Bjeguni

Dobitnica Nobelove nagrade za književnost

OLGA TOKARCZUK

Bjeguni Bjeguni

–1–

Od iste autorice u izdanju Frakture: Knjige Jakubove

–2–

Olga Tokarczuk

Bjeguni preveo s poljskog Mladen Martić

Fraktura –3–

Naslov izvornika Bieguni © Olga Tokarczuk, 2007. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Mladen Martić i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-213-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1059753

–4–

Jesam

Nekoliko mi je godina. Sjedim na prozorskoj klupčici, oko mene porazbacane igračke, porušene kule od kocaka, lutke izvrnutih očiju. U kući je mračno, zrak se u sobama polagano hladi, tamni.

Nema nikoga; otišli su, nestali, čuju se još njihovi sve slabiji glasovi, struganje nogu, odjeci koraka i udaljeni smijeh. Za prozorom – prazno dvorište. Tama se meko slijeva s neba. Prekriva sve poput crne rose.

Najbolnija je nepokretnost: gusta, vidljiva – hladni sumrak i slaba svjetlost natrijskih svjetiljki, koja tone u mrak na udaljenosti jedva metar od svoga izvora.

Ništa se ne događa, pohod mraka prestaje pred kućnim vratima, sva vreva smrkavanja tihne, stvara gust skorup, kao na mlijeku koje se hladi. Obrisi zgrada na pozadini neba protežu se u beskraj, polagano gube oštre kutove, uglove, bridove. Svjetlost gaseći se kupi sa sobom zrak – nema se više što udisati. Mrak sada kaplje kroz kožu. Zvukovi su se zamotali u sebe, uvukli puževske oči; orkestar svijeta otišao je i iščeznuo u parku.

Ta večer je rub svijeta, napipala sam je slučajno za vrijeme igre, nehotice. Otkrila sam ju jer su me na tren ostavili samu, nisu me zaštitili. Jasno je da sam se našla u klopci, zatvorena. Imam nekoliko godina, sjedim na klupčici, gledam ohlađeno dvorište. Ugašena su već i svjetla u školskoj kuhinji, svi su otišli. Betonske ploče dvorišta natopile su se mrakom i iščeznule. Pozatvarana su vrata, zatvoreni ventili, spuštene rolete. Htjela bih izaći, ali nemam kamo. Samo

–5–

moje prisuće dobiva jasne obrise, koji podrhtavaju, mreškaju se, i to boli. U jednom trenu otkrivam istinu: više se ne da ništa učiniti – jesam.

–6–

Svijet u glavi

Na svoje prvo putovanje otisnula sam se kroz polja, pješice. Dugo nitko nije primijetio moj nestanak, stoga sam uspjela otići dosta daleko. Prešla sam cijeli park, a potom – poljskim putovima, kroz kukuruz i vlažne livade pune žabnjača, premrežene melioracijskim jarcima – do same rijeke. Rijeka je u toj nizini bila, uostalom, ionako sveprisutna, izbijala je ispod pokrova trava, oblizivala polja.

Kada sam se popela na zaštitni nasip, ugledala sam vijugavu vrpcu, put koji je izlazio izvan kadra, izvan svijeta. I ako je netko imao sreće, mogao je na njemu vidjeti čamce, plosnate velike lađe, koje su jurile na obje strane, ne obazirući se na obale, na drveće, na ljude što stoje po nasipima, poput nepostojanih, nedostojnih pozornosti orijentacijskih točaka, svjedoka njihova kretanja punog dražesti. Maštala sam da mi je, kada odrastem, raditi na takvoj lađi, a najbolje – postati samom lađom.

Nije to bila velika rijeka, bila je to tek Odra; ali i ja sam tada bila mala. Njezino mjesto u hijerarhiji rijeka, provjerila sam poslije na zemljovidima, bilo je podosta drugorazredno, ali vidno, podgrofica iz provincije na dvoru kraljice Amazone. No meni je posve dostajala, činila mi se golemom. Tekla je kako je htjela, od davnine neregulirana, sklona izlijevanjima, nepredvidiva. Na nekim mjestima uz obalu zapinjala je o nekakve podvodne zapreke i tada su u vodi nastajali virovi. Protjecala je, paradirala, zauzeta svojim ciljevima skrivenima iza obzorja, negdje daleko na sjeveru. Na nju se nije moglo spustiti pogled, jer ga je izvlačila iza horizonta, do gubljenja ravnoteže.

–7–

Nije obraćala pozornost na mene, zauzeta sobom, nestalna, ski­ talačka voda u koju se nikada ne može ući dvaput, kako sam saznala poslije.

Svake je godine debelo naplaćivala nošenje lađa na grbači – jer se i svake godine u njoj netko utapao, jednom dijete za kupanja u vrućim ljetnim danima, drugi put neki pijanac, koji se čudnim slučajem zanio na mostu i unatoč ogradi pao u vodu. Utopljenike se uvijek tražilo dugo i u velikoj strci, što je cijelu okolicu držalo u napetosti.

Organizirani su ronioci i vojni motornjaci. Kako bismo saznavali prisluškujući odrasle, pronađena tijela bila su napuhnuta i blijeda – voda je iz njih isprala sav život, izobličila im crte lica tako da su i najbliži imali problema s prepoznavanjem trupla.

Stojeći na protupoplavnom nasipu, shvatila sam da će – i pored svih pogibelji – uvijek biti bolje ono što se kreće od onoga što počiva; da će plemenitijom biti promjena no stalnost; da nepokretno mora podleći raspadu, degeneraciji i pretvoriti se u prah i pepeo, dok će pokretno trajati možda i vječno. Otada je rijeka postala iglom zabo­ denom u moj sigurni, postojani krajobraz parka, rasadnika u kojemu je u stidljivim redovima nicalo povrće, i nogostupa od betonskih ploča na kojima se igralo školice. Probijala ga je naskroz, okomito označavala treću dimenziju; bušila je u njemu rupu, i dječji se svijet pokazivao jedva gumenom igračkom iz koje je pišteći izlazio zrak.

Moji roditelji nisu bili posve sjedilačko pleme. Puno su se puta selili s mjesta na mjesto, sve dok se na kraju nisu na dulje zadržali u provincijskoj školi, daleko od poštene ceste i željezničke postaje.

Putovanjem je postajao već sam izlazak preko međe, pohod u grad.

Kupnja, rješavanje papira u općinskom uredu, uvijek isti frizer na glavnom trgu pored gradske vijećnice, u istoj kuti, neuspješno pranoj i kloriranoj, jer je boja za kosu mušterija ostavljala na njoj kaligrafske mrlje, kineske znakove. Mama je bojila kosu, a otac ju je čekao u kavani Nova za jednim od dva vani postavljena stola. Čitao je lokalne novine, u kojima je najzanimljivija bila crna kronika s izvješćima o krađama pekmeza i kiselih krastavaca iz podruma.

Ta njihova turistička ferijalna putovanja, bojažljiva, škodom na­ trpanom do krova. Dugo pripremana, planirana večerima nadomak –8–

–9–

proljeća, kada tek što je nestao snijeg, ali se zemlja još nije pribrala; trebalo je čekati dok napokon ne preda svoje tijelo plugovima i motikama, dok ne dopusti da je se oplodi i onda im već oduzme vrijeme od jutra do večeri.

Pripadali su naraštaju koji je putovao s kamp-prikolicama, vukući za sobom nadomjestak doma. Plinsko kuhalo, stolovi i stolci na rasklapanje. Plastično uže za vješanje oprane robe na stalcima i drvene kvačice. Plastični stolnjak, nepromočiv. Turistički komplet za piknik – šareni plastični tanjuri, pribor za jelo, soljenke i čaše.

Otac je negdje usput kupio, na nekom od buvljaka, koje su majka i on osobito voljeli posjećivati (dok nisu bili baš zauzeti fotogra­ firanjem pored crkvi i spomenika), vojni čajnik – bakreni uređaj, po­sudu s tubom u sredini u koju bi se stavilo i zapalilo pregršt suharaka. I iako se u kampovima mogla upotrebljavati električna stru­ ­ja, vodu je kuhao u tom ibriku, dimeći i stvarajući zbrku. Klečao je nad proključalom posudom i ponosno osluškivao klokotanje kipuće vode kojom je zalijevao vrećice s čajem – pravi nomad.

Zaposjeli bi označeno mjesto, na parcelama kampa, uvijek u društvu istih takvih kao oni, čavrljajući sa susjedima preko čarapa koje su se sušile na konopcima šatora. Pomoću bedekera utvrđivala se trasa putovanja, pomno naznačujući atrakcije. Prijepodne kupanje u moru ili jezeru, a poslijepodne obilazak povijesnih spomenika gradova okončan večerom – najčešće su to bila jela iz vakuumiranih posuda: gulaš, mljeveni odresci, ćufte u umaku od rajčice. Trebalo je samo skuhati tijesto ili rižu. Vječna štednja novca, zlot je slab, to je sitniš svijeta. Traženje mjesta gdje se može priključiti na struju, i potom nevoljko pakiranje, da bi se pošlo dalje, no ipak uvijek u metaforičkoj orbiti doma. Nisu bili pravi putnici, jer su na put polazili da bi se vratili. A vraćali su se s olakšanjem, s osjećajem dobro ispunjene obveze. Vraćali, da bi s komode pokupili snopove pisama i računa. Obavili veliko pranje. Prijatelje koji krišom zijevaju nasmrt zagnjavili pokazivanjem slika. Ovo smo mi u Carcassonneu. A ovo je žena s Akropolom u pozadini.

Potom su cijele godine vodili sjedilački život, taj čudni život u kojemu se ujutro vraća onome što se ostavilo uvečer, gdje je odjeća – 10 –

prožeta zapahom vlastitoga stana, a stopala neumorno utiru stazu na tepihu.

Nije to za mene. Očito mi je manjkao neki gen koji čini da čim na duže zastaneš na nekom mjestu, smjesta pustiš korijenje. Puno sam puta pokušavala, ali moje je korijenje uvijek bilo plitko, pa bi me izvrnuo i neznatan dašak vjetra. Nisam znala nicati, ostala sam lišena te biljne sposobnosti. Ne crpim sokove iz zemlje, ja sam anti-Antej. Moja energija dolazi od kretanja – od drndanja autobusa, brujanja zrakoplova, ljuljanja brodova i vlakova.

Praktična sam, nevelika i dobro opremljena. Imam malen, nezahtjevan želudac, snažna pluća, zbijen trbuh i jake mišiće ruku. Ne uzimam nikakve lijekove, ne nosim naočale, ne primam hormone.

Kosu šišam mašinicom, jednom u tri mjeseca, skoro uopće ne rabim kozmetiku. Imam zdrave zube, možda ne previše ravne, ali čitave, samo jednu staru plombu, i to na donjoj lijevoj šestici. Jetra mi je zdrava. Gušterača – zdrava. Bubrezi, lijevi i desni, u izvrsnom stanju.

Moja je trbušna aorta normalna. Mokraćni mjehur – pravilan. Hemoglobin – 12,7. Leukociti – 4,5. Hematokrit – 41,6. Trombociti – 228.

Kolesterol – 180. Kreatinin – 1,0. Bilirubin 4,2 i tako dalje. Moj IQ – ako se u to vjeruje – 121; dovoljno. Imam posebno razvijen osjećaj za prostor, skoro eidetski, ali slabu laterizaciju. Profil osobnosti nepostojan, vjerojatno nedostojan povjerenja. Dob – psihološka. Spol – gramatički. Knjige kupujem radije u mekim koricama, da ih mogu bez žaljenja ostaviti na peronu, tuđim očima. Ništa ne sakupljam.

Završila sam studije, ali zapravo nisam izučila nijedan zanat, zbog čega mi je jako žao; moj pradjed bio je tkalac, bijelio je istkano platno, prostirući ga po padini, izlažući ga vrućim zrakama sunca.

Jako mi je odgovaralo prepletanje osnove i potke, no ne postoje prijenosni tkalački stanovi, tkanje je umjetnost sjedilačkih ljudi. Na putu pletem iglama. Nažalost, u posljednje vrijeme neke zrakoplovne tvrtke zabranjuju unošenje igala u zrakoplov. Nisam naučila, kako rekoh, nijedan fah, a ipak sam unatoč tome, što su uvijek ponavljali moji roditelji, prihvaćajući usput različite poslove i ne padajući na dno, uspijevala preživjeti.

Kada su se moji roditelji nakon dvadesetogodišnjeg romantičnog – 11 –

eksperimenta vratili u grad, kada su ih izmorile suše i mrazovi, zdrava prehrana koja je po cijele zime bolovala u podrumu, vuna od vlastitih ovaca skrbno uguravana u bezdana grla jastuka i popluna, dobila sam od njih malo novca i prvi put krenula na putovanje.

Radila sam povremene poslove gdje god bih stigla. U međunarodnoj radionici u predgrađu velike metropole namatala sam antene za ekskluzivne jahte. Bilo je tamo puno takvih poput mene. Zapoš­ ljavali su nas na crno, bez pitanja o podrijetlu i planovima za bu­ dućnost. U petak smo primali isplatu, a kome nije odgovaralo, ne bi se pojavio već u ponedjeljak. Tu su bili budući studenti u stanci između mature i prijamnih ispita. Imigranti vječito na putu u idealnu, pravednu zemlju negdje na Zapadu, gdje su ljudi sestre i braća, a moćna država ispunjava ulogu brižnoga roditelja; bjegunci koji brišu od obitelji – žena, muževa, roditelja; nesretno zaljubljeni, rastreseni, melankolični i vječno smrznuti. Ti koje je progonio zakon, jer nisu uspjeli isplatiti podignute kredite. Potucala, vagabundi.

Luđaci koje bi nakon još jednog povratka bolesti – temeljem nejasnih propisa – deportirali u zemlje podrijetla.

Samo je jedan Hindus ovdje radio stalno, već godinama, ali, istinu govoreći, njegova se situacija nije nimalo razlikovala od naše. Nije imao ni osiguranje niti ikakav godišnji odmor. Radio je šutke, strpljivo, ravnomjernim ritmom. Nikada nije kasnio, nikada nije pronalazio razloga za bolovanje. Nagovorila sam nekoliko osoba da utemeljimo sindikat – bila su to vremena Solidarnośći – makar samo za njega, ali nije htio. Dirnut mojim zauzimanjem, svakodnevno me častio oštrim curryjem koji je donosio u kohšalama. Danas se čak ne sjećam ni kako se zvao.

Bila sam konobarica, sobarica u ekskluzivnom hotelu i dadilja.

U jednome malom kazalištu zaposlila sam se tijekom jedne sezone kao garderobijerka i tako izdržala dugu zimu među baršunastim kulisama, teškim kostimima, atlasnim pelerinama i perikama. Kada sam završila studij, radila sam i kao pedagoginja, savjetnica za odvikavanje, a također, posljednje – u knjižnici. Čim bih uspjela zaraditi neki novac, polazila sam na put.

– 12 –

Glava u svijetu

Studirala sam psihologiju u velikom, sumornom komunističkom gradu, fakultet mi je bio u zgradi koja je za vrijeme rata bila sjedište postrojbe SS-a. Taj dio grada sagrađen je na ruševinama geta, moglo se to lako zamijetiti ako se pozorno pogledalo – cijela četvrt bila je nekih metar viša od ostatka grada. Metar razvalina. Nikada se ondje nisam osjećala dobro; među novim blokovima i mizernim trgovima uvijek je puhao vjetar, a studeni mi se zrak činio posebno bolnim, štipao je za lice. Zapravo je to i nadalje, unatoč izgradnji, bilo mjesto koje pripada mrtvima. Zgradu instituta sanjam i danas – njegove široke hodnike, kao uklesane u kamenu, ulaštene nečijim stopalima, izlizane rubove stuba, dlanovima polirane rukohvate, tragove otisnute u prostoru. Možda su nas zato posjećivali duhovi.

Kada smo puštali štakore u labirint, uvijek je bio jedan čije je ponašanje proturječilo teoriji i koji je poricao naše oštroumne hipo­ teze. Podizao bi se na dvije šapice, nimalo zainteresiran za nagradu na kraju eksperimentalne rute; nesklon povlasticama Pavlovljeva refleksa, prelazio bi preko nas pogledom, a potom se vraćao ili bez žurbe posvećivao istraživanju labirinta. Tražio je nešto u pobočnim hodnicima, pokušavao skrenuti pozornost na sebe. Dezorijentirano je cijukao i tada bi ga cure, unatoč pravilima, izvlačile iz labirinta i uzimale u ruke.

Mišići mrtve, rastvorene žabe uvijali su se i ispravljali pod diktatom električnih impulsa, ali na način koji još nije bio opisan u našim udžbenicima – davali su nam znakove, a udovi izvodili očigledne

– 13 –

geste prijetnje i poruge, čime su proturječili svetoj vjeri u mehaničku nevinost fizioloških refleksa.

Tu smo poučavani da se svijet može opisati, pa čak i objasniti pomoću jednostavnih odgovora na inteligentna pitanja. Da je u svojoj biti inertan i mrtav, da njime upravljaju prilično jednostavni zakoni, koje treba objasniti i objaviti – najbolje koristeći se dijagramima. Od nas su se tražili eksperimenti. Formuliranje hipoteza.

Verificiranja. Uvodili su nas u tajne statistike, vjerujući da se uz njezinu pomoć mogu savršeno opisati sva načela svijeta – da je devedeset posto značajnije od pet.

Ali danas znam jedno: onaj tko traži red neka izbjegava psihologiju. Neka se radije odluči za fiziologiju ili teologiju, barem će imati solidno uporište – ili u materiji, ili u duhu; neće se okliznuti na psihi.

Psiha je najnesigurniji objekt istraživanja.

Bili su u pravu oni koji su govorili da se taj smjer ne bira zbog budućega posla, radoznalosti ili poziva da se pomaže drugima, već iz drugog, puno jednostavnijeg razloga. Slutim da smo svi imali neki duboko skriveni defekt, iako smo se zacijelo doimali kao inteligentni, zdravi mladi ljudi – na prijamnim je ispitima defekt bio zamaskiran, vješto kamufliran. Klupko tijesno isprepletenih emocija, zbijeno kao ti čudni tumori kakvi se ponekad nađu u ljudskom tijelu i koji se mogu vidjeti u svakom patološko-anatomskome muzeju što drži do sebe. Ali možda su i naši ispitivači bili ljudi te iste vrste i zapravo su znali što rade? Bili bismo njihovi nasljednici. Kada smo na drugoj godini obrađivali funkcioniranje obrambenih mehanizama i začuđeno otkrivali snagu toga dijela svoje psihe – počinjali smo shvaćati da bi nam, kada ne bi postojali racionalizacija, sublimacija, potiskivanje, svi ti trikovi kojima častimo sami sebe, kada bi se svijet mogao pogledati bez ikakve zaštite, pošteno i odvažno – prepukla srca.

Saznali smo na tom studiju da smo sazdani od obrana, od štitova i oklopa, da smo gradovi čija se arhitektura svodi na bedeme, kule i utvrde; države bunkera.

Sve testove, intervjue i preglede provodili smo jedni na drugima,

– 14 –

te sam nakon treće godine studija već uspijevala imenovati svoje smetnje; bilo je to poput otkrića vlastitog tajnog imena kojim se pristupa inicijaciji.

Nisam provela dugo u zanimanju za koje sam se školovala. Za vrijeme jednog od putovanja, kada sam bez novca zapela u velikom gradu i radila kao sobarica, počela sam pisati knjigu. Bila je to priča za putnike, za čitanje u vlaku, pisana kao za mene. Knjiga – kanape-sendvič, za gutanje odjednom, bez odgrizanja.

Uspjela sam se primjereno sabrati i usredotočiti, postajala sam na neko vrijeme čudovišno uho za slušanje šumova, odjeka i šuškanja; dalekih glasova što dopiru iza nekog zida.

Ali nikada nisam postala pravom spisateljicom ili – bolje je reći spisateljem, jer u tom rodu ta riječ zvuči ozbiljnije. Meni je život uvijek izmicao. Nailazila sam samo na njegove tragove, nekakvu prhut. Kada bih odredila njegov položaj, već je bio negdje drugdje.

Pronalazila sam samo znakove poput onih natpisa na kori drveća u parku: “Bio sam ovdje”. U mojem se pisanju život pretvarao u nepot­pune priče, oniričke anegdote, nejasne niti, pojavljivao se izdaleka u neobično iskrivljenim perspektivama ili u poprečnim presjecima – i teško bi bilo izvući nekakve zaključke o cjelini.

Svatko tko je ikada pokušao pisati romane zna koliko je to težak posao, riječ je o jednom od nedvojbeno najgorih načina samozapoš­ ljavanja. Cijelo vrijeme valja ostajati u sebi, u samici, u potpunoj osami. To je nadzirana psihoza, opsesivna paranoja upregnuta u rad, pa stoga lišena perja, obruča i venecijanskih maski, po kojima je poznajemo, već prije preodjevena u mesarske pregače i gumenjake, s nožem za tranširanje u ruci. U tom se spisateljskom podrumu vide jedva noge prolaznika, čuje se kuckanje potpetica. Ponekad netko zastane da se sagne i zaviri unutra, tada se može ugledati ljudsko lice, pa čak i razmijeniti nekoliko riječi. No um je zapravo zauzet svojom igrom koju kotrlja sam pred sobom u nabrzo skiciranom panoptikumu, raspoređujući figure po provizornoj sceni – autor i junak, pripovjedačica i čitateljica, onaj koji opisuje i ona koja je

– 15 –

opisana; stopala, cipele, potpetice i lica prije ili poslije postat će dijelom te igre.

Ne žalim što sam odabrala baš to zanimanje – ne bih bila dobar psiholog. Ne bih znala rasvjetljavati, razvijati obiteljske fotografije iz tame umova. Tuđa povjeravanja – često su mi dosađivala, što tužno priznajem. Iskreno govoreći, često se događalo da sam radije obrtala naše odnose i počela njima pričati o sebi. Morala sam se čuvati da iznenada ne uhvatim pacijenticu za rukav i ne prekinem je u pola riječi: “Ma što mi kažete, gospođo! A ja to osjećam posve drugačije! A što sam ja sanjala! Poslušajte...” Ili: “Što vi, gospodine, znate o besanici! I to da je napadaj panike? Pa nemojte se šaliti. Moj nedavni, taj je tek bio...”

Nisam znala slušati. Nisam poštovala granice, upadala sam u tran­sfere. Nisam vjerovala u statistiku i verificiranje teorije. Postulat: jedna osobnost – jedan čovjek, činio mi se uvijek odviše minimalističkim. Bila sam sklona prikrivanju očiglednosti, podvr­ gavanju nepobitnih argumenata sumnji – bila je to navika, perverzna joga mozga, suptilna ugoda iskušavanja unutarnjega kretanja. Sumnjičavo mjerkanje svakog suda, opipavanje jezikom i na kraju očekivano otkriće da nijedan nije istinit, nego lažan, a njegova marka krivotvorena. Nisam htjela imati čvrsta stajališta, bila bi mi nepotrebnom prtljagom. U raspravama bih stala jednom na jednu, drugi put na drugu stranu – i znam da me zbog toga moji sugovornici nisu voljeli. Svjedočila sam čudnoj pojavi koja se zbivala u mojoj glavi: što sam više argumenata nalazila “za”, to mi je na pamet padalo više onih “protiv”, a što sam se više vezala uz prve, više su me mamili drugi.

Kako bih mogla istraživati druge ljude, kada mi je i samoj bilo teško riješiti svaki test. Upitnik osobnosti, anketa, stupci pitanja i ponuđeni odgovori činili su mi se preteškima. Brzo sam zamijetila taj svoj nedostatak, stoga sam na studiju, dok smo se u okvirima prakse uzajamno analizirali, odgovarala slučajno, nasumce. Potom bi iz toga ispali čudni profili – krivulje na osi koordinata. “Vjeruješ li da je najbolja odluka ona koju je najlakše promijeniti?” Vjerujem

– 16 –

li? Kakva odluka? Promijeniti? Kada? Najlakše? “Kada ulaziš u sobu, zauzmeš li radije središnje ili periferno mjesto?” U kakvu sobu?

I kada? Je li soba prazna ili uz njezine zidove stoje crveni baršunasti otomani? A prozori – što se vidi kroz njih? Pitanje o knjizi: volim li više čitati ili odlaziti na zabave, ili to ovisi o tome kakva je knjiga i kakva je zabava?

Koje li metodologije! Prešutno se pretpostavlja da čovjek sebe ne poznaje, te da će se sam razotkriti kada mu podmetneš domišljata pitanja. Sam će si postaviti pitanje i sam odgovoriti na njega. Ne­ oprezno će pred sobom odati tajnu o kojoj ne zna ništa.

I druga pretpostavka, smrtonosno pogibeljna – da smo postojani, a naše reakcije predvidljive.

– 17 –

Sindrom

Povijest mojih putovanja samo je povijest tegoba. Bolujem od sindroma koji se može bez napora pronaći u svakom atlasu kliničkih sindroma i koji – kako tvrdi specijalistička literatura – postaje sve češći. Najbolje je posegnuti za starim (iz sedamdesetih godina) izda­ njem The Clinical Syndromes, svojevrsnom enciklopedijom sindroma.

Uostalom, za mene ona predstavlja izvor neprestanih nadahnuća.

Bi li se netko još odvažio opisati čovjeka u cjelini, općenito i objektivno? S punim uvjerenjem poslužio pojmom osobnosti? Prihvatio se uvjerljive tipologije? Ne vjerujem. Pojam sindroma pristaje putnoj psihologiji kao saliven. Sindrom je nevelik, prijenosan, nije povezan s bespomoćnom teorijom, epizodan je. Njime možeš nešto objasniti, a potom ga baciti u koš. Spoznajni alat za jednokratnu uporabu.

Moj se zove Sindrom Perseverantne Detoksikacije. Kada bismo to preveli izravno i bez pretjerivanja, proizašlo bi da mu bit počiva na ustrajnom vraćanju svijesti na stanovite slike, ili čak na kompul­ zivnom traganju za njima. On je inačica Sindroma Lošega Svijeta (The Mean World Syndrome), koji u posljednje vrijeme neuropsihološka literatura prilično dobro opisuje kao posebnu inficiranost medijima. To je zapravo vrlo gradska tegoba. Pacijent provodi duge sate pred televizorom, tražeći daljinskim upravljačem samo one kanale na kojima se emitiraju najstrašnije vijesti: ratovi, epidemije i katastrofe. Opčinjen viđenim, više nije u stanju odvojiti pogled.

Sami simptomi nisu pogibeljni i dopuštaju spokojan život, samo ako se uspije sačuvati distanca. Ta se neugodna tegoba ne liječi,

– 18 –

znanost ostaje u tom slučaju pri gorkom utvrđivanju samog postojanja sindroma. Kada pacijent uplašen sobom na kraju dospije u psihijatrov kabinet, taj će mu naložiti da obrati veću pozornost na higijenu života – ostavi se kave i alkohola, spava u dobro provjetrenoj prostoriji, radi u vrtu, tka ili štrika.

Moj skup simptoma sastoji se u tome da me privlači sve što je pokvareno, nesavršeno, krhko, napuknuto. Zanimaju me nesavršeni oblici, pogreške u djelu stvaranja, slijepe ulice. Ono što se trebalo razviti, ali je iz nekih razloga ostalo nerazvijeno; ili pak obrnuto – preraslo plan. Sve što odstupa od norme, što je premalo ili preveliko, pretjerano ili nepotpuno, monstruozno i odbojno. Forme koje ne čuvaju simetriju, koje se multipliciraju, šire se ustranu, pupaju, ili suprotno, reduciraju mnogostrukost na jedno. Ne zanimaju me ponovljivi događaji, onakvi kakvima se s pozornošću klanja statistika, oni koje svi slave sa zadovoljnim, familijarnim smiješkom na licima. Moja je osjetljivost teratološka, monstrofilna. Trajno sam i zamorno uvjerena da se baš tu na površinu probija pravi bitak i objavljuje svoju prirodu. Nenadano, slučajno razgolićavanje. Stidljivo “ups”, porub rublja ispod pomno plisirane haljine. Metalni, odvratni skelet iznenada izlazi ispod baršunaste presvlake; erupcija opruge iz plišanog naslonjača koja besramno demaskira iluziju svake mekoće.

– 19 –

Kabinet čuda

Nikada nisam bila odviše marljivom posjetiteljicom umjetničkih muzeja i rado bih ih, ako bi to trebalo ovisiti o meni, zamijenila kabinetima čuda u kojima se sakuplja i izlaže ono što je rijetko i neponovljivo, neobično i čudovišno. Ono što postoji u sjeni svijesti, a kada pogledaš – izmakne iz vidnoga polja. Da, zasigurno imam taj nesretni sindrom. Ne privlače me zbirke u središtima gradova, već one male, pribolničke, često spuštene u podrume kao nedostojne cijenjenih izložbenih prostora i ukazujuće na sumnjivi ukus davnih kolekcionara. Salamander s dva repa u ovalnoj staklenci, s njuškicom položenom prema gore, koji čeka sudnji dan kada će svi preparati svijeta napokon uskrsnuti. Dupinov bubreg u formalinu. Ovčja lubanja, čista anomalija, s dvostrukim brojem očiju, ušiju i njuški, lijepa kao slika antičkog božanstva višeznačne prirode. Ljudski plod ukrašen ogrlicom i s pomno kaligrafiranim potpisom “Fetus Aethiopis 5 mensium”. Godinama prikupljani ispadi prirode, dvoglavi i bezglavi, nerođeni, sneno plivajući u rastvoru formaldehida.

Ili slučaj Cephalothoracopagus Monosymetro do danas izložen u jednom pennsylvanijskome muzeju – gdje patološka morfologija ploda s jednom glavom i dva tijela podvrgava sumnji temelje logike 1 = 2. I za kraj, dirljiv kućni preparat, kuhinjski: jabuke iz 1848. uspavane u špiritu, sve čudne, nenormalnih oblika; netko je očito odlučio da ti ekscesi prirode zaslužuju besmrtnost i da će opstati samo to što je drugačije.

Upravo se prema tome strpljivo krećem na svojim putovanjima, tragajući za pogreškama i omaškama prirode.

– 20 –

Svikla sam pisati u vlakovima, hotelima, čekaonicama. Na spuštenim stolićima u zrakoplovima. Bilježim pod stolom za vrijeme objeda ili u toaletu. Pišem na stubama muzeja, u kavanama, u automobilima parkiranima pored ceste. Zapisujem po komadićima papira, u notesima, na razglednicama, na koži dlana, na ubrusima, na marginama knjiga. Najčešće su to kratke rečenice, sličice, ali ponekad prepisujem i odlomke iz novina. Događa se da me zavede neka prilika izdvojena iz mnoštva i tada skrećem sa svoje maršrute da bih je na tren pratila, započela priču. To je dobra metoda; usavršavam se u njoj. S godinama saveznikom mi postaje vrijeme, kao i svakoj ženi – postala sam nevidljiva, prozirna. Mogu se kretati kao duh, zavirivati ljudima preko ramena, prisluškivati njihove svađe i gledati kako spavaju glave naslonjene na ruksak, kako razgovaraju, nesvjesni moje prisutnosti, pomičući samo usne, oblikujući riječi koje ću ja istoga trena izreći za njih.

– 21 –

Vidjeti je znati

Cilj moga hodočašća uvijek je drugi hodočasnik. Ovaj put sakat, u dijelovima.

Ovdje su na primjer sakupljene kosti, ali samo one kojima nešto smeta; iskrivljene kralježnice, rebra koja su zacijelo izvučena iz jednako iskrivljenih tijela, preparirana, osušena i usto prevučena lakom. Malen brojčić bit će pomoć u pronalaženju opisa bolesti u odavno nepostojećim upisnicima. Jer kakva je trajnost papira u usporedbi s kostima? Trebalo je odmah pisati na kostima.

Ovo je na primjer bedrena kost koju je netko iz znatiželje prepilio uzdužno da vidi što se skriva u njoj. Sigurno se razočarao ugledanim, jer je oba dijela svezao uzicom od konoplje i, već razmišljajući o nečemu drugom, položio natrag u vitrinu.

U ovoj se vitrini nalaze deseci ljudi koji se nisu poznavali, udaljeni jedni od drugih u vremenu i prostoru – sada su osuđeni na muzejsku vječnost u tako lijepom, prostranom i suhom, dobro osvijetljenom grobu; sigurno im na tome zavide kosti koje su završile u vječnom hrvanju sa zemljom. I zar se neke od njih, kosti katolika – ne brinu kako će se sve ponovo okupiti na Posljednjem sudu, kako će, raspršene, izgraditi to tijelo koje je griješilo i činilo dobra djela?

Lubanje s izraslinama svih zamislivih struktura, prostrijeljene, probušene, manjkave. Kosti šake napadnute reumatizmom. Rame polomljeno na nekoliko mjesta, sraslo prirodno, bilo kako, okamenjen dugogodišnji bol.

Prekratke duge kosti i preduge kratke kosti, sušičave, pokrivene dezenom promjena; netko bi pomislio da ih je izjedao potkornjak.

– 22 –

Uboge ljudske lubanje u osvijetljenim viktorijanskim vitrinama u kojima nacerene pokazuju svoja zubala. Ova na primjer ima veliku rupu posred čela, ali lijepe zube. Tko zna je li ta rupa bila smrtonosna. Ne nužno. Jedan je čovjek, inženjer graditelj željezničkih pruga, kojemu je metalna šipka naskroz probila mozak, živio s tom ozljedom još puno godina, čime je očigledno učinio uslugu neuropsihijatriji, koja razglašava posvuda i svakome da jesmo u svojemu mozgu.

Nije umro, ali se jako promijenio. Kako se govorilo – postao je drugi čovjek. Budući da o mozgu ovisi kakvi smo, prijeđimo odmah nalijevo, u hodnik mozgova. Evo ih! Krem vlasinice u rastvoru, velike i male, one genijalne i one koje nisu uspijevale nabrojiti do dva.

Dalje je pak revir određen za fetuse, minijaturne čovječuljke. To su lutkice, preparatići; sve je umanjeno, pa cijeli čovjek stane u malu teglicu. Najmlađi, embriji koji se skoro i ne vide, male su ribice, žabice, obješene na konjskoj struni u nebu od formaldehida. Veći, razotkrivaju poredak ljudskoga tijela, njegov čudesni pakung. Mrvice još neljudske, malena semihominidalna stvorenja, njihov život nije nikada prekoračio magičnu granicu mogućnosti. Posjeduju formu, ali još nisu dorasli do duha, prisutnost duha možda je nekako povezana s veličinom forme. Kod njih se materija počela sa snovitom upornošću organizirati u život, prikupljati tkivo, zametati povezanosti organa, utvrđivati se u mreži; već je počela raditi na oku i pripremila pluća, iako je do svjetlosti i zraka odavde daleko.

U sljedećem su redu ti isti organi, ali već sazreli, sretni što su im okolnosti dopustile da dorastu do svojih razmjera. Svojih? Odakle su znali koliko veliki moraju biti, kada prestati? Neki nisu znali – ova su crijeva rasla i rasla, našim je profesorima bilo teško pronaći staklenku da ih smjeste. Tim je teže zamisliti kako su stale u trbuh toga muškarca koji na etiketi figurira u obliku inicijala.

Srce. Cijela njegova tajna ostala je zauvijek razriješena – to je ta bezoblična gruda veličine šake u prljavokrem boji. Jer upravo je to boja našega tijela, sivokremasta, sivosmeđa, ružna, treba je upamtiti.

Ne bismo htjeli takve zidove u svojoj kući, ni takav automobil. To je boja nutrine, tame, mjesta kamo ne dopire sunce, gdje se materija u vlazi skriva od tuđega pogleda pa se dakle ne mora više razmetati.

– 23 –

Samo je s krvlju mogla biti ekstravagantna; krv je trebala biti upozorenje, njezino crvenilo uzbuna da je školjka našega tijela otvorena.

Neprekidnost tkiva – prekinuta.

Zapravo smo iznutra lišeni boje. Kada se srce valjano ispere od krvi, izgleda upravo tako – kao mulj.

– 24 –

Olga Tokarczuk (Sulechòw, 1962.), poljska književnica, scenaristica, feljtonistica, psihologinja, sveučilišna nastavnica i društvena aktivistica, nedvojbeno je najcjenjenije i najprevođenije ime suvremene poljske književnosti. Diplomirala je psihologiju na Varšavskom sve­ učilištu. Nakon studija zaposlila se u Savjetovalištu za duševno zdravlje u Wałbrzychu. Kao spisateljica debitirala je 1979., a od 1989. pisanjem se bavi profesionalno. Prvi joj se roman (Putovanje ljudi knjige) u knjižarama pojavio 1993. Vodila je radionice kreativnog pisanja na Jagiełłonskom sveučilištu u Krakovu i na Sveučilištu u Opolu, a jedna je od utemeljiteljica i višegodišnja suorganizatorica poljskog Festivala priča.

Djela Olge Tokarczuk prevedena su do kraja 2019. na 43 strana jezika, od engleskog, francuskog, njemačkog, talijanskog, španjolskog do arapskog, turskog, kineskog, korejskog, japanskog, farsija i hindua, te objavljena u 205 izdanja, od kojih neka i na hrvatskom (Knjige Jakubove, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju, Pravijek i osta­ ­la vremena, Dom danji dom noćni i Ormar). Doživjela su također i mno­ ­ga kazališna uprizorenja te televizijske i filmske ekranizacije.

Olga Tokarczuk osvojila je mnoge najuglednije poljske i međunarodne književne nagrade. Roman Bieguni iz 2007., nagrađen go­dinu poslije najuglednijom poljskom književnom nagradom Nike, nakon što je pod naslovom Flights izašao u Velikoj Britaniji, a ubrzo i u Australiji te Sjedinjenim Državama, osvojio je uglednu nagradu Man Booker International. Za istu, 2018. godinu Olga Tokarczuk primila je 2019. i Nobelovu nagradu za književnost. Žiri Švedske – 373 –

akademije kao posebnu vrijednost laureatkinjina književnoga djela u obrazloženju ističe “narativnu imaginaciju koja s enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života”.

– 374 –

Mladen Martić, književni prevoditelj, dramaturg i kazališni kritičar, rođen je 1949. u Zagrebu. Studirao je komparativnu književnost i polonistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa te Hrvatskog novinarskog društva.

S poljskoga je preveo 40 dramskih tekstova (S. Mrożek, T. Róże­ wicz, Z. Herbert, W. Gombrowicz, S. Grochowiak, I. Iredyński, J. Gierałtowski, J. Głowacki, S. Tym, T. Bardijewski, A. Mularczyk, T. Kołakowski, L. Ameyko, A. Mossakowski, A. Grabowski, M. Sikorska-Miszczuk, D. Wieczorkowski-Rettinger, T. Słobodzianek...), 26 romana (M. Saramanowicz, S. Lem, M. Krajewski, W. Gombrowicz, Z. Miłoszewski, Z. Mentzel, O. Tokarczuk, J. Bator, P. Potoroczyn, W. Myśliwski, G. Herling-Grudziński, A. Sapkowski...), dvije knjige literarnih reportaža R. Kapuścińskog (Putovanja s He­ rodotom i Car), autobiografiju S. Mrożeka (Baltazar), Razgovore o Bogu i čovjeku sociologa Z. Baumana i teologa S. Obireka te velik broj eseja i kraćih proza raznih autora. Prijevodi su mu igrani u većini hrvatskih kazališta, na ljetnim festivalima, radiju i televiziji, te doživjeli pedesetak uprizorenja, a mnogi su objavljeni i u časopisima i knjižnim izdanjima. Preveo je i stotinjak slikovnica i knjiga za djecu s poljskog, slovenskog i ruskog jezika. Za prijevod romana Witolda Gombrowicza Trans-Atlantik nagrađen je godišnjom nagradom Iso Velikanović za najbolji prijevod na hrvatski jezik u 2009. godini.

Od 2017. živi i radi u Blatu na Korčuli.

– 375 –

– 376 –

Sadržaj

Jesam 5 Svijet u glavi

7

Glava u svijetu

13

Sindrom 18 Kabinet čuda

20

Vidjeti je znati

22

Sedam godina putovanja

25

Proricanje iz Ciorana

26

Kunicki. Voda I

27

Benedictus, qui venit

34

Panoptikum 35 Kunicki. Voda II

36

Svugdje i nigdje

49

Aerodromi 51 Putovanje svojim korijenima

55

Putna kozmetika

56

La mano di Giovanni Battista

57

Original i kopija

58

Vlak kukavica

59

Napušteni stan

61

Knjiga besramlja

62 – 377 –

Bedekeri 66 Nova Atena

67

Wikipedia 69 Građani svijeta, pera u ruke!

70

Putna psihologija. Lectio brevis I

71

Pravo vrijeme i mjesto

76

Uputa 77 Pepelnica 78 Polarne ekspedicije

91

Psihologija otoka

92

Čišćenje zemljovida

93

Slijediti noć

94

Ulošci 97 Relikvije. Peregrinatio ad loca sancta Trbušni ples

99 100

Podnevnici 102 Unus mundus

103

Harem (Menchuina priča)

105

Druga Menchuina priča

113

Kleopatre 114 Vrlo dugih četvrt sata

115

Magarac Apulej

116

Predstavnici medija

117

Atatürkove reforme

118

Kali yuga

120

Zbirke voštanih figura

121

Putovanja doktora Blaua I

124

Prvo pismo Josefine Soliman. Franji I., caru Austrije

136

Kod Maora

139 – 378 –

Putovanja doktora Blaua II

140

Zrakoplov razvratnika

155

Osobina hodočasnika

156

Drugo pismo Josefine Soliman. Franji I., caru Austrije

157

Sarira 159 Drvo boddhi

160

Moj kuća je moj hotel

162

Putna psihologija. Lectio brevis II

164

Zemljaci 166 Putna psihologija. Svršetak

167

Čovjekov najjači mišić je jezik

169

Govoriti! Govoriti!

170

Žaba i ptica

171

Linije, ravnine i geometrijska tijela

173

Ahilova tetiva

176

Povijest Philipa Verheyena, ispisana od njegova učenika i pouzdanika Willema van Horssena

182

Pisma amputiranoj nozi

196

Priče za putovanja

200

Tristo kilometara

201

Trideset tisuća guldena

203

Careva zbirka

210

Irkutsk – Moskva

213

Tamna tvar

214

Mobilnost je stvarnost

215

Bjeguni 216 Što je govorila zamotana bjegunka

239

Treće pismo Josefine Soliman. Franji I., caru Austrije

242

Stvari nestvorene ljudskom rukom

245

– 379 –

Čistoća krvi

246

Kunstkamera 247 La mano di Constantino

248

Mapiranje praznine

250

Drugi Cook

252

Kitovi. Utopiti se u zraku

253

Božja zona

255

Ne boj se

280

Dušni dan

281

Ruth 283 Recepcije velikih i elegantnih hotela

284

Točka 286 Presjek kao spoznajna metoda

287

Chopinovo srce

288

Suhi preparati

295

Država Mreža

296

Svastike 298 Prodavači imena

299

Drama i akcija

300

Dokazi 301 Devet 302 Pokušaji putne stereometrije

304

Čak 305 Świebodzin 306 Kunicki. Zemlja

308

Simetrija otoka

330

Vrećica za povraćanje

331

Zemljine sise

332

Pogo 334 – 380 –

Zid 335 Amfiteatar u snu

338

Zemljovid Grčke

340

Kairos 341 Jesam 362 O postanku vrsta

363

Završni vozni red

365

Boarding 368 Itinerarium 371 O autorici

373

O prevoditelju

375

– 381 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2020., travanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-213-9 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 382 –

Olga Tokarczuk

Knjige Jakubove

Nesigurna vremena sredinom osamnaestog stoljeća nedaleko od turskih granica pravi su trenutak da se pojavi novi Mesija. Ime mu je Jakub Lejbovič, sin je rabina iz Černovica, unuk neumrle Jente, vješt trgovac i karizmatičan propovjednik.

Njegova učenja prilično su neortodoksna, a granice morala široke, pa rabinima ubrzo postane trn u oku. Mijenjajući strane i vjere, Jakub, koji u međuvremenu uzima prezime Frank, svoju će vjernu sljedbu pokušati odvesti prema oslobođenju...

Knjige Jakubove Olge Tokarczuk nova su dimenzija književnosti, a neki bi rekli i više od književnosti: one su istodobno uzbudljivi povijesni roman, intrigantna obiteljska saga i relevantna društvena kronika. Rijetki su pisci koji mogu ovako živo dočarati prošlu epohu i uz oko za detalj napraviti nenadmašni kaleidoskop likova i zbivanja. Pred nama tako stoji stara Poljska u kojoj su jedni uz druge postojali kršćanstvo, judaizam i islam, a u pozadini se naziru razlozi današnjih poljskih i europskih problema. Maestralno djelo koje potvrđuje da je Olga Tokarczuk zaslužila Nobelovu nagradu za književnost.

ISBN: 978-953-266-983-1 , 912 str., tvrdi uvez, 249,00 kn

– 383 –

“U jednom dalekoistočnom gradu vegetarijanske restorane običavaju obilježavati crvenim svastikama, pradavnim znacima Sunca i životne snage. To jako olakšava život vegetarijancu u stranom gradu – dovoljno je pogledati gore i poći prema tom znaku. Tamo poslužuju povrtni curry, pakoru, samose i korme, pilave, popečke, a također i moje omiljene rižine prutiće zamotane u listiće osušenih algi. Nakon nekoliko dana uvjetovana sam kao Pavlovljev pas – čim ugledam svastiku, slinim.”

Poljska nobelovka Olga Tokarczuk svoje je Bjegune napisala kao posvetu putovanjima i bjegovima, traganjima za smislom i lutanjima bez cilja. Kao fascinantan presjek vremena, mjesta i prostora, ovo je iznimno djelo zbirka duljih i kraćih priča koje se slažu poput šarenoga kaleidoskopa. Bjeguni su dokaz kako je najslavnija suvremena poljska književnica i svojim ranijim opusom zaslužila Nobelovu nagradu za književnost za 2018. godinu i nagradu Man Booker International.

“Hrvatski čitatelj dobiva Bjegune u ruke u trenutku kada je voljom jednoga hiperaktivnog virusa svijet neprestane mije­ ne skoro pa u trenu zastao. Čitanje u sjeni karantene daje ovom romanu, jednom od najvažnijih u našem vremenu, posve novu perspektivu i dimenziju.”

Mladen Martić

179,00 kn ISBN 978-953358213-9

– 384 –

9 789533 582139

www.fraktura.hr