Bijeli kralj by Fraktura

György Dragomán

Bijeli kralj prevela s maarskog Xenia Detoni

Fraktura -3-

Naslov izvornika: György Dragomán A fehér király ∂ György Dragomán, 2005 Prvo izdanje: Magveto˝, 2005, Budapest ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura 2008. ∂ za prijevod Xenia Detoni i Fraktura 2008. Sva prava pridræana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnoæavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuπtenja nakladnika. ISBN 978-953-266-075-3 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 685273

-4-

Mami

-5-

Tulipani

Budilicu sam naveËer skrio pod jastuk kako bih samo ja mogao Ëuti njezinu zvonjavu, a da se mama pritom ne probudi; no sat se još nije ni oglasio, a ja sam veÊ bio budan, toliko sam se spremao za to iznenaenje. Uzeo sam sa stola svoju poniklanu kinesku baterijsku lampu, izvukao vekericu ispod jastuka i osvijetlio je: bilo je petnaest do pet, pa sam je poklopio da ne zvoni. Zatim sam sa stolca pokupio odjeÊu koju sam tamo sinoÊ spremio i brzo se odjenuo, pritom sve vrijeme vodeÊi raËuna da ne dižem baš nikakvu buku. Dok sam navlaËio hlaËe, sluËajno sam ritnuo stolac, no on se, na sreÊu, nije prevrnuo, samo je naletio na stol; oprezno sam otvorio vrata svoje sobe, makar sam znao da neÊe zaškripati jer sam im dan prije strojnim uljem podmazao šarke. Prišao sam kredencu, vrlo oprezno izvukao srednju ladicu, izvadio krojaËke škare, one kojima me mama zna šišati, zatim otkljuËao patentnu bravu i tiho izišao; do prvoga odmorišta nisam ni potrËao, a tek sam odatle jurnuo niza stube. Kada sam izletio pred naš stambeni blok, veÊ sam se bio dobro zagrijao pa takav krenuo prema parkiÊu jer su tamo, u ukrasnoj gredici pokraj dotoËnice zdenca, rasli najljepši tulipani u gradu. Tada smo veÊ više od pola godine bili bez tate, premda je bilo reËeno da Êe otputovati samo na tjedan dana. Išao je u neku istraživaËku postaju na priobalju, i to zbog vrlo hitne stvari, a dok se opraštao sa mnom, reËe da mu je žao što me ne može povesti sa sobom jer je more u to

-7-

doba, u kasnu jesen, doista nezaboravan prizor. Mnogo je ljuÊe nego ljeti, tada baca goleme žute valove i sve je prepuno bijele pjene, dokle oko seže. No nema veze, obeÊao je da Êe po povratku i mene odvesti i sve mi pokazati, premda mu ni tada nije bilo jasno kako to da sam veÊ prošao desetu, a još nikada nisam vidio more. No ne mari, i to Êemo nadoknaditi sa svime što još ionako takoer moramo nadoknaditi, ni sa Ëim ne valja nagliti, imat Êemo vremena za sve, uostalom, Ëitav je život pred nama. Bila je to jedna od tatinih omiljenih izreka, iako nikad nisam baš shvaÊao što to znaËi, a kada više nije dolazio kuÊi, mnogo sam razmišljao o tome, kao što mi je Ëesto padao na pamet i naš rastanak, ono kada sam ga vidio posljednji put: tatini su kolege došli po njega s nekim sivim furgonom, a ja sam baš stigao kuÊi iz škole kad su oni kretali; da nam nije otpao posljednji sat, priroda i društvo, zacijelo ih ne bih ni sreo jer su se upravo ukrcavali u taj furgon kada sam stigao. Jako im se žurilo, njegovi ga kolege nisu ni htjeli pustiti da popriËa sa mnom, no tata ih je strogo opomenuo da to ne Ëine, uostalom, i oni imaju djecu, pa znaju da tih pet minuta ništa ne rješava. Nato je jedan njegov kolega, visoki muškarac u sivom odijelu i bijele kose, samo slegnuo ramenima i rekao: nema veze, tih pet minuta doista ništa ne odluËuje. E da, tata mi je tada prišao, stao preda me, ali me nije pogladio ni zagrlio, nego je sve vrijeme držao svoj sako, objema ga je rukama držao ispred sebe i tako mi govorio one stvari o moru, o tome da ga hitno trebaju u onom istraživaËkom centru, da Êe biti tjedan dana tamo, a ako je stanje jako teško, ostat Êe nešto dulje, dok ne sredi sve kako treba; pa mi je još malo pripovijedao o moru. No tada nam je prišao onaj njegov sjedokosi kolega, položio ruku na tatino rame i rekao: doite, gospodine doktore, isteklo je tih vaših pet minuta, sada doista moramo krenuti, inaËe Êemo zakasniti na avion. Tada se tata sagnuo, dao mi pusu u Ëelo, -8-

ali me nije zagrlio; a i rekao je da Ëuvam mamu, da budem dobar deËko jer Êu odsada ja biti muškarac u kuÊi i kao takav se moram i ponašati, a ja sam mu nato rekao: u redu, držat Êu se toga i neka se Ëuva. Uto me njegov kolega pogledao i kazao: ne brini se, braco, mi Êemo paziti gospodina doktora i namignuo mi, potom tati otvorio boËna vrata furgona i pomogao mu pri ukrcaju; šofer je u meuvremenu pokrenuo motor i Ëim su se zalupila vrata za mojim ocem, odmah su i krenuli, a ja sam u hipu pokupio školsku torbu s poda, okrenuo se i uputio prema stubištu jer sam nabavio novoga napadaËa za svoju momËad stolnoga nogometa, pa sam htio iskušati klizi li taj gumb isto tako dobro na mušemi kao na kartonu; nisam ostajao dolje, nisam ni mahao ni zurio za furgonom, nisam priËekao da išËezne na kraju ulice. Jasno se sjeÊam oËeva lica; bilo je Ëekinjavo, vonjalo na cigarete, izgledao je vrlo, vrlo umoran, a i osmijeh mu je bio nevoljak. Mnogo sam razmišljao o tome, no ne vjerujem da bi on tada unaprijed mogao slutiti da se neÊe moÊi vratiti. A mi smo za tjedan dana primili tek njegovo pismo u kojemu je javljao da je stanje mnogo teže nego što su oËekivali, da o pojedinostima, na žalost, zbog sigurnosnih razloga ne može ništa reÊi, no neko vrijeme mora tamo ostati, pa ako sve bude išlo kako treba, za koji tjedan dobit Êe dan-dva dopusta, ali zasad ga trebaju svake sekunde. Otada bi nam poslao još pokoje pismo, otprilike svaka tri ili Ëetiri tjedna, i u svakome je pisao da Êe uskoro doÊi kuÊi. No onda nije mogao stiÊi ni za BožiÊ, kao što smo ga uzalud Ëekali i za Silvestrovo, a kako smo dobrano ušli u travanj i kako ni pisma više nisu stizala, pomišljao sam da je tata zapravo pobjegao u inozemstvo, kao i otac našega školskoga druga maloga Egona, koji je preplivao Dunav i otišao u Jugoslaviju, a odatle na Zapad, no odonda nisu o njemu dobili nikakve vijesti, tako da ne znaju je li još uopÊe živ. -9-

Hodao sam otraga, iza blokova, jer nisam htio sresti nikoga, ne bih bio volio da me itko upita kamo sam to krenuo tako ranom zorom. Kod dotoËnice, na sreÊu, nije bilo nikoga, pa sam se lijepo prebacio preko lanca i ušao u gredicu meu tulipane, izvadio one velike škare i poËeo rezati cvijeÊe, i to posve nisko; stabljike sam sjekao odmah do zemlje jer mi je baka jednom rekla da što se stabljike tulipana niže režu, to Êe dulje trajati, a najbolje je ako ih se sijeËe svakako zajedno s listovima; isprva sam ih htio odrezati samo dvadeset pet, no negdje kod petnaeste pobrkao sam brojenje, tako da sam ih onda sjekao redom i više nisam ni brojio. Kaput mi je veÊ bio prepun rose, a i hlaËe, no nije me bilo briga, mislio sam na tatu, kako je, po svemu sudeÊi, i on to tako Ëinio svake godine, zasigurno je i on tako rezao tulipane svakog proljeÊa. Mama je Ëesto pripovijedala da ju je tata zaprosio s tulipanima, da joj se udvarao buketima tulipana, kao što je i godišnjicu braka slavio tulipanima; uvijek bi je, svakog sedamnaestog travnja iznenadio golemim buketom, i to ujutro, kad bi se probudila, cvijeÊe bi je Ëekalo na kuhinjskom stolu, a ja sam pak znao da im je petnaesta godišnjica braka, pa sam htio da mama dobije buket veÊi nego ikada prije. Posjekao sam toliko tulipana da sam ih jedva mogao uredno skupiti, a kako sam pokušavao prigrliti Ëitavi taj snop, cvijeÊe mi je klizilo iz ruku, pa sam onda sve te tulipane odložio na zemlju, otresao rosu sa škara i nastavio sjeÊi peteljku po peteljku misleÊi pritom na tatu, kako je, po svemu sudeÊi, i on upravo ovim škarama rezao cvijeÊe; zagledavao sam se u svoju ruku, pokušavao zamisliti tatinu, no uzalud, jer vidio sam samo svoju tanku i bijelu ruku, samo svoje prste opkoljene pohabanim metalnim prstenima škara, a tada je neki stariji Ëovjek odjedanput dreknuo na mene da što to radim, neka mu smjesta priem, kako to zamišljam da samo tako porežem cvijeÊe, neka mi bude jasno da Êe smjesta pozvati policaj- 10 -

ce, pa Êu dospjeti u popravni dom, kamo i spadam. Bacio sam pogled prema njemu, na sreÊu, nisam ga poznavao, tako da sam mu mogao dobaciti neka zaveže jer krasti cvijeÊe nije grijeh; zatim sam tutnuo škare u džep, sa zemlje objema rukama uzeo u naruËaj sve te tulipane, neki su i ostali tamo, izletio iz gredice s one druge strane pa sam još Ëuo kako viËe za mnom neka me bude sram kako se to razgovaram, no ne mari, on je zapisao moj broj s nadlaktice; nisam se ni osvrnuo, znao sam da ništa nije mogao zapisati jer sam izišao u kaputu na Ëijoj nadlaktici nije bio zašiven moj registracijski broj iz škole, pa sam, nimalo zabrinut, potrËao kuÊi, stišÊuÊi cvijeÊe objema rukama da se ne slomi; glavice tulipana meusobno su se sudarale, pokatkad me doticale po licu, a široki su listovi samo šuškali i šušljetali, mirisalo je kao kad se šiša trava, samo mnogo jaËe. Kad sam stigao na Ëetvrti kat, zastao sam pred vratima, ËuËnuo i oprezno položio cvjetove na otiraË; zatim se uspravio i polako otvorio ulazna vrata, prekoraËio cvijeÊe i dugo stajao u mraËnu predsoblju osluškujuÊi što se zbiva. Mama se, na sreÊu, još nije bila probudila, pa sam tulipane mogao bez problema unijeti u kuhinju; sve sam ih odložio na kuhinjski stol, ušao u smoËnicu, ispod police izvukao najveÊu staklenku za krastavce, odnio je do pipe, napunio vodom, potom je stavio nasred stola i lijepo u nju stavio tulipane, no bilo ih je toliko da nisu svi stali u staklenku za krastavce, nekih deset ostalo je po strani, pa sam ih metnuo u sudoper, zatim prišao stolu i, koliko sam znao, nastojao srediti buket, no to mi baš i nije uspijevalo: tulipani su zbog mnogo zelenila stajali priliËno zbrda-zdola, neki su bili prekratki, neki predugi, vidio sam da im moram poravnati stabljike ako želim da mi buket kako-tako izgleda, a tada mi pade na pamet da bih iz smoËnice mogao izvuÊi i onaj veliki lonac za pranje rublja, pa bi mi onda i sve cvijeÊe stalo unutra, a usto - 11 -

možda ne bih ni trebao poravnavati stabljike. Tako da sam prišao vratima špajze, otvorio ih i sagnuo se da izvuËem lonac. E da, uto sam Ëuo da se otvaraju vrata kuhinje, ali i da se oglasila mama pitajuÊi: tko je tamo, ima li koga; nije me opazila jer su me zaklanjala vrata špajze, no ja sam kroz uzak otvor odškrinutih vrata vidio kako je zastala, bila je u dugoj bijeloj spavaÊici, bosonoga i vidio sam joj lice kada je ugledala tulipane, posve je pobijeljelo, jednom se rukom naslonila na dovratnik, a usne su joj se razmaknule, pomislio sam da Êe se nasmiješiti, no prije bi se reklo da joj je lice bilo kao da Êe uzviknuti, kao da se sprema izvikati na nekoga, kao da se silno razgnjevila ili kao da je nešto strašno boli, posve se izbeËila i oËi su joj se stisnule i Ëuo sam da vrlo duboko diše. Uto se osvrnula po kuhinji i tada otkrila otvorena vrata špajze, pustila dovratnik i maknula pramen s lica, duboko uzdahnula i upitala: sine, jesi li to ti, a ja na to nisam rekao ništa, samo sam se izvukao iz zaklona vrata smoËnice i stao pokraj stola da bih joj rekao kako sam je htio iznenaditi i lijepo je molim da se ne ljuti, jer nisam htio ništa loše, nego sam sve to uËinio zato jer me tata zamolio da dok njega nema kod kuÊe, ja budem muškarac u kuÊi; i tada sam vidio da se pokušava nasmiješiti, no na oËima joj se vidjelo da je i dalje jako tužna, no rekla mi je da se ne ljuti, a glas joj je bio posve dubok i bridak, ne, ne ljuti se i lijepo zahvaljuje, i dok je to govorila, prišla mi je i zagrlila me, no ne kao inaËe, nego mnogo, mnogo jaËe, žestoko me stisnula uza se, kao onomad kada sam bio jako bolestan. Nato sam i ja nju zagrlio i stisnuo je uza se, i preko svoje odjeÊe, a i njezine spavaÊice, osjetio kako joj kuca srce, pa sam se sjetio tulipana i kako sam kleËao na zemlji u parku i kako sam rezao tulipan za tulipanom i osjetio kako me mama još silovitije privija uza se i nos mi je bio posve pun mirisa tulipana, odnosno onog jakog vonja trave i zelenila. Uto sam osjetio kako je zadrhtala i - 12 -

znao da Êe odmah zaplakati, a znao sam i to da Êu onda i ja zaplakati, a to nisam htio, no nisam je mogao pustiti, pa sam je samo stiskao i htio joj reÊi da ne tuguje i da nema problema, no nisam mogao progovoriti, nisam uopÊe mogao otvoriti usta. Uto je netko odjedanput pritisnuo zvonce na ulaznim vratima, žestoko navalio na nj, zvonce je zvonilo vrlo glasno i dugo, jedanput, dvaput, pa treÊi put i tada sam osjetio da me mama pušta; tijelo joj je odjedanput postalo posve ledeno, pa sam i ja nju pustio i pritom rekao neka priËeka, idem vidjeti tko je. Dok sam prilazio vratima, padalo mi je na pamet da Êe to zacijelo biti policajci, jer me taj Ëovjek u parku ipak prepoznao i prijavio, pa su oni, eto, došli, došli po mene da me odvedu jer sam devastirao javno dobro i brao tulipane, pa sam pomislio da ipak ne bih trebao otvarati vrata; no zvono je neprestano zvonilo, vrlo glasno brenËalo, a usto su i kucali na vrata, tako da sam ipak posegnuo za patentnom bravom i otvorio im. Nisu to pred vratima bili policajci, veÊ oËevi kolege, oni s kojima sam ga vidio na odlasku. Toliko sam se iznenadio da nisam uspio ni progovoriti, no tada me onaj visoki sjedokosi pogledao i upitao je li majka kod kuÊe, a ja sam samo kimnuo i pomislio da joj je tata zacijelo po njima poslao dar za godišnjicu braka i baš sam htio reÊi neka uu jer Êe se moja draga majka sigurno obradovati kad ih vidi. No prije nego što sam uspio išta izustiti, sjedokosi se opet obrecnuo na mene da zar nisam Ëuo, nešto me je pitao, a i na to sam mu rekao: jest, ona je kod kuÊe, a nato je onaj drugi, nešto nižega rasta, takoer progovorio i rekao da Êe oni sada uÊi, no zastali su u predsoblju i onda me niži upitao koja je mamina soba, a ja sam mu rekao da je mama u kuhinji i pohitao naprijed da joj javim kako su došli tatini kolege i da je on zasigurno po njima poslao pismo ili neki dar. Mama je upravo pila vodu iz lonËiÊa s dugim drškom, iz onoga koji nam služi kada - 13 -

punimo kuhalo za kavu; ruka joj se zaustavila usred pokreta, pogledala me, zatim joj je pogled prošao pokraj mene prema tatinim kolegama i vidio sam da je iza lonËiÊa problijedjela; nato je spustila taj lonËiÊ i vidio sam da su joj se usne stvrdnule kao kad je jako ljuta, baš tako, i onda je vrlo glasno upitala tatine kolege što traže kod nas i lupila lonËiÊem s dugim drškom o pult tako silovito da je iz njega blihnuo ostatak vode i pritom mi rekla neka smjesta napustim prostoriju. No dotle su obojica ušla za mnom u kuhinju; onaj visoki sjedokosi nije ni pozdravio, nego je odmah upitao majku: što je, niste ni rekli djetetu, na što je mama nijeËno zavrtjela glavom i rekla da se to njega ne tiËe. No visoki sjedokosi nato je primijetio da je to greška, jer Êu prije ili poslije ipak saznati, a te je stvari najbolje prevaliti preko glave odmah na poËetku, jer laž raa laž, i onda se mama nasmijala i uzvratila: o da, baš ste vi pravi prijatelji istine, na što je niži opomenuo mamu da zaËepi i mama je uistinu zašutjela, a sjedokosi je stao pred mene i upitao me: zar ti, mali, još uvijek vjeruješ da smo kolege tvojega oca, na što ja nisam ništa rekao, no osjeÊao sam kako mi se tijelo hladi kao na satu tjelesnoga nakon trËanja na kronometar, kada se moraš nagnuti naprijed jer Ëovjek inaËe ne može doÊi do daha. Uto mi se sjedokosi nasmiješio i rekao neka napokon shvatim da oni nisu tatini kolege nego dolaze iz unutarnje sigurnosti, a otac mi je uhiÊen zato što je sudjelovao u protudržavnoj raboti, tako da ga neko vrijeme zasigurno neÊu vidjeti, i to dosta dugo vrijeme, jer moj tata kopa nasip kod Dunavskoga kanala* i znam li ja što to znaËi, e pa to znaËi da je u radnom logoru i, kako je handrast, neÊe dugo iz-

Kanal Dunav ∑ Crno more trasiran je 1949., a dovršen 1984. Na izgradnji, koja je prekinuta 1955. i nastavljena tek 1975., radile su tisuÊe politiËkih kažnjenika komunistiËkog poretka. (op. prev.)

- 14 -

držati, pa se odande nikada neÊe vratiti; možda više nije ni živ, i kako je to izgovorio, mama je zgrabila lonËiÊ s pulta i tresnula ga na pod tako silovito da se razletio u komade, na što je Ëasnik zašutio i na trenutak nastade muk, a mama je rekla da bi sad bilo dosta, neka prekinu, no ako žele i nju odvesti, neka je odvedu, ali mene neka puste na miru jer sam još dijete: pustite ga na miru, jeste li razumjeli, a sad recite što želite, recite što tražite ovdje. Na što je niži rekao da im je bilo usput, pa kad su veÊ ovdje, pomislili su da Êe možda malo prošvrljati i naÊi nešto zanimljivo u sobi gospodina doktora. Mama je nato upitala imaju li nalog za to, a visoki sjedokosi Ëasnik nasmiješio se mami i rekao da im ne treba nalog baš za svaku sitnicu, nema u tome niËeg lošeg ako malo prošvrljaju, uostalom, oni i ne vjeruju da bismo mogli imati nešto što bi trebalo skrivati. Mama je tada vrlo glasno rekla da nemaju pravo tako postupati i neka se gone odavde, neka odu, jer ako ne, ona Êe iz istih stopa onako u spavaÊici otiÊi pred vijeÊnicu, sjesti i mirno prosvjedovati, javno zahtijevajuÊi da joj puste muža; uostalom, što to uopÊe znaËi da ga veÊ pola godine drže u pritvoru bez suda i presude: bez obzira na to kakva je ova zemlja, ipak imamo ustav, imamo i zakone, a za pretres stana mora se imati nalog, pa neka ga pokažu ili se nose odavde. Sjedokosi se nato osmjehnuo mami i rekao da joj vrlo dobro pristaje ta silna ratobornost, pa tati zacijelo jako nedostaje tamo na iskopima Dunavskoga kanala, jer je zaista prekrasna žena i baš je šteta što se njih dvoje više nikada neÊe sresti. Mama se tada zacrvenjela, lice joj je postalo posve rumeno, vidio sam da joj se Ëitavo tijelo propinje i pomislio da Êe smjesta priÊi sjedokosom Ëasniku i ispljuskati ga; pomislio sam da je još nikada nisam vidio tako bijesnu - 15 -

i tada se mama doista pomaknula, ali ne prema Ëasniku, nego je prišla ravno ulaznim vratima, otvorila ih i rekla: sad bi bilo dosta, van odavde, gubite se iz ove kuÊe, ali smjesta, jer ako ne, ona Êe iz istih stopa nazvati svekra, za kojega i sami znaju da je bio partijski sekretar i uzalud su ga penzionirali, ima on još dosta privrženika, pa može srediti da ih se zbog ovoga što su uËinili, premjesti u odjel prometne policije, pa ako sebi žele dobro, neka odu. Mama je to rekla tako, baš tako strogim tonom da umalo Ëak i ja nisam povjerovao, premda sam znao da mama nikada, ama baš nikada ne bi svojom voljom nazvala u stan mojega djeda, jer odonda kad joj je baka rekla u facu da je abnormalna židovska kurva, ona ne komunicira s njom, a ni s djedom, no to se iz onoga kako je mama govorila uopÊe nije vidjelo. Na to je Ëasnik nižega stasa samo rekao: dobro, ako je to tako kako ona misli, da je starome još ostalo išta od utjecaja, napose sada kad su mu i sina odveli, e pa onda se grdno vara i neka bude sretna što nisu i nju internirali, ali ako joj se baš telefonira i tužaka, neka samo izvoli, i koraknuo je prema pultu, dohvatio ladicu s priborom za jelo i naglo je izvukao, ali tako silovito da mu je ladica ostala u ruci, a noževi, vilice, žlice i žliËice razletjeli su se po Ëitavoj kuhinji. Zatim je praznom ladicom tresnuo po pultu, ali tako žestoko da joj se stražnji rub odvalio, i rekao: izvolte, sad Êete se imati zbog Ëega žaliti, ali to je tek poËetak, bogme tek poËetak, i vidio sam kako se nacerio i znao sam da Êe iz istih stopa prevrnuti stol. No tada ga je sjedokosi primio za rame i usput mu rekao: mir, Gyurka*, smiri se, pusti, Ëini se da smo krivo procijenili ovu damu, mislili smo da zna kada i s kime mora biti ljubazna; no ona oËito nema toliko pameti da prepozna

Gyurka ∑ György (od milja). (op. prev.)

- 16 -

tko joj je sklon, izgleda da se pod svaku cijenu želi uvaliti u nevolje. Dobro je, neka bude kako ona želi. »asnik po imenu Gyurka tada je bacio polomljenu ladicu na pod, skroz tamo kraj razbacanog pribora za jelo, i pritom rekao: dobro je, druže majore, postupimo kako vi želite, poimo. Nato je Ëasnik po imenu Gyurka pogledao mamu, kimnuo, zatim se okrenuo prema meni i rekao mi: u redu, sad Êe otiÊi, ali samo zato što vidi da volimo cvijeÊe, a tko voli cvijeÊe, taj zacijelo ne može biti loš Ëovjek, i dok je to govorio, prišao je stolu, a ja sam pomislio da Êe, eto, ipak oboriti staklenku za krastavce, ali on je samo izvukao jedan tulipan iz nje, digao ga do nosa, omirisao i rekao da kod tulipana jedino ne valja što nema miris, inaËe je prekrasan cvijet, i zatim je izišao iz kuhinje; poimo, druže majore, na što sjedokosi nije rekao ništa, samo je mahnuo neka i on krene, pa je Ëasnik po imenu Gyurka krenuo prema van, ali kad je stigao do mame, pružio joj je tulipan, koji je ona bez rijeËi uzela, na što je Ëasnik po imenu Gyurka rekao: cvijeÊe cvijeÊu, zatim se još jedanput okrenuo prema meni, pogledao me, namignuo, te potom izišao kroz vrata i produžio stubama prema dolje. I major je izišao, a mama je htjela zalupiti vratima za njima, no major je iznenada prekoraËio prag i postavio nogu tako da mama ne može zatvoriti vrata i tako rekao lijepo, mirnim tonom: zažalit Êete vi još ovo, gospoo, jer kada se iduÊi put vratimo, povadit Êemo i daske iz podova i išËeprkati kit iz prozorskih krila, zavirit Êemo Ëak i pod kadu, pa i u plinsku cijev, rastavit Êemo Ëitavu kuÊu i možete biti sigurni da Êemo pronaÊi ono što tražimo i što tada poželimo naÊi, u to možete biti sigurni, onda je zašutio, okrenuo se pa i on krenuo prema dolje. Mama je nato zalupila vratima, a prije toga još sam Ëuo i da joj major govori: dovienja. Mama se okrenula, naslonila lea na zatvorena vrata i stajala tamo s crvenim - 17 -

tulipanom u ruci, gledala u krhotine razbijene šalice, u razbacan pribor za jelo, u polomljenu ladicu; usne su joj se trgnule, zatim stisnule, pogledala je u mene i vrlo tiho rekla da donesem lopatu i metlu pa Êemo onda pokupiti krhotine šalice; ja sam uto pogledao u tulipane, one u staklenci za krastavce na stolu, i htio sam upitati mamu: ono što su Ëasnici rekli za tatu nije istina, zar ne, je li da Êe on doÊi kuÊi, i okrenuo sam se prema mami i vidio da ona upravo miriše onaj tulipan, a oËi su joj se tako vodeno caklile da sam znao da jedva suspreže suze, pa je radije nisam ništa pitao.

- 18 -

Skok

Szabi* i ja vrlo smo brzo zakljuËili da se od krede uopÊe ne dobiva vruÊica, da je to samo legenda, jer smo pojeli svaki po kredu i pol i nije nam bilo ništa, premda smo isprobali Ëak i kredu u boji; Szabi je pojeo jednu zelenu, a ja crvenu, no uzalud smo Ëekali ispod mosta kraj škole nekih sat i pol da vidimo što Êe biti, nije nam bilo ništa, samo smo piškili u boji, ja pomalo crveno, a kod Szabija je vuklo na zelenkasto. Pritom se nismo usudili još jedanput iskušati ni onaj trik s toplomjerom. Mene je mama prošli put zatekla dok sam gurao kraj toplomjera u kalorifer, a Szabi je prije nekih dva tjedna, baš prije kontrolnog iz matke, prošao još gore jer ga je držao tik do žarulje male lampe, pa se živa u trenu toliko zagrijala da je izletjela na drugom kraju termometra, tako da je Szabija onda njegov tata istukao remenom, i to onim krajem na kojemu je kopËa; dakle ni to nije dolazilo u obzir, no nešto smo ipak morali smisliti. Znali smo da smo, ako se do sutra ne razbolimo, gotovi. Ostali u školi zatuÊi Êe nas jer Êe se dotle otkriti da smo sav novac skupljen u razredu za koji smo trebali kupiti materijal za zastave i transparente koje Êemo nositi na prvosvibanjskome mimohodu, zapravo spiskali na automatima u suterenu Lutkarskoga kazališta u tamošnjoj kockarnici. Jer nam je Feri** lagao da su to takvi novi *

Szabi ∑ Szabolcs (od milja). (op. prev.) Feri ∑ Ferenc (od milja). (op. prev.)

- 19 -

aparati na kojima svaki treÊi igraË automatski dobiva, baš zato i jesu automati, pa kad smo prvi put pokušali, doista smo i osvojili deseticu, no nakon toga iskljuËivo smo gubili, tako da smo na kraju samo htjeli dobiti svoj novac natrag. I zaista, onu treÊu stoticu razmijenili smo samo zato da dobijemo natrag što smo dotad izgubili, što nam umalo nije i uspjelo, ali onda, kad je zasvijetlilo, nismo uspjeli uhvatiti ritam i baš kad smo pritisnuli polugu, ona se baš iz ekstrasuperbonusa prebacila u ništa, tako da smo izgubili sav novac, pa smo uzalud govorili tipu koji usitnjava da to nije bio naš novac i neka nam ga vrati. On je samo grohotao i rekao da je to tako s igrama na sreÊu, pa ako budemo previše otvarali gubicu, dobit Êemo pokoju po njoj, a ako ne kanimo više igrati, onda nek se gubimo, jer samo zauzimamo mjesto platežno sposobnim igraËima. I onda, kad smo veÊ stigli do Ceste muËenika revolucije, Szabi i ja samo smo se pogledali jer smo obojica znala da smo se sada uvalili u doista velike nevolje: nato je on rekao da bi bilo najbolje otiÊi na kolodvor i kriomice se ukrcati na neki teretni vlak i otiÊi u Petros¸ani*, prijaviti se u rudare, jer je negdje Ëuo da tamo zapošljavaju i djecu i nikoga ništa ne pitaju kad se prijavljuje za posao, naprosto zato što u rudniku ugljena uvijek trebaju radnike. Na što sam ja rekao neka on ide ako želi, ali ja neÊu jer baš nemam volje umrijeti od silikoze pluÊa, nego hajde da se radije razbolimo, jer ako to dobro odradimo, možemo se izvuÊi iz Ëitavoga prvosvibanjskog sluËaja. Nato je Szabi rekao: dobro, a i to da kreda uzrokuje vruÊicu, tako da smo to odmah i isprobali, no ništa nije vrijedilo i uzalud sam od crvene krede piškio crveno, to se nimalo nije Ëinilo krvavim, a pritom uopÊe nije ni vonjalo, tako da sam znao da se moramo sjetiti neËega drugog, na što je Szabi

Rudnik ugljena. (op. prev.)

- 20 -

rekao da bi bilo najbolje otiÊi do zdenca pa iz dotoËnice popiti toliko vode koliko god možemo, jer ako dovoljno brzo pijemo tu ledenu izvorsku vodu, jamaËno Êemo zaraditi jednu lijepu i ozbiljnu upalu pluÊa, a to su veÊ tri tjedna u bolnici; pritom Êe nas svi žaliti, tako da im novac neÊe biti ni na kraj pameti. Kod zdenca nije bilo gotovo nikoga, samo ih je Ëetvero stajalo s vrËevima, i dok su ih oni punili, mi smo se popeli na postolje otuene skulpture i Ëas se Szabi pravio da je LuËonoša Revolucije, Ëas ja, a štos je bio u tome da smo morali što više ispružiti desnu ruku, kao da je u njoj doista baklja, i pritom se uopÊe nije smjelo micati; usto se spomenik smio gaati svaki put samo jednim zrnom pržine, no nikako ne u lice, a pobijedio bi onaj tko izdrži dulje. Baš sam ja bio na redu kad je i posljednji koji je Ëekao napunio vrË, a tada je Szabi zgrabio Ëitavu šaku kamenËiÊa i sve ih bacio na mene, zatim je rekao da moramo dalje jer nas upala pluÊa veÊ Ëeka, a ja nato: u redu, ali nek on poËne jer se prvi toga sjetio, osim toga i zato što je varao kad smo se igrali spomenika, a on je kazao da ionako zna da sam kukavica, pa Êe mi pokazati kako se to radi. Voda je istjecala kroz debelu vodoravnu željeznu cijev iz zidiÊa ispod spomen-ploËe, a na toj je ploËi pisalo da je na tome zdencu utažio že i slavni hajduk Iancu Jianu, zaštitnik sirotinje, dok je bježao pred svojim progoniteljima, a i to da je to ljekovita voda te da je trudnice i majke koje doje ne smiju piti. Tako, kada se Szabi nagnuo prema cijevi u nakani da poËne piti, ja mu rekoh nek stane, ne mora se žuriti, zaboga, zar nije proËitao što piše na ploËi, da tu vodu ne smiju piti trudnice; no Szabi se tome uopÊe nije smijao, premda inaËe bi, a i rekao je nek se ne glupiram jer su to pogibeljno ozbiljne stvari, pa se to radi tako da Ëovjek mora priljubiti usta uz otvor cijevi, i to tako da voda uopÊe ne potekne mimo; osim toga ona se ne smije - 21 -

odmah gutati, nego treba poËeti brojiti i stiÊi najmanje do sto, pa kada tlak u cijevi bude tako silovit da mu se jedva može oduprijeti, tada se naglo moraju otvoriti usta jer Êe nam ledena voda poteÊi niz ždrijelo i jednjak tako strašnom brzinom da Êe odmah napuniti želudac i tako nam ohladiti organizam da se garant dobiva upala pluÊa. Onaj tko to dobro izvede, taj Êe se na licu mjesta onesvijestiti, no ne smije ga se ispljuskati, veÊ samo polijevati po licu hladnom vodom jer Êe od toga isti Ëas doÊi k sebi; ja sam mu nato rekao: dobro, neka ne priËa toliko, nego da poËne jer bi se moralo iskoristiti to da baš nitko ne dolazi po vodu, jer ako netko naie i vidi da ustima pokušavamo zaËepiti cijev zdenca, baš mu i neÊe biti drago. Szabi je nato potvrdio da sam u pravu i da Êe on poËeti pa se lijepo sagnuo pod cijev i pritisnuo usta na njezin kraj tako da ni kap ne može poteÊi mimo, a ja sam poËeo glasno brojiti da i on Ëuje koliko se dugo mora odupirati vodenom tlaku. Szabijeva je glava postajala sve crvenija, isprva se rumenjela kao kad se meusobno vrijeamo, zatim je postajala sve crvenija i crvenija, i nisam stigao ni do pedeset kad joj je boja veÊ bila poput cikle, potom je polako prelazila u plavo; uto je sklopio oËi i vidio sam da veÊ objema rukama stiska cijev, lice mu je bilo posve modro, a onda, makar nisam dobrojio ni do osamdeset pet, odjedanput je pustio cijev i voda je izletjela tako silovito da je Szabi zateturao, ustuknuo, a odjeÊa mu je bila naskroz mokra. Vidio sam da pokušava piti, širom otvorenih usta guta vodu, no ona je od golema pritiska zacijelo ušla u nos, jer kad je obrisao lice u rukav košulje školske odore, rekao je da to ništa ne vrijedi, sve to skupa velika je glupost jer baš ništa ne osjeÊa u pluÊima, makar bi ona sada trebala boljeti, tako da ni ova metoda neÊe upaliti. Ali neka i ja, rekao je, ipak pokušam ako želim, možda Êe meni upaliti, usto neka se ne trudim proizvesti tako povišen tlak u cijevi, bit Êe dosta ako zaËepim nos i - 22 -

popijem koliko mogu, pa sam rekao: neka bude. Lijepo sam se sagnuo pokraj cijevi i jednom rukom zaËepio nos, a drugim dlanom usmjerio vodu u usta, zatim sam poËeo gutati vodu, koja je bila dosta hladna, ali nisam se nimalo gušio, dapaËe, Ëinilo mi se da postaje sve toplija, a kad sam prekinuo, Ëinila mi se posve vruÊom, jer sam tada veÊ doista ostao bez daha, pa i ja umalo da nisam pao na lea. No Szabi je priskoËio i pomogao mi da se pridignem pa smo vrlo polako pošli prema jednoj klupi koja je još imala i naslon i sjedalicu i tamo sjeli, a ja sam osjeÊao da mi se vrti, pomalo mi je Ëak i zujalo u glavi. Szabi je rekao da se osjeÊa dosta usrano, no bio je mišljenja da je to samo od vode, od toga što smo iznenada popili toliko mnogo, iako ta voda ipak nije dovoljno hladna da bi se od nje dobila upala pluÊa, pa je najviše što Êemo zaraditi, po svemu sudeÊi, proljev, a to ne vrijedi baš ništa, i ja sam tada veÊ poËeo osjeÊati bolove u trbuhu, morao sam ga pritisnuti šakom, no kako sam se naginjao naprijed, bol je polako jenjavao, pa sam rekao Szabiju da je zamisao s upalom pluÊa velika budalaština, ništa od toga, i zato, ako se želimo spasiti skandala, moramo smisliti nešto drugo, nešto što je sigurno i dobitno, pa je Szabi nato rekao da sam u pravu i bit Êe najbolje ako slomimo nogu, a ja sam mu kazao da je naËisto prolupao jer se lom noge ne može simulirati, na što je pak on rekao: naravno da ne, uostalom, nismo htjeli ni upalu pluÊa simulirati, pa ako se želimo izvuÊi iz ove stvari s novcima, simuliranjem neÊemo postiÊi baš ništa. Uostalom, morao sam i sâm vidjeti da ono s kredom nije upalilo, nego bi bilo najbolje da krenemo gore u podnožje šume kod napuštenoga gradilišta, tamo gdje ne samo što su napravili iskope za kanalizaciju nego su i položili one debele betonske cijevi. Jer ako skoËimo na njih, garant Êemo slomiti gležanj, a dok se ne prohoda s gipsom, to je barem tjedan dana, na što sam ja rekao da je lomljenje noge previše opasno, iz toga - 23 -

se mogu izroditi ozbiljne nevolje, Szabi je nato poËeo grohotati i pritom govoriti da sam kukavica; osim toga on je veÊ dva puta lomio nogu, a jednom je imao Ëak i razbijenu glavu i neka imam na umu da to i nije baš tako loše; jedino što u tome ne valja jest ono dok se ne skruti gips, jer je gips vruÊ pa ti se Ëini da Êe te spržiti, no nakon toga se masu vremena može markirati, a dobro je i to što se pletaÊom iglom možeš Ëešati pod gipsom, kad pada kiša, ne moraš iÊi ni u školu, usto trËanje na tjelesnome možeš eskivirati još nekih pola godine, kao ne smije se Ëovjeku optereÊivati noga, pa ako se ne usudim to napraviti, on Êe svima reÊi kakva sam kukavica, da se bojim lomljenja noge; nato sam mu rekao neka ušuti jer nisam kukavica, pa je Szabi rekao: u redu, o tome Êemo nakon skoka, i onda smo krenuli prema gradilištu. Nismo mogli prebrzo hodati jer nam je trbuh još uvijek bio prepun vode, a ja sam pri svakom koraku osjeÊao kako mi klokoÊe u želucu, pa smo jedanput i stali jer se Szabi morao popiškiti, a onda još jedanput jer je meni bilo muËno, pa umalo nisam povraÊao, no naposljetku smo ipak stigli do gradilišta. Szabi je znao gdje se prelazi preko dašËane ograde jer je jedanput veÊ prošao ovuda po Bergmanove cijevi i da skupi nešto karbida, pa je rekao da se ne moram bojati jer u stražarskoj dašËari veÊ dugo nema nikoga, kao što nije bilo teško naÊi ni iskope za kanalizaciju jer je zemlja na jednoj strani kanala bila visoko nabacana. Szabi je išao naprijed, popeli smo se na sam vrh nasipa i odatle zurili u kanal, a u kanalu su veÊ bili položeni elementi debele betonske cijevi, samo još nisu bili spojeni cementom; tada je Szabi rekao da mu je baš žao što smo tako iznevjerili razrednu zajednicu i da mu je krivo što ostali zbog nas neÊe moÊi na natjecanje transparenata, jer razred koji izradi najljepše transparente dobiva dvotjedno nagradno logorovanje na moru, na što sam mu priopÊio da je i meni krivo jer sam i sâm jako - 24 -

želio doÊi do mora, no onda sam opet bacio pogled dolje na betonsku cijev, pa mi je palo na pamet da ni kroz nju nikada neÊe poteÊi ništa, ni voda ni otpadne tekuÊine, jer se ni sama stambena Ëetvrt ionako nikada neÊe podiÊi. Rekao sam Szabiju da se ne mora pretjerano brinuti, jer na tome natjecanju ionako ne bismo dobili, nego Êe pobijediti neki razred iz 3. škole; uostalom, ona redovito pobjeuje na svim natjecanjima, veÊ i zato što je pohaaju djeca partijskih aktivista. Osim toga zbog razreda se ne isplati tugovati, jer još se nije dogodilo da neki razred ne bi sudjelovao na natjecanju transparenata ili u mimohodu; ako je to nareeno, razrednik Êe zasigurno odnekud nabaviti materijal i opet Êe se sve napraviti, jer ni on ne želi nevolje, pa je Szabi nato upitao: je li to sigurno, a ja sam rekao da je tome baš tako, nego hajdmo sad, skoËimo, jer budemo li dugo stajali ovdje, napustit Êe nas hrabrost, Szabi je onda rekao: neka bude, ali da glasno brojimo do tri pa da na tri zajedno skoËimo. Tada smo obojica još jedanput pogledala dolje u iskop, vidjelo se da je dosta dubok, odande gdje smo stajali nekih Ëetiri ili pet metara. Onda smo obojica poËela brojiti, no Szabi je kod dva zastao i rekao da zatvorimo oËi i poËnemo ispoËetka. Nato smo obojica zatvorila oËi i poËela ispoËetka, a meni je iznenada palo na pamet da ako obojica skoËimo u provaliju i zaista slomimo nogu, neÊemo se moÊi izvuÊi iz jame. Baš sam htio reÊi Szabiju neka priËeka, ali kad sam to htio izustiti, Szabi je veÊ bio skoËio, a kad sam otvorio oËi, vidio sam da se toliko odrazio da umalo nije preskoËio kanal. No skok ipak nije bio dovoljno dug, pa se Szabi ramenom zabio u suprotni zid kanala, zatim pao dolje u dubinu, ravno na betonsku cijev. Grozno je bolno kriknuo i objema se rukama uhvatio za gležanj pa je zalegao postrance pokraj betonske cijevi i još se uvijek držao za nogu kad me poËeo zazivati po imenu i vrlo glasno, plaËnim glasom zapomagati, a ja sam mu onda viknuo onako s - 25 -

visine neka ostane miran, odmah Êu se spustiti do njega. Nato je dignuo pogled, lice mu je bilo mokro od suza, i kazao neka se gonim u materinu kad sam takvo kukaviËko govno da sam ga pustio da sâm skoËi, no tada sam se obrecnuo na njega neka zašuti, jer sam vidio da uopÊe nije kanio skoËiti u dubinu kanala, i da nisam imao više pameti od njega, sada nitko ne bi mogao iÊi po hitnu. No Szabi je nastavio sa psovkama i neprestano ponavljao da ga strahovito boli noga, a ja sam mu opet dobacio da prav mu budi, zaslužio je to jer me htio navuÊi na tanak led i neka se strpi, dovest Êu pomoÊ premda to zapravo nije ni zaslužio, pa sam poËeo trËati prema stambenim blokovima, a u meuvremenu sam veÊ znao i to da Êu sutradan u školi reÊi kako novac nemamo zato jer sam pola morao dati ljudima hitne pomoÊi da zaista otpreme jadnoga Szabija u bolnicu, a drugu smo polovinu dali lijeËniku kako Szabijev lom ne bi namještao bez anestezije.

- 26 -

SadrĹžaj

Tulipani

Skok

Propast svijeta

Trnokop

Glazba

Brojevi

Ventil

Dar

Rat

102

Afrika

131

Poput premetaĂ&#x2039;ine

151

Zlatni nalaz

157

Tunel

178

Obilje

185

Kino

194

Pogodba

208

Vidik

229

Sprovod

240

- 265 -