Bezdan
Josip Mlakić
Bezdan
-1-
Od istog autora u izdanju Frakture Majstorović i Margarita Božji gnjev Svježe obojeno Planet Friedman
-2-
Josip Mlakić
Bezdan
Fraktura -3-
© Josip Mlakić i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-810-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 946334
-4-
i. dio Imena viĹĄnje
-5-
-6-
1.
Pratila ih je kiša. Zrak je mirisao na prašinu, a asfalt ispred njih bio je mokar i taman. Starica je osluškivala bubnjanje kiše po krovu automobila. Zatim je kiša prestala, oblaci su se razišli, a po mokrom asfaltu bljeskale su dugine boje zaostalih mrlja motornog ulja. Prolazili su pored uspavanih polja, zaustavljenih, mrtvih rijeka, kraj ustreptalih vijenaca kanadskih breza isprepletenih svjetlucavom paukovom mrežom sunčeve svjetlosti, preko mostova po kojima su kotači automobila ljepljivo brujali... U brzacima rijeka rasli su lelujavi cvjetovi svjetlosti, dok se u bistroj i zamišljenoj vodi uz obalu lijeno ljuljao plastični otpad. Prolazili su kroz spaljena, mumificirana sela, pored kuća iz čije su izmučene, spaljene utrobe bujali korov i šiblje, grmovi bazge, divljih ruža i gloga, kraj discipliniranih suncokretovih polja po kojima su drijemale stotine tisuća, možda i milijuni pognutih, dobroćudnih klonova biljki. Zatim se put penjao, a nisko sunce ostalo je iza njihovih leđa i kroz stražnja im stakla grijalo vratove i zatiljke. Starac je drijemao, a starica plakala. “Još malo”, rekao je vozač. Zvao se Marko. On je bio starčev i staričin sin. Dobio je ime po starčevu ocu. Zurio je u put ispred sebe, u komadić sjene koji je lebdio ispred automobila. Dlanovi su mu bili vlažni i po koži volana ostajale su mrlje. “Što plačeš?” upitao je. “Ne znam”, rekla je starica. Lice joj je bilo ljepljivo i hladno. -7-
Zatim su stigli, i starac se probudio. Vratili su se. Tu, kamo su došli, nije bilo asfalta, već uski prolomljeni put po kojem su gmizali blatnjavi tragovi kotača. Iznad ulaznih vrata njihove kuće visjela je zastava. Sunce joj je ispiralo boje, a po plitkim naborima treptale su sjene. Stablo jabuke iza kuće bilo je obraslo imelom. Starac je otišao do njega i pipao prstima sivu, sijedu koru stabla. Starica je stajala pored automobila. Još uvijek je plakala. Marko je prošao pored nje. Tlo pod njegovim nogama je pištalo, a u žitkom blatu ostajali su tragovi njegovih stopa. Otvorio je prtljažnik i izvukao duboke gumene čizme. Nalazile su se iza gajbe s pivom i boce su zveckale dok ih je izvlačio. Izuo je cipele i obuo čizme. Zatim je olabavio kravatu. Krugovi njegova audija bili su zaprljani blatom. Starac se vratio. “Osušila se”, rekao je. “Morat ću je posjeć.” “Jabuka?” upitala je starica. Starac je gledao prema krošnji stabla. Desetak minuta poslije stigao je kamion. Zaustavio se iza audija. Marko je širom otvorio ulazna vrata, a dvojica usporenih i bezvoljnih mladića skidala su stvari s prikolice i unosila ih u kuću. Marko i vozač kamiona stajali su sa strane, razgovarali, pušili i promatrali ih. Pronosili su stolce, nabubrele, tuste okrugle torbe, krevete, ormare… I, konačno, kuhinjski stol i prašnjavi televizor čiji je ekran pucketao pod njihovim prstima. Kada su završili, Marko je iz prtljažnika automobila donio pet boca piva. Otvorio ih je plastičnim upaljačem. Sjeli su na stubište ispred ulaza i pili pivo: starac, vozač, Marko i mladići. Sunce je visjelo iznad njihovih glava, a u ruševine oko njih uselio se vjetar. Starica je bila u kući, stajala je uz prozor i promatrala ih. Sada nije plakala. Jedan od mladića pokupio je čepove boca s tla, stavljao ih između srednjaka i palca lijeve ruke i pucketanjem prstiju katapultirao ih preko audija. Lebdjeli su u zraku, padali po pašnjaku s druge
-8-
strane puta i trenutak potom nestajali u uzburkanoj šumi isklasalih vlati pirike. “Evo ti još jedan”, rekao je vozač kada je odletio i aterirao posljednji čep, te dodao mladiću novi koji je pokupio ispod svojih nogu. Mladić ga je uzeo i pažljivo namještao na prste. Oni su to promatrali, a kada je mladić podigao ruku, svi su usmjerili pogled iznad njegove glave. Čep je napokon poletio, i oni su u tišini ispratili njegov let.
-9-
- 10 -
2.
Starac je čistio dvorište. Ubijeno, pusto selo ravnodušno je bdjelo nad njim. Sakupljao je šutu, tovario je na ručna kolica, odvozio na put i istresao u rupe. Zatim ju je razbijao čekićem i ravnao lopatom. Radio je to cijelo jutro. Starica ga je povremeno promatrala kroz prozor. U jednom trenutku nije ga vidjela, nije bio ni u dvorištu ni na putu. Kolica su bila prislonjena uz stablo jabuke. Zatim mu je čula korake kada je ušao u kuću. “Napravi nam kavu!” rekao je. Starica je nalila vodu u posudu, stavila preko nje poklopac i spustila sve na štednjak. Stajala je i promatrala kako se prozirni, stakleni poklopac magli i kako se po njemu hvataju kapljice. “Ne moraš stajat cijelo vrijeme pored šporeta”, rekao je starac. Starica je šutjela. “Pa se poslije žališ kako te bole noge”, rekao je. Starica je izvadila dvije šalice iz ormarića i stavila ih na stol ispred starca. Voda na štednjaku je zakipjela. Starica je napravila kavu. Zatim je spustila džezvu na stol i sjela nasuprot starcu. Nalila im je kavu u šalice tako, sjedeći. Džezva je bila emajlirana i imala je na dnu oštećenje u obliku javorova lista. Jednom je starici ispala iz ruku i listić emajla odvojio se od dna pa ostao ležati na kuhinjskim pločicama. Starac je gledao u nju. “Šećer”, rekao je. “Nisi donijela šećer.” - 11 -
Starica je ustala i otvorila viseći ormarić iznad sudopera. Tu je stajalo pet keramičkih posuda. Bile su poredane po veličini. Uzela je najveću, zastala, vratila je i uzela drugu. Stajala je s posudom u ruci i razmišljala. Bilo je dvanaest sati. Iz smjera grada čuo se zvuk crkvenog zvona. “Šta čekaš!?” rekao je starac. Skinula je poklopac, ovlažila jezikom kažiprst desne ruke, zarila ga u sadržaj posude, izvukla i liznula jezikom. Vratila je posudu i ponovo uzela onu najveću. Ponovila je sve: skinula poklopac, na isti način zarila kažiprst u prah, izvukla ga te liznula. Stavila je poklopac na posudu, zatvorila ormarić, vratila se za stol i spustila posudu sa šećerom ispred starca. Kažiprst joj je bio ljepljiv. “Ne možeš ni sekunde čekat”, rekla je. “Odmah se ljutiš.” Starac je nasuo tri žličice šećera u svoju kavu. Pričekao bi da šećer potone, a zatim dodavao novi. Volio je piti kavu s mnogo šećera i nije čekao da se ohladi: pio ju je vrelu. Pritom je glasno srkao. “Šta misliš za kravu?” upitao je starac. “Braco je reko...” Braco je bio Marko, njihov sin. “Pitam tebe! Marko nek zapovijeda u svojoj kući!” Starac ga nikada nije zvao Bracom. “Nemamo staju.” “Popravit ćemo je.” “Kako hoćeš”, rekla je.
- 12 -
3.
Bila je noc´ i starica je promatrala fotografije. Nosila je naočale. Starac je pogledao preko njezina ramena. Promatrala je u tom trenutku fotografiju njih dvoje. Držao joj je ruku preko leđa. Iza njih se ljeskala zaustavljena, zaleđena voda. Ona je nosila sunčane na očale i imala na sebi šarenu cvjetastu haljinu. Sunčanice nisu bile njene. Pripadale su uličnom fotografu. Vratila mu ih je nakon fotografiranja. Nakon toga poželjela je imati slične. Nikada to nije rekla starcu. “Austrija”, rekao je. “Tamo je bilo bolje. Bolji je život tamo.” “Bili smo mlađi”, rekao je starac. “Ova haljina”, rekla je starica, “poslije sam od nje napravila krpu za otiranje poda. Kad se poderala.” “Bila je skupa. Idemo spavat.” Starica je skinula naočale, vratila fotografije u kutiju, odnijela je u spavaću sobu i gurnula pod krevet. Starac je ponekad gunđao zbog toga što je kutiju s fotografijama držala tu, ispod kreveta, zbog vlage. Predlagao je da je stavi na ormar. Vani je vjetar jačao. Zavjese na prozoru su se ljuljale. Zatim su zaspali. Probudio ih je vjetar. Negdje u selu podigao je neki od načetih krovova, i čuli su kako crepovi pužu i kotrljaju se po krovu, padaju na tlo i razbijaju se. Crepovi su prestali padati, a iz smjera zidova njihove staje sada su se čuli zvuk kravljeg zvona i pucketanje mrtvih grana jabukova stabla. - 13 -
“Kravlje zvono?” upitala je starica. “Da”, rekao je. Ustao je iz kreveta pa s noćnog stolića dohvatio baterijsku svjetiljku. Uvijek su mu stajale tu: baterijska svjetiljka i čaša vode. Upa lio ju je i odjenuo hlače. “Kud ćeš?” upitala je starica. Svjetlost starčeve svjetiljke plesala je po podu, a zatim je iscurila iz sobe. Čula je starčeve korake u hodniku. Nakon nekoliko minuta zvono je utihnulo, a potom je ponovo čula korake. Svjetlost je ušetala sa starcem u sobu pa nestala. Svukao je hlače u mraku i uvukao se natrag u krevet. “Više ne zvoni”, rekla je starica. “Nije. Visilo je na zidu. Skino sam ga.” “Mogo si nagurat sijena u njega. Ne bi zvonilo. Tako smo mi radili kad smo bili djeca. Tamo.” “Tamo” je bila druga država, u njoj su starac i starica odrasli. “I mi smo.” “Da niko ne čuje ako krava slučajno odluta u zabran.” “Da. Spavaj!” “Hoće li kiša?” “Hoće.” Vjetar se umirio i počela je padati kiša. Čuli su kako bubnja po prozorima i vidjeli, unatoč tami, kako se kišne kapi kotrljaju po staklima. Zatim su zaspali, a kiša je pred zoru prestala. Staricu je probudio bol u leđima. Pridigla se i osluškivala. Čulo se starčevo disanje, a odnekud iz utrobe kuće čuli su se strogi otkucaji sata.
- 14 -
4.
Bližila se zima. Zastava više nije visjela iznad ulaznih vrata njihove kuće. Vjetar ju je poderao po sredini, i jedno vrijeme vijorila su se dva kraja, svaki za sebe. Lamatala je tako, šarenim, onemoćalim krilima, i starac ju je jedan dan skinuo, a starica oprala pa ušila. Bila se poderala po bijelom polju. Zašila ju je debelim bijelim koncem. Poslije su, taj dan, promatrali jata ptica selica. Dugo su ih promatrali, a onda se nebo očistilo i ušli su u kuću. Staricu je jedno jutro probudio zvuk motorne pile. Starčeva strana kreveta bila je prazna. Po uzburkanim, uzoranim plahtama ležala je sunčeva svjetlost. Još se uvijek osjećao teški, kiselkasti zadah njegova tijela. Ustala je iz kreveta i prišla prozoru. Vidjela je starčev pognuti lik. Klečao je pored stabla jabuke. Na tlu pored njega podrhtavala je i poskakivala motorna pila. Razgrnula je zavjese dokraja i vratila se u krevet. Promatrala je grane stabla i grmove imele uokvirene prozorskim staklima. Grmovi su podsjećali na ptice. Grane su u jednom trenutku zadrhtale, zatresle se pa se počele pomicati. Zatim su nestale, a u prozoru su ostali slika neba i zamagljeni djelić udaljenih pašnjaka. Odmah potom čuli su se tresak i lomljenje granja. Bila je umorna. Sklopila je oči i pokušavala zaspati. Ustala je iz kreveta, odjenula se i izišla. Sunce se pomaknulo, i zaboravljena dolina ispod nje bila je zametena svjetlošću. Sjela je na panj jabuke i udisala kroz nosnice miris posječenog stabla. Starac je sada sjekirom kresao granje, a zatim ga presijecao na duljinu - 15 -
ložišta štednjaka i bacao na gomilu ispred sebe. Pod udarcima sjekire s granja je otpadala suha, naborana kora i padala po tlu oko starčevih nogu. “Napravi nam kavu”, rekao je u jednom trenutku. Starica je ustala, nakupila naramak nacijepanih drva s gomile, a starac je sjeo na palo deblo i zapalio cigaretu. “Gdje ćemo je pit?” upitala je. “Ovde”, rekao je. Starica je ušla u kuću, spustila granje ispred štednjaka, a onda je čula zvuk automobila koji je prolazio putom. U selo su se vraćali novi ljudi i to ju je radovalo. Otišla je do prozora, ispratila automobil pogledom pa sjela na kauč. Vrijeme je teklo, a onda je došao starac. Bio je bijesan. “Šta je s tom jebenom kavom?!” rekao je. Na nogama je imao duboke gumene čizme. Komadići blata i kore spadali su s njih na pod. “Bole me nešto noge”, rekla je starica. “Sad ću ja. Šta se odmah ljutiš!?” “Jebi je sad!” Starac je izišao, a ona je naložila vatru i spustila na štednjak posudu s vodom. Stajala je tu pogleda uprta u posudu sve dok voda nije proključala. Vatra u štednjaku pucketala je i šumila. Napravila je kavu i stavila šalice na poslužavnik. I sve ostalo, ovaj put nije zaboravila šećer. Iznijela je poslužavnik i spustila ga na tlo između sebe i starca. Sjela je na panj i dohvatila svoju šalicu. Počela ju je piti odmah, vrelu. Kava je bila gorka, zaboravila je u nju ubaciti šećer. Nije ga htjela ubacivati naknadno. Starac je u svoju ubacio žličicu šećera pa je dugo miješao, zatim drugu, pa treću. Pritom je promatrao staricu. Ona je gledala na drugu stranu, prema novim, crvenim krovovima ispresijecanim sjenama. Podsjećale su na mrlje vlage. “Šta je s tobom?” upitao je u jednom trenutku. “Ništa.” - 16 -
“Kako ništa!?” “Donijela sam šećer, sve sam donijela. Bolile su me noge, pa sam malo sjela.” “Malo!?” “Da.” “Sjedila si pola sata.” Starica je šutjela. “Pola sata!” rekao je on. “Bolile su me noge. I leđa su me bolila.” Starica je ustala i počela kupiti nacijepana drva s gomile. Nosila ih je i slagala ispod strehe uz stražnju stranu kuće. Strehu je napravio starac od starih, pocrnjelih dasaka koje su zaudarale na vlagu i gnjilež. Bile su zarasle u travu i utonule u zemlju. On ih je počupao odande, očistio od zemlje i glista te prislonio uz kuću da se osuše. Nekoliko dana poslije napravio je strehu. “Ovo će snijeg srušit”, rekla je. “Neće.” “Prolomit će je.” “Reko sam da neće!” “Dobro. Šta se odmah ljutiš, ako sam rekla.” “Ne ljutim se.” “Da, ljutiš se. Sve te ljuti.” “Ne.” “Uvijek te ljutilo.” Starac je zašutio. Odložio je šalicu na poslužavnik, ustao, uzeo sjekiru pa zastao i naslonio se na nju kao na štaku. Podigao je glavu i promatrao plavo, hladno i tiho nebo po kojemu se vukao bijeli trag aviona. I starica ga je vidjela. Naslonila se na zid kuće i pratila kako se rasplinjuje i uvlači u sebe, a zatim je avion zašao za oblake. U rukama je držala par cjepanica. Starac je nastavio presijecati grane dok je ona pratila kako trag nestaje i ponire u oblake na mjestu gdje je nekoliko minuta prije potonuo avion. Sve dok nebo ponovo nije - 17 -
postalo čisto. Krenula je prema starcu, a onda zastala. Sjetila se cjepanica u svojim rukama, vratila se i složila ih uz ostale. “Bole me noge”, rekla je. Starac je kimnuo i nastavio presijecati grane.
- 18 -
Josip Mlakic´ suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Ponoćno sivo, 2004., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., i Božji gnjev, 2015., te zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., i Obiteljska slika, 2002. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagra du za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a za Božji gnjev nagradu za najbolji domaći kriminalsitički roman 2014.
- 205 -
Autor zahvaljuje Ministarstvu kulture na financijskoj potpori pri pisanju ove knjige.
- 206 -
Sadržaj
i. dio Imena višnje
5
ii. dio Kiša 97 iii. dio Bezdan 163 O autoru
205
- 207 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-810-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 208 -
- 209 -
Kada nas počnu napuštati imena, i riječi, i sjećanja, sve ono što smo stvorili i s nekim podijelili – što ostaje? Nedugo nakon rata, u gradu na granici dvije žene i dva muškarca krenut će prema bezdanu, ali Josip Mlakić predobar je pisac da bi ih na tom putu ostavio bez svjetla. Možda baš zato, svjetlo se u Bezdanu vidi najjasnije: knjiga o smrti postaje knjigom o ljubavi, a priča o bolesti pretvara se u onu o sućuti i razumijevanju. Mnogo je toga još najnovija Mlakićeva knjiga. Mudra i autentična, napisana preciznim jezikom poezije, ona govori o vremenu i zaboravu, o povijestima velikim i malim, a ako smo u stanju u njoj pročitati bjeline – slučajan dodir, kavu i šutnju udvoje, život ponavljanja i ples vremena – lako bi moglo biti da je Bezdanom Josip Mlakić stvorio svoj najnježniji roman.
129,00 kn
- 210 www.fraktura.hr