Budućnost slobode by Fraktura

uvod: demokratsko doba

BuduÄ&#x2021;nost slobode

Od istog autora u izdanju Frakture: Svijet nakon Amerike

fareed zakaria

uvod: demokratsko doba

Fareed Zakaria

Budućnost slobode Iliberalna demokracija u zemlji i u inozemstvu preveo s engleskog Srđan Dvornik

Fraktura

fareed zakaria

Naslov izvornika The Future of Freedom © 2003 by Fareed Zakaria © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Srđan Dvornik i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-412-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 821144

uvod: demokratsko doba

za Paulu

fareed zakaria

uvod: demokratsko doba

Sirene bijahu morske nimfe koje su imale moć da svojom pjesmom zavedu sve koji ih čuju, tako da su nesretni mornari, ne mogući se oduprijeti, bili prisiljeni bacati se u more, u svoju propast. Kirka je Odiseja uputila da uši svojih mornara napuni voskom kako ne bi mogli čuti napjev, a sebe da dade zavezati za jarbol te svojim ljudima najstrože naredi da ga, ma što rekao ili učinio, nipošto ne oslobode sve dok za sobom ne ostave otok Sirena. Odisej je poslušao te upute. Uši svojih ljudi napunio je voskom i dao da ga konopcem čvrsto zavežu za jarbol. Dok su se približavali otoku Sirena more bijaše mirno, a iznad voda dopirahu tonovi pjesme tako zanosne i privlačne da se Odisej počeo otimati kako bi se oslobodio te je kricima i znacima zaklinjao svoje ljude da ga oslobode; ali oni, pokoravajući se njegovim prethodnim naredbama, skočiše i još ga čvršće vezaše. Držali su se kursa, a glazba bivaše sve tiša, sve dok je se više nije moglo čuti; tada Odisej, sav sretan, dade svojim drugovima znak da odčepe uši, a oni ga oslobodiše spona. Thomas Bulfinch, The Age of Fable or Stories of Gods and Heroes

fareed zakaria

uvod: demokratsko doba

Sadržaj uvod Demokratsko doba

1. poglavlje Kratka povijest ljudske slobode

2. poglavlje Izokrenuti put

3. poglavlje Iliberalna demokracija

4. poglavlje Islamski izuzetak

121

5. poglavlje Previše dobroga

163

6. poglavlje Smrt autoriteta

203

zaključak Izlaz

245

Pogovor

263

Bilješka autora

277

Zahvale

279

Kazalo imena

283

fareed zakaria

1. kratka povijest ljudske slobode

1. poglavlje

Kratka povijest ljudske slobode Sve je počelo kad je Konstantin odlučio da se preseli. Vladar najvećeg carstva na svijetu krenuo je 324. godine na istok, premjestivši glavni grad iz Rima u Bizant, staru grčku koloniju na ulazu u Crno more, koju je ubrzo preimenovao u Konstantinopol. Zbog čega je napušten Rim, legendarno sjedište carstva? Konstantin je objasnio da je to učinio “po Božjoj zapovijedi”. S tom vrsti logike ne možete zbiljski raspravljati, premda su nekog udjela sigurno imali i taština i vlastohleplje. Konstantin je očajnički želio ostaviti za sobom veličajnu baštinu, a što je, osim pobjede u ratu, bilo bolje nego sagraditi nov glavni grad? Taj je potez bio i politički mudar. Konstantinopol je bio bliži velikim kulturnim i ekonomskim središtima tog vremena kao što su Atena, Solun i Antiohija. (Rim je u to vrijeme bio smatran žabokrečinom.) Konstantinopol je k tome bio i strategijska točka za obranu carstva od neprijatelja, uglavnom germanskih plemena i perzijskih armija. U četvrtom su stoljeću središta povijesnog zbivanja bila na Istoku. Carevi ne putuju s malo prtljage, a ni Konstantin nije bio iznimka. Preselio je ne samo glavni grad nego i desetke tisuća njegovih stanovnika te radi prehrane svojih ljudi rekvirirao goleme količine hrane i vina iz Egipta, Male Azije i Sirije. Svoje je službenike razaslao širom carstva da donesu umjetnička djela za “novi Rim”. Grabež je bila takva da ju je historičar Jacob Burckhardt opisao kao “najsramotniju i najopsežniju krađu umjetnina u cijeloj povijesti... počinjenu radi ukrašava-

fareed zakaria

nja [Konstantinopola]”.* Senatore i druge dostojanstvenike na sve se načine poticalo da se presele; u novom su ih gradu čekale doslovne kopije njihovih domova. No premda je doveo najveći dio svojeg dvora, Konstantin je ostavio jednu osobu: rimskog biskupa. To povijesno odva janje Crkve i države imat će sudbonosne i korisne posljedice po čovječanstvo. Premda je rimski biskup nominalno bio nadređen – jer je prvi nosilac te funkcije, Petar, bio najviši Kristov apostol – kršćanstvo je preživjelo time što je postalo decentraliziranom religijom koja obuhvaća zbirku samoupravnih crkava. Ali Rim sada bijaše udaljen od carskoga glavnog grada. Drugi važni svećenici, kao biskup Bizanta i oni u obliž njoj Antiohiji, Jeruzalemu i Aleksandriji, sada su živjeli u sjeni impera tora, postavši ubrzo privjescima državne vlasti. Ali daleko od dvorskih moći i intriga rimska je Crkva procvala, učvrstivši neovisnost koja joj je na kraju omogućila da zatraži plašt duhovnog vodstva nad kršćanskim narodima. Posljetkom tog odvajanja, opazio je veliki engleski klasični znanstvenik Ernest Barker, Istok (Bizant) je dospio pod kontrolu države, a Zapad (Rim) pod suverenost religije. Bilo bi točnije reći da je na Zapadu suverenost bila predmetom osporavanja; tijekom 1500 godina nakon Konstantinova preseljenja europsku je povijest kontinuirano obilježavalo trvenje između Crkve i države. Iz iskri tih okršaja proizišle su prve vatre ljudske slobode.

Sloboda, stara i nova Izdvojiti pojedinačan događaj kojim bi se označilo početke jedne kompleksne povijesne pojave – u ovom slučaju razvoja ljudske slobode – očevidno je previše pojednostavnjeno, ali priče nečime moraju početi. A uspon kršćanske Crkve je, po mojem sudu, prvi važan izvor slobode

Jacob Burckhardt, The Age of Constantine the Great, prev. Moses Hadas (Berkeley: University of California Press, 1983.), 351.

1. kratka povijest ljudske slobode

na Zapadu – a odatle i u svijetu. On ističe središnju temu ovog poglavlja, a to je da je sloboda na Zapadu nastala stoljećima prije demokracije. Sloboda je dovela do demokracije, a ne obrnuto. On također ističe paradoks koji se provlači ovim prikazom: kakvi god bili dublji strukturni uzroci, sloboda je na Zapadu rođena iz niza borbi za vlast. Posljedice tih borbi – između Crkve i države, plemićâ i kralja, protestanata i katolika, poduzeća i države – integralan su dio tkanja života Zapada i stvaraju sve veće pritiske u korist individualne slobode, posebice u Engleskoj te, preko nje, u Sjedinjenim Državama. Neki to isticanje kršćanske Crkve mogu osporiti ukazujući s naklonošću na staru Grčku kao kolijevku slobode. Pomislit će na znameniti Periklov pogrebni govor održan 431. prije nove ere, koji dočarava uzbudljivu viziju Atene njegova doba, posvećen slobodi, demokraciji i jednakosti. Velikim dijelom 19. stoljeća obrazovni programi britanskih i njemačkih sveučilišta polazili su od shvaćanja da se najveći procvat ljudskih dostignuća zbivao u grčkim gradovima-državama u 5. stoljeću prije nove ere. (Studije antičke Grčke i Rima na Oxfordu i Cambridgeu još se uvijek kolokvijalno naziva “Velikima”.) Ali viktorijanska opsesija Grčkom djelomice je bila fantazija. Antička Grčka bila je izvanredna kultura, plodna u filozofiji, znanosti i književnosti. To je bilo rodno mjesto demokracije i nekih s njom povezanih ideja, ali one su u praksi djelovale samo u nekoliko malenih gradova-država tijekom najviše stotinu godina i zamrle su s makedonskim osvajanjem Atene 338. godine prije nove ere. Više od tisuću godina kasnije, grčki je eksperiment postao nadahnućem za demokrate, ali tijekom stoljećâ koja su u međuvremenu prošla nije bio ostavio za sobom opipljiv ili institucionalan utjecaj na politiku u Europi. Što je važnije, Grčka nije bila rodno mjesto slobode kako je danas razumijevamo. Sloboda u modernom svijetu prije svega je sloboda in dividue od samovolje vlasti, što je najvećim dijelom povijesti značilo od surove moći države. Ona podrazumijeva stanovita osnovna ljudska prava: slobodu izražavanja, udruživanja i vjeroispovijesti te prava na primjeren postupak. Ali antička sloboda, kako je objasnio filozof prosvjetiteljstva Benjamin Constant, značila je nešto drugo: da svatko

fareed zakaria

(zapravo svaki muški državljanin) ima pravo sudjelovati u upravljanju zajednicom. Obično su svi državljani bili članovi zakonodavnog tijela ili su, ako to nije bilo praktično, članovi zakonodavnog tijela birani ždrijebom, kao danas američki porotnici. Pučke skupštine antičke Grčke imale su neograničenu vlast. Prava pojedinca nisu bila ni teorijski sveta ni faktički zaštićena. Grčka je demokracija, kako se izrazio Constant, često značila “podčinjavanje pojedinca vlasti zajednice”.* Prisjetimo se da je u Ateni u 4. st. prije nove ere, gdje je, govori se, grčka demokracija našla svoj najistinskiji izraz, pučka skupština – demo kratskim glasanjem – osudila na smrt najvećeg filozofa tog doba zbog njegova naučavanja. Pogubljenje Sokrata bilo je demokratsko, ali ne liberalno. Ako se grčke korijene zapadne slobode često precjenjuje, rimske se zanemaruje. Kada je Herodot pisao da su Grci “slobodni ljudi”, mislio je da nisu robovi podčinjeni stranom osvajanju ili dominaciji stranaca; tu bismo ideju danas nazvali “nacionalnom neovisnošću” ili “samo određenjem”. (Po toj su definiciji Sjevernokoreanci danas slobodni ljudi.) Rimljani su isticali jedan drugi aspekt slobode: da sve građane treba pred zakonom tretirati jednako. To poimanje slobode mnogo je bliže modernom zapadnome, a latinska riječ koja je označava, libertas, korijen je naše riječi**. Dok su Grci svijetu dali filozofiju, književnost, pjesništvo i umjetnost, Rim nam je dao početke ograničene vlasti i vladavine prava. Rimska Republika, sa svojom podjelom vlasti (tri grane), biranjem funkcionara s ograničenim mandatom i naglašavanjem jednakosti pred zakonom, uzor je vlasti sve od tada, najsvjesnije pri osnivanju Američke Republike. Sve do danas rimski politički pojmovi i termini vrijede u cijelom zapadnom svijetu: senat, republika, konstitucija, prefektura. Zapadno je pravo tako ispunjeno rimskom baštinom da su do početka 20. stoljeća pravnici morali vrlo dobro znati

Benjamin Constant, “The Liberty of ancients Compared with That of the Moderns” (1819.), u Benjamin Constant: Political Writings, Biancamaria Fontana, ur. (New York: Cambridge University Press, 1988.). ** Liberty (op. prev.). *

1. kratka povijest ljudske slobode

latinski. Većina svjetskih zakona o ugovoru, vlasništvu, obvezi, difamaciji, nasljeđivanju i posjedu te pravila postupka i dokaza varijacije su rimskih tema. Po Herbertu Asquithu, nadarenom amateru klasičaru koji je postao premijer Ujedinjenog Kraljevstva, najveći dar Rima budu ćim epohama bilo je to što je “utemeljio, razvio i sistematizirao svjetsku jurisprudenciju”*. Zjapeću prazninu u rimskom pravu međutim predstavljalo je to što u praksi nije važilo za vladajuću klasu, posebno kada je republika do prvog stoljeća degenerirala u monarhiju. Carevi poput Nerona, Vitelija i Galbe rutinski su osuđivali ljude na smrt bez suđenja, pljačkali privatne domove i hramove te silovali i ubijali svoje podanike i podanice. Poznato je da je Kaligula imenovao svojeg konja za senatora i tim činom prekršio implicitna, ako ne i eksplicitna pravila tog nekoć poštovanja dostojnog tijela. Tijekom dekadencije carstva raspale su se pravne tradicije koje su bile brižljivo građene u godinama Rimske Republike. Pouka iz pada Rima jest da za trajnost vladavine prava nisu dovoljne dobre namjere vladarâ, jer se one mogu mijenjati (i namjere i vladari). Potrebne su institucije unutar društva čija je snaga neovisna o državi. Zapad je takvu snagu protuteže našao u Katoličkoj crkvi.

Paradoks katoličanstva Najkonkretnija baština Rima jest Rimokatolička crkva, koju je engleski filozof Thomas Hobbes nazvao “sablašću umrloga Rimskog Carstva koja okrunjena sjedi ponad [njegova] groba”.** Kultura Rima postala je kulturom katoličanstva. Posredstvom Crkve prenesene su bezbrojne tradicije i ideje – te, dakako, latinski, koji je obrazovanim ljudima diljem

Herbert Asquith, “Introduction” u Ernest Baker, The legacy of Rome (Oxford: Clarendon Press, 1923.), vii. ** Citirano u David Gress, From Plato to NATO: the Idea of the West and its Opponents (New York: Free Press, 1998.), 125. Mnogo dugujem ovoj fascinantnoj i važnoj knjizi zbog njene diskusije o Rimu i Katoličkoj crkvi. *

fareed zakaria

Europe dao zajednički jezik i tako ojačao njihov smisao jedinstvene zajednice. Sve do danas ideje i struktura Katoličke crkve – njen univerzalizam, hijerarhija, kodeksi i zakoni – uvelike sliče idejama i strukturi Rimskog Carstva. Moglo bi se činiti da je Katolička crkva čudno mjesto za početak priče o slobodi. Kao institucija, ona se nije zalagala za slobodu misli ili, donedavno, čak ni za različitost vjerovanja. Ustvari, tijekom srednjeg vijeka, dok je njena moć jačala, postajala je sve netolerantnija i tlačiteljska, naglašavajući dogmu i neupitnu poslušnost te služeći se vrlo gadnim sredstvima za gušenje drukčijeg mišljenja (podsjećam na španjolsku Inkviziciju). Sve do danas njena je struktura hijerarhijska i autokratska. Crkva nikad nije sebe smatrala snagom koja promiče individualnu slobodu. Ali od početka se tvrdoglavo opirala moći države i tako ograničavala vladavinu monarha. Kontrolirala je krucijalne društvene institucije kao što su brak te obredi rođenja i smrti. Crkvena imovina i svećenici nisu podlijegali oporezivanju – što nipošto nije bila sitnica s obzirom na to da je, na svom vrhuncu, Crkva bila vlasnica jedne trećine zemlje u Europi. Katolička crkva bila je prva značajnija institucija u povijesti neovisna o svjetovnoj vlasti i spremna suprotstaviti joj se. Takvim djelovanjem stvorila je raskol u zgradi državne vlasti, a u zakutcima i pukotinama počela je rasti individualna sloboda. Borbe između Crkve i države započele su samo pedesetak godina nakon Konstantinova preseljenja. Jedan od Konstantinovih nasljednika, car Teodozije, u vrijeme teškog sukoba s Tesalonjanima, grčkim plemenom, pozvao je cijelo pleme u Milano – i organizirao pokolj svojih gostiju od kojega se ledi krv u žilama, pokolj muškaraca, žena i djece. Milanski nadbiskup, pobožan čovjek po imenu Ambrozije, bio je zgrožen i javno je odbio dati caru svetu pričest. Teodozije je protestirao, pribjegavajući biblijskoj obrani. Kriv je za ubojstvo, objasnio je, no nije li jedan od biblijskih junačkih kraljeva, David, kriv ne samo za ubojstvo nego i za preljub? Nadbiskup je bio nepopustljiv, grmeći u odgovor, prema znamenitom prikazu engleskog historičara Edwarda Gibbona: “Oponašao si Davida u njegovu zločinu, oponašaj ga, onda, i u njegovu

1. kratka povijest ljudske slobode

pokajanju.”* Na opće iznenađenje, sljedećih osam mjeseci car, najmoćniji čovjek svijeta, periodično se odijevao kao prosjak (kao što je u biblijskoj priči činio David) i stajao ispred katedrale u Milanu moleći nadbiskupa za oprost. Dok je Rimsko Carstvo na istoku propadalo, rasli su vlast i neovisnost rimskog biskupa. Postao je prvi među prinčevima Crkve, zvan “Il Papa”, sveti otac. Godine 800. papa Lav III. bio je prisiljen okruniti franačkog vladara Karla Velikog kao rimskog cara. Ali tim je činom Lav započeo tradiciju “investiture”, po kojoj je Crkva morala blagosloviti novog kralja dajući tako legitimnost njegovoj vladavini. Do 12. stoljeća papinska vlast je porasla te je papa postao središnjim akterom u kompleksnim političkim igrama Europe. Papinstvo je imalo moć, legitimnost, novac, pa čak i vojsku. Dobilo je još jednu veliku simboličku bitku protiv cara Svetoga Rimskog Carstva Henrika IV., koji je 1077. – bezuspješno – doveo u pitanje širenje prava investiture koje je provodio papa Grgur VII. Izgubivši u toj borbi, Henrik je, kako legenda kaže, bio prisiljen stajati bos u snijegu u Canossi te od Svetog Oca tražiti oprost. Bilo to istina ili ne, jasno je da je do 12. stoljeća papa postao po moći i pompi ravan bilo kojem od europskih kraljeva, a Vatikan je postao takmacem najveličanstvenijih dvorova na kontinentu.

Geografija slobode Crkva je na Zapadu stekla moć iz jednostavna razloga: nakon opadanja Rimskog Carstva nikad više nije bila suočena s jednim jedinim europskim imperatorom. Umjesto toga, Katolička je crkva bila u stanju suprotstavljati jednog europskog vladara drugome, postavši vitalnim “presudnim glasom” u tadašnjim igrama oko vlasti. Da se na cijelom

Edward Gibbon, The Decline and Fall of the Roman Empire, sv. 3, poglavlje 27, 4. dio (Opadanje i propast Rimskog Carstva, prev. Gordana Vučićević, Službeni list SCG, Beograd 2003.; op. prev.). I opet, hvala Davidu Gressu na ovoj priči i izvoru. *

fareed zakaria

kontinentu uzdigao jedan monarh, bio bi slomio neovisnost Crkve i pretvorio je u sluškinju državne vlasti. To se dogodilo Grčkoj pravoslavnoj crkvi, a kasnije i Ruskoj pravoslavnoj crkvi (kao, uostalom, i većini svjetskih religija). Ali ni jedan vladar nikada nije osvojio cijelu Europu, pa čak ni njen veći dio. Tijekom tisućljeća pokušalo ih je samo nekoliko – Karlo Veliki, Karlo V., Napoleon, car Wilhelm i Hitler. Svi su bili onemogućeni, i to prilično brzo. Kako to objasniti? Vjerojatno planinama i rijekama. Europa je rascijepljena barijerama koje njena planinska područja odvajaju riječnim dolinama što graniče s planinskim lancima. Njene rijeke teku u zaklonjene, plovne zaljeve duž dugačke, razvedene obale Mediterana – što sve znači da su male regije mogle opstajati, pa i napredovati same za sebe. Odatle duga europska povijest mnoštva neovisnih zemalja. Teško ih je osvojiti, lako ih je kultivirati, a njihove su rijeke i njihova mora pogodni trgovinski pravci. Azija je, nasuprot tome, puna ravničarskih prostranstava – ruskih stepa i kineskih ravnica – kojima armije mogu neometano stupati. Ne iznenađuje što su tim područjima milenijima vladala centralizirana carstva.* Topografija Europe omogućila je razvoj zajednica različitih veličina – gradova-država, vojvodstava, republika, nacija i carstava. Godine 1500. Europa je obuhvaćala više od 500 država, od kojih mnoge nisu bile veće od jednog grada. Ta je raznovrsnost imala dvije izvanredne posljedice. Prvo, omogućavala je različitost. Ljudi, ideje, umjetnost, pa čak i tehnologije koje nisu bile dobrodošle ili zapažene u jednom kraju često bi procvale u drugome. Drugo, različitost je hranila stalnu konkurenciju između država, što je stvaralo inovacije i djelotvornost po-

Afrika je geografski posebno nesretna. Unatoč tome što je drugi po veličini kontinent, ima najkraću obalnu liniju, koja je većinom previše plitka za razvoj luka. Zbog toga je u povijesti imala slabo razvijenu trgovinu. Njene rijeke nisu plovne, jer su ili preplitke, ili ispresijecane brzacima i vodopadima tamo gdje su duboke (u ovom slučaju dramatični krajobrazi pogubno djeluju na poslove). Dodamo li tome tropsku vrućinu i bolesti, dobivamo tužno strukturno objašnjenje nerazvijenosti Afrike.

1. kratka povijest ljudske slobode

litičke organizacije, vojne tehnologije i ekonomske politike. Uspješnu se praksu kopiralo; neuspješne se metode odbacivalo. Spektakularni ekonomski i politički uspjeh Europe – ono što ekonomski historičar Eric Jones označava kao “europsko čudo” – lako bi mogao biti posljedica njene neobične geografije.*

Plemići i kraljevi Europsku su političku strukturu zajedno uobličile geografija i povijest. Propadanje Rimskog Carstva i zaostalost germanskih plemena koja su ga uništila doveli su do decentralizirane vlasti širom kontinenta; ni jedan vladar nije imao upravnih kapaciteta da vlada veoma rasprostranjenom kraljevinom koja bi obuhvaćala toliko neovisnih plemena. Nasuprot tome, Kina za dinastija Ming i Mandžu, mogulska Indija te Osmansko Carstvo kontrolirali su velike zemlje i različite narode. Ali u Europi su lokalne velmože i poglavice vladali svojim teritorijima i razvijali bliske odnose sa svojim zakupcima. To je postalo specifičnom značajkom europskog feudalizma – neovisnost njegove zemljoposjedničke klase. Od srednjeg vijeka do 17. stoljeća europski su suvereni bili udaljene kreature koje su svojim kraljevinama vladale uglavnom nominalno. Francuski je kralj na primjer u Bretanji smatran samo vojvodom i stotinama je godina u toj regiji imao ograničenu vlast. U praksi, ako je monarh htio učiniti bilo što – započeti rat, izgraditi tvrđavu – morao je posuđivati i pogađati se za novac i vojsku s lokalnim poglavicama, koje su u tom procesu postajale grofovi, vikonti i vojvode. Tako je europska zemljovlasnička elita postala aristokracija s moći, novcem i legitimnošću – nešto posve drukčije od puzećih, ovisnih dvorskih plemića u drugim dijelovima svijeta. Taj gotovo ravnopravan

E. L. Jones, The European Miracle: Environments, Economics, and Geopolitics in the History of Europe and Asia (New York: Cambridge University Press, 1981.). To je zadivljujuće široka i sugestivna knjiga, ali Jones daje kulturi veću težinu nego ja. *

fareed zakaria

odnos između plemića i kraljeva duboko je utjecao na razvoj slobode. Kao što je napisao Guido de Ruggiero, veliki historičar liberalizma, “Bez efektivnog otpora posebnih povlaštenih klasa, monarhija ne bi stvorila ništa drugo osim naroda robova”.* Ustvari, upravo su to činili u velikom dijelu ostatka svijeta. U Europi je s druge strane plemstvo tijekom srednjeg vijeka zahtijevalo da mu kraljevi jamče stanovita prava koja čak ni kruna nije smjela povrijediti. Također je uspostavilo predstavnička tijela – parlamente, opće staleže, skupštine – kako bi osiguralo stalnu mogućnost da njihovi interesi dođu do riječi. U tim srednjovjekovnim pogodbama leže temelji onoga što danas nazivamo “vladavinom prava”. Gradeći na rimskim tradicijama, ta je prava osiguravala i jačala moć plemstva. Poput sraza između Crkve i države, sukob između plemstva i monarhije druga je velika borba za vlast europske povijesti koja je pomogla osigurati, također nenamjerno, sirovinu za slobodu. Englesko plemstvo bilo je najneovisnije u Europi. Plemići su živjeli na svojim imanjima, upravljajući svojim zakupcima i štiteći ih. Zauzvrat su izvlačili dadžbine koje su im davale bogatstvo i moć. Kako se izrazio jedan znanstvenik, to je bila “radna aristokracija”: svoj položaj nije održavala razvedenim dvorskim ritualima, nego sudjelovanjem u politici i vladavini na svim razinama.** Kraljevi Engleske, koji su svoju moć konsolidirali prije većine svojih kolega na kontinentu, priznali su da njihova vlast ovisi o pridobivanju plemstva – ili barem jednog njegova dijela. Kada bi monarsi pretjerali, izazvali bi protuudar baronâ. Henrik II., okrunjen 1154., proširio je svoju vlast po cijeloj zemlji; slao je suce na udaljena mjesta da nametnu kraljevske uredbe. Težio je ujedinjavanju zemlje i stvaranju zajedničkog, imperijalnog prava. Da bi to postigao, morao je srednjovjekovnom plemstvu oduzeti njegova ovlaštenja i posebne povlastice. Njegov je plan djelovao, ali samo do-

Guido de Ruggiero, The History of European Liberalism (Oxford: Oxford University Press, 1927.). Divna knjiga koja zaslužuje da bude klasik. *

Daniel A. Baugh, ur., Aristocratic Government and Society in Eighteenth Century England (New York: New Viewpoints, 1975.). **

1. kratka povijest ljudske slobode

nekle. Uskoro je plemstvo podiglo oružanu pobunu – doslovno – i nakon 40 godina sukoba Henrikov sin, kralj Ivan Bez Zemlje, bio je prisiljen 1215. potpisati primirje na polju blizu dvorca Windsor. Taj dokument, Magna Charta, smatran je u to vrijeme poveljom baronskih privilegija, koja razrađuje prava feudalnih glavara. Sadržao je i odredbe koje jamče slobodu Crkve i lokalnu autonomiju za gradove. Istupao je (na neodređen način) protiv tlačenja bilo kojeg kraljeva podanika. S vremenom su engleski suci taj dokument interpretirali šire, pretvorivši ga u kvaziustav koji jamči stanovita individualna prava. Ali čak je i u svoje vrijeme Magna Charta bila značajna kao prvo pisano ograničenje kraljevske vlasti u Europi. Kao takvu, zapaža historičar Paul Johnson, “opravdano je se klasificira kao prvi od English Statutes of the Realm*, za koje se može reći da iz njih izviru engleske i američke slobode”.**

Rim protiv reformacije Nakon sukoba Crkve i države te kralja i plemića, treća velika borba za vlast – između katolika i protestanata – pokazat će se kao najduža i najkrvavija, a i ona je imala slučajne, ali revolucionarne implikacije za slobodu. Njezin je neočekivani pokretač bio pobožan njemački redovnik koji je živio u malenom, zabačenom gradiću Wittenbergu. Bio je to početak 16. stoljeća i cijelom je Europom vladalo nezadovoljstvo pa pinstvom, koje je bilo postalo izuzetno moćno i korumpirano. Naj skandaloznija praksa Rima bilo je široko rasprostranjeno prodavanje indulgencija: papinskih potvrda koje su kupca oslobađale grijeha, čak i onih koje još nije ni počinio. Tim su novcem financirane beskrajne ekstravagancije Crkve, koje su bile zapanjujuće čak i po blještećim standardima baroka. Njen je najnoviji projekt bila najveća, najveličanstvenija katedrala koju je čovječanstvo ikada vidjelo – katedrala Svetog

Zbirka engleskih zakona koji sačinjavaju “nepisani ustav”. Paul Johnson, “Laying Down the Law”, Wall Street Journal, 10. ožujka 1999.

fareed zakaria

Petra u Rimu. Čak i danas, dok čovjek hoda golemim mramornim površinama u Vatikanu, gledajući pozlatu, drago kamenje, tapiserije i freske od zida do zida i od poda do stropa, lako je zamisliti pobožan gnjev Martina Luthera. Bilo je poziva na reformu i prije Luthera – Erazmo je na primjer tražio jednostavniju, ogoljeniju formu bogoštovlja – ali nitko se nije izravno suprotstavio autoritetu Crkve. Luther je to učinio u 95 podrobno argumentiranih teza, koje je u jutro 31. listopada 1517. znamenitim aktom prikucao na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Pravo je, možda, bilo na Lutherovoj strani, ali imao je i sreće. Njegova se hereza pojavila u pogodnom trenutku povijesti tehnike. Do časa kad je Katolička crkva reagirala na njegovu akciju, strogo zabranivši širenje njegovih ideja, novi tiskarski strojevi već su Lutherov dokument raspačali po cijeloj Europi. Započela je reformacija. Nakon 150 krvavih godina, gotovo je pola Europe bilo protestantsko. Kad bi Martin Luther vidio današnji protestantizam, s njegovim lagodnim doktrinama koje malo toga traže a mnogo toleriraju, vjerojatno bi bio zgrožen. Luther nije bio liberal. Upravo suprotno, on je bio optužio Vatikan zbog previše popustljivog odnosa spram religije. Umnogome je bio ono što bismo danas zvali fundamentalistom, zahtijevajući doslovnije tumačenje Biblije. Lutherove kritike papinstva bile su vrlo slične kritikama koje islamski fundamentalisti danas iznose o koruptnim, ekstravagantnim režimima Bliskog istoka koji odstupaju od istinskog puta pobožnosti. Luther je papu napadao s konzervativne strane teologijskog spektra. Ustvari, neki kažu kako sraz katoličanstva i protestantizma ilustrira staru maksimu da je religijska sloboda proizvod dvaju jednako pogubnih fanatizama, od kojih svaki ukida onaj drugi. Većina sekti koje su iskrsnule kao posljedica reformacije bile su još puritanskije od luteranstva. Najutjecajnija među njima bilo je osobito tvrdo vjerovanje, kalvinizam, koji je postulirao nevrijednu izopačenost čovjeka i slabe izglede za spas za sve osim nekolicine, koju je Bog već odabrao. Ali zajednička točka različitih protestantskih sekti bila je odbacivanje autoriteta papinstva te neizravno i cijele religijske hijerar-

1. kratka povijest ljudske slobode

hije. Bile su dio opće borbe protiv autoriteta i, premda to u ono vrijeme nisu znale, dio šire priče o slobodi.* Unatoč svim njihovim prepirkama, te male protestantske sekte u sjevernoj Europi otvorile su mogućnost osobne putanje do istine, bez posredstva svećenika. Ukoliko su uopće zamišljale ikakvo svećenstvo, trebala ga je birati samoupravna kongregacija. Te sekte, koje su unutar šire zajednice često predstavljale manjinu, borile su se za prava svih manjina da vjeruju i služe Bogu po svojem izboru. Sve zajedno, one su otvorile prostor za slobodu religije u zapadnom svijetu. Pomogle su oblikovanju modernih ideja ne samo o slobodi savjesti i govora nego i o kritičkom znanstvenom istraživanju, prvo religijskih tekstova kao što je Biblija, a potom i sve općeprihvaćene mudrosti. Znanost je, uostalom, konstantan proces prkošenja autoritetu i osporavanja dogme. U tom smislu moderna znanost ima neobičan dug prema religioznim fanaticima iz 16. stoljeća. Na izravniji, politički način protestantizam je djelovao tako što je kraljevima i prinčevima dao izgovor da preotmu moć od sve arogantnijeg Vatikana, što su ionako kanili učiniti. Prvi veći napad dogodio se ne kao podrška idealima protestantizma, nego iz ne tako uzvišenog razloga što je jedan nemiran monarh htio dobiti nasljednika. Henrik VIII. Engleski zatražio je od pape Klementa VII. da poništi njegov brak s Katarinom Aragonskom jer mu nije rodila prestolonasljednika. (Nije da se nije pokušavalo: tijekom osam godina ona je rodila jednu djevojčicu i pet dječaka, koji su svi umrli, a dva puta je pobacila.) Papa je to odbio, pa je kralj Henrik raskinuo s Vatikanom, proglasivši se glavarem

Posjetioci Ženeve, koja se godinama smatrala duhovnim rodnim mjestom protestantizma, naći će u najvećem javnom parku spomenik reformaciji. Taj spomenik, sagrađen 1909., golem je zid sa skulpturama i bareljefima koji slave baštinu reformacije. On slavi sve one koji su nekoć bili oci utemeljitelji pokreta, poput Luthera, Jeana Calvina, pa čak i Olivera Cromwella i američkih puritanaca. Mnoge su od tih uzajamno suprotstavljenih sekti zaboravljene – a možda i trebaju biti zaboravljene. *

fareed zakaria

Crkve Engleske. Henrik nije bio ni u kakvu doktrinarnom sporu s Katoličkom crkvom. Ustvari, bio je branio papu protiv Luthera u ogledu zbog kojega mu je Vatikan dodijelio čast “Branitelja vjere”, titulu koju njegovi nasljednici začudo nose do dana današnjega. Nova neovisna Anglikanska crkva tako je po doktrini bila katolička – osim sitnice zvane papa. Raskid Engleske s papom bio je prvi i najistaknutiji u nizu religijskih pobuna i ratova protiv Vatikana, u kojem je sudjelovala praktički svaka europska država i koji je potrajao gotovo 150 godina nakon Lutherova prkosnog čina. Ratovi što su uslijedili iz reformacije završili su 1648. Vestfalskim mirom, kako je nazvan, okončan je Tridesetogodišnji rat između Nijemaca i caru je dodijeljeno carevo – plus dobar dio onoga što je dotad bilo Božje (zapravo papino). Oživio je ideju iz 1555. – cuius regio eius religio (čija je vlast, njegova je i religija) – po kojoj su prinčevi mogli birati religiju svojih država te je izričito dozvoljavao religijsku toleranciju i preseljavanje. Godina 1648. ne predstavlja jasnu točku razdvajanja između Crkve i države, ali simbolizira važan pomak u povijesti Zapada. Vestfalski mir je sahranio ideju da je Europa jedna golema kršćanska zajednica – “Kršćanski svijet” – kojom duhovno upravlja Katolička crkva, a svjetovno sveti rimski car.* Budućnost je pripadala državi.

Prosvijećena država U 18. stoljeću pravi izazov kraljevskoj vlasti više nije dolazio od religije, nego od lokalnih vlasti: kneževa, vojvoda, barona i grofova. Ali tijekom tog stoljeća kralj će nadvladati svoje takmace. Jačao je svoj dvor i stvorio centralnu vlast – državu – koja je zasjenila lokalne takmace. Država je trijumfirala iz nekoliko razloga: zbog tehnoloških promjena, veće

Ideja svjetske zajednice vjernika postoji još uvijek u islamu: umma. Međutim nema muslimanskog ekvivalenta Katoličke crkve ili pape (vidjeti 4. poglavlje). *

bilješka autora

277

Bilješka autora Ovo nije djelo historijske znanosti. Doprinos ove knjige debati leži u njenim idejama i argumentima. Stoga je namjena bilježaka da ustanove posebno značajne informacije ili upute na izvor neobičnih citata. Praktično pravilo kojeg sam se držao bilo je ovo: ako sam mislio da bi se prosječan čitalac mogao upitati “Odakle ovo potječe?”, dao sam odgovor. Ako sam se u nekim općim uvidima oslonio na sekundaran izvor, obično ga navodim u tekstu, ali možda ga navodim i u bilješkama. Mnoge historijske interpretacije koje usvajam jesu ono što se po nekad naziva “tradicionalnom interpretacijom” događaja ili prvim skupom objašnjenja neke kompleksne povijesne pojave. Na primjer, o napretku engleskog liberalizma općenito, a parlamentarne vlasti napose, usvojio sam ono što se ponekad naziva “vigovskom interpretacijom”. Ne činim to zbog toga što negiram važne revizionističke tvrdnje – zapravo smatram da je djelo E. J. Hobsbawma neprocjenjivo za ovu studiju – ali smatram da su one upravo to, revizije, a ne ponovno pisanje tradicionalnog prikaza. Veliki harvardski povjesničar Rusije Richard Pipes je primijetio: “Nevolja s revizionizmom je u tome što devijacije i izuzetke ne tretira kao nijanse neke pojave nego kao njenu bit.” Tako se J. P. Kenyon, povjesničar revizionist, slaže da, premda vigovska interpretacija britanske povijesti ima neke nedostatke, nju nije zamijenio neki drugi plauzibilan opći prikaz. Pipes objašnjava da su revizionističke pretenzije često pretjerane iz karijerističkih razloga: “Svaka

278

fareed zakaria

generacija povjesničara postavlja vlastite pretenzije na originalnost na kojima počivaju suvremene reputacije bacajući sumnju na rad svojih prethodnika, obično ističući izuzetke i nijanse... Upravo je iz tog razloga posljednja riječ o nekoj povijesnoj temi često ona prva” (Richard Pipes, Property and Freedom [New York: Alfred Knopf, 1999.], str. 122, bilješka 149).

zahvale

279

Zahvale Pisanje knjige uz rad s punim radnim vremenom iziskuje ugađanje i pomoć. Na ovoj sam knjizi počeo raditi dok sam radio u časopisu Foreign Affairs. Urednik James Hoge i predsjednik Vijeća za inozemne poslove Leslie Gelb bili su neizmjerno velikodušni i dopustili mi da uzmem slobodno vrijeme za istraživanje i pisanje. U Newsweeku su Mark Whitaker i Rick Smith, urednik, odnosno glavni urednik, imali isto tako mnogo razumijevanja, unatoč užurbanim zahtjevima tjednika. Na neki način, još su me više zadužile kolege u Foreign Affairs i Newsweeku koji su brinuli da sve normalno teče dok ja radim na knjizi. Posebno zahvaljujem Gideonu Roseu, Stevenu Strasseru i Nasidu Hajariju. Moje asistentice tijekom tih godina, Deborah Millan i Ann Coleman, a sada Sharon Sullivan i Patricia Huie, pomagale su da se moj profesionalni život ne raspadne dok sam žonglirao s raznoraznim zadacima. Neprocjenjivu pomoć pružila su mi dva talentirana istraživača-asistenta. Samuel Walsh je obavio velik dio istraživanja, a posebno mi je pomogao kolacionirati i proračunati sve ekonomske podatke koji se pojavljuju u knjizi. Sam je kasnije postao šef kabineta jednog člana Vijeća Grada New Yorka, a sada radi na jedinstvenom znanstvenom stupnju na Harvard Law School i Kennedy School of Government. Joshua Brook je počeo istraživanje za ovu knjigu kada je još bila vrlo difuzna i bilo joj je potrebno težište. Nakon staža kod mene pohađao je Pravni fakultet Sveučilišta Michigan i sada je službenik kod okruž-

280

fareed zakaria

nog suca u Istočnom okrugu New Yorka. K tome, moj prijatelj Tarek Masoud jako mi je pomogao s poglavljem o islamu. Tarek, koji je radio kao stažist u Foreign Affairs i zatim je postao reporter u The NewsHour With Jim Lehrer, sada radi na doktorskoj disertaciji na Odsjeku za politologiju Sveučilišta Yale. Prijateljima sam nametao da čitaju rukopis. Zahvaljujem Andrewu Moravcsiku s Harvarda, Sheri Berman sa Sveučilišta New York, War renu Bassu iz Vijeća za inozemne poslove, Zacharyju Karabellu iz Fred Alger and Associates te, kao i uvijek, Gideonu Roseu, poslovnom uredniku Foreign Affairs, koji sada već desetljećima čita moje rukopise. John Meacham, poslovni urednik Newsweeka, pročitao je 6. poglavlje i dao mi neke korisne sugestije o religiji u Americi. Zadovoljstvo je raditi s mojom književnom agenticom Tinom Ben nett; uvijek radi s entuzijazmom, upornošću i šarmom. Moj urednik, Drake McFeely, vrlo je rijedak urednik koji intenzivno sudjeluje u knji gama koje uređuje. Vrlo je brižljivo pročitao rukopis i davao podrobne sugestije u vezi sa strukturom, tonom i sadržajem; sve su one bile pun pogodak. Knjiga je zahvaljujući njemu uvelike poboljšana. Svi u izdavačkoj kući W. W. Norton bili su ugodni i profesionalni. Posebno zahvaljujem Drakeovoj uredničkoj asistentici te veteranki Foreign Affairs Eve Lazovitz, koja je korigirala ovaj rad. Moji roditelji Rafiq i Fatma Zakaria nestrpljivo su iščekivali ovu knjigu, kao što iščekuju i sva – velika i mala – postignuća svojeg sina. S ocem sam često razgovarao o temama knjige, a on mi je slao odabrane izreske, činjenice i uvide koji su mi koristili. Diskusija o Indiji mnogo duguje našim razgovorima, premda želim jasno reći da ona prikazuje samo moje stavove. Veliku mi je podršku, kao i uvijek, pružao moj brat Arshad. Drugi moj brat, Mansoor, dao mi je jednu izvanrednu sugestiju, naslov knjige, kao i mnoge druge. Dan i Joanna Rose poklonili su meni i mojoj obitelji dar svojeg prijateljstva, na kojem smo im zahvalni. Na kraju, moja supruga, kojoj je ova knjiga posvećena. Paula bi bila mnogo sretnija čitajući neki roman. Pa ipak je po nekoliko puta pročitala svaku riječ ove knjige, dajući bogate sugestije, a u jednom slučaju nacrtala je i dijagram argumentacije kako bi mi pokazala zbog čega je

zahvale

281

moram izmijeniti. (Bila je u pravu.) S uzbuđenjem je dočekala svršetak rada na knjizi, zbog čega ću više biti kod kuće. Sada se može vratiti romanima.

282

fareed zakaria

kazalo imena

283

Kazalo imena A Abdulah, kralj 122 Adžami, Fuad 136, 137, 145, 271 Adams, John 41 Akajev, Askar 102 Alford, William 85 Alijev, Gajdar 99 Al-Kafadži, Isam 272 Allende, Salvador 103 Allen, Paul 202 Allen, Woody 196 Al-Rašid, Harun 137 Alsop, Joseph 239, 240 Al-Zavahiri, Ajman 127 Andersen, Arthur 232 Arabiat, Abdul latif 123 Arafat, Jaser 19, 121, 122 Armani, Giorgio 223, 224 Asquith, Herbert 29 Astor, John Jacob 244 Ata, Muhamed 139 B Barakat, Halim 131, 132 Barker, Ernest 26 Barkley, Alben 232 Barnes, Fred 194, 197

Ben Ali, Zine el-Abidine 81 Berman, Sheri 145 Biden, Joseph 172 Bin Laden, Osama 13, 122, 124, 126, 127, 128, 138, 150 Bismarck, Otto von 60, 61 Blinder, Alan 253, 254, 255 Bok, Derek 166 Bradley, Bill 171, 193 Bremer, Paul 272 Brookings, Robert 234 Brown, Jerry 193, 222 Buchanan, Pat 250 Bumpers, Dale 174, 175 Burckhardt, Jacob 25, 26 Burke, Edmund 170, 171, 260 Bush, George H. W. 177, 213 Bush, George W. 68, 101, 121, 167, 177, 178, 179, 184, 213, 263, 264, 265, 266, 269, 273 Buteflika, Abdelaziz 157 Buto, Benazir 100 C Candar, Jengiz 81 Capote, Truman 221 Carnegie, Andrew 227

284 Carter, Arthur 232 Carter, Jimmy 184, 229 Castro, Fidel 97 Chรกvez, Hugo 96, 97, 102 Chege, Michael 98 Cheney, Dick 266, 267 Chen, Lei 71 Chirac, Jacques 193 Churchill, Winston 66, 156, 169 Clancy, Tom 221 Clinton, Bill 22, 94, 176, 178, 184, 199, 200, 214 Connerly, Ward 200 Constant, Benjamin 27, 28 Coyer, Abbe 46 Crichton, Michael 221 Cromer, lord 130 D Dahrendorf, Ralf 62 Davidoff, Nicholas 216 Davis, John W. 235 De Gaulle, Charles 65 De Ruggiero, Guido 34, 45 DeVos, Richard 202 Dewey, John 246 Diamond, Larry 98, 115, 266, 267, 272 Disraeli, Benjamin 45, 60, 209 Doyle, Michael 116 Draper, Timothy 202 E Erazmo Roterdamski 36 F Fallows, James 239 Falwell, Jerry 124, 126, 214, 215, 217, 218, 219 Ferguson, Niall 66 Fillmore, Millard 168 Fox, Vicente 79 Franco, Francisco 67, 71, 133

fareed zakaria Franjo Josip I. 58 Freud, Sigmund 57, 58 Friedman, Thomas 13, 209, 269 Friedrich II. 39 Frum, David 188, 189 G Gadafi, Moamer 97, 131 Gandhi, Indira 50 Gates, Bill 241 Geffen, David 222 George III. 46 Gephardt, Richard 167 Giannini, A. P. 206, 208 Gibbon, Edward 30 Gingrich, Newt 22, 178 Giuliani, Rudolph 168 Gladstone, William 45 Glubb, John Bagot 129 Gorbaฤ ov, Mihail 91, 99 Gore, Al 183 Graham, Billy 210, 213, 214, 216, 219, 238 Grgur VII., papa 31 Guggenheim, Benjamin 244 Gusinski, Vladimir 94 H Hamilton, Alexander 227 Harding, Susan Friend 217, 218 Harriman, E. H. 54 Harrison, William Henry 227 Hasan II. 81 Hastert, Dennis 167 Havel, Vaclav 70 Hayes, Rutherford B. 168 Heikal, Muhamed 134 Hemingway, Ernest 221 Henrik IV. 31 Henrik VIII. 37 Herodot 16, 28 Herzl, Theodor 57

kazalo imena Hewitt, Don 225 Hitler, Adolf 15, 32, 58, 61, 133 Hobbes, Thomas 29 Hofstadter, Richard 46, 191 Holbrooke, Richard 15 Homeini, Ruholah 146, 147, 151 Hoover, Herbert 229 Horowitz, Donald 115 Hourani, Albert 135 Hunter, James Davidson 217 Huntington, Samuel 49 Hussein, Saddam 97, 131 J Jarvis, Howard 192 Jefferson, Thomas 41, 211, 227 Jeljcin, Boris 89, 90, 93, 105, 266 Jha, Prem Shanker 111 Joffe, Joseph 248 Johnson, Paul 35, 124 Jones, Eric 33 Jones ml., Bob 218 Jones st., Bob 215, 218 Jorgeson, Dale 254 Josip II. 39 Jung, Kim Dae 70 Jusuf 75 K Kaligula, rimski car 29 Kant, Immanuel 116, 117 Karlo V. 32 Karlo Veliki 32 Katarina II. 39 Katarina Aragonska 37 Kaufman, Henry 233 Kedourie, Elie 124, 125 Kefauver, Estes 185 Kennedy, John F. 166, 171, 185, 263, 273 Kerry, Bob 184 King, Anthony 189 King, Stephen 221

285 Klement VII. 37 Klimt, Gustav 57 Konstantin I., rimski car 25, 26, 30 Korany, Bahgat 131 Kotkin, Joel 50 Krauthammer, Charles 271 Krens, Thomas 223 Kutb, Sajid 144, 147 L Lang, Jack 114 Lauren, Ralph 45 Lav III., papa 31 Lawrence, T. E. 130 Lehman, Nicholas 242 Leonard, Bill 225 Le Pen, Jean Marie 250 Lewis, Bernard 75, 125, 130, 137, 151, 269 Lewis, Michael 230 Lilla, Mark 67 Limongi, Fernando 69, 257 Lindh, John Walker 139 Lind, William 124 Linz, Juan 103 Lipset, Seymour Martin 68, 69 Long, Huey 66, 205, 219 LĂźger, Karl 57, 58 Luj XIV. 40 LukaÄ?enko, Aleksandar 80, 102 Luther, Martin 36, 37, 38 M Madison, James 41, 53, 70, 106, 160, 170, 181, 182, 227, 252, 253, 273, 275 Madonna 12 Mahfuz, Nagib 132, 148 Mahler, Gustav 57 Mandela, Nelson 70, 93, 271 Mansfield, Edward 117 Marx, Karl 44, 63, 74, 87 Maududi, Maulana 147 Max, Weber 49

286 McCain, John 213 McDonald, Dwight 158, 221 McGovern, George 184 McMillan, Terry 221 Menem, Carlos 102 Milken, Michael 208 Miller, Arthur 221 Milošević, Slobodan 114 Mody, Piloo 50 Mohamed VI. 81 Monroe, James 227 Montebello, Philippe de 222 Montesquieu, Charles-Louis de Secondat 41, 64, 160 Moody, Jess 220 Moravcsik, Andrew 249, 250 Morgan, J. P. 54, 203, 204 Mosley, Oswald 66 Mušaraf, Pervez 100, 101, 149, 265 Mubarak, Hosni 11, 121, 154 Mugabe, Robert 11 Musil, Robert 57 Mussolini, Benito 133 N Napoleon 32, 65 Naser, Abdel 131, 134, 135, 144 Naumann, Friedrich 63 Nayar, Kuldip 111 Nehru, Jawaharlal 93, 107, 108, 112 Neron, rimski car 29 Neuhaus, Richard John 214 Nixon, Richard 194, 214, 218, 245 Nocer, Joseph 206 Nord, Phillip 60, 72, 73 Norman, Jessye 12 North, Douglas 43 Nyerere, Julius 133 O Obasanjo, Olusegun 267 Odisej 7, 256

fareed zakaria Olavarria, Jorge 96 O’Neill, Thomas P. “Tip” 157 Orwell, George 221 P Packwood, Robert 174 Peabody, Endicott 210, 239 Peel, Robert 45 Pei, Minxin 53, 54, 72 Periklo 27 Perl, Jed 223, 224 Peron, Juan 133 Perot, Ross 168 Pines, Burton 236 Pinochet, August 95 Przeworski, Adam 69, 257 Puddington, Arch 265 Putin, Vladimir 90, 94, 95, 96, 102, 104, 105, 264, 266, 267 Putnam, Robert 165 R Radway, Janice 221 Rasmussen, Poul Nyrup 249 Rauch, Jonathan 176, 180, 182 Reagan, Ronald 177, 178, 184, 192, 193, 194, 263, 266, 268 Reni, Guido 224 Rice, Condoleezza 265, 274 Richard, Pipes 43, 90, 277, 278 Rider, Anthony 232 Rižkov, Vladimir 95 Road, Thomas 215 Robertson, Pat 124, 126, 216 Roberts, Oral 215 Rockefeler, John D. 54 Roosevelt, Franklin D. 66, 167, 179, 180, 227, 229, 263 Roosevelt, Theodor 227, 229 Root, Elihu 228, 229, 235 Ross, Harold 222 Rossiter, Clinton 94, 183

kazalo imena Rostenkowski, Dan 175 Rousseau, Jean-Jacques 261 S Sachs, D. Jeffrey 74, 75 Sadat, Anvar el 127 Salazar, Antonio 67, 133 Sartori, Giovanni 56 Scherman, Harry 220 Schiele, Egon 57 Schlesinger st., Arthur 105 Schnitzler, Arthur 57 Schrag, Peter 197, 198 Seabrook, John 222 Shastri, Lal Bahadur 112 Shibley, Mark 219 Shklar, Judith 41 Singh, Raghuraj Pratap 110, 274 Snyder, Jack 59, 117 Sokrat 28 Soros, George 202 Spiro, David 116 Stephanopoulos, George 183 Stevenson, Adlai 186 Stimson, Henry 229 Stockman, David 178 Strauss, Richard 57 Sukarno 133 Sulejman Veličanstveni 137 Š Ševarnadze, Eduard 99 T Tawney, R. H. 225 Taylor, A. J. P. 245 Teodozije, rimski car 30 Thatcher, Margaret 193 Thomas, Robert 43 Tito, Josip Broz 133 Tocqueville, Alexis de 20, 22, 47, 106, 161, 211, 230

287 Trocki, Lav 57 Tsongas, Paul 184 Twitchell, James 224 Tyler, John 227 U Ul-Hak, Zia 149 V Voltaire 39, 46 W Walesa, Lech 70 Warner, Andrew M. 74, 75 Washington, George 227 Waugh, Evelyn 245 Weber, Max 52, 227 Weiner, Myron 55 Wenli, Xu 85 Wilhelm, car 32 Wilkie, Wendell 186 Wilson, Woodrow 65, 262, 263 Winfrey, Oprah 216 Winthrop, John 211 Wirthlin, Richard 195 Wolfe, Alan 219 Wood, Gordon 47 X Xiaoping, Deng 84 Y Yadav, Yogendra 108 Yaobang, Hu 84 Yew, Lee Kuan 50, 51, 86 Z Zedillo, Ernesto 79 Zhao, Ziyang 83, 84

288

fareed zakaria

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Srećko Horvat Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici Ferdinand Victor Eugène Delacroix, Sloboda predvodi narod, 1830., ulje na platnu, Louvre/The Bridgeman Art Library Godina izdanja 2012., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-412-6 Biblioteka Platforma, knjiga 35 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

kazalo imena

289

290

fareed zakaria