Balade o teškim vremenima

Balade o teškim vremenima

-1-

-2-

Yuri Herrera

Balade o teškim vremenima O poslovima kraljevstva Znaci koji prethode smaku svijeta Razmjena tijela prevela sa španjolskog Željka Somun

Fraktura -3-

Naslovi izvornika: Trabajos del Reino: © 2008, Yuri Herrera i Editorial Periférica Señales que precederán al fin del mundo: © 2009, Yuri Herrera i Editorial Periférica La transmigración de los cuerpos: © 2013, Yuri Herrera i Editorial Periférica © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Željka Somun i Fraktura, 2016 Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-721-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 933927

-4-

o poslovima kraljevstva

-5-

-6-

Za Florenciju

-7-

-8-

Razumio se u krv i uočio je da je njegova drugačija. Vidjelo se to po načinu na koji je dominirao prostorom, ležerno i samouvjereno, kao da je sazdan od najtankoćutnijeg tkiva. Drugačija krv. Sjeo je za stol, a njegovi se pratitelji posadiše polukružno, tik do njegovih skuta.

Promatrao ga je udivljeno u prigušenoj svjetlosti umirućeg dana koja je prodirala kroz procijep u zidu. Nikad nije bio blizu ovih ljudi, no Vuk je ipak bio siguran da je već vidio ovaj prizor. Negdje je bilo vrlo precizno definirano uvažavanje koje su ovaj čovjek i njegovi ljudi pobuđivali u njemu, taj trenutačni dojam važnosti već samo zato što se nalazi u njihovoj neposrednoj blizini. Bio mu je nekako poznat način na koji je čovjek sjedao, njegov uznositi pogled, sjaj. Promotrio je nakit koji ga je resio, i tad je znao: to je Kralj.

Jedini put kad je Vuk bio u kinu, gledao je film u kojem se pojavio jedan takav čovjek: snažan, veličanstven, moćan. Bio je kralj, a u njegovoj prisutnosti sve je dobivalo smisao. Muškarci su se za njega borili, žene su za njega rađale; on je štitio i nagrađivao, i njegovom je milošću svatko u kraljevstvu imao točno određeno mjesto. No oni koji su bili u pratnji ovoga Kralja nisu bili obični podanici. Bili su Dvor.

Vuka obuzme ljuta zavist, a zatim blaga ljubomora jer je odjednom uvidio da je ovo najvažniji dan njegova života. Nikad prije nije se našao u blizini tako utjecajne osobe. Tome se nije mogao ni nadati. Otkako su ga roditelji dovukli bogzna otkuda, da bi ga potom -9-

ostavili na milost i nemilost sudbini, život mu se sastojao od prašinarenja pod suncem.

Sipljiv glas odvrati mu pogled s Kralja: neki pijanac tražio je pjesmu. Vuk mu udovolji, isprva rastreseno jer još su ga drmale emocije, no ubrzo, upravo nadahnut njima, zapjeva kako nije ni slutio da može, slažući riječi kao da ih izgovara prvi put, kao obuzet oduševljenjem što ih je upravo iznašao. Za leđima je osjećao Kraljevo pobuđeno zanimanje i primijetio je kako je lokal utihnuo, posjetitelji su odložili pločice domina na metalnu površinu stolova i slušali ga. Pjevao je, a pijanac je tražio Još, pa zatim Još i Još, i opet Još, i dok je Vuk pjevao sve zanesenije, pijanac je postajao sve pijaniji.

Povremeno bi pjevušio melodije, povremeno pljunuo na pod ili se cerekao sa svojim pijanim kompanjonom. Na koncu je rekao Dosta i Vuk je ispružio ruku. Pijanac plati, a Vuk uvidje da ga je zakinuo.

Opet ispruži ruku.

“Nema više, slavujiću, imam još samo za jednu čašicu. Budi sretan da si i toliko dobio.”

Vuk je bio naviknut na takve ishode. Događalo se. Bio je spreman odmahnuti rukom, Koga briga, kad je začuo za leđima.

“Plati umjetniku.”

Vuk se okrene i ugleda Kralja, koji je netremice gledao u pijanca.

Glas mu je bio staložen. Bila je to jasna naredba, ali ovaj nije znao stati.

“Kojem umjetniku?” upitao je. “Vidim samo ovog bijednika, a njemu sam već platio.”

“Ne pravi se glup, prijatelju”, oštrijim će glasom Kralj, “plati mu i zaveži.”

Pijanac ustane i otklatari se do Kraljeva stola. Njegovi pobočnici poskočiše, ali Kralj ostade miran. Pijanac ga s naporom razazna te reče: “Vas poznajem. Čuo sam što govore.”

“Da? I što kažu?”

- 10 -

Pijanac se nasmije. Nezgrapno se počeše po obrazu.

“A, ne, ne govorim ja o vašim poslovima, to svi znaju... Govorim o onom drugom.”

Opet se nasmijao.

Kraljevo se lice smrači. Malo zabaci glavu i ustane. Dade znak svom čuvaru da se ne miče. Priđe pijancu i pograbi ga za vrat. Ovaj se neuspješno pokušavao osloboditi. Kralj mu prilijepi usta na uho i reče: “Vidiš, ja mislim da ništa nisi čuo. A znaš zašto? Zato što mrtvaci slabo čuju.”

Prisloni mu pištolj na trbuh i opali. Bio je to običan prasak, sasvim usputan.

Pijanac razrogači oči, pokuša se dohvatiti stola, zatetura i padne.

Lokva krvi ukaže se ispod njegova tijela. Kralj se okrene prema pijančevu kompanjonu: “A ti? Imaš li mi i ti štogod reći?”

Pijanac pograbi šešir i pobježe, pokretom ruke govoreći Ništa nisam vidio. Kralj se nagne nad nepomično tijelo, stane prekopavati po džepu i izvuče snop novčanica. Izdvoji nekoliko i pruži ih Vuku, ostatak vrati.

“Uzmi, umjetniče”, reče.

Vuk uzme novčanice, i ne pogledavši ih. Nepomično je gledao u Kralja, upijao svaki njegov pokret. Promatrao ga je i kad je Kralj domahnuo čuvaru te bez žurbe izašao iz lokala. Vuk je i dalje stajao kao ukopan dok su se pomična vrata klatila. Pomislio je kako od ovog časa kalendari gube svaki smisao iz sasvim novog razloga: nijedan drugi datum nema nikakve važnosti, samo ovaj, jer napokon je našao svoje mjesto pod suncem; i jer je načuo tajnu koju je, boguhvala, itekako želio čuvati.

- 11 -

Prašina i sunce. Muk. Bijedni kućerak u kojem se ne razgovara.

Njegovi roditelji, zarobljeni u istom kutku, nisu si imali što reći.

Zato su se Vuku riječi nakupljale u ustima, a potom i na prstima.

U školu je odlazio neredovito, ali je uspio naslutiti harmoniju riječi koja je ovisila o tome kako ih nižeš i odašilješ. Bio je to intiman pothvat jer su njegovi potezi po ploči bili nečitljivi, učitelj ga je smatrao divljom zvjerčicom, stoga se povlačio u osamu svoje bilježnice. Marom i ustrajnošću uspio je steći umijeće vladanja slo­govima i naglascima, prije no što su ga poslali da zarađuje za ži­vot na ulici i da nudi rime u zamjenu za milostinju i poneki novčić.

Ulica je bila neprijateljsko područje, surova borba čija pravila nije shvaćao; izdržao je samo zahvaljujući upornom ponavljanju refrena dragih pjesama koje je neprestano vrtio u glavi i sposobnosti da svijet doživljava kroz riječi koje su odjekivale u javnosti: plakati, novine s kioska na uglu i natpisi spašavali su ga od kaosa. Zastao bi na nogostupu i uvijek iznova prelazio pogledom bujicu nabacanih riječi, zaboravljajući grubu stvarnost koja ga je okruživala.

Jednoga dana otac mu tutne u ruke harmoniku. Hladno, kao da mu pokazuje kako se izbijaju vrata, pouči ga kombiniranju dugmadi s desne strane s donjima s lijeve strane te mu pokaže kako mijeh upuhuje i ispuhuje zrak i time mijenja boju tona.

“Dobro je pazi”, reče mu, “to je tvoj kruh.”

Sljedećeg je dana prešao na drugu stranu. Uzalud su ga čekali.

- 12 -

Majka je došla za njim, ali nije joj obećao da će se vratiti. Ostavili su mu harmoniku da svira po lokalima, u kojima je naučio da je za bolero potrebno biti ljepuškast, a za pjevanje korida* prikladno odjeven i uživljen u događaj o kojem pjeva. Naučio je još i ovo: Ovdje si zato što su takva vremena i jer te nesreća na to natjerala. Postoji Bog koji ti poručuje Izdrži, tako je kako je. I ono što je možda bilo najvažnije: Makni se od tipa koji povraća.

Nikad se nije obazirao na apsurdno postojanje kalendara jer dani su nalikovali jedan na drugi: obilaženje stolova, nuđenje pjesama, pružanje ruke, trpanje u džep. Datumi su dobivali imena samo kad bi se netko sažalio nad samim sobom ili nad drugima, posezao za pištoljem i prikraćivao muke. Ili onda kad bi Vuk primjećivao hirovite promjene na vlastitom tijelu. Ili kad bi ga oštra glavobolja mučila satima. Nečiji sudnji dan i hirovitosti bili su dakle najvažnije okosnice vremena. U tome mu se sastojao život.

A razumio se i u krv. Mogao je naslutiti kako se gruša krv ništarije koja ga doziva Dođi, mali, dođi, mameći ga u kakav mračni kutak; kako se zgušnjava u venama kukavice koji se bezrazložno ceri; kako se razrjeđuje u tijelu onih koji na džuboksu uvijek iznova stavljaju istu bolećivu pjesmu; kako je bešćutna kod natmurenih prevaranata.

Svake noći vraćao se u kartonsku izbu u kojoj je životario, buljio bi u okolne zidove i osjećao kako mu nadolaze riječi.

Počeo je pisati pjesme o onome što se događalo drugima.

O ljubavi nije znao ništa, ali je ponešto nagađao; ubacivao bi je između poslovica i narodnih mudrolija, dodavao note i prodavao je.

Sve se svodilo na ponavljanje, bilo je odraz života o kojem su mu

Španj. corrido, narco-corrido – balada, krvožedna i eksplicitna oda kartelima droge i narkobosovima; veliča nasilje, opijate i novac. (op. prev.) *

- 13 -

pripovijedali. Iako je slutio da bi s pjesmama mogao postići i više, nije znao kako se nametnuti jer sve je već bilo rečeno, pa čemu uzaludan trud. Mogao je samo čekati, ustrajati, nadati se. Čemu? Čudu.

- 14 -

Baš je tako oduvijek zamišljao palače. Poduprta stupovljem, sa skulpturama i slikama u svakoj prostoriji, s naslonjačima presvučenima kožom, s pozlaćenim ručicama na vratima, sa stropom koji nisi mogao dosegnuti. A tek ljudi. Mnoštvo čiji su koraci odjekivali hodnicima. S jednoga kraja na drugi, po hitnom poslu ili tek da se pokažu. Ljudi pridošli sa svih strana, iz svih krajeva svijeta, ljudi s drugoga kraja pustinje. Bilo je, živa istina, čak i onih koji su vidjeli more. I žena koje su se kretale poput leoparda, divovskih ratnika odlikovanih ožiljcima po licu, bilo je Indijanaca i crnaca, čak i jedan pravi živi patuljak. Prikučivao se grupicama i ćulio uši, gladan spo­ znaje. Čuo je pričati o planinskim lancima, o šumama, o zaljevima, o brdima, slušao je zvukove koje još nikad nije čuo; da kao dah, riječi bez palatala, uzlazne i silazne tonove kao da je svaka rečenica novo putovanje, bilo je sasvim jasno da dolaze izdaleka.

Nekoć davno već je bio prolazio ovuda, još s roditeljima. No u ono doba bilo je to smetlište, kužna zamka puna otpadaka. Nije mogao ni slutiti da će se pretvoriti u svjetionik. Upravo to najbolje govori o veličini svakoga kralja: čovjek je došao među bijedni puk i prljavštinu pretvorio u sjaj. Kad priđeš bliže, vidiš da palača gleda na komad pustinje iza impozantnih zidina, rešetki i nepreglednih vrtova. Veličanstveni grad na margini grada koji je iz ulice u ulicu širio svoju zlu kob. Oni koji su ovamo ulazili ili odavde izlazili hodali su uzdignute glave, odajući time da pripadaju moćnom kraljevstvu.

- 15 -

Umjetnik odluči da mu je ostati ovdje.

Saznao je da će te večeri biti zabava, zaputio se u Palaču i zaigrao na svoju jedinu kartu: “Dolazim pjevati vašem bosu.”

Stražari su ga pogledali kao kakvog šugavog psa. Bez riječi.

Umjetnik je prepoznao jednoga od njih sa susreta u lokalu i znao je da je i ovaj prepoznao njega.

“Vidjeli ste da su mu se svidjele moje pjesme. Dopustite da mu pjevam, nećete požaliti.”

Stražar na tren nabere čelo, kao da razmišlja o predstojećoj nagradi. Zatim priđe Umjetniku, pritisne ga uza zid i pretrese.

Ustanovi da je bezopasan i reče: “Bolje ti je da mu se svidi.” Povuče ga unutra i dok se Umjetnik već udaljavao, upozori ga: “Ovdje, tko prolije, taj i popije.”

Nije si našao nikakvo zaduženje na zabavi, pa je odlučio prošetati među uzvanicima. Sve dok nije počela muzika i cijeli su obzor zaklonili šeširi koji pohrliše odmjeriti snagu na plesnom podiju.

Parovi se sljubiše, a Umjetnik se nađe zarobljen laktovima i bedrima. Slatke muke, zaključi. Krene na jednu stranu, neki par u trokoraku docupka pred njega, krene na drugu, gdje mu put svojim okretanjem prepriječi drugi par. Ipak se uspio izvući i nastaviti s promatranjem, ne ometajući plesače: kakvi uznositi šeširi, koliko suzdržane snage u pokretima mišica i koliko su samo zlatnog nakita okupljeni izložili.

Dok je tako blenuo u čudu, zaskoči ga pitanje: “Sviđa li vam se ovo što vidite, kume?”

Umjetnik iza sebe ugleda nekog mekoputnog, elegantnog i na­ izgled plavokosog čovjeka koji ga je sa svog sjedala gestikulirajući pitao Onda, što kažete. Kimne. Ovaj mu pokaže na stolac do sebe i potom mu pruži ruku. Izgovori ime i naglasi: “Draguljar. Sve što vidite da se zlati sâm sam izradio. A vi?”

- 16 -

“Stvaram pjesme”, reče Umjetnik. Čim je to izgovorio, prisjeti se da bi i on ubuduće mogao pridodati uz svoje ime: Umjetnik, stvaram pjesme.

“Popijte jednu, kolega, ima više nego dovoljno.”

Uistinu, bio je to pravi banket. Na svakom je stolu bila zavidna količina viskija, ruma, konjaka, tekile, piva i velika količina sotola,* kako nitko ne bi mogao prigovoriti zbog negostoljubivosti. Mlade djevojke u crnim minicama punile bi čašu čim bi je netko podigao, no moglo se isto tako prići stolovima i poslužiti se po želji. Osim toga obećavajuće je mirisalo po pečenju i teletini. Konobarica mu pruži pivo, ali on ga i ne pogleda.

“Nemojte misliti da je ovdje svaki dan fešta”, reče Draguljar, “ali Gospodin se voli podružiti s ljudima u starinskim salonima, danas je ipak poseban dan.”

Osvrne se oko sebe i obznani Umjetniku povjerljivim tonom ono što su svi znali: “Dolaze bosovi, dvojica, na sklapanje posla i treba ih lijepo i bogato primiti.”

Draguljar se zadovoljno zavali u sjedalu, a Umjetnik opet kimne i posveti se promatranju. Nije zavidio okupljenima na ukrašenim kopčama ni na čizmama od zmijske kože, ma koliko se oni dičili njima, ali je zato zavidne poglede dobacivao muzičarima na podiju, zbog njihovih svečanih odijela, zbog košulja s uzorkom crnih i bijelih mamuza, s kožnatim resama. Tamo pokraj skupine glaz­ benika, dovoljno blizu da može zatražiti pjesmu, ugleda Kralja, njegovo veličanstvo, lica kao isklesana u kamenu. Smijao se u dru­ štvu dvojice Gospode, vidjelo se da su i oni moćni, ali nisu posjedovali onu snagu i karakter vođe, poput Kralja. Još je jedan sjedio

*

Sotol – meksičko alkoholno piće slično tekili. (op. prev.)

- 17 -

za njihovim stolom, i on je bio onomad u lokalu: nešto manje otmjen od dvojice Gospode, ili je možda bio iz drugoga kraja; nije nosio šešir ni mamuze.

“To je Kicoš”, reče Draguljar, koji je pratio njegov pogled, “Gospodinova desna ruka. Mali je odvažan, ima muda, ali je umišljen do bola.”

Mora biti, pomisli Umjetnik, ako je Nasljednik.

“Nemoj nikome govoriti da sam ti rekao, kolega”, dometne Draguljar, “bolje ne izazivati neprilike. Ovdje je najvažnije sa svima biti dobar i onda nemaš problema. Uzmimo nas za primjer, već smo se sprijateljili, zar ne?”

Nešto u Draguljarevu glasu uznemiri Umjetnika, koji ovog puta ne kimne potvrdno. Činilo se da Draguljaru to nije promaknulo jer je prešao na drugu temu. Ispriča mu kako izrađuje nakit samo po narudžbi, onako kako naručitelj traži, tako biste i vi trebali, Umjetniče, pa biste se svima svidjeli. Umjetnik zausti da odgovori, kadli im pristupi onaj isti stražar koji ga je pustio da uđe.

“Vrijeme je”, reče, “uspni se na podij i reci muzičarima neka te prate.”

Umjetnik ustrašeno ustane i zaputi se prema podiju. Putem nasluti prisutnost i miris neobične žene, ali nije želio skrenuti pogled, makar je sav bio ustreptao. Prišao je muzičarima, naložio im Samo me pratite, i krenuo. Priča nije bila nepoznata, ali nitko je još nije opjevao. Morao je postaviti brojna pitanja da bi je se dočepao, napisao je i poklonio Kralju. Govorila je o njegovoj odvažnosti i srčanosti koje je dokazao u teškim kušnjama koje su imale sretan ishod ne samo za Kralja već i za jadnike o kojima se uvijek brinuo.

Ispod ove impozantne kupole njegov se glas razlijegao u snažnim bojama kakve nikad nije poprimao u lokalima. Ovu je priču opjevao s uvjerenjem s kakvim se izvode himne, sa sigurnošću s kojom se izgovara proglas, ali ponajprije je nastojao da bude zarazna pa da

- 18 -

ljudima uđe u uho i ponese im noge, tako da je onda mogu i sami pjevati.

Kad je završio, gomila ga obilato nagradi zviždukanjem i pljeskanjem, dotjerani muzičari tapšahu ga po leđima, a uvažena Gospoda koja su bila u Kraljevu društvu kimala su s odobravanjem, stisnutih usana (što je Umjetnik naročito želio postići): od zavisti.

Sišao je s podija kako bi se otišao pokloniti Kralju. Kralj ga pogleda u oči, a Umjetnik se nakloni.

“Znao sam da ste daroviti čim sam vas prvi put ugledao”, reče Kralj, koji očigledno nije zaboravljao lica. “Recite, Umjetniče, jesu li vam sve tako dobre?”

“Trudim se, gospodine”, propenta Umjetnik.

“Hajte, ne brinite, pišče, drž’te se tu s nama, i bit će vam dobro.”

Domahne čovjeku koji je stajao u blizini i reče: “Pobrini se za njega.”

Umjetnik se opet nakloni i pođe za čovjekom, ganut do suza, zaslijepljen svjetlošću i izgledima za budućnost. Zatim duboko udahne i reče samome sebi Eto, prošlo je, uzbuđenje je popuštalo.

Uto se prisjeti ženske figure koja ga je zavela. Potraži je. Za to vrijeme obrati mu se onaj čovjek: “Ja sam upravitelj. Vodim knjige. Ne traži novac od Gospodina, mene pitaj. Sutra te vodim tipu koji snima pjesme, njemu ćeš predati ono što napišeš.” Upravitelj zastane primijetivši da je Umjetnikov pogled zastranio. “Bolje pazi da ne zabadaš nos gdje mu nije mjesto, u tuđe žene ne diraj.”

“A čija je ova?” pokaže Umjetnik prema nekoj zgođušnoj djevojci, samo da zavara trag.

“Ova”, zausti Upravitelj, pomalo rastreseno, kao da su mu misli bile negdje drugdje, “ta je svačija.”

Opet se okrene prema Umjetniku, odmjeravajući ga, zatim dozove djevojku i reče joj:

- 19 -

“Gospodin je bio jako zadovoljan ovim Umjetnikom, da vidimo hoćeš li ti znati ugoditi njemu.”

Obuzet besmislenom panikom, u strahu od onoga što je odmah naslutio, ali i više od toga, strepeći da bi ona zanosna biljčica mogla vidjeti kako se predaje, Umjetnik prihvati djevojčinu nježnu ruku i pusti joj da ga odvede iz dvorane.

- 20 -

Yuri Herrera rođen je 1970. u Actopanu u Meksiku. Političke znanosti diplomirao je u Meksiku, a španjolski jezik i književnost doktorirao na kalifornijskom sveučilištu Berkeley. Priče, članke, kronike i eseje objavljuje u Sjedinjenim Američkim Državama, La­ tinskoj Americi i Španjolskoj, u brojnim novinama i časopisima.

Urednik je i pokretač književnog časopisa El perro. Već ga je njegov prvi izuzetni roman Trabajos del reino (O poslovima kraljevstva, 2008.), za koji je nagrađen Dvonacionalnom nagradom za roman Border of Words, pretvorio u mladu nadu latinskoameričkih književnosti, a za isto mu je djelo žiri sastavljen od sto pripadnika španjolskoga izdavačkoga kruga dodijelio nagradu Drugi glasovi, drugi prostori za najbolji roman na španjolskom jeziku te godine.

Drugim romanom Señales que precederán al fin del mundo (Znaci koji prethode smaku svijeta, 2009.) ušao je u finale nagrade Rómulo Gallegos 2011. i potvrdio se kao pisac najvećega svjetskog dosega. Osim prijevoda na više svjetskih jezika roman je 2016. proglašen najboljim proznim djelom prevedenim na engleski jezik i objavljenim u Velikoj Britaniji. Godine 2013. objavio je roman La transmigración de los cuerpos (Razmjena tijela), koji s prethodna dva predstavljamo u Baladama o teškim vremenima. Yuri Herrera sada predaje na Sveučilištu Tulane u New Orleansu.

- 255 -

- 256 -

Željka Somun rođena je 1967. u Zagrebu, gdje živi i radi. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te francuski jezik i književnost. Književnim prevođenjem bavi se od 2000. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 2005.

Sa španjolskog je prevela: Luis Sepúlveda, Yacaré, Dnevnik sentimentalnog ubojice, 2000., Luis Sepúlveda, Svijet na kraju svijeta, 2000., Juan Arias, Paulo Coelho: Ispovijest hodočasnika, 2001., Javier Marías, U boju sutra na me misli, 2005., Gabriel García Márquez, Sjećanje na moje tužne kurve, 2006., Roberto Bolaño, Čileanski nok­ turno, 2008., Ramón Díaz Eterovic, Druga želja, 2010., Félix J. Palma, Vremenska karta, 2012., Jorge Bucay, Priče za razmišljanje, Put samoovisnosti, 2013., i Joël Dicker, Istina o Slučaju Harry Quebert, 2014.

- 257 -

- 258 -

Sadr탑aj

O poslovima kraljevstva

5

Znaci koji prethode smaku svijeta

87

Razmjena tijela

171

O autoru

255

O prevoditeljci

257

- 259 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Vedran Klemens Godina izdanja 2016., lipanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-721-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 260 -

- 261 -

Jedno je sigurno: Yurija Herreru i njegov Meksiko nećete tako skoro zaboraviti!

Balade o teškim vremenima donose romanesknu trilogiju jednog od najzanimljivijih suvremenih latinoameričkih autora, ali one su ponajprije pozivnica na neusporedivu književnu fiestu, karta za Meksiko u kakav niste putovali.

Tri svijeta sklapaju se u jedan, a tri lika stupaju na čelu Herrerine halucinantne procesije: Vuk je trubadur na dvoru narkobosa, Milena djevojka koju putovanje vodi u srce mita, a Otkupitelj čovjek čije riječi mogu zaliječiti sve osim smrti.

Iza njih troje niže se sve ostalo: pustinje, rijeke i gradovi; granice se prelaze i putuje se duboko, tamo gdje nasilje susreće poeziju, a bogovi se pretkolumbovske Amerike na ulicama, u kantinama i kuplerajima miješaju s božanstvima ove današnje — s narkodilerima, otmičarima, krijumčarima i carinicima.

Balade o teškim vremenima Yurija Herrere vrtoglava su i fascinantna proza koja stvarnost suvremenog Meksika otkriva u istoj mjeri kao i prirodu ljudskoga bića i njegovih snova — književno slavlje koje ne smijete propustiti!

Yuri Herrera najvažniji je meksički doprinos suvremenoj svjetskoj književnosti.

— The Big Issue

149,00 kn

- 262 ISBN 978-953266721-9 www.fraktura.hr