Carska vatra

Carska vatra

c1C

Od istog autora Potraga za sokolom

c2C

Robert Lyndon

Carska vatra prevela s engleskog Patricija Vodopija

Fraktura c3C

Naslov izvornika Imperial Fire © Robert Lyndon, 2014. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Patricija Vodopija i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-656-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 913659

c4C

Za Sama i Caoileann, Andrewa i Jane. I Jamesa...

c5C

c6C

Kratka kronologija 1044.

1066.

1071.

1076.

1077.

1078.

1081.

Prvi spomen “puščanog praha” u kineskom vojnom priručniku.

Listopad: vojvoda Vilim od Normandije poražava englesku vojsku kod Hastingsa i u prosincu postaje engleskim kraljem.

Pojedini izvlašteni engleski ratnici putuju u Konstantinopol i pridružuju se varjaškoj gardi, elitnoj postrojbi tjelohranitelja bizantskog cara.

Kolovoz: vojska seldžučkih Turaka razbija snage bizantskog cara u Manzikertu u današnjoj istočnoj Turskoj.

Kina zabranjuje izvoz sumpora i salitre, dvaju sastojaka baruta.

Sulejman ibn Kutulmis, seldžučki emir, osniva neovisni Ikonijski sultanat (Rum) u zapadnoj Anatoliji. Želeći zahvaliti Sulejmanu na pomoći protiv bizantskog cara, jedan od pretendenata na carsko prijestolje dopušta Seldžucima da se nastane u Niceji (današnjem Izniku), manje od stotinu milja od Konstantinopola.

Travanj: Aleksije Komnen preotima bizantsko prijestolje.

Svibanj: Robert Guiscard (“Robert Lasica”), normanski vojvoda od Apulije, napada bizantska područja na jadranskoj obali, osvaja Krf i opsjeda lučki grad Dyrrachium, današnji Drač u Albaniji.

Listopad: vojvoda Robert u Dyrrachiumu poražava vojsku predvođenu carem Aleksijem.

c7C

c 10 C

Onaj koji na lagodan život priviče se pa, ponosan i rumen od vina, u gradu živuć’ malokad nedaće trpi povjerovat će teško kako sam, klonuo, oceanske pute domom učiniti morao.

Noćne sjenke sve dulje bivahu, sa sjevera sniježaše, mraz zemlju okova; krupa na tlo pade, zrnje najhladnije. No krvca moja sad je uzavrela i trag mi je pratiti planinskih potoka, uzbibanih slanih valova; žudnje srca vječno me tište na put da krenem, zemlju da posjetim neznanih ljudi daleko onkraj mora. (iz Moreplovca u Exeterskoj knjizi,* Engleska, 10. stoljeće)

The Exeter Book, poznata i kao Codex Exoniensis, nastala u 10. stoljeću, svojevrsna je antologija anglosaksonskog pjesništva i najveća poznata zbirka staroengleske književnosti. Čuva se u knjižnici katedrale u Exeteru u engleskoj grofoviji Devon. (op. prev.) *

c 11 C

c 12 C

Dyrrachium, 1081.

c 13 C

c 14 C

I.

Vallonov eskadron oko podneva je izbio na Via Egnatiju i nastavio klipsati popločenom cestom prema zapadu. Jahali su s grozničavom odlučnošću, zakrvavljenih očiju uperenih ravno ispred sebe, a u sumrak četvrtoga dana – šesnaestoga listopada – zaustavili su zadihane konje na šumovitom sljemenu povrh jadranske obale. Vallon se nagne naprijed, škiljeći na večernjoj svjetlosti. Sunce je već dopola utonulo u more, bojeći užarenim bakrom plovni dio kanala koji se lepezasto širio prema luci Dyrrachium.

Iz te daljine grad je bio tek sićušna mrlja, suviše udaljena da bi se razaznali normanski položaji i šteta koju je nanijelo njihovo opsadno oružje.

Zatim je usmjerio pogled prema bližem cilju, proučavajući bizantski logor smješten otprilike šest i pol kilometara prema unutrašnjosti, okružen širokim pravokutnim rovom čija se jedna strana protezala duž zmijolike rijeke. Zastor od prašine dug osamstotinjak metara lebdeći se udaljavao od logora.

Vallon pogleda Josselina, jednog od svojih centuriona. “Čini se da smo zadnje strugotine s dna carske bačve.”

Josselin kimne. “Sudeći po opsegu zemljanih radova, procijenio bih naše snage na više od petnaest tisuća.”

Vallon je pomno proučavao teren, pokušavajući odgonetnuti gdje će se održati bitka. Na ravnici sjeverno od grada, zaključi.

Još je samo tanak trak sunčane pređe provirivao iznad obzora, a more se smračilo do tamno ljubičastih i indigo nijansi. On ponovno baci pogled na kolonu. Njegove turkmenske postrojbe drijemale su u sedlima. Veći dio preostalog eskadrona sjahao je i malaksalo se izvalio oko hrastova plutnjaka. Oči su im se pretvorile u ranjave duplje na licima prekrivenim prašinom. U posljednja dva tjedna projahali su šest stotina pedeset kilometara teško prohodnog terena kroz Balkan od bugarske granice na c 15 C

Dunavu te su sad više nalikovali preživjelima nakon bitke nego ratnicima koji se spremaju za akciju.

S obronka ispod njih dopirao je zveket ovčjih zvona i milozvučan žubor vode. Neki su vojnici već nosili kožnate vreće i bačve za svoje drugove i njihova žedna usta. Tri Vallonova centuriona sjedila su na konjima, čekajući zapovijed. On hukne, čisteći grlo od prašine. “Dođemo li u logor nakon mraka, čeka nas pakao. Bezbroj pitanja, naredbe sa svih strana. Bit ćemo sretni skrasimo li se do zore. Zato ćemo se noćas odmoriti ovdje i ujahati u logor prije svitanja. Razdijelite ono malo preostalih zaliha.”

Okrene se Conradu, svome zamjeniku, Nijemcu iz Šleske. “Satniče, odaberite desetoricu, malo ih dotjerajte i izvijestite stožer o našem dolasku.

Povedite ranjenike u kolima za opskrbu. Izmolite ili posudite koliko god hrane možete. Saznajte što se događa i pošaljite mi izvješće.”

“Da, grofe.”

Vallonova titula nije bila tako veličanstvena kao što je zvučala. U svojstvu kome bandona zapovijedao je eskadronom lake i srednje konjice koja je na smotri toga jutra brojila dvije stotine devedeset šest ljudi. To je bilo dvadeset manje no prije sedam mjeseci, kad su krenuli u pohod iz Konstantinopola u Bugarsku. Zvali su ih Strancima – bili su plaćenici regrutirani diljem Bizantskoga Carstva i šire.

Sjenke su se gomilale među stablima kad se Conradova družina udaljila, uz zvuke kotača kola koja su se klimatala i cviljela na istrošenoj osovini, dok su petorica zavijenih ranjenika ležala na prostirci. Vallon povede konja prema vrelu, blago hramajući – posljedica puknuća ligamenta u mačevalačkom okršaju prije devet godina. U dobi od trideset devet ljeta počeo je zbrajati danke koje je platio čak i manjim ozljedama i udarcima pretrpljenim tijekom više od dvadeset godina bojevanja.

Pjenušavo vrelo izviralo je iz podnožja drevne crnike čije se deblo odvojilo od korijenja i stvorilo raspuklinu u kojoj se smjestio obojen kip Djevice s Isusom u naručju. S grana su visjele ikone, zvona i vjetrena zvonca. Pokraj vrela sjedio je starac lica nalik praznu tobolcu, ruku čvrsto prekriženih na prsima. Do njega je stajao dječak, ruke položene na patrijarhovo rame.

Vallon mu kimne. “Bog vam pomogao, oče.”

“Tvoji ljudi kradu moju vodu.”

Vallon klekne pokraj konja. “Čini mi se da nema ni kapi manje nego kad smo došli.” c 16 C

Starac se prezrivo zaljulja naprijed-natrag. Oči su mu bile zamagljene.

“Ovo je vrelo sveto. Trebate platiti.”

Vallon se nagne nad vrelo, makne kosu s lica, zagrabi rukom vodu i prinese je isušenim ustima. Oči mu se zaneseno sklope od blagotvornog dodira hladne tekućine koja mu je kliznula niz grlo. “Sva je voda sveta onima koji žeđaju. Ali kome platiti? Onome koji je stvori ili čovjeku koji nad njom stražari? Rado ću spomenuti obojicu u svojim molitvama.”

Starac promrmlja nešto sebi u bradu.

Vallon obriše usta i pokaže prema nizini, gdje su na plimi tmine počele nicati užarene točkice. “Znate li što se događa tamo dolje?”

Starac pljune. “Ubojstva, silovanja, pljačke – sva zla koja čine svitu vojskama.”

Vallon se nasmiješi. “Reći ću vam za što ću platiti.” Iščeprka nekoliko novčića iz kese i utisne ih u starčev smežurani dlan. “Nekolicina mojih ljudi dobila je močvarnu bolest od predugog boravka u dunavskim nizina­ ­ma. Ne mogu probaviti suhe namirnice koje su nam jedine preostale. Ako biste nam mogli prepustiti košaru jaja, malo mlijeka i svježeg kruha...”

Dječak uzme novčiće i prouči carske glave. “Dobri su, djede.”

Starac slijepo zaškilji. “Nisi Grk.” “Franak sam. Životne oluje izbacile su me na ovu daleku obalu.”

Muškarac se s mukom uspravi na noge. “Franci, Englezi, Rusi, Turci...

Carstvo je zagađeno stranim vojnicima.”

“Koji se bore za obranu vaših granica dok se domaća gospoda šepire po Hipodromu odjevena po najnovijoj modi.”

Dječak povede djeda niz padinu.

Prožvakavši večeru koja se sastojala od grožđica i tvrdog dvopeka, Vallon navuče pokrivač preko ramena i utone u san uz zvuk zvonaca.

Probudi ga dječakov povratak. “Ovdje su jaja i kruh, gospodaru.”

Vallon protrlja oči i pogleda uvis. “Kapetane Josselin, evo malo hrane za invalide.”

Kad se časnik udaljio, Vallon se zgrbljen nagne naprijed, proučavajući vatre carske vojske raspoređene u koordinatnu mrežu i normanske buktinje nanizane u plamteću ogrlicu oko opsjednutoga grada. O normanskim je snagama znao jedino da ih predvodi Robert Guiscard, “Lukavi”, vojvoda Apulije i Kalabrije, genijalni general koji je ujahao u Italiju kao običan pustolov i u roku od petnaest godina stvorio vojvodstvo i pridobio papu za saveznika. c 17 C

Kroz stabla zatreperi svjetlo baklje, uspinjući se cestom. Kopita zatopću. Na svjetlosti vjetrom nošenog plamena Vallon razazna muškarca koji jaši jednog konja, a drugog, natovarenog, vodi za sobom. Kad se približio, pokaže se da je čovjek grdosija. Vatreni plamičci letimično osvijetle upletenu bradu boje cinobera, prosijedu žućkastu kosu, crvenu tuniku ukrašenu zlatnim medaljonom.

Sjene sunu preko puteljka kojim se jahač kretao. “Stoj! Tko ide?”

“Beorn Plahi, primikerios varjaške garde. Jeste vi ljudi grofa Vallona?

Dobro. Povedite me njemu.”

Vallon se isceri i ustane. “Evo me ovdje pokraj vrela.”

Beorn sjaše, teškim korakom probije se između stabala i stisne Vallona u zagrljaj. Oko njega širio se ugodan miris. Doista je bio grdosija. Morao je postrance ulaziti kroz vrata, a prsni mu je koš bio gotovo jednako dubok koliko širok, no uvijek je pazio na izgled i osobnu higijenu.

“Otkud ti kunjaš u mraku?”

“Već tjednima naporno jašemo, pa me shrvao umor.”

“Skoro si propustio gozbu. A to me podsjetilo: naletio sam na tvog njemačkog centuriona, koji mi je rekao da već mjesec dana preživljavate jedući crve. Donio sam vam hrane. Ne možete se boriti prazna želuca.”

Vallon uhvati Beorna za ruke. “Dragi moj prijatelju.”

Beorn je bio prognanik kao i on, engleski grof, veteran bitaka kod Stamford Bridgea i Hastingsa, čije su imanje u Kentu zauzeli Normani.

Vallon se sprijateljio s njim tijekom vojnog pohoda u Anatoliji. Spasili su život jedan drugome, a spona između njih još je više očvrsnula kad je Beorn otkrio da je Vallon proputovao Englesku, da govori engleski i da je išao na daleki sjever u pratnji prijatelja Engleza.

Varjag se obrati stražarima: “Odvežite košare. Donesite ih ovamo.”

Stražari su se pogrbili pod težinom tereta. Beorn otvori jednu košaru i počne premetati po njoj. “Kriva. Dodaj mi drugu.” Zabije ruku unutra, zadovoljno progunđa i izvuče pečenu kokoš. “Donio sam tri ovakve.”

“Ne mogu puniti želudac mesom dok moji ljudi žvaču pljesnivo pecivo.”

“Dobri stari Vallon, uvijek isti. Uputio sam tvog njemačkog satnika da se obrati nadgledniku logora. Tvoji će ljudi do ponoći dobiti hrane koliko god mogu pojesti. Jednu ćemo koku zadržati za sebe, a s ostalima učini što ti je volja.” Podigne pljosku. “Ali ovo je samo za nas dvojicu.

Najfinija malvazija s Cipra. Reci svojim ljudima nek zapale vatru. Imam c 18 C

o mnogočemu razgovarati s tobom i želim ti vidjeti lice dok to činim.”

Vallon se nasmije i pozove centurione. Oni odnesu hranu, a vojnici počnu užurbano slagati triješće i grane.

Kad je drvo počelo pucketati, Vallon ispruži ruke prema plamenu.

“Znači, ne gine nam bitka.”

Beorn otrgne pileći batak i pruži ga Vallonu. “Molim se Bogu da je tako. Car je stigao jučer. Da si došao dva dana kasnije, propustio bi akciju.”

“Je l’ car još uvijek isti onaj ko i kad sam odlazio?” Vallon primijeti kako su se Beornove obrve nakostriješile. “Aleksije je četvrti pod kojim sam služio u proteklih devet godina.”

Beorn zubima otrgne komad piletine. “Car je isti, samo što je ovaj drukčiji od ostalih. On je vojnički car. U prvoj bici protiv Seldžuka sudjelovao je s četrnaest godina i otada nikad nije bio na gubitničkoj strani.

Prepreden je u ratu ko i u diplomaciji.”

Vallon mahne rukom prema vatrama koje su žmirkale u nizini. “Zapravo mi nije sasvim jasno što je dovelo do ovog sukoba. Već sam bio otputovao na sjever kad je Aleksije okrunjen, a tek sam prije četrnaest dana primio zapovijed da dojašem u Dyrrachium. Novosti sporo putuju do Dunava.”

Beorn podigne čupavu obrvu. “Je l’ teško na granici? U tvojim sam kolima vidio ranjenike.”

“Pečenezi* su nas uznemiravali dok smo se povlačili. Poslati moj eskadron da brani granicu od nomada na konjima isto je kao postaviti psa da lovi muhe. Većinu gubitaka možemo pripisati bolesti, a ne borbi.”

Beorn je glodao batak. “Već godinama se zakuhava, još otkako je car Mihael svrgnut s prijestolja nakon što je zatražio ruku kćeri vojvode Roberta za svoga sina. To je bio dovoljan izgovor vojvodi da krene u napad.

U svibnju je doplovio iz Brindisija, bez borbe zauzeo Krf i nastavio napredovati prema Dyrrachiumu. Flota je krenula za njim, ali ih je zatekla oluja, pa je izgubio nekoliko brodova.”

“Kolika mu je vojska?”

Nomadsko pleme vjerojatno turskog podrijetla, koje se smatra pretečom Bošnjaka. (op. prev.) *

c 19 C

Beorn baci kost u vatru. “Isprva ih je bilo trideset tisuća, uglavnom ološa prikupljenog sa svih strana, bez obzira na dob i vojno iskustvo. Kad je Aleksije čuo za najezdu, pametno je odigrao kartu i sklopio savez s venecijanskim duždem. Posljednje što je u interesu duždu jest dopustiti Normanima da nadziru pristup Jadranskom moru. Osobno je zapovijedao venecijanskom flotom i uhvatio normanske brodove na spavanju; neke je uništio, dok su se ostali razbježali. Potom je uplovio u luku Dyrrachium.

Onda je stigla bizantska mornarica, pridružila se Venecijancima i poplašila normansku flotu koja je vršila opsadu.”

“Početak Robertovog pohoda ne može se baš nazvati najpovoljnijim.”

“Nije to sve. Robert je izvršio opsadu, ali grad sjajno brani strategos Georgije Paleolog.”

“Služio sam pod njegovim zapovjedništvom na istoku. Nikad nisam vidio hrabrijeg zapovjednika.”

“U pravu si. Ne samo što je izdržao napad Robertovih katapulta i opsadnih tornjeva nego je i napao neprijatelje, provalivši iz tvrđave i uništivši im jednu od opsadnih sprava. Tijekom jednog napada strijela ga je pogodila u glavu, a on se do kraja dana borio s njezinim vrškom u lubanji.”

“Ako Paleolog prijeti Normanima s leđa, to će nam olakšati zadatak, čak i ako su dvostruko brojniji od nas.”

“Manje ih je. Ljetos je Robertovu vojsku pogodila kuga, koja mu je odnijela pet tisuća ljudi, uključujući stotine najboljih vitezova.”

Vallon se nasmije. “Skoro mi ga je žao. Koliko su jake bizantske snage?”

“Oko sedamnaest tisuća. Pet tisuća iz makedonske i tračke tagmate, tisuću excubitores i vestiaritae te tisuću Varjaga. Tu su i domaće trupe, puk srpskih vazala i desetak tisuća turskih pomoćnih trupa, koje većinom opskrbljuje tvoj stari prijatelj, seldžučki vladar Ruma.”

Vallon napravi grimasu. “Ne bih se suviše pouzdavao u njega.”

“Ne brini se. Borbu će presuditi teška konjica i moji Varjazi. Već dugo čekamo osvetu za poraz kod Hastingsa.”

“Znaš li plan bitke?”

Beorn pokaže prema udaljenim vatrama. “Dyrrachium stoji na prevlaci što se proteže usporedo s obalom, od koje ju dijeli močvara. Na kraju prevlake smještena je citadela, mostom povezana s ravnicom. Koliko sam uspio dokučiti, car namjerava poslati dio svojih snaga preko močvare da c 20 C

s leđa napadnu Normane. Ostatak vojske držat će ravnicu s druge strane mosta.”

Vallon otpije gutljaj vina. “Čujem da je Guiscardov zamjenik njegov sin.”

“Bohemund”, uzvrati Beorn. “Krupan nitkov, kavgadžija i još jedan prvorazredan vojnik. I nije on jedini koji će se boriti na Guiscardovoj strani. Njegova žena Sikelgaita jaše u boj s njim.”

Vallon se zakašlje. “Zafrkavaš me.”

“Svega mi. Viša je od većine muškaraca i opasnija od lava. Dugo bi pamtio ljubavno hrvanje s njom.”

Vallon pomisli na vlastitu suprugu, Caitlin, koja i sama ulijeva strahopoštovanje, a krasi je vatren temperament.

“Imaš li kakvih novosti od kuće?”

Beorn iznova napuni pehar. “Oprosti mi. To sam ti trebao prvo reći.

U kolovozu sam večerao u tvojoj kući. Svaki put kad je vidim, Lady Caitlin sve više nalikuje kraljici, a tvoje će kćeri bez po muke pronaći pogodne ženike. Aiken cvate u njihovu društvu i iz dana u dan sve više napreduje.”

Tri godine prije Beorn je zamolio Vallona da primi njegova tada trinaestogodišnjeg sina u svoj dom, da mu postane pratilac ili štitonoša.

Aikenova je majka umrla, a Beorn je izrazio želju da njegov sin nauči grčki i stekne grčke manire. Anglosaksonski Varjazi i dalje su se držali vlastita jezika i običaja, čak su se i caru obraćali na engleskom. Vallon je pristao, ali ne samo zato što ga je Beorn zamolio. Caitlin je već prije primijetila koliko je dječak osamljen i nagovarala je Vallona da ga primi pod svoje okrilje. Da mu bude sin kojeg mu ona nije mogla podariti.

Gotovo sramežljivo Beorn iz unutrašnjosti plašta izvuče pismo i pruži ga preko plamena.

Vallon ga pročita s osmijehom na usnama. “Jadni Aiken. Uči plesati, a moja mu je starija kći partnerica.”

“U redu je, zar ne – kad ratnik uči biti otmjen?”

“Naravno. Ne sastoji se život samo od odrubljivanja glava neprijateljima. U svakom slučaju, ne svladava samo vještinu plesa. Lijepo piše na grčkom i kaže da su mentori zadovoljni njegovim napretkom u matematici i logici.”

Beorn podigne prst. “Ali vojnička mu je karijera suđena od rođenja.

Prošlog je mjeseca napunio šesnaest. Kad kreneš u sljedeći pohod, povest ćeš ga sa sobom.” c 21 C

Vallon je oklijevao. “Ne očvrsnu svi mladići u istoj mjeri do šesnaeste godine.”

Beorn se nagne naprijed. “A neki ne očvrsnu sve dok se ne očeliče u žaru borbe. Obećaj mi da ćeš povesti Aikena u sljedeći pohod. Znam da ga nećeš izložiti ozbiljnoj opasnosti sve dok ne bude spreman suočiti se s njom.”

“Volio bih prvo porazgovarati s njim, čuti koje su njegove ambicije.”

Beorn odmahne rukom. “Za mojeg sina postoji samo jedan put – put zakletog ratnika. Zakuni mi se, Vallone. Za dva dana krećemo u borbu.

Možda ću poginuti. Spokojno ću se suočiti sa sudbinom budem li znao da će Aiken poći mojim stopama.”

Vallon se namršti. “Za dva dana možda ću ja ležati mrtav, a moja će gospa pozvati tebe da je zaštitiš.”

Beornovo lice poprimi zagonetan izraz. Piljio je u vatru. “Već dugo čekam ovaj susret. Još uvijek osjećam sram što nisam umro sa svojim kraljem kod Hastingsa. Ovog puta razbit ćemo vojvodu Roberta il’ ćemo umrijeti pokušavajući.”

Vallon ispruži ruku i dotakne Beornovo rame. “Takvim se stavom ne dobivaju bitke.”

Beorn podigne pogled; na svjetlosti vatre oči su mu se crvenjele.

Nasmi­­je se. “Oduvijek si bio lukavac koji preživi da bi nastavio borbu sljedećeg dana.” On naglo ispruži ruku. “Ako umrem, zakuni se da ćeš na­praviti ratnika od Aikena.”

I Vallon ispruži ruku. “Kunem se.”

Beorn poskoči i potapša ga po leđima. “Predugo sam te zadržao, trebaš spavati. Ne muči te valjda tjeskoba zbog bitke, ha?”

“Ne posebno.”

Beorn se grohotom nasmije. “Dobro. Sudbina uvijek poštedi ratnika koji već nije osuđen na propast.”

Vallon smogne snage za slabašan smiješak. “Moj stari prijatelj Raul, Nijemac, govorio je istu stvar.”

Beorn spusti pogled, blagog izraza na surovu licu. “I govorio je istinu.”

U praskozorje Vallon povede svoj eskadron do bizantskog logora. Stjegovi i barjaci svjetlucali su kroz prašinu koju su podizale tisuće konja. Centurion Conrad dočeka ga kod vanjskog opkopa i povede kroz nadzirani kaos

c 22 C

do stožera megasa domestikosa, careva feldmaršala. Grčki general primi Vallona s loše prikrivenom sumnjičavošću.

“Stižete u zadnji tren. Trebali ste primiti zapovijed za pokret početkom rujna.”

“Stigla je do mene tek prije dva tjedna, a Pečenezima je bilo toliko žao što odlazimo da su nas ganjali sve do pola puta prema Nikopolu.”

General skupi oči, suočen s Vallonovom blagom nepokornošću. “Vjerujem da je vaš eskadron spreman za borbu.”

Vallon je znao da nema smisla objašnjavati da su njegovi ljudi i konji iscrpljeni. “Predano ću ispuniti zapovijedi.”

General polako kimne, nagovješćujući nepovjerljivost prema Vallonovim riječima.

Vallon pročisti grlo. “Tražim odobrenje da izvidimo neprijateljske položaje. Moj će eskadron biti učinkovitiji budemo li znali stanje stvari.”

General ga je i dalje mrko proučavao. Činjenica da su careve snage sastavljene mahom od stranih plaćenika budila je u njemu prezir, što je bilo tipično za većinu domaćih bizantskih zapovjednika. “Dobro. Obavezno se vratite prije mraka. Nakon zalaska sunca logor se zatvara. Nitko ne može izaći, nitko ne može ući.”

“Jeste čuli?” upita Conrad dok su odlazili. “To sigurno znači da car sutra planira krenuti u bitku.”

Vallon povede u izviđanje trojicu centuriona i desetinu strijelaca na konjima. Jahali su prema niskom izbojku, otprilike kilometar i pol udaljenom od grada. Odande uoči povrede koje su normanski katapulti zadali zidinama citadele. Nazre i močvarni kanal kroz koji je car namjeravao poslati dio vojske.

“Ako se Aleksije domislio tog manevra, možemo biti sigurni da je Guiscard učinio isto. Gospodo, mislim da nas čeka žestoka akcija.”

Dugo se zadržao ondje, pohranjujući u pamćenje pojedinosti terena.

Ljeto je bilo suho, a Bizantinci su zapalili polja kako bi uskratili hranu osvajačima, tako da je pusta, valovita ravnica sad bila savršen teren za konjicu.

Vratio se u logor pod okriljem medene svjetlosti i nije još ni sišao s konja kad je Beorn dotrčao do njega i uhvatio ga za nadlakticu. “Dođi.

Car je sazvao posljednje ratno vijeće.”

Njih se dvojica upute prema barjaku s dvoglavim orlom koji je lepršao

c 23 C

iznad carskog stožera – velikog, svilenog, šiljatog šatora okruženog s tri reda stražara. Još jedan zid stražara priječio je pristup gomili časnika koji su se natiskali oko unutarnjeg kordona.

Jedan stražar podigne ruku, zaustavljajući Vallona.

“Grof je sa mnom”, reče Beorn, a stražarski zid popusti pred njegovom krupnom prilikom.

Vallon pođe za njim kroz gusto natiskane časnike, ne obazirući se na njihove mrke poglede, sve dok nije dobio nesmetan pogled na cara. Aleksije I. Komnen stajao je na podiju, udubljen u razgovor s višim zapo­ vjednicima. Na prvi pogled nije bio posebno veličanstven prizor za oči – blijedo lice gotovo potpuno zamračeno čekinjastom crnom bradom, prsa poput goluba gušana. Da nije imao krunu i paradnu odoru – pršnjak oklopa od pozlaćenih listića preko ljubičasto-zlatne tunike – nitko ne bi ni naslutio kakvog je uzvišenog čina i naslova.

Vallon prepozna nekoliko generala. Plavokosi muškarac u tunici boje rubina i plaštu koji je na ramenu pričvrstio kopčom ukrašenom draguljima bio je Nabites, “Lešožder”, švedski predvodnik Varjaga. Krupni muškarac s njegove desne strane bio je megas domestikos. Činilo se da se jedan od generala, mršav, ispijen i ozbiljan, rječka s carem.

Vallon laktom lagano gurne Beorna. “To je Paleolog, zapovjednik citadele.”

“Da. Iskrao se iz Dyrrachiuma kad je stigao car i vratit će se noćas, kako bi upravljao napadom na Normane.” Beorn protrlja dlanove. “Sve se odvija u našu korist.”

Dok ga je Vallon promatrao, Paleolog zakorači unatrag i uzrujano odmahne glavom. “Ne dijeli tvoj optimizam.”

Aleksije se okrene i pogledom preleti gomilu; kad je ugledao njegove prodorne plave oči, Vallonov dojam o tom čovjeku počne se mijenjati. Car podigne ruku kako bi utišao žamor, savršeno odabravši trenutak za obraćanje ljudima.

“Razgovor je gotov, dogovorili smo taktiku. Noćas se dobro odmorite, jer sutra ćemo otjerati napadače u more.” Rastegne usne u razoružavajući osmijeh. “Osim ako tko od vas ima za dodati nešto što bi me pokolebalo u toj odluci.”

Glasni uzdasi olakšanja ili tjeskobe ustupe mjesto bremenitoj tišini.

Vallon nije znao da će progovoriti sve dok riječi nisu izašle iz njegovih

c 24 C

usta. “Ne vidim nijedan posebno dobar razlog da riskiramo polazak u boj.”

Beorn ga ščepa za ruku. Glave se u nevjerici okrenu prema njemu.

Jedan se general probije iz gomile, lica ljubičastog od bijesa. “Tko si ti, dovraga, da dovodiš u pitanje mišljenje Njegova Carskog Visočanstva?”

“To nije bilo pitanje”, uzvrati Vallon.

“Cara ne zanima mišljenje nekog tamo kukavičkog plaćenika.”

Aleksije podigne palicu optočenu draguljima. “Neka govori”, reče profinjenim atičkim grčkim. Nagne se naprijed, upitno podigavši obrve, ljubaznog izraza lica. “A vi ste?”

“Grof Vallon, zapovjednik eskadrona Stranaca.” Kako je to izgovorio nezgrapnim, pučkim dijalektom, oko sebe začuje riječ ethnikos, “stranac”, začinjenu probranim izborom uvredljivih epiteta.

Aleksije se još više nagne. “Objasnite razloge svoje bojažljivosti.” Za­ mahne palicom kako bi umirio gnjevnu vrevu oko Vallona. “Ne, molim vas. Želim čuti Frankov odgovor.”

“Na primjedbu me nije naveo kukavičluk”, reče Vallon. Primijeti kako pisar bilježi njegove riječi. Duboko udahne. “Bliži se zima. Za mjesec dana Normani neće moći napredovati čak ni ako osvoje grad. Niti će se moći povući natrag u Italiju. Već su doživjeli ozbiljne neuspjehe – uništenje flote, haranje kuge. Veći dio njihove vojske čine nespremni novaci.

Ostavite ih da usahnu na grani.”

Paleolog je kimao, a Aleksije se osvrtao oko sebe, presrećući značajne poglede ostalih zapovjednika prije no što se ponovno obratio Vallonu.

Ostavljao je dojam čovjeka spremnog za raspravu. “Neki od mojih generala dijele vaše mišljenje.” Izraz njegova lica potom otvrdne, a glas mu se povisi dok je plavookim pogledom sjekao publiku. “Reći ću vam – svima vama – ono što sam rekao njima.” Pričeka da zavlada napet muk i tek onda nastavi. “Istina je da su Normani pretrpjeli poraze. Ako se povučemo, velika je vjerojatnost da će se pokušati vratiti u Italiju i tamo prezimiti.

Ali na proljeće će ponovno doći s većom mornaricom i kopnenom vojskom, a pred njima će biti doba godine pogodno za napredovanje. Što se nas tiče, već sam povukao snage iz preostalih uporišta u Anatoliji, koja su sad ostala izložena seldžučkim napadima. Ne, u ovom smo trenutku najjači. Sad je vrijeme za napad.”

Stotine pesnica zaparaju zrak oko Vallona. Grmljavina oduševljenih

c 25 C

pozdrava upućenih caru proširi se na sve strane, tako da su i šest i pol kilometara udaljeni Normani mogli biti sigurni da je izdana naredba za boj.

Beorn odvuče Vallona, pomevši časnika koji je kandžama navalio na njega i pljunuo mu u lice. Kad su se izvukli iz stiske, okrene Vallona prema sebi. “Koji te vrag tjerao da se izletiš tako caru u lice? Upravo si otpisao svoju karijeru i uništio moje izglede za promaknuće u zapovjednika Varjaga.”

“Rekao sam istinu, onako kako je ja vidim. Onako kako su Paleologa naučili mjeseci iskustva.”

Beorn isturi čeljust. Snažno je dahtao. “Budalo. Istina je ono što car želi da bude istina.”

I dalje dašćući u nevjerici, nestane u gužvi, ostavivši Vallona samog.

Jedan bizantski časnik nasrne na njega, a drugi mu se pridruže, mrmljajući primjedbe o njegovom kukavičluku. Namršten, ruke na maču, on se uputi prema svojem eskadronu, ne znajući da je sudbina uperila ravnodušan pogled u Beorna i da više nikad neće razgovarati s njim.

c 26 C

Zahvale

Neke sam ulične prizore iz Kaifenga opisao po uzoru na Proljetni festival na rijeci autora Zhang Zeduana, sliku na svitku iz ranog dvanaestog stoljeća koja prikazuje društvo u kineskome glavnom gradu. To nevjerojatno djelo, dugo više od pet metara, nenadmašeno je u svjetskim razmjerima po količini podataka koje pruža o nekom srednjovjekovnom gradu. Osim što prikazuje arhitektonske pojedinosti, predstavlja pravu paradu svakodnevnog života u metropoli, uključujući prizore trgovaca i pripovjedača, karavana i teretnih brodova, ribara i učenjaka, hrvača i stručnjaka za uređenje vrtova, mađioničara i glazbenika, studenata i lučkih radnika...

Kao i uvijek zahvalan sam svom agentu Anthonyju Goffu i njegovim kolegama iz David Higham Associates. Zahvaljujem i Edu Woodu i Iainu Huntu, svojim urednicima u nakladničkoj kući Sphere, na njihovim dragocjenim savjetima.

Kad se približio rok za predaju teksta, moja kći Lily ponudila se da pročita prvu polovinu rukopisa. Uvelike cijenim njezine ispravke i prijedloge, i to ne samo one koje je otvoreno iznijela nego i one koji su se dali iščitati između redaka.

Deborah, moja supruga, zaslužna je za izraze na latinskom i grčkom, uključujući prijevod dijela Vergilijeve Eneide. Zahvalan sam joj na podršci i ohrabrenju više no što to riječima mogu izraziti.

c 545 C

c 546 C

Robert Lyndon od djetinjstva ima dvije velike strasti: sokolarstvo i izučavanje povijesti. Obje su ugrađene u njegov prvi, izuzetno zapažen roman Potraga za sokolom. Uz njih, Lyndonovo iskustvo dugogodišnjeg planinara i putnika u udaljene krajeve svijeta nadahnulo je Carsku vatru, roman koji nas vodi u burno 11. stoljeće i Lyndonove junake prati na uzbudljivom putovanju od Carigrada do Kine. Robert Lyndon član je Kraljevskoga geografskog društva i živi u Dorsetu.

c 547 C

c 548 C

Patricija Vodopija rođena je 31. prosinca 1970. u Osi­jeku kao Patricija Horvat. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti prevo­đenjem. Od 1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posvetila se isključivo prevođenju kao samostal­noj djelatnosti. Od 2005. članica je Društva hrvat­skih književnih prevodilaca i dosad je prevela dvadesetak književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Tako­đer je aktivna kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja u Splitu.

c 549 C

c 550 C

Sadr탑aj

Kratka kronologija

7

Dyrrachium, 1081.

13

Konstantinopol 37 Crno more i Kavkaz

131

Kaspijsko more i Turkestan

235

Tibet 367 Kina 427 Zahvale

545

O autoru

547

O prevoditeljici

549

c 551 C

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Vedran Klemens Godina izdanja 2015., listopad Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-656-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

c 552 C

c 553 C

c 554 C