Braća Sisters

“Braća Sisters ona su vrsta vesterna kakav bi napisala braća Coen – mračan, uznemirujući i s nepogrešivim okom za iščašenost onoga što nas pokreće.”

Odbor Nagrade Man Booker

Braća Sisters

PATRICK de Witt

’ Braca Sisters –1–

–2–

Patrick deWitt

Brac’a Sisters preveo s engleskoga Dragan Koruga

Fraktura –3–

Naslov izvornika The Sisters Brothers © 2011 by Patrick deWitt © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Dragan Koruga i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-501-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 848030

–4–

Za moju majku

–5–

–6–

OREGON CITY, 1851.

–7–

–8–

I.

Nevolja s konjima

–9–

– 10 –

Sjedio sam ispred Komodorove vile i čekao da moj brat Charlie izađe s vijestima o poslu. Spremao se snijeg; bilo mi je hladno i, nemajući što drugo, proučavao sam Charliejeva novog konja Sokola.

Moj novi konj zvao se Medo. Nismo vjerovali u nadjevanje imena konjima, ali dobili smo ih već imenovane kao djelomičnu isplatu za posljednji posao, pa je to bilo to. Naši su prethodni, anonimni konji izgorjeli, pa nije baš da nam ti novi nisu bili potrebni, ali smatrao sam da smo trebali dobiti novac za kupnju konja po vlastitu izboru, nekih bez povijesti, navika i imena na koja se odazivaju. Jako sam volio svoga prethodnog konja i u posljednje su me vrijeme u snu pohodile vizije njegove smrti, batrganja, izgorjelih nogu, vrelih iskolačenih očnih jabučica. Mogao je prijeći šezdeset milja dnevno jureći kao vihor, a ja nikad nisam podignuo ruku na njega osim da ga pomilujem ili otimarim. Nastojao sam ne zamišljati kako ga u toj staji proždire vatra, ali kako sam se mogao boriti protiv nezvanih vizija? Medo je bio dovoljno zdrava životinja, ali bio bi bolji nekome drugome, manje ambicioznu vlasniku. Bio je zdepast i nizak, a dnevno nije mogao prijeći više od pedeset milja. Često sam ga bio prisiljen bičevati, što nekim ljudima nije žao, a neki čak u tome i uživaju, ali ja to ne volim, a poslije bi me Medo smatrao okrutnim i mislio u sebi: “O, jadna li života, jadna li života.”

Osjetio sam da me netko promatra, pa sam svrnuo pogled sa Sokola. Charlie je gledao s prozora na katu, mašući mi širom otvorena dlana. Nisam odgovarao, pa je napravio neku grimasu kako bi

– 11 –

me natjerao da se nasmijem, ali kako nisam, lice mu se opustilo i otkoračio je unatrag i nestao mi iz vida. Vidio je da promatram njegova konja, znao sam. Jutro prije toga predložio sam da prodamo Medu i uložimo popola u novog konja, a on se složio da je to pošteno, no poslije je za ručkom predložio da to odgodimo do dovršetka novog posla, što nije imalo smisla jer je problem s Medom bio u tome što bi mogao ugroziti posao, pa ne bi li ga onda bilo bolje zamijeniti prije? Brkova masnih od hrane, Charlie je rekao: “Najbolje je poslije posla, Eli.” On se na Sokola, koji je bio dobar kao njegov prethodni, anonimni konj, ili možda čak i bolji, nije tužio, ali on je i prvi birao između ova dva dok sam ja ležao u krevetu oporavljajući se od rane na nozi koju sam zaradio na poslu. Meni se Medo nije sviđao, ali moj je brat bio zadovoljan Sokolom. To je bila ta nevolja s konjima.

Charlie je uzjahao Sokola i odjahali smo prema Kralju svinja. Od našega posljednjeg posjeta Oregon Cityju prošla su samo dva mjeseca, ali na glavnoj sam ulici izbrojio pet novih radnji i činilo se da sve dobro posluju. “Lukav soj”, rekao sam Charlieju, koji nije odgovarao. Sjeli smo za stol u stražnjem dijelu Kralja, gdje su nam po običaju donijeli bocu i dvije čaše. Charlie mi je natočio piće, iako je obično svaki točio sebi, pa sam bio spreman kad mi je priopćio loše vijesti: “Ja ću biti glavni u ovome, Eli.” “Tko kaže?”

“Komodor kaže.”

Otpio sam. “Što to znači?”

“Znači da sam ja šef.” “Što to znači za novac?”

“Više za mene.”

“Za moj novac, mislim. Isto kao prije.”

“Tebi manje.”

“To nema nikakva smisla.”

“Komodor kaže da sa zadnjim poslom ne bi bilo problema da je netko bio glavni.”

“To nema smisla.”

– 12 –

“E, pa ima.”

Natočio mi je još jedno piće i ja sam ga popio. Samome sebi, a i Charlieju, rekao sam: “Ako želi platiti glavnog čovjeka, to je u redu.

No loše je za posao zakidati čovjeka ispod glavnog. Dok sam radio za njega, probolo mi je nogu i konj mi je nasmrt izgorio.”

“I moj je konj nasmrt izgorio. On nam je sredio nove konje.”

“To je loše za posao. Prestani mi točiti kao da sam invalid.” Istrgnuo sam mu bocu i pitao ga za pojedinosti posla. Trebali smo pronaći i ubiti nekog tragača za zlatom u Kaliforniji, po imenu Kermit Warm. Charlie je iz džepa jakne izvadio pismo Komodorova izvidnika, nekog kicoša po imenu Henry Morris, koji je često išao ispred nas kako bi prikupio informacije: “Raspitujem se o Warmu već danima i, u smislu njegovih navika i karaktera, mogu vam reći sljedeće: po prirodi je samotnjak, ali provodi mnogo vremena po salunima San Francisca, gdje ubija vrijeme čitajući znanstvene i matematičke knjige te crtajući po njihovim marginama. Nosi te sveske naokolo svezane vrpcom poput kakva školarca, zbog čega je predmet sprdnje. Nizak je rastom, što pridonosi toj komediji, ali imajte na umu da se ne da zadirkivati zbog visine. Vidio sam ga kako se tuče nekoliko puta i, premda obično gubi, ne vjerujem da bi se ijedan od njegovih suparnika ponovno želio potući s njime. Ne libi se ugriza, primjerice. Ćelav je te ima neurednu crvenu bradu, štrkljaste ruke i ispupčen trbuh poput neke trudnice. Neredovito se pere, a spava gdje god može – po štalama, pred vratima, a ako treba, i po ulicama. Kad god ga se što pita, govori grubo i neljubazno. Uza se nosi goluba, i to zataknuta za pojas. Ne pije često, ali kad potegne iz boce, potegne da se napije kao zemlja. Viski plaća sirovim zlatom koje drži u kožnatoj vrećici obješenoj o uzicu i skrivenoj u naborima njegove slojevite odjeće. Otkako sam ovdje, nijednom nije napustio grad i ne znam kani li se vratiti na svoje nalazište, koje se nalazi nekih deset milja istočno od Sacramenta (zemljovid je u privitku).

Jučer me u salunu zamolio za šibicu, a obratio mi se pristojno i po imenu. Nemam pojma kako ga zna jer mi se činilo da nije primijetio da ga pratim. Kad sam ga upitao kako je doznao moj identitet, po-

– 13 –

čeo je psovati, pa sam otišao. Ne sviđa mi se, iako ima nekih koji kažu da je psihički neobično čvrst. Priznajem da je neobičan, no to je vjerojatno najviše što bih mu mogao reći u prilog.”

Uz zemljovid njegova nalazišta, Morris je nacrtao i samog Warma, ali tako zamrljano i nespretno da bih mu mogao stajati pokraj ramena, a svejedno ga ne bih prepoznao. To sam spomenuo i Charlieju, a on je rekao: “Morris nas čeka u hotelu u San Franciscu.

Pokazat će nam Warma i krećemo. Čujem da je to dobro mjesto za ubojstvo. Kad se ne bave paljenjem cijeloga grada, zabavljaju se gradeći ga do beskraja.”

“Zašto ga Morris ne ubije?”

“Uvijek me to pitaš, a ja ti uvijek odgovorim da to nije njegov posao, nego naš.”

“To nema smisla. Komodor mi reže nadnicu, ali plaća toj šeprtlji njegovu naknadu i troškove iako je Warm otkrio da ga prati.”

“Brate, ne možeš Morrisa nazivati šeprtljom. Ovo je prvi put da je pogriješio i otvoreno priznaje pogrešku. Mislim da to što je otkriven više govori o Warmu nego o Morrisu.”

“Ali čovjek spava po ulicama. Što Morrisa priječi da ga jednostavno ubije u snu?”

“Možda činjenica da Morris nije ubojica?”

“Zašto ga se onda uopće šalje? Zašto prije mjesec dana nije poslao nas umjesto njega?”

“Prije mjesec dana bili smo na drugom poslu. Zaboravljaš da Komodor ima mnogo interesa i poslova, a može ih obavljati samo jedan po jedan. Poslovanje na brzinu loše je poslovanje, to sam gazda kaže. Ako cijeniš njegove uspjehe, shvatit ćeš koliko se istine krije u tome.”

Bilo mi je muka slušati s koliko ljubavi citira Komodora. “Trebat će nam nekoliko tjedana do Kalifornije”, rekao sam. “Zašto bismo išli na taj put ako ne moramo?”

“Ali moramo na taj put. To nam je posao.”

“A što ako Warma ondje ne bude?”

“Bit će ondje.”

– 14 –

“A što ako ne bude?”

“Bit će, proklet bio.”

Kad je došlo vrijeme za namirenje računa, pokazao sam na Charlieja. “Plaća glavni.” Obično smo plaćali popola, pa mu se to nije svidjelo. Moj je brat oduvijek bio škrt, što je naslijedio od oca.

“Samo ovaj put”, rekao je.

“Glavni sa svojom nadnicom glavnoga.”

“Nikad nisi volio Komodora. A ni on tebe nikad nije volio.”

“Volim ga sve manje i manje”, rekao sam.

“Slobodno mu reci ako ti to postane nepodnošljiv teret.”

“Postane li mi teret nepodnošljiv, Charlie, doznat ćeš. Doznat ćeš, a i on će.”

Ta se prepirka mogla i nastaviti, no ostavio sam brata i povukao se u svoju sobu u hotelu nasuprot salunu. Ne volim se svađati, a posebno ne s Charliejem, koji zna biti neobično oštar na jeziku.

Kasnije te noći čuo sam ga kako razmjenjuje nekoliko riječi sa skupinom ljudi na cesti i osluškivao sam kako bih provjerio nije li u opasnosti, ali nije bio – ljudi su ga pitali kako se zove, on im je rekao i pustili su ga na miru. No priskočio bih mu u pomoć: već sam navlačio čizme, kad se skupina razišla. Pretvarajući se da sam odmah zaspao, slušao sam kako se Charlie uspinje stubama i baca se na krevet. Provirio je u sobu i zazvao me imenom, ali nisam odgovarao.

Zatvorio je vrata i otišao u svoju sobu, a ja sam ležao u mraku razmišljajući o mukama koje donosi obitelj, o tome koliko lude i izopačene znaju biti priče o krvnom srodstvu.

Ujutro je sipila uporna, hladna kiša koja je ulice pretvorila u blatnu kašu. Charlieju je bilo zlo od brendija, pa sam otišao do ljekarnika po lijek za mučninu. Dali su mi neki tirkizno plav prašak bez mirisa, koji sam mu umiješao u jutarnju kavu. Ne znam od čega se tinktura sastoji, ali znam da mu je pomogla da ustane iz kreveta i uzjaše Sokola jer se, iako i dalje rastresen, malo razbudio. Zastali smo da se odmorimo dvadeset milja dalje od grada, na goleti koju je usred šume prošlog ljeta stvorio požar izazvav udarom groma. Pojeli smo

– 15 –

ručak i baš smo se pripremali za pokret kad smo ugledali nekog čovjeka koji je stotinjak metara južnije vodio konja. Da je jahao, mislim da se ne bismo obazirali, ali bilo je neobično da netko tako hoda uz konja. “Mogao bi otići pogledati što radi”, rekao je Charli­e.

“Izravna zapovijed glavnoga”, rekao sam. Nije odgovorio, pa sam pomislio da se šala već malo izlizala. Odlučio sam da je više neću zbijati. Izjahao sam na Medi i krenuo ususret pješaku. Kad sam zakrenuo ispred njega, primijetio sam da plače, pa sam sjahao da ga pogledam. Ja sam visok i kršan čovjek gruba izgleda, i na licu sam mu primijetio strah, pa sam rekao da ga umirim: “Nemam nikakvih zlih primisli. Brat i ja samo smo ručali. Pripremio sam previše jela pa sam vas mislio pitati jeste li gladni.” Čovjek je dlanom otro suze s lica duboko dišući i dršćući. Pokušao mi je odgovoriti – barem je otvorio usta – ali od njega se nije čulo ni riječi ni glasa jer je bio toliko potresen da komunikacija nije bila moguća.

“Vidim da vas muči neka nevolja”, rekao sam, “i vjerojatno želite nastaviti put sami. Ispričavam se što sam vas uznemirio i nadam se da ste se zaputili na neko bolje mjesto.” Ponovno sam uzjahao Medu i već sam bio na pola puta do tabora kad sam vidio Charlieja kako ustaje i upire pištolj u mom smjeru. Okrenuvši se, ugledao sam uplakanog čovjeka kako brzo jaše prema meni – činilo se da mi ne želi nauditi pa sam mahnuo Charlieju da spusti pištolj. Uplakani čovjek i ja sad smo jahali rame uz rame i on je uzviknuo: “Prihvaćam vašu ponudu.” Kad smo došli do tabora, Charlie je pridržao čovjekova konja i rekao: “Ne biste trebali tako juriti za ljudima. Mislio sam da gonite mog brata, pa sam zamalo pucao.” Uplakani čovjek bezvoljno je odmahnuo rukama naznačujući da za to nimalo ne mari. To je iznenadilo Charlieja, koji me pogledao i rekao: “Tko je ovaj?”

“Nešto ga muči. Ponudio sam mu da jede s nama.”

“Od hrane je ostao samo dvopek.”

“Onda ću napraviti još.”

“E, nećeš.” Charlie je odmjerio uplakanog čovjeka od glave do pete. “Nije li on žalobnik?”

– 16 –

Nakašljavši se, uplakani je čovjek progovorio: “Glupo je govoriti o čovjeku kao da nije prisutan.”

Charlie nije bio siguran treba li se nasmijati ili udariti ga. “Je li ovaj lud?” upitao me.

“Zamolio bih vas da pripazite što pričate”, rekao sam neznancu.

“Moj se brat danas ne osjeća dobro.”

“Dobro sam”, rekao je Charlie.

“Malo mu je ponestalo sućuti”, rekao sam.

“Izgleda loše”, rekao je uplakani čovjek.

“Prokleti bili, rekao sam da sam dobro.”

“Malo mu jest zlo”, rekao sam. Vidio sam kako Charlieju ponestaje strpljenja. Uzeo sam dvije-tri kriške dvopeka i tutnuo ih uplakanom čovjeku u šaku. Dugo je zurio u njih, a zatim je opet počeo plakati, kašljati i žalosno uzdisati i drhtati. Rekao sam Charlieju: “Takva sam ga pronašao.” “Što mu je?”

“Nije rekao.” Upitao sam uplakanog čovjeka: “Gospodine, što vam je?”

“Otišli su!” zavapio je. “Otišli su!”

“Tko je otišao?” upitao je Charlie.

“Otišli su bez mene! Da sam barem ja otišao! Da sam barem otišao s njima!” Bacio je dvopek i udaljio se s konjem. Svakih deset koraka zabacivao je glavom da zavapi. Učinio je to tri puta, a ja sam se okrenuo da raščistim tabor.

“Pitam se što mu se dogodilo”, rekao je Charlie.

“Poludio je od nekakve žalosti.”

Kad smo uzjahali, uplakani nam se čovjek već bio izgubio iz vida, a izvor njegovih briga zauvijek će ostati tajna.

Dalje smo jahali u tišini, svaki zadubljen u svoje misli. Charlie i ja imali smo prešutan dogovor da se ne žurimo neposredno nakon jela.

U životu kakav smo živjeli bilo je mnogo nedaća pa smo uživali u tim sitnim zadovoljstvima – smatrao sam da baš ona život čine vrijednim sve te muke.

– 17 –

“Što je skrivio taj Herman Warm?” upitao sam.

“Uzeo je nešto Komodoru.” “Što je uzeo?”

“To će se uskoro otkriti. Treba ga samo ubiti.” Jahao je prvi, a ja sam ga pratio. O tome sam želio razgovarati već neko vrijeme, čak i prije posljednjeg posla.

“Zar ti to nikad nije bilo čudno, Charlie? Da ima toliko ljudi dovoljno glupih da kradu od Komodora? Od jednoga tako strašna čovjeka kakav je on?”

“Komodor ima novca. Što bi drugo moglo privući lopova?”

“Kako mu uzimaju novac? Znamo da je Komodor oprezan. Kako to da svi ti razni ljudi imaju pristup njegovu bogatstvu?”

“Posluje u svakom kutku zemlje. Čovjek ne može biti na dva mjesta u isto vrijeme, a kamoli na njih stotinu. Jedino je logično da je žrtva.” “Žrtva!” To mi se činilo istinski zabavnim. U slavu jadnog Komodora zapjevao sam sladunjavu baladu: “Suze krije iza cvjetnog vela, novosti su stigle sad iz grada.”

“Ma daj.”

“Djevu su mu vidjeli kod sela, u naručju, sladostrasnu tada.”

“Samo si ljut jer sam ja postao glavni.”

“Zavara ga osmijeha joj blagost, sad se kaje, plaća skupu cijenu.”

“Više ne razgovaram s tobom o tome.”

“Ukaljala ta je žena krepost, ljubav vječna nestala u trenu.”

Charlie nije mogao suspregnuti smijeh. “Kakva je to pjesma?”

“Negdje sam je čuo.”

“Tužna je.”

“Sve su najbolje pjesme tužne.”

“To nam je majka govorila.”

Zastao sam. “Od tužnih zapravo i ne budem tužan.”

“Baš si na majku, po mnogočemu.” Kimnuo je.

“Ti nisi. A nisi ni na oca.”

“Ja nisam ni na koga.”

Rekao je to nehajno, ali bila je to ona vrsta iskaza koja gasi razgovor, ubija ga. Odjahao je naprijed, a ja ga nisam pratio. Promatrao – 18 –

sam mu leđa i on je to znao. Petama je podbo Sokola pod rebra i odgalopirali su dalje, a ja sam ih slijedio. Iako smo putovali na naš uobičajen način, uobičajenim ritmom, svejedno sam se osjećao kao da ga naganjam.

Dani su bili kratki, zimski, i stali smo u suhom klancu da podignemo logor u kojemu ćemo prenoćiti. Taj se scenarij često viđa u pustolovnim romanima: dva sablasna jahača uz vatru pričaju proste priče i pjevaju razorne pjesme o smrti i kavgama. No mogu vam reći da nakon cjelodnevna jahanja želim samo leći i spavati, a baš sam to i učinio, ne pojevši čak ni pristojan obrok. Ujutro sam, navlačeći čizme, osjetio oštar bol u palcu lijeve noge. Izvrnuo sam čizmu i lupnuo je po potpetici očekujući da će ispasti iver, no na tlo je na leđa pao velik dlakav pauk, a osam mu se nožica batrgalo u hladnom zraku. Bı``lo mi je podivljalo i zavrtjelo mi se u glavi jer se jako bojim pauka, zmija i svega što gmiže, pa mi je Charlie, koji je to znao, pritekao u pomoć, nožem odgurnuvši stvorenje u vatru. Gledao sam kako se pauk savija i ugiba, dimeći se poput kuglice papira, i bio sam sretan zbog njegove patnje.

Sad mi se drhtava studen uspuzala uz goljenicu poput mraza, pa rekoh: “Bila je to moćna životinjica, brate.” Smjesta me obuzela groznica i morao sam leći. Charlieja je zabrinulo moje bljedilo, a kad sam shvatio da više ne mogu govoriti, naložio je vatru i odjahao do najbližeg mjesta po liječnika, kojega mi je doveo protiv ili djelomično protiv njegove volje – maglilo mi se pred očima, ali sjećam se kako je psovao kad god ga Charlie ne bi mogao čuti. Dobio sam neku vrstu lijeka ili protuotrova, neku tvar od koje sam bio veseo i omamljen kao kad sam pijan, i samo sam želio oprostiti svima za sve i neprestano pušiti duhan. Uskoro sam zaspao kao zaklan i do mene se nije moglo doprijeti cijeloga tog dana i noći, sve do sljedećeg jutra. Kad sam se probudio, Charlie me, mirno sjedeći uz vatru, pogledao i nasmiješio se.

“Možeš li se sjetiti što si upravo sanjao?” upitao je.

“Samo da sam bio zatvoren”, rekao sam.

“Stalno si govorio: ‘U šatoru sam! U šatoru sam!’”

– 19 –

“Ne sjećam se.”

“U šatoru sam!”

“Pomogni mi da ustanem.”

Pomogao mi je i trenutak poslije kružio sam logorom na obamrlim nogama. Bilo mi je malo mučno, ali pojeo sam velik obrok koji se sastojao od slanine, kave i dvopeka i uspio sam to potisnuti. Zaključio sam da sam dovoljno dobro za putovanje, pa smo lagano jahali četiri ili pet sati prije nego što smo se ponovno ulogorili.

Charlie me stalno pitao kako se osjećam, a ja sam svaki put pokušavao odgovoriti, ali zapravo nisam znao točno kako mi je. Bilo zbog paukova otrova, bilo zbog protuotrova privedenog liječnika, činilo mi se da nisam posve u svom tijelu. Cijele sam se noći trzao u groznici, a ujutro, kad sam se okrenuo da mu odzdravim, Charlie me pogledao i ispustio krik užasa. Upitao sam ga što je bilo, a on mi je donio limenu ploču umjesto zrcala. “Što je to?” upitao sam.

“To je tvoja glava, prijane.” Prebacio je težinu na pete i za­ zviždao.

Od tjemena do vrata, na lijevoj strani lica imao sam nakaznu oteklinu koja se sužavala prema ramenu. Oko mi je bilo gotovo zatvoreno, a Charlie, kojem se vratilo dobro raspoloženje, rekao je da izgledam kao da sam napola pas te je bacio štap da vidi hoću li otrčati po njega. Izvor otekline otkrio sam u zubima i desnima – kad sam prstom lupnuo po donjoj lijevoj strani čeljusti, oštra bol proparala mi je tijelo od glave do pete i natrag.

“Mora da se podlilo nekoliko litara krvi”, rekao je Charlie.

“Gdje si pronašao tog liječnika? Trebali bismo ga ponovno posjetiti i natjerati ga da me izreže.”

Charlie je odmahnuo glavom. “Bolje nam je da ga ne tražimo. U vezi s njegovom naknadom došlo je do jedne ne baš sretne epizode.

On bi mene, istina, volio vidjeti još jedanput, ali ne vjerujem da bi nam bio pretjerano voljan ponovno pomoći. Spomenuo je neko naselje nekoliko milja južnije. Bit će najmudrije da pokušamo ondje ako misliš da možeš izdržati.”

“Izgleda da baš nemam nekog izbora.”

– 20 –

“Kao i s mnogim drugim stvarima u životu, brate, izgleda da nemaš.”

Putovali smo sporo iako je teren bio prilično prohodan: blaga nizbrdica i tvrdo, šumom obraslo tlo. Osjećao sam se neobično sretno, kao da se pomalo zabavljam, a onda je Medo krivo stao i usta su mi se zatvorila uz cvokot zuba. Vrisnuo sam od bola, ali u istom sam se dahu i nasmijao toj gluposti. Nabio sam grudu duhana između gornjih i donjih zuba kao tampon. Od toga mi se glava napunila smeđom slinom, ali nisam mogao pljuvati jer se to pokazalo prebolnim, pa sam se samo naginjao naprijed i puštao da mi se tekućina iz usta cijedi niz Medin vrat. Prošli smo kroz kratku snježnu mećavu i hladne pahuljice godile su mi licu. Glava mi je padala u stranu, a Charlie je kružio oko mene i bezobrazno buljio. “Vidi se čak i odostraga”, rekao je. “Već je i samo vlasište otečeno. Kosa ti je otečena.” Široko smo zaobišli gradić neisplaćenog liječnika i pronašli sljedeće naselje nekoliko milja dalje, bezimeno mjesto dugo pola milje u kojemu je obitavalo sto ili čak i manje ljudi. No sreća je bila na našoj strani, pa smo pronašli zubara po imenu Watts, koji je pušio lulu ispred ordinacije. Dok sam mu prilazio, rekao je: “Kojeg li zanimanja – zapravo sam sretan što vidim nekoga tako izobličena.”

Uveo me u svoj ekonomično uređen radni prostorčić i poveo do mekanoga kožnatog naslonjača, koji je skvičao i uzdisao dok sam sjedao. Izvlačeći ladicu sa sjajnim instrumentima, postavljao mi je pitanja o povijesti bolesti zuba na koja nisam imao zadovoljavajućih odgovora. U svakom slučaju, stekao sam dojam da mu i nije stalo do njih, nego da samo uživa u ispitivanju.

Iznio sam svoju teoriju da je problem sa zubom povezan s ugrizom pauka, ili barem s protuotrovom, ali Watts je rekao da se to ne može potkrijepiti medicinskim dokazima. “Tijelo je pravo čudo”, rekao je, “a tko može secirati čudo? Možda je stvarno posrijedi pauk, a možda i reakcija na liječnikov takozvani protuotrov, no možda nije ni jedno ni drugo. Ali, na kraju krajeva, što nas zapravo briga koji je razlog? Jesam li u pravu?”

Rekao sam da valjda jest. “Doktore”, rekao je Charlie, “rekao samo Eliju da se kladim kako mu se u glavi prelijevaju litre krvi.”

– 21 –

Watts je razmotao ulaštenu srebrnu lancetu. Naslanjajući se, promatrao mi je glavu kao neku čudovišnu bistu. “Pa pogledajmo”, rekao je.

Priča o Reginaldu Wattsu nesretna je i u svakom smislu povezana s promašajima i katastrofama, iako je on o svemu govorio bez ogorčenja i žaljenja te se zapravo činilo da u svojim nebrojenim pogrešnim koracima pronalazi nešto smiješno: “Nisam uspio u zakonitu poslu, nisam uspio u nezakonitu pothvatu, nisam uspio u ljubavi, nisam uspio u prijateljstvu. Čega god se sjetili, ja u tome nisam uspio. Samo dajte, i recite nešto. Bilo što.”

“Poljoprivreda”, rekao sam.

“Imao sam nasade šećerne repe stotinjak milja sjeveroistočno odavde. Nikad nisam zaradio ni novčića. Jedva da sam vidio ijednu repicu. Katastrofalan neuspjeh. Recite nešto drugo.”

“Brodarstvo.”

“Kupio sam udio u parnom brodu koji je prevozio robu uzvodno i nizvodno Mississippijem uz bezobraznu maržu. Iznimno profitabilan posao dok nisam došao ja. Tijekom druge plovidbe, na koju je krenuo nakon mog ulaganja, potonuo je na dno rijeke. Nije bio osiguran, što je bila moja briljantna zamisao kojom sam htio uštedjeti koji dolar na sporednim troškovima. A potaknuo sam i promjenu imena – iz Pužića u Maticu. Nepopravljiv neuspjeh. Moje kolege ulagači, ako se ne varam, htjeli su me linčovati. Zakucao sam oproštajno pismo na ulazna vrata i, na moju veliku sramotu, navrat-nanos napustio grad. Za sobom sam ostavio i dobru ženu. I nakon svih ovih godina još mislim na nju.” Liječnik je na trenutak zastao i odmahnuo glavom. “Recite štogod drugo. Ne, nemojte. Umoran sam od razgovora o tome.”

“Onda nas je dvoje”, rekao je Charlie. Sjedio je u kutu i čitao novine. “Čini se da vam ovdje ide, doktore”, rekao sam.

“Teško”, rekao je. “Vi ste mi treća mušterija u tri tjedna. Reklo bi se da je oralna higijena u ovom dijelu svijeta nisko na popisu prioriteta. Ne, očekujem da neću uspjeti ni u zubarstvu. Još najviše – 22 –

dva mjeseca, i banka će me zatvoriti.” Licu mi je prinio dugu iglu iz koje je kapalo. “Ovo će bocnuti, sinko.”

“Au!” jauknuo sam.

“Gdje ste učili za zubara?” upitao je Charlie.

“U jednoj vrlo uglednoj ustanovi”, odgovorio je. No na usnama mu je zaigrao podsmijeh, za koji me nije bilo briga.

“Koliko znam, studij traje nekoliko godina”, rekao sam.

“Godina?” začudio se Watts pa se nasmijao.

“Koliko onda?”

“U mojem slučaju? Samo onoliko koliko je bilo potrebno da upam­tim sliku živčanih putova. Upravo onoliko koliko je tim budalama trebalo da mi pošalju instrumente na kredit.” Pogledao sam Charlieja, koji je slegnuo ramenima i vratio se štivu. Podignuo sam ruku da opipam oteklinu na obrazu i zaprepastio se otkrivši da nemam osjeta u licu.

“Nije li to čudo?” rekao je Watts.”Mogao bih vam izvaditi sve zube a da ne osjetite ni najmanju bol.”

Charliejeve oči provirile su preko novina. “Zbilja ne osjećaš ništa?” Odmahnuo sam glavom, a on je upitao Wattsa: “Kako se može doći do toga?”

“Nikako, ako nisi u ovom poslu.”

“Moglo bi nam dobro doći u našoj djelatnosti. A da nam nešto od toga prodate?”

“Ne nabavljam ih na barele”, rekao je Watts.

“Pošteno bismo vam platili.”

“Bojim se da je odgovor ne.”

Charlie me tupo pogledao, lice mu je nestalo iza novina.

Watts mi je izrezao lice na tri mjesta i iz njih su navrle kapi neke tekućini u boji. U glavi je ostalo još nešto od toga, ali rekao je da će se već samo iscijediti i da je najgore prošlo. Izvadio mi je dva pokvarena zuba, a ja sam se nasmijao bezbolnoj nasilnosti tog postupka.

Charlie se uzvrpoljio i povukao u salun s druge strane ceste. “Kukavica”, dobacio mu je Watts. Zašio je rupu i ispunio mi usta vatom, a potom me odveo do mramorna umivaonika, u kojem mi je pokazao finu četkicu s četvrtastom glavom od sivobijelih čekinja. “Čet– 23 –

kica za zube”, rekao je. “Njome ćete održavati čistoću zuba i ugodan dah. Evo, gledajte kako ja to radim.” Liječnik mi je pokazao kako se pravilno koristiti priborom, a zatim mi je u lice otpuhnuo zrak s mirisom metvice. Tad mi je uručio novu četkicu, posve istu kao i svoju, te paketić praška za zube od kojega se radila pjena s okusom metvice, rekavši mi da ih mogu zadržati. Usprotivio sam se tome, ali on je priznao da mu je proizvođač poslao komplet na dar. Platio sam mu dva dolara za vađenje zuba, a on je izvadio bocu viskija da nazdravi onome što je nazvao transakcijom od obostrane koristi.

Sve u svemu, čovjek mi se učinio sasvim šarmantnim pa mi je bilo žao kad se Charlie vratio u ordinaciju s izvučenim pištoljem uperenim u dobrog liječnika. “Pokušao sam se nagoditi s vama”, rekao je lica rumena od brendija.

“Pitam se u čemu ću sljedećem propasti”, rekao je Watts zdvojno.

“Ne znam i nije me briga. Eli, pokupi lijek za omamljivanje i igle.

Watts, pronađi mi komad užeta, i to brzo. Budeš li mi vrdao, prosvirat ću ti mozak.”

“Katkad mi se čini da je već prosviran.” Zatim se okrenuo meni.

“Umoran sam od potrage za novcem i ugodom. Čuvaj zube, sinko.

Održavaj zdravlje usta. Riječi će ti zvučati utoliko slađe, je li tako?”

Charlie je ćušnuo Wattsa iza uha, čime je okončao njegov govor.

Jahali smo cijelo poslijepodne i zašli smo u večer kad mi se toliko zavrtjelo da sam umalo ispao iz sedla. Upitao sam Charlieja možemo li stati da prenoćimo i on se složio s time, ali samo ako pronađemo zaklonjeno mjesto za noćenje jer se spremala kiša. U zraku je nanjušio vatru pa smo slijedili njezin miris do jednosobne daščare iz čijeg su dimnjaka kuljali bjeličasti pramenovi dima, a prigušeno je svjetlo plesalo na jedinom prozoru. Kad smo pokucali, pojavila se starica ogrnuta dekom i krpama. Na bradi su joj drhtale duge sijede dlačice, a poluotvorena su joj usta bila puna crnih krnjih zuba. Gnječeći šešir u ruci, Charlie je s dramatičnim timbrom glumca na pozornici govorio o našim nedavnim nedaćama. Ženine oči boje mesa kamenice svrnule su pogled na mene i smjesta mi je postalo hladnije. Bez riječi, odmaknula se od vrata. Čuo sam škripu – 24 –

stolca po podu. Charlie se okrenuo prema meni i upitao: “Što misliš?”

“Hajdemo dalje.”

“Ostavila nam je otvorena vrata.”

“S njom nešto nije u redu.”

Nogom je udario u hrpu snijega. “Zna naložiti vatru. Što bi više htio? Ne mislimo se tu skućiti.”

“Mislim da bismo trebali nastaviti”, ponovio sam.

“Vrata!” povikala je žena.

“Nekoliko sati u toploj sobi dobro bi mi došlo”, rekao je Charlie.

“Ja sam taj koji je bolestan”, rekao sam. “I voljan sam krenuti dalje.”

“Ja sam za to da ostanemo.”

Sjena žene kliznula je duž daljega unutarnjeg zida i ona je ponovno stala na ulaz. “Vrata!” zakriještala je. “Vrata! Vrata!”

“Vidiš da hoće da uđemo”, rekao je Charlie.

Da, pomislio sam, kroz njezina usta i u želudac. No bio sam preslab za daljnju svađu pa se nisam opirao kad me brat uzeo za ruku i uveo u kolibu.

Soba je bila opremljena stolom, stolcem i nečistim madracem.

Charlie i ja sjeli smo na iskrivljene podne daske pred kamenim ognjištem. Vrućina me je ugodno štipala za lice i ruke, pa sam na trenutak bio sretan novim okruženjem. Žena je sjedila za stolom bez riječi, a čelo joj je bilo skriveno pod naborima krpa. Pred njom je ležala hrpa zagasitocrvenih i crnih perla ili kamenčića, a ruke su joj se pomaljale ispod slojeva i spretno uzimale jednu po jednu, nižući ih na komad tanke žice kako bi izradila neku dugu ogrlicu ili kakav drugi minuciozno izrađen komad nakita. Na stolu je stajala svjetiljka prigušena sjaja koja je žmirkala žutim i narančastim svjetlom, a s vrha plamena vukao se crn dim.

“Zahvalni smo vam, gospođo”, rekao je Charlie. “Moj se brat slabo osjeća i ne može spavati na otvorenome.” Kad žena nije odgovorila, Charlie mi je rekao da pretpostavlja da je gluha. “Nisam gluha”, usprotivila se. Prinijela je komad žice ustima pa ga zubima vukla amo-tamo da je presiječe.

– 25 –

“Samo sam iznio pretpostavku”, rekao je Charlie. “Nisam vas mislio uvrijediti. Sad vidim koliko ste sposobni, koliko oštri. I lijepo održavate dom, ako smijem primijetiti.”

Spustila je perle i žicu na stol. Okrenula je glavu prema nama, ali crte lica ostale su joj skrivene u sjeni koja je poigravala. “Mislite da ne znam kakvi ste vi ljudi?” upitala je upirući prstom, koji je izgledao slomljeno, u naše opasače za pištolje. “Koga zavaravate i zašto?”

Charliejevo se držanje promijenilo, odnosno vratilo, i opet je bio onaj stari. “Dobro”, rekao je, “tko smo to mi?”

“Ne biste li sami sebe nazvali ubojicama?”

“To zaključujete samo na temelju naših pištolja?”

“Znam to po mrtvacima koji vas prate.”

Kosa mi se nakostriješila na vratu. To je bilo suludo, ali nisam se usuđivao okrenuti. Charliejev je ton ostao nepromijenjen: “Bojite se da ćemo vas ubiti?”

“Ne bojim se ja ničega, a ponajmanje metaka i riječi.” Pogledala me i upitala: “Bojite li se vi da ću ja vas ubiti?”

“Jako sam umoran”, stigao je moj nevješt odgovor.

“Lezite u krevet”, uputila me.

“Gdje ćete vi spavati?”

“Nigdje. Moram završiti posao. Ujutro me uglavnom neće biti.”

Charliejevo je lice otvrdnulo. “Ovo nije vaša koliba, je li?”

Na to se ukočila i činilo se kao da ne diše. Povukla je krpe, pa sam na svjetlu ognjišta i svjetiljke vidio da na glavi gotovo i nema kose, samo ponegdje koji sijed čuperak, a lubanja joj je bila udubljena i mjestimično se činila mekom, smežuranom poput starog voća.

“Svako srce ima ton”, rekla je Charlieju, “baš kao i svako zvono. Ton vašeg srca zvuči vrlo napadno, mladiću. Vrijeđa mi uši, a i oči me bole kad pogledam u vaše.”

Nastupila je duga šutnja tijekom koje su Charlie i stara vještica zurili jedno u drugo. Ni jednome ni drugome po izrazu lica nisam uspijevao razaznati što misli. Na kraju je žena ponovno zamotala lubanju i nastavila s poslom, a Charlie je legao na pod. Ja se nisam popeo na krevet, nego sam legao pokraj njega jer sam se bojao žene

– 26 –

Patrick deWitt rođen je 1975. u provinciji Britanska Kolumbija u Kanadi. Prvi roman Ablutions objavljuje 2009., a romanom Braća Sisters (2011.) osvaja svjetsku slavu te prestižne književne nagrade; uži izbor nagrada Man Booker i Scotianbank Giller te nagrade Governor General’s Award i Rogers Writer’s Trust Fiction.

Sa suprugom i sinom živi u Oregonu.

– 227 –

– 228 –

Dragan Koruga rođen je 1977. u Zagrebu. Godine 2003. diplomirao je anglistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1997. piše književne kritike i oglede za različite kulturne časopise i dnevne novine, uključujući Vijenac, Zarez, Quorum i Jutarnji list. S Igorom Štiksom uredio je i preveo antologiju kratke priče na engleskom jeziku Vrhunski safari (Naklada MD, 2002.). Od 2003. objavio je desetak knjiga prijevoda suvre­menih engleskih i američkih pisaca, među njima Iana McEwa­na, Juliana Barnesa i Michaela Ondaatjea.

– 229 –

– 230 –

sadrzaj I. Nevolja s konjima

9

II. Kalifornija

67

III. Hermann Kermit Warm

115

Epilog 219 Zahvale 225 O autoru

227

O prevoditelju

229

– 231 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Danijela Šašo Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Dan Stiles Godina izdanja 2013., srpanj (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-501-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 232 –

– 233 –

© Danny Palmerlee

Godina je 1851. i Hermann Kermit Warm mora umrijeti. Tako je odlučio moćni, zagonetni čovjek poznat kao Komodor, a za izvršenje će se pobrinuti dvojica njegovih plaćenika Eli i Charlie Sisters. Iako sa svojim starijim bratom ne dijeli strast za ubijanjem i alkoholom, posao ubojice jedini je koji je Eli ikada radio i onaj kojim namjerava zaraditi za mirovinu. No put od Oregona do Kalifornije dug je, a Warm je sve prije negoli običan tragač za zlatom. Moralne nedoumice neodlučnog revolveraša i složenost obiteljskih odnosa samo su neka od pitanja kojima će se tijekom ove urnebesno smiješne odiseje baviti Eli, prije nego ih razriješi u svome stilu – jednom zauvijek.

Dok nas vode kroz zemlju zaluđenu zlatnom groznicom, uzimajući mjeru čitavoj galeriji nezaboravnih likova, ubojita braća Sisters i njihov tvorac, kanadski pisac Patrick deWitt pretvaraju Divlji zapad u mjesto u kojemu – baš kao na najbogatijim nalazištima – pronalazimo zlatno grumenje nesvakidašnjega humora, melankolije, nasilja, mudrosti i, pomalo neobične, bratske ljubavi.

119,00 kn

Patrick deWitt rođen je 1975. u provinciji Britanska Kolumbija u Kanadi. Prvi roman Ablutions objavljuje 2009., a romanom Braća Sisters (2011.) osvaja svjetsku slavu te prestižne književne nagrade; uži izbor nagrada Man Booker i Scotianbank Giller te nagrade Governor General’s Award i Rogers Writer’s Trust Fiction.

– 234 –