Calypso

Calypso

CALYPSO Ognjen SpahiÊ –1–

Od istog autora u izdanju Frakture Masalai

–2–

Ognjen Spahić

Calypso

Fraktura OKF –3–

© Ognjen Spahić i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-872-8 (Fraktura) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 964547 ISBN 978-9940-36-058-0 (OKF) CIP – Katalogizacija u publikaciji. Nacionalna biblioteka Crne Gore, Cetinje, COBISS.CG-ID 33062672

–4–

Za Gordanu, Lorenu i Dinu

–5–

–6–

Ljuljao se sa borovima, čempresima i velikim vinogradima koji se prostiru do jezera. Cupressus sempervirens i Pinus halepensis, razbacani među kamenjem: napadnuti crvenom prašinom i podivljalim kesama kojima sjeverni vjetar katkad udahne život. Ljuljao se pod februarskom mjesečinom, sa debelim i hladnim žicama dalekovoda, sa kilovatima struje što putuju prema nepoznatim i spaljenim zemljama. Ljuljao se sa mrtvim svrakama koje su visile sa žica. Lijevo, desno, sa čitavim pejzažom, sa obližnjom cestom i bijelim vrhovima planina. Mrtvo tijelo lagano se oslobađalo vode. Niz lijevu butinu silazio je topli mlaz i kvasio požutjelo bilje. Oči su postajale zamućene i suve. Kičma se savijala, a noge grčile u koljenima, pa se uz malo volje moglo primijetiti da na tom konopcu, da sa te suve grane visi veliki znak pitanja, a ne čovjek. Kamionska guma na kojoj je balansirao prije smrti, sporo se otkotrljala unatrag, do olupine. Tamo su spavale mačke. Danju su čučale na najvišoj tački hrpe zarđalog metala i netremice posmatrale strujom spržene ptice. Nakon sati čekanja, dogodilo bi se da pokoja životinja otpadne. Najbrža zvijer zagrize mršave kosti, a onda bježi ravnicom, među vinograde. Konopac sa kojeg je visio Martin Dedijer bio je postojan i nov. Dvanaest namotaja i čupave lasi konoplje tvorili su zmiju debljine kažiprsta.

Položio je zavežljaj na sjedište suvozača i posmatrao ga nekoliko minuta. Znao je da ga čeka još mnogo posla. Napraviće omču, konopac skratiti na određenu dužinu, a veliki čvor natopiti mašinskim uljem. Neophodno je podmazati guste navoje, eliminisati trenje –7–

i mogućnost da jasna želja bude sabotirana nemarnošću. Ruke su se znojile. Jedan kraj konopca uzdizao se i klatio poput ljute zmije.

Blizina smrti uništava sjećanja i proždire beznačajne datoteke. Ono šta ostane na kraju, predstavlja se u haotičnim kolažima čiji isječci vise lišeni emocija i logičnih značenja. Ali onda, mislio je, dolazi pitanje: ko to odvaja bitno od nebitnog? Prebacio je iz druge u treću brzinu i nešto jače pritisnuo gas računajući da su misli koje upravo šetaju lobanjom pametne misli, vrijed­­ne zapisivanja. Za to je kasno, pomislio je i ponovo zakočio usporavajući na velikoj raskrsnici. Niz čelo su se spuštale krupne graške znoja. Silazile su do obrva, a zatim nastavljale obrubljujući lice, sve do vrata i mlitavih prevoja kože. Tu je peckalo. Poput ugriza insekata: sitnih kineskih mrava strvoždera, poput nevidljivih larvi mek­sičkih bakarnih muva. Nije bio siguran da li takvi insekti postoje. Ali ako postoje, mislio je, njihove ugrize bi osjećao tim načinom. Prljava toplota prašnjavih sjedišta miješala se sa mirisom benzina. Disao je plitko, trudeći se da ne udahne kapljice znoja koje su stizale do vrha nosa. Palcem je obrisao najdublju brazdu na vratu, lagano, sa jedne na drugu stranu, a onda je polizao jagodicu prsta sa ukusom bakra, možda bronze. Opipao je vrat i nadao se da će konopac obaviti posao. Okrenuo je ulijevo, prema jugu. Još jednom će osmotriti borove kraj magistrale i iz kola pokušati da ugleda vrh onog najsnažnijeg, najljepšeg, stasalog u centru zaprljane šume, sa kojeg će visiti njegovo tijelo. Februar je dobar mjesec za taj posao. Psi nestaju, njuške dižu visoko u zrak razaznajući nepoznate i dominantne mirise. Laju sve tiše i pokornije dok mačke napuštaju skloništa. Krzna mijenjaju boje. Zelene zjenice se šire. Ostarjeli fotoni mrtvih zvijezda ogledaju se u njima. Male njuške postaju vruće i suve, a zubi oštri. Kandže traže svježu krv.

Plašio se mačaka. Svoje drvo obišao je i nekoliko sedmica ranije.

Stajao je kraj glogovog grma i posmatrao sa distance. Popušio je četiri cigarete zagledan u pravilnu i lijepo razgranatu krošnju. Sunce se spuštalo iza nakrivljenih srebrnih silosa. Među granama se šunjao –8–

nepoznati vjetar. Olupina kamiona ličila je na mrtvog nosoroga. Pod drvetom su spavale dvije mačke. Kada je sunce zašlo, počele su da protežu kandže. Bacio je opušak. Uspravile su glave zagledane poput sfingi. Dolazilo je još mačaka. Zeleni gušter uhvaćen malim čeljustima prepuštao se smrti. Sporo je uvijao rep osjećajući promjenu.

Dok je pripaljivao četvrtu cigaretu, primijetio je da su sjenke nestale.

To je trenutak u kojem počinje noć. Plamen upaljača privukao je pažnju životinja. Sve srebrne oči gledale su u njegovom pravcu. Nije želio mačke pod svojim drvetom. Posmatrale su ga, mislio je, kao utvaru, beznačajnu, tihu, neupućenu u tajne koje se dešavaju noću, nedokučive, a bliske. Šutnuo je oblutak u pravcu čopora nadajući se da će se dlakave aveti razbježati ili možda nestati. No samo se krupni tronogi primjerak sporo odvukao u sasušeno grmlje. Otpočele su svađe. Krvave njuške i iskeženi zubi, mahniti skokovi i lažna udvaranja, sijevanje očiju i pogledi zamagljeni drevnim nagonima. Sve je vodilo orgijastičkom činu parenja, prepunom reskih jauka u kojima se prepoznaju odavno mrtvi, izmučeni ljudi. Mačje sjeme prolivaće se po kisjeloj zemlji. Mužjaci će lomiti očnjake o lobanje plodnih ženki. Zaboravljeni nakot progutaće psi. Prethodne noći sanjao je majku. U krilu je držala ugojenu bijelu mačku sa konopcem oko vrata. Dok je vozio prema borovima, taj san je uzmicao. Neposredno nakon buđenja u glavi je odzvanjalo nekoliko sentenci koje je Marija ponavljala hrapavim glasom, ali tih riječi nije mogao da se prisjeti. Ako bude imao sreće, osjetiće i miris borova probuđen zimskim suncem. Uključio je radio-aparat. Pritisnuo je crveno dugme. Zvučnici su otpustili šum ispresijecan udaljenom melodijom.

Nedovršena cesta sjekla je prigradsku pustoš. Asfalt se primicao vinogradima i rijetkoj šumi. Opustjele stambene četvrti uzdizale su se sa druge strane ceste. Bijele tačke galebova okupljale su se visoko iznad krošnji. Razuzdana jata prethodnica su sjevernog vjetra. Nadao se da neće biti suviše hladno dok bude radio ono što mora da uradi. Promrzle ruke, mislio je, neće dobro obaviti posao.

–9–

Isto tako je znao da galebovi ne griješe. Majka ih je smatrala zlim pticama i plašila se sjevernog vjetra. Kad bi njene depresivne kontemplacije narušilo jedva čujno škripanje prozorskih okvira, skakala je iz fotelje i odlazila na terasu da provjeri šta se sprema. Zjenice su nervozno pretraživale nebo te ako bi se ukazao makar i jedan pernati pacov, panično je ulazila u stan. Preko otrcane spavaćice navlačila je bademantil i jurila da spašava limunove. Tri stabla u velikim plastičnim saksijama zalivala je slijedeći raspored prilagođen godišnjim dobima. Pažljivo je krastila prerasle grane i vodila računa da plodovi ne ostanu sakriveni lišćem. Ubrati limun iz malog voćnjaka bio je zločin koji se kažnjavao. Martin je uradio to samo jednom, kao dijete. Želio je veliki plod obješen na usamljenoj grani: grijao ga je dlanovima i njušio liniju života zamišljajući opojnu kisjelost na ožednjalom grlu. Zapravo, tada nije bio siguran da li ga je namjerno otkinuo ili je limun sam sišao na ispruženi dlan. Kad se pojavila zadihana strmim stepeništem, petrificirala se na vratima. Miris voća plesao je među stvarima. Onjušila je vazduh poput psa i odjurila na balkon da prebroji limunove. Prebrojala je dva puta, nježno dodirujući zrele plodove. Sjedio je u sobi i čekao. Nadao se da neće pri­ mijetiti. Sve je uradio sa preciznošću kojom se prikriva ubistvo. Čašu iz koje je pio čisti limunov sok oprao je dva puta. Nadao se da će velike količine deterdženta izbrisati tragove. Ostatke je usitnio i bacio u klozetsku šolju. Nestalo je sve sem krupnih molekula mirisa limunovog soka koji su uporno levitirali čekajući da ih majka udahne.

Kad je nakon pola sata napustio sobu, sačekala ga je u fotelji nervozno sisajući cigaretu. Pokazala je na malu drvenu stolicu i on je sjeo.

Neke stvari treba zaslužiti. Jel’ znaš? Klimnuo je trudeći se da izbjegne zaoštreni pogled. Tvoj otac bi se razočarao kad bi znao šta si uradio.

Pepeo je tresla na lijevi dlan i prebirala palcem po gomilici. Uništavaš stvari koje su mi važne. Uništavaš moj život. Cigaretu je postavila kraj pepeljare da dogori uspravljena na filteru. Pepeo je razvijala među dlanovima. Nekoliko pahuljica se lagano spustilo do poda. Vidiš li – 10 –

moje ruke? Ne vidiš moje ruke? Na tepihu su ležala četiri napola presječena, do posljednje kapi iscijeđena ploda: osam žutih polovina.

Dovoljno soka za veliku kristalnu čašu, jedna od šest koje su napuštale kuhinju samo u posebnim prilikama. Pogledaj moje ruke. Ove ruke te čuvaju i hrane. Ti to ne znaš? Marijini dlanovi su bili žuti i pepeljavi. Uzmi sad. Do posljednje kapi. Kažiprstom je nanišanila čašu postavljenu nasred stola. Već nakon prvog limuna koji je cijedio znojavim rukama, u želucu je osjetio komešanje. Nekoliko kašika kisjelog soka bilo je dovoljno da utoli želju i radoznalost. Ono što ga je čekalo, taj grozni pehar njegove majke umazane pepelom, zagadiće utrobu viškom koji će ga razjedati i koji će dugo osjećati.

Uzmi, ponovila je i dlanom sporo opisala polukrug kao da pred njega stavlja kakve egzotične delicije. Čelo je oblila hladnoća. Niz leđa su silazile žute limunove kandže i parale kožu. Kroz staklo velikih balkonskih vrata mogao je vidjeti galebove. Veliko jato gužvalo se na malom komadu neba kao da upravo to mjesto skriva neko čudo: ljudskom oku nevidljivu tajnu. Sjeverni vjetar će početi da duva u predvečerje. Duvaće tiho i visoko, među vrhovima zimzelenih krošnji, a onda sve snažnije, sve niže. Topli vazduh će bježati ka jugu.

Smrznuće se limunovi, mislio je. Pretvoriće se u ledene odlivke koje će prvi zraci sunca rastopiti u buđavu kašu. Majku će sačekati prazne saksije. Opipavaće mrtvu zemlju u kojoj se legu žuti crvi. Vrištaće nad tom zemljom i proklinjati sjeverni vjetar. Proklinjaće galebove.

Gutao je sporo stišćući sa obje ruke. Nadao se da će povratiti iznenada, da će zasuti vuneni tepih i Marijina bosa stopala iz kojih niču smeđi, iskrivljeni nokti. Taaako... Sve... Sve... Sve... Do posljednje kapi.

Neke stvari moraš da naučiš. Sam si izabrao teži put. Zaustavio se na pola, ali ne da bi molio za milost, već da bi se nasmijao. Rekao je Hvala, majko i nastavio da pije otvorenih očiju, u velikim gutljajima.

Posmatrao je Marijino lice preplavljeno bijesom, nezadovoljno kaznom koju je njen sin podnosio kao blagoslov. Trudio se da prikrije gađenje, pa je halapljivo naginjao čašu ne želeći da propusti košpice – 11 –

sa dna. Gotovo! rekao je zadihan i okrenuo čašu. Sredinom dlana sačekao je zaostalu kap. Mirisala je na ustajalu mokraću. Rekao je Majko, galebovi pokazujući prstom ka nebu. Zatvorila je oči i dohvatila ostatke limunova. Gađala je nasumice, vrištala je lupajući nogama dok je on mirno sjedio na maloj drvenoj stolici preplavljen kisjelinom. Želudac se grčio i uvijao napadnut milijardama oštrih kristala. Kad se smirila, ustao je i odšetao do sobe ostavljajući prostora džinovskoj hobotnici depresije i nesreće koju je vukla uvijek i svuda sa sobom. Grčio se pod jastukom nadajući se da će žena konačno prerezati vene, posjeći limunove, skratiti prerasle nokte ili, u najboljem slučaju, uraditi sve to. Slušao je gunđanje i klaparanje papuča. Zujala je od jedne do druge prostorije nanovo razmještajući sitne, ostarjele stvari i ukrase. Palila je cigaretu za cigaretom. Opušci su dogorijevali na mermernoj ploči kuhinjskog stola, televizoru ili klozetskoj šolji. Ti predmeti, otkad ih pamti, bili su prekriveni žutim zagorjelim mrljama. Kad god se vraćao iz škole, dok se primicao uglu susjedne zgrade sa kojeg je mogao vidjeti terasu, prozor i limunove, srce je lupalo brže. Dugački crveni plamenovi palacaju kroz rastopljena stakla i njegova majka gori skupa sa limunovima: to je bila slika koju je mnogo puta zamišljao i koje se plašio. Vjerovao je da će ga jednog dana iza ćoška dočekati gomila radoznalaca i nekoliko vatrogasnih kola. Zato je odlučio da će visiti u šumi na rubu grada, daleko od rijetkih pogleda. Pretpostavljao je da će tamo osje­ titi mir i samoću, drugačiju vrstu samoće prikrivenu drvećem. Tijelo će pronaći, mislio je, nakon nekoliko dana. Mrtvozornik će konstatovati samoubistvo vješanjem i njegova smrt će, nadao se, potonuti u statističkim bezdanima prašnjavih arhiva sa voštanim pečatima.

Olinjale i polunapuštene višespratnice sa druge strane ceste dovoljno su udaljene. Žuta svjetla hladnih spavaćih soba gase se prije ponoći.

Satjerani među zidove nadojene vlagom, u tim sobama spavaju ljudi koji nikad ne gledaju kroz prozor. Armatura truli, kao i njihove kosti. Fasade su zasute velikim flekama iz kojih se cijedi smeđa sluz.

– 12 –

Mamutski čirevi isijavaju propadanje. Zamišljao je hladnoću mračnih stepeništa preplavljenih mirisima stanova. Svaka porodica, shod­­no kombinaciji hormona, bolestima i stepenu lične higijene ukućana, lučila je posebnu nijansu. Svaka porodica, mislio je, luči miris proporcijalano odvratan količini nesreće. U sobi njegove majke mirisalo je na trule jabuke. Tamo je kao dijete ulazio rijetko i kri­ omice, kada bi napustila stan. Čekao bi pola sata ili duže, plašeći se da ga ne iznenadi povratkom. Skupljao bi hrabrost još nekoliko minuta gledajući crna izgrebana vrata. Udahnuo bi duboko i prišunjao se na prstima, nježno hvatajući škripavu kvaku. Zavlačio bi ruku, do lakta, da upali svjetlo, a onda je ulazio slušajući otkucaje sopstvenih grudi. Ni godinama docnije sa sigurnošću nije mogao da objasni šta ga je plašilo u toj jazbini. Morao je upamtiti raspored pobacanih stvari. Plašio se da će majka primijetiti i najmanju promjenu. Da bi otvorio ladice kraj uzglavlja, morao je ukloniti naslage donjeg veša, novina i knjiga. Pamtio je fleke i poderotine ređajući stvari na krevet, da bi ih docnije poslagao u istom rasporedu. Sadržaj fioka dobro je poznavao, no uvijek je nalazio nešto što bi ga dodatno zainteresovalo. Uz nekoliko šolja sa debelim crnim naslagama, uz komade hrane zahvaćene plavom skramom buđi, jednog jutra pronašao je malu srebrnu kutiju sa pramenom crne kose. Instinktivno je pomirisao. Zagledao se u fotografiju oca iznad uzglavlja. Udahnuo je duboko, vjerujući da udiše mirise mrtvog čovjeka. Vrhovima prstiju opipao je dlakavi supstrat nedostajućih uspomena i zavalio se na krevet preplavljen novim emocijama. Veliki otac, mrzitelj limunova, ćutljivi mudrac visokog čela. Znalac mračnih tajni ljudskog duha i surovi krotitelj Marije, majke. Ubica samoće, neprijatelj stra­ hova, dželat žutih noktiju i vitez-nepušač. Zaspao je sa pramenom među prstima zaboravljajući da vrata stana treba zaključati iznutra.

Miris trulih jabuka puzao je tijelom započinjući snove u kojima more tuče kamene litice iz kojih raste gusta crna kosa. Stajao je na rubu hridi, pokušavajući da razmrsi stopala zapletena mokrim uvojcima.

– 13 –

Na pučini se ljuljalo nekoliko brodova. No samo jedan bio je važan i valjalo je mahati u njegovom pravcu. Sanjao je i mlatarao nogama među sintetičkim algama brushaltera i prljavim košuljama Marije Dedijer. Plivao je u sasušenim suzama, među znojavim flekama ne­ pravilnog oblika koje su se taložile fermentirajući mirise djetinjstva.

Probudili su ga koraci i tresak ulaznih vrata. Strah ga je prikovao za krevet. Pramen kose vratio je u kutiju i gurnuo je pod jastuk.

Očekivao je stampedo histeričnog podvriskivanja, psovke i zla obe­ ćanja, no kada se pojavila na vratima, kratko ga je pogledala i počela da se svlači. Kapci su bili podvučeni velikim crnim podočnjacima, pa je na trenutak poželio da je upita: šta se dogodilo? Stajao je leđima priljubljen uz hladni zid shvatajući još jedanput da se upravo događa njegova majka. Zbacila je cipele i pustila da haljina sklizne na pod.

Donje rublje visilo je sa tijela poput rastopljenog sira. Ovlašno je razmakla stvari i uz tiho stenjanje spustila glavu na jastuk. Ležala je zgrčena postrance, ruku stisnutih na grudi. Želio je da što prije nestane, no plašio se da bi svaki pokret probušio tanku opnu u kojoj su levitirali. Disao je plitko trudeći se da udahne što manje mirisa probuđenih toplotom tijela. Zavukla je rožnata stopala u gomilu na dnu kreveta i okrenula se prema njemu. Među kapcima je razaznao mutne odsjaje, neke guste suze koje su poput insekata krivudale niz obraze. Dođi da se ugriješ, rekla je i pružila mlitavu ruku. Nepomično je stajao prislonjen o zid znajući da je tamo, na krevetu, na plahtama pritisnutim blijedim tijelom, još hladnije: da je među mirisima trulih jabuka nepodnošljivo hladno. Izašao je licem okrenut krevetu. Plašio se da okrene leđa jer je vjerovao da se ta žena za tren može pretvoriti u nešto drugo, nepoznato i uistinu strašno. Vrata je ostavio odškrinuta. Na kvaku je položio limenu pepeljaru koja će ga upozoriti ako majka odluči da napusti sobu. Zaspao je u fotelji, dlanova pravilno položenih na rukohvate. Tu je sjeo da odmori zagledan u suvo ukrasno cvijeće na polici preko puta, no kapci su se spustili otežani mnogim slikama. Glava je klonula na grudi, mišići lica su se opustili – 14 –

i već je nakon nekoliko minuta disao pravilno i duboko: spavači, on i njegova majka, u rijetkim trenucima nametnutog spokoja, umoreni pogrešnim emocijama, ispražnjeni, blijedi i vezani teškim lancima koje vuku za sobom gdje god se pomjere, gdje god zaspu. Nije osjetio mrak koji se spustio na stvari. Tama se ušunjala kroz prašnjava stakla i krošnje limunova. Hladnoća se prikradala kroz iskrivljene prozorske okvire, ispod balkonskih vrata, kroz nevidljive pukotine na zidovima. Motala se oko stopala, među prstima, i on se probudio vjerujući da na istom mjestu spava već sedam hiljada godina. Uvijek bi prvo pomislio na majku. Bilo je važno znati gdje se nalazi ta žena, koliko je blizu i šta ima u rukama. Tim činjenicama prilagođavao je buduće kretnje, ponašanje i riječi. Pogledao je niz hodnik. Pepeljara je još uvijek čučala na istom mjestu. Iza vrata je dopirala reska zvonjava metala. Stajao je u hodniku pokušavajući da dokuči porijeklo zvuka, ali ništa nije mogao da učini pred strahom koji ga je zaposijedao dok je stopu po stopu prilazio odškrinutim vratima iza kojih je šištalo čudovište, Marija Dedijer, Gorgona, majka svih majki, pa i njegova majka. Ona škrguće metalnim zubima i oštri velike kutnjake. Njene oči su staklo, njeni nokti su čelik, zarđali, tanki i zatrovani. Sjedjela je na rubu postelje, glave blago povijene ka podu.

Učinilo mu se da zuri u svoja stopala. Lice nije mogao sagledati zbog kose. I ruke su bile skrivene pod gustim i masnim lasima. Lampa kraj uzglavlja širila je žutu svjetlost, pa se i lik njegovog oca Maksima na zidu činio drugačijim. Metalni zvuci su dopirali ispod Marijine kose. Kada je ugledao krake velikih makaza koji proviruju među crnim uvojcima, primijetio je i da je krevet prekriven uvaljanim pramenovima, sjajnim, prljavim i teškim. Vidjela je njegova stopala i otkrila lice. Zauzeo je isti položaj, prilijepljen na hladni zid, i čekao riječi, bilo kakve riječi, koje će užas privesti realnosti, realnost učiniti prihvatljivo strašnom, izmjestiti je izvan demonskih fantazija koje donosi ćutanje. Želio si uspomene? rekla je i presjekla još nekoliko uvijenih dlaka. Evo... Gledaj... Uspomena koliko hoćeš. Kutija koju je – 15 –

sakrio ispod jastuka bila je otvorena i prazna. Među gomilom majčine kose izgubljeni su tragovi njegovog oca. Bacila je makaze u stranu i legla na to dlakavo gnijezdo. Posmatrao je velike žuljeve na stopalima i plave obrise vena koje su se završavale iznad koljena.

Predstava je bila završena. Porcija straha, ludila i nečistoće kon­ zumirana je bez velikih obrta, pa je mogao mirno napustiti sobu siguran da će se veče razvijati u tišini. O metalnoj kutiji više nije razmišljao. Jer dani i njihovo trajanje bili su uslovljeni kratkoročnim emocijama koje su se izlivale u trenutku, i u narednom trenutku nestajale. Činilo mu se da ništa ne zadržava u sebi. I još u najranijem djetinjstvu bio je iznenađen plimom ravnodušnosti koja bi ga gotovo uvijek preplavila ubrzo nakon bizarnih cirkuskih tačaka svojstvenih Mariji Dedijer. Jedino tako njihov zajednički život bio je uopšte moguć. Talog se skupljao na dnu, sakriven od svakodnevnih bujica sa kojima je naučio da se bori. Nešto od tih mijena Martin je osjećao i u trenutku dok je sjedio u kolima, otvorenih prozora, parkiran na trotoaru, sa pet metara konopa na sjedištu suvozača, i posmatrao drveće. Drum je precizno pogađao pravac sjevera. Kao dugačka pista na koju slijeće vjetar, pomislio je. Krijesnice malih vatri drhtale su visoko u brdima. Podivljale koze lutale su među stijenjem gutajući pepeo. Dani djetinjstva provedeni u kući poluslijepe očeve tetke Natalije, u kojoj je rođen njegov djed Todo, u kojoj je rastao otac, iz čijih zidova su rasle jalove smokve: iz čijih tišina su šaputale strašne i nepotrebne priče, razvijani su sa tim pepelom. Odlazak na selo Martin je mogao nepogrešivo da nasluti po Marijinom nerazumljivo dobrom raspoloženju. Danima unaprijed obustavljala je podrazumijevajuće napade ludila i pokušavala da se približi stereotipu roditeljstva. Trpezarijski sto je uređivala satima prije ručka. Trudila se da escajg, tanjire i važne kristalne čaše poslaže slijedeći samo njoj znane geometrijske nacrte. Miris zagorjelog mesa i začina sa kojima je pretjerivala širio se iz kuhinje. Čekajući ručak, slušao je mali ros­ frajni mlinac za biber i zupčanike koji drobe crne kuglice ubijajući – 16 –

posljednje tragove ukusa. Mariju je smirivala spoznaja da se nešto ponavlja, i da to što se ponavlja ima nekog smisla. Meso su žvakali sporo, gutajući vlaknaste kugle neprijatnih zalogaja u potpunoj tišini. Nakon ručka odlazila je u sobu i iz plakara vadila Martinove stvari koje je trebalo spremiti za put. Na podu bi otvarala dva velika crna kofera i u njih slagala sve što je u tom trenutku podsjećalo na sina. Trpala je bez reda zimsku i ljetnju odjeću, zajedno sa vješa­ licama, knjigama i polomljenim igračkama. Grabila je zatupljene olovke, čarape i kape koje je nosio dok je bio beba. Pripreme su više ličile na uklanjanje tragova nego na brižne namjere. Šakama je sabijala naslage garderobe pokušavajući da zakopča metalno remenje.

Kad bi završila, gurala je teške i nabrekle kofere u hodnik do ulaznih vrata. Vidiš... Sve sam spakovala. Sve je tu. Ne želim da ti bilo šta nedostaje. Uživaćeš u čistom vazduhu? Zar ne? Klimao je glavom znajući da je u koferima doista bilo sve, i da će do narednog dana morati da nosi istu garderobu. Predmeti koji su ga zabavljali, plastično oružje, nekoliko automobila i mesingana figura ratnika na konju, gušili su se pod naslagama pogužvane garderobe. Imao je osjećaj da se cio njegov život premješta sa jednog mjesta na drugo i to je prihvatao kao neminovnost koja je sastavni dio događanja u životu sa majkom.

Veseli seoski rođak bi dolazio u podne. Na vratima bi ispio dvije-tri čaše vode, a onda bez mnogo natezanja hvatao oba kofera žureći do prizemlja. Znam da ćeš biti dobar. Ne treba da napominjem. Uostalom, tetka Natalija je divna žena. Ona zna... I ti znaš... Nedovršenim rečenicama je pokušavala da nagovijesti emocije. Mučno ćutanje koje se odigravalo u nedefinisanom naponu glasnih žica doživljavao je kao namjeru beznoge mačke da skoči uvis. Dok bi mucala, namjerno je gledao izravno u njene oči želeći da pomogne ili barem da situaciju učini još neprijatnijom. Slijedio je obavezni poljubac u čelo, nešto novca u džep košulje i rastanak koji, znali su oboje, neće promijeniti ništa. Jer isti rođak kroz dvije sedmice dovući će kofere natrag na treći sprat, skupa sa kantom kozjeg sira. Obrisaće znoj i popiti svoju – 17 –

vodu. Ona će reći Zdravo! Vidi kako si porastao! Pa ja... Ja ne znam...

Moje dijete... Eto... i opet poljubac u čelo. Martin neće reći ništa.

Disaće kroz usta koliko god bude mogao da izdrži, a onda će nakon nekoliko minuta nesvjesno udahnuti kroz nos, srčući poznate mirise koji će ga u trenutku pripremiti na sve što ga čeka, na sve što nije smio da zaboravi. Još jednom bi spremala svečani ručak propitujući ga o seoskim doživljajima koje je uvijek izmišljao da bi je zadovoljio.

Pričao je o nepostojećoj djeci opisujući njihove naporne živote pretrpane fizičkim poslovima. Smišljao je nevesele pripovijesti o malim rukama načičkanim žuljevima, ustajanju u četiri izjutra i surovim očevima koji urlaju do kasno u noć. Govorio je o njihovoj neusiljenoj darežljivosti i dobroti, objašnjavajući kako su ga uljudno prihvatali iako je on dijete iz grada. Izmišljao je sahrane i seoska veselja na koja ga je vodila Natalija, uvijek naglašavajući da bi bilo divno kad bi naredne godine mogao ostati još koji dan duže. Jedino dijete u selu bila je nakazna Sara čiji su krici zvonili među šupljim kamenim zidovima i plašili mačke. Kuće su zviždale prazne, a kad bi Natalija govorila da su prepuštene zubu vremena, zamišljao je pokvareni kut­ njak veličine frižidera koji se spušta iz olujnog neba i slama trošne krovove. Sobu sa dva kreveta željeznih ramova i velikim drvenim sandukom ispod prozora dijelio je sa Natalijom. Nakon Maksimove smrti željela je da istakne tugu odbacujući uz mnoge druge stvari i blagodeti televizijskih programa. Stara kutija prašnjavog ekrana čučala je u ćošku i služila za usputno odlaganje posuđa. Nosila je isključivo crnu garderobu, veliki nos je brisala crnim maramama i jedino su bakelitne naočare crvenog okvira činile izuzetak. Crno rublje sušilo se na žicama iza kuće. Ogromne haljine nalik padobranskim platnima, brushalteri i gaće klatili su se na toplom vjetru raz­ noseći uokolo miris sapuna. Livadu iza kuće ograđenu grubim kamenim zidom, splet drača, žica i bršljanova koji su sisali posljednje kapi života iz kvrgavih čokota, Natalija je zvala vinogradom. Umiruće biljke zasadio je njegov otac i one su bile još jedan razlog da se – 18 –

pogrbljena žena svakodnevno prisjeti nemjerljivog gubitka. Martin se nije sjećao riječi koje je izgovarala mučeći tijelo besmislenim kućnim poslovima. Dok se vukla po drvenom podu praktikujući podizanje i čišćenje bespovratno zaprljanih stvari i namještaja, ne­ rijetko se prisjećala Maksimovog posljednjeg dolaska. Tako su i godinama kasnije pred Martina Dedijera dolazile samo usijane i žute slike vrelog ljetnjeg dana prepričanog Natalijinim superlativima. U centru je stajala silueta preplanulog čovjeka golih, oznojenih leđa, koji trozubom alatkom u zemlji otvara crne rupe. Došao je sa broda, rekao da će se oženiti, da njegova buduća supruga čeka dijete, rekao je da će usaditi vinograd te da će za sedam dana otploviti na posljednje putovanje. Rekao je da se nova žena zove Marija. Sadnice je spu­stio u dno stepeništa ispred kuće. Na mlado korijenje prosuo je rukohvat hladne vode i pregršt zemlje. Natalija je ćutke prihvatila informacije skrivajući suze. Požurila je do kuhinje i iz ladice izvadila velike krojačke makaze zaustavljajući se da rukavom obriše portrete svog brata Toda i njegove žene Jelice. Maksim Dedijer je pušio na stepenicama kad je iza uha osjetio hladni čelik i u trenutku pomislio na plavetnilo u koje je zurio stišćući ogradu palube. Metal je zazvonio, a Natalija je među palcem i kažiprstom stiskala pramen crne kose. Prije nego što je stigao da bilo šta upita, hitro je zakoračila i ponovo se izgubila u polumraku kuće. Mršavom šakom kopala je ispod jorgana sve dok nije pronašla srebrnu kutiju. Smotala je pramen i vratila je da počiva na istom mjestu. Dohvatila je flašu rakije i dvije čaše. Sipaj. Da nazdravimo, rekla je pokušavajući da umiri kvrgave prste. Nakon što je sasula tekućinu u grlo, sa nekoliko nespretnih rečenica je izrazila svoju radost činjenicom da će se među starim zidovima uskoro plakati: Novi Dedijer. Pogledala je iskosa u nebo otirući suze, a zatim je razbila čašu o kameni prag i zatražila da Maksim učini isto. Oklijevao je nekoliko sekundi, a onda je zavitlao ulašteno staklo prema vratima. Očekivao je da će čuti zvonki prasak, no čaša se nije polomila. Natalija je strogo nabrala čelo – 19 –

i stisnula usne. Zavukla je ruku u duboki džep i stisnula malo klupko crvenog prediva. To što se stakleni odlivak nije rasturio u komade, protumačila je kao loš znak nepogrešivo proričući budućnost. Jer Martin Dedijer nikada nije zaplakao u toj kući. Kad su ga doveli kod Natalije prvi put, imao je šest godina i plakao je iza kuće, pored velike košćele za koju su bile vezane dvije koze. Dlanovima je čistio kvasno lice uvjeren da će tu provesti ostatak života i da ga je majka pakujući kofere prepustila na milost u crne krpe zamotanoj ženi koja je, ugledavši ga na dnu kamenih stepenica, kleknula i zaplakala prizivajući njegovog mrtvog oca. Osim očeve tetke Natalije te imena davno satrulih leševa dedijerskih predaka, jedino ime u selu predstavljeno nagovještajem ljudskosti bilo je Sara. Sa prozora spavaće sobe, provirujući iza zavjesa, Martin je posmatrao metalne škure na zidu susjedne kuće osluškujući paletu nerazgovjetnih glasova povremeno prekinutih jezivim kricima. Usudio se da priđe bliže samo jednom. Dok je Natalija drijemala na drvenoj klupi pored šporeta, iskrao se u zažarenu tišinu ljetnjeg poslijepodneva i preskačući razrušene kamene zidove napuštenih dvorišta stigao do velikog prljavog zida. Sjeo je ispod prozora i pokušao da uspori disanje. Osjećao je nepodnošljivu vrelinu jer je sunce peklo izravno na krše o koje se oslanjao. Pogledao je u vis i prvi put izbliza vidio prozor koji je dugo posmatrao sa distance. Razmak između metalnih rebara bio je mnogo veći nego što je pretpostavljao. Dovoljno velik, pomislio je, da se kroz njega izlije blijeda koščata ruka dugačkih prstiju i uhvati ga za vrat. Zato se spustio još niže i zaklanjajući oči dlanom nastavio da gleda u mračne prorede. Crna hladnoća, nasuprot vrelini i znojavom svrabu koji je grickao leđa, dojmila se gotovo privlačnom. Osjetio je veliku žeđ zamišljajući kako se iz tajnovite sobe, umjesto mirisa ustajale mokraće i kozjeg sira, sliva potok bistre hladne vode koja u slapovima silazi niz lopatice škura. A onda komešanje u tami, jedva osjetno gibanje hladnog zraka, zatim prsti, četiri prsta, dugački crveni jezik i strah koji ga je prepolovio iznutra.

– 20 –

Ognjen Spahić rođen je u Podgorici 1977. Objavio je knjige kratkih priča Sve to, Zimska potraga, i Puna glava radosti te romane Hansenova djeca i Masalai. Za roman Hansenova djeca dobio je 2005. godine nagradu Meša Selimović, te nagradu Ovid Festival Prize, a za knji­ ­gu Puna glava radosti Nagradu Europske Unije za književnost za 2014. godinu.

Knjige su mu prevođene na francuski, mađarski, arapski, ta­ lijanski, engleski, slovenski, makedonski, rumunjski, albanski i bugarski.

– 627 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Izdavanje knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Crne Gore.

Nakladnici Fraktura, Zaprešić OKF, Cetinje Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura Goran Martinović, OKF Urednik Seid Serdarvić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., lipanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-872-8 (Fraktura) ISBN 978-9940-36-058-0 (OKF) Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 – 628 –

Čitajte još u izdanju Frakture

Ognjen Spahić Masalai 144 stranice Što su danas utvare suvremenih nomada zarobljenih u malim stanovima sagrađenima u vremenima kada su se stanovi za srednju klasu još i gradili? Jesu li to njihovi roditelji, izgubljene prilike, nenapisane priče i romani, neizgovorene riječi “volim te”, propuštene ljubavi? Tko koga zavodi te zašto i na koji način današnji duhovi obilježavaju i proganjaju čovjeka u urbanoj džungli? To su samo neka od pitanja koja jedan od ponajboljih pisaca svoje generacije Ognjen Spahić otvara u kratkom romanu Masalai. Njegov junak, pisac koji ne može preko usana pre­valiti riječ “volim”, autor je niza započetih i nikada dovršenih romana, zarobljen u malom gradu, a njegova majka, profesorica geografije u mirovini, opsjeda ga koliko i on nju.

Masalai je roman o pisanju i piscu koji to zapravo i nije, roman koji bolno pokazuje svu nemogućnost suvremenog čovjeka zatočenog u tranzicijskoj močvari da se odmakne od stanja svijesti kolektiva, kojega duhovi proganjaju gdje god da se nađe i koji je jednako ranjiv, naivan i opterećen strahovima kao i plemenski čovjek u džungli.

Masalai je vrsta duha na Papui Novoj Gvineji. Margaret Mead definira ga ovako: “Nadnaravno biće koje na­stanjuje pojedina mjesta.

Obično se razlikuju po specifičnom obilježju toga mjesta (rupa s vodom, riječna okuka, stijena, močvara i sl.), imaju ograničenu moć nad svojim pod­r učjem, a prikazuju se kao zmije, krokodili i druga stvorenja, često neobičnih obilježja poput jakih boja, dviju glava... Masalai se služi varkama da zavede ljude, izazivajući genitalno krvarenje i smrt.

Postoje mnogobrojne narodne predaje o njima.”

Wikipedia

Potražite na www.fraktura.hr +385 1 335 78 63, prodaja@fraktura.hr

– 629 –

Kada Martin Dedijer odluči dokrajčiti svijet porodice Dedijer, svijet koji je svojim životom i smrću omeđio njegov otac mo­ replovac Maksim, čiji je život završio na dnu Crnoga mora u brodolomu trgovačkog broda Bianca Stella, učinit će to bez­ uvjetno i zauvijek viseći s crnogorice u blizini grada u kojem je odrastao. Niti užeta na kojem visi odmotat će i zlehudu sudbu familije Dedijer od praoca Toda i njegove sestre Natalije, preko oca mu Maksima i majke Marije do najskrivenije obiteljske tajne.

Zgusnut, bez prekida, bez dijaloga, u jednom poglavlju, majstor­ ski ispisan, minuciozno stvoren, Calypso je tour de force Ognjena Spahića. Njegov Martin amblemski je junak posttranzicije, on je Telemah koji prateći sjeme svoga oca luta od stana u kojem odrasta do odavno napuštenog planinskog sela koje čuva tek prazan grob s Maksimovim imenom. U svojim traženjima on svakoga puta dolazi do središta labirinta, ali njegova nit tek je nit užeta. Tragedija porodice Dedijer klasična je i vječna, ona je zapetljana u neraskidivom spoju prošlosti i sadašnjosti, vječne borbe erosa i thanatosa, u kojoj ni nimfa Calypso ni legendarni istoimeni brod oceanografa Cousteaua ne mogu biti oslobađajući jer špilja u kojoj počiva obitelj Dedijer tamna je i mrtva kao dno Crnoga mora.

199,00 kn

www.fraktura.hr

– 630 –

www.okf­cetinje.org