Balkanski eseji

II

hubert butler, balkanski eseji

Od istog autora ESEJI Escape from the Anthill (Mullingar: The Lilliput Press, 1985.)

Wolfe Tone and the Common Name of Irishman (Mullingar: Lilliput Pamphlets/The Lilliput Press, 1985.)

The Children of Drancy (Mullingar: The Lilliput Press, 1988.)

Grandmother and Wolfe Tone (Dublin: The Lilliput Press, 1990.)

The Sub-Prefect Should Have Held His Tongue, and Other Essays (London: Allen Lane, 1990.)* L’Envahisseur est venu en Pantoufles (Pariz: Anatolia Editions, 1995.)* In the Land of Nod (Dublin: The Lilliput Press, 1996.)

Independent Spirit (New York: Farrar, Straus and Giroux, 1996.)* The Invader Wore Slippers (London: Notting Hill Editions, 2012.)* The Eggman and the Fairies (London: Notting Hill Editions, 2012.)* The Appleman and the Poet (Dublin: The Lilliput Press, 2014.)

POVIJEST Ten Thousand Saints: A Study in Irish and European Origins (Kilkenny: Wellbrook Press, 1972.)

PRIJEVODI The Thief, Leonid Leonov (London: Martin Secker, 1931.)

The Cherry Orchard, Anton Pavlovič Čehov (London: H.W. Deane, 1934.)

*

Posebna izdanja zbirki koje je prve objavio The Lilliput Press

biljeĹĄke o izvorima

III

Hubert Butler

Balkanski eseji s engleskoga preveli Hana Dvornik Srđan Dvornik

Predgovor Chris Agee

Fraktura

IV

hubert butler, balkanski eseji

Naslov izvornika Balkan Essays Prvi put objavljeno 7. rujna 2016. u izdanju The Irish Pages Press © izbor i predgovor Chris Agee 2016. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Srđan Dvornik, Hana Dvornik i Fraktura, 2016. © za pogovor Vuk Perišić i Fraktura, 2016. © za pogovor The Estate of Joseph Brodsky, 2016 Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-792-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 941210

bilješke o izvorima

V

Sadržaj Bilješke o izvorima VII Predgovor: Neobična trpeljivost spram neugodnih istina (Chris Agee) XI Hubert Marshal Butler: Kronologija XLI PRVI DIO: JUGOSLAVENSKA SUITA (1937. – 1990.) 1 Predgovor autora (Fragment iz Bijega iz mravinjaka) 5 Gospodin Pfeffer iz Sarajeva 11 U Dalmaciji 25 Zadnje “izmirenje” 31 Nazor, Orašac i Von Berks 41 Suđenje 53 Jugoslavija: kulturna pozadina 59 Otac Čok i prisilno prekrštavanje 77 Jugoslavenski spisi: Crkva i njeni protivnici 83 Izvještaj o Jugoslaviji 89 Memorandum o sukobu između komunizma i kršćanstva 103 Kampanja prinudnog prekrštavanja 1941. 123 Posjet Lepoglavi 139 Osvajač je nosio papuče 145 Irska i Hrvatska 157 Donačelnik je trebao držati jezik za zubima 167

VI

hubert butler, balkanski eseji

Dosje Artuković 189 Kardinal Šeper i Ulster Jugoslavije 217 IZ ALBUMA HUBERTA BUTLERA

229

DRUGI DIO: KULTURNI OBRAZAC 239 James Bourchier: Irac u Bugarskoj 243 Bijeg iz mravinjaka (uvod) (Predgovor prvom izdanju) 251 Hrvatska, Gaj itd. 265 U Srpskoj Makedoniji 273 Prepreke 279 Dva jezika 285 Na Jadranu: Rijeka, Sušak i obitelj Nugent 299 Maria Pasquinelli i rastvaranje ega 307 Ruski konzul 315 Neki susreti u Zagrebu 1946. 323 Dva lica poratne Jugoslavije: Beograd i Split 333 U nemirnim zemljama Europe 343 Trst 375 Jugoslavija danas 379 Titov marksistički heretik 383 Povratak u Heladu 387 Konačno rješenje 405 Rebecca West u Jugoslaviji 423 Nacija od tri dana: Aleksej Gjerovski i Potkarpatska Rusija 427 POGOVORI Dobronamjerni šamar (Vuk Perišić) 443 O Hubertu Butleru (Josif Brodski) 449 KAZALO IMENA 455

predgovor autora

5

Predgovor autora (iz “Uvoda” u “Bijeg iz mravinjaka”)

Muškarci i žene sigurno su važniji od sustava u kojima bivaju zatočeni.

Pa ipak, nije lako otvoriti se i bez rezervi se posvetiti osobnim odnosima. Organizirana religija ne može nas osloboditi jer je i ona sustav i nema ničega gorčeg od sukoba dvaju vjerskih sustava, kao što sam saznao i u vlastitoj zemlji i u stranoj zemlji koju sam najbolje poznavao – u Jugoslaviji.

Tri godine nakon što sam se vratio iz Rusije, otišao sam podučavati u Angloameričkom jugoslavenskom društvu u Zagrebu. Njegovi su osnivači bili moj prijatelj doktor Milan Ćurčin, urednik Nove Evrope, vodećega liberalnog časopisa srednje Europe i doktor Georgijević, pravoslavni episkop Dalmacije. Također sam imao malu stipendiju Škole za slavenske studije u Londonu.

Jugoslavija je rođena 1918., nakon poraza Austro-Ugarske i uspona država sljednica. Za južne Slavene ona je bila ispunjenje drevnog sna o harmoniji između četiriju susjednih i srodnih naroda. Tada sam bio u Oxfordu, a u zraku se osjećalo proljeće. Bilo je Srba, Hrvata i Čeha, bilo je i Iraca i svi su se veselili novostečenoj slobodi. Svi smo imali manjinskih problema, a iznenadilo me je što se Irska, koju je rat najmanje pogodio, nije toplije identificirala s drugim malim novim državama, nije dijelila iskustva ni preuzela vodstvo za koje je bila kvalificirana. Hrvati su znali za Ulster i neki su od njih o Hrvatskoj snuždeno govorili kao o “Ulsteru Jugoslavije”. Za to je bilo potrebno preraspodijeliti uloge, ali se znalo na što su mislili. Oni su bili katolici,

6

hubert butler, balkanski eseji

a Zagreb, glavni grad Hrvatske, bio im je “mali Beč”. Pitali su se kako će proći u savezu s primitivnijim srpskim pravoslavcima koji su se borili za slobodu dok su se ovi uglavnom bili borili za Austro-Ugarsku.

Na dan kad smo stigli u Zagreb, 9. listopada 1934., upravo su stigle vijesti da je kralj Aleksandar, Srbin, zajedno s francuskim ministrom vanjskih poslova Barthouom, ubijen u Marseilleu i da su to učinili agenti separatističkoga hrvatskog vođe Pavelića. Zagreb je bio zaokupljen dobro organiziranim žalovanjem, s portretima kralja ovijenima crnim florom u izlozima dućana i s crnim vrpcama na dimnjacima lokomotiva. Dva dana kasnije tijelo kralja stiglo je iz Splita kamo je brodom poslano iz Marseillea na svoj put za Beograd. Nekoliko sati ležalo je okruženo biljkama lončanicama u čekaonici prvog razreda na kolodvoru, gdje mu je poštu odavala dugačka procesija. Jedan od onih koji su se molili pokraj kraljevskog lijesa bio je nadbiskup Bauer, katolički primas, u društvu svojeg pomoćnika, monsinjora Stepinca.

Za našeg boravka u Jugoslaviji sjena tog ubojstva nadvila se nad čitavu zemlju. U Njemačkoj je na vlast došao Hitler, a izbjegli Židovi sjatili su se na dalmatinsku obalu. U Italiji i Mađarskoj Pavelić i njegov pomoćnik Artuković uvježbavali su vojsku hrvatskih pobunjenika koji će 1941. s nacistima umarširati u Jugoslaviju i proglasiti Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Pa ipak, ono čega se sjećam bili su mir i ljepota. Na Jelačićevom trgu gotovo da nije bilo prometa. Debeli golubovi kočoperili su se među štandovima na tržnici tražeći ostatke, a bježeći kad bi zazvonila crkvena zvona. Mirisi mimoza i dima gorućeg drva, posvećene svijeće i svježe uštavljene kože prikrivaju blag vonj benzina. Nedjeljom smo se penjali na obližnji planinski vrh Sljeme, gdje su između bukava rasle ciklame i kukurijek. U našoj sam sobi između dvostrukih prozora postavljao reznice oleandra u boce kako bi pustile korijen. A dok su mi učenici bili na odmoru, zapisao sam priču o gospodinu Pfefferu.

Zagreb je tridesetih godina bio veoma kultiviran mali grad; imao je zgradu opere i kazališta, a još je bilo ostataka austrijanizirane aristokracije u zelenim predgrađima. Dalmacija je bila talijanizirana, a Beograd po karakteru još uvelike turski. Kad bi se išlo prema jugu i prodrlo

predgovor autora

7

u Crnu Goru, kao da se prelazilo iz našeg okrutnog, kompliciranog stoljeća u ono prethodno, isto tako okrutno, u kojem je svaki čovjek za svoje zločine bio odgovoran svojim susjedima i gdje se još nije bilo pojavilo organizirano barbarstvo dvadesetog stoljeća. Moguće da sam u “Zadnjem izmirenju” idealizirao što sam vidio. Da saznate kakva je stvarno bila Crna Gora, trebate pročitati Đilasovu izvanrednu autobiografiju Besudna zemlja (1958.).

Rat je došao, a Jugoslaviju je Njemačka podijelila sa svojim saveznicima. Hrvatska, koja se nije odupirala nacistima, nagrađena je svojom Nezavisnom Državom pod vladavinom Pavelića, osuđenog ubojice kralja Aleksandra.

A zatim je u Zagrebu odigrana eshilovska tragedija. Isti mladi svećenik koji je bio stajao pokraj lijesa svojeg ubijenog kralja pred svojim se zemljacima ponovo pojavio kao nadbiskup, s desne strane ubojice svoga kralja, bespomoćan pred Pavelićevom odlučnošću da istrijebi pravoslavce progonstvom, masakrom ili prisilnim prekrštavanjem.

Nezadovoljan ali ledeno korektan, Stepinac se smatrao slugom Sile koja je iznad kralja ili njegova ubojice i koja ima pravila za svaku priliku.

Savjest mu je bila čista.

Nasilje je po drugi put došlo u grad. Ne mareći ni za kralja, ni za popa, ni za papu, ni za ubojicu, umarširali su komunisti, odlučni da sve stvore iznova. O tom sam razdoblju pisao u dva svoja teksta, “Donačelnik je trebao držati jezik za zubima” i “Dosje Artuković”, ali bih se ovdje htio prisjetiti povijesne pozadine događaja koje sam opisao. U istočnoj i srednjoj Europi postoje tri velika izvora moći i utjecaja: rimski katolicizam, bizantsko pravoslavlje i komunizam. Pravoslavlje, koje se odcijepilo od Rima pet stoljeća prije protestantske reformacije, nekoć je sa svojim patrijarhom na veličanstvenom carigradskom prijestolju po moći i raskoši bilo suparnik Rimu. Danas je Pravoslavna crkva tek sjena onoga što je nekad bila. Sveta Sofija je svjetovni muzej, a patrijarh živi uz pristanak Turaka u jednoj maloj četvrti Istanbula. Nakon ruske revolucije drugi su patrijarsi kojima on vlada kao “primus inter pares” postali slabi i raštrkani. Komunistička Moskva prijeti im s istoka, a katoličke sile sa zapada. Oni ruski pravoslavci koji su preživjeli izvan

8

hubert butler, balkanski eseji

granica carske Rusije i kasnije sovjetske države morali su se boriti za svoju vjeru i kulturu protiv političko-vjerskog spletkarenja Austro-Ugarske i njenih sljednica, Čehoslovačke i Poljske.

Moćni instrument u toj slabo poznatoj borbi bila je Unijatska crkva, koju su u šesnaestom stoljeću smislili papa i poljski kralj Sigismund III. kako bi seljake istočnih pokrajina privukli i udaljili od pravoslavlja.

Pravoslavci primljeni u tu crkvu zadržavali bi svoje rituale i oženjeno svećenstvo, ali je fokus njihove poslušnosti postao Rim a ne Moskva.

Unijatskom su se crkvom u našem stoljeću mnogo puta u političke svrhe poslužile i zapadne sile. Na početku rata 1914., dok su Austrijanci napredovali kroz rusku Ukrajinu, unijatski nadbiskup grof Szeptycki od Lemberga [Lavov] u austrijskoj Galiciji formulirao je detaljni memorandum o njenoj okupaciji. Osim vojnih i sudskih aranžmana, Pravoslavna crkva u novom Protektoratu imala je biti odvojena od Moskovskog patrijarhata i podređena samom Szeptyckome kao unijatskom mitropolitu. Molitve za ruskog cara imale su biti zabranjene te zamijenjene molitvama za svetog rimskog cara. Moskovski sveci morali su biti uklonjeni iz kalendara. Novi knez Ukrajine trebao je biti nadvojvoda Wilhelm, koji je svoje ime bio promijenio u Vasilij, naučio ukrajinski i nosio izvezenu ukrajinsku tuniku. Ali Rusi su uzvratili udarac, osvojili Lavov, uhitili nadbiskupa i objavili taj memorandum u petrogradskim novinama. Ubrzo nakon toga došlo je do revolucije.

Unijatska crkva bila je za Drugog svjetskog rata aktivna u Hrvatskoj.

Unijatski biskup doktor Šimrak je 1941. i 1942. odigrao istaknutu ulogu u prekrštavanju pravoslavaca. Česi i Slovaci mnogo su godina koristili unijate da osiguraju i po mogućnosti prošire svoju istočnu granicu, gdje su pravoslavci Potkarpatske Rusije nastanjivali područje duž ukrajinske granice.* Oživjeli su, sada u vlastitu korist, stari austrougarski san o golemom ukrajinskom protektoratu te su u tu svrhu preimenovali Potkarpatsku Rusiju

Tada, a riječ je o međuraću, riječ je zapravo o čehoslovačkoj granici prema Poljskoj i Rumunjskoj. (op. ur.) *

predgovor autora

9

u “Potkarpatsku Ukrajinu” i potpomagali unijate protiv pravoslavaca.

Priča o toj često nasilnoj borbi prenosila se iz mjeseca u mjesec u časopisu Svobodnoje slovo (Slobodna riječ), izdanju mnogih pravoslavnih Potkarpatskih Rusa, emigranata u SAD-u.

U Europi danas samo u Grčkoj preživljava slobodna pravoslavna crkva. Kad je 1964. u Svetoj Zemlji održan prijateljski sastanak između pape i nominalnog vođe Pravoslavne crkve (carigradskog patrijarha) Hrizostoma, grčki mitropolit i njegovi episkopi odbili su sudjelovati, pa čak i zatražili da se Unijatsku crkvu raspusti. Svijet je bio šokiran što je, dok je cijeli kršćanski svijet žudio za jedinstvom, grčki mitropolit mogao biti toliko tvrdoglav, ali ipak to je prilično razumljivo. Grci su sunarodnjaci Ezopa, pisca koji je napisao toliko basni o malim životinjama za čiju se naklonost otimaju velike. Njihov strah od unijatskog zagrljaja bio je prirodan.

Bismo li se trebali miješati u složene događaje u dalekim zemljama?

Ponekad moramo, ali ako ih pogrešno protumačimo, to je na naš vlastiti rizik.

Na Prvi maj 1949. u ulici O’Connell okupila se gomila od 150.000 ljudi, za koju kažu da je bila najveća ikada u Dublinu, kako bi prosvjedovala protiv zatvaranja jugoslavenskog nadbiskupa Stepinca i ma­ đarskog kardinala Mindszentyja. Bilo je glazbenih sastava, govora, telegrama, žene su padale u nesvijest, a jedan mladić, krivo optužen da je dijelio komunističke letke, dobio je udarac u glavu te je odveden u bolnicu.

U Americi je bilo još većih demonstracija i mnogi su mislili da je, uz tako pravednički cilj, dok je Rusija još bila slaba nakon nacističke invazije, došao trenutak za treći svjetski rat.

Ne znam ništa o kardinalu Mindszentyju, ali znam da se borbu u koju je Stepinac bio umiješan potpuno krivo shvaća. Ta je borba pretho­dila komunizmu i bila je međukršćanska. Kao i u Irskoj, nacija i religija idu ruku pod ruku, Hrvat katolik suočio se sa Srbinom pravoslavcem, a Hitlerov je rat pokrenuo masakr pravoslavaca rukom katolika. Hugh Seton-Watson, poznati povjesničar srednje Europe, 1945. je pisao: “Komunisti su Jugoslaviju spasili od krvavog građanskog rata po

10

hubert butler, balkanski eseji

etničkim linijama, koji bi bio neizbježan da je Mihailović [srpski pravoslavni general] bio došao na vlast.”* To je nešto što mi u Irskoj nismo bili skloni povjerovati. Tko bi mogao poželjeti komunističko rješenje našim vlastitim etničkim i religijskim problemima?

Mi živimo i razmišljamo pod nuklearnim oblakom i svoje umove, građene za rješavanje ljudskih problema, prisiljavamo da misle kozmički. Ako nas prije ili kasnije iznevjere, i prijatelj i neprijatelj će zajedno biti uništeni. Koliko se brzo možemo vratiti tome da budemo ljudi, a ne ljudski dodaci strojevima, kako bismo se nosili s problemima primjerenim našoj veličini? Koliko brzo možemo pobjeći iz mravinjaka koji smo oko sebe izgradili?

(1985.)

Hugh Seton-Watson, Nationalism and Communism (London, 1945.), str. 90. (op. a.) *

dobronamjerni šamar

443

Dobronamjerni šamar Hubert Butler je drugačiji. Pisao je o iznimno osjetljivim i proturječnim političkim i povijesnim temama, a da ga povijest i politika “po sebi” zapravo i nisu zanimale. On ih, dakako, ne ignorira, ali u središtu njegove pozornosti trajno ostaju pojedinac i njegova etika, neovisno o tome je li riječ o anonimnom građaninu čija se etika povija u okolnostima rata i okupacije ili, pak, o nekom općepoznatom protagonistu povijesti koji stvara i okolnosti i novu, unakaženu etiku i proždire sudbine tisuća i milijuna.

Dok anonimnog pojedinca možemo opravdati, što Butler i čini kad raspravlja o hipotetskoj nacističkoj okupaciji Irske (Osvajač je nosio papuče), “veliki” protagonisti imaju mogućnost izbora.

Butlera je formiralo irsko povijesno iskustvo koje je proživio i emotivnom empatijom i intelektualnom refleksijom. Znao je praktično sve o moralnim sunovratima kao neizbježnoj posljedici vjerskih i državotvornih sukoba. Njegova intelektualna i moralna popudbina utoliko je bogatija što je Butler iskreni vjernik, kršćanin, odan kršćanskom moralu u najboljem smislu te riječi. Nema intelektualno i moralno poštenog liberala, socijalista i ateista koji će ostati ravnodušan pred ljepotom etičke imaginacije kakvu je živio i pisao Hubert Butler.

Danas, u epohi novog ciklusa sukoba između moderniteta i zadrtog klerikalizma Butlerova dosljednost u promatranju ljudi kroz prizmu njegove Vjere doima se naivnom, ali to je ujedno i najveća vrijednost Butlerove etike jer nas vraća ishodištu.

Butler je staromodni tip intelektualca. Rođen je 1900. Nepovjerljiv

444

hubert butler, balkanski eseji

je prema novotarijama koje danas percipiramo kao neodvojivi dio moderne kulture. Sentimentalan spram antičke Grčke, te trajne ljubavi negdašnjih intelektualaca koji nisu odolijevali iskušenju da helenski polis dožive kao neku vrst utopije. Zato je njegov Povratak u Heladu ispunjen ironičnim osvrtima o modernom turizmu, komercijalizaciji kulture, intelektualnom snobizmu, pa i filmskoj industriji. (Tijekom njegova boravka na Rodosu snima se onodobni blockbuster – ta riječ tada nije korištena u filmskom kontekstu – Topovi s Navarona). Intelektualci Butlerovog kova film nisu shvaćali ozbiljno i nisu mogli zamisliti vrije­ ­me u kojem će televizijske serije postati nova i relevantna umjetnička forma.

Upravo tako nam Butler daje uvid u negdašnje, zaboravljene uvide.

Njegov zapis iz 1937. (U Dalmaciji), gdje kaže da bi ljudi koji vole jednostavnost i neiskvarenost trebali posjetiti Dalmaciju prije no što postane nova Azurna obala, ima učinak vremenskog stroja. Igra raznolikih vremenskih perspektiva ima rijetku spoznajnu kvalitetu i primorava nas da se upitamo: je li Dalmacija u međuvremenu postala Azurna obala, treba li to postati, je li šteta što još uvijek nije postala i, najvažnije, kako je izgledala, koji su bili njeni mirisi davne 1937.?

Njegovi eseji nisu samo prozor u minule događaje nego i u minulu percepciju tih događaja. Oni nisu samo priča o jednom vremenu nego i o načinu na koje je to vrijeme doživljavalo sebe samo. Butlerovi eseji su svojevrsna vremenska kapsula, ali njegov moralni stav ima trajnu, nadvremensku kvalitetu.

Otvoreno izjavljuje da je uvijek “bio nacionalist i vjerovao da manje nacije imaju manje izgleda da budu iskvarene nego velike”. Vlastiti, irski nacionalizam – osim što je spram njega bio kritičan – doživljavao je inkluzivno, kao veliko pomirenje protestanata i katolika, kao okvir unutar kojeg će slobodno koegzistirati svakovrsne pluralnosti. U Butlerovo vrijeme intelektualci su njegovali osjećaj dužnosti prema zajednici u kojoj su se zatekli i tu su dužnost pokušavali pomiriti s individualnom slobodom na koju ih je svjesno ili nesvjesno upućivalo svo njihovo moralno i intelektualno biće. U nasljeđe su nam ostavili sumnju da je takvo pomirenje moguće.

dobronamjerni šamar

445

Butler ne negira značaj i vrijednost nacionalne kulture, pojma koji je danas sinonim za provincijalizam, ali podsjeća da je osuđena na propast ako se ne otvori drugim partikularnim kulturama. U takvom stavu lako je prepoznati staru i zaboravljenu utopiju Giuseppea Mazzinija o Europi kao zajednici slobodnih nacija koje čine slobodni građani, nacija koje se međusobno odnose s empatijom jer tko bi drugi osim nacionalista mogao tako duboko suosjećati s drugim nacionalizmom?

Je li takav “nacionalizam” uopće nacionalizam? To svakako nije ona vrst na­cionalizma koja se 1991. – u godini Butlerove smrti – probudila u istočnoj Europi da bi likvidirala sve oblike empatije i ponudila kič lažne sentimentalnosti.

Takav čovjek, takav pisac, ali i nacionalist, vjernik, s osjećajem odgovornosti prema svojoj zajednici i pun razumijevanja za tuđe vjere i zajednice ostao je trajno zapanjen pred jednom epizodom Drugog svjetskog rata, epizodom zapravo sporednom u odnosu na glavne povijesne tokove, ali jedinstvenom po svojoj stravi, pred takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Znakovito je da u središtu njegove pozornosti nisu masovni pokolji, nego prekrštavanje pravoslavnog stanovništva koje se zateklo na području te kvislinške tvorevine. U Butlerovoj Irskoj protestanti i katolici su se mrzili, vrijeđali i ubijali. Ili su trpjeli jedni druge. Ili su trpjeli dužnost da trpe jedni druge. Ili se oni prosvijećeni među njima nisu obazirali na vjeroispovijest svoga susjeda ili su, pak, u toj raznolikosti prepoznavali Ljepotu. No, nikada nisu jedni druge pokušavali preobratiti, zasigurno ne silom i zasigurno ne masovno. Istina, u vrijeme Velike gladi četrdesetih godina devetnaestog stoljeća protestantski misionari su gladnim seljanima nudili hranu i Bibliju, zapravo svoje tumačenje Biblije i, kaže Butler, u tom su pokušaju konverzije bili dobronamjerni.

Irski katolici taj pokušaj pamte s gađenjem i drže ga neoprostivim.

Prisilno prekrštavanje pravoslavnog stanovništva u NDH kojem je jedina alternativa bila smrt, koje je nerijetko bilo prijevarno i nije jamčilo preživljavanje i u kojem je Katolička crkva, usprkos svemu, vidjela zgodnu priliku za uvećanje svoga stada, postalo je intelektualna i moralna opsesija Huberta Butlera kojoj će se uvijek iznova vraćati. Stravu

446

hubert butler, balkanski eseji

ustaškog prekrštavanja mogao je u potpunosti pojmiti samo nacionalist i vjernik – empatični vjernik i nacionalist – poput njega. Hrvatski nacionalisti bi tu stravu najradije zaboravili, ili joj umanjili značaj, ili bi joj se veselili u mraku svoje intime. Srpski nacionalisti bi je preuveličavali preko svih zamislivih granica, uživali u mržnji koju to preuveličavanje rađa i onemogućili svako racionalno poimanje. Anacionalni ateisti ne posjeduju senzibilitet za suštinsko poimanje prisilne konverzije i njene intimne drame. To je mogao samo protestant iz Kilkennyja koji je bio najsretniji u svojem voćnjaku i pored svojih košnica.

U okupirani Zagreb je za vrijeme rata iz neutralne Irske svojim prijateljima slao med.

Na stanovit način su sporedne faktografske i moralne pouke koje je Butler povodom ustaškog prekrštavanja pokušao obznaniti svijetu.

Ono najvrednije je emocija kojom je pisao te retke, njegova nevjerica kada je otkrio da je jedan nadbiskup pisao slaboumno neukusne ode notornom zločincu. Nekoliko puta je citirao odlomke iz Ode Poglavniku Ivana Šarića kao da je tim ponavljanjem sâm sebe htio uvjeriti da se takvo što doista dogodilo. Alojzije Stepinac, pak – središnja ličnost Balkanskih eseja – spada u one protagoniste koji su imali mogućnost izbora. Bio je hrabar čovjek i da se suočen s dva zla suprotstavio Većem Zlu, da je postao mučenikom 1941. umjesto 1946., bio bi doista svetački velik, bio bi hrvatski Dietrich Bonhoeffer.

Treba li reći da je Butler nezainteresiran za “svrstavanje” u sukobu srpskih i hrvatskih nacionalističkih narativa? (Za razliku od Rebecce West). Čini se da oba nacionalizma teže podnose objektivnost nego jedan drugoga. Zato će i jednima i drugima ova knjiga biti mučna. Ili će, možda, minuciozno tragati za sporednim pojedinostima koje bi mogle ukazivati da je ipak na “našoj strani”. No, kako bilo, oni su taoci svojih narativa i dokaz da je svaka suvisla knjiga uzaludna.

Butler na jednom mjestu kaže: “... simpatičan mi je čovjek koji je svojem sinu opalio dobar šamar da ovaj upamti da je vidio daždevnjaka.”

Butlerovi eseji trebali bi imati učinak šamara hrvatskoj javnosti, točnije, svakome tko ima i najmanje državotvorne ili sentimentalne

dobronamjerni šamar

447

dvojbe glede one sporedne i strašne epizode Drugog svjetskog rata koja je otela i pokušala unakaziti hrvatsko ime, a nije bila ni nezavisna, ni država, ni Hrvatska.

Vuk Perišić

448

hubert butler, balkanski eseji

o hubertu butleru

449

O Hubertu Butleru Naše će zločinačko stoljeće završiti za manje od šest godina, a Ujedinjene nacije će jamačno imenovati povjerenstvo za procjenu gubitaka života zbog političkog nasilja u proteklih sto godina. Procjena će biti gruba; možda bude i zanemariva s obzirom na ukupni broj stanovnika u godini 2000. Ipak, možda će samo u Europi dosegnuti stotinu milijuna.

Može se odabrati da se na to gleda s vedrinom, naprosto navodeći kako preživjeli nisu imali alternative u odnosu na prošlost, ili većina u odnosu na manjinu. Stisak ovakve etike sa svakim novinskim naslovom postaje sve jači i jači. Dakle, čini se da naše vrijeme nije najpovoljnije za knjigu eseja Huberta Butlera. Međutim, nijedno drugo vrijeme nije se dosad pokazalo primjerenim.

To će reći – najveći dio života Huberta Butlera, jer rođen je 1900.; što će također reći, većinu ovog stoljeća, jer prvu zbirku ovih eseja objavio je malen izdavač u njegovoj rodnoj Irskoj tek 1985., pet godina prije njegove smrti u siječnju 1991.

Njegov je život bio mnogo dulji od života onih o kojima pišu ovi eseji. Međutim, prije no što je stekao tu prednost on je bio njihov suvremenik, a na ovim stranicama otkrivate upravo suvremenika žrtava koji neumoljivo prerasta u suvremenika zločinaca – jer ovi potonji obično nadžive one prve.

Nije čudno što Hubert Butler ima izvanredno oštro oko i uho za svaku nijansu i šapat demagogije. Ako je želio zadržati duševno zdravlje i samopoštovanje, događaji kojima je svjedočio nisu mu ostavljali drugi

450

hubert butler, balkanski eseji

izbor. Po svemu sudeći, ta je žudnja u njemu bila jača nego kod mnogih njegovih sunarodnjaka i ljudi njegove generacije u drugim zemljama.

To bi se moglo pripisivati posebnostima njegovog obiteljskog podrijetla, koje seže sve do 12. stoljeća, ali to bi značilo veličati irsko plemstvo.

Znajući što o tome misli sâm Butler, taj put treba izbjeći. No razlog dijelom jest Irska, i tu se može mirno parafrazirati stih Wystana Audena o Williamu Butleru Yeatsu – “Luda te Irska povrijedila i otjerala u pjesništvo”. Moramo samo “pjesništvo” zamijeniti “esejima”, i to je naš čovjek.

Pored sve svoje izvanredne ljepote, Butlerov otok je krajnje podijeljena sredina. Zbog njegove veličine, ovdje se lojalnosti i animoziteti incestuozno prepliću i nanose bol; na tako malenom mjestu teško je promašiti cilj. Same pak podjele, bilo političke (na unioniste i nacionaliste) bilo vjerske (na katolike i protestante), sve su artikulirane na engleskome i podjednako slijepe za Zapovijed: Ne ubij.

Riječ “luda” možda je prejaka. Bolja je riječ shizofrenična. Irsku se doista može smatrati sličnom mozgu koji je nezadovoljan tijelom kojem pripada i čezne za autonomijom. Neprijatelj tijela stoga je mozgu prijatelj. Takvu je predispoziciju lako iskoristiti, kao što je bilo u vrijeme kad je živio Hubert Butler, a i dalje je tako, što tu i tamo dovodi do loših snova i vrlo čudnih duhovnih saveznika.

Također, kako je to mjesto relativno bogato poviješću, njeno je zazivanje gotovo nemilosrdno. Neizvjesnost se uvijek želi dokopati kauzaliteta, a političari Irske su se većim dijelom stoljeća doista mogli kvalificirati kao skorojevići neizvjesnosti. S obzirom na to kako Irci gotovo osvetoljubivo dobro vladaju engleskim jezikom, razina javne retorike je koliko visoka toliko i otrovna. Nikakvo čudo što, kad pređe u djelovanje, često završi prolijevanjem krvi.

Još je manje čudo što netko tko je odrastao u takvoj duhovnoj klimi, i odvažio se krenuti u široki svijet na istok, otkriva da je njegova atmosfera, osobito tridesetih i četrdesetih godina, prilično poznata, premda mnogo strašnija. To bi, međutim, moralo biti povezano s prostranošću tog prostora i s masama koje i slijeva i zdesna postaju plijen razdorne retorike ispravljanja grešaka povijesti, ali pritom ne vide njenu suštinu.

o hubertu butleru

451

To je također povezano s fizičkim postojanjem čudnih saveznika koji izrabljuju tu retoriku i preuzimaju ta mjesta i mase. Zapravo, ono što je tridesetogodišnji Butler vidio na Balkanu i u Rusiji jamačno mu je djelovalo kao da se san irskog mozga ostvaruje u noćnoj mòri.

Povijest ne čini greške jer ona nema svrhe – toliko je Butler dotad morao shvatiti, u najmanju ruku jer je u Oxfordu čitao grčke i rimske klasike. U svakom slučaju, nije mu promaklo nepoštenje, samozavaravanje i samoveličanje onih koji se pozivaju na povijest da bi povukli okidač, kao što mu nije promakla ni njihova potpuna ljudskost. Njegovo znanje ruskoga (on je, između ostaloga, najbolji engleski prevoditelj Čehovljevog Višnjika) i srpskohrvatskoga, da ne spominjemo francuski i njemački, u svemu tome bilo mu je od goleme pomoći. Međutim, otkrivanje ljudskosti u onima čija dijela i riječi su negirala tu istu ljudskost, njegovo je djelo. S druge strane, mora da mu je to bilo lakše kao Ircu, jer shizofrena neizvjesnost neodvojivo pripada humanosti.

Pa ipak, i pod okom Huberta Butlera i bez njega, široki je svijet stalno pretvarao njegove suvremenike u žrtve, gomilajući podatke za onu tobožnju komisiju UN-a. Nijedan pojedinac nije to mogao zaustaviti, a svakako ne irski džentlmen koji živi u kući svojih predaka i prevodi ruske romane. Njegov osjećaj nemoći sigurno je bio silan, no nije bio jedinstven. To je bilo vrijeme mnoštva, koje je u tom procesu polako i neumitno dodavalo na hrpu mnogo sličnih podataka. Oni kojima se nije rušio krov nad glavom i pod čijim stopalima tlo nije gorjelo bili su dužni gledati u budućnost, i upravo je to vjerojatno činio Butler.

Bio je, zamišljamo, čovjek flegmatična raspoloženja, koji je tu i tamo volio citirati Horacija, a prepoznatljivo horacijevska uravnoteženost koja obilježava njegovo pisanje nije bila poza. Još u dobi od četrnaest godina odlučio je živjeti tamo gdje je i rođen i uza sve svoje jezike i putovanja držao se te odluke do kraja svojih dana. Što će reći, znao je svoje mjesto na ovoj zemlji i upravo mu je to omogućilo da nam pruži jedinstvenu povlasticu; postojanu perspektivu.

U toj se perspektivi svijet kakav je izronio iz Drugog svjetskog rata, svijet u kojem se činilo da je pravedna stvar u svakom pogledu prevladala, nije doimao posve privlačnim. U najmanju ruku, Hubertu Butleru

452

hubert butler, balkanski eseji

nije izgledao kao nešto što bi automatski prigrlio. U prvom redu, umjesto da zamre u plamenovima rata, retorika podjele je iz njih izronila kao fizička realnost podijeljene Europe. Dok je živio u njenoj boljoj polovici, Hubert Butler bi katkad u gomilama sretnih preživjelih primjećivao poznata lica onih koji bi toj sreći umanjivali njenu prividnu veličinu.

Svoja je opažanja zapisivao i neka od njih naći ćete u ovoj knjizi. S obzirom na to gdje su objavljena, tj. u irskim novinama, prilično su uzburkala strasti, jer su se bavila ulogom koju je Katolička crkva igrala u vrijeme rata, a s obzirom na to kada su objavljena, tj. u pedesetim godinama, kada je glavna nemeza slobodnog svijeta bio komunizam, koji je stajao nasuprot Katoličkoj crkvi, činilo se da podsjećaju kako se onu staru izreku “neprijatelj mojeg neprijatelja moj je prijatelj” i dalje može uspješno prodavati prostom puku.

No, da ne bude zabune, Hubert Butler nije bio nikakav lovac na naciste ili protestantski križar protiv Vatikana; on je bio lovac na nepoštenje. Naprosto je slučajno znao srpskohrvatski bolje od gospode u rimskoj Kuriji i bio je svjesniji krvave prošlosti nekih od hrvatskih prelata koje je Rim zadržao iz inače vrijednih razloga. No k tome je neke stvari, a ne samo jezike, znao bolje nego drugi. Nije čudo što je etiku poratnog svijeta smatrao “prljavo sivom”.

Za moderne će čitatelje najvrjedniji uvidi Huberta Butlera bez sumnje biti oni koji se tiču Mitteleurope. Stvarnost je poznavao iz prve ruke i to u njenom najgorem razdoblju. Što znači da će našem razumijevanju njenih sadašnjih uvjeta logično biti od koristi ono što je Hubert Butler prikazao prije pola stoljeća. Tog čovjeka neizmjerne učenosti zanimala je ta granična zona i preplitanje latinske i slavenske kulture, po svoj prilici zbog toga što je u njihovom međusobnom djelovanju osjetio budućnost europske civilizacije. Budući da je bio rođen ondje gdje je rođen, nije mogao a da se ne bavi sudbinom kršćanstva, čiji je prirodni sin bio. Šteta što ga nisu slušali ranije. A i šteta je što sada nije s nama, premda bi i opet osjetio užas i nemoć. S druge strane, možda bi i opet gledao u budućnost. U svakom slučaju, ova knjiga je tu, i trebala bi vam

o hubertu butleru

453

pomoći u probijanju kroz praznu slamu i duhovno smeće svinja lakih na okidaču, čija ćete lica bez sumnje moći uočiti u svakoj budućoj gomili sretnih preživjelih.

Josif Brodski Amsterdam, rujan 1994.

464

hubert butler, balkanski eseji

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Knjiga je objavljena uz potporu Literature Ireland.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Vuk Perišić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Godina izdanja 2016., rujan Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-792-9 Biblioteka Platforma, knjiga 56 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

biljeĹĄke o izvorima

465

466

hubert butler, balkanski eseji

Balkanski eseji Huberta Butlera promatraju neke ličnosti i događaje iz povijesti Jugoistočne Europe dvadesetog stoljeća iz perspektive na koju ovdašnja javnost nije navikla. Problem uloge Katoličke crkve i kardinala Stepinca u tragičnom vrtlogu Drugoga svjetskog rata uobičajeno se promatra kroz prizmu klerikalno-nacionalističke apologije s jedne i lijeve ili liberalne kritike s druge strane. Hubert Butler tom problemu prilazi sa stajališta kršćanskog morala, koji je dosljedno i živio svojom biografijom i svojim djelom.

Butlerova kršćanska moralna dosljednost ogledala se u skrupuloznosti, empatiji, humanizmu, ekumenizmu i, na koncu, u zapanjenosti nad bolnim nerazmjerom između tog istog morala i djelovanja njegovih nominalnih zemaljskih zastupnika.

Balkanski eseji ne predstavljaju samo drugačiju vrijednosnu već i drugačiju vremensku perspektivu. Pružaju koristan uvid u način na koji je jedno minulo vrijeme promatralo sebe samog. Historiografska spoznaja time postaje potpunija jer današnje uvide povijesnih proturječja obogaćuje uvidom njihova nepristranog i dobronamjernog suvremenika.

249,00 kn

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma