Božji gnjev by Fraktura

Bo탑ji gnjev

Josip Mlakić

Božji gnjev

Fraktura 3

© Josip Mlakić i Fraktura, 2014. All rights are represented by Fraktura, Croatia. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-602-1 (meki uvez) ISBN 978-953-266-604-5 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 892962 (meki uvez) i 892963 (tvrdi uvez) 4

“Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnje v u. Jer pisano je: Osveta je moja, ja ću je vratiti, govori Gospodin.” (Poslanica Rimljanima 12,19)

i. dio

Potok Kišon

Ubija li nostalgija? Simbolički: da. Ubija li pak stvarno, fizički, bez simbolike? Ostavlja li, zapravo, tragove krvi, straha, urina i troši li, nesmiljeno i nezajažljivo, kao povijest, male, žalosne i savitljive ljude? Da, ponekad se dogodi i to. Čistio sam pušku, zaslijepljen suncem koje mi je upadalo u oči, kada su došli i rekli mi za brata. Bio je mrtav. Poginuo je. Imao sam samo njega od braće. Imali smo stariju sestru, koja je živjela u Austriji, u Salzburgu. Nisam odmah upitao što se dogodilo. Tek kasnije. Buljio sam u nauljeni zatvarač kalašnjikova u čijim je dubinama počivao djelić tamnog, demonskog sunca. Bio je rat i ljudi su svakodnevno ginuli. Ubijali smo i ubijali su nas. Taj praiskonski nagon činio nas je živima. Inače, bili smo mrtvi. U takvom svijetu pogibija je bila očekivana vijest. Na koji je način netko poginuo u ratu? To je bilo glupo pitanje, pitanje tehnike. Svako pitanje na koje možete dobiti barem desetak banalnih odgovora, a da bi se svaki od njih mogao pokazati točnim, bilo je glupo. Stoga sam šutio. No ono uvijek dođe na red. To je konvencija. Kao u normalna vremena pozdraviti poznanika kada ga susretneš na ulici. To pitanje značilo je samo jedno: da nam je stalo. Cijedili smo emocije iz sebe i na taj način: 9

glupim pitanjima. Obična konvencija. Što, opet, ne znači da nam uistinu nije bilo stalo. Sat vremena kasnije, u hladnom i mračnom podrumu obiteljske kuće uz rijeku, koji je služio kao privremena mrtvačnica, do kojeg smo došli kroz garažu uz čije se zidove odmaralo desetak mrtvačkih kovčega i u kojoj se osjećao miris izblijedjela plastičnog cvijeća koji je podsjećao na glavobolni vonj užarenog asfalta, dok sam promatrao krvavi bratov leš, prišla su mi dvojica SIS-ovaca*. Iz zida okrenutoga rijeci izbijala je svježina. Jedan od njih, Zoran, bio mi je prijatelj. Tijekom studija bili smo godinu dana cimeri. Studirao sam matematiku u Sarajevu. Stanovali smo u vlaž nom podrumskom stanu na strmom, visokom dijelu Alifakovca, s pogledom na ocvalo mezarje**, čiji su se stasiti nišani***, koji su podsjećali na okamenjene androide, noću bjelasali kao trbusi mrtvih riba. SIS-ovci su stajali iza mojih leđa i čekali da se oprostim s bratom. Čulo se zujanje mušica i žuborenje rijeke koje je dopiralo kroz otvorena vrata iza naših leđa dok je rijeka bezbrižno tekla ispred nas, iza hlad nog, ravnodušnog zida. Leševi su zaudarali i preko lica smo nosili zelene platnene maske, koje nisu bogzna kako pomagale. Bilo ih je devet, ležali su poredani po drvenim paletama, mirni i spokojni. Leš moga brata bio je treći zdesna. Stajao sam ispred njega i vidio sam duboke šare na potpla-

Pripadnici Službe sigurnosti u Hrvatskoj vojsci i Hrvatskom vijeću obrane. ** Groblje, turcizam. *** Nadgrobni spomenici kod muslimana. *

tima njegovih vojničkih čizama u čijim je labirintima ostalo tragova teške i masne ilovače. Prepoznao sam još neke od poginulih. Išao sam od jednog do drugog, kao morbidni, podbuhli general koji vrši smotru mrtvih. Nakratko bih zastao, promatrao im lica i nastavljao dalje. Pokušavao sam iz zgrčene utrobe istisnuti tugu i sućut, iako sam znao da sam igrom slučaja i ja mogao ležati ovdje, a netko od tih mrtvih hladno me promatrati iz zemaljskih visina. Osjećao sam, zapravo, krivnju, najapsurdniji osjećaj koji je donio rat: bio sam kriv zbog toga što sam živ, a oni, eto, mrtvi. Dvojica poginulih bili su bratovi školski drugovi. Znali su nekada, zimi, doći u naše selo sa skijaškom opremom. Odlazili su s bratom na obližnje padine i tamo se skijali po dubokom djevičanskom snijegu koji je iskrio. Brat je bio četiri godine stariji od mene i nisu mi dopuštali da idem s njima, iako sam bio neusporedivo bolji skijaš od njih. Zimi sam svaki slobodan trenutak provodio na snijegu. I bio sam jako dobar. Možda mi to zbog toga nisu dopuštali? Nisu mogli podnijeti činjenicu da im je neki klinac u bilo čemu superioran? Jednom sam se požalio majci i ona je natjerala brata da me povedu. Nevoljko je pristao. No čim smo izišli iz sela, zavaljali su me u cijelac, a zatim mi lice do bola natrljali snijegom. Lice mi je gorjelo i vratio sam se. Majci sam rekao da sam upao u snijeg. Svi poginuli bili su iz bratove postrojbe, to sam kasnije saznao. Razmišljao sam zatim o bratu. Iako je bio četiri godine stariji od mene, ja sam imao dvadeset i sedam, a on trideset i jednu, prije bi se moglo reći da je obratno, da sam ja stariji, iako ni sâm nisam bio oličenje zrelosti i odgovornosti. Takav je bio: neodgovoran i s klicom neobjašnjive

samodestrukcije u sebi. To nije došlo s ratom, oduvijek je bio takav. “Šta se dogodilo?” upitao sam Zorana kasnije. Bili smo izišli iz mrtvačnice, stajali smo pored rijeke i pušili, ja i Zoran. Njegov kolega SIS-ovac bio je otišao. “Niko ne zna”, rekao je i neodređeno pokazao iza naših leđa. “Poginuli su tamo iza platoa, u muslimanskoj pozadini. Ne znamo točno gdje. Niti iko zna šta su tamo tražili. Poginuli su prije tri dana. Naši na položajima su čuli pucnjavu. Nismo znali šta se događa.” Sunce je bilo iznad nas. Šutio sam i promatrao kaskade blještave vode. “Jučer su predložili razmjenu”, rekao je Zoran. “Preko UNPROFOR-a.” Izvukao je iz džepa sunčane naočale i stavio ih na oči. “Tražili su tonu brašna, dvadeset kila kave i sto šteka cigara. Za njih devet.” “Pristali ste?” rekao sam. “Jesmo. U takvim situacijama uvijek pristanemo. Ne pogađamo se.” Kimnuo sam. Čuo sam za slične nagodbe. Kada nismo imali protuvrijednost u leševima, razmjene su se obavljale na sličan način. “Kad si ga zadnji put vidio?” upitao je Zoran. “Prije šest dana. Tražio je planove minskih polja ispred platoa. Mi smo ih postavljali. Ja i moji.” “Dao si mu ih?” “Jesam.” “Je li ti reko zašto mu trebaju?” “Pričo mi je o nekakvom izviđanju.” “Samo to?” 12

“Da. Siguran si da niko u zapovjedništvu ne zna ništa o tome?” “Jesam. Razgovaro sam s obavještajcima. Oni nisu tražili nikakvo izviđanje na tom dijelu.” Prišao nam je jedan vojnik. Prepoznao sam ga. Bio je iz bratove postrojbe. U ruci je držao niklovani Magnum 357. Prepoznao sam bratov revolver. “Tražio sam te”, rekao je. “Rekli su mi da si tu.” Kimnuo sam. “Primi moju sućut, Ilija”, rekao je, pružio mi ruku, a zatim revolver. Rođen sam 20. srpnja, na Ilinu*. Tako sam, kako se kod nas znalo reći, sam sebi donio ime. Ime je znak? Ono nas određuje? Dobio sam ga po strašnom, strogom i nemilosrdnom starozavjetnom proroku. O sličnim stvarima nisam razmišljao prije rata, a sada sam pomalo vjerovao u njih. Ne samo ja. Postali smo, zapravo, praznovjerni. Tomu nas je naučio strah, on je rodno mjesto praznovjerja. Nije me začudio bratov postupak. Bio je ponosan na taj revolver i nije želio, ako se njemu što dogodi, da ga se netko drugi dočepa. U dva navrata, ranije, ostavljao ga je meni na čuvanje. Poslao ga je jednom prilikom po jednom rođaku u Hrvatsku na niklovanje. No tamo su loše obavili posao: sloj nikla se ljuštio i revolver je bio prošaran tamnosivim mrljama. Vojnik je zatim izvukao iz džepa plavu kuvertu. “Reko mi je da ti to predam, pištolj i kovertu”, rekao je. “Ako se njemu što dogodi.”

Ilindan, 20. srpnja, dan u katoličkom kalendaru kada se slavi Sveti Ilija prorok. *

Na kuverti je pisalo “za Iliju”. Otvorio sam je. Ruke su mi drhtale, a njih dvojica zurila su netremice u njih. Unutra su bili američki dolari. Prebrojio sam ih. Četrdeset i devet novčanica od sto dolara. “Četri tisuće i devesto američkih dolara”, rekao sam. Nikada u rukama nisam držao toliko novca. “Dao mi je to prije pet dana”, rekao je vojnik. “S njim su tada bila još četvorica od ovih što su poginuli. Ja sam bio na položaju, u rovu. Tu su me našli.” “Ništa ti nije reko?” upitao sam. “Samo da ti to dam, ako se njemu šta desi.” “A ostali”, rekao je Zoran, “je li ti iko od njih ostavio nešto slično?” “Ne. Samo Goran.” “Nisi ih pito kuda idu?” rekao sam. “Jesam. Nisu mi odgovorili. Samo su otišli. Žao mi je. Goran je bio dobar momak.” Kimnuo sam. Da, bio je dobar momak. Volio sam ga. Cijeli sam život htio biti poput njega: bezbrižan i neodgovoran. Istinski slobodan, zapravo. Sada znam, to je jedino istinsko područje slobode koje postoji. “Odvojili smo njegove stvari”, rekao je. “Tamo su, u našoj bazi. Možeš doć po njih kad god hoćeš. I gitara je tamo.” “Doći ću”, rekao sam. “Uvijek je neko gore.” Vojnik je otišao, a ja i Zoran zapalili smo nove cigarete. Brat je imao Gibsonovu akustičnu gitaru s dvanaest žica. Ne znam kako ju je nabavio. Ja sam u to vrijeme studirao. Pitao sam ga u više navrata otkud mu, međutim nije mi htio reći. Ta gitara bila je bratov misterij, jedan od mnogih. Bio 14

je to i revolver, skupi i spektakularni Magnum. Nabavio ga je u ratu. Kasnije sam saznao gdje. “Otkud dolari!?” rekao sam. “Ovo postaje sve luđe i luđe.” “Moram saznat šta se dogodilo.” Zoran je kimnuo. “Pomoći ću ti”, rekao je. “Poginulo je devet ljudi.” “Da im nisu Ameri platili da nešto obave za njih?” rekao sam. Bilo je to glupo pitanje, ali jedino mi je ono u tom trenutku palo na pamet. Svemoćnim Amerikancima pripisivali smo sve što je prelazilo naše skučene i klaustrofobične vidike. Pogotovo jer su ovdje bili američki dolari. “Ne vjerujem. Ako pretpostavimo da je svaki od njih devet dobio po pet tisuća, to je četrdeset i pet tisuća. To je velika lova. S tim možeš kupit pola Armije BiH. I bez rizika.” Kimnuo sam. Bio je u pravu. “Četri tisuće i devesto. To mi je čudno. Zašto ne pet tisuća?” rekao sam. “Možda si pogriješio u brojanju?” Izvukao sam dolare iz džepa i ponovo ih prebrojio. “Četri i devesto. Probaj ti”, rekao sam i dao mu novac. Zoran ga je prebrojio. “Četri i devesto”, rekao je. “Čudno. Bez obzira na njihove dolare, nisu Ameri. Sva ti ova strana bagra radi za njih. Svi bi im to uradili besplatno, samo da im se uvuku u guzcu.” Nikada ranije nisam držao u rukama američke dolare. Rekao sam to Zoranu. 15

“Nisam ni ja”, rekao je on. “Niti sam ih vidio ovako, uživo. Vidio si kako leševi izgledaju?” “Jesam.” “U svakog je ispaljeno najmanje dvadesetak metaka. Gledo sam liječničko izvješće. Pretpostavljam da je bilo mrtvih i na drugoj strani. Zato su se iživljavali na leševima.” “Da, to je logično”, rekao sam. Jednom sam sudjelovao u tome. Postavljali smo, noću, mine ispred svojih položaja i naletjeli na neprijateljske voj nike. Imali smo dvojicu poginulih, a oni jednoga. Uspjeli smo ih potisnuti natrag. Povukli su se, a da nisu uspjeli izvući leš poginulog suborca, a mi smo, kasnije, u bijesu, očaju, ne znam kako točno opisati taj osjećaj, ispalili na desetke metaka u leš rošavog, blijedog mladića sa zlatnom naušnicom u obliku zvijezde i polumjeseca na desnom uhu, koju je netko od naših strgao odatle i sačuvao je kao trofej. Postojala su dva zvuka: kada metak pogodi trbušnu šupljinu i kada naiđe na kost. Prvi je podsjećao na zvuk kamenice bačene u mulj, a drugi na pucanje leda. Taj razarajući osjećaj koji nas je spopao, neki demonski hladni bijes, bio je najsličniji mržnji. Ili je to mržnja sama? Jer, što je mržnja, zapravo, ako ne to: bijes i očaj? Na kraju smo prostor oko leša načičkali nagaznim minama i povukli se. “Jesi li za kavu?” rekao je Zoran. “Može”, rekao sam. Zoran je otišao u jednu od susjednih kuća, a ja sam raz gledao revolver. Izvukao sam bubanj. Bio je pun. Zoran se vratio s dvije šalice dobre i jake kave i dva piva. Sjeli smo na obalu rijeke. “Nije ga trebo niklovat”, rekao je Zoran. “Bio je bolji onakav.” 16

Kimnuo sam i izvukao sve metke iz bubnja osim jednog. “Trebo ga je dodatno brunirat”, rekao je Zoran. “To je ona fina, tamnosiva boja. Samo da ga ujednači.” Vratio sam bubanj i zavrtio ga. “Ruski rulet”, rekao je Zoran. Uperio sam revolver u praznu plastičnu bocu koja je ponosno plovila rijekom i pritisnuo obarač. Nije se dogodi lo ništa: udarna igla škljocnula je u prazno. Dao sam revolver Zoranu. Boca je odlazila od nas. On je ustao, nanišanio i pritisnuo obarač. Začuo se pucanj. Boca je poskočila, za vrtjela se u zraku, a zatim nastavila svoju dostojanstvenu plovidbu.

Sahranili smo ga na seoskom groblju, noću. Bilo nas je de setak. Noć je bila tamna i tiha. Ispod nas pružale su se padine po kojima smo se kao djeca skijali. Mrak nas je pritiskao i štitio. Neprijateljski položaji bili su udaljeni oko petsto metara zračne linije. Čuli smo u mraku škrganje i cviljenje lopata kada naiđu na kamen i osjećali nesnosni zadah leša. Razmišljao sam o cigareti. Bili smo ovdje dugo i nismo smjeli pušiti. Zatim sam razmišljao o revolveru. Bio mi je u džepu. U jednom trenutku pomislio sam da ga ubacim u grob, s bratom, a onda mi se to učinilo patetičnim. Usto, bio je to dobar i moćan revolver. Napokon, iskopali smo grob i položili lijes u njega. Sve ćenik je molio nad otvorenim grobom, a mi smo ga već zakopavali, da to što prije završimo. Tada sam osjetio da plačem, iako sam razmišljao o nečemu drugom, konkretno o panici u svećenikovu glasu, koja mi je bila pomalo komična. Automobili su nas čekali kilometar-dva dalje. Ja i Zoran ostali smo posljednji. Postavio sam drveni križ, nabio ga čekićem u posnu, rahlu zemlju, a zatim smo krenuli za ostalima. “Obišo sam danas obitelji poginulih”, rekao je Zoran. 18

“I?” “Četvorica su ostavila kuverte s novcem. Za ostale nisam siguran. Pretpostavljam da su i oni to napravili, ali rodbina krije. Boje se da im neko ne oduzme lovu.” “Dolari?” “Da. Četri tisuće i devesto.” “Kod svih?” “Da.” “Ovda smo se nekada skijali”, rekao sam i pokazao niz strmu padinu iznad koje smo koračali. Rekao sam to usput. Razmišljao sam o tih stotinu dolara koji su nedostajali. “Bio si dobar skijaš?” rekao je Zoran. “Jesam.” “Sutra je sahrana ostalima. Otići ću i provjerit neke stvari.” “Koje?” “Prije sedam dana im je bila smjena. Sljedeći dan je Goran tražio od tebe planove minskih polja. Taj dan, kad im je završila smjena, nešto se dogodilo. To me zanima: gdje su bili i šta su radili taj dan.” Kimnuo sam. “Ako hoćeš, možeš sa mnom”, rekao je Zoran. “Hoću.” Bili smo blizu automobila. Ostali su otišli. Čuli smo slabašno brujanje motora njihovih automobila. Ovdje smo bili sigurni. “Sad ću ti nešto pokazat”, rekao je Zoran. Otišao je do automobila i donio nešto iz njega. “Signalni pištolj”, rekao je. Stavio je raketu u pištolj i ispalio je iznad tamnog oceana ispod naših nogu. Tama se obojila u crveno i vidio sam 19

krvave sablasti kuća i šljivikâ u dubini. Svjetlost je lebdjela nad njom desetak sekundi, a onda je usahnula. Tada je noć proključala. Nadzemaljska svjetlost razbudila je ljudski strah. Pucnjava je trajala desetak minuta, a zatim prestala. Odjednom. Smijali smo se. Bilo je nešto adrenalinsko u poigravanju tuđim strahom. Kako to nazvati? Bešćutnost? Idiotizam? Surovost? Ili sve to? Rat je praznik svega toga, festival surovosti i bešćutnosti, te nepoštovanja i ignoriranja tuđeg straha.

Josip Mlakić suvremeni je bosansko-hercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Ponoćno sivo, 2004., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., te zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., i Obiteljska slika, 2002. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada.

235

236

Sadržaj

i. dio Potok Kišon

ii. dio Nostalgija 183 iii. dio Božji gnjev

193

Epilog 231 O autoru

235

237

Nakladnici Fraktura, Zaprešić 24 sata d.o.o., Zagreb Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura Boris Trupčević, 24 sata Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Fotografija na naslovnici Tjaša Kalkan Godina izdanja 2014., prosinac (prvo izdanje) Tisak AKD, Zagreb ISBN 978-953-266-602-1 (meki uvez) ISBN 978-953-266-604-5 (tvrdi uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 238

239

240