Antigona

Antigona

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Druga smrt neoliberalizma Živjeti na kraju vremena Godina opasnog sanjanja

-2-

Slavoj ŽiŞek

Antigona prevela s engleskog Patricija Vodopija

Fraktura & HNK -3-

Naslov izvornika Antigona © 2016. HNK, Zagreb i Slavoj Žižek © za hrvatsko izdanje Fraktura i HNK, Zagreb, 2016. © za prijevod Patricija Vodopija i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-692-2 (Fraktura) ISBN 978-953-6004-07-2 (HNK) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 921843

-4-

pr edgovor

Trči, Antigono, trči

-5-

-6-

Atanarjuat, brzi trkač, jedinstven film koji pripovijeda staru inuitsku (eskimsku) legendu, snimili su sami ka­ nadski Inuiti 2001.; redatelj Zacharias Kunuk odlučio je promijeniti kraj zamijenivši izvorni pokolj u kojem svi sudionici umru pomirljivijim svršetkom. Kad je jedan kulturno osjetljiv novinar optužio Kunuka za izdaju autentične tradicije radi jeftinog dodvoravanja suvremenoj publici, Kunuk je uzvratio optuživši novinara za kulturno neznanje, jer upravo ta spremnost da se priča prilagodi specifičnim potrebama sadašnjeg trenutka potvrđuje činjenicu da su njezini autori i dalje dio drevne inuitske tradicije – tak­vo “oportunističko” preinačivanje karakteristika je pred­modernih kultura, dok sama zamisao o “vjernosti izvorniku” znači da smo već u sferi modernoga i da smo izgubili neposrednu vezu s tradicijom.

Na taj bismo način trebali pristupiti brojnim pokušajima koje susrećemo u posljednje vrijeme da se u novim -7-

uprizorenjima klasičnih opera promijene i neke temeljne činjenice same priče, a ne da se samo njihova radnja prebaci u drugo (najčešće suvremeno) doba. Ne postoji nekakav a priori apstraktan kriterij po kojem bismo procijenili uspjeh ili neuspjeh tih pokušaja jer svaka je takva intervencija rizičan potez koji se prosu­ đuje po normama svojstvenim samo njemu. Eksperimenti te vrste često se pokažu smiješnim promašajima, ali ne uvijek, a kako nema načina da se to unaprijed zna, treba riskirati. Samo je jedno sigurno: klasičnom djelu možemo ostati vjerni jedino ako se izložimo takvom riziku; izbjegavanje tog rizika, neodstupanje od tradicionalnog pisma, najsigurniji je način izdaje duha klasike. Drugim riječima, klasično djelo možemo odr­ žati na životu samo ako se prema njemu odnosimo kao prema nečem “otvorenom”, što pokazuje prema budućnosti, ili – da se poslužim metaforom Waltera Be­njamina – ako se ponašamo kao da je klasično djelo film za čije je razvijanje tek naknadno izumljena kemijska tvar, tako da tek danas možemo dobiti potpunu sliku.

Među slučajevima takvih uspješnih preinaka ističu se dva uprizorenja Wagnerovih opera: verzija Tristana Jean-Pierrea Ponellea postavljena u Bayreuthu, u kojoj Tristan u 3. činu umire sam (Izolda je ostala sa svojim mužem, kraljem Markom, a njezino pojavljivanje na -8-

kraju opere tek je halucinacija umirućega Tristana), i filmska verzija Parsifala Hans-Juergena Syberberga (u kojoj je Amfortasova rana parcijalan objekt, neka vrsta vagine koja neprestano krvari i koju on nosi na jastuku izvan tijela; osim toga u trenutku kad Parsifal spoznaje Amfortasovu patnju i odbija Kundry, mladića koji ga glumi zamjenjuje mlada djevojka ravnodušna izgleda).

U oba ta slučaja preinake imaju ogromnu moć otkrivenja: nemoguće je oduprijeti se snažnom dojmu da “bi tako zapravo trebalo biti”.

Možemo li dakle zamisliti sličnu izmjenu pri uprizorenju Antigone, jedne od temeljnih pripovijesti zapadnjačke tradicije? Put nam je pokazao nitko drugi do Kierkegaard, koji je u poglavlju prvoga sveska djela Ili/ Ili* pod naslovom “Odraz antičke tragedije u modernoj tragediji” predložio fantaziju o tome kakva bi bila moderna Antigona. Sukob je sada potpuno internaliziran, te ne postoji više potreba za Kreontom. Premda Antigona voli i cijeni oca Edipa, javno priznatog juna­ ­ka i spasitelja Tebe, ona istodobno zna istinu o njemu (ocoubojica, incestuozan brak). Njezina se pat-pozicija

Soren Kierkegaard, Either/Or, Volume I, New York, Anchor Books, 1959., str. 137–162. (op. a.) *

-9-

sastoji u tome što je spriječena da razglasi to prokleto znanje (poput Abrahama, koji nije mogao upoznati ostale s božanskom zapovijedi da žrtvuje sina), ona se ne može požaliti, podijeliti s drugima patnju i žalost.

Nasuprot Sofoklovoj Antigoni koja djeluje (zakopava brata, čime aktivno preuzima svoju sudbinu), ona ne može djelovati te je zauvijek osuđena na ravnodušnu patnju. To nepodnošljivo breme njezine tajne, njezine razorne agalme, konačno je tjera u smrt, u kojoj samo ona može pronaći mir koji se inače zavređuje sim­ boliziranjem/dijeljenjem nečije patnje i žalosti. Kierkegaardova je poenta u tome da ta situacija više nije posve tragična (opet na sličan način na koji Abraham također nije tragičan lik).

Isti pomak možemo zamisliti i u Abrahamovu slu­ čaju. Bog koji naređuje Abrahamu da žrtvuje sina jest Bog superega, koji radi vlastitog izopačenog zadovoljstva podvrgava svojeg slugu krajnjem ispitu. Ono što Abrahamovu situaciju čini netragičnom jest činjenica da Božji zahtjev ne može postati javan, ne može ga se povjeriti zajednici vjernika, uključiti u veliko Drugo jer uzvišeni tragični trenutak nastupa naime tek kad junak javno iznese svoj strašni zadatak, kad pretoči u riječi mučno stanje u kojem se našao. Jezgrovito i ne­dvosmisleno govoreći, Božja zapovijed Abrahamu

- 10 -

po statusu je slična tajnom “prljavom” nalogu vladara da se počini zločin koji je potreban državi, ali se ne može javno priznati. Kad su ujesen 1586. ministri iz­ vršili pritisak na kraljicu Elizabetu I. da pristane na smaknuće Marije Stuart, ona je na njihovu molbu uz­ vratila slavnim “odgovorom bez odgovora”: “Kad bih rekla da neću učiniti ono što tražite, možda bih rekla više no što mislim. A kad bih rekla da ću to učiniti, mogla bih se izložiti opasnosti od koje me nastojite sačuvati.”* Poruka je bila jasna: nije bila spremna reći da ne želi Marijino smaknuće, jer bi tada rekla “više no što mislim” – premda ju je očigledno željela vidjeti mrtvu, nije željela javno preuzeti odgovornost za taj čin pravosudnog umorstva. Stoga je poruka u njezinu odgovoru vrlo jasna: ako ste moji vjerni sluge, počinite taj zločin umjesto mene, ubijte je tako da ne budem odgovorna za njezinu smrt, odnosno tako da mogu ob­javiti kako nisam znala za taj čin te čak kazniti neke

* Robert Hutchinson, Elizabeth’s Spy Master, London, Orion Books, 2006., str. 168. (op. a.)

- 11 -

od vas ne bih li poduprla taj privid... Ne možemo li zamisliti da bi i sam Bog dao sličan odgovor Abrahamu kad bi mu ovaj javno, pred ostalim mudrim starješinama, postavio pitanje želi li doista da Abraham ubije svojega sina jedinca? “Kad bih rekao da ne želim da ubiješ Izaka, možda bih rekao više no što mislim. A kad bih rekao da trebaš to učiniti, mogao bih se izložiti opasnosti (da ispadnem zao, barbarski Bog koji traži od tebe da prekršiš moje vlastite svete zakone) od koje me ti, vjerni moj sljedbeniče, nastojiš sačuvati.”

Nadalje, ako je Kierkegaardova Antigona paradigmatski modernistički lik, trebalo bi nastaviti s njegovim mentalnim eksperimentom i zamisliti postmodernističku Antigonu u čijoj je slici, dakako, došlo do stalji­ nističkog zaokreta. Za razliku od one modernističke, ona bi se trebala naći u položaju u kojem bi, da citiramo samoga Kierkegaarda, etičko bilo sámo iskušenje. Jedna bi verzija za Antigonu nedvojbeno bila ta da se javno odrekne oca, potkaže ga i optuži (ili, u drugoj verziji, brata Polinika) za njegove strašne grije­­he zbog svoje bezuvjetne ljubavi prema njemu. Kjerkegorovska je kvaka u tome da bi takav javni čin Antigonu učinio još izoliranijom, potpuno samom, jer

- 12 -

Slavoj Žižek, filozof, sociolog, kulturni kritičar i psihoanalitičar, rođen je u Ljubljani 1949. Doktorirao je na Ljubljanskom sveučilištu 1981., a drugi doktorat obranio je u Parizu na slavnom Sveučilištu Pariz VIII. Danas je Slavoj Žižek jedan od najcjenjenijih i najpopularnijih filozofa, a često ga nazivaju i najopasnijim filozofom Zapada. Autor je više od pedeset knjiga prevedenih na više od dvadeset svjetskih jezika.

- 93 -

Patricija Vodopija rođena je 31. prosinca 1970. u Osi­ jeku kao Patricija Horvat. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti prevo­đenjem. Od 1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posve­ tila se isključivo prevođenju kao samostal­noj djelatnosti. Od 2005. članica je Društva hrvat­skih književnih prevodilaca i dosad je prevela dvadesetak književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Tako­đer je aktivna kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja u Splitu.

- 94 -

Sadržaj

predgovor Trči, Antigono, trči

5

Trostruki život Antigonin

35

O autoru O prevoditeljici

93 94

- 95 -

Nakladnici Fraktura, Zaprešić HNK, Zagreb Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura, Zaprešić Dubravka Vrgoč, HNK, Zagreb Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2016., siječanj Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-692-2 (Fraktura) ISBN 978-953-6004-07-2 (HNK) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 96 -

- 97 -

Kada je u suradnji s Filozofskim teatrom HNK­a u Zagrebu Slavoj Žižek, najopasniji filozof Zapada, odlučio napisati svoju prvu dramu, izabrao je onu koja je oduvijek privlačila filozofe – Sofoklovu Antigonu. Antigona je kao tragična figura koja se odupire pravilima ne samo duboko utkana u kanon svjetske književnosti i misli već je i sigurno uz Bibliju, Ilijadu i Odiseju jedan od onih temeljnih tekstova bez kojega nema ni zapadne kulture i misli. Mnogim je filozofima, uključujući Platona, Hegela i Kierkegaarda, Antigona bila iznimno važna u njihovim interpretacijama i razmišljanjima, no samo se Žižek usudio reinterpretirati Sofokla, i to napisavši novu dramu.

Antigona Slavoja Žižeka politička je drama par excellence koja itekako govori o poziciji junaka, junakinje, ali još više i mase, Zbora, koja može uzeti stvari u svoje ruke.

S mnogo suptilnoga hu­ mora, razarajući mitove te razbijajući i iznova pišući kanonsko djelo svjetske knji­ ževnosti, Slavoj Žižek pokazu­ je da je i dalje zaigrani dječak, spreman pokazati sebi i svi­ jetu da uvijek postoji drugi i drugačiji način, a ponekad i više njih.

- 98 89,00 kn

www.fraktura.hr