Anđelova igra

CARLOS RUIZ ZAFÓN Carlos Ruiz Zafón Anelova igra

AN–ELOVA IGRA

d 1D

Od istog autora: ZatoËenik Neba Princ Magle Marina Sjena vjetra

d 2D

CARLOS RUIZ ZAFÓN

A N–ELOVA IGRA

prevela sa španjolskog Silvana RogliÊ

Fraktura d 3D

Naslov izvornika El Juego del Ángel ∂ Dragonworks, S.L., 2008 ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura 2009. ∂ za prijevod Silvana RogliÊ i Fraktura 2009.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-470-6 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 839493

d 4D

Za MariCarmen “a nation of two”

d 5D

d 6D

Prvi Ëin GRAD PROKLETIH

d 7D

d 8D

1

P

isac nikad ne zaboravi kad prvi put dobije nešto novca ili pohvalu u zamjenu za priËu. Nikad ne zaboravi kad prvi put osjeti slatki otrov taštine u krvi i pomisli da Êe mu, ako uspije da nitko ne otkrije njegov manjak talenta, san o književnosti moÊi donijeti krov nad glavom, topli obrok na kraju dana i ono za Ëim najviše Ëezne: njegovo ime otisnuto na bijednom komadu papira koji Êe ga sigurno nadživjeti. Pisac je osuen prisjeÊati se toga trenutka jer je do toga vremena veÊ ionako izgubljen, a njegova duša ima cijenu.

Moj je prvi put došao jednoga davnog dana u prosincu 1917.

Tad mi je bilo sedamnaest godina i radio sam u Glasu industrije, srozanim novinama koje su venule u kavernoznoj zgradi koja je nekoÊ pružala utoËište tvornici sumporne kiseline i Ëiji su se zidovi još uvijek orošavali onom korozivnom parom koja je nagrizala namještaj, odjeÊu, dušu, pa Ëak i potplate cipela. Uprava novina uzdizala se iza šume anela i križeva groblja u Pueblu Nuevo, a izdaleka se njezin obris mogao pobrkati sa siluetom panteona pred horizontom izbodenim stotinama dimnjaka i tvornica koje su tkale neprekidan grimizni i crni suton iznad Barcelone.

One noÊi kad Êe se promijeniti smjer moga života zamjenik glavnog urednika novina don Basilio Moragas bio je tako ljubazan da me malo prije zakljuËivanja broja pozove u mraËnu sobicu u dnu redakcije koja je katkad bila radna soba, a katkad pušionica cigara. Don Basilio bio je Ëovjek surova izgleda i gustih brkova d 9D

koji se nije bavio budalaštinama i podržavao je teoriju da je preËesta uporaba priloga i pretjerana adjektivizacija obilježje pervertitâ i ljudi kojima manjka vitamina. Ako bi otkrio redaktora sklona kiÊenoj prozi, poslao bi ga da tri tjedna sastavlja osmrtnice. Ako bi nakon proËišÊenja ta osoba ponovila pogrešku, don Basilio bi ga poslao zauvijek u redakciju za ureenje doma. Svi smo ga se bojali i on je to znao.

“Don Basilio, tražili ste me?” plašljivo sam mu se obratio.

Zamjenik urednika pogledao me ispod oka. Ušao sam u radnu sobu, koja je zaudarala na znoj i duhan, tim redom. Don Basilio me ignorirao i nastavio je pregledavati jedan od Ëlanaka koji su mu se nalazili na stolu, s crvenom olovkom u ruci. Nekoliko je minuta zamjenik urednika korigirao, ako ne i amputirao tekst, cijedeÊi kroza zube zajedljive primjedbe kao da ja nisam ondje.

Ne znajuÊi što da Ëinim, uoËio sam da je jedan stolac prislonjen uza zid, pa sam krenuo sjesti.

“Tko vam je rekao da sjednete?” promrmljao je don Basilio ne dižuÊi pogled s teksta.

Uspravio sam se kao metak i zadržao dah. Zamjenik je urednika uzdahnuo, ispustio crvenu olovku i zavalio se u naslonjaË kako bi me pregledao kao da sam kakva beskorisna starudija.

“Rekli su mi da pišete, Martíne.”

Progutao sam slinu, a kad sam otvorio usta ispustio sam smiješan glasiÊ.

“Pomalo, zapravo ne znam, hoÊu reÊi da, mislim, da, pišem...”

“Nadam se da pišete bolje nego što govorite. A što pišete, ako smijem pitati?”

“KrimiÊe. HoÊu reÊi...”

“Shvatio sam.”

Pogled koji mi je uputio don Basilio bio je jedinstven. Da sam mu rekao da se bavim izradom figurica za jaslice od svježeg izmeta, izmamio bih mu triput više entuzijazma. Ponovno je uzdahnuo i slegnuo ramenima.

d 10 D

“Vidal kaže da niste sasvim loši. Da se istiËete. Naravno, uz ovdašnju konkurenciju ne morate se baš ni truditi. Ali Vidal tako kaže.”

Pedro Vidal bio je najslavnije pero u Glasu industrije. Pisao je tjednu kolumnu o razliËitim dogaajima, a to je bilo jedino što se isplatilo Ëitati u Ëitavim novinama, i objavio je tucet krimiÊa skromne popularnosti o gangsterima Ravala koji su prigodno dijelili ložnice s damama visokog društva. Odjeven uvijek u bes­ prijekorna svilena odijela i sjajne talijanske mokasinke, Vidal je imao držanje i pokrete junaka filmova na matineji, plave kose uvijek lijepo zaËešljane, tankih brËiÊa, blagog i širokog osmijeha onoga koji se dobro osjeÊa u svojoj koži i u ovome svijetu. Potjecao je iz dinastije koja se u Južnoj Americi obogatila na šeÊeru i koja je kad se vratila zagrizla soËan zalogaj u elektrifikaciji grada.

Njegov otac, starješina klana, bio je jedan od veÊinskih dioniËara novina, a don Pedro koristio se redakcijom kao igralištem kako bi ubio dosadu jer nije morao raditi ni jedan jedini dan u životu.

Malo je mario za to što su novine gubile novac kao što su novi automobili, koji su poËeli jurcati ulicama Barcelone, gubili ulje: uz obilje plemiÊkih naslova, dinastija Vidal sad se bavila skupljanjem banaka i gradilišta u Ensancheu.

Pedro Vidal bio je prva osoba kojoj sam pokazao crtice koje sam pisao kad sam bio još klinac i kad sam raznosio kavu i cigarete po redakciji. Uvijek je imao vremena za mene, za Ëitanje mojih uradaka i davanje dobrih savjeta. S vremenom sam postao njegov pomoÊnik i dopustio mi je da pretipkavam njegove tekstove. On je bio taj koji je rekao da mi je, ako želim staviti svoju sudbinu na ruski rulet književnosti, spreman pomoÊi i voditi mo­ je prve korake. Dosljedan svojoj rijeËi, sad me bacio u kandže don Basilija, Kerbera novina.

“Vidal je emotivac koji još uvijek vjeruje u one legende, u biti antišpanjolske, kao što su meritokracija ili davanje prilika onima koji ih zaslužuju, a ne sljedeÊem koji ima dobru vezu.

Onako dobro potkožen može si dopustiti da se svijetom kreÊe

d 11 D

kao lirik. Da imam stoti dio peseta koji su njemu višak, posvetio bih se pisanju soneta, a ptiËice bi dolazile jesti iz moje ruke zadivljene mojom dobrotom i brižljivošÊu.”

“Gospodin Vidal divan je Ëovjek”, protestirao sam ja.

“I više od toga. On je svetac jer unatoË vašem izgledu gladuša tjednima me gnjavi time kako je nadaren i radišan miljenik redakcije. On zna da sam u dubini duše mek, a i obeÊao je da Êe mi ako vam dam tu priliku darovati kutiju cigara. A ako Vidal tako kaže, meni je to kao da Mojsije silazi s planine s ploËom u ruci i nesumnjivom istinom. Tako da vam, da zakljuËimo, buduÊi da je BožiÊ i kako bi vaš prijatelj veÊ jednom zašutio, nudim da debitirate kao pravi junaci: protiv vjetra i oluje.”

“Mnogo vam hvala, don Basilio. Uvjeravam vas da se neÊete pokajati što...”

“Ne brzajte, mladiÊu. Da Ëujem. Što vi mislite o širokogrudnoj i neshvatljivoj uporabi priloga i pridjeva?”

“Da je to sramota i trebalo bi tako stajati u kaznenom zakonu”, odgovorio sam s uvjerenošÊu aktivnoga preobraÊenika.

Don Basilio kimnuo je s odobravanjem.

“Dobro ste krenuli, Martíne. Imate jasne prioritete. U ovom poslu prežive oni koji imaju prioritete, a ne principe. Ovo je plan.

Sjednite i upijajte jer vam neÊu dvaput ponavljati.”

Plan je bio sljedeÊi. Zbog nekih je razloga, a don Basilio je držao da je pametnije ne ulaziti u njih, zadnja strana nedjeljnog izdanja, koja je tradicionalno bila rezervirana za priËu ili putopis, propala u posljednji trenutak. Predvieni sadržaj bila je pripovijetka patriotske žice i gorljiva lirizma isprepletena oko pothvata junaka u kojoj su oni, pjevanje za pjevanjem, spašavali kršÊanstvo i sve što je bilo pošteno pod kapom nebeskom, poËevši od Svete Zemlje pa sve do ušÊa Llobregata. Na žalost, tekst nije stigao na vrijeme ili, kako sam ja slutio, don Basilio nije bio raspoložen objaviti ga. Imali smo još šest sati do zakljuËivanja, a nije bilo nijednoga kandidata da zamijeni priËu osim pisane reklame za steznik od kitovih kostiju koji obeÊava bokove iz snova i nekažnjeno uživanje u kanelonima. Pred takvom dilemom upravno d 12 D

vijeÊe zauzelo je stav da treba udariti bika meu rogove i natjerati literarne talente koji su pulsirali posvuda u redakciji da ispune rupu i našoj vjernoj obiteljskoj publici daju Ëitavu stranicu rada humanistiËkog opredjeljenja. Popis iskušanih talenata kojima su se htjeli uteÊi sastojao se od deset imena, meu kojima nijedno, naravno, nije bilo moje.

“Dragi prijatelju Martíne, okolnosti su se urotile da nijedan od branitelja Ëasti koje imamo na platnoj listi nije bio prisutan tijelom ili na raspolaganju u razumnom roku. Pred neizbježnom katastrofom odluËio sam da vama damo priliku.”

“RaËunajte na mene.”

“RaËunam na pet listova s dvostrukim proredom za manje od šest sati, gospodine Edgare Allane Poe. Donesite mi priËu, ne razglabanje. Ako poželim propovijed, otiÊi Êu na zornicu. Do­ nesite mi priËu kakvu nisam nikad prije proËitao, a ako sam je proËitao donesite je tako dobro napisanu i ispriËanu da to i ne primijetim.”

Taman sam se spremao izletjeti iz ureda kad je don Basilio ustao, opkoraËio stol i stavio mi ruËetinu veliËine i težine nakovnja na rame. Tek tada, kad sam ga vidio izbliza, shvatio sam da mu se oËi smiješe.

“Ako priËa bude pristojna, platit Êu vam deset peseta. Ako bude više nego pristojna i svidi se našim Ëitateljima, objavit Êu vam ih još.”

“Imate li kakvu posebnu uputu, don Basilio?” zapitao sam.

“Imam: nemojte me iznevjeriti.”

IduÊih sam šest sati proveo u transu. Smjestio sam se za stol koji se nalazio u sredini redakcije, rezerviran za Vidala za one dane kad bi mu se prohtjelo doÊi i provesti neko vrijeme ondje. Dvorana je bila prazna i uronjena u izmaglicu istkanu od dima deset tisuÊa cigareta. NaËas sam zatvorio oËi i zamislio nekakav prizor, plašt crnih oblaka kako se širi nad kišnim gradom, Ëovjeka krvavih ruku s nekom tajnom u oËima koji hoda tražeÊi sjene. Nisam znao d 13 D

tko je on ni od Ëega bježi, ali tijekom iduÊih šest sati postat Êe moj najbolji prijatelj. Uvukao sam list papira u pisaÊi stroj i bez predaha poËeo cijediti sve što sam imao u sebi. MuËio sam se oko svake rijeËi, svake reËenice, svakog izraza, svakoga lika i svakoga slova kao da su posljednji koje Êu napisati. Pisao sam i prepravljao svaki redak kao da mi život ovisi o tome, i onda bih ponovno prepravljao. Jedino mi je društvo bila jeka neprestanoga kuckanja po tipkama koja se gubila u dvorani meu sjenama i veliki zidni sat koji je odbrojavao minute preostale do svitanja.

Malo prije šest ujutro izvukao sam posljednji list papira iz stroja i uzdahnuo poražen i s osjeÊajem da mi je u glavi osinjak. »uo sam polagane i teške korake don Basilija, koji je izronio iz jedne od svojih tempiranih siesta i sad se sumnjiËavo približavao. Uzeo sam stranice i predao mu ih ne usudivši se izdržati njegov pogled.

Don Basilio sjeo je za susjedni stol i upalio lampu. Njegove su oËi klizile gore-dolje po tekstu ne odražavajuÊi ništa. Onda je ostavio nakratko cigaru na rubu stola i gledajuÊi me proËitao glasno prvi redak.

“NoÊ pada na grad, a ulice nose miris baruta poput daha nekog prokletstva.”

Don Basilio me pogledao ispod oka, a ja sam se sakrio iza osmijeha koji je otkrivao sve zube. Ne rekavši ništa više, dignuo se i otišao s mojom priËom u rukama. Vidio sam kako se udaljava prema svojoj sobi i zatvara vrata za sobom. Ostao sam ondje okamenjen, ne znajuÊi bih li poËeo trËati ili priËekao smrtnu pre­ sudu. Nakon deset minuta, koje su mi se uËinile poput deset godina, vrata ureda zamjenika urednika otvorila su se i potmuli don Basilijev glas zaËuo se kroz Ëitavu redakciju.

“Martíne. Doite, molim vas.”

Vukao sam se najsporije što sam mogao, uzimajuÊi po nekoliko centimetara od svakoga koraka, sve dok nisam imao druge do pomoliti glavu i podiÊi pogled. Don Basilio, sa strahotnom crvenom olovkom u ruci, hladno me promatrao. Htio sam progutati d 14 D

slinu, ali usta su mi bila suha. Don Basilio uzeo je papire i vratio mi ih. Uzeo sam ih i okrenuo se u smjeru vrata najbrže što sam mogao govoreÊi si kako Êe uvijek biti mjesta za još jednoga ËistaËa cipela u predvorju hotela Colón.

“Odnesite to u tiskaru i neka ga bace u tisak”, rekao je glas iza mojih lea.

Okrenuo sam se misleÊi da sam predmet okrutne šale. Don Basilio otvorio je ladicu pisaÊega stola, izbrojio deset peseta i stavio ih na stol.

“Ovo je vaše. Savjetujem vam da si time kupite drugo odijelce, jer vas veÊ Ëetiri godine gledam u istom i još vam je uvijek nekih šest brojeva preveliko. Ako želite, idite do gospodina Pantaleonija u njegovu krojaËku radnju u Ulici Escudellers i recite mu da vas ja šaljem. Pristojno Êe se ophoditi prema vama.”

“Hvala lijepa, don Basilio. Tako Êu i uËiniti.”

“I pripremite mi još jednu ovakvu priËu. Za ovu vam dajem tjedan dana. Ali nemojte mi se uspavati. Dajte da u ovoj bude manje mrtvaca jer se današnjem Ëitatelju svia sladunjav kraj u kojem pobjeuje uzvišenost ljudskog duha i sve te bedastoÊe.”

“Da, don Basilio.”

Zamjenik glavnoga urednika kimnuo je i pružio mi ruku. Stisnuo sam je.

“Dobar posao, Martíne. U ponedjeljak vas želim vidjeti za stolom koji je pripadao Juncedi, a sad je vaš. Radit Êete u crnoj kronici.”

“NeÊu vas iznevjeriti, don Basilio.”

“Ne, neÊete me iznevjeriti. Napustit Êete me, prije ili poslije.

I dobro Êete uËiniti, jer vi niste novinar i nikad to neÊete ni biti.

Ali još uvijek niste ni pisac krimiÊa iako vjerujete da jeste. Ostanite ovdje neko vrijeme i nauËit Êemo vas nekoliko stvari koje nikad nisu naodmet.”

U tom trenutku, zatekavši se nespremnim, snašao me takav osjeÊaj zahvalnosti da sam poželio zagrliti tu ljudinu. Don Basilio, vrativši grubu masku ponovno na mjesto, prikovao je za mene ËeliËni pogled i pokazao vrata. d 15 D

“Bez scena, molim vas. Zatvorite vrata kad izaete. Izvana. I sretan BožiÊ.”

“Sretan BožiÊ.”

IduÊega ponedjeljka kad sam došao u redakciju i spremao se prvi put zauzeti svoj vlastiti stol našao sam omotnicu od šarenoga papira s mašnom i svojim imenom otisnutim slovima koja se veÊ dugo nisu koristila za tipkanje. Otvorio sam je. Unutra sam našao zadnju stranicu nedjeljnog izdanja s uokvirenom svojom priËom i s porukom u kojoj je stajalo: “Ovo je tek poËetak. Za deset godina ja Êu biti nauËnik, a ti uËitelj. Tvoj prijatelj i kolega, Pedro Vidal.”

d 16 D

2

M

oj literarni debi preživio je vatreno krštenje, a don Basilio, odan svojoj rijeËi, ponudio mi je moguÊnost da objavim još nekoliko sliËnih priËa. Ubrzo je uprava odluËila da Êe moja blistava karijera zadržati tjedni ritam samo ako nastavim na vrijeme obavljati svoj posao u redakciji za isti novac. Zatrovan taštinom i iznurenošÊu, dane sam provodio preslažuÊi tekstove svojih kolega i redigirajuÊi u letu nebrojene Ëlanke za crnu kroniku kako bih poslije mogao u samoÊi redakcijske dvorane posvetiti svoje noÊi pisanju površnog operetnog romana u nastavcima koji sam veÊ neko vrijeme slagao u mislima i koji je pod imenom Tajne Barcelone bio besramna mješavina svega od Dumasa do Stokera preko Suea i Févala. Spavao sam jedva tri sata dnevno i izgledao kao da sam ih provodio u pogrebnom kovËegu. Vidal, koji nikad nije upoznao onu glad koja nema veze s trbuhom i koja Ëovjeka izgriza iznutra, držao je da si pržim mozak i da Êu, tim tempom kojim sam krenuo, slaviti vlastiti pogreb prije nego što navršim dvadeset godina. Don Basilio, kojeg moja marljivost nije sablažnjavala, bio je suzdržan zbog drugih razloga. Tiskao je svako poglavlje škrguÊuÊi zubima, ljutit zbog prekomjerno bolesne fan­ tastike žaljenja vrijednog traÊenja talenta u službi sadržaja i zapleta sumnjiva ukusa.

Tajne Barcelone ubrzo su donijele na svijet malenu zvijezdu romana u nastavcima, heroinu koju sam zamislio kako se samo d 17 D

može zamisliti femme fatale sa sedamnaest godina. Chloé Permanyer bila je mraËna princeza svih vampirica. Pretjerano inteligentna, a još više izopaËena, Chloé Permanyer uvijek je odijevala najizazovnije novotarije u svijetu otmjenih steznika i figurirala kao ljubavnica i lijeva ruka enigmatiËnoga Baltasara Morela, mozga podzemlja, koji je živio u vili ispod zemlje napuËenoj automatima i mrtvaËkim relikvijama, a njezin tajni ulaz nalazio se u zatrpanim tunelima pod katakombama Barrija Gótica. Omiljen Chloéin naËin kojim bi dokrajËila žrtve bio je zavoenje hipnotiËkim plesom u kojem bi se lišila svoga ruha i onda bi ih ljubila otrovnim ružem koji bi im paralizirao sve mišiÊe u tijelu i od kojeg bi umirali gušeÊi se u tišini dok bi ih ona gledala u oËi, a za to bi prethodno popila protuotrov otopljen u Dom Pérignonu iz posebne zalihe. Chloé i Baltasar imali su vlastiti kodeks Ëasti: uklanjali su samo ološ i Ëistili svijet od ubojica, gamadi, licemjera, fanatika, mrzovoljnih dogmatika i svih vrsta kretena koji su ovaj svijet uËinili jadnijim mjestom za druge nego što je potrebno, a uime zastava, bogova, jezika, rasa ili bilo kojeg smeÊa iza kojeg su mogli sakriti svoju pohlepu i škrtost. Meni su oni bili inovjerni junaci, poput svih pravih junaka. Za don Basilija, Ëiji se literarni ukus skrasio u zlatno doba španjolskoga stiha, to je bila glupost kolosalnih razmjera, ali buduÊi da su priËe imale dobar prijam i buduÊi da sam mu unatoË tomu bio drag tolerirao je moju ekstravaganciju pri­pisujuÊi je pretjeranomu mladenaËkom žaru.

“Imate više talenta nego ukusa, Martíne. Patologija koja vas pogaa ima ime, a to je ime grand guignol, što mu doe nešto kao sifilis spolovilu. Vaše postignuÊe možda je ugodno, ali sve je drugo naopako. Trebali biste Ëitati klasike, ili bar don Benita Péreza Galdósa, kako biste uzdigli literarne ambicije.”

“Ali Ëitateljima se sviaju priËe”, obrazložio sam ja.

“To nije vaša zasluga. Zaslužna je konkurencija, koja je tako loša i umišljena da je u stanju pokopati magarca u katatoniËno stanje jednim Ëlankom. Nadam se da Êete veÊ jednom sazreti i napokon pasti sa stabla zabranjenog voÊa.”

d 18 D

Složio sam se glumeÊi skrušenost, ali potajno sam hranio te zabranjene rijeËi, grand guignol, i govorio sebi da svaki razlog, ma kako neznatan bio, treba junaka koji Êe braniti njegovu Ëast.

PoËeo sam se osjeÊati kao najsretniji meu smrtnicima kad sam otkrio da nekolicini kolega smeta što službeni mezimac i ljubimac redakcije pravi prve korake u svijetu književnosti, dok su njihove težnje i literarne ambicije veÊ godinama venule u sivom limbu bijede. »injenica da su Ëitatelji dnevnika pohlepno Ëitali i cijenili one skromne priËe više nego bilo koji sadržaj objavljen u novinama u posljednjih dvadeset godina, samo je pogoršavala stvari. U jedva nekoliko tjedana vidio sam kako se povrijeeni ponos onih koje sam donedavna držao jedinom obitelji pretvara u neprijateljski sud koji mi je poËeo uskraÊivati pozdrave i rijeËi te se zadovoljavao time da istanËava svoj ogorËeni talent upuÊujuÊi mi iza lea izraze podmuklosti i prijezira. Moja dobra i neshvatljiva sreÊa pripisivala se pomoÊi Pedra Vidala, ignoranciji i gluposti naših pretplatnika te raširenom i uvriježenom opÊem pravilu koje je bezrezervno podrazumijevalo da je postizanje bilo kakvog uspjeha u bilo kakvom profesionalnom okruženju neoboriv dokaz nesposobnosti i nedostatka zasluga.

Zbog neoËekivanog i zloslutnog obrata dogaajâ Vidal me pokušavao osokoliti, ali ja sam poËeo sumnjati da su moji dani u redakciji odbrojeni.

“Zavist je religija mediokriteta. Tješi ih, odgovara na zebnje koje ih glou iznutra i, u najgorem sluËaju, izaziva truljenje njihove duše i omoguÊuje im da opravdaju svoju zloÊu i pohlepu sve dok ne povjeruju da su to vrline i da Êe se vrata raja otvoriti samo bijednicima poput njih koji kroËe životom ne ostavljajuÊi ništa za sobom osim podmuklih pokušaja da ponize druge i da iskljuËe, a ako je moguÊe i unište, one koji, zbog same Ëinjenice

d 19 D

da postoje i da su to što jesu, pokazuju siromaštvo svoga duha, uma i snage. Blago onomu komu isprazno prijete slaboumni jer im njihova duša nikad neÊe pripadati.”

“Amen”, složio se don Basilio. “Da se niste rodili bogati, tre­ bali ste biti sveÊenik. Ili revolucionar. Uz takvu se propovijed pokaje i biskup.”

“Da, samo se vi smijte”, protestirao sam ja. “Ali mene ne mogu živoga smisliti.”

UnatoË Ëitavoj lepezi neprijateljstava i nepovjerljivosti koju su moji napori uzrokovali, tužna je stvarnost bila da mi je, unatoË mojoj uznositosti popularnoga pisca, plaÊa dostajala jedva za pre­ življavanje, za kupnju više knjiga nego što sam imao vremena Ëitati i za unajmljivanje sobiËka u pansionu skrivenom u nekoj uliËici kraj Ulice Princesa koji je vodila pobožna GaljiËanka koja se odazivala na ime gospoa Carmen. Gospoa Carmen zahtijevala je diskreciju i mijenjala plahte jednom mjeseËno, zbog Ëega je savjetovala stanarima da se suzdrže od podlijeganja iskušenjima onanije ili lijeganja u prljavoj odjeÊi. Nije bilo potrebno ograniËiti nazoËnost ženskinja u sobama jer nijedna žena u Ëitavoj Barceloni ne bi pristala uÊi u onu rupu ni pod prijetnjom smrÊu. Ondje sam nauËio da se u životu sve zaboravlja, poËevši od mirisa, i da, ako sam neËemu težio u životu, to je onda bilo da ne umrem na mjestu poput onoga. U teškim trenucima, a takvih je bilo najviše, govorio sam si da ako me nešto može izvuÊi odande prije nego što to uËini klica tuberkuloze, onda je to književnost, a ako je nekoga svrbjela duša ili Ëast, što se mene tiËe, mogao si je poËešati jaja ciglom.

Nedjeljom u vrijeme mise, kad je gospoa Carmen odlazila na tjedni sastanak sa SvemoguÊim, stanari su koristili priliku da se nau u sobi najstarijega od svih nas, jadnika imenom Heliodoro, koji je u mladosti težio da bude matador, ali postao je komentad 20 D

tor borbi bikova zadužen za javne zahode na osunËanoj strani u areni Monumental.

“UmijeÊe borbe bikova posve je nestalo”, obznanio je. “Sad je sve to posao pohlepnih uzgajivaËa i toreadora bez duše. Publika ne razlikuje predstavu za neuke mase i umjetniËku predstavu koju samo znalci znaju cijeniti.”

“Joj, da su vama dali priliku, don Heliodoro, druga bi to pjesma bila.”

“U ovoj zemlji uspijevaju samo nesposobni.”

“Zar nije tako?”

Nakon tjedne propovijedi don Heliodora dolazila bi zabava.

Stisnuti poput kobasica uz prozor sobe, stanovnici su mogli vidjeti i Ëuti kroz svjetlarnik dahtanje susjede iz susjedne kuÊe, Marujite, s nadimkom Ljuta Paprika zbog oštra jezika i izdašne anatomije u obliku babure. Marujita je zaraivala pare peruÊi drugorazredne zgrade, ali nedjelje i zapovjedne blagdane posve­ Êi­vala je momku sjemeništarcu, koji bi se inkognito spustio u grad vlakom iz Manrese i posvetio se srËano i predano upoznavanju grijeha. Nabili se moji drugovi po smještaju pred prozorom s ciljem da uhvate kratkotrajan pogled na titansku Marujitinu stražnjicu u jednom od onih njihanja koje bi ih poput tijesta za us­krsni kruh razvaljalo po njihovu prozoru svjetlarnika, kad je zazvonilo zvono u pansionu. U nedostatku dobrovoljaca koji bi pohrlili otvoriti i riskirati tako gubitak mjesta s dobrim pogledom na spektakl, odustao sam od želje da se udružim s tim zborom i zaputio se prema vratima. Kad sam otvorio, naletio sam na ne­ obiËno i nevjerojatno privienje u tako bijednom okruženju. Don Pedro Vidal svim svojim dobrim raspoloženjem, stasom i svilenim talijanskim odijelom smiješio se na odmorištu.

“I bi svjetlo”, rekao je ulazeÊi i ne ËekajuÊi poziv.

Vidal se zaustavio da promotri dvoranu koja je katkad služila kao blagovaonica i okupljalište te straÊare i uzdahnuo s neodobravanjem.

“Možda je bolje da odemo u moju sobu”, predložio sam.

Odveo sam ga do svoje sobe. Vika i klicanje mojih sustanara u d 21 D

Ëast Maruji i njezinim spolnim vratolomijama probijali su zidove razdraganim veseljem.

“Kakvo veselo mjesto”, komentirao je Vidal.

“Molim vas, uite u predsjedniËki apartman, don Pedro”, pozvao sam ga.

Ušli smo pa sam zatvorio vrata. Nakon što je bacio površan pogled po mojoj sobi, sjeo je na jedini stolac i pogledao me nevoljko. Nije mi bilo teško zamisliti utisak koji je u njemu izazvao moj skromni dom. “Što kažete?” “»arobno. Doe mi da se i ja doselim ovamo.”

Pedro Vidal živio je u Villi Helius, monumentalnoj modernistiËkoj vili s tri kata i velikom kulom smještenoj na obroncima koji su se penjali Pedralbesom na križanju ulica Abadesa Olzet i Panamá. KuÊu mu je darovao otac prije deset godina s nadom da Êe se skrasiti i zasnovati obitelj, pothvat s kojim je kasnio nekoliko petoljetki. Život je obdario don Pedra Vidala mnogim talentima, meu njima i tim da iznevjeri i uvrijedi oca svakim uËinjenim potezom i korakom. Bratimljenje s nepoželjnima poput mene nije pomagalo. SjeÊam se da sam jednom prilikom, kad sam posjetio svoga mentora kako bih mu odnio neke papire iz novina, naletio na poglavara klana Vidal u jednom od salona Ville Helius.

Kad me vidio, don Pedrov otac naredio mi je da odem po Ëašu mineralne i Ëist rubac kako bih mu obrisao mrlju na reveru.

“Mislim da ste se prevarili, gospodine. Ja nisam sluga...”

Uputio mi je osmijeh koji mi je razjasnio kako stoje stvari u svijetu, bez potrebe za rijeËima.

“Ti si se prevario, mladiÊu. Ti si sluga, znao to ili ne. Kako se zoveš?”

“David Martín, gospodine.”

Poglavar je bezglasno izgovorio moje ime.

“Poslušaj moj savjet, Davide Martíne. Odlazi iz ove kuÊe i vrati se na mjesto kamo pripadaš. Uštedjet Êeš si mnogo problema, a uštedjet Êeš ih i meni.”

Nikad to nisam priznao don Pedru, ali istoga sam trena pohid 22 D

tao u kuhinju po mineralnu vodu i rubac i proveo Ëetvrt sata ËisteÊi sako toga velikog Ëovjeka. Sjena klana produljila se i, ma koliko don Pedro volio hiniti ljupkost boemštine, Ëitav je njegov život bio produljenje obiteljske mreže. Villa Helius bila je primjereno smještena na pet minuta od velike roditeljske vile, koja je dominirala gornjim dijelom Avenije Pearson, katedralska mješavina balustrada, stuba i mansarda koja je promatrala Ëitavu Barcelonu izdaleka kao što djeËak promatra svoje baËene igraËke. Svakog je dana ekspedicija od dvoje slugu i kuharice iz velike kuÊe, kako se roditeljski dom nazivao meu Vidalima, hrlila u Villu Helius ka­ ko bi Ëistila, glancala, glaËala, kuhala i olakšala postojanje mom imuÊnom zaštitniku u ležaju udobnosti i vjeËnom zaboravu teških gnjavaža svakodnevnoga života. Don Pedro Vidal kretao se gradom u blistavoj hispano-suizi koju je vozio obiteljski vozaË, Ma­ nuel Sagnier, i vjerojatno se nikad u životu nije popeo u tramvaj.

Kao dobrom djetetu palaËe i plemenita porijekla Vidalu su promakle te zloslutne i bijedne Ëari kojima su odisali pansioni za fukaru onodobne Barcelone.

“Ne morate se suzdržavati, don Pedro.”

“Ovo mjesto izgleda kao tamnica”, obznanio je napokon. “Ne znam kako možeš živjeti ovdje.”

“Sa svojom plaÊom, teškom mukom.”

“Ako je potrebno, platit Êu ti koliko ti nedostaje da živiš na nekome mjestu koje ne zaudara na sumpor i mokraÊu.”

“Ni sluËajno.”

Vidal je uzdahnuo.

“Umro je od ponosa i od posvemašnjega gušenja. Eto, imaš besplatni epitaf.”

SljedeÊih je nekoliko trenutaka Vidal posvetio obilasku moje sobe bez rijeËi, zastajkujuÊi da prouËi moj minijaturni ormar, da pogleda kroz prozor s izrazom gaenja, da popipa zelenkastu slikariju koja je prekrivala zidove i da lagano kucka kažiprstom golu žarulju koja je visjela sa stropa, kao da se htio uvjeriti da je sve upravo najgore kvalitete.

“Otkud vi ovdje, don Pedro? PreËist zrak u Pedralbesu?” d 23 D

“Ne dolazim od doma. Bio sam u novinama.”

“Zašto?” “Želio sam vidjeti gdje živiš i osim toga donio sam ti nešto.”

Izvadio je iz džepa sakoa omotnicu od bijelog pergamenta i pružio mi je.

“Stigla je danas u redakciju, na tvoje ime.”

Uzeo sam omotnicu i pregledao je. Bila je zatvorena peËatnim voskom na kojem se nazirala silueta s krilima. Aneo. Osim toga jedino se moglo vidjeti moje ime ljupko napisano grimiznim kra­ so­pisom finih linija.

“Tko ga šalje?” upitao sam znatiželjno.

Vidal je slegnuo ramenima.

“Neki obožavatelj. Ili obožavateljica. Ne znam. Otvori.”

Pomno sam otvorio omotnicu i izvadio presavijeni list papira na kojem se, napisano istim krasopisom, moglo proËitati slje­ deÊe:

Dragi prijatelju, usuujem vam se pisati i tako iznijeti svoje divljenje i Ëestitati vam na uspjehu koji su požele Tajne Barcelone ove godine na stranicama Glasa industrije. BuduÊi da rado Ëitam i volim dobru književnost, veliko mi je zadovoljstvo otkriti glas koji obiluje talentom, mladošÊu i koji obeÊava. Dopustite mi stoga da vas, kao dokaz svoje za­hvalnosti na lijepim trenucima koje ste mi pružili u Ëitanju vaših priËa, pozo­vem na maleno iznenaenje za koje vjerujem da Êe vam biti ugodno, veËeras u 12 sati u Fantaziji u Ravalu. Ondje vas oËe­ kuju.

SrdaËno, A. C.

Vidal, koji je Ëitao preko moga ramena, nabrao je obrve, zaintrigiran.

“Zanimljivo”, promrmljao je. d 24 D

“Kako zanimljivo?” upitao sam. “Kakvo je to mjesto Fantazija?”

Vidal je izvukao cigaretu iz platinaste kutije za duhan.

“Gospoa Carmen ne dopušta pušenje u pansionu”, upozorio sam.

“Zašto? Dim bi zastro smrad kanalizacije?”

Vidal je zapalio cigaretu i uživao dvostruko, kao što se uživa u svemu što je zabranjeno.

“Jesi li upoznao kad ženu, Davide?”

“Naravno. Gomilu.”

“HoÊu reÊi, u biblijskom smislu.”

“Na misi?”

“Ne, u krevetu.”

“Ah.” “I?” »injenica je da nisam imao reÊi ništa tako veliko što bi moglo impresionirati nekoga poput Vidala. Moje avanture i ljubovanja iz mladosti mogli bi se okarakterizirati kao skromni i s popriliËnim nedostatkom originalnosti. Ništa u mom kratkom katalogu štipanja, milovanja i ukradenih poljubaca na vratima veže i u polumraku kinodvorana nije moglo težiti tomu da ih razmatra majstor posveÊen umjetnosti i poznavanju igara u ložnicama Barcelone.

“Kakve to ima veze i sa Ëim?” protestirao sam.

Vidal je poprimio držanje uËitelja i bacio se na iznošenje jednog od svojih traktata.

“U mojim mladenaËkim danima normalno je bilo da nas, barem gospodiËiÊe poput mene, u te bitke uvede profesionalka. Kad sam bio tvojih godina, moj otac, koji je bio i još je uvijek stalni Ëlan najfinijih društava u gradu, odveo me na jedno mjesto koje se zvalo Fantazija, koje se nalazilo na nekoliko metara od one jezovite palaËe našeg dragoga grofa Güella, koji je zapeo da mu je Gaudí sagradi uz Ramblu. Nemoj mi reÊi da nikad nisi Ëuo za njega.”

“Za grofa ili za kurvinjak?”

“Veoma duhovito. Fantazija je bio otmjen lokal za odabranu d 25 D

klijentelu i s visokim kriterijima. Zapravo sam mislio da se davno zatvorio, ali pretpostavljam da to ipak nije sluËaj. Za razliku od književnosti, neki su poslovi uvijek unosni.”

“Razumijem. To je vaša ideja? Nekakva šala?”

Vidal je odmahnuo glavom.

“Nekoga kretena iz redakcije, onda?”

“Prepoznajem odreenu netrpeljivost u tvojim rijeËima, ali sumnjam da si itko tko se bavi plemenitim poslom u tisku na razini obiËnoga vojnika, može priuštiti cijene mjesta kakvo je Fantazija, ako ih se dobro sjeÊam.”

Otpuhnuo sam.

“Svejedno, ne kanim iÊi.”

Vidal je izvio obrve.

“Nemoj mi samo sad uletjeti s tim da nisi bezvjernik kao ja i da želiš doÊi neokaljana srca i rublja u braËnu postelju, da si Ëista duša koja žudno išËekuje taj Ëarobni trenutak u kojem Êe te prava ljubav odnijeti do otkrivanja ekstaze tijela i duše u istovremeni blagoslov Duha Svetoga i da Êeš tako napuËiti svijet biÊima koja nose tvoje prezime i oËi svoje majke, te svete žene primjera vrline i Ëestitosti koja Êe te povesti do vrata nebesa pod blagonaklonim i odobravajuÊim pogledom malog Isusa.”

“Nisam to kanio reÊi.”

“Drago mi je, jer je moguÊe, i podcrtavam ovo moguÊe, da taj trenutak nikad ne doe, da se neÊeš zaljubiti, da neÊeš željeti ni moÊi nikomu podariti život i da, kao i ja, jednoga dana napuniš Ëetrdeset pet godina i shvatiš da više nisi mlad i da za tebe nema kora kupidona s lirama ni postelje posute bijelim ružama ispružene prema oltaru, i jedina osveta koja ti preostaje jest ukrasti životu zadovoljstvo toga Ëvrstog i goruÊeg tijela koje išËezava brže od dobrih namjera, i koje je nešto najsliËnije nebu što Êeš pronaÊi na ovom prljavom svijetu gdje sve trune, poËevši od ljepote pa sve do sjeÊanja.”

Pustio sam da se iskrade muËna pauza u svrhu tihog odobravanja. Vidal je bio veliki ljubitelj opere i na kraju su ga zarazili tempo i sveËani govor velikih arija. Nikad nije izostao sa svoga d 26 D

sastanka s Puccinijem u Liceju u obiteljskoj loži. Bio je jedan od rijetkih, ako ne brojimo sklupËane jadnike na najvišoj galeriji, koji je hrlio onamo kako bi slušao muziku koju je toliko volio i koji je toliko težio utjecati na razmišljanja o božanskom i ljudskom, kojima bi katkad, kao toga dana, razgalio moje uši. “Što je?” upitao je Vidal, prkosno.

“Taj mi posljednji odlomak zvuËi poznato.”

Iznenaen, uzdahnuo je i priznao.

“To je iz Ubojstva u Liceju”, priznao je Vidal. “Završni prizor u kojem Miranda LaFleur puca u opakog markiza koji joj je uništio srce prevarivši je jedne strastvene noÊi u braËnoj sobi hotela Colón u naruËju careve špijunke Svetlane Ivanove.”

“Tako sam i mislio. Niste mogli bolje izabrati. To je vaše najbolje djelo, don Pedro.”

Vidal se nasmiješio na moju pohvalu i dvojio bi li zapalio drugu cigaretu. “Što ne znaËi da nema neËeg istinitog u svemu tome”, priklopio je.

Vidal je sjeo na prozorsku klupËicu, ali prije je stavio rupËiÊ na nju kako ne bi uprljao hlaËe visoke kvalitete. Vidio sam da je njegova hispano-suiza parkirana dolje, na uglu Ulice Princesa.

VozaË, Manuel, glancao je krpom krom kao da je to Rodinova skulptura. Manuel me oduvijek podsjeÊao na mog oca, muškarci iste generacije iza kojih je previše dana nedaÊa i koji su sjeÊanja nosili ispisana na licu. »uo sam od nekog od posluge iz Ville Helius da je Manuel Sagnier proveo priliËno vremena u zatvoru i da je kad je izašao godinama trpio neimaštinu jer mu nitko nije nudio drugi posao osim posla nosaËa na istovaru vreÊa i kutija na dokovima, za koji tada više nije imao ni godina ni zdravlja. Kazuistika kaže da je jednom prilikom Manuel, riskirajuÊi vlastiti život, spasio Vidala od toga da ga pregazi tramvaj. U znak zahvalnosti Pedro Vidal, kad je uvidio kakva je žalosna situacija toga jadnog Ëovjeka, odluËio je ponuditi mu posao i moguÊnost da se preseli sa ženom i kÊeri u maleni stan koji se nalazio iznad garaža Ville Helius. Uvjerio ga je da Êe malena Cristina uËiti s istim d 27 D

tuto­rima koji su svakoga dana dolazili u oËevu kuÊu u Aveniji Pearson kako bi dijelili lekcije pomlatku dinastije Vidal, i da njego­ va žena može obavljati svoj posao švelje za obitelj. On je razmišljao o nabavci jednog od prvih automobila koji su se prodavali u Barceloni i, ako Manuel pristane na pouku iz umijeÊa motorizirane vožnje i ostavi iza sebe kola i koËiju na dva kotaËa, Vidal Êe trebati vozaËa, jer u to doba gospodiËiÊi nisu spuštali svoje ruke na strojeve s unutrašnjim izgaranjem i naprave s ispušnim plinovima.

Manuel je, naravno, pristao. Nakon takvog otkupljenja od bijede, kaže službena verzija, Manuel Sagnier i njegova obitelj osjeÊali su slijepu odanost prema Vidalu, vjeËnom branitelju razbaštinjenih.

Nisam znao bih li sasma vjerovao toj priËi ili bih je pripisao dugaËkom nizu legendi istkanih oko naravi plemenitog aristokrata koju je njegovao Vidal, kojemu se katkad Ëinilo da mu samo nedostaje da se ukaže sirotoj pastirici obavijen svijetlom aureolom.

“Imaš obješenjaËki izraz lica kao kad se baviš pakosnim mislima”, istaknuo je Vidal. “Što snuješ?”

“Ništa. Razmišljao sam kako ste dobri, don Pedro.”

“U tvojim godinama i na tvojem položaju drskost ne otvara vrata.”

“To objašnjava sve.”

“Hajde, idi pozdravi dobriËinu Manuela, koji uvijek pita za tebe.”

Provirio sam kroz prozor i, kad me spazio, vozaË, koji me uvijek tretirao kao mladoga gospodina, a ne kao seljaka, što sam zapravo bio, pozdravio me izdaleka. Uzvratio sam pozdrav. Na suvozaËkome mjestu sjedila je njegova kÊi Cristina, djevojka blijede puti i tankih usana koja je bila nekoliko godina starija od mene i koja mi je oduzela dah Ëim sam je ugledao kad me Vidal prvi put pozvao da posjetim Villu Helius.

“Ne gledaj je toliko, slomit Êeš je”, promrmljao je Vidal iza mojih lea.

Okrenuo sam se i susreo onaj makjavelistiËki izraz lica koji je Vidal Ëuvao za ljubavna pitanja i druge plemenite slabosti. d 28 D

“Ne znam o Ëemu govorite.”

“To je prava istina”, odvratio je Vidal. “Dakle što Êeš uËiniti s onim veËeras?”

ProËitao sam poruku i oklijevao.

“PosjeÊujete li vi takve lokale, don Pedro?”

“Nisam platio ženi od svoje petnaeste godine, a i to je, tehniËki gledano, platio moj otac”, odgovorio je Vidal bez trunke hvalisavosti. “Ali poklonjenom konju...”

“Ne znam, don Pedro...”

“Naravno da znaš.”

Vidal me na putu prema vratima potapšao po leima.

“Ostalo ti je još sedam sati do ponoÊi”, rekao je. “To kažem ako želiš malo prileÊi i skupiti snage.”

Provirio sam kroz prozor i vidio ga kako hoda prema autu.

Manuel mu je otvorio vrata, a Vidal je nemarno spuznuo na stražnje sjedište. »uo sam motor hispano-siuze kako razvija svoju simfoniju pokretnih klipova i ventila. U tom trenutku vozaËeva kÊi, Cristina, podigla je pogled prema mom prozoru. Nasmiješio sam joj se, ali shvatio sam da se ne sjeÊa tko sam. Trenutak nakon toga odvojila je pogled i velika Vidalova kola udaljila su se vraÊajuÊi se u njegov svijet.

d 29 D

d 546 D

Sadržaj

Prvi Ëin GRAD PROKLETIH

7

Drugi Ëin LUX AETERNA

161

TreÊi Ëin ANĐELOVA IGRA

395

Epilog 1945.

533

d 547 D

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici ∂ Fondo F. Català-Roca/Archivo Fotográfico AHCOAC Godina izdanja 2013., travanj Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-470-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

d 548 D

d 549 D

“Sjena vjetra bila je prepuna tajni, Anelova igra je fantastiËna!”

La Vanguardia “Blistav roman pun tajnovitih stranputica. FantastiËno štivo.”

Stephen King

169,00 kn

“Zafón nas još jednom uvlaËi u mraËan, gotiËki kozmos, prvi put doËaran u Sjeni vjetra, iznova stvarajuÊi pustolovine i intrige, romanse i tragedije koje ostavljaju bez daha. Vrhunski priËa priËu, vrtoglavo isprepleÊuÊi labirinte tajni, magiju knjiga, strast i prijateljstvo. Anelova igra prepuna je gotiËkih obilježja: tame, ruševnih kuÊa, zakljuËanih soba, mirisa vlažne zemlje i tajnovitih razgovora pod svjetlošÊu svijeÊe.” dThe 550 Times D Literary Supplement