Brzina svjetlosti by Fraktura

Brzina svjetlosti

-1-

-2-

Javier Cercas

Brzina svjetlosti prevela sa ĹĄpanjolskog Silvana RogliÄ&#x2021;

Fraktura -3-

Naslov izvornika Le velocidad de la luz © Javier Cercas, 2005 First published in Spanish language by Tusquets Editores, Barcelona, 2005. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-240-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 770774

-4-

Svi putovi

Sad vodim lažan, apokrifan, ilegalan i nevidljiv život iako isti nitiji nego da je istinit, ali ja sam još uvijek bio ja kad sam upoznao Rodneyja Falka. Bilo je to davno i u Urbani, gradu na američkome Srednjem Zapadu u kojem sam proveo posljednje godine osamdesetih. Kad god se zapitam zašto sam otišao baš onamo, odgovorim si da sam jednako kao što sam otišao onamo mogao otići bilo kamo. Ispričat ću zašto sam, umjesto da sam otišao drugamo, otišao baš onamo. Radilo se o slučajnosti. U to vrijeme − ima tomu sad već sedamnaest godina − bio sam mlad, tek sam završio studij i dijelio sam s prijateljem mračan i kužan stan u Ulici Pujol, u Barceloni, veoma blizu Trga Bonanova. Moj se prijatelj zvao Marcos Luna, bio je iz Gerone kao ja i zapravo je bio i manje i više od prijatelja: odrasli smo skupa, skupa smo se igrali, išli smo skupa u školu, imali smo iste prijatelje. Marcos je oduvijek želio biti slikar; ja ne: ja sam želio biti pisac. Ali završili smo dva beskorisna studija i nismo imali posao, bili smo siromašni kao crkveni miševi, tako da niti je Marcos slikao niti sam ja pisao, ili smo to činili u onim rijetkim slobodnim trenucima koje nam je ostavljao posao kojim smo zarađivali za puko preživljavanje. To smo postizali teškom mukom. On je držao nastavu u školi jednako kužnoj kao što je kužan bio naš stan, a ja sam povremeno radio u izrabljivačkoj izdavačkoj kući (pripremao originale, pregledavao prijevode, prepravljao špalte), ali s obzirom na to da nam naše bijedne plaće nisu -5-

pokrivale ni troškove stanarine i režija, prihvaćali smo sve dodatne poslove za koje smo se uspijevali tu i tamo ogrepsti, ma kako čudni bili, od predlaganja imena reklamnoj agenciji kako bi ona izabrala ime nove zrakoplovne kompanije preko uređivanja arhiva u bolnici Vall d’Hebron do pisanja tekstova pjesama, za što nikad nismo dobili novac, za nekoga glazbenika koji je zijevao kao riba na suhome. Što se tiče ostaloga vremena, kad nismo ni radili ni pisali ili slikali, hodali bismo gradom, pušili marihuanu, pili pivo i razgovarali o remek-djelima kojima ćemo se jednoga dana osvetiti svijetu za koji smo, iako nismo izložili nijednu sliku ni objavili nijednu priču, smatrali da nas naočigled omalovažava. Nismo poznavali slikare ni pisce, nismo obilazili koktele ni promocije knjiga, ali vjerojatno nam se sviđalo da se zamišljamo kao dvojicu boema u vremenu lišenom boema ili kao dvojicu strašnih kamikaza spremnih da vedro tresnu o stvarnost; premda smo bili tek dvojica uobraženih provincijalaca izgubljenih u gradu, usamljeni i goropadni i koji ni za što na svijetu ne bi pristali na žrtvu povratka u Geronu, jer to bi značilo odreći se snova o uspjehu koje smo oduvijek njegovali. Bili smo okrutno nadobudni. Težili smo propasti. Ali ne tek tako i na bilo koji način: težili smo potpunoj, temeljitoj i sveukupnoj propasti. To je bio naš način da težimo uspjehu. Jedne proljetne noći 1987. dogodilo se nešto što će ubrzo sve promijeniti. Marcos i ja upravo smo izašli iz kuće kad smo, točno na križanju Muntanera i Arimona, naletjeli na Marcela Cuartera. Cuartero je bio profesor književnosti na Universidad Autónoma na čija sam zadivljujuća predavanja rado odlazio iako sam bio sasvim osrednji student. Bio je debeo, nizak, riđokos četrdesetogodišnjak, nemaran u odijevanju, lica kao u velike tužne kornjače obilježenoga obrvama kao u kakvoga zlikovca i pomalo zastrašujućih, sarkastičnih očiju; bio je i jedan od vodećih europskih stručnjaka za roman devetnae-6-

stoga stoljeća, stajao je na čelu sveučilišne pobune protiv fran kizma u šezdesetima i sedamdesetima i, kako se govorilo (iako je to bilo teško zaključiti iz njegovih predavanja i iz čitanja njegovih knjiga, obzirno pošteđenih bilo kakva političkoga sadržaja), i dalje je bio komunist u srcu, rezigniran i iredentist. Cuartero i ja jedva da smo razmijenili koju riječ u hodniku tijekom mojih studentskih godina, ali te je noći zastao kako bi razgovarao sa mnom i s Marcosom, rekao nam je da dolazi s nekoga književnog kružoka koji se okupljao svaki utorak i petak u Oxfordu, obližnjem baru i, kao da taj kružok nije za dovoljio njegovu potrebu za razgovorom, pitao me što čitam i počeli smo razgovarati o književnosti; onda nas je pozvao na pivo u El Yate, bar s velikim prozorima i ulaštenim drvom u koji Marcos i ja nismo običavali zalaziti jer nam se činilo da prelazi mogućnosti našeg oskudnoga budžeta. Nalakćeni na šank, dugo smo razgovarali o knjigama, a onda me iznenada Cuartero upitao na čemu radim; s obzirom na to da je Marcos bio ondje, nisam se usudio priznati, ali učinio sam sve da uljep šam stvarnost. On je pak sigurno naslutio kakva je jer mi je tad počeo govoriti o Urbani. Cuartero je rekao da ondje ima prijatelja, na Sveučilištu u Illinoisu, i da mu je prijatelj rekao da iduće godine Odsjek za španjolski raspisuje nekoliko stipendija za asistenta namijenjenih španjolskim diplomantima. “Nemam blagoga pojma kakav je grad”, priznao je Marcelo. “Za njega sam čuo samo u Neki to vole vruće.” “Neki to vole vruće?”, pitali smo Marcos i ja jednoglasno. “Film”, odgovorio je Marcelo. “U početku Jack Lemmon i Tony Curtis moraju održati koncert u nekom ledenom gradu Srednjega Zapada, blizu Chicaga, ali zbog nekakve gangsterske frke na kraju bježe prema Floridi prerušeni u pjevačice i onda upadnu u nevolju. U svakom slučaju, Urbana je taj ledeni grad u koji nikad ne dođu, iz čega se zaključuje da Urbana i nije neka divota ili da je barem sve suprotno od Floride, ako -7-

uzmemo Floridu za mjerilo. Eto, to je sve što znam. Ali sveučilište je dobro, a mislim i posao. Plaćaju ti da držiš predavanja iz jezika, taman dovoljno za život, i moraš upisati poslijediplomski studij. Ništa prezahtjevno. Osim toga, ti si htio biti pisac, ha?” Osjetio sam kako mi se obrazi žare. Ne usuđujući se pogledati Marcosa, nešto sam promrmljao, ali Cuartero me pre kinuo: “Pisac mora putovati. Vidjet ćeš predivne stvari, upoznat ćeš neke nove ljude, čitat ćeš neke nove knjige. To je zdravo. Eto”, zaključio je, “ako te bude zanimalo, nazovi me.” Nedugo nakon toga Cuartero je otišao, a Marcos i ja ostali smo u El Yateu, naručili smo još jedno pivo i dugo smo pili i pušili u tišini; obojica smo znali što onaj drugi misli i obojica smo znali da je onaj drugi toga svjestan. Mislili smo da je Cuartero ukratko izrekao ono što smo već dugo mislili, a nismo bili u stanju to deﬁnirati: mislili smo da, osim što treba pročitati sve knjige, pisac mora putovati i vidjeti svijet i živjeti punim plućima i skupljati iskustva i da su Sjedinjene Države − svejedno koje mjesto u Sjedinjenim Državama− idealne za sve te stvari i za postajanje piscem; mislili smo da je stabilan posao s plaćom koji ostavlja vremena za pisanje mnogo više od onoga što u tom trenutku uopće mogu sanjati da ću naći u Barceloni; premladi ili prenaivni da bismo znali što znači da neki život postaje sranje, mislili smo da naš život u Barceloni ide u tom smjeru. “Dobro”, rekao je napokon Marcos i, znajući da je odluka već donesena, ispio je u jednom gutljaju svoju čašu. “Još jedno pivo?” Eto tako sam se šest mjeseci nakon toga nenadanog susreta s Marcelom Cuarterom, nakon beskrajnoga leta preko Londona i New Yorka, našao u Urbani kao što sam se mogao naći na bilo kojem drugome mjestu. Sjećam se da je prvo što sam -8-

pomislio kad sam stigao onamo, dok je autobus Greyhounda koji me vozio iz Chicaga prolazio pustim nizom avenija obrubljenih kućicama s trijemom, zgradama s crvenkastom opekom i pedantno uređenim perivojima koji su se ljeskali pod usi janim kolovoškim nebom, bilo to da su Tony Curtis i Jack Lemmon imali gadnu sreću u Neki to vole vruće i kako ću napisati Marcosu da sam prešao deset tisuća kilometara ni za što jer Urbana – tek otočić od sto pedeset tisuća duša koji pluta u moru kukuruzišta koje se protezalo bez prekida do predgrađa Chicaga – nije mnogo veća od Gerone niti je djelovala manje provincijski od Gerone. Naravno, nisam mu rekao ništa od toga: da ga ne razočaram svojim razočaranjem, ili da pokušam malo uljepšati istinu, rekao sam mu da Marcelo Cuartero griješi i da je Urbana poput Floride, bolje rečeno kao minijaturna mješavina Floride i New Yorka, uzavreo grad, osunčan i kozmopolitski u kojem će se moji romani gotovo sami ispisivati. Ali ma koliko se trudili, laži ne mijenjaju istinu, ubrzo sam shvatio da je moj prvi ucviljeni utisak grada bio točan i stoga sam se prvih dana provedenih u Urbani prepustio tuzi, nesposoban osloboditi se nostalgije za onime što sam ostavio iza sebe i siguran da je, više od grada, ta neumoljiva peć izgubljena usred ničega groblje na kojem ću se vrlo uskoro pretvoriti u duha ili u zombija. Prijatelj Marcela Cuartera pomogao mi je prebroditi ovu početnu depresiju. Zvao se John Borgheson i ispalo je da je on amerikanizirani Englez ili Amerikanac koji nije znao kako prestati biti Englezom (ili upravo suprotno); hoću reći da je, iako su njegova kultura i obrazovanje bili američki i veći je dio svog života i čitavu akademsku karijeru proveo u Sjedinjenim Državama, još imao gotovo netaknut birmingemski naglasak i nije se zarazio američkim neposrednim manirama, tako da je na svoj način ostao Britanac stare škole, ili je volio zamišljati da je tako: sramežljiv čovjek, ljubazan i samozatajan koji se -9-

uzalud trudio zatomiti rođenoga humorista u sebi. Borgheson, koji je imao četrdesetak godina i govorio pomalo arhaičan i drven španjolski kakav često govore oni koji ga mnogo čitaju, a malo govore, bio je jedina osoba koju sam poznavao u gradu, a kad sam došao pokazao je neobičnu ljubaznost i primio me u svoj dom; poslije mi je pomogao da unajmim stan blizu kampusa i smjestim se u njega, pokazao mi je sveučilište i vodio me labirintom njegove birokracije. Tijekom tih prvih dana nisam mogao izbjeći utisak da je pretjerana Borghesonova ljubaznost posljedica toga da me, nekim nesporazumom, smatrao omiljenim učenikom Marcela Cuartera, što mi je bilo ironično, pogotovo zato što sam tad već počeo sumnjati da jedini razlog zbog kojeg me Cuartero nije poslao na neko još udaljenije i negostoljubivije mjesto od Urbane taj što nije poznavao neko negostoljubivije i udaljenije mjesto od Urbane. Borgheson me ubrzo upoznao s mojim budućim kolegama, svojim sljedbenicima i asistentima poput mene na španjolskoj katedri, a jedne subotnje večeri, nekoliko dana nakon moga dolaska, organizirao je večeru s troje njih u Courier Caféu, malenom restoranu smještenom u četvrti Race, veoma blizu Lincoln Squarea. Vrlo se dobro sjećam večere, između ostaloga i stoga što se bojim da neke stvari koje su se ondje dogodile daju točnu sliku o mojim prvim tjednima u Urbani. Troje kolega koji su bili na večeri bili su manje-više mojih godina; dva muškarca i žena. Dva su muškarca uređivala semestralni časopis Línea Plural; jedan je bio Venezuelanac imenom Felipe Vieri, veoma načitan tip, ironičan, pomalo uobražen, koji se oblačio otmjeno, ali ne bez kićenosti; drugi se zvao Frank Solaún i bio je Amerikanac kubanskoga porijekla, koščat i pun entuzijazma, blistava osmijeha i gelom zalizane kose. Žena se zvala Laura Burns i, koliko sam poslije čuo od samoga Borghesona, pripadala je bogatoj aristokratskoj obitelji iz San Juana na Puerto - 10 -

Ricu (otac joj je bio vlasnik prvih novina u zemlji), ali na njoj mi je te noći najviše pozornosti privukla, osim njezine nedvoj beno američke fizionomije – visoka, čvrsta, plavokosa, veoma blijede kože – zastrašujuća sklonost sarkazmu koju je jedva obuzdavala zbog poštovanja prema Borghesonu. On je, osim toga, tijekom večere nježno nametnuo svoju vladavinu, usmjeravajući bez ikakva napora razgovor prema temama koje bi mene mogle zanimati ili u kojima se, prema onomu što je on zamišljao i priželjkivao, ne bih osjećao isključenim. Tako da smo razgovarali o mom putovanju, o Urbani, o Sveučilištu, o Odsjeku; razgovarali smo i o španjolskim piscima i filmašima, i ubrzo sam shvatio da su Borgheson i njegovi učenici bili upućeniji od mene u to što se radi u Španjolskoj jer ja nisam pročitao brojne knjige niti sam vidio filmove brojnih filmaša i pisaca koje su oni spominjali. Nisam bio posramljen tom činjenicom, jer mi je u tom trenutku moja ogorčena pozicija neobjavljena, omalovažavana i gotovo nepismena pisca davala za pravo da sve što se radilo u Španjolskoj smatram čistim smećem – a čistom umjetnošću sve što se nije radilo ondje – ali ne odbacujem mogućost da se time može objasniti ono što se dogodilo za vrijeme kave. Dotad su Vieri i Solaún već neko vrijeme fanatičnom pobožnošću razgovarali o filmovima Pedra Almodóvara; uvijek pažljivi Borgheson iskoristio je stanku zanesenog dvojca da me pita što ja mislim o filmovima mančanskoga redatelja. Kao i svima, mislim da su se i meni tad sviđali Almodóvarovi filmovi, ali u tom sam trenutku osjetio neodoljivu potrebu da ispadnem zanimljiv ili da jasno naznačim svoju kozmopolitsku sklonost distancirajući se od priča o časnim sestrama narkomankama, transvestitima iz finih obitelji i ubojicama toreadora, pa sam odgovorio: “Meni je to, iskreno, sranje.” Glasan grohot Laure Burns pozdravio je moj sud, a zadovoljstvo koje sam osjetio zbog tog prihvaćanja skandala one- 11 -

mogućilo me da primijetim ledenu šutnju drugih dvaju gostiju, koju je Borgheson brzo prekinuo žurnom opaskom. Večera je ubrzo završila, i bez daljnjih incidenata, a kad smo izašli iz Courier Caféa, Vieri i Solaún predložili su da odemo na piće. Borgheson i Laura odbili su prijedlog; ja sam prihvatio. Moji su me novi prijatelji odveli u diskoteku Chester Street, koja se nalazila baš prikladno u Chester Streetu, točno kraj kolodvora. Bio je to ogroman i duguljast lokal, golih zidova, s barom na desnoj strani, nasuprot kojeg se nalazio podij za ples izrešetan stroboskopskim svjetlima, u to doba dupkom pun. Čim smo ušli, Solaún se izgubio među uzbibanom gomilom koja je preplavila podij; Vieri i ja probili smo se do bara i naručili rum-kole i, dok smo čekali da nam ih donesu, komentirao sam Vieriju pomalo podrugljivo i zbunjeno da su u diskoteci samo muškarci, ali prije nego što sam dovršio komentar, prišao mi je neki mladić i rekao nešto što nisam shvatio ili nisam shvatio dokraja. Naginjući se prema njemu, zamolio sam ga da ponovi; ponovio je: pitao me bih li plesao s njime. Krenuo sam da mu kažem da mi još jednom ponovi, ali umjesto toga sam ga pogledao: bio je mlad, plavokos, doimao se veoma veselim, smiješio se; zahvalio sam mu i rekao da ne želim plesati. Mladić je slegnuo ramenima i, bez mnogo objašnjenja, otišao. Kanio sam reći Vieriju što se upravo zbilo, kad mi je prišao visok i snažan tip, s brkovima i čizmama i postavio mi isto ili slično pitanje kao onaj momak; u nevjerici, dao sam mu isti ili sličan odgovor, a tip me nije ponovno ni pogledao, tiho se nasmijao i također otišao. Upravo u tom trenutku Vieri mi je dodao moju rum-kolu, ali nisam mu ništa rekao i nisam ni morao pročitati slatku i osvetoljubivu podmuklost u njegovim očima kako bih se osjećao kao Jack Lemmon i Tony Curtis dok dolaze na Floridu odjeveni kao muzikantice te kako bih napokon shvatio prene raženu tišinu koja je uslijedila nakon moga suda o Almodóva- 12 -

rovim ﬁlmovima. Dugo vremena nakon toga, Vieri mi je rekao da je, kad je jutro nakon te trijumfalne noći Frank Solaún rekao Lauri Burns da su me odveli na tulum za homiće u Chester Streetu, Laurin krik odjeknuo hodnicima odsjeka poput prokletstva: “Ali on je takav Španjolac da sigurno ima mozak u obliku krčaga s kljunom!” Volio bih vjerovati da se tijekom mojih prvih dana u Urbani nisam tako često osramotio koliko se bojim da jesam, ipak, ne mogu biti siguran; ali sasvim sam siguran da sam se na novi život privikao mnogo brže nego što su mi pretkazivali. Činjenica je da je to bio lagodan život. Moj dom – stan s dvije sobe, kuhinjom i kupaonicom – nalazio se na pet minuta od Foreign Languages Buildinga, zgrade u kojoj se nalazio Odsjek za špa njolski, u West Oregon 703, između ulica Busey i Coler, u četvrti intimnih uličica, tijesnih i s drvoredima. Kao što mi je obećao Marcelo Cuartero, zarađivao sam za život bez oskudice, a moje obveze kao asistenta španjolskog i studenta posli jediplomskoga studija ostavljale su mi gotovo sva popodneva i večeri slobodne, uz vrlo duge vikende koji su uključivali petke, tako da sam imao na raspolaganju mnogo vremena za čitanje i pisanje i neizmjernu biblioteku u kojoj sam se opskrbljivao knjigama. Ubrzo je znatiželja prema onomu što imam pred sobom zamijenila nostalgiju za onim što sam ostavio iza sebe. Revno sam pisao obitelji i prijateljima – pogotovo Marcosu – ali više se nisam osjećao usamljenim; zapravo, ubrzo sam otkrio da, ako čovjek tako naumi, nema ništa lakše od pronalaska prijatelja u Urbani. Poput svih sveučilišnih gradova, to je bilo aseptično i varljivo mjesto, mikrozajednica bez siromašnih i staraca, u koju bi se svake godine slilo i iz kojeg bi svake godine prema stvarnom svijetu odlazilo žiteljstvo sastavljeno od mladih iz čitavoga svijeta; ako tomu dodamo pomalo tjeskobnu činjenicu da u gradu i u krugu od nekoliko stotina kilometara nije bilo nikakve druge zabave osim rada, - 13 -

što je nevjerojatno poticalo društveni život, činjenica je da se, nasuprot tišini u ostatku tjedna zbog učenja, od petka popodne do nedjelje navečer Urbana pretvarala u bučni mravinjak privatnih zabava koje nitko nije želio propustiti i na koje su, čini se, svi bili pozvani. Ali Rodneyja Falka nisam upoznao ni na jednom od tih osobitih i krcatih tuluma, nego u radnoj sobi koju smo dijelili tijekom semestra na četvrtom katu Foreign Languages Buildinga. Nikad neću saznati jesu li me smjestili u tu sobu slučajno ili zato što je nitko nije htio dijeliti s Rodneyjem (skloniji sam drugom, nego prvom), ali pouzdano znam kako, da me nisu tamo smjestili, Rodney i ja najvjerojatnije nikad ne bismo postali prijatelji i sve bi bilo drukčije, a moj život ne bi bio takav kakav jest i uspomena na Rodneyja iščeznula bi kao što su s godinama iz moga sjećanja iščeznuli gotovo svi ljudi koje sam upoznao u Urbani. Možda i ne bi, možda pretjerujem. Na koncu, činjenica je da, a to sigurno nije htio, Rodney nije mogao ostati nezamijećen usred one stroge ujednačenosti koja je vladala Odsjekom i kojoj su se svi predavali bez pogovora, kao da se radi o prešutnom, ali opipljivom pravilu o intelektualnoj proﬁlaksi koja je, paradoksalno, bila usmjerena tomu da potiče konkurenciju među članovima te zajednice, ponosne na svoju strogu meritokratsku poslušnost. Rodney je bio iznimka jer je bio stariji od svih asistenata španjolskog, od kojih nijedan nije imao više od trideset godina, ali i zato što nikad nije dolazio na sastanke, koktele i susrete koje je organizirao Odsjek, što su svi pripisivali, u što sam se odmah uvjerio, njegovoj povučenoj i čudačkoj naravi, da ne kažem nepristupačnoj, i okrunili su ga klevetničkom predajom koja je uključivala i to da je dobio posao predavača španjolskoga zahvaljujući statusu veterana Vijetnamskoga rata. Sjećam se da je na primanju koje je Odsjek organizirao za nove asistente, dan uoči početka predavanja, netko komentirao - 14 -

njegovu uobičajenu odsutnost, što je odmah izazvalo, među urotničkim skupom kolega koji me okruživao, bujicu grubih nagađanja o tome što Rodney predaje studentima jer ga nikad nitko nije čuo da govori španjolski. “Jebi ga!” ispalila je onda Laura Burns koja se tek pridružila zboru. “Mene ne brine to što Rodney ne zna prdnuti španjolski, nego to što se može jednoga dana pojaviti s kalašnjikovom i sve nas smaknuti.” Još nisam zaboravio taj komentar dočekan jednoglasnim grohotom, kad sam idućega dana napokon upoznao Rodneyja. Toga jutra, prvoga dana predavanja, došao sam vrlo rano na Odsjek i, kad sam otvorio vrata sobe, prvo sam ugledao Rodneyja kako sjedi za stolom i čita; potom je dignuo glavu s knjige, gledao me,i onda se ustao bez riječi. Tad se javio sasvim neobjašnjiv trenutak panike izazvan sjećanjem na ispad Laure Burns (koji mi se prestao činiti kao ispad, i više mi nije bio zabavan) i veličinom te ljudine, okarakterizirane neuravnoteženom, koja je sad hodala prema meni; ali nisam uzmaknuo: oprezno sam stisnuo ruku koju mi je pružio, pokušao sam se nasmiješiti. “Zovem se Rodney Falk”, rekao je, gledajući me u oči s uznemirujućom upornošću i proizvodeći nešto što je zvučalo kao udarac petom u nekim borilačkim vještinama. “A ti?” Rekao sam svoje ime. Rodney me pitao jesam li Španjolac. Rekao sam da jesam. “Nikad nisam bio u Španjolskoj, ali volio bih je vidjeti. Jesi li čitao Hemingwayja?” Jedva da sam pročitao išta od Hemingwayja, ili sam ovlaš čitao, i moje mišljenje o američkom piscu zasnivalo se na spon tanoj fotograﬁji na kojoj se nalazio sam oronuo starac, nacifran i alkoholičar, ljubitelj plesačica i toreadora, koji je širio u svojim staromodnim djelima sliku Španjolske kao s turističkih razglednica pomiješanih s najustajalijim i najgorim klišejima. - 15 -

“Jesam”, odgovorio sam s olakšanjem zbog toga zakrž ljalog razgovora o književnosti i, s obzirom na to da sam vidio još jednu veličanstvenu priliku da jasno dam do znanja kolega ma na fakultetu svoju nepodmitljivu kozmopolitsku sklonost, koju sam već objavio homofobnom opaskom o Almodóvarovim ﬁlmovima, dodao sam: “Iskreno, mislim da je to sranje.” Reakcija moga novog kolege iz sobe bila je brža od reakcije koju su nekoliko večeri prije toga pokazali Vieri i Solaún: bez i najmanje geste negodovanja ili odobravanja, kao da sam iz nenada nestao iz njegova vidokruga, Rodney se okrenuo i ostavio me da govorim u prazno; onda je ponovno sjeo, ponovno uzeo knjigu, ponovno se zadubio u nju. To je bilo sve za to jutro i, ako zanemarimo iznenađenje ili početnu paniku i Ernesta Hemingwayja, ritual u danima koji su uslijedili bio je manje-više isti. Iako sam dolazio u sobu neposredno nakon otvaranja Foreign Languages Buildinga, Rodney bi me uvijek pretekao i, nakon pristojnoga pozdrava koji je u slučaju moga kolege bio više nekakvo mukanje, jutro bi nam prošlo u dolasku i odlasku u predavaonice ili bi svaki od nas sjedio za svojim stolom, čitao i pripremao predavanja (Rodney je više čitao, a ja sam više pripremao predavanja), ali uvijek smo bili obavijeni neprobojnom tišinom koju sam pokušao sramežljivo prekinuti u nekoliko prilika, dok nisam shvatio da Rodney nema nikakvu namjeru razgovarati sa mnom. To je bilo onih dana kad sam se, špijunirajući ga kradom iza svoga stola ili hodnicima Odsjeka, počeo privikavati na njegovu nazočnost. Na prvi je pogled Rodney imao prostodušan, nemaran i staromodan izgled, poput onih hipija iz šezdesetih koji se nisu željeli ili mogli ili znali prilagoditi veselom cinizmu osamdesetih, kao da su milom ili silom stjerani u jarak kako ne bi ometali pobjednički prolazak povijesti. Ipak, njegova odjeća nije odudarala od neobavezne ujedna čenosti koja je vladala sveučilištem: uvijek je nosio tenisice, - 16 -

iznošene traperice i široke karirane košulje, no tijekom zime – tijekom polarne zime u Urbani – zamijenio bi tenisice vojničkim čizmama i ogrtao bi se debelim vunenim džemperima, kožnom jaknom i krznenom kapom. Bio je visok, krupan, blago nezgrapan; hodao je pogleda uvijek prikovana uz pod i kao posrćući, nagnut udesno, jednoga ramena višeg od drugoga, što je njegovu hodu davalo klimavu nestabilnost debelokošca koji kao da će se taj čas srušiti. Imao je dugu, gustu i crvenkastu kosu, i debelu i široku glavu, blago ružičastu kožu i crte kao uklesane u lubanju: čvrstu bradu, istaknute jagodice, kljukast nos i podrugljive i prezrive usne koje su, kad bi ih rastvorio, otkrivale dva reda nepravilnih zuba, gotovo oker boje, u dosta lošem stanju. Patio je od fotofobije na jednom oku, zbog čega ga je morao štititi od doticaja sa sunčevom svjetlošću i pokrivati povezom od crne tkanine koju je vezao vrpcom oko glave, a taj mu je povez davao izgled bivšega borca koji nije moglo narušiti ni njegovo klimavo hodanje ni pogrbljen stas. Nesumnjivo zbog te ozljede, oči mu na prvi pogled nisu imale istu boju, iako biste, ako biste se zagledali, brzo uočili da je jedno bilo svjetlije smeđe, gotovo boje meda, a drugo tamnije smeđe, gotovo crno. K tomu, uočio sam odmah da Rodney nema prijatelja na Odsjeku i da, osim s Danom Gleylockom – starim profesorom njemačke književnosti u čijoj sam ga sobi vidio jedanput kako razgovaraju s kavom u ruci – s ostalim članovima fakulteta ima odnos koji nije sezao čak ni do površne srdačnosti koju nalaže dobar odgoj. Ništa nije ukazivalo na to da će moj slučaj biti drukčiji. Zapravo, gotovo je sigurno da moj odnos s Rodneyjem nikad ne bi prešao onaj stupanj autizma na koji smo se ograničili prvih dana predavanja da nije bilo nehotične pomoći Johna Borghesona. Prvoga petka nakon početka predavanja Borgheson me pozvao na ručak s nekim profesorom Talijanom, mladim i blago kicoškog izgleda, Giuseppeom Rotom, koji je toga - 17 -

semestra bio u posjetu Sveučilištu. Ručak je bio podijeljen u dva dijela. Tijekom prvoga dijela Rota je govorio bez stanke, dok je Borgheson utonuo u misaonu ili zbunjenu šutnju; tijekom drugoga dijela zamijenili su uloge – Borgheson je govorio, a Rota je šutio kao da ono što se ondje pretresa nema baš neke veze s njime – i tek sam tad shvatio smisao toga poziva. Borgheson je objasnio da je Sveučilište uzelo Rotu kako bi predavao uvod u katalonsku književnost; do tog trenutka prijavilo se svega troje ljudi, a to je predstavljalo veliku nevolju jer su sveučilišna pravila nalagala odsjecima da otkažu kolegije na koje se prijavi manje od četvero studenata. Kad je došao do toga, ton Borghesonova izlaganja nije više bio monoton i postao je veoma brz kao da pokušava izražajnošću zamaskirati stid koji je osjećao zbog onoga što izgovara. Borgheson me molio, s Rotinim prešutnim pristankom – i nakon što se malo pribrao i usput pokušao podilaziti mojoj taštini argumentom da mi to, s obzirom na moje poznavanje predmeta i elementarnu razinu kolegija, ne može biti pretjerano korisno – da se upišem na taj predmet, a podrazumijeva se da će shvatiti ovu moju malenu žrtvu kao osobnu uslugu i da dotični predmet neće zahtijevati nikakav drugi napor osim dolaženja na nastavu. Naravno, smjesta sam pristao na Borghesonovu molbu, sav ushićen da mu mogu uzvratiti za bar dio usluga koje je on učinio meni, ali nikako nisam mogao predvidjeti – niti me Borgheson mogao upozoriti na to – što će mi ta bezazlena odluka donijeti. Počeo sam to naslućivati u utorak idućega tjedna, kad sam kasno popodne ušao u predavaonicu u kojoj se trebalo održati prvo predavanje iz katalonske književnosti i kad sam vidio svojih troje budućih kolega kako sjede oko stola. Prvi je bio tip patničkog izraza, potpuno odjeven u crno, kose obojene u crveno i s pankerskom frizurom; drugi je bio onizak Kinez, mršav i nemiran; treći je bio Rodney. Sva trojica gledala su me - 18 -

Sadr탑aj

Svi putovi

Pruge i zvijezde

Kamena vrata

Algebra mrtvih

157

O autoru

215

O prevoditeljici

217

- 219 -

Ova knjiga objavljena je uz potporu Uprave za knjigu, arhive i knjižnice španjolskog Ministarstva kulture.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Branka Savić Graﬁčka urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey, Zagreb Godina izdanja, 2011., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-240-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 220 -

- 221 -

- 222 -