Ardura

Ardura

–1–

–2–

Sanja Lovrenčić

Ardura svjetlucanje mora

Fraktura –3–

© Sanja Lovrenčić i Fraktura, 2012.

All rights are represented by Fraktura, Croatia Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-423-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 824344

–4–

u spomen na mog oca koji mi je u nasljeđe ostavio smijeh

–5–

–6–

1.

Gledao je kako se približava nizak, nepoznat otok, iz raslinja izviruju kuće, duž obale se između stabala i uličnih svjetiljaka ocrtava staza, pred katamaranom izranja dugačko pristanište. Ništa što bi opravdalo misao da se taj izdvojeni, zagonetni svijet izdiže iz mora upravo za njega, da umiljato zelenilo diše njegovo ime, stvarajući tu blagu izmaglicu, obećavajući i možda odmah uskraćujući nešto još neznano.

Iskrcavanje se odvijalo sporo. Sjedio je na svom mjestu pokraj prozora, odsutno prelistavao već pročitane novine i čekao. Krenuo prema izlazu među posljednjima i kad je napokon opreznim korakom stupio s brodskog mosta na otok zaustavio se pred suncem koje se odbijalo od dugačkog bijelog pristaništa i treperave površine mora, osupnut tolikim sjajem. Povukao šešir nad lice na kojemu je još osjećao prašni dodir grada i pomalo užasnut gužvom pošao prema proširenom dijelu mola gdje su se igrala djeca.

Pristanište se miješalo s plažom, putnici s kupačima; bilo je to pomalo uznemirujuće, ako vedrina može biti uznemirujuća, kao i taj neočekivani osjećaj da je na otoku sila teže malo manja, a boje, možda baš zato, malo sjajnije nego drugdje. Ljudi su hodali bosi i kao da su to činili s nekim osobitim, senzualnim zadovoljstvom. U tih nekoliko usporenih trenutaka mislio je kako čovjek bez obuće drugačije doživljava svijet i kako bi se vrijedilo toga prisjetiti, odbaciti cipele na neko vrijeme, ali na koliko vremena, koliko još ima vremena za raznorazne sporedne eksperimente?

–7–

U skupini ljudi s kojekakvim kolicima za prijevoz stvari spazi ženu s kojom se prije tri mjeseca dogovorio o iznajmljivanju kuće.

Bez brige, odmah ćete je imati samo za sebe, govorila je vodeći ga uskom bijelom ulicom, njen glas pomalo promukao i vrlo odrješit; ona odlazi večernjim brodom, ostatak dana će provesti kod nećaka, jasno joj je da on želi imati svoj mir i imat će ga, to je krasna kuća, sve novo, prvorazredno, nema boljeg mjesta za odmor.

Još uvijek zaslijepljen suncem, zelenilom raslinja i bjelinom kuća, Viktor je koračao tek napola svjestan rečenica koje su se vrtložile oko njega, glasa koji se miješao s udarcima štake po putu. Iznenađen prisnošću malih ulica bez automobila, penjao se lakom uzbrdicom s nekim ne baš sasvim objašnjivim uzbuđenjem, ravno u srce otoka.

Otok je bimaris, pisalo je na internetskim stranicama, na najužem dijelu nalazi se naselje, obje obale pogodne za kupanje. No bilo je i nešto drugo, neke riječi i glas koji ih izgovara... u svakom slučaju taj otok je raj. Žena pokraj njega nastavlja govoriti, o problemima koje stvara ograničenje količine prtljage u katamaranu, o svojoj kući u gradu na kopnu i majstorima, živa pokora ti ljudi koji počnu krasti ili zabušavati čim im čovjek okrene leđa, ali ovi barem znaju raditi kad se na njih pazi, radili su u kući koju mu je iznajmila, i u kući njenog nećaka koji ispred njih gura kolica sa stvarima... Riječ “kuća” postaje veća svakim ponavljanjem, u glasu te žene zvoni nešto poučno, gotovo zapovjedno, ona kategorički lijepi pridjeve uz imenice, dobro zna što je što. Viktor kima glavom, tu i tamo promrmlja nešto sa svog repertoara uvijek prikladnih rečenica. Sve je u redu, hvala vam lijepa. Zahvalnost – za što? – razvučena u tri riječi, da duže traje. Hvala vam najljepša, govore prodavači na tržnici gdje obično kupuje voće, hvala vam najljepša i ugodan dan! No želi li on njoj ugodan dan? Ne, žena koja korača pokraj njega nimalo mu se ne sviđa. Zna da bi trebao osjetiti neku simpatiju, solidarnost s osobom u godinama, sućut zbog te štake na koju se ona, doduše vrlo odlučno oslanja – no on osjeća samo odbojnost. Čudno je bijela u svojoj svjetloplavoj, gotovo bezbojnoj haljini i šeširu nalik na lonac. Kao –8–

da je otporno na sunce to gumasto tijelo, i čvrsto i mekano u isti mah. No lice je tvrdo, riječi su oštre, ona ne dopušta nikakve gluposti, nitko od nje neće praviti budalu, ona će dobiti pravu vrijednost za svoj novac, pravi novac za svoju vrijednost, uostalom ta je najamnina vrlo visoka i kad ne bi imao svoje belgijske prihode – – Oprostite, ali ja to kažem svakome tko ima psa...

Iznajmljivačica podiže glas, Viktor je gleda u nevjerici, oboje stoje pred nekom ženom uz koju poskakuje oveći smeđi štenac.

– Dolazim ovamo već trideset godina i mislim da imam pravo – Druga žena ne odgovara, čini se da će otići. Misli da ima pravo otići? Viktor uzmiče u stranu, on nema ništa s tim.

– Morate nositi sa sobom vrećicu za izmet kad ga vodite u šetnju, to vam je valjda jasno?

– Jasno – odgovara vlasnica životinje, lagano se namrštivši kao da rješava neku jednadžbu. – A vi pijete vodu?

Viktor tek sad zamjećuje bocu vode koja viri iz ženine torbe.

– Vodu?

– Da, iz dućana.

– Naravno, ovdje svi pijemo vodu iz dućana, otok nema vodovod.

– U tom slučaju morate nositi prazne boce u kontejner za plastiku, to vam je valjda jasno? Tim više što se plastika ne otapa na kiši. Žena je fućnula psu, njen titravi lik već se rastače u svjetlu.

Viktor se osmjehnuo, zatim se odmah i prestao smješkati. Kakve gluposti! Što si ona umišlja? prasnule su riječi oko njega, kojim pravom ta balavica... Zbilja nevjerojatno, rekao je kad se počela osjećati potreba da i on nešto kaže, ali što ako je to druga strana dražesnog otoka, neumjesno bliski susreti na tijesnim ulicama, besmisleni okršaji, pasji izmet i plastične boce, može li te usred svega toga čekati veliko nadahnuće, prijatelju?

Iz vrtova su se grane nadnosile nad put, teške od ljubičastog, narančastog, crvenog cvijeća. Malo podalje nazirao se niz tamarisa; jedva je čekao da stignu do njihovih svijetlih treperavih sjena, kao –9–

da ga tamo očekuje neka ugodna novost. Je li kuća još daleko, upitao bi, no ipak nije upitao ništa.

Dat ću vam oba ključa, u glasu iznajmljivačice još se čuo ton pravedne uvrijeđenosti. Rekli ste da će vam netko doći?

– Da, moja Ana. Riječi koje uvijek izgovara s potajnim smiješkom. Moja Ana. Žena, ljubavnica, kći, sestra? Volio je ljude ostavljati u nedoumici, izmicati očekivanjima. Bez određivanja uloge, samo ime. Ime koje nose mnoge žene.

Hodali su polako; nećak s kolicima je odmaknuo, pomiješao se sa zelenilom i sjenama. Žena je pokazivala ono što je očito: ovo je konoba, ono je crkva. Nije slušao, nije pamtio, nije čak ni pogledom slijedio ruku koja pokazuje. Pustio je da ga rastače sunčev sjaj, njegovi bljeskovi i odsjaji, svježi i treperavi od vjetra. Sluteći početak glavobolje.

Vrata dvora su zelena, zid je bijel. Kuća se ne vidi od gustog raslinja čije se grane nadvijaju preko zida, guraju se, šikljaju u prostor. Kroz tamnije zelenilo probija se grm s narančastim cvjetovima koji su se tek počinjali otvarati. Kako se zove ovo cvijeće, upitao bi da mu je žena bila simpatičnija, jer se nije mogao sjetiti, a boje su ga zvale, zvale, odvodile odatle, pred očima su mu plesale sjene drugih zidova, vrata i vrtova, cijela mala ulica, tijesna i pomalo vijugava poput ovih otočkih. Odjek vlastitih dječačkih stopala. Žena mu je pokazivala kuću, nabrajala pogodnosti, on ju je poslušno slijedio, jedva čekajući da prestane. Kako smo se dogovorili, ponavljala je. Ne, on nema pitanja ni primjedaba. Televizor se pokvario, ako želi, ona će reći nećaku da mu donese svoj. Ne želi, ne treba mu, ne gleda televiziju, i što bi bez TV-a siroti nećak? Dala mu je svoj broj mobitela, koji je već imao. Još samo novac, rekla je, a on je odjednom bio siguran da joj je sve drugo nevažno. Novac, zato smo tu.

– Ne bi li novac trebao doći na kraju? Kaparu sam vam dao, a ne znam točno koliko ću ostati.

– 10 –

Možda uopće neće ostati, možda će i kuću i otok ostaviti netaknutima, ukrcati se na večernji brod, vratiti se pouzdanoj gradskoj sparini, klimatiziranom stanu i razrovanim ljetnim ulicama – kako mu je uopće palo na pamet da za rad treba nekakav otok?

– Dogovorili smo se – rekla je žena tvrdo. – Kuća je vaša na mjesec dana, bili vi u njoj ili ne. Plus kotizacija sto eura. Žarki plamen pohlepe, da, to je razlog zbog kojeg mu se njeno lice čini toliko odbojnim. Pružio joj je omotnicu. Otvorila ju je i s licem pravednice brojila novac. Ljudi to ne bi trebali pokazivati, trebali bi se dobro čuvati da ne pokazuju taj sveti plamen... Završivši s brojenjem, žena je kimnula i pružila mu ruku. Ne zaboravite se prijaviti u turističkom uredu, rekla je, ne želim probleme s inspekcijom zbog boravišne pristojbe, reći ćete da ste prijatelj obitelji i da ne plaćate ništa. Sad molim vas odlazite, rekao je, svjestan da je nepristojan. Upravo kupivši pravo na nepristojnost.

Nećak je unio njegove stvari, stajale su uredno složene u kutu dnevnog boravka, u prugastom svjetlu koje je dopiralo kroz škure na vratima prema stražnjem vrtu. Dva velika kofera, njegov dragocjeni laptop i klavijatura, sitni i suvišni u tom prostoru, još nimalo obilježenom njegovom prisutnošću. Zaobišao ih je. Iz džepa izvukao tablete, našao čašu, natočio vodu iz slavine, premda se na tom otoku voda za piće kupuje u bocama. Ušao je u prvu spavaonicu, svukao se teškim pokretima dok mu je u glavi sve jače pulsirala bol. Ležeći pod svježom plahtom, pokušavao je misliti na trenutak kad će glavobolja popustiti, uzalud kao uvijek. Pod sklopljenim kapcima smje­ njivali su se mučni crveni bljeskovi s mrljama bijelog i zelenog. *** Probudio se s kratkotrajnim, uznemirujućim osjećajem potpune izgubljenosti. No već u sljedećem trenu svijet se ponovno složio u stabilnu sliku: otok, kuća, soba, škure na prozorima. San se ipak činio stvarnijim. Moraš zapamtiti što sanjaš na novom mjestu, govorila je njegova majka – zašto zapravo, jer će se san ispuniti? Većina – 11 –

snova ne može se ispuniti, ne odgovaraju zakonima stvarnosti. Pa ni ovaj u kojemu se rastvaralo nešto poput knjige: goleme ilustrirane stranice prikazuju neki život, otvoreno govore i ono što vlasnik toga života ne može, ne smije reći, jer to su slike njegovih skrivenih osjećaja, njegovih želja i životnih prostora, u jarkim bojama, bez nijansi i oklijevanja. Iluminacije, da, to je riječ. Samo, tko je taj čovjek? Na trenutak mu se učinilo da je to bila knjiga njegovog vlastitog života, ali on nema ženu od koje bježi iako je voli – ili ipak ima, imao je, imao bi? Ni radionicu u kojoj gradi nekakve naprave čije mu značenje izmiče? Bliska mu je i strana ta šarena zbrka, kao i osjećaj ne­ određenog očekivanja koji se prelio iz sna ali ne vodi nikamo, brzo hlapi, miješa se sa žućkastim, pomalo prašnim zrakom u iznajmljenoj kući­. Ali dobar je zrak, nema ni slutnje vlage – poznati teški miris na tren je izronio iz sjećanja, isprepleo se s titravom slikom narančastog cvijeća i malih dvorišta – Ne zaboravi da moraš jesti, rekla bi sad Ana, s onim zabrinutim izrazom lica koji on potajno mrzi i koji mu je ipak potreban. Moraš paziti na sebe, moraš dovoljno jesti. Sluti li ona da on zapravo voli to stanje za koje bi trebala postojati prikladnija riječ nego glad? U svakom slučaju, sad ga mogućnost odlaska u neku konobu nimalo ne privlači. Kao ni otvaranje kofera. Navukao je ponovno istu odjeću, ostavljajući prisvajanje kuće za poslije.

Zatvorivši za sobom vrata dvora, ponovno se sudario sa suncem.

Pred njim širok prazan prostor, obrastao sprženom travom. Pjaca, da, tako je ona žena rekla da se zove to mjesto, ta livada nimalo slična trgu. Odjednom je umjesto sparušene trave vidio kako se talasa žućkasta vuna, more uznemirenih životinja... Trepnuo je – i od slike je ostao samo visoki mršavi lik muškarca u otrcanom kombinezonu, njegov raščupani šešir i crni pas. Otišli su stazom nekamo gore, prema vrhu otoka i opet je bio sâm, siguran samo u ludo cvrčanje svud oko sebe. Sad treba proći kroz tu gustu buku, ubojiti sjaj. Još nikada nije čuo cvrčke da toliko vrište.

Riječ harmonija ne priziva nikakav sklad ili nesklad tonova; na– 12 –

meće se kao ime za to mjesto, premaleno da bi ga se zvalo gradićem, previše gradsko da bi ga se smatralo selom. Kuće kamene i jednostavne, bez grotesknih maštarija novopečenih bogataša, bez apartmanskih grdoba koje halapljivo zaposjedaju prostor; nema ničega što bi zadalo udarac pjesmi bijelog i zelenog. No još ugodnijom čini mu se zvučna slika. Nijednog motora, nijednog vozila. Glasovi cvrčaka sada umekšani zidovima, skretanjima uske ulice, poneki nalet vjetra od kojeg zašume krošnje u vrtovima – i već su pred njim borovi u parku ispred kafića.

Naručio je kavu, svjestan da to nije razumno, ali možda bi privremeno mogao odustati od razmišljanja o razumnom i nerazumnom, jednostavno živjeti kao nekoć, kad je prezirao svaki oprez?

Ne može se pravo sjetiti kako je to zaista bilo, ta negdašnja bezbrižnost, a to bi moglo značiti da se više ne sjeća kako je biti mlad, što bi pak moralo značiti da je konačno i nepopravljivo star? Glupo je dopustiti da te određuju brojevi, zapravo si mlađi od mnogih koji imaju manje godina, ali žive kao starci, dok ti imaš takve gene, takav posao, takav dinamičan život – takav želudac, treperav od glavobolje i potpuno prazan, hoće li podnijeti kavu? Moraš jesti normalnu hranu triput dnevno, rekla bi Ana i lice bi joj postajalo sivo od usrdnosti, a on bi govorio da ima smanjen osjećaj gladi, kao što neki ljudi imaju lošiji sluh od drugih. Nije se smijala toj besmislenoj teoriji, kao što nije primjećivala proturječnost kad bi joj odmah zatim počeo tumačiti da svi ljudi zapravo imaju sluha, samo kod nekih nastaje lom između onoga što čuju i onoga što su u stanju reproducirati i pitanje je samo kakav je udarac izazvao taj raskorak, no kad bolje razmisliš, valjda nitko ne prolazi bez udaraca na ovome svijetu – iako se mi nemamo na što žaliti, jesi li svjesna toga da spadamo u najsretniji dio čovječanstva? Najsretniji dio čovječanstva... – misao se vrti u prazno.

Polako je pio kavu, udisao sve snažniji topli vjetar, još uvijek uživajući u slatkoj lelujavosti koju za sobom ostavlja prestanak boli. Ne prianjajući ni uz što, nevezan kao barka na pučini. No već sutra se mora prihvatiti posla. Mjesec dana je mnogo, a opet i nije. Trebao – 13 –

bi ozbiljno raditi, ne kao za posljednjih nekoliko predstava koje je odradio bez mnogo uživljavanja, znajući da će se svi opet diviti, otimati za njegove usluge, da će rezultat biti podnošljiv, a reciklirana mjesta iz starih predstava oduševiti njegove poznanike jednako kao uvijek, baš tako, ni manje ni više, uvijek isto neznanje, ista dvoličnost, isto oduševljenje za majstora s međunarodnom reputacijom, površno i neupitno. I uvijek ista kratkotrajnost svega toga, jer ipak je to samo kazališna glazba, najnepostojanija od svih umjetnosti.

No svejedno, ostala zapamćena ili nezapamćena, on bi htio da glazba za Oluju bude nešto posebno, htio bi... da, htio bi sebi dokazati da može smisliti nešto moćno i originalno, da godine ne donose opadanje nego zrelost, da ga nisu pretvorile u siromaha koji se ponavlja, nesposoban izazvati iskru, zapaliti plamen koji predstavi daje sjaj – Nema mnogo ljudi na terasi kafića. Valjda se u ovo rano popodne svi još odmaraju u sjenama soba i terasa, parovi mladi, parovi stari, obitelji s djecom, ljudi u svakojakim kombinacijama spavaju u sjeni...

Ali da bi napravio išta suvislo, čovjek mora znati biti sâm, odustati od vijesti, potrgati niti, odvažiti se u divljinu – smiješna je ta tvoja divljina, prijatelju, taj kafić i ti ljudi – Za stolom u blizini tri momka preglasno razgovaraju, jesi čuo što su sinoć* * *blesavi klinci ukrali metalnu bačvu... čudili se što nema pjene... došla murja, jasno, nisu otišli ni sto metara... Viktor se trudi ostati dobrohotan, no radije ih ne bi slušao. Ide mu na živce taj odraslo-nedorasli uzrast, zapravo ne toliko uzrast koliko glasovi, kričavi i neobuzdani glasovi koji prodiru u tuđi prostor bez poziva, kao da ničega zanimljivijeg od njih na svijetu nema i ne može biti...

Ali tu je i dobrodošla suprotnost, četvero šutljivih za drugim stolom, dva para na početku – ili već na sredini? – tridesetih. I kako se vrijeme gura u svaki prizor, svaku misao! Žena srcolikog lica i duge kose obojene tamno crveno; tamnoputi muškarac s bradom; žena širokih jagodica i tanke, ravno podrezane kose; svjetlokosi muškarac nemirnog pogleda. Četiri različite boje – crveno, crno, plavo, žuto – na – 14 –

jednakom odstojanju i bez miješanja. Svi šute, nijemi kvartet. Viktor se sakrio iza tamnih naočala i vreba tko će prvi prekinuti šutnju.

Tu i tamo netko uzdahne, otpije gutljaj napitka pred sobom, nakašlje se. Polagano odlutavši od sebe, Viktor počinje izmišljati razloge zbog kojih ti ljudi sjede tako bez riječi, pokušava naslutiti tko je tu kome par i između koga postoji ona pritajena napetost koja uvijek negdje postoji, samo je treba otkriti. Napokon svjetlokosi muškarac nešto promrmlja i ode; Viktorov pogled odluta na drugu stranu.

Gledao je stare borove ispred kafića, tlo prekriveno debelim slojem iglica, nesvjestan da samo malo dalje postoji slastičarnica u kojoj upravo za stol sjeda njegova gazdarica s klobukom sličnim loncu i počinje dvjema starijim gospođama prepričavati događaj sa psom. *** Tri gospođe u sjeni suncobrana od slame bavile su se zgražanjem.

Aktivno se zgražala samo jedna, druge dvije su se smješkale, polako jedući sladoled. Bio je to oproštajni sladoled i nije trebalo kvariti atmosferu nesuglasicama, što ipak nije isključilo kratki zavjerenički pogled, jedva primjetan uzdah, sirota Kristina, malo je naporna.

Jednoj od dviju nasmiješenih slušateljica zvoni mobitel i ona nakratko ustaje od stola. Znaš, i Božena ima psa, govori ispod glasa druga žena onoj s klobukom, na čijem se licu sad miješa ljutnja zbog pasa s ljutnjom zbog telefona koji je prekidaju usred rečenice. I velika joj je utjeha otkad je sama.

Pa zar s njom ne živi taj njen sin o kojem stalno priča?

On stanuje u istoj kući ali u svom stanu, nastavlja druga žena nekim tonom koji se koleba između povrijeđenosti i pomirenosti, prolazeći prstima kroz kosu koja je nekoć bila crvena. Ne može on stalno sjediti uz nju, a ni ona njemu ne bi htjela biti teret, često je sama, i teško joj je otkad nema Marka, čovjek tako lako potone u depresiju... Žena s klobukom već prestaje slušati. Ljudi umiru, smiješno je oko toga praviti takvu predstavu. A taj čovjek je umro prije – koliko?

– 15 –

– već pet godina? Zbilja je mogla to već prihvatiti, ali neki ljudi nikad ne odrastu.

– I tebi je bilo teško kad si ostala bez Ilije...

Prije desetak godina za tim je stolom posljednji put sjedio i sitni pokunjeni muškarac koji je upravo izmolio dozvolu da naruči još jednu travaricu. Živio kao slabić, otišao kao slabić, ne pružajući otpor raspadanju, ostavljajući je samu u svim okršajima, kao i prije uostalom, uvijek nepouzdan, sami bijes i ljutnja tjerali su joj suze na oči kad je umro, kukavički zauvijek napustio bojište – – Teško ti je pa se sabereš. Nema koristi od kukanja...

– I još sve ono što je prošao njen sin...

Da je bilo samo malo više vremena, sad bi druga žena još jednom ispričala priču o sinu njihove prijateljice Božene, njegovom kratkom i nesretnom braku, razvodu zbog kojega je otišao u rat, ranjavanju, zarobljavanju, godinama provedenim u invalidskim kolicima, snazi volje kojom je ponovno prohodao, tako lijepa priča, kao kakav roman, nedostaje samo sretan kraj, ali ona uporno vjeruje u njega, vjeruje da će se naći neka mila i dobra žena kakva se dosad još nije našla, zaslužena utjeha za tog nesretnog momka koji unatoč svemu još izgleda tako mlado i njegovu majku koja se ne usuđuje reći da je njenom djetetu život pošao po zlu i već dugo prolazi uludo, ali sve se to vidi u njenim očima – – Već mi se i sladoled rastopio – rekla je s osmijehom ta majka, vraćajući se za stol.

– Je li kod kuće sve u redu? – upitaše druge dvije u dva različita glasa. *** A čovjek koji je napustio svoje društvo u kafiću prošao je pokraj slastičarnice, turističkog ureda i štanda sa suvenirima koji će se otvoriti tek navečer, pokraj drugog kafića čiji su vlasnici postavili klupe oko jedine palme na malom trgu, pokraj crkve iz koje dopire

– 16 –

prigušen zvuk orgulja, pa nizbrdo onom istom ulicom kojom se Viktor penjao pod podnevnim suncem. Napustivši središte naselja, išao je sve brže i pažljivi promatrač u njegovim bi koracima mogao naslutiti neku nestrpljivost. Da, otišao bi odmah, ukrcao se na neki brod ovako u japankama i bez prtljage, ozbiljno zamišlja tu mogućnost, u dubini duše znajući da je besmislena, premda to i nije nešto osobito, otići s otoka kad ti se odlazi, jednostavno otići. Daleko, što dalje, u Japan ili na krajnji jug Amerike, Tierra del Fuego, to bi bilo mjesto za njega. Ovo ljetovanje ionako nije sam izabrao, samo je prihvatio ponuđeno, kao već toliko puta dosad. Zlo mu je od prihvaćanja, čini mu se da ne zna ni za što drugo osim tog vječitog prihvaćanja: prihvaćanje škole, prihvaćanje posla, prihvaćanje žena.

Nastojao je izmigoljiti, barem napola izmaknuti, ne prihvatiti ništa do kraja, ali mu nije dovoljno dobro uspijevalo, previše je pristojan, mio i drag, ništa ne razbija, uzima plaću, uzima ono što žene zovu ljubavlju, prihvaća otoke za odmor. Sve to nije loše, uopće nije, ni posao u tiskari u kojoj mu je otac prepustio svoj udio u vlasništvu, ni Lidija s kojom je u toj ležernoj, ugodnoj vezi već četiri godine, kad nam se hoće, skupa smo, kad nam se neće, nismo, ni taj lijepi zeleni otok iz reklame, ni Mario i Anita, stara ekipa, sve je to u redu, ali je došlo nekako mimo njegove volje, kao da svijet računa s njim ne pitajući ga za mišljenje – Uz mol nije stajao nikakav brod.

Ušao je u jednu od zamračenih soba apartmana koji su njih četvero zajedno unajmili, bacio se na krevet koji je dijelio s Lidijom, zagledao se u strop. Uopće nije želio nikakav apartman, čak ni krevet. Želio je putovati, neprestano se kretati, cijeli godišnji provesti u pokretu.

Godišnji? Glupane, trebao bi misliti o prekidu, odlasku, otkazu svima i svemu. Toliki ljudi su bez posla, opominjao je brižni glas koji je valjda također njegov, a ti bi davao otkaz, prodavao udio u firmi koja nekim čudom još uvijek koliko-toliko pozitivno posluje, išao na put oko svijeta? Otpuhnuo je na vlastite misli, naglo ustao, zapalio cigaretu i potražio peraje koje nisu bile u kutu u kojem ih

– 17 –

je ostavio, nego ispod kreveta, jer Lidija ima neku teoriju o tome kako im smeta sunce i smeta im kad ih ostaviš tako savijene u kutu, ona govori, on prestaje slušati, te peraje bi mu se najviše sviđale dramatično ostavljene nasred poda kao da je ronio do iznemoglosti i u posljednjem trenu se dočepao zraka.

Noseći peraje pod rukom, ponovno je izašao na obalu. *** Prolazeći između stolova slastičarnice, Viktor nije primijetio Kristinu i njezino društvo. Na mahove – valjda to ima veze s vjetrom – čuo bi negdje iz daljine, ili bi mu se učinilo da čuje, neku pjesmu, neki smijeh, neki sladak i bistar glas koji izmiče sluhu, kao da se igra skrivača. Ali ne, to su samo djeca, dvoje djece koja trčkaraju oko kržljavih oleandara uz bok crkve, skrivajući se naizmjence jedno pred drugim.

U dnu trga ispred crkve spazi štand s voćem i povrćem, točnije, dva štanda sklepana od stolova i kutija, napola natkrivena nekakvim teškim ceradama, nimalo elegantno, prava rugoba, i kad će se ljudi u ovoj zemlji naučiti... – i naravno da nema domaćih nektarina.

Hoćete maslinova ulja, šjor? Žena je zbrajala, zabunila se, ispričavala, nespretno vraćala novac, osmjehivala se, a on izmičući tom osmijehu shvati da stoji ispred restorana. Baš bi se mogao riješiti i jela kad je već tu, i kad svi ti stolovi, bijeli i lagani, prazni očekuju goste, i sve zajedno ga nejasno podsjeća na neki socijalistički restorančić u kojemu je hrana bila pristojna, konobari pričljivi, a stolovi baš takvi, s kosim metalnim nogama – ili je to ipak bila ona mala menza u Ghentu u koju je odlazio na početku?

Pokazalo se da bi mogao dobiti nekakav obrok, premda je vrijeme ručka prošlo, a vrijeme večere još nije došlo. Vrijeme ručka, vrijeme večere – konobar je izgovorio te riječi s dobrodušnim osmijehom, no one su se nekako otrgnule od svojega smisla, počele značiti nešto drugo, opisivati ovaj trenutak njegovog života, pretvarati se u glupu metaforu. Prošlo, nije došlo... Ali dolazi. Vrijeme večere.

– 18 –

Kroz široki prozor pod kojim je ležao mali crni pas mogao je vidjeti kuharicu i njezinu pomoćnicu kako spravljaju njegov objed, dok konobar stoji na vratima restorana kao da nema nijedne brige na svijetu. Viktor ga dozove, upita za najbliži dućan – ma samo vi pitajte, šjor, bolje vam je pitat u mene nego u onoga tukca u turističkom uredu, taj će vas poslat ća jer nima vrimena za razgovor, ka i furešte koji ga dojdu pitat za red plovidbe. Ali on, konobar, ima vremena, sjeda k Viktoru, na starim novinama crta kartu mjesta, tu pošta, tu pekarnica i dućan, ribe možete kupit doli na mulu, ovih dana dolaze kočarice, ima još jedan dućan, bija je i treći ali je propa...

Zatim su stigli crni rižot, salata i čaša vina, i Viktor pomisli kako toga dana sigurno više neće sjesti na brod i napustiti otok.

Dođite navečer, šjor, imamo živu glazbu. *** Ne, ne odmah natrag u iznajmljenu kuću, radije do mora, pokraj pristaništa, bijelim puteljkom uz obalu, između tamarisa i borova.

Cijeli taj potez obale zapravo je niz plaža, razdvojenih tek tu i tamo grubljim stijenama. Viktor ide i promatra, pomalo u čudu gleda raštrkane kupače, nekako je zaboravio da je na ovome svijetu moguća i ta vrsta odmora. Iz ljeta u ljeto nizali su se poslovi, predstave i radionice. Moja ljeta su radna, govorio bi zadovoljno, jedva skrivajući osjećaj da je zbog toga bolji od ljudi koji trče prema moru čim zvonce zazvoni. Ponekad bi uhvatio slobodan tjedan i odveo Anu na neko egzotično mjesto, među svjetlucave kupole, tamna lica, u brujanje neznanih jezika, azure oceana. Prekratko da bi zaista dodirnuli te svjetove, dovoljno za odmak od prijeteće posvemašnje običnosti. Fotografirali su i slagali svoje kratke izlete u virtualne albume, ali on ni samome sebi ne želi priznati da većinu tih mjesta ne bi znao prepoznati bez popratne napomene. Previše mislim o prošlosti, mislio je, a zapadno sunce davalo je zlatni ton i nebu i otoku.

Otok, da, zato što se Oluja događa na otoku, zato je tu, ne zbog ležanja na oblucima, i to ni u jednom trenu ne bi trebalo smetnuti – 19 –

s uma. Otok i tvar od koje su snovi, to je sve čega se trenutačno može sjetiti u vezi s Olujom – ali onaj čovjek koji upravo ustaje s ručnika, nije li to njegov sin?!

Ubrzao je korak, premda ga je u isti mah i nešto kočilo; nije htio potrčati, nipošto nije htio izgledati kao da trči za nekim; nije htio ni zazvati sina, nije htio vikati, on nikad ne viče na javnim mjestima.

Sišao je sa staze na šljunak, spotaknuo se preko neke suhe grane, toliko izbijeljene morem da ju nije primijetio na bijelim oblucima, i skrenuo pogled. A onaj lik je nestao. Viktor je ipak i dalje hodao plažom, zagledavao kupače, pomalo smeten, pomalo razočaran, pomalo s olakšanjem. Sigurno mu se pričinilo, previše je nevjerojatno da bi Saša bio baš na tom otoku baš sad. A ipak, tolike nevjerojatne stvari... Pokuša izračunati koliko dugo nema vijesti od sina i odmah odustane pod naletom mukle sjete kojoj je s vremenom naučio dobro izmicati. Sve je u redu, kad nešto ne bi bilo u redu, već bi doznao. Uostalom, poslat će mu poruku, možda ovaj put dobije odgovor. Da, ali mobitel je ostao u kući. Već se okrenuo da pođe natrag, no odjednom se osjeti previše umornim za bilo što.

Sjeo je na šljunak, zagledao se u more, a ono se ljeskalo pod za­ padnim suncem, u izobilju neuhvatljivih boja od kojih su neke bile modra, zlatna i purpurna. *** “Gdje si, kako si?”

Poruka kakvu je napisao već toliko puta. Ponekad bi poslao nešto drugo, računajući na efekt iznenađenja, neki vic, neko smiješno podsjećanje na onaj mali dio prošlosti koji je dijelio sa svojom djecom. Ponekad bi dobio odgovor, nikad onda kad bi ga očekivao. Ali njegova kći odgovara na pozive i poruke, ponekad se samo pojavi na vratima, nahrupi u njegov život kao vihor, sve što zna o svojoj negdašnjoj obitelji doznao je od nje – “Stigao, sve ok.”

Poruka kakvu je također već bezbroj puta poslao, Ani. Jednom mu je rekla da se ne mora mučiti, može poslati i prazan sms, sve – 20 –

ostalo se podrazumijeva. Podrazumijeva se, rekao je i nastojao je pogledati što nježnije, no ona je znala. Ograničenja, zapreke, praznine koje se podrazumijevaju. Možda nije bila sasvim sigurna i možda je u toj nesigurnosti ostajalo dovoljno mjesta za... za što?

U kući je već sumrak, duboka streha i raslinje prigušili su ostatak dana. Sad izabrati mjesto za rad; namjeravao je to učiniti tek sutra, ali trenutak je jednako dobar kao bilo koji drugi. Taj stol predviđen za šest osoba bit će mu dovoljan, samo ga treba pomaknuti prema stražnjim vratima, bliže svjetlu i mirisima vrta, i kako je glup taj običaj da se u prostorije koje imaju vrata prema terasama ne stavljaju prozori, kao da su vrata i prozor isto, jadna sitničava štednja – Maknuo je prostirku i vazu sa suhim cvijećem. Suho cvijeće mu se gadilo, slutio je gomilu prašine na njemu pa ga je bacio preko zida dvora. Vaza mu se također gadila pa ju je bacio u smeće. Nema dobitka bez gubitka! Bacio je i plastičnu prostirku. Razvedrila ga je drvena površina stola.

Otvorio je laptop i priključio klavijaturu, shvatio da je najbliža utičnica predaleko. Uopće premalo utičnica, ista stvar kao s prozorima; a on nema namjeru gurati taj stol na neko drugo mjesto – i kamo uopće? Tipična vikendica, slabo prikladna za normalan život.

I kako je zagušljiv taj kućni polumrak, morat će sve rastvoriti, prepustiti svoju sudbinu propuhu.

Otvorio hladnjak pa ga ponovno zatvorio. Baš mi je mogla ostaviti neki znak dobrodošlice, makar prokletu bocu vode. Otvarao ormarić za ormarićem, našao šalice od debelog porculana sa znakom neke propale firme, odolio potrebi da ih baci u smeće. Hoće li ona prebrojiti sve šalice prije nego što mu vrati kotizaciju? O samim glupostima misliš, prijatelju, o samim glupostima. Navikao sebe oslovljavati s “prijatelju”, premda je čovjek sam sebi najgori neprijatelj. Možda. A možda u drugoj spavaonici – što će mu uostalom dvije spavaonice? – postoji mali hladnjak s vinom, sirom i maslinama.

U drugoj spavaonici nije bilo hladnjaka, samo ormar s rezervnom posteljinom. Izgledala je bolnički, a možda je i bila bolnička. Možda je žena sa štakom bila medicinska sestra. Glavna. Ona koja dobiva kavu i bombonijeru. Ili je ipak radila svoj pošteni posao u banci.

– 21 –

Manje je nemoralno opljačkati nego osnovati banku, citirao je Saša, a on se morao složiti. Tko je kriv, taj se slaže? Bit će da mu je ispričala gdje je radila, no on je jedva zapamtio njeno ime, ne, ni u to nije bio siguran, ali ga nije bilo ni briga, takve žene zovu se Marija. Gotovo! osvojio je kuću i sad bi mogao otići do dućana, kupiti samome sebi mali znak dobrodošlice. Stvari su ostale u koferima. Laptop je zaspao.

Vino, masline, sir, krekeri. Voda. Složeno na stolu u vrtu činilo mu se oskudnim. Izvalio se u ležaljku i trudio se gledati kako male svjetiljke uz stazu sve jasnije svijetle naspram sve dubljoj tami. Trudio se gledati zvjezdano nebo.

Sada si se dosta trudio, rekao je samome sebi ljubazno.

Bežični internet bio je naveden kao jedna od pogodnosti smještaja.

Ušao je u kuću i učinio ono što je želio učiniti cijele večeri. Uspostavio vezu i upisao adresu koju je uvijek iznova brisao iz memorije. Glas žene čije je ime Ana ispunio je prostoriju do ruba i nježno se prelio u vrt.

– 22 –

Sanja Lovrenčić, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još pet pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski i slovenski.

Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu “Kiklop” za najbolju pjesničku zbirku 2007. godine.

Autorica je nekoliko proznih knjiga – zbirki kratkih priča Wien Fantastic i Portret kuće, romana Kolhida, Klizalište (2005.), te Dvostrukog dnevnika žene sa zmajem, u kojemu se isprepleću dnevnički zapisi i ulomci dramskog teksta. Napisala je i biografiju hrvatske književnice Ivane Brlić Mažuranić U potrazi za Ivanom, za koju je dobila nagradu “Gjalski” 2007. Za roman Martinove strune, objavljen 2008. na hrvatskom i njemačkom, dobila je Književnu nagradu Steitermaerkische Sparkasse. Godine 2010. objavila je zbirku kratkih proza Zlatna riba i istočni Ariel. Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora, od koje su dosad objavljena dva dijela – Palača i Vrt i Put do mora.

Piše i za djecu te je za knjigu Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila nagradu “Grigor Vitez” 2001. Kao dramska autorica dobila je 1997. nagradu ASSITEJ-a za najbolji kazališni tekst za mlade za Bajku o Sigismundi i Krpimiru. Za djecu je priredila i nekoliko knjiga i slikovnica prema motivima iz svjetske i domaće folklorne baštine; za Hrvatske bajke dobila je nagradu “Kiklop” 2009., a za Noinu mačku i druge igrokaze nagradu “Grigor Vitez” 2010.

– 459 –

U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radiodramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radiodrama.

Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod knjige C. S. Lewisa Konj i njegov dječak uvrštena je 2004. na Časnu listu IBBY-a.

Sanja Lovrenčić suvlasnica je i glavna urednica naklade Mala zvona.

– 460 –

– 461 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2012., prosinac (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-423-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 462 –

– 463 –

– 464 –