April u Berlinu

Od iste autorice: Sonnenschein

-2-

DaĹĄa DrndiĂŠ

April u Berlinu

Fraktura -3-

Copyright ∂ Daša DrndiÊ i Fraktura 2009.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-095-1 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 712148

-4-

Let us go then, you and I, When the evening is spread out against the sky Like a patient etherised upon a table; …

Oh, do not ask, “What is it?”

Let us go and make our visit.

T. S. Eliot

-5-

-6-

Kad više nije mogla hodati, krenula je obilaziti ambulante. Sve je obavila. Sve pretrage, sve analize, sve se razvuklo u beskonaËnost. Nakon rendgenske snimke kralježnice, rendgenolog je izletio iz svog kabineta viËuÊi: Ovo je kiËma devedesetogodišnjakinje, sram vas bilo! Rekla je, bole me kosti, da to nije neki rak? Ne znam, rekao je rendgenolog, napravite CT, pod hitno. U Hrvatskoj je nemoguÊe pod hitno napraviti taj CT, ukoliko se ide preko socijalnog, Ëak i preko veze, jer aparati se kvare, a liste Ëekanja su dugaËke i javne. Nakon deset dana neizvjesnosti, saznala je da nema rak kostiju, ali da mora obaviti magnetnu rezonancu na koju se na red dolazi za najmanje šest mjeseci. Magnetnu rezonancu zakazali su joj tek za šest mjeseci, u 20.00 sati. Doite u 20.00 sati, preko telefona naredio joj je strogi ženski glas, a kad je došla rekli su, idite kuÊi, aparat se pokvario, pa je Ëekala još mjesec-dva.

Kad je i to obavljeno, rekli su joj, idite kod neurokirurga da vidite što Êete dalje. Sve u svemu, deset mjeseci samo se bavila svojom kralježnicom, svojim zdudanim pršljenima, svojim bolovima i kako ih savladati pri ležanju, pri sjedenju i onim najužasnijim, pri svakom uËinjenom koraku. PoËela je šepati. Tako, sada dok hoda, klati se. Kao jarbol, rekao bi Kiš.

Neurokirurg je promatrao tu snimku magnetne rezonance, a u ambulanti je vladala grozna pulsirajuÊa tišina koja se muklo odbijala o zidove i ulazila joj u uši gdje je

-7-

bubnjala u ritmu njenog srca. Žila kucavica izbezumljeno joj je kljucala pod bradom kao kakva mehaniËka kokoš koja zoblje sitno zrnevlje. Imate teške degenerativne promjene, rekao je neurokirurg, kako uopÊe hodate, ova vam je kiËma, kiËma devedesetogodišnjakinje, ovo je kralježnica devedesetogodišnjakinje, koliko imate godina, koliko imate godina, kako uopÊe hodate? Onda je tog neurokirurga pitala, što Êemo sad? Rekao je, mogli bismo vam izvaditi dva-tri-Ëetiri pršljena, koliko treba, i zamijeniti ih ËeliËnim, zapravo teflonskim pršljenima. Sa svake strane kiËmenog stupa ugradili bismo ËeliËne šipke koje bismo omotali prethodno istrganim mišiÊima, pazite, rekao je neurokirurg, to je veoma bolno, to su tri mjeseca neizdrživih bolova, to je teška operacija, a ishod je neizvjestan.

Ovo je Ëisti horor, pomislila je, a on je rekao, nemojte se toliko znojiti, vrlo ste blijedi. Postoji i konzervativna varijanta, rekao je neurokirurg, rehabilitacija, terapija dvaput godišnje, struje, vode, vježbe, magneti, morate se baviti svojim tijelom. A onda? pitala je, onda možete Ëeprkati po vrtu, rekao je. Nemam vrt, odgovorila je neurokirurgu, i ne volim baš Ëeprkati po vrtovima, što biste vi? Ja bih Ëeprkao po vrtu, rekao je neurokirurg, ja to volim, ja obožavam Ëeprkati po vrtu, to me opušta.

Podigla je kredit i otišla u Opatiju na terapiju. Socijalno joj je odbilo platiti boravak u Opatiji, jer još nije inkontinentna i još uvijek šepa bez tue pomoÊi. Šalterske službenice u bolnici rekle su joj, budite sretna da nemate tumor na mozgu. Ona je rekla: sretni, a službenice su kazale, da, budite sretna, ona je onda rekla, kaže se sretni, a službenice su povisile glasove: nemojte se uzrujavati, budite sretna.

ZnaËi, treba biti sretna što ne zna kada Êe umrijeti.

Clara je imala tumor na mozgu i umrla je za šest mjeseci, uplašena. Sve joj se u glavi izbrisalo, samo je buljila kao mrtva riba i mrdala ljepljivim usnama kao da želi papati, -8-

pa-pa, kao da kaže zbogom, adios. I Lola je imala tumor na mozgu, ali Lola je bila šeret, umrla je priËajuÊi viceve na svoj raËun, rekla je ni za kurac nisam, vidiš ovu rupicu, rekla je, kroz nju slušam kako mi mozak cvili, ja mu kažem, crkni, ugasi se veÊ jednom, a on kaže, neÊu još. Lola je znala da gubi pamÊenje pa je svuda po kuÊi ostavljala ceduljice da je podsjeÊaju na život. Ceduljice s telefonskim brojevima, s imenima prijatelja, našli su ceduljicu na kojoj je pisalo, zelena haljina u zidnom ormaru. Poslije su je u toj haljini sahranili.

Umirati se može na više naËina. U kolicima. »eprkajuÊi po vrtovima. Možda ipak napravi mali vrt, jedan što stane u dnevni boravak, možda zasadi stablo usred dnevnog boravka, vrbu ili palmu, pa Êe imati vrt za strelovito Ëeprkanje. Njenoj Stelli našli su melanom na lijevom oku.

U trenutku je obnevidjela, paf, ploËasti melanom probijao se prema površini i probušio oko. Izvadili su joj oko. Tako je najsigurnije, rekli su. Stella je imala velike plave oËi, sad ima veliko plavo oko. Ne zna što su uradili s onim njenim izvaenim okom, zaboravila je pitati. Ako su ga bacili u smeÊe, možda ga je pojela neka maËka. U glavi, oËi su vodenaste, kad se izvade sigurno se osuše i skvrËe.

Kao suho grože, kao grožice, kao brusnice. Brusnice su u modi, mnogi ljudi jedu brusnice, ili ih piju iscijeene, kao sok, protiv infekcija mokraÊnih putova, ali to su šarene laže, kad je infekcija mokraÊnih putova jaka, ne pomažu brusnice, ni peršin ne pomaže, ni uvin Ëaj. Tada jedino pomaže norfloxacinum, ali lijeËnici zajebavaju, pijte uvin Ëaj, kažu, jer “nolicin” proizvode Slovenci, pa njegovo uzimanje ošteÊuje kasu zdravstvenog; “nolicin” nije generiËki, nije no name, a zna se da su no name proizvodi lošiji od onih izvornih. Tek kad u laboratoriju naprave urinokulturu lijeËnici daju pravi lijek, uz namrgoenost, a pacijent dotle samo što ne svisne od bolova. Nema veze, bolovi su zdravi. JaËaju psihu.

-9-

Maši je tepala: Oko moje plavo. Više joj nikada tako nešto sakato neÊe reÊi, ni njoj niti bilo kome.

Ja sam posebno osjetljiv na oËi. Oko je skoro najosjetljiviji tjelesni organ. Vrlo je lako iskopati oko.

To kaže Gombrowicz.

Jednom, šeÊuÊi krmom, ugledao sam na daskama palube ljudsko oko. Upitao sam kormilara, Ëije je ovo oko?

Je li nekome ispalo, ili je možda iskopano? Nisam vidio, Sir, rekao je kormilar. Leži ovdje od jutros. Podigao bih ga i sklonio u kutijicu, ali ne smijem napustiti kormilo.

Nastavih prekinutu šetnju, kaže Gombrowicz, razmišljajuÊi da li da obavijestim kapetana i Smitha, koji se pojavi na stubama prednjeg luka. Tamo na palubi leži ljudsko oko, kažem mu, što mislite, je li nekome ispalo ili je iskopano.

Witolde, ne može oko tek tako ispasti.

U vodama južnog Pacifika izgubili smo u vrijeme zatišja triËetvrt oËiju cijele posade, kako ne može. Oko je slabo priËvršÊen organ, kuglica usaena u Ëovjekovu duplju, ništa više.

I Stella ima kutijicu za svoje oko. Okruglu i plavu, jer takvo joj je i novo oko, okruglo i plavo, kao što je bilo ono staro. Prije nego što ode na spavanje, Stella položi oko u kutijicu, da se oko odmori, da se sklopi, a ona spusti kapak da prekrije svoju oËnu rupu da joj ne zvrji prazna, da joj tokom noÊi nešto u tu rupu sluËajno ne upadne, neka muha, recimo. Na kraju dana, oko koje Stelli nije izvaeno vrlo je umorno, a noÊu još ostaje i samo, usamljeno, pa se okreÊe i obrÊe, vrti se i nikako da zaspi. Imam problema s ovim novim okom, kaže Stella, ne sluša me. I ništa ne vidi.

Nakon godinu dana srasla je sa svojim teškim degenerativnim promjenama, pretvorila se u veliku degenerativnu promjenu koja više ne može potrËati i koja se teško penje - 10 -

uza stube, postala je šepava degenerativna promjena koja Ëeka da se ta degenerativna promjena osificira, da se utabori, uËvrsti u njenom tijelu koje Êe postajati sve krivlje i iskrivljenije, posve degenerirano. Kao ona umjetnost. Pa Êe je htjeti ukloniti. Kad se doselila u malo provincijsko mjesto za koje je mislila da je nekako degenerativno, da je ∑ ne zna se kako i kada, degeneriralo, neki su za nju govorili da se infiltrirala, što je moglo znaËiti da nije bila u pravu, da mjesto uopÊe nije degenerirano nego da je ona degenerirana jer pogrešno prosuuje o životu u tom mjestu, jer ako se infiltrirala, onda je infiltrat (nalik onome tuberkuloznom) koji se ugnijezdio u zdravo tkivo provincije i narušava njeno zdravlje, njenu živost opÊenito. Takve relativnosti pružaju malu utjehu.

Za opatijsku terapiju kupila je “Kappa” trenerku, teget (hrvatski: tamnoplavu), ali muške dokoljenke nije našla. Ima muških dokoljenki broj 36-39, broj 40-42 nema. Što Êe vam muške dokoljenke 42, pitaju prodavaËice.

Ipak, našla je slovenske muške dokoljenke 40-42, muške dokoljenke “Polzela” po 70 kuna. Hrvatske muške dokoljenke 40-42 koštaju 25 kuna, samo što ih nema, zato ne može kupovati hrvatsko. InaËe, dokoljenke zove dokoljenice, pa je ispravljaju. Uskoro Êe sedamnaest godina otkako je jeziËno ispravljaju. Nedavno je jedna starica na pošti rekla, zaboravila sam liËnu kartu. Nitko se nije trgao iako su svi Ëuli. Nitko nije reagirao jer bila je to jako stara starica, bezopasna starica koja je hodala uz pomoÊ štapa, sijeda i nekada lijepa, to je bilo oËito, iako je imala bradavicu u desnom uglu gornje usnice. Ona (još) nije tako stara i zgrbljena. Da je ona rekla zaboravila sam liËnu kartu, netko bi se veÊ brecnuo, sto posto.

Nema ni kupaÊih kostima. Što Êe vam kupaÊi kostim, sijeËanj je, kažu prodavaËice. Pogotovo nema plivaËkih kupaÊih kostima. Našla je jedan, takoer slovenski, modri s cvjetiÊima, broj 56. Što je previše, previše je.

- 11 -

Terapija u Opatiji bila je neuspješna.

Zapravo, mnogo ljudi šepa. Na ulicama diljem svijeta ljudi šepaju sve u šesnaest. Najviše se gegaju starice u smeim kaputima sa sitnom trajnom, uglavnom gojazne.

Ispod kaputa naziru im se ruËno pleteni džemperi s uzorkom riže, džemperi mrkih boja koji su ponekad i tamnocrveni. Crveno-smee kombinacije najružnije su kombinacije, uz to i Ëeste. To su staraËke kombinacije. Dok nije poËela šepati, mislila je da šepavi ljudi ne šeÊu, mislila je da se šepavi ljudi samo klate po svojim sobama i duž svojih mraËnih hodnika, jer tamo su sigurni. Ali ne, šepavi ljudi vole izlaziti u javnost i u javnosti gegati se. U javnosti šepavi ljudi dobivaju prednost, javnost se na njih sažali, pa s vremenom šepavi ljudi znaju postati bahati i bezobrazni šepavi ljudi. Sebi kaže, vodi raËuna da ti se to ne dogodi. Onda, dok se gega, zamišlja da uopÊe ne šepa, promijeni izraz lica u zdrav i nasmijan, mrki pogled stavi u džep i izvlaËi ga kad postane gusto. Tako, poËela je izlaziti. Prihvatila je svoje šepanje kao normalno stanje.

Sad primjeÊuje da ima i mladih koji šepaju. Ima i muškaraca koji šepaju.

Možda ipak mali vrt?

Nije baš istina da u zdravom tijelu leži zdrav duh.

Odlazila je u fitness sale i vidjela mnoga zdrava tijela s malo duha, a neka posve bez duha. JaËati tijelo zahtijeva potpunu predanost jaËanju tijela. Bezbroj istih pokreta koji se umnožavaju beskrajno dugo i koji iziskuju brojanje i mjerenje vremena tokom Ëega je nemoguÊe misliti o bilo Ëemu osim o brojanju pokreta i mjerenju vremena. Kao na tekuÊoj traci. A zna se zašto je, za koga i u koje svrhe izmišljena tekuÊa traka. Nakon jaËanja tijela, tijelo je umorno i samo želi spavati, duh u njemu skvrËi se i zašuti, postaje blentav i usporen. Na onoj uzaludnoj i skupoj opatijskoj terapiji Ëitav je dan brojala: dužine bazena puta 25 metara pa do hiljadu, vježbe, jedan-dva, dva-dva, - 12 -

pa do deset, pri Ëemu je mogla slušati samo orkestarsku muziku jer bi joj rijeËi za vokalnu glazbu koja svira u tim fitness salama (“ima izgled Ëudne ptice i status izbjeglice”, “otišla si, uzela si dijete, suzama sam lijepio tapete”, “cijelo selo šmrËe bijelo, prodaj stoku, kupi koku”, i rijeËi one dramatiËne ljubavne ∑ “da bog da te voda odnijela”), odvlaËile pažnju, zbunjivale je pri brojanju pa ne bi znala dokle je stigla. Na toj besmislenoj opatijskoj terapiji pola dana provodila je pred vratima ambulanti, ËekajuÊi. Struje jedne, struje druge, ultrazvuk, magneti, podvodna masaža, sve šeÊuÊi od sobe 33 do sobe 45 i natrag, pokušavajuÊi Ëitati Hrabala, ali pacijenti su buËni i ispovjedni, kakofoni, pa su joj njihovi glasovi padali na Bohumila kao da je odskoËna daska i ulijetali joj u glavu gdje su se razmazivali u bljuvotinu. VeËere su nemaštovite, izmjenjuju se puretina i smrznuti osliÊ i ima Slovenaca koji se ponašaju kao da su na skijanju. Na bazenu malo ljudi doista pliva; i muškarci i žene, pogotovo žene, samo plutaju i Ëavrljaju, onda stanu pod one štrcaljke, sklope oËi, razvuku usta u tupavi osmijeh i utonu u blaženstvo klorirane vode od 33 stupnja. Pojavila se jedna sunËana nedjelja, pa su došle Nataša i Jasna, pa su odšetale do hotela “Milenij” na kolaËe. Za stolom do njihovog sjedila je mlada žena u bijelom kaputiÊu preko kojeg je prebacila krzno od bijelog nerca, a s njom, na drugoj stolici, sjedio je njen bijeli psiÊ s kojim je ta žena konverzirala strpljivo i ozbiljno kao s kakvim djetetom. Svi gosti sjedili su na bijelim jastucima, tako i bijela žena, bijeli psiÊ i njih tri, terasa je blještala od otmjenosti i sunca na kojem su se topile Ëokoladne torte. »ekala je da im donesu vreÊice šeÊera za espresso s Hitlerovim likom, jer tada se o tim vreÊicama, koje su se navodno tiskale u Požegi, a servirale u GospiÊu, dosta pisalo (“Slatki Hitler na kavanskim stolovima”), ali valjda su ih veÊ bili povukli. Vratila se umorna kao da je zaboravila hodati. U sali za pušenje, jedna ju je žena pitala što - 13 -

to znaËi “internalizirati”. Za tri tjedna provedena u Opatiji odgledala je sve televizijske emisije za koje do tada nije ni znala da postoje, nijednu knjigu nije proËitala, ojaËala je trbušne i lene mišiÊe, a duh joj se razbolio.

Onda je tako degenerativna doputovala u Berlin.

- 14 -

Vila se nalazi na samoj obali jezera Wannsee koje je veliko kao more bez mirisa. Jezerom plove brodovi i Ëamci, na jezeru veslaËi treniraju, a oko jezera turisti šeÊu. Ljeti, Wannsee je živo kupalište, ali u aprilu nije ljeto. Vila je imitacija dvorca, ogromna i široka, od crvene cigle, s mnogo ulaza i prolaza, s visokim prozorima, s terasama i balkonima, s dva, možda tri drvena stubišta ušuškana u zagrljaju debelih rezbarenih rukohvata, na vrhu ima kule i u kulama sobe. Moja soba nije bila u kuli i gledala je na kuÊicu u dvorištu koja je valjda nekada služila za poslugu, a koja uopÊe nije mala. Sad u njoj živi jedan suvremeni domar, rijetko sam ga viala, vozikao se naokolo u svom džipu, a naveËer je svirao gitaru. Domarsku kuÊicu opremio je minimalistiËki skupo, svaki put bih virnula kad bih pokraj nje prošla. Vila je, naravno, ograena, što željezom, što živicama, a prilazi su široki, luËni, posuti šljunkom, tako da koraci po tom šljunku šušte i odlaze u nebo, prekriju svod. Vila ima mnogo sala i koncertni klavir na kojemu se rijetko svira jer služi za slaganje propagandnog materijala, ima uredske prostorije i petnaest soba za spavanje, ima njegovan vrt sa starim visokim stablima, koji se u kaskadama spušta do jezera, jer onaj domar vjerojatno je i vrtlar, a sa stražnje strane je terasa na kojoj se održavaju partyji s piscima i za pisce. Ambijent je izrazito filmski, tako da ova književna institucija s vremena na vrijeme vilu iznajmljuje producentskim i televizijskim kuÊama koje onda u njoj i oko nje snimaju serije i sapunice,

- 15 -

detektivske i ljubavne, i svaki put crne limuzine kružnom pošljunËenom stazom te neke aktere u veËernjim toaletama i smokinzima dovode pred visoke rezbarene dveri dvorca, što se dogodilo i u vrijeme mog boravka tamo, pa sam se osjeÊala dodatno nestvarno. Jedne veËeri neka elita slavila je roendan i za tu priliku iznajmila vilu, dva dana posluga se muvala naokolo, okupirala je obje kuhinje, kamioneti su dovlaËili hranu i piÊe, kostimirani konobari plesali su kroz dvorane s visoko podignutim pladnjevima, bilo je preko dvjesto ljudi, stajala sam na balkonu svoje sobe i brojala, tancali su i pjevali, okupirali su vrt, nikako da odu, a u foajeu, na dugaËkom stolu gomilali su se darovi koje nisu otvarali. U hladnjaku sam imala kutiju nemasnoga zrnatog sira pa sam to pojela stojeÊke, neke plavokose žene i mladci u skupim odijelima s razdrljenim košuljama Ëesto su odlazili u toalet u prizemlju, odmah do kuhinje, jedan, kad me je vidio onako u ispranoj trenerci “Kappa”, koja se još u Opatiji izlizala od gimnastike, pitao me je gdje je domar, onda sam iz malog mozga izvukla sav svoj njemaËki jezik i rekla, ja nisam posluga pa ne bih znala, a on je uskliknuo, ma nemojte, pa sam mu rekla, jedi govna, na hrvatskom, naravno, i natoËila sebi vina, iz svoje boce, a on je podmetnuo Ëašu i Ëekao.

Godine 1885. vilu je sagradio neki bogati industrijalac, poslije je vilu kupio neki znameniti bankar, nije bitno koji, svi su oni ionako mrtvi, a onda se u nju 1934. uselio Paul Rosin, inženjer i Židov, prije svega Židov pa tek onda inženjer, jer se veÊ 1935. iz nje, te svoje vile, pod hitno morao iseliti jer je vila arijanizirana, pa je Rosin emigrirao, a i on je vjerojatno veÊ umro. U oblasti Wannsee ima mnogo takvih vila iz kojih su njeni vlasnici iseljeni, u koje se nakon rata nisu vratili jer je nakon rata Berlin bio razrušen, pa su se u neke od tih vila prvo uselile bolnice, onda djeËji vrtiÊi, pa domovi za stare i nemoÊne, onda jahting klubovi i veslaËki klubovi, zbog blizine vode - 16 -

i kako bi nova mladež novog doba jaËala svoja tijela, kako bi bila zdravog duha, kako se one svinjarije iz Drugoga svjetskog rata ne bi ponovile. Tokom rata u tu danas književnu vilu useljavaju se Ëlanovi NacionalsocijalistiËke radniËke partije, odnosno Ëinovnici Ministarstva pomorstva, koji u njoj instaliraju bazu za ispitivanje podmornica iako je vila na jezeru, a ne na moru. Jezero se ipak pokazalo premalenim za ispitivanje podmornica, a podjezernice ne postoje, pa je vila prenamijenjena u hotel sa sobama za zabavu i adekvatno preimenovana u “Hotel Casino”. Poslije rata u “Hotel Casino”, u taj otmjeni bordel, useljavaju se Amerikanci, jer vila se nalazila u AmeriËkom sektoru, tako da se u njoj, nakon nacista, razonouju i oni. Od sredine šezdesetih vila je u vlasništvu grada i u njoj dulje ili kraÊe borave pisci i prevodioci pa pišu, prevode, Ëitaju i druže se; pisci i prevodioci rijetko kada imaju priliku boraviti u takvim vilama i raditi na miru, uz pogled na jezero i na visoka stabla koja šûme.

Kažu, nedavno je kod gradonaËelnika Berlina došetao neki šeik s punim koferima novca i rekao, evo pet milijuna, deset milijuna, petnaest milijuna eura, samo mi dajte tu vilu, a vlada je rekla, nema šanse. U vili su boravili mnogi znameniti pisci i mnogi dobri pisci, neki su još živi, neki su se ubili, neki su poginuli, a neki umrli od bolesti ili starosti: Elias Canetti, Günter Grass, Heinrich Böll, Lawrence Ferlinghetti, Ingeborg Bachmann, Hans Magnus Enzensberger, Uwe Johnson, Thomas Bernhard, Paul Celan, Max Frisch, Ernst Jandl, Heiner Müller, Wolfgang Hilbig, Oskar Pastior, W. G. Sebald, Susan Sontag, Eugene Ionesco, John Dos Passos, John Steinbeck. Ali, u vili na Wannseeu boravili su i neznameniti pisci Ëija su djela zaboravljena jer, s piscima (i ËitaËima) nikad se ne zna.

Vilu opasuje zimski vrt u kojem pisci doruËkuju, a iz njega se vidi cijelo jezero prekriveno treptavom svjetlošÊu - 17 -

i malim bezglasnim valovima. U daljini ne dižu se nikakve planine, samo listopadne šume ljuljaju se tromo, ali svejedno, svakog jutra dok sam gledala u daljinu (i tišinu), Ëinilo mi se da boravim na nekakvoj Ëarobnoj gori s koje neÊu siÊi. Jednoga dana, mislila sam, ako odavde ne odem, sjedit Êu iznad jezera (u kolicima?), na platou pred vilom, nogu mrtvih i umotanih u deku s kariranim uzorkom i zamišljati kako po jezeru Wannsee koraËam lagano kao po perju. U vili je toplo jer vani je hladno, u aprilu. Oko vile pa još dalje, daleko, prostiru se polja tišine. Ta široka i teška tišina, nalik debelim guzovima tužne domaÊice, kotrlja se poput kakvog mrtvog mora i obmotava stara zdanja i ureene vrtove, liježe na staze, teËe sokacima, noÊu poludi, izlijeva se u sobe i ulazi u glavu. Nisam znala što bih s tolikom tišinom koja izgleda ne dotiËe jedino ptice, jer ptice tamo kao da su lude, lete i pjevaju, sjede i pjevaju, skakuÊu i pjevaju, prikradaju se sobama i kad su prozori zatvoreni udaraju svojim malim tijelima o stakla i cvile. U Hrvatskoj je ustanovljen Dan cvrkuta ptica, u Koprivnici, u ožujku. Tada valjda ptice najviše cvrkuÊu, u ožujku. NjemaËke ptice kasne za hrvatskim pticama, pjevaju i u aprilu. PoËela sam skupljati tišinu u prozirne plastiËne Ëaše kojih u kuhinji ima na stotine, noÊu, krišom, hvatati je iz zasjede, pa su se uza sva Ëetiri zida moje sobe protezali nizovi niske tišine koji su se umnožavali, koji su isparavali i šaptali mi svakojake strahote rijeËima što se jedna o drugu lijepe, gnjecavim rijeËima, i palucajuÊi trakama vlažnog daha zamagljivali zrak. Mrtva, umrla tišina.

Prvu skicu o tišini, tog travnja napisala sam na osmrtnici “Jutarnjeg lista” koji sam kupila na Plesu i koji je sa mnom doputovao na Wannsee, sluteÊi možda njeno nadolaženje, strahujuÊi možda da ne potonem u njenim teškim suhim valovima, tako lelujavo prozirnim i privlaËnim. Osmrtnica je bila velika, s mnogo bjeline i praznine (kakva smrt i jest ∑ bijela i prazna), obuhvaÊala je polovinu novinske - 18 -

stranice i zvala se “SjeÊanje”. Obitelj GrubaËiÊ sjeÊala se Borisa GrubaËiÊa (1935.∑2008.) jer se navršilo sedam dana od smrti njihovog “dragog i nikada prežaljenog Borisa GrubaËiÊa”. Trebalo bi pratiti redovitost objavljivanja sjeÊanja. Wittgenstein je stvarao tišinu da bi je mogao izgovoriti, možda pokušam i ja.

Nebo je gusto i teško, april u Wannseeu tih je kao zatvorena glazbena kutijica iznutra, kao mrak.

Wannsee je najotmjeniji berlinski kvart, možda je zato tako tih. Wannsee je na krajnjem jugozapadu nekadašnjeg Zapadnog Berlina i blizu je rijeke Havel, odnosno Potsdama, koji je pripadao nekadašnjem IstoËnom Berlinu koji se nalazio na krajnjem istoku nekadašnjeg Zapadnog Berlina. Tako su IstoËnoberlinci u Potsdam odlazili zaobilazno, zaobilazeÊi cijeli Zapadni Berlin, neki sa sjeverne, neki s južne strane. Najviše su odlazili studenti, za što im je vlakom trebalo tri sata. Na Wannseeu, u vili u Ulici Am Grossen Wannsee broj 56/58, 1942. godine održana je ona Ëuvena konferencija na kojoj je doneseno ono Ëuveno “konaËno rješenje” po pitanju Židova opÊenito. Pedeset godina poslije, 1992., u vili je postavljena memorijalna izložba, podsjetnik na ono vrijeme, pa tko želi može šetati sobama i zamišljati kako Ëuveni esesovci malo jedu, malo smišljaju konstrukciju plinskih komora i krematorija, onda na stare gramofone usporenim pokretima sveËano polažu teške bakelitne ploËe na 78 obrtaja s hitovima Zarahe Leander, a prekrasna Zarah Leander, ta femme fatale TreÊega Reicha, svojim dubokim seksipilnim glasom, te razorne, razarajuÊe ratne zime 1942., grije srca uniformiranih esesovaca nudeÊi im, kroz polusklopljene kapke i napuÊene usne, sladunjavo dvosmislene himne nade u njihovu konaËnu pobjedu i vjeËnu SS spolnu potenciju u Ëijem središtu, kao sjeme u soËnoj voÊki, leži srce kiË propagande. Davon geht die Welt nicht unter (Nije - 19 -

kraj svijeta), pa Die Nacht ist nicht allein zum Schlafen da’ (NoÊ nije samo za spavanje), pa Ich weiss, es wird einmal ein Wunder gescheh’n (Znam, jednoga dana dogodit Êe se Ëudo), koju Ëetrdeset godina poslije pod naslovom Zarah, new wave diva Nina Hagen, odrasla u sivilu NjemaËke Demokratske Republike, lansira u Ëast svoga idola.

(Posve neshvatljivo, dok sam maštala o Zarahi Leander kako na Wannseeu razgaljuje utegnute naciste, kako u njima raspiruje strasti potiskivane fanatiËnim domoljubljem s aurom ciklona B, u svojoj ostavi, u kartonskoj kutiji s gomilom bakelitnih ploËa na 78 obrtaja, nalazim jednu s naljepnicom zagrebaËkog “Elektrotona”, najvjerojatnije iz vremena NDH, na kojoj Zarah Leander pjeva kompozicije nadaleko poznatog Thea Mackebena, koji sve vrijeme rata vrlo aktivno dirigira, komponira i snima filmove veselo skakuÊuÊi po filmskoj i glazbenoj sceni TreÊega Reicha. Sad s CD-a mogu slušati škriputavu Zarahu iz 1942., Nur nicht aus Liebe weinen ∑ Ne plaËi zbog ljubavi, i Schlafe, mein Geliebter! i gledati kako nas vrijeme, ta smiješna krivudava nit, upliÊe u svoju opaku mrežu.)

Danas ima sve više onih koji se ne vole podsjeÊati i s obzirom na to da su o Wannseeovskoj konferenciji snimljeni neki igrani i dokumentarni filmovi, za poetiËnije duše možda je bolje da posjete grob Heinricha von Kleista na Malom Wannseeu, tamo u Bismarckstrasse. Na tom zabaËenom grobu Heinricha von Kleista, koji skrivaju visoka stabla i poludjeli korov, pokraj kojeg ima i klupica, može se maštati o tragiËnosti života opÊenito, onda o vlastitim ljubavnim dramama i spolnim orijentacijama, potom o bolesti, jer Heinrich von Kleist u neposrednoj je blizini, u krËmi koje više nema, po dogovoru s Henriettom Vogel prvo upucao nju, Henriettu Vogel koja je tako lijepo pjevala i svirala na klaviru, a više nije željela živjeti jer je bolovala od terminalnog karcinoma jajnika pa je mužu ostavila dramatiËno oproštajno pismo, onda je Heinrich - 20 -

von Kleist upucao i sebe jer je bio depresivan, vjerovao je da bolje piše od Goethea, a to ni publika ni kritiËari nikako da mu priznaju pa je pomislio, vidjet Êemo kad me više ne bude. Osim toga Kleist nikako da pronae svoj seksualni identitet i osjeÊao se duboko nevoljenim. Rekli su mi, tek nedavno pokraj male nadgrobne ploËe s Kleistovim imenom, postavljena je još manja ploËa za Henriettu Vogel. SluËajno ili ne, istog mjeseca u kazalištu “Maxim Gorki” koje se, iako nekada u IstoËnom Berlinu, i dalje zove “Maxim Gorki”, a ne, recimo, “Goethe” (što nije bio sluËaj u Zagrebu kad je 1994. “Jazavca”, tvorevinu kreatora tada nepoÊudnih krvnih zrnaca dekapitirao “Kerempuh”), Buden calling: Svi znamo što je bilo kobno za jazavca.

Zli Srbin Petar KoËiÊ u Ëijem se djelu spominje ova životinja. I nikakva izvorna nevinost jazavca kao životinje, nikakva podudarnost s (životinjskim) imenima drugih satiriËkih listova i kazališta u svijetu nije ga mogla spasiti.

Svojstvo ∑ biti u naslovu djela jednog zlog Srbina ∑ zbrisalo je sva druga jazavËeva svojstva i definitivno odredilo njegov ËetniËki identitet. Ona ista logika koju su kunopromicatelji s indignacijom odbacili, jazavca je došla glave. Što dolikuje kuni, ne dolikuje jazavcu. S malo mašte moguÊe je zamisliti hipotetiËki susret dviju životinja: kune koja se iz mraka uspinje k blještavo osvijetljenoj pozornici i jazavca koji istim putom silazi u mrak neke svoje Jazovke. Pretpostavimo da su im se pogledi sreli. E pa ti pogledi nijemo su naravouËenije basne koju živimo u tužnoj Republici Hrvatskoj. dakle u teatru “Maxim Gorki” izvodila se dramatizacija Kleistove novele Michael Kohlhaas, uznemirujuÊa storija o tragiËnoj potrazi za pravdom koja završava umorstvom i zloËinom, o bezuspješnom pokušaju jednog usamljenog Ëovjeka da se suprotstavi onima koji imaju vlast i moÊ.

- 21 -

Ipak odlazim do vile u Ulici Am Grossen Wannsee 56/58. Na putu do te kuÊe, iza gustih drvoreda, s obje strane nižu se još mnoge vile izgraene u bezbroj stilova, neke su visoke, neke su široke, tu su secesija i moderna, ima nešto neogotike i neobaroka, ima suvremenih vila sa staklenim stijenama umjesto zidova. Dan je bio topao, gotovo ljetni (sutradan je odmah zahladilo), a ja sam zamišljala onaj sijeËanj 1942. kad su kroz bajkoviti zimski krajolik, uskim kolnikom prekrivenim svježim pršiÊem, u zlokobnoj tišini klizile kolone crnih limuzina. Poslije sam jednom koji se zove Hanno rekla, prozori i rebrenice na vilama uz put sve se jedni za drugima zatvaraju, je l’ tako?

Svjetla se gase, stanari skamenjeni zadržavaju dah i nijemo se pogledavaju, a Hanno kaže, ma kakvi: prozori se otvaraju, lica su nasmiješena, ljudi ozareni, neki Ëak i mašu.

Wannsee je bio nacistiËka Ëetvrt, što je djelomiËno ostao do danas, tako kaže Hanno, a Hanno zna.

Unutrašnjost vile puna je panoa, na njima vise goleme fotografije i priËe o prošlosti. Ima kratkih filmova i mnogo slušalica iz kojih izlaze razni jezici. Sale su pregraene u više malih prostorija, posjetioci ulaze i izlaze sve u krug.

Na katu, gdje su se nekada valjda nalazile spavaÊe sobe, danas je biblioteka, ali iz nje se ništa ne može posuditi, može se samo na licu mjesta prouËavati svakog radnog dana od deset do osamnaest. Mislila sam da Êu uhodati u ono vrijeme, da Êu vidjeti stol za kojim je zapeËaÊena “genijalna” ideja o temeljnom izbrisnuÊu, ugasnuÊu jedne rase, jednog naroda, kuhinju u kojoj su se pod strogim nadzorom uniformiranih esesovaca pripravljala svakojaka fina mala jela, juha od svježih šparoga, dimljeni losos, kolaËiÊi od marcipana, mislila sam da Êu vidjeti debele fotelje presvuËene crnom kožom, teške kandelabre i prašnjave tapiserije iz devetnaestog stoljeÊa, da Êu vidjeti onaj gramofon i Ëuti onu glazbu, da Êu koraËati po orijentalnim sagovima i gledati kako se zidovi gibaju pod šapatom - 22 -

utegnutih, okupanih, svježe obrijanih sluga domovine.

Vila na Wannseeu iznutra je oËišÊena od povijesti, one opipljive i teške povijesti koja razara utrobu, pred kojom sadašnjost pleše poput poludjelih muha pred kišu. Kao i postav memorijalnog centra u Jasenovcu, izložba u vili na Wannseeu svoje posjetioce želi poduËiti, informirati, nikako potresti, nikako u njima probuditi veselo društvo sotona, palih anela svjetlosti, pa se iz te vile izlazi bez pitanja, ravnodušno, bez sjeÊanja, jer sjeÊanje koje izložba nudi istrošeno je sjeÊanje monotonog ritma i izblijedjelih boja. Izložba u vili na Wannseeu dovršena je izložba, a svaki dovršeni spomenik zatvara priËu, nudi konaËno rješenje. Kustosi memorijalnih izložbi brinu o svojim gostima. Oni ne žele da se njihovi gosti pretjerano uzrujaju, malo može, tek toliko da u njima prostruji krv kao pri laganim vježbama parterne gimnastike za okoštale i stare.

Vila na Wannseeu nije ni muzej ni spomen-mjesto, jer pokušava biti oboje.

Novo stoljeÊe odluËilo je postati umiveno stoljeÊe, suzdržana epoha, sva od pristojnosti i obzira satkana, sva od Ordnunga, tek zaËinjena kapima otrova i zrncima zla.

Ali publika voli zlo. Publika voli promatrati stravu i patnju, pogotovo kad su tue i oprezno dozirane. Publika najviše voli kad su prošlost i buduÊnost izmišljene, u zbilji nikada dogoene, što dalje od jave, i kad je sadašnjost zabavna.

Ipak, u elegantnom staklenom kovËežiÊu smještenom na Ëetirima izrezbarenim nožicama, koji, onako prozraËan i tajnovit kao da je doplovio iz Andersenove bajke, dopire do struka, pa se zainteresirani ne moraju mnogo saginjati da bi uoËili što u njemu leži, ugledala sam stara požutjela slova na starim požutjelim listovima. Primakla sam se i vidjela, slova su zaplesala poput tanadi i iznutra poËela kljucati po staklenoj ploËi kao da vrište pustite nas, hoÊemo van. Stopala su mi se sledila, niz lea mi je pote- 23 -

kao potoËiÊ, a obrazi se zacrvenjeli kao da su me spopali klimakterijski valunzi, a nisu, to pouzdano znam. Stid? U ime prošlosti, u ime sadašnjosti, u ime poznatih i nepoznatih, u ime zemlje Ëiju putovnicu nosim, na Ëijem jeziku sanjam. MuËnina zbog nedjela poËinjenih i u moje ime.

Razumno? Nerazumno?

Na njemaËkom i na engleskom i na francuskom i na španjolskom i na talijanskom i na još nekim jezicima, kako bi ga gotovo svi pismeni posjetioci mogli proËitati i njegove detalje prouËiti, kao uspavani monstrum probudio se Protokol iz vile na Wannseeu. O, Croatia, Croatia.

Zemlja nalik kakvom razbucanom puzzleu u kojem su komadiÊi nerazmrsivo izmješteni, razbacani i danas veÊ pohabani. Zemlja ognjišta i ognjištarstva, okoštale tradicije, isprazne ozbiljnosti, za Ëije se Ëuvare samoproglašavaju ustašoidni sveÊenici i polupismeni pjevaËi. Zemlja oboljelog kolektiviteta, zemlja s nevieno malo liftova i radijatora, zemlja u kojoj ljudi govore u šiframa, i kada se smiju, a gotovo da se ne smiju, rukom pokrivaju usta, zemlja velike poze i lažne otmjenosti, sva u konfuziji. U modu je ušao krep-papir za umotavanje cvjetnih aranžmana, plahte krep-papira od kojih se ne vidi cvijeÊe, pa se cvjeÊari i cvjeÊarice uvrijede kad kažete ∑ neÊu tu ružnoÊu, jer u toj zemlji jednostavnost je pretvorena u kužnost od koje veÊina bježi. To je zemlja koje se i magarci odriËu, pa odlaze u pusta skrovišta gdje se samoubijaju.

Dodirom Ëarobnog štapiÊa stakleni kovËežiÊ u vili na Wannseeu pretvorio se u prozirni sarkofag u kojem sniva putridna Povijest, moja i tvoja, umotana u rite i smrad, ËekajuÊi onaj spasonosni poljubac koji Êe je vratiti u život.

“U SlovaËkoj i Hrvatskoj provoenje ovog zadatka više ne stvara poteškoÊe, jer se u tim zemljama u vezi s najvažnijim pitanjima ovog problema veÊ nazire konaËno rješenje. NjemaËki list Völkische Beobachter objavio je 19. kolovoza 1941. da je Banat konaËno Juden frei. …

- 24 -

Oko jedanaest (11) milijuna Židova bit Êe obuhvaÊeno konaËnim rješenjem europskoga židovskog pitanja, i to, po zemljama, na sljedeÊi naËin: Država A

B

Broj

NjemaËke zemlje Austrija IstoËni teritoriji Generalni Gouvernement Bialystok Protektorat Bohemija i Moravska Estonija Latvija Litva Belgija Danska Francuska/ okupirani teritorij neokupirani teritorij GrËka Nizozemska Norveška Bugarska Engleska Finska Irska Italija ukljuËujuÊi Sardiniju Albanija Hrvatska Portugal

- 25 -

131.800 43.700 420.000 2.284.000 400.000 74.200 oËišÊena od Židova 3500 34.000 43.000 5600 165.000 700.000 69.600 160.800 1300 48.000 330.000 2300 4000 58.000 200 40.000 3000

Rumunjska ukljuËujuÊi Besarabiju Švedska Švicarska Srbija SlovaËka Španjolska Turska (europski dio) Maarska SSSR Ukrajina Bjelorusija bez Bialystoka UKUPNO

342.000 8000 18.000 10.000 88.000 6000 55.500 742.800 5.000.000 2.994.684 446.484 preko 11.000.000

Kraj navoda. Gdje su imena, gdje su imena!

Danas u NjemaËkoj nezamislivo je da se javno sahrani neki odrtavjeli nacist, neki bivši zapovjednik logora, recimo Sachsenhausena kod Berlina, i to još u nacistiËkoj vojnoj odori. Ali zato u Hrvatskoj, “blaženopoËivši” Dinko ŠakiÊ, bivši zapovjednik Jasenovca, odjeven u ustašku uniformu odlazi u nebo uz blagoslov dominikanca LasiÊa koji tamo u onom krematoriju na Mirogoju svojim zlogukim glasom grmi kako je Nezavisna Država Hrvatska temelj današnje domovine Hrvatske, za koju je naš (?!) muËenik Alojzije Stepinac hrabro posvjedoËio pred bezbožnim komunistiËkim sudom i kako se svaki pošteni Hrvat (?!) ima ponositi imenom Dinka ŠakiÊa jer obnovio je Državu Hrvatsku. Luda zemlja, bolesna.

Ponekad, gore, na dimnjacima UËini mi se da Ëujem, Bezbrižno ÊuÊore esesovci.

- 26 -

A ono što se sliva sa tavanice I kaplje, kap po kap, Njihova je crna mokraÊa pušeÊi cigaretu za cigaretom govori Duško NovakoviÊ kad u Skopju na kiši sjedimo za okruglim stoliÊem ispred ulaza u skromni privatni hotel, a kapi nam padaju u kavu.

Onda stiže Ljiljana Dirjan noseÊi svoje pokisle stihove Da, pišem pjesme na papiriÊima za struju povrh telefonskih impulsa preko vodomjera i kasno uveËer kad mi sin spava a muž mi nije kod kuÊe pišem bez hartije ispred sebe u mraËnoj komori spavaÊe sobe uz lavež Ëopora i noÊne svae susjeda okolnih Nešto mi ostaje i za san Ëitave priËe potopljene u gustu smolu crnog bora i bijele breze teËem usput kap po kap u boËice, kafene kašiËice, pipete i dobivam ujutro taj oblik suze savršeno malo remek-djelo pra-ocean živu vodu osvit dana i veÊ nas je troje nemuštih koji urlaju u gluhoj sobi.

Gdje sad da me spale, kad postoji samo jedan krematorij u Croatiji? Možda da me pokopaju na malom seoskom groblju tamo pod Motovunom? Tamo gdje se dolinom Mirne još uvijek kotrlja pjesma jednog diva prikovanog - 27 -

za daske mletaËke galije. Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu, videl nis bora va šume, ni na nebe sunce žarko. Si l’ se, drevo, osušilo? Si l’ se, sunce, ugasilo?

More, more sinje!

Iz memorijalne vile u Am Grossen Wannseeu 56/58 u svoj privremeni literarni dom pobjegla sam autobusom jer više ne trËim brzo. Kroz prozorska okna promatrala sam kako stabla pupe, kako se proljeÊe šunja i kako se mala bogata djeca veselo vraÊaju iz škole. Glava mi je histeriËno pjevala Here Comes the Sun, u ritmu pjesme vjerojatno se još i klatila lijevo-desno, a pejzaž je navukao sepija pokrov.

- 28 -

U kuÊi za pisce boravili su još mladi poeta iz Ukrajine, Ostap Slyvynsky, nešto stariji prozaik iz Bugarske (ne Georgi Gospodinov) i pjesnikinja i prevoditeljica iz Rumunjske, Nora Iuga.

Nijemci vole književnost. Nijemci mnogo Ëitaju i sve bolje pišu, samo što ni publika ni pisci u Hrvatskoj to ne znaju, što Êe im, pisci i publika u Hrvatskoj imaju vlastite favorite, domaÊe, lokalne, jedinstvene hrvatske favorite koji se ni sa kim ne mogu (i ne žele) usporeivati. U Berlinu se svake veËeri održava nekoliko Lesunga. »ita se po klubovima, po kafiÊima, u ustanovama, u institutima, u kino-salama, u malim i veÊim kazalištima, Ëitaju stranci, Ëitaju domaÊi, Ëitaju mladi i stari, poeziju i prozu, a dvorane su pune i ulaz se katkada naplaÊuje. To da Nijemci vole književnost vidjelo se i po našim sobama koje imaju pisaÊe stolove i mnogo lampi. Iznad kreveta dvije su neonske svjetiljke, na polici s knjigama još je jedna lampa, na pisaÊem stolu nalazi se teška crna željezna lampa (zalutala iz vremena TreÊega Reicha?), a pokraj stola još jedna takva stojeÊa; ima i kugla na stropu. PisaÊi stol mogao bi biti veÊi, ali utješno je da netko shvaÊa kako onima koji pišu treba svjetlosti. Krevet je king-size, ili možda queen-size, jedino je razmak izmeu uzglavlja i zida prevelik pa u tu pukotinu upada jastuk, pa je teško Ëitati ležeÊke. Nijemci se bave i istoËnoeuropskim piscima, omoguÊavaju im rad u tišini u toj vili na jezeru Wannsee, što je naprosto nevjerojatno, to uvažavanje, to vjerovanje

- 29 -

da pisanje je posao, rad, a ne kao danas u bivšim socijalistiËkim zemljama gdje (oni na vlasti) vjeruju kako svaki posao vredniji je od onog spisateljskog i da stoga nema potrebe da pisci žive od pisanja, da samo pišu, jer to može svatko, što pokazalo se djelomiËno istinitim s pojavom silnog smeÊa na blogovima i na policama knjižara, kojih, uzgred budi reËeno, u gradu u kojem imam koliko-toliko stalnu adresu, donedavno je bilo samo tri. Taj grad u kojem za sada imam adresu velik je koliko i Potsdam, ali o Potsdamu poslije. U tom gradu u kojem za sada imam stalnu adresu, za sada imam i stalni posao koji moram stalno raditi kako bih školovala svoje dijete i kako bismo opÊenito jele, pa ne dolazi u obzir da stalno (i samo) pišem, jer se pisanje u bivšejugoslavenskom “regionu” danas smatra luksuzom, jalovom rabotom, pogotovo otkad život sve više odreuju investicije, reklame i glamur. U vrijeme jugoslavenskog socijalizma situacija s piscima bila je nešto drugaËija, manje tržišno, a više ideološki orijentirana, ali to sad nije bitno.

Možda više ne treba razgledati znamenitosti zapadnoeuropskih gradova. To su veÊ klonirani gradovi, sve dosadniji sa svojim sve sliËnijim šetaËima, možda je zanimljivije razgledati istoËnoeuropske gradove, one pod bivšom sovjetskom i ostalim komunistiËkim vlastima, kao primjerice istoËnonjemaËke gradove, upoznavati njihove stanovnike, tragati za njihovim sjeÊanjem koje je priliËno dramatiËno sjeÊanje pa kao takvo teži samouništenju, autoeksterminaciji. Jednoga jutra za doruËkom Stephan, inaËe grafiËki dizajner, rekao je, ja sam iz malog mjesta kod Leipziga, Ëudno kako sam zaboravio ruski. Pet godina u školi sam uËio ruski, morao sam uËiti ruski, svi smo u školi uËili ruski, rekao je Stephan, a sad se ne sjeÊam niti jedne ruske rijeËi. Možda se tvoji roditelji sjeÊaju ruskih rijeËi?, pitala sam ga, a Stephan koji ima trideset godina, možda tride- 30 -

set i pet, sa svjetloputim ljudima nikad se toËno ne zna, Stephan je rekao, ne sjeÊaju se ni oni, moji roditelji sve su zaboravili, a u novoj NjemaËkoj nisu se snašli. Moji roditelji hodaju po zraku, rekao je Stephan. InaËe, Stephan je i sam nekako proziran, lagan kao kakva izgladnjela sitna maËka u naruËju, i uopÊe nije raspoložen. Jedne smo veËeri Stephan, Nora i ja popili dvije boce crnog, Stephan je jeo avokado, Nora je pitala, što ti je to?, a Stephan ju je žliËicom preko stola hranio. Nora je rekla mmmm, nagnula se prema Stephanu i šapnula, Stephane, zašto si tužan?, a on je zacvilio, strašno sam tužan. Kad se vratim iz Rumunjske, rekao je, volio bih da popriËamo. Kad se Stephan vratio iz Rumunjske, Nora me je pitala, što Êemo sad? Stephan tvrdi da je veÊ boravio u Bukureštu iako do sada nikada u Bukureštu nije bio. Bio sam u Bukureštu, bio sam, tvrdio je Stephan, priËala je Nora, u jednom od mojih prošlih života bio sam u Bukureštu ali kao žena, bio sam žena u Bukureštu, rekao je Stephan, rekla je Nora.

Iz tih bivših njemaËkih gradova koji su zadržali bivša imena (s izuzetkom nekih kao što je Chemnitz, koji više nije Karl-Marx-Stadt), istjeËe prošlost, prošlost iz njih bježi, isklizava, skriva se pod zemlju, samoukopava se, samu sebe premazuje, palimpsestira, što dobrovoljno, što ne.

Isabella ima trinaest godina. Ravnatelj njezine škole uklanja statue dvaju djeËaka, kipovi su na vrhu zgrade. To su ukrasni kipovi. Ima ih osam, ima osam kipova, ravnatelj uklanja gornja dva kipa. Godina je 1936. Ravnatelj nareuje da se kipovi smrskaju. Odrasli ljudi razbijaju kipove, razbijaju kipove dvojice djeËaka. Dolje, pred ulazom u školu, kamenim batovima udaraju po djeËacima snažno.

Isabella gleda. Udarci odjekuju. Djeca gledaju. Moritz.

Zove se Moritz. DjeËak Moritz bio je model kiparu, Isa- 31 -

bella ne zna kako se kipar zove, kipar više nije u Chemnitzu. Moritz je Židov. DjeËak Moritz židovski je djeËak i njegov model treba ukloniti.

Ljudi napuštaju Chemnitz. Mama kaže, idemo. Tata kaže, Ëuvat Êu trgovinu. Ljudi odlaze. Nevidljivo odlaze.

Tata kaže, mi neÊemo. NeÊemo još. Nakon rata ljudi se vraÊaju, vraÊaju se u Chemnitz. VraÊa se 57 osoba. Poslije rata. Chemnitz je malo mjesto. Malo se ljudi vraÊa.

PoËinje novo stoljeÊe. PoËinje novi povratak u Chemnitz.

Chemnitz ima 300 Židova. Chemnitz dobiva novu sinagogu. Staru sinagogu stanovnici Chemnitza spaljuju, susjedi Isabelle Fischer spaljuju staru sinagogu. Vatra je velika, noÊ je hladna, studeni je 1938., osmi je studenog 1938., svuda gori. Isabella gleda. Isabella ima petnaest godina, više nije dijete.

Chemnitz je bio dio Flossenburga. Dio logora Flossenburg. Chemnitz je postao konclogor, ali mali.

Kao što Ëovjek u svakom gradu nalazi (jer traži) ono što mu je blisko, ono što ga pokreÊe, što mu omoguÊava da dotakne grad i njegovo sjeÊanje, da podigne veo koji opasno srašÊuje za ranjivo i staro lice grada, tako nalijeÊe na ljude, nimalo sluËajno, koji nose vlastitu priËu, neponovljivu. Svaki put se sledim kad u televizijskim kvizovima voditelji natjecateljima kažu, recite nam nešto o sebi, o svom životu, a oni vele, u našim životima nema niËeg. To su obiËni životi, kažu, kao da žele reÊi, naši životi prazni su životi, jedan drugome sliËni, indigo životi nalik novoureenim indigo gradovima sa po Ëetiri (strane) banke na raskrižjima, na svakom uglu jedna, s trgovaËkim centrima u kojima se od špartanja dobiju proširene vene, gdje nestadoše tijesne kvartovske bakalnice u kojima prodavaËice pitaju je l’ vam prošla glavobolja, a vi kažete, evo lektire za vaše dijete. A možda ti ljudi, ti kvizaši, imaju živote, samo ih ne žele dijeliti s velikim auditorijem jer im se - 32 -

žuri zaraditi nešto novaca i jer možda misle, što se koga tiËu naši životi, naši životi naša su privatna stvar. Možda se ti ljudi boje svoje živote izlagati jer misle da su to životi s mrljama, umrljani životi koje u minijaturnim sarkofazima Ëuvaju na policama memljive grobnice vlastitih prsa. A nije tako. Naši životi opÊa su stvar. Jer mnogi životi mogli bi biti pouËni dok su još u pamÊenju svježi, a ne da ih nakon pedeset, šezdeset, sad veÊ i sedamdeset godina iskopavaju veseli grobari tokom svojih šetnji kroz sjeÊanje, kroz povijest, a mi kliËemo, gle Ëuda, tko bi pomislio da sve to tako je bilo. A možda su ljudi naprosto nemušti, ne znaju govoriti, ne umiju oblikovati rijeËi, svoje rijeËi, osobne rijeËi, jedinstvene, jer poslušno nauËili su koristiti opÊe rijeËi, svi, svatko, nešto, ništa, ova stvar, ona stvar (koja stvar?), rijeËi iz kojih znaËenje je iscijeeno, suhe rijeËi bez soka. Možda ljudi ne umiju izgovarati svoje usnule tišine jer im se ne da, jer to nije unosan posao.

Jer to može biti i opasan posao.

- 33 -

Na aerodromu me saËekuje Laura koja studira poljski i Ëesto boravi u Poljskoj, a prije nego što je krenula studirati poljski živjela je u Kasselu, pa priËamo o “Documenti” i o Sanji IvekoviÊ za koju kladim se da hrvatski studenti germanistike pojma nemaju. Laura ima 23 godine i momka Thomasa iz bivše IstoËne NjemaËke, arhitekta koji je na apsolventsku ekskurziju otišao u Split, a diplomsku radnju posvetio Dioklecijanovoj palaËi, pa kad je poslije, na ljeto, s Laurom došao u Rovinj, upoznala sam ga sa Sonjom JurkoviÊ, pa su on i Sonja priËali o nekim hrvatskim arhitektima i njihovim naravima. Laura i Thomas lijepi su i nasmijani. Izmeu mene i onih koji su živjeli pod Honeckerom kao da struje jedva Ëujni akordi pjesme koja se gubi, ali koja nas u bljeskovima tišine zapahne malim ledenim udarima. Kao u kakvom transu kreÊemo jedni prema drugima. Laura tek tako spominje Klemperera, pa dok po hladnom aprilskom vremenu mijenjamo vlakove kako bismo s krajnjeg jugoistoka dospjele na krajnji jugozapad Berlina, vozeÊi se od juga prema sjeveru pa ponovno na jug, priËamo o njegovim dnevnicima i o njegovoj knjizi LTI ∑ Lingua Tertii Imperii (1957.) u kojoj Klemperer pokazuje kako nacisti purificiraju, zlorabe i iskrivljuju njemaËki jezik da bi im služio u propagandne svrhe, što bilo bi sjajno da se ta knjiga pojavila u Hrvatskoj poËetkom devedesetih kad su mnogi lektori, urednici i novinari, pa Ëak i neki pisci, o obiËnom puku

- 34 -

da ne govorimo, buljili u Tumanov jeziËni dekret i samocenzurirali se ad nauseam.

Victor Klemperer, inaËe veteran Prvoga svjetskog rata, predavao je francusku književnost na SveuËilištu u Dresdenu. Iako je 1935., kao Židov, izbaËen sa sveuËilišta, dopustili su mu da ostane u Dresdenu jer mu je supruga Eva bila Arijevka. Osim što je redovito vodio dnevnik (od 1933. do 1954.), koji je nakon rata tiskan na mnogim jezicima i u brojnim izdanjima (u Hrvatskoj nije), Klemperer je tajno, ali detaljno prouËavao nacistiËku retoriku TreÊega Reicha. Rezultati njegovog istraživanja, zapisivani pod šifrom “LTI”, takoer su nakon rata objavljeni u NjemaËkoj pod naslovom Jezik TreÊega Reicha, da bi 1968. postali kultno štivo europskih studenata. Klemperer istražuje kako i do kojih razmjera sveobuhvatni manipulativni jeziËni sistem, uz ostale simboliËke sisteme, može zatrovati svakodnevno razmišljanje i govor obiËnih ljudi i zateËen je brzinom kojom se širi nacistiËka terminologija, ali i spremnošÊu naroda da vjeruje u nacistiËku propagandu, pogotovo onih koji zapravo nisu nacisti. Klemperer analizira govor obrazovanih i neobrazovanih, svoj govor, govor Židova ∑ žrtava nacistiËkog režima, te pokazuje koliko se Ëvrsto službeni nacistiËki vokabular “ukopao” u svakodnevnu komunikaciju, zakljuËujuÊi, poput Schillera, da je to govor koji “misli umjesto tebe”.

NavodeÊi brojne primjere, Klemperer propituje sve do Ëega može doÊi (pristup knjižnicama bio mu je zabranjen): tekstove u reklamama, novinske Ëlanke, pisma, raznorazne natpise, svakodnevnu komunikaciju i govore nacistiËkih voa, pa tako razotkriva kiË-matricu propagande i kolektivne hipnoze koje izravno ugrožavaju bit njemaËkog jezika. Pa zakljuËuje: NacistiËka upotreba jezika nadživjela je vladavinu nacizma.

Klemperer pokazuje kako su se u vrijeme TreÊega Rei-

- 35 -

cha u jezik “uvukli” pseudo-tradicijski izrazi staronjemaËkog jezika, pogotovo oni koji simboliziraju pobjedu instinkta nad razumom, te poziva na kritiËki odnos prema jeziku, uvjeren da se moÊ manipulativnog jezika može rušiti zdravim razumom.

Jasno je zašto se Klempererov LTI nije pojavio u Hrvatskoj devedesetih. Meutim sve do 1989. njegova knjiga bila je nepoželjna i u Zapadnoj NjemaËkoj. U Zapadnoj NjemaËkoj ta knjiga suviše oËito govorila je o prošlosti koju je nakon rata trebalo pod hitno ukloniti, iz stvarnosti i iz istine, iz života i iz sjeÊanja. Iz povijesti opÊenito.

Kao crvena krpa ta knjiga lepršala je pred njuškama bivših nacista koji su nakon rata zadržali svoje položaje i u sudstvu i u medicini i u policiji, Ëak i u kontraobavještajnoj službi. Sad su ti nacisti poËeli umirati, NjemaËka se uljudila i danas svijetu priËa kako se baš treba prisjeÊati, pa ima i posebne programe za osvješÊivanje mladih po pitanju nacizma, pa tiska knjige, pa snima filmove, pa organizira izložbe, pa poput kakve pubertetlijke prolazi kroz burne filosemitske faze, pa je tako život u NjemaËkoj postao nekako Ëist, transparentan, zato je zdravo boraviti u Berlinu. Kad se Klempererova knjiga pojavila, o njoj su šutjele i Austrija i Švicarska.

Ne treba nestati samo nacistiËko djelovanje, nego i nacistiËka uvjerenja, ustaljen naËin razmišljanja obilježen nacizmom i tlo koje ga hrani: jezik nacizma. Uvijek novim naËinima izražavanja prepoznajemo strah od Ëovjeka koji misli i mržnju prema mišljenju samom.

TreÊi Reich progovara zastrašujuÊom jednoliËnošÊu. Što god da ljudi žele sakriti, Ëak i ono što sa sobom nesvjesno nose ∑ sve to otkriva jezik. Le - 36 -

style c’est l’homme. Apsolutna jednoobraznost pisanoga jezika odražavala je homogenost govornog jezika. Nacizam je prožeo tijelo i krv masa preko pojedinaËnih rijeËi, idioma i reËeniËnih sklopova koje im je nametnuo beskrajnim ponavljanjem, a koja su ljudi prihvaÊali mehaniËki i nesvjesno.

Ali jezik ne samo da za mene piše i misli, on sve više upravlja mojim osjeÊajima i cjelokupnim mojim duhovnim biÊem, utoliko snažnije što mu se više neupitno i nesvjesno prepuštam. Žargon TreÊega Reicha sentimentalizira ∑ što uvijek izaziva podozrenje.

Negdje 2005. proËitala sam tekst jednog hrvatskog akademika, pisca i sveuËilišnog profesora pod naslovom “Tuga književnog profesionalca”. U tom tekstu taj akademik, pisac i sveuËilišni profesor priliËno emotivno opisuje kako je doživio pobjedu instinkta nad razumom. On objašnjava svoju zabrinutost nad Ëinjenicom da knjige Ëita, a filmove gleda s razumijevanjem, ne uspijevajuÊi pritom identificirati se s junacima i doživjeti ekstazu. Zatim akademik, pisac i sveuËilišni profesor objašnjava kako i zbog Ëega se njegova teška profesionalna tuga, njegova intelektualna mora, nakon dugih godina analitiËkog pregalaštva naglo raspršila kad je na Uskrs gledao osmu epizodu serije “Duga mraËna noÊ”, pri Ëemu - 37 -

su mu se, onako totalno zahvaÊenom i prepuštenom emocijama, pred ekranom ∑ O»I OROSILE. Akademika je tada steglo u grlu i odjednom je osjetio da više nije profesionalac, nego da se raduje i da pati zajedno s onim likovima. Scena je bila jednostavna, objašnjava akademik, te do tanËina prepriËava potisnutim emocijama bremenite kadrove koji su ga toliko uzdrmali i prizemljili. Akademik, pisac i sveuËilišni profesor dalje se pita, odnosno pita nas koji Ëitamo njegove meditacije i njegovu glorifikaciju kiË sentimenata, staromodne režije i diskursa ušanËenog u kolektivnu nacionalnu mitologiju o “napaÊenom hrvatskom puku”, pita se dakle ∑ što ga je toliko dirnulo? Bio je uvjeren, kaže, da ga nisu dirnuli ni dijalog ni režija, jer dijalog je, kaže profesor i pisac, tu malo odviše aforistiËan, a režija je vrlo samozatajna.

Takoer, objašnjava akademik, bio je siguran da to nije ni gluma, jer, piše akademik, u toj sceni sudjeluje Ëetvero sjajnih glumaca, ali ono što oni ondje rade, teško da bi se moglo nazvati glumom. Nema tu zasljepljujuÊeg vatrometa vještine, kaže pisac, nema niËega Ëemu bi se Ëovjek divio kao nekakvome artizmu. To što ti ljudi doživljavaju, kaže akademik, naprosto se ne da odglumiti. A ako glumci ne glume i ako redatelj ne režira, što onda u toj

- 38 -

sceni toliko Ëovjeka pogaa?, pita se akademik, podrazumijevajuÊi valjda da ta scena mora pogoditi svakog gledaoca baš onako kako pogodila je njega, ekstatiËno. Pa, zakljuËuje pisac, profesor i akademik, vjerojatno upravo to što glumci ne glume, a režiser ne režira. Reklo bi se jednostavno: svi su oni povjerovali da se sve to uistinu dogaa, i da se dogaa njima. Zato u scenu nisu uložili svoje profesionalno znanje, nego svoj vlastiti život, kaže pisac. Ta je scena postala dio njihovih biografija, kaže sveuËilišni profesor.

Ima još neËega, neËega što se ne da analizirati, kaže pisac, akademik i sveuËilišni profesor (ali ne kaže Ëega) i zato, kaže, ono što se ne da analizirati uvijek djeluje. Akademika je scena potresla kad ju je gledao u kinu, piše, potresla ga je kad ju je gledao na televizijskom ekranu (na Uskrs), i kaže, tako Êe valjda biti svaki iduÊi put, iz Ëega bi se moglo zakljuËiti kako se profesor toj sceni kani uËestalo vraÊati u nadi da Êe svaki put gledajuÊi je doživljavati ekstazu i proËišÊenje kakve mu neki drugi uradci visoke kulture nisu u stanju pružiti. Pisac i akademik kaže da je ta scena za njega veliki dobitak, jer govori o hrvatskoj povijesti koja ga je uzdrmala, njega, pripadnika napaÊenoga hrvatskog naroda. Akademik se, na kraju, od svog potencijalnog Ëi-

- 39 -

taoca oprašta sretan, sa zahvalnošÊu shvativši da za njega ekstaza nije zauvijek izgubljena.

Ma, nemoj! 2005.? RijeËi mogu biti poput malih doza arsena: gutamo ih neopazice, naoko nemaju nikakva djelovanja, a onda, nakon nekog vremena ipak nastupa toksiËna reakcija.

U jednom djeËjem vrtiÊu vidjela sam obavijest o režimu ishrane. Još uvijek se govori o obrani maturalne, magistarske ili doktorske radnje, kao da kandidate netko napada. VojniËki, ratniËki jezik uvukao se meu djecu i mlade, uselio se u škole i kuhinje i fakultete. U krevete. Spavati kao zaklan(a). Opaliti žensku. Ustroj je postao važan. Ustrojili smo se, ustrojili su nas, dali smo se ustrojiti i još uvijek se ustrojavamo.

LTI je siromašan. Njegovo siromaštvo je temeljito; kao da se zakleo na bijedu.

NacistiËki jezik rijeËima mijenja vrijednost. Postoji uzajamna veza izmeu vojniËkog jezika i LTI-a.

U hrvatskom jeziku “stožer” se iz vojnog zapovjedništva u domobranstvu od 1941. do 1945. i u Ustaškoj vojnici, pa onda kao viša jedinica u organizaciji Ustaškog pokreta, preselio u zapovjedništvo vojske Republike Hrvatske, ove današnje. RijeË “unovaËiti” ponovno se uselila u jezik, a prvobitno je znaËila “okupiti novake u plaÊeniËku - 40 -

vojsku”. A “bojna” je bila vojna postrojba sastavljena od satnija u domobranstvu do 1918. i od 1941. do 1945., onda se pretvorila u postrojbu vojske Republike Hrvatske, takoer ove današnje. “Zdrug” je veÊi združeni odred u domobranstvu od 1941. do 1945., odred Ustaške vojnice. Onda je postao elitna postrojba Hrvatske vojske do 2000.

Mnoge rijeËi nacistiËkog jezika trebalo bi na dulje, a neke i zauvijek, zakopati u masovne grobnice.

Uzmi rijeË “puk”. Sada se rijeË “puk” u govoru i pisanju upotrebljava kao sol u jelu, svemu se dodaje prstohvat puka: puËko slavlje, puËka zajednica, pripadnik puËke zajednice, puku blizak, puku stran, potekao iz puka.

PuËki pravobranitelj, p.p., hrvatski puk, vjerniËki narod koji zajedno sa sveÊenstvom Ëini Crkvu.

U jednoj trgovini igraËkama vidio sam djeËju loptu s kukastim križevima u vidu šara. Ima li takvoj lopti mjesta u rjeËniku LTI-a?

Ja sam vidjela parizer u Ëijoj se unutrašnjosti nalaze ružiËasto-bijeli kvadratiÊi ∑ hrvatska šahovnica.

Histerija jezika morala bi se jednoga dana prouËavati kao poseban fenomen. Sjetio sam se referenduma 1933.

Ljudi su na reverima nosili znaËke s “Da”, prodavaËima tih znaËki nije se smjelo reÊi “ne” a da Ëovjek ne posta- 41 -

ne sumnjiv ∑ propaganda je nasilje nad biraËima.

“Povijesno”?

O, “povijesno” je rijeË kojom se nacionalsocijalizam od poËetka do kraja prekomjerno razbacivao ∑ on sebe shvaÊa toliko ozbiljno i toliko je uvjeren u trajnost svojih institucija, odnosno nastoji u to uvjeriti druge, da svaka sitnica koja ga se tiËe i sve Ëega se dotakne i prihvati ima povijesno znaËenje. Za nacionalsocijalizam svaki je Hitlerov govor povijestan bez obzira na to što on svaki put govori isto, povijestan je i svaki susret Führera i Ducea, Ëak i kad se ništa ne mijenja u postojeÊim odnosima; povijesna je pobjeda njemaËkoga trkaÊeg automobila, povijesno je sveËano otvorenje autoceste, i svaka se cesta i svaka se željezniËka pruga i svaka ulica sveËano otvaraju, povijesna je i svaka žetvena proslava, svaki partijski miting ili skup, povijestan je bilo koji praznik; a buduÊi da TreÊi Reich poznaje jedino praznik ∑ mogli bismo reÊi da je obolio od nedostatka svakodnevice, smrtno obolio, baš onako kako tijelo može smrtno oboljeti zbog manjka soli ∑ on jednostavno sve svoje dane smatra povijesnima.

“Spontano” je još jedna od omiljenih rijeËi LTI-a.

LTI bio je zatvorski jezik (jezik zatvorskih Ëuvara i zatvorenika), a jeziku - 42 -

zatvora neizbježno pripadaju rijeËi koje služe prikrivanju, višeznaËnosti koje zavode u krivo, krivotvorine i tako dalje.

Nedavno je knjiga LTI objavljena u Hrvatskoj, ali valjda su najgore lingvistiËke akrobacije i makinacije, purifikacije i tradicionalizacije, sve to hrvatsko ognjištarstvo za nama, mrlja na bliskoj prošlosti koju treba pamtiti. Da se knjiga LTI i pojavila u Hrvatskoj tada kada se iz nje nešto moglo nauËiti, slabe bi vajde od nje bilo, za nju i danas malo tko u Hrvatskoj zna (tri mjeseca nakon što je tiskana još uvijek je nije bilo niti u jednoj rijeËkoj knjižnici, ukljuËujuÊi onu sveuËilišnu), a i zna se da veÊina Hrvata Ëita stidljivo, suzdržano i selektivno. Ustvari, nije sigurno da su histeriËna vremena za nama, jer u Hrvatskoj još uvijek ima tiskovina koje objavljuju svakojake svinjarije, znaËi ima još ljudi s mozgovima u negvama, ima i visokih institucija kao ona Akademija koja i dalje donosi glupe proglase, koja se po tom pitanju, tradicionalistiËkom i mitološkom, još nije osvijestila.

U 21. stoljeÊu objavljena je “Izjava” odreenih akademika iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u kojoj se nasluÊuju male nervoze nacionalistiËkog naboja, skrivene netrpeljivosti i nadmenosti što izmiËu razumu. Zašto (neki) akademici u proljeÊe ne beru šparoge, a u jesen gljive, zašto se ne bave laganom tjelovježbom?

Kor akademika (ganga ili rap): hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik zasnovani su ∑ oba po vlastitu izboru hrvatski najmanje od 18. st. srpski tek u 19. st.

- 43 -

kad bi pripadnici hrvatskoga naroda bili prisiljeni govoriti pozorište, kiseonik, sijalica, defile, a ne bi smjeli reÊi kazalište, kisik, žarulja i mimohod, time bi se potirala i diskriminirala njihova kulturna, znanstvena, tehniËka i civilizacijska posebnost (Kraj gange ili rapa.)

O, akademici. Pripadnik je onaj koji pripada nekome, neËemu, tko postaje neËije vlasništvo, tko dopadne komu u svojinu, tko doe u stanje da bude neËiji. Tko bi to mogao “pripadnike hrvatskoga naroda” prisiliti da govore pozorište, kiseonik, sijalica ili defile? Tko? O tome u vašoj gangi i nije rijeË. Ako veÊ nije, neki Êe novi pravopis po pitanju tih i takvih rijeËi vjerojatno donijeti konaËno rješenje. Iz hrvatskog jezika još uvijek postojeÊi “srbizmi” bit Êe eliminirani, brisani, križani, zabranjeni. Stoga za prisilu nema razloga.

Kor akademika (ponovno): Ëak se i u kulturi svakodnevnoga života jasno razlikuju hrvatski i srpski, i drugi jezici govornik hrvatskoga sjest Êe za stol, te jesti iz tanjura pomoÊu žlice, vilice i noža, a obrisat Êe usta ubrusom ili salvetom, a govornik srpskoga sjest Êe za trpezu - 44 -

ili sto, te jesti iz tanjira pomoÊu kašike, viljuške i noža, a obrisat Êe usta servijetom Ma, daj. Govornik srpskog jezika prije Êe sjesti za astal negoli za trpezu, a mogao bi se obrisati i ubrusom i salvetom, ne samo servijetom. Ali, kako kulturološki i civilizacijski trenutno stoje ∑ oba govornika vjerojatno Êe se obrisati ∑ rukom.

NeÊemo više detaljno o tome. Sad, u Berlinu.

Opet su u modi blage rasprave o angažiranoj i neangažiranoj književnosti. Neki koji pišu o odrastanju, o svojim i tuim ljubavima, o smrtima i o prirodi, vjeruju kako to nema veze s angažiranim pisanjem, misle da angažiranost mora biti izravno politiËka ili društvena, kao da je angažiranost u umjetnosti i u životu opÊenito kakva predizborna kampanja. Kaže Wisława Szymborska »ak i kad ideš putem, šumom, ideš politiËkim korakom po politiËkom tlu.

ApolitiËne pjesme takoer su politiËke, a nad nama svijetli mjesec ne više mjeseËast…

U meuvremenu, ljudi su nestajali, životinje krepavale, kuÊe gorjele i polja zarastala, kao u vremenima davnoprošlim i manje politiËkim za koju mi nedavno jedan pjesnik reËe da joj je opus nikakav, što me je štrecnulo. Dobro, nekim se piscima be- 45 -

smisleno klanjamo, ali to je bogohulno javno reÊi, odmah se teoretiËari i kritiËari propnu i zaržu. Recimo, Thomas Mann. Thomas Mann…

Znaš što?

Bernharde?

Ne možeš više otvoriti novine a da ne naletiš na Manna. A on je veÊ pedeset i kusur godina mrtav. Postaje neizdrživo. Mann je bio malograanski pisac, grozan i nenadahnut pisac koji se obraÊao svojim malograanskim ËitaËima.

Ono što je napisao može zanimati jedino Kleinbürgere… taj njegov milje, totalno nepoticajan i glupav, onaj njegov profesor koji svira na violini i stalno nekamo putuje, ili ona obitelj iz Lübecka, krasno, ali to je kao da Ëitaš Wilhelma Raabea. A tek gluposti, same besmislice koje je nadrobio o politiËkim pitanjima, pa ona njegova pohlepna žena, tipiËno njemaËko-spisateljska kombinacija: iz pozadine uvijek vreba neka žena, bila to Mannova ili Zuckmayerova žena, koja vodi raËuna da se ti tipovi smjeste do nekog državnika bez obzira na to otvara li se izložba skulptura ili novi most. Što pisci uopÊe traže na takvim mjestima?

Za svog boravka u Poljskoj, Laura je stanovala kod starog poljskog braËnog para Ëije je priËe o prošlosti svakodnevno slušala, o poljskoj i sovjetskoj prošlosti, zatim o osobnoj prošlosti tog starog braËnog para koja vrlo je dramatiËna prošlost, kao što je kod tog starog poljskog braËnog para gotovo svakodnevno jela fasolku po breton´sku, jer - 46 -

ta fasolka po breton´sku vrsta je Ëorbe u koju mogu se ubaciti raznorazni ostaci prethodno pripravljenih jela ∑ ukoliko ih bude, pa tako fasolka po breton´sku (u Poljskoj, kod starih braËnih parova) još uvijek Ëesto nema veze s izvornim receptom tog jela ekstravagantnoga francuskog naziva. Ta gusta bretonska juha od graha izvorno sadrži na kockice isjeckanu i preprženu slaninu, zelenu papriku, mnogo svježih rajËica i komadiÊe govedine u nedostatku koje stari i siromašni Poljaci koriste debrecinere ili jeftine hrenovke; što bi rekli Istrani ∑ obiËna maneštra. Dok je bila u Poljskoj, priËala je Laura, toliko je Ëesto jela fasolku po breton´sku da joj se ogadila. VeÊ dugo nije bila u Poljskoj, kaže, pa se uželjela fasolke po breton´sku, pa je odluËila skuhati tu Ëorbu za svoje kolege koji su (s izuzetkom onih iz bivše IstoËne NjemaËke) kruhom oËistili tanjure i govorili ah, das ist so gut, so gut. I mi smo jeli fasolku po breton´sku, Bugarin, Ukrajinac, Rumunjka i ja, ostalo je pola lonca, došli su uskršnji praznici, kancelarije su opustjele, osoblje se uskršnje odmaralo, a mi smo tamanili podgrijanu fasolku po breton´sku sljedeÊa tri dana (svi osim Bugarina, koji priliËno je izbirljiv i umišljen bugarski pisac jer živio je malo u Londonu, malo u Americi i, premda mu je engleski loš i rogobatan, danas ne podnosi jela s aditivima i konzervansima, sve više mu se razvija ljubav prema mediteranskoj kuhinji pa stalno nešto kuha). InaËe, s tim Bugarinom, koji danju hoda brzo i službeno, a ujutro vuËe noge kao što noge (u filcanim papuËama) vuku pacijenti duševnih bolnica, Ëiji su pokreti žustri, teško je razgovarati o književnosti, jer kojeg god bih pisca ili spisateljicu spomenula, on bi upitao is he (she) funny? jer za jednu njegovu knjigu kritika piše da je to vrlo funny knjiga, nakon Ëega on izgleda cijeni iskljuËivo funny literaturu, ostala literatura mu je dosadna, kaže, i taj Bernhard opÊenito (koji je, inaËe, katkada vrlo funny) i ta Elfriede Jelinek, dosadni su pisci, a za Hertu Müller - 47 -

nije ni Ëuo, a njemaËki mlai pisci ništa ne valjaju, kaže, pa sam mu na koncu morala reÊi da funny doesn’t necessarily mean good, nakon Ëega je zašutio i tako tri dana nismo priËali o knjigama nego samo o mediteranskoj klimi i mediteranskoj hrani, o kojoj ne zna baš mnogo, pri Ëemu je uglavnom govorio on, vrlo kategoriËno, a ako bi sugovornik pokušao nešto reÊi, on bi ga odmah prekinuo. Utješno je što popularni bugarski pisac poznaje nekolicinu pisaca iz Bosne i Hercegovine, iz Hrvatske i iz Srbije, premda sumnjam da je Ëitao što su napisali. Svejedno, za razliku od tog bugarskog pisca koji, ako ništa drugo, zna imena pisaca s bivše-jugoslavenskog prostora, ja sam, što se tiËe bugarske književnosti opÊenito ∑ duduk.

Kaže, Ëitao je Dubravku UgrešiÊ, jer Dubravka se obilato i dosljedno prevodi u Bugarskoj, u kojoj je omiljena, a pita me i kako je Simo MraoviÊ. S VeliËkoviÊem je bio na nekom skupu i, veli, doÊi Êe na Sajam knjiga u Pulu jer pozvao ga je Saša Prokopijef, što Êemo, pomislila sam, još vidjeti. Poznaješ li Teofila PanËiÊa, pita me, on piše za beogradsko “Vreme” (ma nemoj), napisao je vrlo pozitivnu kritiku za moju knjigu, kaže, vrlo pohvalnu. Onda ga ja pitam: Je l’ za onu smiješnu? Onda ga pitam, jesi li Ëitao Davida Albaharija, jesi li Ëitao Geca i Mejera, a on kaže, da, David je zanimljiv pisac, najviše volim te njegove tanke knjige. Tako o Davidovoj izvrsnoj knjizi Gec i Mejer takoer nismo mogli razgovarati, jer je popularni bugarski pisac izgleda nije proËitao, a nismo mogli razgovarati ni o samom Davidu jer ja poznajem Davida, a bugarski pisac ne, pa nismo mogli razgovarati ni o Raši Livadi jer bugarski pisac pojma nema tko je Raša, a pogotovo nema pojma da je Raša pisao odliËne pjesme, Poprskan znojem kazaljki, kad je imao tek osamnaest godina, kad nije mogao ni slutiti da Êe umrijeti nekako prerano,

- 48 -

ostale su skice na laktovima mrvice, šolje mleka pod jorgovanom trake neba iznad susedove bele kuÊe, paradajzi na pijaci rano nemaËki jezik meu veštaËkim zubima (sve babe sa veštaËkim zubima govore nemaËki) tražili su nas u bunarima i klozetima kada se izgubimo uvek su nas u ponorima tražili… i bugarski pisac pojma nema da je Raša Davidov bliski prijatelj, možda najbolji, da Raša umire umreÊemo na sopstvenim rukama (ubrzo potom Raša je umro) i da smo, davno, Raša, Mirko MagaraševiÊ i ja prvo izigravali Julesa i Jima (o kojem, tom Truffautovu filmu iz tisuÊu devetsto šezdesetih veÊina Ëetrdesetogodišnjaka danas gotovo ništa ne zna), ne sluteÊi koliko Êe naše sudbine desetljeÊima poslije postati jadna kopija tog malog ekraniziranog klasika. Mirka, pjesnika i kritiËara i vrsnog oftalmologa (danas šefa kabineta za kontaktne leÊe), srela sam nedavno u Beogradu. Još uvijek živi na Slaviji, Ëini mi se u prizemlju (stanovi u prizemlju odišu misterioznom izopÊenošÊu), u stanu koji je onomad, sedamdesetih, bio ispunjen gustim zrakom i teškim sjenama, perzijskim tepisima po podovima i isluženim foteljama, vitrinama s rijetko korištenim kristalnim Ëašama iz obiteljskog naslijea, stojeÊim satovima i slikama s prizorima olujnog mora, ËeliËnog neba i opasno iskošenih barkova i nava. Mirko danas ureuje Ëasopis “Isidora”, Ëasopis sav nekako zamrznut u devetnaestostoljetnom vremenu,

- 49 -

ali su mu zato korice sjajne. Doista, umirati se može na više naËina.

Kad se istrošila naša ljubavno-ljubavniËka fantazija, Raša, Mirko i ja uredili smo prijevode eseja D. H. Lawrencea za biblioteku “ReË i misao” u crvenim (mekim) koricama, tek kasnije pojavile su se plave (tvrde). Crvene meke primjerke biblioteke “ReË i misao” nalazila sam (i još uvijek ih nalazim) rasprostrte na ploËniku rijeËke tržnice, za 3 kune po komadu (o, kako se prošlost ne da, ako treba i iz smeÊa Êe izroniti), meu zgužvanim cipelama, ciknutim šalicama za tursku kafu, meu uÊebanim džemperima, zahralim alatom i zanijemjelim satovima koji u katatonom stuporu samo pilje u nebo. Kao što veÊina (hrvatskih) Ëetrdesetogodišnjaka danas ne zna, ni bugarski pisac nikada nije Ëuo za Rašin Ëasopis Pismo u kojem 1985. Raša objavljuje Bernhardove pripovijetke, jer Bernhard je u Jugoslaviji veÊ dugo bio poznat po svom romanu Mraz (“Prosveta”, 1967.), pa danas postaje smiješno, Ëak i suludo, ponovno otkrivanje tog piscapjesnika Bernharda, sav onaj trans popularno-populistiËkih kritiËara, kao da uz bubnjanje tam-tama plešu oko vatre ispuštajuÊi neartikulirane krikove, pa onda Bruno Schulz i njegove (Schulzove) Prodavnice cimetove boje koje su nas tada (1961., “Nolit”) raspametile, koje smo komentirali, Ëije smo retke podcrtavali i uËili napamet, nad kojima smo se dodatno zamislili po pitanjima književnosti opÊenito, a onda i posebno, jer školska lektira bila je Daleko je sunce i oni Trenovi, a mi smo veÊ Ëitali Buleta i njegovog Crvenog petla, pa onda, kad Ëetrdeset pet godina poslije u Hrvatskoj izlaze DuÊani cimetne boje (koje sam kupila jer mi se prava, izlizana knjiga u svim ovim bezglasnim smeim selidbama zagubila), ponovno kao da se dogodilo veliko otkriÊe. Ne znam da li bi u Hrvatskoj i Kiš bio toliko popularan da je živ, da li bi i njega iznova “gurmani izbacili uvis”, ne bi. Plašili bi se.

- 50 -

Krugovi. Orbite u kojima postaje dosadno, Ëije šestarenje izaziva muËninu, iz kojih treba izletjeti.

Udaljila sam se. Rekao bi Robert PerišiÊ, ona misli da u svoj neoavangardistiËki prozni model može ubaciti bilo što.

Gombrowiczu!

Evo me. Bruno (Schulz) mi je govorio o “nelegalnom kodeksu”, ja njemu o “razaranju situacije” i “kompromitiranju forme”, on meni o “sporednom kolosijeku stvarnosti”, a ja njemu o “oslobaajuÊoj kakofoniji”. Treba sazreti za djetinjstvo, još je govorio Schulz. Što se tiËe viška, ostavite mi slobodnu ruku. U tu vreÊu trpam mnogo svakojakih stvari. Meni, uostalom, umjetnost gotovo uvijek jaËe govori kada se otkriva na nesavršen, sluËajan i fragmentaran naËin.

Kad imaš malo, ne možeš ubacivati. Najbolje da pustim bradu i brkove, da me nafiksaju testosteronom.

O, Witolde, grozna nam je književna situacija. Literatura se rastaËe. Poput mutne zašeÊerene vodice stvara mrlje na koje se lijepi smeÊe. VeÊinski moderni mozak postao je šupljikast i spužvast, kroz njegove rupice topao zrak pada na dno lubanja i u sebi se ogleda.

U zrcalu praznosti. Taj veÊ ustajao zrak onda izlazi na usta i huji, pravi kovitlace, pretvara se u pijavicu što ruši male i velike (literarne) graevine, usisava ih i baca u svemir, gdje one tumaraju u samoÊi.

- 51 -

Ne dam da se samoÊa potuca po meni bez smisla. Svuda ti formati, previše džepni. Književnost je dama strogih obiËaja i ne treba joj došaptavati iz uglova. Odlika književnosti jest oštrina. »ak i ona književnost koja se dobrodušno smiješi Ëitaocu, rezultat je oštrog, tvrdog razvoja njenog stvaraoca. Književnost mora težiti zaoštrenju duhovnog života, a ne skrivenoj trpeljivosti. Književnosti koju neprestano omekšavaju Ëestite tetke koje fabriciraju romane ili podlistke, dostavljaËi posljednje proze i poezije, mekušci obdareni lakoÊom rijeËi, takvoj književnosti prijeti opasnost da postane jaje na meko, umjesto da bude ∑ što je njen poziv ∑ jaje na tvrdo.

Ostani u blizini, Witolde. Vrzmaj se uokolo i doleti kad nastupi sitna izbezumljenost.

PriËat Êu ti o smrti i o Berlinu, o smrti u Berlinu.

Sve u svemu, taj bugarski pisac ide mi na živce, jer to je veoma iskljuËiv i autoritaran bugarski pisac koji zapravo uopÊe nije mlad, ima Ëetrdesetak godina. Možda je bugarski pisac relikt prohujalog doba. Zapravo, taj bugarski pisac nervira me jer vidim kako misli, bolji sam pisac od nje, sto posto sam bolji, preveden sam na engleski i srpski, a sad me prevode i na njemaËki, nju ne prevode, ja sam duhovit i zgodan, a ona šepa.

Za doruËkom, Nora se naginje prema meni i šapÊe, kako ti se Ëini Bugarin? Kažem joj kako mi se Ëini Bugarin baš kad je Bugarin zakoraËio u zimski vrt obasjan suncem - 52 -

s nepomiËnim jezerom u daljini pa se zrak zazlatio, i naše jelo i stolovi i pod i staklene stijene, sve se zazlatilo, bljesnulo je kao da je prostorijom proletjela ZvonËica, a možda i Goldfinger. Poslije kažem Nori, možda nas je Ëuo. Ma kakvi, kaže Nora, on Ëuje samo sebe. Tako smo riješile tu nelagodu.

Kupila sam razglednicu s pogledom na razrovanu i pustu ulicu i na Berlinski zid s istoËne strane. Na razglednici je isjeËak iz novina od petka, 20. sijeËnja 1989. u kojima Honecker izjavljuje: “Zid Êe živjeti još stotinu godina.”

- 53 -