Biljar u Dobrayu

Biljar u Dobrayu

Biljar u Dobrayu Dušan Šarotar “Čitka autentična refleksivna proza s manjkom pretencioznosti.”

AirBeletrina -1-

-2-

Dušan Šarotar

Biljar u Dobrayu prevela sa slovenskog Jagna Pogačnik

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je ostvaren uz financijsku potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Naslov izvornika Biljard v Dobrayju © Beletrina, 2007 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Jagna Pogačnik i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-786-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 938116

-4-

Ako negdje postoji oko veće od života, onda ono može obuhvatiti pogledom čitav svemir, sa svim vidljivim i nevidljivim svjetovima, kako dobro, tako zlo; kažu da je čovjeku dano da vidi cjelinu, ugleda istinu koja je zgusnuta u sekundi života, samo u trenutku prelaska iz života u smrt. Ostaje pitanje jesu li svi ti prelasci, posljednje sekunde, također uhvaćeni pogledom onog velikog oka, naime – vidi li ih samo ili ih i shvaća? Zatvori li se ponekad i sjeća li se?

-5-

-6-

Uspavanka

-7-

-8-

1.

Gluho i šuplje nebo spustilo se sve do prizemnica koje su kratko dahtale u vlažnom i zagušljivom zraku. Ti čudni, bezbojni dahovi koji su se dizali iz mrtve zemlje i zabludjelih maglica ležali su ispred varoši kao snažan duh prošlosti kojem sada više nisu vjerovala ni djeca. Tajna koja se odavno uko­ rijenila u tim krajevima opet je morala bježati. Moglo je se osje­titi u tom neobičnom šumu koji je lebdio nad otvorenom ravnicom. Sada, dok je odlazila, otvarala se ljepljiva praznina.

Negdje duboko ležale su samo naftne mrlje i stupovi kamene soli. U gustoj magli koju još dugo neće raspuhati nijedan vjetar bio je sakriven posljednji trag toga da život može biti i drukčiji.

Još je davno, naime, izblijedio sjaj srebrnih žličica za kavu i utihnulo odlučno lupanje figurica po šahovskim pločama koje se miješalo sa zanesenim razgovorima u kavanama.

U pozadini te gospodske i naizgled uglađene igre riječi i duha grad je uvijek živio svoj drugi, skriveni život. Slutilo ga se kao podlu, tešku, čak neizlječivu bolest koja je polagano izjedala njegovu idiličnu sliku. Možda je to bio samo dah vremena o kojem su mudro govorili, ali su svi bili jedinstveni u tome -9-

da zauvijek prolaze zajedničke zlatne godine, vrijeme kad su se na cestama, u kavanama, u kinu, kao velikom zajedničkom vrtu, sretali i pozdravljali ljudi toga malenog, od svijeta sakrivenog svijeta.

Sjeta, nerazumljiva melankolija i zagledanost u tamne pej­ zaže, izblijedjele fotografije, duga samotna sanjarenja te prije svega uranjanje u muk, sve su to bili znakovi kronične bolesti koja je zadobivala moć nad varoši.

U taj sat, krajem ožujka četrdeset pete godine, iz podrumskih se pivnica i zabranjenih točionica moglo čuti još samo nerazumljivo mrmljanje mješavine polupijanih jezika koji su se teško hvatali ukoštac s neusklađenim zavijanjem violina i napukloga bubnja. Skladno i muški odlučno sada su se javljale samo vojne trube koje su pozivale na posljednji marš.

Priča o dobrim ljudima te se noći teško odupirala podmuklome vjetru koji je hladnokrvno brisao natpise na izblijedjelim spomenicima. Ta tajna sila bila je snažnija od oluja i dublja od poplava o kojima su ovdje nekad govorili. Dolazila je kao slutnja, ili duga noćna mora, koja se zavukla u ovdašnje duše prije no što su zaspale ili se namrtvo zapile.

Sve je to s visine pritiskalo ovaj zaboravljeni i pospani grad koji je bio umoran od prividnog sjaja i jalovih veličina, možda čak preumoran da umre, kao što je umrla nada u dolazak onoga koji će suditi po slovu zakona.

Drvene rolete na visokim prozorima građanskih i trgovačkih kuća uz Horthyjevu cestu bile su potpuno spuštene, a negdje daleko otraga, ispod hladnih stropova salona, u dnevnim - 10 -

sobama s pogledima na vrtove koji su još bili prekriveni injem, kidale su se rijetke riječi, kao suhi kašalj protiv kojega nema lijeka.

“Rakija s medom i odležati, to jedino pomaže”, govorilo se po ulicama. Iako protiv smjernosti i prije svega straha, koji je izvirao iz kroničnog nedostatka volje, nije djelovao nijedan lijek. Šutnja i rijetke nespretne riječi, izrečene iza gluhih zidova, tako su još više uranjale u sjećanja na nekadašnja ljepša vremena. Ono što je bilo sve glasnije i takoreći pred vratima neutvrđene i pospane varoši, koju bi uzdrmao svaki panonski lahor, u snovima su vidjeli samo rijetki. Bilo je tu nečega divlje­ga, uništavajućega i istovremeno oslobađajućega, poput snažnog domaćeg lijeka protiv krvavoga kašlja koji u velikim količinama uzrokuje opijenost, ludilo, nerijetko čak i smrt.

I na prozorima radničkih i napola seoskih kuća koje su se u pravilnim redovima naslanjale na duge blatnjave ceste visjele su guste, više puta prepravljane zavjese, koje su čak i danju rijetki razmicali. Tako su u tim niskim, crnim sobicama ljudi po cijele dane sjedili i čekali. Iz njihovih blijedih lica i vodenih očiju polako je istjecao život. Posljednje četiri godine kroz njih je tekla nevidljiva rijeka vremena, nabijena mržnjom i očajem koji je vrtložni tijek grabio i nosio odnekud izdaleka.

U tome mirnom, ravničarskom svijetu gdje je rijeka usporila, skoro se zaustavila, polako odlažući taj nesnosni teret.

Sve je to ležalo na dušama tihih i strpljivih ljudi koji su ovdje, u tom udaljenom i skrivenom svijetu, poslušno sjedili i čekali. U svojoj poniznosti i predanosti bili su kao da ih je izabrao sam Bog. Odano su nosili besmisao svijeta koji su - 11 -

poznavali samo iz priča, i to samo zato da svijet konačno ne klizne usred blatnjavih ravnica i ne potone zauvijek u svemirsko ništa.

Tako je grad duge godine samovao, zagledan u sebe i skoro zaboravljen od Boga, velike politike, čak i od ratne strahote.

Sada, u njezinu skorom raspletu, zlo oko odjednom se počelo pogledavati i s tim zakutkom svijeta.

Kraj rata bio je na pragu, slutio se u tom prizemnom miru u kojem su mještani skoro pozaspali.

Svako malo moglo se odnekud izdaleka, iza Srebrnog brijega, odakle se otvarao pogled na beskonačnu valovitu ravnicu, preko Mađarske, Poljske pa sve do Baltičkoga mora, čuti prigušeno pucanje.

Na Panonskome moru umjesto zvijezda sjajile su topovske salve. U noći kakva je bila toga ožujskoga dana, pretamnoj za rane proljetne noći, puno premračnoj za prvo crveno proljeće, kako se ovdje već šuškalo, moglo bi se s visokog balkona vidjeti osvijetljenu kremaljsku zvijezdu. Ali ovdje nije bilo visokih balkona, a na zvonike se već dugo nitko nije penjao, tako da su svi ovisili samo o glasinama, poluistinama, nadama i više od svega o vračarama koje su gledale u budućnost iza svakog ugla.

- 12 -

2.

Onaj koji je prolazio kroz drvored topola, koje su svih tih godina nijemo rasle u nebo, kao da se ne obaziru na ludilo koje se razraslo u glavama ljudi, čuo je, doduše, prigušeno pucanje, ali mu se činilo da su to samo izdisaji Sóbočana koji su još uvijek u snu padali s kreveta, kao djeca koja prvu noć spavaju sama. Čovjek koji je pogrbljen gazio po jarku ispod topola cestom od Rakičana prema Sóboti tek je sada, začuvši skoro istovremeno udaranje papinskih i luteranskih zvona u daljini, shvatio da je blizu cilja.

“To je Sóbota”, promrmljao je raspucalim usnama. Na nje­ govu mršavom, sivom licu koje su zakrivali široki, zgužvani krajevi otrcanog šešira nije bilo tragova ni veselja, ni očaja.

U dubokim očima upalima u koščatu lubanju počivao je pogled koji više ništa nije moglo uznemiriti. Kao da je svjetlost koja je dolazila iz neshvatljive unutrašnjosti već vidjela svu stravu i ljepotu ovoga svijeta. Sada su se oči, kao da se odmaraju, nepomično zagledale u sliku te usnule varoši koja je ležala negdje izvan stvarnoga svijeta.

Naslonio se na topolu koja je već tjerala prve zelene listove - 13 -

na dugačkim, tankim granama. Zagrlio ju je da ne padne. Bo­ jao se da će pasti i zaspati poput svoga suputnika Šamuela Aschera, koji je klonuo u rakičanskom parku. To je moralo biti malo dalje, ne više od stotinjak metara, iako koliko je vremena, koliko godina prošlo, više nitko nije znao.

Vitka, uspravna stabla dizala su se od zemlje, čak i kad ih nitko nije gledao. Topole će rasti kraj ceste i onda kad ovdje više ne bude nikoga da stupi u njihove dugačke sjene. Te bes­ konačne tamne trake koje su dodirivale same rubove bezgranične ravnice jednom će možda jedine sezati preko obzora.

Prilika, ranjena i umorna od puta, ukočeno je zastala nasred ravnice, na puškomet od grada nad kojim se već crvenjelo ožujsko nebo. Uzalud je čekala da se otvore vrata silnoga drve­ noga tornja. Topole su tiho rasle u beskonačno nebo.

- 14 -

Francu Ĺ varcu, mome djedu, koji o tome nikada nije govorio

- 283 -

- 284 -

Dušan Šarotar rodio se 1968. u Murskoj Soboti. Studirao je sociologiju kulture i filozofiju u Ljubljani. Radi kao urednik u AirBeletrini. Poeziju, eseje i priče objavljuje od studentskih dana. Prvu knjigu kratkih priča Potapljanje na dah objavio je 1999. i od tada je napisao niz proznih knjiga: Mrtvi kot, Nočitev z zajtrkom, Nostalgija, Ostani z mano, duša moja / Ostani z menov, düša moja i Ne morje ne zemlja. Prvu zbirku poezije Občutek za veter objavio je 2004. u suautorstvu s Ferijem Lainščekom, nakon koje su slijedile Krajina v molu i Hiša mojega sina. Najpoznatije mu je i najprevođenije djelo roman Biljar u Dobrayu, prvi put objavljen 2007.

Osim pisanjem i uređivanjem Dušan Šarotar bavi se i scenarističkim radom i fotografijom te spada u red najvažnijih suvremenih slovenskih autora.

- 285 -

Jagna Pogačnik književna je kritičarka i prevoditeljica, rođena 1969. u Zagrebu. Književne kritike, eseje i rasprave objav­ljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima te na Hrvatskom radiju. Od 2000. književna je kritičarka Jutarnjeg lista, gdje prati domaću proznu produkciju. Objavila je izbor iz hr­vat­ske fantastične proze Prodavaonica tajni, knjige sa­bra­ nih književnih kritika Backstage, Proza poslije FAK-a i Kombajn na književnom polju, izbor iz nove hrvatske proze Seks&grad u novoj hrvatskoj prozi, odabrane kratke priče Najbolje hrvatske priče 2005. i antologiju suvremene hrvatske proze Tko govori, tko piše.

Sa slo­venskoga jezika prevela je stotinjak književnih i stručnih tekstova objavljenih u periodici, desetak radiodrama te dvade­ setak knjiga su­vremenih slovenskih prozaika. Za prevođenje je 2000. nagrađena međunarodnom nagradom Kulturkontakta iz Beča. Članica je Društva hrvatskih pisaca, Hrvatskog društva književnih prevo­dilaca, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Matice hrvatske.

- 286 -

SadrĹžaj

Uspavanka 7 Velika panonska glazba 191 Staljinove orgulje 243 O autoru O prevoditeljici

285 286

- 287 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Prijevod je financijski poduprla Javna agencija za knjigu Republike Slovenije.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Anita Peti Stantić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., srpanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-786-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 288 -

- 289 -

U smiraj Drugog svjetskoga rata, u trenutku kada se itekako dobro zna tko je poražen, a tko je pobjednik, u Murskoj Soboti, na granici Horthyjeve Mađarske i okupirane Slovenije, u hotelu Dobray susreću se oficiri i vojnici koji odlučuju o životu i smrti, dame noći i obični građani koji samo čekaju da sve prođe, a da i oni ne dožive sudbine svojih susjeda Židova. I dok povijest navlači zavjesu, dok se čini da je vrijeme za lov u mutnome, neke stvari, a prije svega međuljudski odnosi, bivaju savršeno osvijetljene.

Ispripovijedan iz perspektive glavnoga junaka koji preživljava Holokaust, ali u njemu ostaje bez obitelji, Biljar u Dobrayu roman je o propasti svijeta u kojem se ne biraju krivi i nevini i koji tolike sudbine i sva­ kodnevice svojim padom povlači za sobom u mrak i ništavilo. Duboko emotivan, prepun detalja koje zapaža promatrač koji u sudbonosnim događajima su­ djeluje i samom svojom prisutnošću, Biljar u Dobrayu istinit je i potresan prikaz grada koji puca pod teretom povijesti. U romanu premreženom kontrastima svjetla i tame, kulture i nekulture, krajnje realističnog i sno­ vitog, Dušan Šarotar ispisuje skladnu simfoniju užasa u kojoj svaka nota, svaki ulomak, svaki lik besprije­ korno odzvanja u odnosu prema drugima.

139,00 kn

www.fraktura.hr

- 290 -