Batler gospodina Lugosija

Batler gospodina Lugosija

-1-

-2-

Guido Snel

Batler gospodina Lugosija preveo s nizozemskog Radovan LuÄ?ić

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgo­vornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Mr. Lugosi’s butler © 2008 by Guido Snel/ De Arbeiderspers © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Radovan Lučić i Fraktura, 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-322-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 776430

-4-

Razumeš li: sada je već kasno, mladiću... No pusti da ti kažem još koju reč. Moja uloga žrtve, koju sam igrao s manje-više uspeha celog života – jer čovek zapravo igra svoj život, svoju sudbinu – ta uloga se, velim, polako privodi kraju. Ne može se, mladiću moj, i to zapamti jednom zauvek, ne može se igrati celog života uloga žrtve a da se konačno i ne postane žrtvom. I vidiš, tu se sad više ništa ne može, ja ću morati da nastojim da tu ulogu odigram dostojno i do kraja. To će biti moje otkupljenje, oproštaj koji ćete mi dati.

Danilo Kiš, Bašta, pepeo

-5-

-6-

N

ermin dolazi do krovnih vrata i otvara ih. Vjetar ga udara u lice. Krov je zapravo samo betonska ploča s balustradom. Koliki li samo filmovi nemaju završnu scenu obračuna na ovakvom krovu?

Vidi dva tornja World Trade Centera, još dalje blještavu kocku Ujedinjenih naroda. George Washington Bridge, luku. Rijeku Hudson, Central Park. A u daljini ocean. Tamo izgladnjeli morski psi proganjaju jata tuna, zaboravljene brodske podrtine trunu na dnu i jednom godišnje sve europske jegulje doplivaju radi mriještenja. Zatvara oči i korača. Drhti od hladnoće, ali uživa u pomisli da je ta hladnoća vrlo relativna jer svakoga trenutka može potonuti u ocean, gdje vrijeme i mjesto, trajanje i prostor neće na njega više imati nikakva utjecaja. Progutat će ga sloboda. Nikad više neće morati čekati sljedeći dan.

Nakratko se zaustavlja, onda kreće dalje, još uvijek zatvorenih očiju. Je li trebao ponijeti Porgyja i Bess? Zna što bi u tom slučaju gospodin Nicholson rekao neutješnom gospodinu Lugosiju uz odar s dva mala zatvorena lijesa.

“They were genuine Nippon terriers for Christ’s sake, not just any dogs. I told you to be careful with that Bosnian.”

Nermin ne može svladati osmijeh na licu. Nekad je gospodin Nicholson bio za njega Jack. Zbog Pet lakih komada.

Cijeloga je svog života Nermin želio da može biti bijesan

-7-

kao Jack u tom filmu. Da može plakati kao Jack. A onda je Jack snimio Isijavanje i sve je to postalo umjetno, glumljeno.

“Mr. Nicholson’s boredom must be colossal”, šapuće i procjenjuje udaljenost koja ga dijeli od oceana, od riba u moru, koje jedu i bivaju pojedene, mrijeste se i legu, ugibaju i žive u svom potomstvu, od kojega se nimalo ne razlikuju. Da je on imao djece, bi li ona isto tako bezbrižno odrasla u neznanju kao većina ovdašnje djece? Ne bi pojma imali gdje je Bosna, on bi se za to itekako pobrinuo. Promatrao bi ih u vrtiću, na školskom igralištu, pri dodjeli diploma, volio bi ih zbog njihove bezazlenosti. Njegova patnja bila bi za njih poput folklora, tema za anegdote u nedjeljna popodneva kad mu kćeri (može se zamisliti samo kao otac ženske djece) dođu u posjet sa svojim boyfriendima. Ako bi ga pitali, ispričao bi tim tupanima, zacijelo bijelih zuba i širokih ramena, kako je, tek što se smjestio u New Yorku, morao otići u trgovinu po meso i rajčice. Prirodu tadašnjeg posla ostavio bi po strani.

“One kilo paradise, please.”

“Excuse me?”

“One kilo paradise.”

Nermin vidi da ga prodavač gleda kao da je poludio.

Osjeća kako ga oblijeva rumenilo. Promrmlja nekakvu is­ priku i pribere se.

“Tomatoes of course. I mean tomatoes. One kilo please.”

“Paradajz, rajska jabuka, to je naziv za rajčicu u Bosni”, objasnio bi boyfriendima koji nisu shvatili poantu. “Kilu raja, u voćarni!” Pristojno bi se nasmijali.

I nitko, osim njega samoga, neće nikada znati zašto on nakon ručka uzima s police uvijek istu knjigu, nitko u toj kući ne zna bosanski, nitko nikada nije čuo za ime s naslovnice, ispod imena pisca, ime iz daleke prošlosti, jedino što je odista doživio.

-8-

Jasmina Jagoda.

Odjednom osjeti kako gubi ravnotežu, te otvori oči. Cje­ vanicama je već dodirnuo rub balustrade, koja nije ni pola metra visoka. Dok mu srce ubrzano lupa, naginje se preko ruba i smiješi onome što vidi: svijetu pod svojim nogama.

-9-

- 10 -

I

- 11 -

- 12 -

1

J

ednom poznatom engleskom slikaru jednoga je dana kroz krovni prozor upao provalnik u stan. Uz lomljavu stakla dospio je ravno u umjetnikov krevet. Slikar će izraditi barem četrdeset portreta svoga cat burglara prije nego što će si mo­ del oduzeti život.

Dorn niti je Englez, niti je poznat, niti je slikar. Nermin neće nikad dospjeti u njegov krevet. Ali ulazak mu jest bio bučan. Nekoliko dana prije Božića tresnuo je jedne večeri o haubu Dornova auta. Ledena kiša cijedila se niz stakla. Bila je prometna špica i automobili su se puževim korakom vukli središtem Haaga. Kadet je praznio svoja rabljena pluća na zamagljena stakla. Dorn ih je obrisao rukavom. Ubrzo bi trebao skrenuti, ali nije vidio ni prst pred nosom. Prošao je biciklist, pa još jedan. Gledao je u retrovizor. Haaški biciklisti nisu bili tako neobzirni kao amsterdamski, no nije to uzimao zdravo za gotovo. Nećkao se, a onda je ipak dao gas.

Začuo se vrisak, a potom tup udarac.

“Idiote!” poviče netko na bosanskom.

Dorn, Nizozemac koji je poznavao bosanski jezik, iziđe iz auta. S haube njegova auta spuznu neki muškarac. Srećom, odmah je ustao. Izgleda da mu se ništa nije dogodilo. Na sebi je imao crnu kožnu jaknu tužnog, nedefiniranog kroja koji nikada i nigdje nije mogao biti u modi. Prava balkanska jakna, pomislio je Dorn, ne prejeftina, ali prejednostavna da bi bila lijepa, previše bezlična da bi bila zanimljiva. Čovjek - 13 -

je stajao na kiši, iz nosa su mu se cijedile bale. S ceste je pokupio kovčežić i plastičnu vrećicu. Dorn se lomio oko njega ispričavajući se na bosanskom. Je li se ozlijedio? Ne, ništa ga ne boli, ali mogao je biti mrtav.

Iza njih su počeli trubiti, Dorn se uzrujao. U žurbi je ponudio svojoj žrtvi da sjedne u auto.

“Mogao sam biti mrtav!” ponovio je muškarac.

Dorn mu je još jednom pokazao da uđe. “Hajde, sjedni unutra.”

“Odakle si? Jesi naš?” upitao je muškarac ulazeći u automobil.

“Iz Amsterdama sam, Holanđanin”, rekao je Dorn.

Kako to da govori bosanski, zanimalo je muškarca, koji je polako dolazio k sebi.

Dorn se s nelagodom osvrnuo. Iza njega su glasno trubili, pa je dao gas. “International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia”, rekao je s određenom težinom, kao da je on sam prelagan za tu instituciju.

“A, pa tamo sam danas svjedočio”, reče muškarac. Dorn ga pogleda. Tumači na toj razini (visokoj i međunarodnoj) sjedili su u posebnim kabinama. Nije ih se moglo vidjeti iz sudnice, no oni su na monitorima mogli pratiti što se u sud­ nici događa. Dorn je toga jutra pogledao u monitor kad je počela gužva oko svjedoka. Neki muškarac bio se razmahao, ali Dorn se opet trebao usredotočiti na posao. Nakon nekog vremena, kada je nastala tišina, pogledao je bolje. To je dakle bio ovaj muškarac. Sad ga je prepoznao.

“A ja sam prevodio.”

“Odlično, onda znaš sve o meni. Možeš li me odvesti do aerodroma? Imam let tek u pola jedanaest, ali dosta mi je Haaga, vjeruj mi.”

Njegov suvozač vonjao je na znoj i hašiš. A iz jakne se pušilo kao da ispod kožnatog sloja toplo, krvavo životinjsko - 14 -

srce još uvijek tjera krv. Dorn kimnu. Ionako je prolazio pokraj aerodroma.

Dok su stajali pred semaforom, pogledao ga je sa strane.

Njegov je suputnik bio visok, tjeme mu je dodirivalo krov automobila. I bio je mršav; preširoka jakna kao da se odvojila od njega. Poluduga mu je kosa visjela u masnim pra­ menovima preko ušiju i vrata. Nije mogao imati više od četrdeset godina, procjenjivao je Dorn. Vidio je da ne nosi čarape. Bose noge virile su iz tenisica nepoznatog proizvođača. Gležnjevi su bili ljubičasti od hladnoće. Primijetio je da ga Dorn promatra.

“Nermin”, predstavio se i pružio ruku. Nepotrebno, jer jutros se na raspravi govorilo upravo o imenu. Dorn se također predstavio, glas mu je bio nesiguran, a ruka mu je zadrhtala. Još nikad nije stisnuo ruku i osjetio miris nekoga tko je izbjegao udarce palice i kroz rupu u ledu utekao lovcima. Ovaj Nermin daleko je dogurao. Nije mu samo uspjelo vratiti se iz smrti u život, već mu je kao jednom od rijetkih dozvoljeno da svoju vlažnu njušku prisloni na prozor međunarodnog prava. To je jutros učinio, što nije prošlo nezapaženo. Tužno je cvilio, tvrdoglavo lajao, šapama očajnički lupao o neprobojno staklo.

Rasprava je toga jutra počela uz prisutnost zaštićenog svjedoka. Okrivljenog Nevena S. zvanog Štuka optužnica je teretila zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti po­ činjenih u proljetnim mjesecima 1993. nad muslimanskim stanovništvom gradića Mosta, na krajnjem jugu Bosne. Pro­ ces je bio vrlo složen, vukao se već mjesecima i išao na ruku svima koji su tvrdili da su Tribunalu bili dovoljni pijuni iz ovoga rata, dok su kraljevi, kraljice i topovi, pa čak i lovci i konji prolazili bez ikakve kazne.

Tužitelj je u uvodnoj riječi napomenuo da će zaštićeni svjedok X21 posvjedočiti da je bliski suradnik Štuke imao - 15 -

časnički čin u službenoj vojsci neovisne Republike Hrvatske.

Bilo je opće poznato da je ta vojska 1993. vršila vojne operacije na teritoriju Bosne te da je pružila odlučujuću podršku bosanskim Hrvatima za vrijeme njihove ofenzive na Most. Štukin odvjetnik nazivao je tu operaciju “oslobođenje grada”, tužitelj ju je definirao kao “akciju etničkog čišćenja”.

Svjedok je potom pročitao svoje prijašnje, pismeno svjedočenje u kojem opisuje jedno svibanjsko popodne 1993. koje je proveo u kafiću sa Štukinim suradnikom koji je tom prilikom na sebi imao odoru Vojske Republike Hrvatske s činom satnika.

I to je bilo sve. Zbog toga je svjedok doletio iz Mosta u Haag. Tužitelj, neki Amerikanac, zahvalio mu je. Bila su tri suca: Englez, Amerikanac i Ganac. Kao neki loš vic, samo što nije bilo poente. Englez je dao riječ Štukinu odvjetniku.

On se pobunio protiv anonimnosti svjedoka. To je, u nedostatku bolje strategije, dosad činio svaki put u slučaju anonimnog svjedočenja.

Tužitelj je odmah ustao kako bi uložio prigovor, no svje­ dok je također ustao i otvoreno se predstavio kao Nermin, taksist iz Mosta.

Uznemirenost u sudnici. Dorn je bacio pogled na svoj monitor.

Nermin se naklonio. Kao da je htio da ispadne podrugljivo, no djelovalo je nekako ukočeno, tako da je ostavio nesiguran i uzrujan dojam, barem na Dorna. I je li pogledao Štuki u oči? Zavladala je tišina. Dorn, tumačeći smireno i pribrano, potražio je Nermina na svome monitoru ne bi li ga još jednom dobro promotrio. Svjedok je sjeo i sa slušalicama na ušima pažljivo slušao engleskog suca. Sudac ga je pitao je li mu jasno da je ovime prekinut njegov status zaštićenog svjedoka.

Nermin je potvrdno kimnuo. Rekao je da se u međuvre- 16 -

menu predomislio. On je Nermin, taksist iz Mosta. Ponovio je to naglasivši svaku riječ. Sudac je odlučio nastaviti raspravu. Žamor u sudnici. Taj taksist, šaputalo se, dobrovoljno je položio glavu na panj. Očito mu je dosta života. Štukin odvjetnik napomenuo je kako je svjedok, sudeći po mjestu sastanka – kafiću, vjerojatno bio pod utjecajem alkohola. Nerminovo je ime izgovorio jasno ga naglasivši.

Nermin je to porekao. On uopće ne pije alkohol, rekao je.

“Jeste li radili kao taksist i dotičnih mjeseci 1993.?”

Ovaj put Nermin je odgovorio potvrdno, ali nadodao je da u to vrijeme gotovo i nije imao posla. To je razumljivo, rekao je. Bio je rat. Ljudi u Mostu za ratnih mjeseci nisu izlazili iz kuće. Ako bi izašli, bilo je to u Štukinim kamionima i skupo se plaćalo. Povratak je rijetko bio uračunat.

Odvjetnik je prečuo Nerminov sarkazam i upitao ga u kojem je dijelu grada stanovao.

Nermin je odgovorio: “U kojem dijelu? Pa Most je malen grad.”

“Dobro znate na što mislim. Jeste li u razdoblju na koje se odnosi optužnica stanovali u oslobođenom dijelu? Ili u dijelu koji je bio ishodište bošnjačke agresije?”

“Stanovao sam tamo gdje su padale granate. Iz vaše perspektive: s druge strane Bistre.”

“I unatoč neprestanom granatiranju mogli ste toga dana u svibnju 1993. otići u kafić na drugoj obali?”

“Tako je.”

“Je li točno da ste se mogli nesmetano kretati s jedne strane grada na drugu zato što ste bili dio krijumčarskoga lanca u Mostu? Vi ste profiter, jedan od onih koji je kraj rata dočekao bogatiji nego što je bio prije rata.”

Tužitelj je prosvjedovao. Engleski je sudac upozorio - 17 -

odvjet­nika. No Nermin je već bio preuzeo riječ: “Svašta sam činio da bih preživio. I pomagao sam prijateljima da napuste grad. I susjedima. Naravno, imao sam i troškove. Nisam znao da sam danas ovdje u ulozi optuženoga.”

Sudac ga je umirio. Ne, nije optužen, ali radi vjerodostojnosti njegova svjedočenja ovakve pojedinosti nisu potpuno beznačajne. Odvjetnik obrane izričito je zatražio od suca da Nerminove primjedbe unese u zapisnik.

Tužitelj nije imao više pitanja. A ni odvjetnik.

Engleski je sudac kimnuo i obratio se Nerminu: “You may step down, sir.”

“Kako mislite?” upitao je Nermin. Tužitelj je uznemireno pogledao suca. Ovo svjedočenje bilo je za njega još jedan udarac u ovom ionako problematičnom slučaju. Nekoć se proslavio kad je u Miamiju uspio strpati iza rešetaka trgovce drogom. U međuvremenu nije bio više ni sjena onoga koji je na početku slučaja u kuloarima isticao svoju slavnu prošlost public prosecutora u Sjedinjenim Državama, i koji je Dornu prvog radnog dana, poželjevši mu dobrodošlicu, iz­ ja­vio kako je ovdje u Haagu on a mission. “I’m gonna nail his ass”, rekao je tada ciljajući na Štuku.

“Tužitelj mi je obećao da ću pred sudom moći ispričati svoju priču.” Nermin je upitno pogledao engleskog suca.

Ovaj se pak opet obratio tužitelju.

“Sud zahtijeva da tužitelj ubuduće svoje svjedoke temeljito pripremi na protokol koji se poštuje u ovoj sudnici.” A onda se okrenuo Nerminu: “Please, sir, step down.”

No Nermin se nije pomakao, već je počeo govoriti. Dorn je prevodio.

“Moje ime je Nermin, a radim kao taksist u Mostu. Imao sam djevojku. Zvala se Jasmina. Voljeli smo se. Jednoga dana su je odveli. Nikada je nisam pronašao. Tijelo joj nije plutalo

- 18 -

među leševima u Bistri. Još uvijek je tražim. Nju ili njeno tijelo. Želim znati gdje je. Što se s njom dogodilo. Ti tamo...”

– Nermin se obratio Štuki – “... što si s njom učinio?”

Sudac je izgubio strpljenje. “Dosta, gospodine. Ne smijete ispitivati optuženog. Rasprava je završena. Gotovo.”

Nermin je ustrajao. “Čemu uopće ovaj Tribunal ako se ne može utvrditi istina o mojoj djevojci? Nisam ovdje zbog časničkih činova nekog Hrvata, već da bih saznao sudbinu svoje djevojke.” Podigao je glas i patetično upitao: “Je li to pravda?”

Sudac je upitao tužitelja je li mu prošlost svjedoka bila poznata. Je li se znao identitet nestale žene? Pojavljuje li se njezino ime u popisu nestalih iz optužnice? Tužitelj je potvrdno kimnuo, priča je poznata i temeljito je istražena, ali nije prikupljeno dovoljno dokaza da bi se pridodala optužnici. Tijelo žene nikada nije pronađeno.

Sudac je rekao Nerminu: “Suosjećam s vašim gubitkom, sir, ali to ne može opravdati vaše neumjesno ponašanje. Mo­ rate shvatiti da ovo nije mjesto gdje se pričaju priče. Svrha ovoga suda jest to serve the cause of justice. Savjetujem vam da se pokušate obratiti Međunarodnom Crvenom križu.” “Židovi imaju muzej gdje se ljudima koji su već pedeset godina pod zemljom vraćaju lica, a vaš sud nije u stanju ot­ kriti što se prije tri godine dogodilo s mojom djevojkom, u gradu prepunom vojnika UN-a i novinara. Je li to pravda?”

Sad se upleo i sudac iz Sjedinjenih Država. “Ako ne prekinete, morat ćemo vas udaljiti.” Dao je znak sudskim stražarima. Nermin i dalje nije pokazivao namjeru da ode, te je američki sudac nastavio: “Želio bih da se unese u zapisnik da namjera suda ni u kom slučaju nije nikakva usporedba s holokaustom. Genocid nije predmet nijedne točke optužnice u slučaju gospodina Štuke.”

- 19 -

“Look here”, ponovno je uzeo riječ Englez, “sud iskreno suosjeća s vašim gubitkom. No mi obrađujemo samo one slučajeve koji su službeno pravno utemeljeni.”

Nermin je odgovorio, ali nije se čulo što. Ljutito je lupnuo o mikrofon. Dva sudska stražara prišla su mu sa strane i položila svoje teške ruke na njegova krhka ramena. Lagani stisak bio je dovoljan.

Engleski i američki sudac došapnuli su si još nekoliko riječi. A treći se sudac, iz Gane, probudio. Barem je tako izgledalo. U svakom slučaju, tek je sad bljesnula zasljepljujuća bjelina njegovih očiju. Bilo je vrijeme ručku.

- 20 -

- 244 -

This book was published with the support of the Dutch Foundation for Literature.

Objavljivanje ove knjige potpomogla je Nizozemska zaklada za književnost.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey, Zagreb Godina izdanja 2011., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-322-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 272 -

- 273 -

- 274 -