533 dana

Cees Nooteboom

533 533 dana

dana

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Noću dolaze lisice Skitnje do Santiaga Pisma Posejdonu Izgubljeni raj Rituali Kako biti Europljanin?

-2-

Cees Nooteboom

533 dana prevela s nizozemskog Romana PereÄ?inec

Fraktura -3-

Naslov izvornika 533. Een dagenboek © 2016 Cees Nooteboom © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Romana Perečinec i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-180-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1044338

-4-

1.

Cvjetovi kaktusa neusporedivi su s drugim cvjetovima. Izgledaju kao da su izborili pobjedu i, što je najčudnije, kao da bi se najradije još danas vjenčali, ali nije jasno s kim. Moj najstariji kaktus, koji se ovdje već nalazio kad sam došao prije četrdeset godina, sastoji se od opreka, kao da ima najrazličitije životne dobi.

Ima one velike listove koji se, dakako, ne mogu nazvati listovima, to su više velike ispružene ruke bez prstiju, ovalni oblici, zeleni i masivni, puni malih bodlji, klišej kaktusa u mek­sičkom krajoliku. Ne znam ništa o kaktusima. Oni su ovdje bili starosjedioci, ja sam uljez. Rastu na različitim mjestima, postoji jedan zapušteni dio vrta iza mog studija gdje vladaju autokratski. Njima nasuprot, stoji kaktus oprekâ. Na završetku onog što će poslije postati plod koji ovdje zovu chumba, u Francuskoj figue de Barbarie, sada, ljeti, nalazi se žuti cvijet. Neki listovi, nastavit ću ih tako zvati, od isušene su kože, ali ponekad na drugim mjestima ima i male ruke svijetle i živahne zelene boje, koje se mogu nasjeckati i pojesti -5-

ako se iz njih izvade bodlje. Svoje velike mrtve ruke pušta da otpadnu, iznenađuje koliko su teške. Kada radim u vrtu, grab­ ljama nakon oluje kupim sve što otpada sa stabala, pažljivo ih podižem, najbolje u rukavicama. Onda bacam ono što je mrtvo, ali kad priđem bliže, vidim da biljka, čovjek mnogo viši od mene, koja dolje izgleda kao da je drvena, mrtva, suha i teška, dobiva nove male ruke na toj mrtvoj tvari. To je ono što mislim pod oprekama, kao kada bih se ja dijelom sastojao od mrtve tvari, a istovremeno dobivao nove udove, iako ne znam kako bih to trebao zamisliti. Što bi mogao biti ekvivalent tom žutom cvijetu?

Prošle godine, nakon što sam se vratio s putovanja po pustinji Atacama na sjeveru Čilea, odlučio sam posaditi kaktuse u svom španjolskom vrtu. Na drugom je kraju otoka vrtni centar. Kad sam pitao za kaktuse, netko me uputio na golemu, faličku, dlakavu biljku koja me dobrano nadvisivala. Nije bilo nikakve šanse da je se unese u moj auto, ali u njenoj blizini nalazila se mala vojska onog što su prodavači također nazivali kaktusima, a toga je bilo mnogo, časnici i vojnici u raz­no­ vrsnim uniformama. Svaki put kada bih za neki od tih me­ đusobno različitih oblika pitao kako se zove, odgovor je nepogrešivo glasio kaktus, pa ih tako šest stoji u mom vrtu ili onom što bi se vrtom možda moglo nazvati. Svi su osim jedne iznimke preživjeli zimu, a opisati ih je krajnje teško. U svom Zibaldoneu Leopardi kaže da pjesnik ne samo da mora oponašati prirodu i savršeno je opisivati nego da to mora i činiti na prirodan način. Lako je reći. Ni po čemu ne nalikuju na kaktuse koji su već bili ovdje, na prastanovnike. Ima jedan morski -6-

zelen, mali biljni stup koji mi seže do koljena, pomoću knjiga o kaktusima koje sam kupio pokušavam otkriti njihova imena, no to nije jednostavno. Jedan drugi nakon nešto manje od metra visine dijeli se na nekoliko sporednih grana i nakon toga jednostavno nastavlja rasti prema gore. Ali zašto kažem grane?

Najviše su nalik na dio debla koje je krenulo sporednim putem.

A možda ni deblo nije prava riječ. Kaktus koji se nastavlja i postrance. Xec, koji također ne zna kako se zove on ili ona, tvrdi da može postati jako velik. Mislim da sam takav oblik jednom vidio u reklami za tekilu. No možda je to bila etiketa na boci, a pogled mi je zamutila alkoholna magla. Onda je tu i jedan gomoljastog oblika, prilično zdepasta, u segmente podijeljena topovska kugla iz Prvoga svjetskog rata s beskraj­ ­no mnogo bodlji, tako da ga kornjače zaobilaze. Podijeljen u segmente, je li to dobar izraz? Kako je to činio Von Humboldt, kako opisati objekt koji je zelen, koji je kroz nekolicinu, otprilike četrnaest, oštrih ureza izgubio svoju euklidsku for­ ­mu kugle, pa tik do zemlje opasno i moćno biva i tko zna što pokušava pojasniti dubokom karmin crvenom bojom bodlji koje se nalaze posvuda na gornjoj strani. Ali prva je pouka: ne smijem reći bodlje, koliko god podlo naoštrene izgledale, i koliko god da su velike. Kaktus ima trnje. Humboldt je, na­ ravno, promatrao obilježja, spol, mogućnosti razmnožavanja, srodnosti. Nemam takav instrumentarij, sve što imam su moji prima vista i siromaštvo moga jezika. Jer kad kažem zeleno, što pod time mislim? Koliko zelenih boja postoji? Ako gledam samo svojih šest novih kaktusa i želim imenovati njihove boje, postat ću majstor pridjeva.

-7-

Kako bilo, za njih sam izgradio malu enklavu koja je s jedne strane ograničena prastarim suhozidom, pared seca, a s druge brojnim kamenjem iste vrste kao i ono u zidu, koje sam postavio na smeđu zemlju poput porozne granice na koju se kornjače uopće ne obaziru. One, dakako, ne mogu segnuti dalje od najnižih listova, no rane od njihovih ugriza jednako su čudnovate kao i neki oblici samih biljaka. Oko kaktusa sam posadio druge sukulente, koje na nizozemskom zovemo mesnatice, jedan od njih, jedna od brojnih vrsta eonija, ima duboko crne sjajne listove koji su tako krasno raspoređeni oko središta tako da sami od sebe počinjete vjerovati u simetriju i harmoniju kao svrhu. Crna njegovih listova toliko je intenzivna i zapravo putena da bi mogao biti idealan ukras na grobu neke pjesnikinje preminule u mladosti. Pa iako volim svoje kornjače, jutros sam vidio staru, pramajku koja je ovdje bez mene preživjela bezbrojne zime, kako svim silama svojim staračkim zubima pokušava narušiti harmoniju te matematičke simetrije perverzno je zagrizajući; oskvrnuće.

Ali kako kazniti kornjaču čija su prava mnogo starija od mojih? Kornjače, koliko znam, nemaju godove, stoga nemam pojma koliko je stara, a ni na opomene se ne obazire. Ono što bih najviše volio: iz njene perspektive gledati sebe, da vidim kako takav stvor izgleda. Svojevrstan silno visok, pomičan toranj koji, ako ga se jasno zamoli, može donijeti vodu. Usred ljetne žege ona ponekad dođe na terasu i gurne moje stopalo.

Onda poprskam vodu po kamenju, a ona je sporo i temeljito poliže. Kamenje koje sam prošle godine postavio oko biljaka kako bih najdonje listove zaštitio od njenih napada ona je -8-

Slika 1 – Chumba: plod smokvastoga kaktusa

Afb. 1 – Chumba: de vrucht van de vijgencactus

-9-

poput živog buldožera milimetar po milimetar pomaknula ustranu.

Ne samo o kaktusima, ni o kornjačama ne znam mnogo, iako smatram da su im neke stvari zajedničke, tvrdoglavost, svojevoljnost, možda čak i materijal od kojeg su načinjeni, sve je tvrdo i žilavo. Oklopi i trnje obrambena su sredstva, noga kornjače na dodir je baš kao i koža nekih kaktusa, a moje kor­ njače liježu jaja ispod zemlje, kao da i one misle da su biljke.

Mogu dugo bez vode, ali me znaju pronaći ako ipak ožedne.

Možda čak misle da ja jesam voda. Tajnu kaktusa i vode moram još otkriti, misterij previše ili premalo vode. Bio sam ovdje do listopada, potom kratko u prosincu. Jabi, susjed, kaže da je mnogo kišilo ove zime. Ali u pustinjama odakle kaktusi dolaze kiši rijetko ili nikada. Ovdje je noćas, nakon munja i gromova, pao jak pljusak. Fikusu i smokvi to je, kako se čini, dobro došlo, listovi blistaju. Kaktusi ništa ne otkrivaju, barem ne ono što bih razumio.

Oni posebnost svoje forme pokazuju kao da im je to obaveza, što naravno i jest. Poslušno prate svoj DNK kao što su to već cijelu vječnost prije činili njihovi preci, knjigu zakona nekoć napisanu za njih, koje se drže paragraf po paragraf. Ili su je nekoć, u vremenu prije sjećanja, sami napisali i kroz bes­ konačne procese i sudsku praksu prilagodili? Na takvu vrst pitanja odgovaraju neumoljivom šutnjom. Stabla se njišu, grmo­­vi povijaju, vjetar šumi, ali u takvoj konverzaciji kaktusi ne sudjeluju. Oni su redovnici, njihov je rast nečujan, ako i pro­ izvode zvuk, moje uši nisu ugođene da ga mogu čuti, njihov - 10 -

oblik njihova je svrha, to je već Aristotel znao. To što ih mogu vidjeti vjerojatno im ne znači ništa.

2.

Na dan kad sam stigao, nakon nekoliko sati pojavio se Xec s knjigom o smrti.

Poštar ju je ostavio vani, da kisne na otvorenom. On je knjigu spasio.

Potom smo razgovarali o njegovu poslu. On je negativni kipar, on mijenja oblike stabala, tako da vrt dobije više svjetla.

Prije pola života posadio sam palme, bile su mi do koljena.

Godinama sam sâm rezao njihove mrtve grane, sve dok više nisam mogao. Stablo – ima ih dva – previsoko, ja prestar.

Palmine grane vezuju se uz Nedjelju palmi, nedjelju prije Uskrsa, Isusov ulazak u Jeruzalem, ljudi duž puta mašu palminim granama. Na Cvjetnicu se palmine grančice posvećuju, nose se kući, minijatura koja ne nalikuje na pravu palminu granu, jer mjesto na kojem su grane pričvršćene za deblo, dio koji se treba otpiliti, puno je bodlji na kojima se možete grdno ozlijediti. Zimi Xec pazi na vrt, čudan amalgam svojeglavih stanovnika koji su me dočekali kada sam stigao ovamo prije više od četrdeset godina. Dio tog stanovništva otada je iz­ umro, klima baš i nije dobronamjerna, vrtu bez vrtlara teško je na otoku kojemu je vjetar nepopustljiv vladar što ponekad dojuri sa sjevera i donosi sol s mora. Xec je mlad i snažan, došao je sa svojom malom kćeri, a zbog knjige koju je donio - 11 -

toga dana povezujem ga sa smrću. Knjigu je napisao Canetti, koji nije htio umrijeti, ali to samo po sebi nije dovoljno da bi se nekog vrtlara povezivalo sa smrću. Bilo je to zbog nečeg drugog. Pitao sam ga zbog čega nije uklonio ljiljane koji se tako vlastohlepno pokušavaju probiti među eonije. Tako smo se dogovorili. Ti ljiljani, zovem ih tako zato što ne znam kako se zapravo zovu, izgleda da cvatu kad nisam tu, što je već dovoljno da ih ne podnosim. Ali kako opisati nesnošljivost?

Tad treba početi od samih eonija, mesnatica koje poput male vojske stoje grupirane nasuprot terasi, okrenute prema kući, prvo što vidim kad počinje dan. To je jednostavan narod.

Svijetlozeleno lišće, lijepo matematički raspoređeno ukrug, čvrsta supstancija, svoje su pravo postojanja zaslužile time što su sve to vrijeme, uglavnom u samoći, ovdje jednostavno ostajale stajati. Ljiljani su uljezi, dugački, tanki, uvis ustrem­ ljeni listovi pričvršćeni za tvrdoglave, nepopustljive gomolje koje je gotovo nemoguće iščupati, a da se pritom ne izvadi pola eonija, gotovo su mi stradala leđa od toga. Xec je obećao da će ih izvaditi u trenutku kad tlo bude malo susretljivije, a ja budem lutao drugim krajem svijeta.

Kao odgovor na moje pitanje Xec je podigao stopalo. S donje strane bila je velika crna mrlja koja je izgledala kao trulež, znak nesreće. A i bila je to, ispričao je da je na toj nozi bio operiran zbog raka kože. Crna mrlja, ljiljani, Canettijeva knjiga s tim beznadnim naslovom, tako se pomisao na smrt ušuljala između kaktusa i kornjača. Razmišljao sam o Canettijevu grobu koji sam jednom posjetio u Zürichu, nedaleko od Joyceova groba. Bio sam ondje dvaput, prvi put je imao, baš kao - 12 -

i Brodski u Veneciji, katolički križ, koji je poslije zamijenjen pločom bez križa, a da time nije postao židovskim grobom.

Na oba su se groba, doduše, nalazili kamenčići, kao što sam vidio kod Celana i Josepha Rotha u Parizu, no najupadljivija kod tih susjednih grobova u Zürichu bila je razlika u karakteru. Joyce ondje sjedi bezbrižno, nehajno prekriženih nogu, gospodin u nedjeljno jutro koji je isto tako mogao pušiti ci­ garetu. Mrtvi uglavnom ne sjede, a pogotovo ne puše, što prirodno prati sjedenje. Onaj tko sjedi može ustati, dok se u slučaju smrti još neko vrijeme ne može govoriti o podizanju.

Ono će doći, ako dolazi, tek na kraju vremena. Jedini ukras Canettijeva groba bio je njegov potpis, u kojemu je bilo nečeg bijesnog i nepopustljivog, kraj bijesnog pisma upućenog preglupom protivniku, ponajviše je na to nalik. Kad otvorim njegovu knjigu, čitam: “Die Auferstandenen klagen plötzlich in allen Sprachen Gott an: das wahre Jüngste Gericht.”* I u toj rečenici srdžba. Život poput zavjere protiv ljudi koju je smislio Bog, poklon s pridodanom smrtnom kaznom. Ranije u knjizi posjećuje mjesto na kojem će ležati, mjesto koje je sam odabrao. To gotovo nalikuje na suprotnost, čežnju. Pita se što će Joyce misliti ako mu se on toliko približi. No budući da je Canetti netko tko sebe ne umanjuje, on se također pita bi li i njemu bilo ugodno ležati u blizini Joycea, o kojem je, na kraju

“Uskrsli odjednom na svim jezicima optužuju Boga: pravi Posljednji sud.”

Elias Canetti, Das Buch gegen den Tod (Knjiga protiv smrti), München, Hanser, 2014. (op. prev.) *

- 13 -

krajeva, napisao: “Wenn ich ganz aufrichtig zu mir wäre, müsste ich sagen, dass ich alles, wofür Joyce stand, zerstören möchte. Ich bin gegen die Eitelkeit des Dadaismus in der Literatur, die sich über die Worte erhebt. Ich vergöttere die Intakten Worte.”* Netko ovdje govori o Narodu Knjige, to je neporecivo kad nastavlja: “Der eigentlichste Teil der Sprache für mich sind die Namen. Ich kann Namen angreifen und herunterholen, ich kann sie nicht zerstückeln.

Das gilt sogar für die Namen dessen, den ich am meisten hassen, den Erfinder und Bewahrer des Todes: Gott.”** Joyce i dadaizam, nisam se još toga dosjetio, ali mrziti nekoga tko ne postoji također bi moglo biti svojevrsnim oblikom dadaizma.

Slučaj je htio (ali za čitatelja ne postoji slučaj) da sam isto­ vremeno čitao stariju knjigu Philipa Rotha, Sabbathov teatar, u kojoj glavni lik, Mickey Sabbath, baš kao i Canetti kreće u potragu za mjestom na kojem želi biti pokopan. Dvojica Židova u potrazi za svojim grobom, a i Sabbath je opsjednut smrću, knjiga je arija ludila erosa i tanatosa, uključujući njegovo opetovano masturbiranje na grobu nevjerne žene s kojom je imao hipererotsku vezu, koju Roth k tome ekstremno eks­ pli­citno opisuje uz obilje detalja, što u čitatelja povremeno

“Ako bih bio posve iskren prema sebi, morao bih reći da želim uništiti sve ono što je Joyce predstavljao. Ja sam protiv taštine dadaizma u književnosti, koja se uzdiže iznad riječi. Ja obožavam intaktne riječi.” Ibid. (op. prev.) ** “Najstvarniji dio jezika za mene su imena. Mogu ih napasti i oboriti, ne mogu ih rascjepkati. To čak vrijedi za imena onoga koga najviše mrzim, izumitelja i čuvara smrti: Boga.” Ibid. (op. prev.) *

- 14 -

izaziva iscrpljenost kao da se po sparnom vremenu mora uspinjati beskrajno dugom planinskom stazom sve dok ne posustane, za čitatelja poput mene suprotnost erotici Nabokova, koji također zna biti ekstreman, ali putem sugestije, ne kroz nabrajanje divljih aberacija i realističnih detalja u nezadrživoj bujici.

Sabbath dakle nije Humbert Humbert, no u svoj svojoj grotesknoj opsjednutosti on je doista nezaboravna figura, a upravo ta figura izgubljeno luta po zapuštenom groblju u pro­vinciji, a s nadglednikom pregovara o mjestu i prije svega o cijeni svoga groba, iznosu koji na licu mjesta podmiruje. Ne znam bi li Canetti prepoznao nešto u ovome, ali bi skandalozan tekst koji Sabbath želi na grobu, koji zajedno s novcem za pokop i troškovima za rabina predaje pogrebniku u zape­ čaćenoj omotnici, sigurno smatrao odvratnim. Razlika je, na­ravno, u tome što Sabbath nije postojao. Nepostojećim osobama potrebno je više riječi, Canettiju su dovoljni potpis urezan u nadgrobni spomenik te imena njegove prve i druge žene, Veza i Hera.

3.

Kada nešto postaje događaj? Željeznička nesreća, posve ne­ očekivan gost, udar groma. Ovo posljednje događa se ljeti redovito na ovom otoku, nebo puno električnih mene tekela i onda smrtonosan udar. Sutradan o tome pišu lokalne novine, događaj. Kako nazvati ono što se dogodi i svijetu ne vrijedi - 15 -

kao događaj, ali vama vrijedi? Rano jutro, esteras, svojevrsne zavjese načinjene od ispletene trske, još nisu spuštene. Sjedim na terasi, a pored mene odjednom sleti pupavac neponovljivo se prenemažući. Nije me vidio, inače bi već odletio. Upupa epops veoma je plah. Ali evo ga, pored mene na suhoj smeđoj zemlji, pored tek posađenog hibiskusa koji ne želi rasti. Ako postoji neka ptica koja nalikuje na cvijet, onda je to ova. Na španjolskom se zove abubilla, ovdje na otoku zovu je puput.

Zna li da je lijep? Ima visoku kukmu s uspravnim perima koja započinju bojom cimeta, ali prema vrhu završavaju crno i bije­ ­lo. Njegov je dugi povijeni nos sivosmeđ, njegove noge sive su poput škriljevca, završetak njegova repa tanka je pruga bijele, a onda široka traka crne. Sjedim miran kao bubica, ali kad nakon nekog vremena samo malo pomaknem ruku, on nestane, vidim ga, jasno je da je mužjak, kako preko susjedova polja nestaje u čudnom, niskom, letu, čas se dižući, čas spuštajući.

Nikada nisam vidio njegovo gnijezdo, navodno od njega pravi gadan svinjac, što se ponekad događa i kod lijepih ljudi.

Je li to događaj ako je dan nakon toga drugačiji?

4.

“Il faut cultiver notre jardin”,* kaže Voltaire na kraju Candidea.

A što ako je drugačije, ili obrnuto? Ja nisam biljka, no što ako

*

“Treba obrađivati svoj vrt.” (op. prev.)

- 16 -

je vrt taj koji mene kultivira? Koji me uči neočekivanim oblicima pozornosti? O crvenoj boji surfinija nikada prije nisam razmišljao. Možda čak ni o crvenoj boji samoj po sebi, ni kako to da neke vrste crvene poželiš nazvati crnom. Sati u danu, prisutnost ili odsutnost oblaka donose svoje posebne oblike slikarske umjetnosti. I kazališta. Nema oblaka, žega u podne, surfinia je krvavocrvena, crvena nakon ubojstva iz strasti, zlobna, crnilo crvene u pijesku arene kad odvlače bika. Promjena vjetra, tramontana, prijetnja nevremena, pepeljastosivo nebo, surfinia iznenadna glumica, talentirana majstorica mi­ mikrije, olovnocrno uvlači se u crvenu, sprema se zlo, upozoren sam.

5.

Literarna politika (takvo što postoji: hegemonije, utjecaji, trijumvirati, ostavštine) i smrt. Elias Canetti (“Moje ime sve mi je manje ugodno. Prorok Ilija potukao je Anđela Smrti”) o Thomasu Bernhardu. On ga zahtijeva za sebe, no boji se da će ga morati ustupiti Beckettu. “Ja ga uzdižem u svog učenika i naravno da on to jest na mnogo dublji način nego Iris Murdoch [njegova bivša ljubavnica], koja sve pretvori u ugodno i lagano i zapravo je postala pametna i zabavna autorica. Ona ne može postati mojom učenicom već samim tim što je opsjednuta spolom. Bernahrd je nasuprot tome kao i ja opsjednut smrću. Ipak se u posljednje vrijeme nalazi pod utjecajem nekoga tko me zasjenjuje, naime pod Beckettovim. Bernharda - 17 -

hipohondrija čini prijemčivim za Becketta. On je bistar, ranjiv.

Baš kao i Beckett ne uzmiče pred smrću, ne suprotstavlja joj se. (...) Stoga mislim, zbog tog snaženja kroz Becketta, da postoji svojevrsno precjenjivanje Bernharda, ali precjenjivanje odozgo: Nijemci su u njemu pronašli vlastitog Becketta.”

Odbacivanje učenika, sad služi drugoga gospodara, ulio je vodu u vino smrti. Kazna. To je bilo 1970. Bernhard reagira bijesno u Die Zeitu. Šest (!) godina poslije Canetti mu piše pismo, koje ne pošalje. “Sie schlagen besinnungslos um sich.”* Posljednja, neposlana rečenica: “Nemate nikoga da vam kaže istinu, zar vam istina više nije važna?” Za Canettija smrt je bila zakleti neprijatelj s kojim se treba boriti kao sa živućim protivnikom. Mrzio je one koji sklapaju nagodbe, njegova mržnja nije bila apstraktna. Bezglavo udarati oko sebe, i ja bih to htio. Što meni nedostaje?

6.

Jednom, prije pedesetak godina, napisao sam knjigu, De ridder is gestorven, Vitez je umro. Zbog glasanja noćne ptice sjetio sam je se. Radnja se zbiva na jednome mediteranskom otoku, ne na ovom, nego negdje bliže Africi. Ovdje također čujem tu pticu. Tada sam glas koji se stalno ponavlja opisao kao gluk, tišina, pa onda opet gluk. Nisam ponovo čitao taj odlomak,

*

“Bezglavo udarate oko sebe.” Ibid. (op. prev.)

- 18 -

ali fascinaciju glasom prepoznajem zato što se stalno ponavlja kao da je određen metronomom, intervali su uvijek jednake duljine, mogu se brojiti. Priručnik za ptice opisuje glasanje ćuka kao ćuu. Taj kraj bez oštrih konsonanata točan je, zapravo bi tiho izgovoreno puu bilo najbolja imitacija. To je veoma tajanstven zvuk, ako dobro slušate, čut ćete odgovor koji isto zvuči, ali tiše, zvuk koji pripada noći i lovu, glasanje koje najavljuje smrt insektima, kukcima i paucima. On zove, ona od­govara, uvučen sam u nevidljivu intimnost, skriven u tami mediteranske noći.

7.

Između svijeta kuće i izvanjskog svijeta podigao sam menorcansku ogradu, načinjenu od drva divlje masline, koje se prvo suši, zatim namače u vodi i savija u određeni oblik, šest ili sedam poprečnih, golih, lagano savijenih grana, neobojenih i dugačkih, preko njih ukoso ide samo jedna odozgo prema dolje, završni komad koji sve drži na okupu. Muškarci koji izrađuju barreras zovu se araders, prije su išli od jednog do drugog lloca, seoskih gospodarstava, na kojima je uvijek bilo nešto za popravljanje. Posljednji su, baš kao i graditelji zidova.

Na selu se još vide njihove ograde, iako sve češće gube od visokih, obojenih ulaznih vrata kroz koja se više ne može gledati. Često se iza njih nalaze kuće ljudi koji nisu s otoka, visina i nevidljivost života iza njih znače ne samo posjed nego i strah da ga izgube. Barrera je naziv moje ograde, na njoj nema brave - 19 -

pa stoga ni ključa, zatvara se tako da dugačku, metalnu kuku provučete kroz obruč, no to uglavnom ne činimo, a otvara se tako da privučete najvišu savijenu granu, no kad sam to ovoga tjedna htio učiniti, na njoj je sjedio ljiljak velik kao dječja ruka.

Bez sumnje, životinja besramne ljepote, dizajn Wiener Schule, svrhovit, jednostavan, redovnički, strog na moderan način.

Boja je bila ona osušenog drva, savršena maskirna boja. On ili ona nije ondje uzalud sjedio, tko god bio, nije dugo ostao sam.

Od tog trenutka bilo ih je dvoje, prijateljski bračni par. Bio sam sretan što su odabrali moju ogradu. Nisam ih trebao štititi, bili su preveliki za macakline, koji također ovdje stanuju, štakori se ne penju na ograde, a sokolovi, sove i škanjci ne prilaze tako blizu. Njihov najgori neprijatelj bio sam ja, no tad to još nismo znali. Od tog prvog, iznenađujućeg trenutka viđao sam ih skoro svaki dan. Uglavnom bi na tren odletjeli kada bih htio proći, no, po svemu sudeći, bili su toliko pitomi da je Simone mirno mogla fotografirati jednoga. S fotografijom u ruci pretraživao sam svoju knjigu o leptirima, jer ljiljci spadaju među noćne leptire, barem u španjolskoj knjizi koju ovdje imam. Ali nisam ga mogao pronaći. Vidio sam najne­ običnije primjerke dizajna, Gucci, Armani, modele velike ljepote, postaje mi jasno zašto neki ljudi radije vjeruju u Boga nego u Big Bang i vječito veliko Samo Od Sebe koje je uslijedilo. Ja živim u svijetu dizajnera i umjetnika, pa negdje uvijek treba stajati potpis, mada ni onaj od Boga nikada nismo vidjeli, osim ako to nije upravo ovaj ljiljak. Ljiljak ili leptir, pitanje je sad. Ljiljci imaju antene poput vlati bez zadebljanja na kraju, to sam već naučio, a elegantna pojava na našoj fotografiji bila - 20 -

Slika 2 – Oruga barrenadora de las palmeras

Afb. 2 – Oruga barrenadora de las palmeras

- 21 -

je, bez sumnje, ljiljak, ali koji? Zar nema imena? Zašto nije u knjizi? Danas je stigao odgovor, a s njim i otrežnjenje. Ispod gomile starih novina neočekivano smo pronašli panično pismo otočne uprave koje je zaostalo od prošle godine. alerta!!

Ugrožen je život vaših palmi! Sjetio sam se da nam je Xec ispričao kako je u palme ubrizgao neko sredstvo zbog kukca koji je posebno opasan za palme, kao što smo se prije nekoliko godina morali boriti protiv najezde hrastova povorkaša tako što smo na pinije morali nešto objesiti. Sad smo se dakle trebali boriti protiv Oruga barrenadora de las palmeras. Shvatio sam zbog čega ga nisam mogao pronaći u vodiču za leptire, knjiga je bila iz 1985., a on je bio kasniji emigrant, grabežljivi uljez iz Urugvaja i Argentine, koji se namjerio na naše palme. Tek sam ga sad mogao dobro vidjeti jer na našoj je fotografiji dva skuta svog kaputa brižno složio preko onog dijela nošnje po kojem sam ga mogao prepoznati. Na fotografiji letka imao je širom raširena krila, tako da mu je podsuknja bila vidljiva, a ona ga je odavala, kompozicija od crne i narančaste, sa žestoko nanesenim bijelim mrljama u sredini, raskoš ispod redovničkog habita, opasan svetac. Još jednom dobro pogledam fotografiju. Kako se različiti dijelovi nekog leptira tehnički zovu, ne znam. Glava je glava, to je jasno, ali ono što nazivam podsuknjom možda je stražnje krilo. Simone ga je snimila odozgo. Dva ticala koja se zapravo zovu antene, leđni oklop, dvije stražnje noge. Zbog leđnog oklopa odjednom ima nešto nalik na uličnog borca. On završava pomalo frivolno, a slijeva i zdesna nečime što nalikuje na dlake. Krila, na toj fotografiji još uvijek ispružena nadolje, bila su smeđa i svijetlosmeđa - 22 -

u raznim nijansama, prema sredini svjetlije boje, s dvije male bijele poprečne crte umetnute poput ukrasa, svojevrsna časnička oznaka. Tijelo je bilo napola vidljivo, imalo je crne pojaseve ili trake, sastavljeno od neugodnog materijala koji kao i kod mnogih insekata podsjeća na strašno naoružanog neprijatelja iz znanstvenofantastičnih filmova. Postoje oblici ljepote koji uvećani mogu sačinjavati dio arsenala neke noćne more. Osim toga odjednom se pretvorio u neprijatelja, ali kako ubiti leptira? Ove sam palme posadio prije više od trideset godina, one su najuža obitelj. Njegova ljepota danas je za njega postala fatalnom. Smatrali smo ga lijepim i navikli smo se na njega kao na neočekivani poklon koji nam pripada. Novi kućni prijatelj, nikada ga ne bismo otjerali. I ta je ljubav bila obostrana. Zato je uvijek s njom – ili s njim? – sjedio na ogradi.

Sad više ne.

Ulovili smo ga i utopili. Još je kratko lepetao krilima, ali između dva oblika izdaje morao sam izabrati manji. U letku otočne uprave (Departament d’Economia, Medi ambient i Caça) vidio sam sličnu vrstu fotografija kao i na kutijama cigareta u Americi, ondje su načeta pluća s rupama, ovdje tužno obješene palmine grane. Paysandisia archon, palmin drvotoč, znanstveni je naziv (Burmeister, 1880.). Prema mom grčkom rječniku, archos je vođa, predvodnik, upravitelj. Onda bi archon bio akuzativ te imenice, objekt. Danas je to bilo točno. Jedina je utjeha da leptiri uglavnom ne žive dugo, većina vrsta mjeri svoje vrijeme u danima, ponekad u tjednima, ali onda staje.

O tajnovitosti vremena i trajanja, naučio sam, malo se toga može reći.

- 23 -

- 214 -

Cees Nooteboom (rođen 1933. u Den Haagu) smatra se jednim od najvažnijih nizozemskih autora. Prozaik je, pjesnik, putopisac i esejist, dobitnik najvažnijih nizozemskih književnih nagrada. Njegovi romani i putopisi prevođeni su diljem svijeta. Godine 2003. dobio je Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost, 2004. nagradu P.C. Hooft, a 2009. nagradu Prijs der Nederlandse Letteren (Nagradu za književnost na nizozemskom jeziku), za Berlijnse notites (Berlinske bilješke) dobio je Njemačku književnu nagradu. Među brojnim djelima izdvajaju se romani De ridder is gestorven (Vitez je umro), Rituali, In Nederland (U Nizozemskoj), Allerzielen (Dušni dan), Izgubljeni raj, knjiga pripovjedaka Lisice dolaze noću te putopisi Een nacht in Tunesië (Noć u Tunisu), Een avond in Isfahan (Večer u Isfahanu), Nootebooms Hotel (Hotel Nooteboom) i Skitnje do Santiaga. Zbirka pjesama Licht overal (Svjetlo posvuda) objavljena je 2013., a godinu prije zbirka eseja Pisma Posejdonu.

- 215 -

- 216 -

Romana Perečinec rođena je 1973. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu završila studij njemačkog jezika i povijesti umjetnosti te dodatni studij nizozemskog jezika. Radi kao profesorica njemačkog u osnovnoj školi. Za Treći program Hrvatskog radija prevodila je književne i teorijske tekstove (područje kulture i umjetnosti) za emisije Alternet i Broad­ casting. Prijevodi su joj objavljivani u časopisima Zarez, Quorum, Libra Libera i Poezija. Više puta boravila je na usavršavanju u Prevoditeljskim kućama u Antwerpenu, Amsterdamu i Berlinu. S njemačkog je između ostalih prevela romane Heike Geißler Rosa, Svena Regenera Gospodin Lehmann, Zorana Drvenkara Sorry i Martina Walsera Zaljubljeni Goethe, a s nizozemskog knjige Ceesa Nootebooma Rituali, Izgubljeni raj i Lisice dolaze noću, Harryja Mulischa Otkrivanje nebesa, To­mmyja Wieringe Joe Speedboat, Erwina Mortiera San bogova, Huga Clausa Tuga Belgije te Stefana Hertmansa Slikar i rat i Obraćenica.

- 217 -

This publication has been made possible with financial support from the Dutch Foundation for Literature.

Objavljivanje ove knjige financijski je potpomogla Nizozemska zaklada za književnost.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Ilustracija i dizajn ovitka Mislav Lešić Godina izdanja 2019., studeni Tisak Radin print d.o.o., Sveta Nedelja ISBN 978-953-358-180-4 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 218 -

- 219 -

Je li važnije ono što se gleda ili ono što se vidi, i kako se zapiše? Između 1. kolovoza 2014. i 15. siječnja 2016.

Cees Nooteboom u svojoj je knjizi danâ, za početak, odlučio promatrati svoj vrt. No tajni život kaktusa i kornjača, cvijeća i raslinja oko njegove kuće na vo­ ljenom otoku Menorci za jednog od najznačajnijih suvremenih svjetskih autora tek je početak putovanja.

Nooteboomovi nas pogled i misao, ono što iz dana u dan gleda, vidi i zapisuje, nepogrešivo vode do inti­ mnih pejzaža rijetke ljepote, do dubljeg iskustva svi­ jeta u kojemu se glazba susreće s botanikom, filozofija s geografijom, a književnost s poviješću.

Potaknuta Voltaireovim pozivom da se obrađuje svoj vrt, 533 dana Ceesa Nootebooma veličanstvena je po­ hvala mudrosti, smirenosti i sporosti, knjiga kakvu danas trebamo više nego ikada. Vječno znatiželjan i zaigran, duh njezina autora još jednom potvrđuje da je za najveće među piscima vrt isto što i svijet, a svijet isto što i vrt.

139,00 kn ISBN 978-953358180-4

- 220 -

9 789533 581804

www.fraktura.hr