kotoru na koji ću biti ponosna. ZORANA Da nam ne zatruju duše, da nam ne obole tijela, za ruke se držimo.

Da nam ne zatruju duĹĄe, da nam ne obole tijela, za ruke se drĹžimo.

Ja sam Petar, pravim predstavu o Kotoru.

PREDSTAVLJANJE SANDRA Ja sam Sandra i tu sam jer mi je stalo do ovog grada. ANTONIO Ja sam Antonio i ovdje sam jer volim da se družim. DRAGANA Ja sam Dragana i ovdje sam zbog problema mladih. MIRJANA PETROVIĆ Ja sam Mirjana i ne želim više da ćutim. MARUŠKA Ja sam Maruška i ovdje sam zato što vjerujem u promjene. STEFAN Ja sam Stefan i ovdje sam jer volim svoj grad. JELENA F. Ja sam Jelena i ne znam zašto sam ovdje. BEĆA Ja sam Beća i ovdje sam da kažem nešto u svoje ime i u ime onih koji neće da kažu. MIĆA Baba mi se zove Mitrana, đed Mitar, a ja sam Mitar Mića Jovanović. MARJAN Ja sam Marjan, želim nadležnima da odlijepim kapke. SLAVICA Ja sam Slavica i ja sam Kotor. MIRJANA POPOVIĆ Mirjana, ovdje sam zbog njih, radi sebe i radi nas. ILKO Ja sam Ilko, ovdje sam da skupa sa svima vama vratim Kotor na put stare slave. ZORANA Dragi svi, zovem se Zorana. Život je igra i igram ga. JELENA V. Ja sam Jelena i ovdje sam da satirom upozorimo nadležne. ŽARKO Ja sam Žarko i ovom prilikom želim da se zahvalim gradu i da naučim nešto novo. TANJA Ja sam Tanja i želim da ova predstava pokrene na aktivizam. PETAR Ja sam Petar, pravim predstavu o Kotoru.

OGOVARANJE PREDSTAVE • Našli se došljaci da prave predstavu o Kotoru. • Došli sa svih strana gdje im nije bilo dobro, a Kotor ih primio. • Kvaziintelektualci se našli da prave pozorište u gradu pozorišne tradicije. • Pokušaj politikantskog opanjkavanja kotorske gradske vlasti. • Pokušavaju da poturaju svoje mutne političke ciljeve pod velom pozorišta. • Neuspjelo pozorište u pokušaju. • Galimatijas pretencioznosti. • Sprdaju se sa crnogorskom državnošću. • Zloupotrijebili su dobru volju Kotorana i kulturnog centra. • Otpadnici koji nam se rugaju u lice. • Ovo je od našeg novca. • Pozorište treba da opusti i zabavi, a ne ovo. • Zaveli su građane koji nisu ni znali u čemu učestvuju. • Teatarski banditi.

MAJA • Neka prosipa pamet negdje drugo. • Bolje bi joj bilo da zaćuti ako misli nešto da radi. • Ako ovako misli da se negdje zaposli, onda slabo misli. • Ko je ona i šta je postigla? • Odakle je ona? • Toliko je mnogo pridošlica da smiju i naglas da komentarišu. • Šteta za Kotor kakvu je svu ološ udomio. • Kotor je prelijep grad, kvare ga pridošlice jer dolaze iz rupe. • Okle je to prezime? • Ima komplekse jer je odnekud došla. • Onaj ko dođe da živi ođe ima da hvali ili da ćuti. • Najezda irvasa i Nikšićana. • Kome se ne sviđa nek ide ća. • Ona će mi odnekud ođe pričat, a mi je primili. • Fali joj ona stvar. • Neka svoje komplekse liječi negdje drugdje. • Lekcije nam dijele naturščici koji su naučili na jedan površan način kulturu našeg grada. • Sišli divlji da ukrote pitome. • Ja imam pravo da kažem, jer svi su moji ovdje rođeni. • Treba joj sjesti na život da proklinje što je ikad pomenula „Kotor“ i „Kotorani“. • Ugasila si ga za Kotor zavazda. • Prirodni je zakon da svaki zdrav organizam odbacuje strano tijelo koje se ne prilagođava.

• Zatvorila je za sobom u Kotoru sva vrata. • Ključevi drevnog Kotora su pasali drito u ruke mlađanih Žanjev do, pa bih pitao, ako smijem, ima li koje kotorsko dijete da se prihvati simbolike. Iskazi koje ste upravo čuli u potpunosti predstavljaju dokumentarni materijal.

Ugasila si ga za Kotor zavazda. 81

PROTEST (radnici premjeravaju teren dok se građani zabavljaju zapitkujući što se planira) MIĆA Samo se vi igrajte, samo se igrajte. Jao, kako ste mi slatki. Samo se igrajte. Ništa se ne dešava. Koleginice! BEĆA Strategija br. 1 MIĆA Mi ne radimo ništa. BEĆA Mi ništa ne radimo. MIĆA Samo se vi igrajte. Joj kako su slatki. PETAR Baš ste slatki. (radnici pokušavaju da prođu kroz masu, ali im ne dozvoljava) MASA Što to radite? Pa već ste tuda mjerili? Što ćete pet puta tuda mjeriti? Što planirate? MIĆA Pustite me da prođem. Mi radimo svoje, vi radite svoje. MIĆA Mi ne radimo ništa. BEĆA Mi ne radimo ništa. PETAR Pustite ga da prođe. MASA Ma što da prođe, već je prolazio i mjerio! MIĆA Pustite me da prođem, molim vas. BEĆA Pustite nas da prođemo. MIĆA Koleginice! BEĆA Strategija br. 2 85

Samo se vi igrajte....

MIĆA Mi hoćemo samo tu da napravimo jedan put. BEĆA Hoćemo samo da napravimo put. MASA Kakav put? Što će nam put kad već ima put? MIĆA Mi hoćemo da napravimo dva potpuno nova parka. BEĆA Dva nova parka. MASA A parka, hm pa to nije loše... Ček da čujemo što sve planiraju, park ne bi bio loš... Klupe, pa da se šeta, igra šah... Da vidimo i to čudo. MIĆA Sačekaj, samo da vam objasnim. To će biti dva parka, potpuno nova, sa zaobilaznicom, nadvožnjakom, podvožnjakom, i kiosk i žičara. Ali potpuno novo, sve novo i parking. BEĆA Dva parka, zaobilaznica, nadvožnjak, podvožnjak, kiosk i žičara. Parking za sve. MASA A znali smo da je tu nešto sumnjivo! Parking znači! Koji parking 86

kad već imamo parking!? Ne treba nam parking!

MIĆA Samo trenutak. Koleginice! BEĆA Strategija br. 3 MIĆA Znači nećete, je li? Ne date nam da napravimo to što hoćemo. (građani začuđeni i zainteresovani) Vidite li vi ovo? Vidite li vi šta je ovo? Ne vidite. Sad ću da vam kažem. Ovo je dokument, dozvola od ministarstva. BEĆA Mi imamo sve dozvole. MIĆA Dokument od opštine. BEĆA Od opštine. MIĆA I od U-U-UNESKA. BEĆA Od UNESKA MIĆA I pečat. BEĆA I pečat. MIĆA A da li vi imate ove dokumente da se tu okupljate? Imate li dozvole? MASA Što će nama dozvola kad smo ispred svojih zgrada? Ovo je naše dvorište! Tu se okupljamo cio život! Nama ne treba dozvola za to! PETAR Imate li vi dozvole da se okupljate ovdje? PETAR Imate li dozvole? MIĆA Imate li vi dozvole? Recite, recite. Imate li dozvole, a? MASA Ma ne treba nam! Još ćemo dozvole tražiti za sjedanje ispred zgrade! PETAR Ajmo razlaz! BEĆA Zvaćemo policiju, interventnu! MASA Ma zovite koga god hoćete, mi se odavde ne mičemo! (građani legnu u znak protesta) PETAR Ajmo, ajmo, razlaz! MIĆA Zovi klanove! Zovi sve klanove!

BEĆA Zvaćemo klanove! PETAR Alo, treba mi 20 fantomki! Šaljite hitno 20 fantomki u Kotor! MIĆA Zovi policiju. MIĆA Koleginice! (radnici stavljaju fantomke) JELENA V Pogledajte kakvi su ovo investitori! Pa oni imaju fantomke! Pa koji investitori imaju fantomke sem ako su mafija!? BEĆA Strategija br. 4. MIĆA Ja bih volio ako možete da izaberete nekog od vas... PETAR Jednu osobu... Predstavnika... MIĆA Koji će sjutra u 8.30 doći na 5. sprat, kancelarija lijevo 40. Samo jedan. PETAR Jedan. Ko će? MASA Nećemo nikoga da izdavajamo, svi smo zajedno! Svi za jednog, jedan za sve! Čuš jednog za nas ovoliko, nema šanse! (radnici uzimaju vreću para i dijele novac) MIĆA Evo, možemo li da se dogovorimo? PETAR Biće za sve. MASA Nećemo pare! Ne možete nas kupiti! To su lopovske pare! Nećemo novac! Ljudi, ne uzimajte pare! MIĆA Evo, sad ćemo se dogovorit. Ovako, svakome apartman. Ko hoće apartman? Neka digne ruku ko hoće apartman. MASA Nemojmo, ljudi, da uzimamo! Što će nam apartmani! To su njihove igre! Ko još kome tako lako daje apartmane!? MIĆA Ajmo koleginice. BEĆA Strategija br. 5. PETAR Nema, nećemo ništa da radimo. BEĆA Mi nećemo ništa da radimo. 88

MIĆA Ali da znate, vi kočite javni interes! MASA Ma jes to javni interes! To je vaš interes a ne javni! Javni je naše dobro, a to je samo i jedino vaše! Vi ćete nas učiti što je za nas bolje! BEĆA Jer vi kočite javni interes. MIĆA Vi, svi vi. Vi kočite javni interes. PETAR Vi kočite razvoj grada. BEĆA Vi kočite razvoj grada. MIĆA Vi kočite razvoj grada, svi vi. PETAR Ajmo. MIĆA Idemo mi u Budvu. (radnici odlaze) JELENA V. Ima da pišem tekst o fantomkama. Zamislite vi to, došli nam kriminalci ko investitori! To je mafija! MASA Stalno se ti nešto buniš, možda smo mogli da vidimo što nude... Lako je otjerati, a treba saslušati... Baš smo pogriješili... SLAVICA Ajmo mi na papaladu ala maku! Fešta je od krempita, ali ste zaboravili? (čovjek pod fantomkom prilazi Jeleni V, obara je na pod snažnim udarcima, zapanjena i sleđena masa podiže je s poda) SLAVICA Ali, ljudi, grad je naš. Grad je naš. MASA Grad je naš... Grad je naš... Grad je naš... (stavljanje fantomki) MASA Grad je naš! Grad je naš! Grad je naš! Grad je naš! DJECA (masi) Ajte ća! (publici) Ajte i vi ća! KRAJ

Pozorište o Kotoru Projekat nevladine organizacije Expeditio POZORIŠTE O KOTORU kroz procesni rad reditelja Petra Pejakovića sa stanovnicima Kotora iznjedrio je dokumentarnu pozorišnu predstavu sa ciljem da se prikažu posebnosti, ali i problemi koji tište stanovnike/ce Kotora. S obzirom da osnovu predstave čine priče građana/ki, poziv za uključivanje u ovaj specifični pozorišni proces bio je otvoren za sve, bez obzira na pol, godine, obrazovanje i glumačko iskustvo. Bitna je bila želja da se svojom pričom doprinese pozitivnim promjenama u Kotoru. Procesni rad POZORIŠTE O KOTORU obuhvatio je preko 50 radionica (od oktobra 2015. do juna 2016) i u njima je uzelo učešće oko 60 građana/ki.

Poziv građanima/ama da se uključe u projekat 91

Vrijednost kontakta između ljudi i umjetnosti ne može biti precijenjena. Taj kontakt omogućava samospoznaju, posmatranje svijeta oko nas iz različitih perspektiva, te predstavlja dragocjen vid međuljudske komunikacije. Pozorište nosi potencijal najdirektnije i najhumanije umjetnosti, najsrodnije životu, koja integriše različite vidove umjetnosti, onemogućava lijenost uma, budi snagu kritičkog mišljenja prema svijetu koji nas okružuje i vatru imaginacije koja nas podstiče da pokušavamo stvarati bolji. Kako god se legitimisalo, pozorište se nikada ne odriče pretenzije na istinitost i svjedočenje o svijetu. Ono je par ekselans umjetnost sadašnjosti, koja suštinski izranja iz aktuelnog društvenog realiteta. Ako želi da ima opipljiv društveni značaj (a bez toga gubi svoju suštinu), mora da bude čvrsto i konkretno vezano za vrijeme koje nastaje. Osim bavljenja aktuelnim i bitnim temama (shvaćeno u širokom smislu, a ne okviru dnevne politike), da bi pozorište ostvarilo svoju esenciju koja se nalazi u komunikaciji i emociji sa svakim pojedinačnim gledaocem, potrebno je da se tim temama bavi na scenski uzbudljive i maštovite načine odnosno da bude vrijedno i kompleksno etički i estetski.

Radionica, novembar 2015. 92

Radionica, decembar 2015.

Dokumentarno pozorište Iako je težnja svakog pozorišta koje pretenduje na značaj u društvenoj zajednici u kojoj nastaje bavljenje neuralgičnim tačkama toga društva, upravo i naročito dokumentarno pozorište reflektuje potrebu umjetnika da direktno dramatizuju istinu na sceni, te da kroz pozorište izraze goruće društvene probleme, neposredno, frontalno, bez skrivanja iza fiktivnih likova. Dokumentarno pozorište je, kroz istoriju, uvijek bilo strogo vezano za konkretan društveno-politički trenutak u kome je nastajalo, uvijek je bilo vrlo politički osviješćeno i društveno angažovano kroz neposrednu problematizaciju krupnih političkih pitanja. Ono se rađa u trenucima potrebe za preispitivanjem gorućih društvenih problema i indikator je potrebe za društvenim povratkom istine u fokus u okolnostima vladavine tehnološkog kapitalizma. Potreba za direktnim tretiranjem istine na sceni, odgovor na paniku za vraćanjem realnog, suočavanjem sa potisnutim istorijskim istinama, bolnim i prećutanim, karakteristike 93

su dokumentarnog izraza. Ono, dakle, nastaje iz potrebe da se ispričaju istinita, lična, često i traumatična iskustva, da se na sceni neposredno otvore, a tako možda i zacijele, bolne rane.

Međutim, ispunjavanje scene elementima iz neposredne

društvene realnosti nije po sebi dovoljno za pozorište. Drugim riječima, nije dokument - stvarnost taj koji kreira istinitost nego je potrebno da se taj materijal umjetnički uprizori, potrebna je dramska i pozorišna zanimljivost i uzbudljivost u obradi dokumentarnog materijala. Štaviše prevelika i prevashodna težnja ka „autentičnosti“, odnosno kreiranju „visokoetičnih produkcija“ koje teže očuvanju „izvorne istine“, bez značajnijeg propitivanja i pozorišnog preoblikovanja dokumenata („dokument“ valja shvatiti u najširem smislu riječi), može da bude sputavajuća za kreiranje autentičnog, snažnog, pokrećujućeg i provokativnog pozorišnog događaja postajući „terapijsko pozorište“, katarzično samo za uzak krug ljudi.

Radionica, decembar 2015. 94

Pozorište zajednice POZORIŠTE O KOTORU, osim dokumentarnosti, primjer je i takozvanog primijenjenog pozorišta - pozorišta zajednice koje predstavlja participativnu umjetnost odnosno neposredno uključivanje građana u kreativne procese. Kreatori ovakvog pozorišta polaze od premise da ono nije i ne bi trebalo da bude privilegija samo pozorišnih ustanova i profesionalnih trupa, već sredstvo istraživanja i kreativnog izražavanja svakog pojedinca ili grupe u svrhe ličnog razvoja i društvenog angažmana. Ovo pozorište odvija se u lokalnim prostorima, promoviše ideju teatra kao sredstva lične i društvene akcije i usmjereno je ka participativnosti i ostvarivanju dijaloga učesnika sa publikom, odnosno širom i užom društvenom zajednicom. Počeci primijenjenog pozorišta leže u Brehtovoj praksi i teoriji, odnosno težnji da se svijet pozorištem ne samo interpretira nego i mijenja, a veliki uticaj je izvršio i Boalov „teatar potlačenih“ sa istom idejom da se pozorište može koristiti kao sredstvo promocije društvene i političke promjene. Shodno tome, osim što se bavi temama relevantnim za zajednicu koja ga kreira, najčešće ga prate i akcije zagovaranja za rješavanje identifikovanih problema. Skupno osmišljeno pozorište Odlika kako dokumentarnog pozorišta koje kreiraju profesionalni pozorišni umjetnici, tako i participativnog pozorišta zajednice u kojem građani ili pak pripadnici neke određene socijalne grupe sarađuju sa pozorišnim profesionalcima, jeste da je najčešće riječ o takozvanom „skupno osmišljenom” pozorištu. To je pozorišna praksa oblikovana pod uticajem burnih kulturnih i društveno-političkih promjena tokom 196095

ih, a njena posebnost je da kreaciji pozorišne predstave ne prethodi nikakav tekstualni predložak, bilo napisani dramski tekst bilo scenario izvedbe. Ovo predstavlja svojevrsnu inverziju u odnosu na proces koji je usmjeren već postojećim dramskim tekstom, jer se glavnina materijala i elemenata predstave stvara zajedničkim radom svih članova pozorišne grupe tokom procesa proba. Čak i kada se paralelno dešava pronalazak, izbor i integracija već dovršenih cjelina u predstavu tokom procesa proba, one se ponovo kreiraju iz grupe i kroz grupu suautora, a nisu joj unaprijed zadane i time nadređene. Ovakav proces rada po sebi, odnosno „demokratizovanje“ raznih aspekata pozorišne proizvodnje i skupno kreiranje teksta u procesu proba, upućuje i na izvjestan vid postdramske pozorišne političnosti. Naime, ta nehijerarhizovnost i demokratičnost se javljaju kao alternativa društvenim odnosima koji se nužno zasnivaju na principima reda, hijerarhije, nadmoći, sile. Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka

Radionica, proljeće 2016. 96

APEL ZA UNAPREĐENJE ŽIVOTA U GRADU KOTORU

Grupa građana/ki okupljenih oko projekta POZORIŠTE O KOTORU od oktobra 2015. do juna 2016. radila je na pripremi dokumentarne pozorišne predstave o gradu Kotoru. U procesu pripreme je učestvovalo oko 60 građana/ki koji su, tokom više od 50 radionica sa rediteljem Petrom Pejakovićem, razgovarali o raznim problemima njihovog života u gradu. Tokom osmomjesečnog rada sakupljeno je dosta materijala koji je oblikovan u vidu pozorišne predstave pod nazivom KoTo(R) o KOTORU. Predstava je premijerno prikazana 20. juna 2016. u prepunoj sali KC „Nikola Đurković” i vidno je podržana od strane publike. Nakon premijere publika je kontaktirana putem upitnika u kome im je, između ostalog, traženo da navedu tri najvažnije teme za Kotor. Na upitnik je odgovorilo oko 60 građana/ki. Promišljanja građana/ki okupljenih oko projekta POZORIŠTE O KOTORU, kao i dio sakupljenog materijala (koji je publika dostavila nakon premijere i drugog izvođenja), formulisani su u vidu APELA ZA UNAPREĐENJE ŽIVOTA U GRADU KOTORU. APEL je upućen prvenstveno donosiocima odluka/gradskim vlastima koje finansiraju građani/ ke Kotora. Pročitajte ga u nastavku.

Posjetioci predstave KoTo(R) o KOTORU dobijaju nove razglednice iz Boke 99

APEL ZA UNAPREĐENJE ŽIVOTA U GRADU KOTORU

ŽELIMO POSVEĆENU, STRUČNU I NEKORUMPIRANU GRADSKU VLAST KOJA SE RUKOVODI JAVNIM INTERESOM* I POTREBAMA GRAĐANA/KI KOTORA

● Javni, državni ili opšti interes su pojmovi koji se koriste kad se žele označiti koristi ili prednosti zajednice kao cjeline za razliku od privatnih ili ličnih interesa.

2 TRAŽIMO POSVEĆENOST LOKALNE SAMOUPRAVE

RJEŠAVANJU ZABRINJAVAJUĆEG TRENDA ISELJAVANJA STANOVNIŠTVA IZ STAROG GRADA KOTORA

● Uslovi stanovanja za veliki broj stanovnika Starog grada Kotora nisu adekvatni niti usklađeni s minimumom kvaliteta savremenog stanovanja. Buka od kafića, nedostatak osnovnih gradskih sadržaja za život, blokada javnih prostora terasama kafića, visoke cijene parkinga za lokalno stanovništvo, nepostojanje stimulativnih uslova i podsticaja za razvoj preduzetništva i malog biznisa - neki su od razloga trenda ISELJAVANJA STANOVNIKA koji je evidentan, naročito u Starom gradu Kotoru; ● Život stanovnika koji žive u jednoj sredini od ključne je važnosti za očuvanje karaktera svakog grada. Ukoliko se nastavi trend iseljavanja, Kotor će za par godina postati prazna kulisa, grad duhova i mjesto u koje će turisti doći samo jednom i više nikada neće poželjeti da se vrate - jer u njemu nema STANOVNIKA KOJI GRAD ČINE ŽIVIM I AUTENTIČNIM i drugačijim od ostalih;

100

Tražimo od lokalnih vlasti da PROBLEM ISELJAVANJA STANOVNIŠTVA PROGLASI URGENTNIM I PRIORITETNIM ZA RJEŠAVANJE. Kotor nije jedini mediteranski grad koji se suočava s ovom pojavom. Postoje modeli u drugim UNESCO-vim gradovima koji su se suočavali ili se suočavaju sa sličnim problemima; trebalo bi ispitati njihova iskustva i prilagoditi najbolja rješenja našim uslovima.

3 SADAŠNJA PREKOMJERNA URBANIZACIJA

(„APARTMANIZACIJA“) DEVASTIRA NAJVRIJEDNIJE PROSTORNE RESURSE BOKE. TRAŽIMO DA SE ZAUSTAVE ODLUKE KOJE DOPRINOSE GRADITELJSKOM NASILJU NAD UNESCO-vim PODRUČJEM

● Svjedoci smo da se zelene i slobodne površine širom zaliva, koje predstavljaju i jednu od značajnih karakteristika Područja Svjetske baštine, UBRZANO I NEPOVRATNO URBANIZUJU, najčešće za potrebe izgradnje apartmana koji kapacitetima ZNAČAJNO prevazilaze potrebe, a cijenom platežne mogućnosti lokalnog stanovnišva. Ovi apartmani se uglavom koriste svega nekoliko nedjelja godišnje i u vlasništvu su ljudi koji ne žive u Kotoru; ● Sve ove transformacije se realizuju na osnovu NEKVALITETNIH PLANOVA koji su usvojeni za skoro sva naselja i zone Boke; ● Najkvalitetniji prostorni resursi stavljaju se u funkciju od INTERESA POJEDINACA/KI, u isto vrijeme trajno devastirajući UNESCO-v pejzaž Boke. Neki od primjera su „Pentagon” iznad naselja Kukuriku, Dobrota Palazi (Kamp), apartmani u Kostanjici, aktuelna gradnja „privremenog” objekta na Verigama, a slijedi i turističko naselje Glavati; ● Dok se zelene površine i prazni prostori zauzimaju novogradnjom, ZAPUŠTENI RESURSI GODINAMA OPSTAJU KAO RUGLO GRADA - prostor Autoboke, livnica, Rivijera, gumara, industrijska zona, Fjord, URC itd.

101

Tražimo da se trend HIPERURBANIZACIJE zaustavi, da se obustavi primjena nekvalitetinih planova, da se građani/ke uključe u donošenje odluka o korišćenju javnih resursa i da lokalna samouprava i nadležne državne institucije stručnije i odgovornije planiraju prostor Boke koji ima izuzetnu univerzalnu vrijednost.

4 STRAH OD JAVNOG IZNOŠENJA MIŠLJENJA GUŠI

GRAĐANSKI AKTIVIZAM. TRAŽIMO POSVEĆENOST STVARANJU AMBIJENTA U KOME ĆE SE SVAKI GRAĐANIN/KA OSJEĆATI KAO SLOBODNI/A POJEDINAC/KA

● Uprkos nezadovoljstvu, zbog brojnih negativnih iskustava pri pokušaju promjene društvenog okruženja, među građanima/kama postoji osjećaj NEMANJA IZBORA i BEZIZLAZNOSTI iz sadašnje situacije. Rezultat toga je njihova pasivnost i inertnost, zatvorenost, strah i autocenzura kada je u pitanju bilo koji oblik javnog djelovanja i javnog iznošenja mišljenja; ● „NEPOSLUŠNE“ I „NEPODOBNE“ ELEMENTE (ZVIŽDAČE) političke elite mahom teže da izbrišu sa scene ili barem unutar nje marginalizuju, tako da se njihov uticaj svede na najmanju moguću mjeru. Ovo je u skladu sa činjenicom da, prema svim dostupnim pokazateljima, politizovana nekompetentnost suvereno vlada svim područjima društvenog i javnog života u Crnoj Gori. Tražimo usvajanje jasno određenih i transparentnih procedura odlučivanja nasuprot polutajnih puteva ličnih interesa i naklonosti. Tražimo posvećenost stvaranju ambijenta u kome će se svaki građanin/ka osjećati kao slobodni/a pojedinac/ka.

102

5 HOĆEMO DA ŽIVIMO U KOTORU BEZ STRAHA OD KRIMINALA I MAFIJAŠKIH KLANOVA

● Građani/ke Kotora žive u strahu od RASTUĆEG KRIMINALITETA. Tražimo od državne i gradske vlasti da se trajno riješi problem kriminala u Kotoru.

6 DECENIJSKA BUKA OD KAFIĆA OZBILJNO UGROŽAVA

ZDRAVLJE STANOVNIKA ČIJE JE PRISUSTVO KLJUČNO ZA ŽIVOT, KARAKTER I DUH STAROG GRADA KOTORA. TRAŽIMO DA SE POŠTUJE ZAKONSKA REGULATIVA KOJA SE ODNOSI NA REGULISANJE NIVOA BUKE

● Prisustvo stanovnika koji žive u jednoj sredini od ključne je važnosti za očuvanje karaktera svakog grada. Međutim, KVALITET ŽIVOTA I ZDRAVLJE STANOVNIKA STAROG GRADA GODINAMA JE UGROŽENO ZBOG BUKE koja nastaje od glasne muzike u pojedinim kafićima. Mediteranski gradovi karaktera sličnog Kotoru (poput Dubrovnika i Venecije) svjedoče da je moguće i poželjno razvijati turističke potencijale gradova bez glasne muzike u večernjim satima tj. ne ugrožavajući pravo na zdrav život građana/ki koji u tim sredinama žive. Tražimo od lokalne vlasti da stavi tačku na ignorisanje problema buke iz kafića koja dovodi stanovništvo Starog grada do stanja bezizlaznosti i očajanja. Ne postoji uporište u postojećim zakonima da se ugostiteljskim objektima odobri da obavljaju djelatnost kako je sada sprovode u praksi, čime je očigledno i to da ne postoje adekvatni kapaciteti lokalnih izvršnih organa da zakonsku regulativu sprovedu u djelo. Tražimo da se ovo stanje promijeni.

103

7 ŽELIMO DA KOTOR BUDE OTVOREN GRAD KOJI ZADRŽAVA I PRIVLAČI KREATIVNE LJUDE

● Uprkos tradiciji multikulturalnosti i otvorenosti, sve češće se uočava da u Kotoru raste negativan odnos prema „došljacima”. Treba biti svjestan da ovaj trend u gradu postoji i tražiti načine da se ne dozvoli nijedan oblik diskriminacije (rodna, nacionalna, seksualna), te da se podstiče otvorenost za RAZLIČITOST KAO GRAĐANSKU I CIVILIZACIJSKU VRIJEDNOST; Otvorenost za uticaje „izvana“ predstavlja ključnu karakteristiku kreativnih gradova. Učiniti Kotor kreativnijim - da bi privlačio kreativne ljude.

8 TRAŽIMO RJEŠENJE SAOBRAĆAJNIH PROBLEMA I PODSTICANJE ODRŽIVIH VIDOVA TRANSPORTA BICIKLIZAM, JAVNI PREVOZ, VODNI SAOBRAĆAJ

● Svjedoci smo razlih oblika SAOBRAĆAJNIH PROBLEMA - gužve i kolapsi, problem parkinga, neefikasnost javnog prevoza i nepostojanje vodnog saobraćaja, nepostojanje biciklističkih staza. Želimo posvećenost lokalnih vlasti rješavanju ovih problema; ● Uraditi STUDIJU ODRŽIVOG TRANSPORTA, kao i STUDIJU RAZVOJA KRUZING TURIZMA i STRATEGIJU RAZVOJA TURIZMA, koja će dati pokazatelje za dalji razvoj ovog oblika turizma (primjer Hrvatske);

104

9 KULTURNE AKTIVNOSTI I MANIFESTACIJE ČINE

GRADOVE DINAMIČNIJIM I POŽELJNIJIM MJESTIMA ZA ŽIVOT. TRAŽIMO SADRŽAJNIJI KULTURNI ŽIVOT TOKOM CIJELE GODINE

● Dosljedno i temeljno sprovoditi Program razvoja kulture opštine Kotor 2013-2017. godine, a po njegovom isteku, po istoj metodologiji donijeti plan za sljedeće višegodišnje razdoblje; ● Osim trajanja ljetnjih festivala, Kotor uglavnom djeluje kao beživotna kulisa iz koje su isisani životnost i urbani duh. Građani/ke Kotora zaslužuje da u gradu TOKOM CIJELE GODINE postoji bogat i raznovrstan kulturni život; ● Obezbijediti da se kulturnim životom grada bavi STRUČAN I POSVEĆEN kadar. Apel potpisuju akteri predstave KoTo(R) o KOTORU Kotor, 4. jul 2016.

105

“ “

Vjerujem u borbe sa vjetrenjačama i tako doživljavam ovaj projekat... I vjerujem da živa emocija na sceni ima veliku moć.

Petar Pejaković, reditelj

Za ovaj projekat sam zainteresovana zato što smatram da ovakva vrsta projekata može da podstakne otvaranje svih onih rana koje su negdje duboko zakopane u nama. Njihovo liječenje može pak pomoći formiranju neke kritične mase, koja može da doprinese da sagledamo Kotor iz različitih uglova, a samim tim i da doprinesemo svi zajedno da se stanje u kojem se Kotor nalazi promijeni... Učesnica procesnog rada POZORIŠTE O KOTORU