América

América

—1—

Od istog autora: Žene Pričaj pričaj Dr. Seks

—2—

T. C. Boyle

América prevela s engleskog Ivana Šojat-Kuči

Fraktura —3—

Naslov izvornika The Tortilla Curtain © T. Coraghessan Boyle, 1995 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Ivana Šojat-Kuči i Fraktura Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-400-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 812137

—4—

Za Pabla i Theresu Campos

—5—

—6—

Nisu oni ljudska bića. Ljudsko biće ne bi živjelo onako kako oni žive. Ljudsko biće ne bi moglo podnijeti da bude tako prljavo i bijed­no.

John Steinbeck, Plodovi gnjeva

—7—

—8—

prv i dio

Arroyo Blanco

—9—

— 10 —

1.

Naknadno se upinjao svesti to na apstraktne pojmove, na nezgodu u svijetu punom nezgoda, na sraz suprotnih sila – na sudar branika njegova automobila i krhkog, pogurenog i koprcavog oblika tamnoputog čovječuljka divljega pogleda – nije međutim bio pretje­ rano uspješan u tome. Nije to bio statistički podatak iz aktuarske tablice koju je netko zaturio u nekakvoj ladici, nije to bilo slu­čajno i neosobno. Dogodilo se to baš njemu, Delaneyju Mossbacheru s Piñon Drivea broj 32, iz Arroyo Blanco Estatesa, liberalnome humanistu bez ijednog prometnog prekršaja, u svježe ulaštenom japanskom automobilu s personaliziranim registracijskim tablicama, i potreslo ga je do srži njegova bića. Kamo god bi pogledao, posvuda je vidio krvave bjeloočnice, iskrivljena usta, trule zube te nesuvislo protuslovlje sjedina i oštrih crnih dlaka u četki njegovih brkova – to mu je opsjedalo snove, prožimalo mu budne sate kao prozor s pogle­ dom na drukčiju stvarnost. Svoju je žrtvu vidio u knjizi s markama u poštanskom uredu, vidio je njegov odraz na staklenim plohama dvokrilnih vrata koja su se polagano zatvarala na ulazu u Jordanovu osnovnu školu, zurio je u njega iz omleta aux fines herbes kod Emi­ lio’sa na koncu večeri.

Sve se dogodilo tako brzo. Jurio je kroz kanjon sa stražnjim sjedalom punim časopisa, staklenki majoneze i limenki dijetalne Coca-Cole za recikliranje, ne razmišljajući ni o čemu, baš ni o čemu, a već trenutak poslije automobil je proklizao u stranu u oblaku prašine koja se slijegala. Čovjek je sigurno čučao u grmlju kao kakva divlja životinja, kao pas lutalica ili mačka koja vreba pticu, a zatim — 11 —

se u posljednji čas zaputio preko ceste u ludi samoubilački trk. Imao je zaprepašten pogled, žbun brkova i usta širom otvorena u nijemome poviku, a zatim kočenje, udarac, zveket i škripa kamenčića ispod automobila, i konačno: prašina. Automobil se zaustavio, kli­ matizacijski uređaj radio je punom snagom, glas na radiju klepetao je o uvoznim kvotama i radnim mjestima u Americi. Čovjeka nije bilo. Delaney je otvorio oči i opustio čeljusti. Nezgoda se okončala, već je bila trenutak u prošlosti.

Na svoju sramotu, Delaney je prvo pomislio na automobil (je li se udubio, ogrebao, oštetio?), zatim i na cijenu osiguranja, koja će porasti (koliko će ovo utjecati na njegov bonus-malus?), a tek je na kraju, sa zakašnjenjem, pomislio na žrtvu. O kome je riječ? Kamo je otišao? Je li u redu? Je li ozlijeđen? Krvari li? Umire li? Delaneyjeve su ruke drhtale na upravljaču. Mehanički je pošao prema ključu i ušutkao radio. Tek tada, još sapeta sigurnosnim pojasom i preplavljena adrenalinom, pogodila ga je spoznaja koliko je stvarno to što mu se dogodilo; ozlijedio je, a možda čak i ubio drugo ljudsko biće.

Nije to bilo njegovom krivnjom, Bog mu je bio svjedok – čovjek je posve izvjesno bio lud, poremećen, samoubilački raspoložen, nijedna ga porota zbog toga neće osuditi – no svejedno se dogodilo.

Dok mu je srce divljački tuklo, provukao se ispod sigurnosnog pojasa, otvorio vrata i nesigurno stupio na sprženu traku gologa kamena i sitnoga krša koja je predstavljala zaustavni trak ceste.

Istoga trena, prije no što je uspio doći do daha, pomeo ga je udar zraka stvoren prolaskom kolone automobila koji su vozili kanjonom jedan tik iza drugog, uvijajući se kao kakav zlokoban vlak. Čvrsto se stisnuo uz bok svog automobila dok mu je sunce udaralo u glavu poput malja, a žega s ceste u lice kao pesnica što zadaje udarac koji obara. Projurila su još dva automobila. Vrtjelo mu se u glavi. Znojio se. Činilo se da nema nadzor nad vlastitim rukama.

“Doživio sam nezgodu”, rekao je samome sebi, ponavljao to kao mantru. “Doživio sam nezgodu.”

Ali gdje je žrtva? Zar ga je odbacio u stranu? Delaney je bespomoćno pogledavao oko sebe. Automobili su se spuštali niz kanjon obasjani svjetlima koja kao da su ih pržila; drugi su se automobili — 12 —

uspinjali; neki su skretali u skladište drvne građe smješteno zdesna, nekoliko stotina metara dalje, svi su prolazili pokraj njega kao da ga nema. Jedno za drugim lica vozača dolazila su mu ususret, zasjenjena i neprepoznatljiva iza oklopa vjetrobranskih stakala. Nitko se nije ni osvrnuo. Nitko se nije zaustavio.

Zaobišao je prednji dio automobila, prelazio pogledom preko nijemoga, tajnovitoga grmljem obraslog prostora uz cestu – divlja trava, čičci, pjegavi dvornik – u potrazi za tragovima koji bi mu rekli što se dogodilo. Zatim se okrenuo prema automobilu. Staklo desnog svjetla bilo je napuklo, žmigavac je bio izbačen iz ležišta, no osim toga auto je bio neoštećen. Obuzet nelagodom, bacio je pogled prema grmlju, pošao uz auto sve do stražnjega kraja, očekujući najgore, meso koje krvari i smrskane kosti, jer sada je bio siguran da je čovjek još zatočen ispod auta. Sagnuo se, osovio na dlanove, spustio koljeno na tlo i prisilio se da pogleda. Vrhunac napetosti, a zatim opuštanje: ispod je bila samo prašina i ništa osim prašine.

Registracijska pločica – pilgrim – uhvatila je svjetlost dok je ustajao i strugao kamenčiće s dlanova, ponovo pogledavajući prema grmlju.

“Hej!” iznenada je povikao trudeći se nadglasati buku koju su stvarali automobili što su se kretali u oba smjera. “Ima li koga?

Jeste li dobro?”

Polako se osvrtao oko sebe, jednom, dvaput, kao da je nešto zaboravio – ključeve, naočale, novčanik – a zatim je ponovo obišao automobil. Kako je moguće da nitko nije vidio što se dogodilo?

Kako to da nitko nije zastao da priskoči u pomoć, svjedoči, začuđeno zuri ili dovikne nešto podrugljivo – bilo što? Pokraj njega je u posljednjih pet minuta prošlo barem stotinu ljudi, pa ipak se osjećao kao da je izgubljen usred Great Painted Deserta. Bacio je pogled na cestu, sve do skretanja prema skladištu drvne građe i trgovini mješovitom robom iza njega, ugledao je udaljeni lik čovjeka koji je ulazio u parkirani automobil, a zatim i teška crvena svjetla koja su se upalila oko njega poput eksplozije. A zatim, boreći se protiv silovitoga poriva da skoči na vozačevo mjesto, stisne papu— 13 —

čicu gasa i sprži gume, a onog idiota prepusti vlastitoj sudbini i ponaša se kao da se ništa nije ni dogodilo – zaboravi datum, vrijeme, mjesto, pa čak i vlastiti identitet i sunce na nebu – Delaney se ponovo okrenuo prema šikari. “Hej?” ponovo je povikao.

Ništa. Automobili su jurili pokraj njega. Sunce mu je udaralo u ramena, vrat i potiljak.

S lijeve strane, preko ceste, stijena se uzdizala kao zid; s desne se strane kanjon spuštao prema pješčenjaku crvenom kao hrđa koji je prekrivao korito Topanga Creeka, tristotinjak metara niže. Delaney je mogao vidjeti samo šikaru i krošnje stabala, no sada je znao gdje je onaj čovjek – tamo dolje, među kržljavim stablima hrasta i drugog bilja. Acurin visokootporni branik od prešane smole bijednu je gvalju mesa, kostiju i hrskavice odbacio u kanjon kao ping-pong-lopticu izbačenu iz topa, i kakve su šanse bile da to preživi?

Iznenada ga je obuzela mučnina, mozak su mu preplavili prizori iz televizijskih izvješća o nesrećama – pucnjave, probadanja nožem, smrskani automobili, beskrajna povorka žrtava koje nam svježe poslužuju svakoga dana – i osjetio je nešto usijano i gorko u grlu.

Zašto se to dogodilo baš njemu? Zašto mu se baš ovo moralo dogoditi?

Baš kada je htio odustati i otrčati do skladišta drvne građe po pomoć, po policiju, vozilo hitne pomoći – oni će valjda znati što im je činiti – kroz gusti mu je pokrov šikare pozornost privuklo kratkotrajno iskrenje svjetla. Glupavo je, slijepo počeo teturati prema toj svjetlosti kao riba prema mamcu – htio je učiniti ono pravo, htio je pomoći, uistinu je htio. No gotovo se istoga trena obuzdao. To ljeskanje nije bilo ono čemu se nadao – nije to bila kovanica ili raspelo, ni kopča na opasaču, lanac za ključeve, medalja ili željezom okovani vrh čizama na žrtvinim nogama – samo kolica za kupovinu, prekrivena hrđom i skrivena u grmlju pokraj puteljka koji se strmo spuštao niz padinu i nestajao u desnome zavoju, manje od sedam metara dalje.

Delaney je ponovo dozivao. Skupio je dlanove oko usta i vikao.

A zatim se uspravio, iznenada oprezan, pripravan kao mačka. Onako visok sto osamdeset centimetara i težak osamdesetak kilograma — 14 —

djelovao je kompaktno, jak u ramenima, a budući da je bio prirodno pogrbljen, neprestano je izgledao kao da će svakoga trena pasti ravno na lice. Nije međutim bio u dobroj formi, niti je bio spreman za bilo kakva iznenađenja. Ono što ga je trgnulo i uznemirilo bila je uvjerenost da je sve ovo inscenirano – čitao je o tome u rubrici “Razno”, o razbojničkim skupinama koje insceniraju prometne nezgode, a zatim hvataju u klopku naivne građane koji poštuju zakone i propise, koji žele pružiti pomoć na cesti, a voze osigurana vozila… Ali gdje je ovdje banda? Skriva se u okuci one staze? Možda šćućureni čekaju da izađe iz vidnoga polja vozačâ na cesti?

Mogao je tako nagađati i čitavo poslijepodne, slučaj s nestalom žrtvom prometne nezgode kao stvoren za emisiju Neriješene zagonetke ili televiziju Home Video Networka, da nije postao svjestan slabašnoga šapata koji je dopirao iz raslinja odmah zdesna. Bilo je to međutim više od šapata – duboko bolno, grleno stenjanje, od kojega mu se nešto stisnulo u grlu, očitovanje najprimitivnijeg i elementarnog, nama poznatog iskustva: bola. Delaneyjev je pogled skočio s kolica za kupovinu na grm zdesna i tamo ga ugledao, čovjeka s bjeloočnicama prošaranim krvlju i brkovima prošaranim sjedinama, vratolomnog, samoubilački raspoloženog čovjeka koji je poput pajaca iz kutije iskočio pred njegov automobil i uništio mu čitavo poslijepodne. Čovjek je ležao na leđima dok su mu se udovi klatili kao da su mu zglobovi popustili, kao u lutke koju je neka histerična djevojčica bacila u kut sobe. Niz ugao usana cijedio mu se trak krvi debeo kao prst, a Delaneyju se činilo kako nikada nije vidio ništa tako blistavo. Dva oka tupa od bola ščepala su ga kao ralje.

“Vi ste… Jeste li u redu?” Delaney je čuo samoga sebe kako govori. Čovjek se lecnuo i pokušao pomaknuti glavu. Delaney je tek tada vidio da je lijeva strana čovjekova lica – strana koja mu je bila skrivena – oguljena, izribana i iskidana poput komada mesa s kojeg je svježe oguljena životinjska koža. A zatim je uočio i da su čovjeku lijeva ruka, iskidani rukav košulje i koža ispod rukava prekriveni mrljama od krvi, zemlje i suhoga lišća te da tom krvavom rukom — 15 —

grčevito privija ispuhanu papirnatu vrećicu na prsa. Stakleno iverje probilo se kroz papir poput kandži, a narančin sok natopio je čovjekovu kaki košulju; na međunožju mu je, kao da je prilijepljen za njega, ležao plastični paketić u kojemu se, što je Delaney mogao jasno vidjeti, nalazio snop tortilja.

“Mogu li vam pomoći?” u dahu je izgovorio Delaney, neodređeno mašući rukama i pitajući se bi li trebao pružiti ruku i pomoći mu da ustane – treba li ga uopće pomicati? Smije li? “Mislim, stvarno mi je žao, ali – zašto ste tako istrčali na cestu? Što vas je spopalo?

Jeste li me vidjeli?”

Muhe su zujale u zraku. Ispred njih se pružao kanjon, ploče stijena uspravnih kao zid i razbacano, od vremena isprano kamenje, svjetlo i sjena u ratu. Čovjek se pokušavao sabrati. Trzao je nogama kao kukac priboden pribadačom na stiropor. Pogled zatim kao da mu se razbistrio, pa je zastenjao i pridigao se u sjedeći položaj.

Rekao je nešto na nekom stranom jeziku, proizveo nekakvo grgljanje, nakašljavanje, a Delaney nije znao što bi.

Nije to bio francuski jezik, bilo je sasvim izvjesno. A nije bio ni norveški. Granica duga tri tisuće kilometara Sjedinjene Države nije dijelila od Francuske – a ni Norveške. Ovaj je čovjek bio Meksi­ kanac, Latinoamerikanac, tako su stajale stvari, a govorio je španjolski, do usijanja ludi, kotrljavi jezik kojemu je Delaney nakon četverogodišnjeg učenja francuskog u srednjoj školi imao tek ograničen pristup. “Docteru?” pokušao je. Čovjekovo lice bilo je bezizražajno. Prikrivena brkovima, krv se uporno slijevala i kapala preko ugla njegovih usana. Nije bio baš tako mlad kao što se Delaneyju u prvi mah učinilo, a ni vitak – košulja mu je bila napeta u ramenima te je bila uočljiva i oveća izbočina oko pupka, iznad paketa s tortiljama. A imao je i sjedine u kosi. Čovjek je iskrivio lice u grimasu i usisao zrak, pokazujući neujednačeni niz zuba koji su nalikovali na kolce u truloj ogradi. “No quiero un matasanos”, zastenjao je trzajući se pri pokušaju da ustane u ciklonu i kaosu grančica, prašine i izgažene pustinjske trave, “no lo necesito.”

Dugo su samo stajali tako, promatrali jedan drugoga, zbunjeni — 16 —

egzekutor i zbunjena žrtva. Tek je zatim čovjek ispustio iz ruke, uza zveket stakla, onu nepotrebnu papirnatu vrećicu. Ostala mu je ležati do nogu, u prašini, obojica su zurila u nju, zaustavljeni u vremenu, sve dok onaj nije posegnuo rukom i dohvatio tortillas, koje još uvijek kao da su bile zalijepljene za njegove hlače na međunožju. Izgledao je kao da se stresao, kao pas koji je izašao iz kupke, zatim je čvrsto dohvatio tortillas neozlijeđenom rukom, klimavo se nagnuo naprijed pa hračnuo krv na zemlju.

Delaney je osjetio kako ga obuzima osjećaj olakšanja – čovjek neće umrijeti, neće ga ni tužiti, sve će biti u redu i sve je sretno završilo. “Mogu li išta učiniti za vas?” upitao je, osjećajući se plemenito. “Mislim, hoćete li da vas nekamo odvezem ili tako nešto?”

Delaney je pokazao automobil te podigao stisnute šake, kao da drži upravljač i vozi.

“Dans la voiture?” Čovjek je ponovo pljunuo. Lijeva strana njegova lica ljeskala se na oštrom svjetlu sunca, ružna i vlažna, prekrivena trunčicama zemlje i zdrobljene vegetacije te komadićima mesa. Pogledao je Delaneyja kao luđak pobjegao iz ludnice.

“Daaa?” ponovio je kao jeka.

Delaney je vukao stopala po tlu. Postajalo mu je vruće. Pogurao je naočale uz nos. Ponovo je pokušao: “Znate – pomoći. Mogu li vam pomoći?”

I tada se čovjek nasmiješio, ili je barem pokušao. Neravni zubi bili su mu presvučeni tankim slojem krvi, koju je polizao jezikom.

“Novac?” šapnuo je i protrljao prste slobodne ruke.

“Novac”, ponovio je Delaney, “dobro, da, novac.” Posegnuo je za novčanikom dok se sunčana svjetlost zabijala u kanjon poput svrdla, automobili su psičući prolazili pokraj njih, a visoko iznad glava kružio im je lešinar na stupu usijanoga zraka koji se uzdizao s tla.

Delaney se poslije nije mogao sjetiti kako je došao do automobila, no nekako se našao za upravljačem, pritiskao je kočnice i papučicu gasa slijedeći stražnja svjetla automobila koji se ispred njega uspi— 17 —

njao kanjonom što se zatvorio oko njega. Vozio je kao omamljen, jedva svjestan klimatizacijskog uređaja koji mu je puhao u lice, bio je toliko zaokupljen mislima da se odvezao pet ulica dalje od centra za recikliranje i tek tada postao svjestan da je promašio skretanje.

Nakon što je izveo dvojbeno polukružno skretanje preko prometne dvotračne ceste, ponovo se zanio i promašio, sada dolazeći iz suprotnoga smjera. Novac je prešao iz jednih ruku u druge, nije bilo svjedokâ, a čovjek je zauvijek otišao iz njegova života. Pa ipak, koliko god da se upinjao, Delaney se nikako nije uspijevao otresti njegova lika.

Dao mu je dvadeset dolara – činilo se kako je to najmanje što može učiniti – a ovaj je novčanicu brzo ugurao u džep umrljanih hlača, usisao zrak kroza zube pa se okrenuo bez kimanja ili bilo kakvog znaka zahvalnosti. Naravno, vjerojatno je bio u šoku. Delaney nije bio liječnik, no momak je djelovao prilično uzdrmano i ugruvano – a i lice mu je bilo u kaosu, istinskome kaosu. Kada se nagnuo kako bi pružio novčanicu, Delaney je zgrožen promatrao muhu koja se plešući uz liniju čovjekove čeljusti udaljavala od iskidanog mesa, dok je druga, debela i crna, sletjela kako bi zauzela njezino mjesto. U tom se trenutku čudno lice ispred njega pre­ obrazilo, zažarilo na nemilosrdnom jarkom svjetlu, čvrsti, ledeni komad lica doimao se čudnovato opušteno u svojoj bakrenoj koži, lijeva lična kost bila je natečena i iskrivljena – je li bila natučena?

Polomljena? Ili je možda baš tako morala izgledati? Prije no što je Delaney uspio išta zaključiti, čovjek se naprasno okrenuo i šepajući zaputio strmom stazom neobično brzim korakom koji bi u drukčijim okolnosti čak djelovao komično – Delaneyju je prvi pao na pamet Charlie Chaplin, koji bi tako hodao nakon nekakve zamišljene ozljede – zatim je iščeznuo iza okuke, a poslijepodne se nastavilo poput izlizane tkanine sazdane od neproživljenih trenutaka.

Mrk, s još drhtavim rukama, Delaney je istovario konzerve i staklenke iz automobila – zelene, smeđe i prozirne, sve uredno odijeljene – ubacio ih u točno određene kontejnere pa odvezao automobil na veliku industrijsku vagu ispred poslovnog ureda kako bi ga izvagao natovarenog starim novinama. Dok je žena za pro— 18 —

zorčićem zapisivala iznos na njegovu priznanicu, uhvatio se kako razmišlja o ozlijeđenom čovjeku, hoće li mu lična kost pravilno zarasti ako je slomljena – na tu se kost ne može postaviti udlaga, zar ne? A gdje će oprati i dezinficirati rane? U potoku? Na benzinskoj postaji?

Bila je prava ludost odbiti liječnički tretman, uistinu prava ludost. No on je to učinio. A to je značilo da je ilegalac – otići liječniku za njega znači deportaciju. Bilo je očaja u čitavoj toj priči, pa je Delaneyja obuzela tuga, koja ga je izbezumila i zbog koje je dugo samo stajao ispred onog ureda, zureći u prazno s priznanicom u ruci.

Pokušavao si je predočiti život tog čovjeka – skučena prostorija, vrećica drugorazrednih naranči kupljenih na uglu, jad i bijeda, hladni grah sastrugan sa dna jeftine konzerve. Tortillas koje hladnjak nisu ni vidjele. Gazirani narančin sok. Limena glazba s harmonikama i minijaturnim usnim harmonikama. Ali što je uopće radio na Topanga Canyon Boulevardu u pola dva poslijepodne, usred ničega? Radio? Bio na stanci za objed?

A onda iznenada, Delaneyju je sve postalo jasno, spoznaja ga je uzdrmala poput izravnog udarca: kolica za kupovinu, tortillas, ona utabana staza – kampirao je tamo, eto što je radio. Kampirao. Živio.

Boravio. Pretvorio je stabla i grmlje, prirodni okoliš državnoga parka Topanga u privatno boravište, srao u makiji, bacao otpad iza stijenja, zagađivao vodu u potoku, svima uništavao ugođaj. Ono tamo dolje bilo je u državnome posjedu, buldožerima i građevinskom lobiju pristup je bio zabranjen, da javnost može uživati u prirodnim ljepotama, a ne kako bi se stvorio nekakav geto. A što je s opasnošću od požara? Kanjon je u ovo doba godine bio pravo bure baruta, svi su to znali.

Delaney je osjetio kako osjećaj krivnje prerasta u gnjev i ogorčenje.

Bože, kako li je samo mrzio takvo što – već je otpad sam po sebi bio dovoljan da ga razbjesni. Koliko li se samo puta sa skupinom dragovoljaca zaputio ovim ili onim putom, s grabljama, lopatama i crnim vrećama za smeće? Koliko li se tek puta znao vratiti na isto — 19 —

mjesto samo nekoliko dana poslije i ponovo sve pronaći prekriveno smećem? Nema staze u planinama Santa Monica na kojoj nema zdrobljenih konzervi piva, razbijenog stakla, omota od slatkiša i opušaka, a njih su iza sebe ostavljali ljudi poput onog Meksikanca ili što god on bio, nemarni, glupi ljudi, ljudi koji čitav svijet žele pretvoriti u veliko smetlište, Tijuanu u malome…

Delaneyju je prekipjelo, bio je spreman pisati svome kongresniku, nazvati šerifa, učiniti bilo što – no tad se obuzdao. Možda je olako zaključivao. Tko zapravo zna tko je onaj čovjek i što radi?

To što govori španjolski uopće ne znači da je kriminalac. Možda je izletnik, promatrač ptica, ribič; možda je prirodoslovac s južne strane granice koji proučava kanjonskog palčića ili kolibrića…

Da, baš. A Delaney je kralj Salomon.

Kada je došao k sebi, shvatio je da se uspio vratiti u automobil, proći pokraj kontejnera za staklo i aluminij te ući u ogromno skladište s brdima papira i kartona, gdje su se crnomanjasti upadljivi muškarci probijali kroz nanose starih novina – ljudi koji su, potreslo ga je to, izgledali baš kao onaj pajac koji mu je u kanjonu iskočio na cestu, koji su imali jednako duboko usađene oči i jednako guste, crne i čekinjaste brkove. Na sebi su čak imali iste kaki radne košulje i vrećaste hlače. Prije gotovo dvije godine bio je u Los Angelesu i nikada prije nije o tome stvarno razmišljao, no bili su posvuda, ti ljudi, široko rasprostranjeni, ljudi koji tiho rade svoj posao, bilo da brišu podove u McDonald’su, prazne kante s otpadom u uličici iza restorana Emilio’s ili dvaput tjedno marljivo kose i grabljaju travnjake oko djevičanski čistih bazena naselja Arroyo Blanco Estates.

Odakle li su svi došli? Što su htjeli? Zašto su se bacali pod kotače njegova automobila?

Otvorio je stražnja vrata pa čvrsto povezane snopove papira iz automobila prebacivao na najbližu gomilu, kada se oštar, ali istodobno i prigušen zvižduk probio kroz buku strojeva, motora u praznome hodu, vrata i prtljažnika koji se glasno zatvaraju. Delaney je podigao pogled. Do njega se dovezao viličar, a čovjek koji je njime upravljao, čovjek čije je lice bilo skriveno ispod oboda krutoga žutog šešira gestikulirao je pokušavajući mu nešto reći. Rekao je — 20 —

nešto što Delaney nije uspio skopčati. “Molim?” doviknuo je nadglasavajući buku koja je ovdje vladala.

Usijani vjetar nahrupio je kroz vrata skladišta i razbacao prašinu.

Podigao je u zrak reklamne letke i ilustrirane dodatke novinama, Parada, Praznici, Deset sjajnih provoda za vikend. Motori su brujili u praznome hodu, ljudi su vikali, viličari trubili i brundali. Čovjek je zurio u njega sa svog visokog sjedala, blistave, od rada izlizane vilice na viličaru stenjale su pod teretom novina kao da nisu dorasle svome zadatku, kao da se čitavo vozilo nakrivilo pritisnuto težinom svih tih silnih tiskanih vijesti.

“Ponlos allá”, rekao je upirući prstom u suprotni ugao zgrade.

Delaney je gledao gore u njega, ruke su mu bile pune papira.

“Molim?” ponovio je.

Dugo je taj čovjek samo sjedio i zurio dolje u njega. Dovezao se još jedan automobil. Sa stropne grede doletjela je grlica i tada je Delaney shvatio da je ondje nekoliko desetaka ptica ispod visokoga krova zgrade. Čovjek s krutim šeširom na glavi sagnuo se i pažljivo pljunuo na tlo. A zatim je iznenada, bez ikakva upozorenja viličar krenuo unatraške, okrenuo se oko svoje osi i iščeznuo u visokim nanosima tiskanog papira.

“I, što si udario – jelena? Kojota?”

Delaney se nalazio u izložbenom salonu predstavništva Acure, u zgradi koja mu nikada nije bila draga, koja je nalikovala na veliku ružnu kutiju s krovištem – ta se zgrada nije uklapala u okolna brda, nije ni pokušavala, uopće nije – no danas je nekako na njega djelovala utješno. Vozeći se prema njoj s napuklim staklom na prednjem svjetlu i žmigavcem izbačenim iz ležišta, doživio ju je kao bastion prisnoga i urednoga, mjesto gdje se pregovara kao što je red, u stolcima visoka naslona, s čekovnim knjižicama, ugovorima i bilancama. Bilo je ondje radnih stolova, telefona, zrak je bio hladan, podovi ulašteni do visokoga sjaja. A automobili sami po sebi, onako čvrsti i neosvojivi, tako novi da su mirisali isključivo na vosak za laštenje, plastiku i gumu, djelovali su umirujuće, kao masivno pokućstvo raspoređeno po špilji, na koju je prostor zapravo nalikovao.

— 21 —

Sjedio je na rubu radnoga stola Kennyja Grissoma, dok se Kenny Grissom, poletni momak okrugla lica od trideset pet godina koji mu je prodao automobil, upinjao djelovati zabrinuto.

Već pružajući ruku prema telefonu, Delaney je slegnuo ramenima.

“Pas. Mislim da je to bio pas. Možda i kojot, ali bio je malo prevelik za kojota. Sigurno je bio pas. Sigurno. Da. Pas.” Zašto je lagao? Zašto su mu se u glavi neprestano vrtjeli mračni crno-bijeli filmovi, ljudi sa šeširom na glavi koji se naginju kako bi pripalili cigaretu, vozači koji bježe s mjesta nesreće, koje zatim uhvate zahvaljujući ljuskama boje – ili napuklom prednjem svjetlu?

Zato što je sve pokušavao zataškati, eto zašto. Zato što je nesretnoga kurvina sina ostavio uz cestu, napustio ga, i zato što mu je bilo drago što je tako, zato što je osjetio olakšanje što ga je uspio potkupiti s dvadeset dolara krvavoga novca. A kako se to slagalo s njegovim liberalnohumanističkim idealima?

“Naletio sam jednom na psa”, nadovezao se Kenny Grissom, “dok sam još živio u Arizoni, znaš? Bio je to veliki sivi kudravi pas, ovčarski, mislim da je bio ovčarski pas. Vozio sam kamionet, pola tone težak ford, sa mnom je bila moja djevojka. Nisam ni vidio odakle se stvorio – bezbrižno sam vozio, a samo trenutak poslije moja djevojka bila je u suzama, dok je iza mene, nasred ceste ostala ta stvar koja je nalikovala na stari tepih. Ne znam. Vratio sam se unatraške, ali pas se pridigao. Imao je međutim samo tri noge, pa sam pomislio, tako mi svega, otkinuo sam mu nogu, no onda je Kim izašla iz auta pa smo pretražili okolinu, nije bilo krvi, ničega, samo nekakav panj u blizini.”

Kennyjevo lice bilo je u pokretu, kao da nešto zarobljeno ispod njegove kože pokušava pobjeći van. “Prokleta je zvijer od samoga početka imala samo tri noge”, iznenada je povikao, “nije ni čudo što se nije mogao maknuti s puta!” Njegov se smijeh pronosio kroz velike prazne prostore zgrade, tipično trgovački smijeh, previše napadan i zadovoljan samim sobom. Lice mu je zatim ponovo poprimilo izraz primjeren trenutku, iznenada ozbiljno, sabrano oko žutosmeđeg, svijetlog žbuna brkova.

— 22 —

“Ali gadno je to, znam”, rekao je glasom koji je zvučao kao jodlanje. “I ne brini, ubrzo ćemo popraviti tvoj automobil, ponovo će biti kao nov. Slobodno se posluži telefonom.”

Delaney je samo kimnuo. Birao je Kyrin broj na poslu i slušao kako zvoni.

“Molim?” Glas joj je bio jasan, glasan, bio je tu samo za njega.

“Ja sam, draga.” “Što se dogodilo? Je li Jordan? Nešto se dogodilo Jordanu?”

Delaney je duboko udahnuo. Iznenada je osjetio bol, osjetio je da je spreman sve izbaciti iz sebe. “Doživio sam nezgodu.”

Sada je ona bila na redu – oštri udah, glas koji joj zamire u grlu.

“Jordan je ozlijeđen, zar ne? Reci, reci mi najgore. Brzo! Ne mogu podnijeti čekanje!”

“Nitko nije ozlijeđen, draga, svi smo u redu. Nisam još ni otišao po Jordana.”

Tupa tišina, čuju se sekunde kako protječu, bljeskaju neuroni.

“Jesi li ti u redu? Gdje si?”

“U predstavništvu Acure. Popravljaju mi prednje svjetlo.” Kra­ tko je podigao pogled, spustio je glas, Kennyja Grissoma nije bilo na vidiku. “Udario sam čovjeka.”

“Udario si čovjeka?” U njezinu se glasu osjećala natruha bijesa.

“O čemu to govoriš?”

“Meksikanca. Barem mislim da je Meksikanac. Na cesti kroz kanjon. Bio sam na putu do reciklažnog dvorišta.”

“Bože moj. Jesi li nazvao Jacka?”

Jack je bio Jack Jardine, susjed, savjetnik i odvjetnik, ali i predsjednik udruge vlasnika kuća u naselju Arroyo Blanco Estates.

“Ne”, uzdahnuo je Delaney, “tek sam došao ovamo i samo sam ti htio javiti, htio sam da znaš.”

“Gdje ti je bila pamet? Jesi li skrenuo s uma? Što misliš da će ti oni beskrupulozni odvjetnici učiniti kada doznaju što si učinio?

Udario si čovjeka? Je li ozlijeđen? Jesi li ga odvezao u bolnicu? Jesi li nazvao autoosiguranje?”

Delaney je pokušavao sve posložiti u glavi. Bila je razdražljiva, Kyra, eksplozivna, s tako kratkim fitiljem da je neprestano bila na — 23 —

rubu živčanog sloma, čak i u snu. U njezinu životu nije bilo nevažnih stvari.

“Ne, slušaj me, Kyra, momak je u redu. Mislim, samo je… natučen, to je sve. Otišao je, otišao je svojim putem. Dao sam mu dvadeset dolara.”

“Dvadeset?”

A zatim, prije no što je stigao dvaput promisliti, riječi su mu jednostavno izletjele iz usta: “Rekao sam ti – u pitanju je Meksikanac.”

— 24 —

sadr žaj

prv i dio Arroyo Blanco

9

drugi dio El Tenksgeevee

153

t r e c´ i d i o Socorro 269 Zahvale 365 O autoru 367 O prevoditeljici 369

— 371 —

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Ana Bukvić Godina izdanja 2012., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-400-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

— 372 —

— 373 —

— 374 —