Časovito

ÄŒasovito

CĚŒasovito Claudio Magris -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Obustaviti postupak Al’ povijesti nije kraj I tajno i javno Dunav

-2-

Claudio Magris

Časovito prevela s talijanskog Ljiljana Avirović

Fraktura -3-

Naslov izvornika Istantanee © 2016, Claudio Magris © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Ljiljana Avirović i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-189-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001045740

-4-

Mojim roditeljima

-5-

-6-

Istantanea / Časovito “...snimljeno u vrlo kratko vrijeme ekspozicije bez ikakva pomagala...”

Salvatore Battaglia Grande dizionario della lingua italiana

-7-

-8-

Golubica i dvoglavi orao

U tršćanskom gradskom parku, u podnožju kipa koji prikazuje polunagu Italiju s dvoglavim orlom na ramenu – sim­ bolom habsburške Austrije poražene u Prvom svjetskom ratu, pa pretvorenim u svojevrsnu divljač, izvrsnu da je ubaciš u lo­nac i skuhaš – leži mrtva golubica. Ispružena je s nožicama u zra­­ku; jedno joj je oko nabubreno, puno zgrušane krvi i napola viri iz duplje. Šest ili sedam golubova zirka iz žbunja, prilaze joj hopšući jedan za drugim u pravilnom razmaku; naskaču ju jedan po jedan dok ostali motre, napastuju je frenetično lupajući krilima, otvorenih i zatvorenih kljunova.

Nekromansko napastovanje svaki put traje vrlo kratko, bit će da su golubovi hitri ljubavnici; a onda se jedan ponovno postrojava i nekoliko sekundi poslije, kad opet dođe na red, ponavlja svoj čin. Drugi golub, prije nego što siđe s golubičina tijela, sve bezobličnijeg i ugužvanijeg, izduži svoj vrat, sagne se i nekoliko puta udari kljunom u tu nepokretnu i izmučenu glavu, mlateći uglavnom po ranjenom oku koje se sve više raspada. Poslije nekoliko minuta skupina golubova odlazi,

-9-

nestaje u maćuhicama. Jedan je od njih zaostao, stoji i sumnjičavo je gleda svojim buljavim okom, sasvim nalik na ono mrtvačko.

17. travnja 1999.

- 10 -

Krčmar i njegov rat

I po krčmama se raspravlja o ratu u Srbiji, a onda, prošireno, i o ratu općenito. Krčmar birtije pod brdašcem San Giusto u Trstu ima svoje mišljenje. I sam je bio u ratu, ’44.–’45., ali ne bi točno znao za koga i protiv koga. Nijemci su ga zarobili i poslije nekoliko mjeseci zatvora predložili mu da izabere hoće li biti deportiran ili surađivati s njima. Odabravši drugo rješenje – birati se moglo samo manje zlo, kaže, nikada najbolje – stavili su ga da nadgleda tračnice, zajedno s drugima, a najviše s jednim kobasičarem iz Rima, koji ga je podučio na kojoj se temperaturi drže različiti suhomesnati proizvodi.

Duž toga kolosijeka ništa se nije dogodilo; samo je jedanput pomogao nekoj ženi, koja je za sobom vukla težak kofer, da lakše prijeđe prugu i popne se na uzbrdicu s druge strane.

Uvečer bi međutim pristizali partizani i počinjali pucati po kasarni u kojoj su bili oni, a kasarna je zapravo bila osmiza ili kantina, obična nastamba-krčma na tršćanskom Krasu. Nasreću je kobasičar imao šmajser kojim se moglo dobro pucati; on je pak imao pokoju ručnu bombu, koju bi tu i tamo bacio

- 11 -

kroz prozor, ali onako, naslijepo, uvijek ostajući pri dnu prostorije da se i sam ne pretvori u cilj za gađanje, ali i tako da nije vidio kamo su bombe padale. Pred jutro su se partizani povlačili, a oni bi si nešto skuhali i zatim nekoliko sati spavali.

Kad su ga partizani zarobili, jer su na kraju osvojili kasarnu-osmicu, pa ga u lisičinama odveli u komandu u Sloveniju, prepoznala ga je, u selu, ona žena kojoj je pomogao prenijeti kofer preko tračnica; oslobođen je i uvojačen u partizane, gdje je pak radio u kuhinji i izučio prve osnove svojega budućega zvanja.

On je dobrostiv čovjek, s nagonskim porivom pomaganja i solidarnosti prema drugima. Na svečanom sprovodu triju novinara Talijanske radiotelevizije ubijenih u Mostaru, u katedrali San Giusto, veljače 1994., najveći je vijenac poslao on, koji ih nikad nije ni vidio. Tako, jednostavno, iz dobrohotnosti: “Nemorem im više dat čašu vina, pa onda...” Kad ga pitam je li u onoj kući kamo su ih smjestili Nijemci itko poginuo za partizanskih napada, on kaže “Neee!” Iznenađen mojim pitanjem. Ali se ne bi previše čudio ni da je bilo obrnuto, da je, recimo, poginuo on. Umrijeti je sastavni dio rizika zanata življenja. Kako je rekao poljski književnik Stanisław Lec – kojega on nije čitao, ali s kojim se, dakako, slaže, a da to i ne zna, živjeti je u svakom slučaju opasno, onaj koji živi umire.

9. svibnja 1999.

- 12 -

Neuvjerljivi mrtvac

U dvorani krcatoj ljudima, u Budimpešti, u tijeku je simpozij o književnosti. U jednom trenutku iz publike se začuje žamor i poziv da se javi ako je netko iz publike liječnik. Izvjesni starček, u svom tamnoplavom odijelu, s bijelom košuljom uštirkane kragne, bespomoćno se naslonio, blijed i bez daha, na naslon svoga stolca. Otvaraju se prozori, netko iz publike zove hitnu, čovjeka iznose i smještaju na otoman u obližnju sobu. Na pozornici se organizatori i govornici pogledavaju zbunjeni, ne znaju što im je činiti, podijeljeni između poštovanja prema životu ili (eventualno) smrti, obveze prema publici, automatskog impulsa da se nastavi sa započetim radom, ponosa zbog predstavljanja svoje knjige, a za svakoga pona­ osob i straha da se baš njega, ako bi se, ne daj Bože, dogodilo najgore, ne proglasi onim koji donosi peh. Vrlo vjerojatno netko od prisutnih priželjkuje da, ako se to već mora dogoditi, neka ne bude baš tamo, već negdje drugdje, recimo, u bolnici, ili sutradan.

Ohrabrujuće, iako oprezne vijesti koje stižu iz druge prostorije sve su bolje i bolje, naznaka da se s radom simpozija - 13 -

može nastaviti i, poslije izvjesne neugode, s radom se nastavlja sve opuštenije i briljantnije, pa se i završava s predviđenim zadovoljstvom. Nakon simpozija slijedi bogata i izvrsna zakuska, u drugoj dvorani, koja se nakon nekoliko minuta pretvara u gužvu ljudi koji pohlepno jedu. U toj je gužvi iznenada prepoznatljiv i starac koji je prije samo nekoliko minuta bio na samrti, starac koji se potpuno oporavio – najvjerojatnije zbog pada šećera u krvi – pa lijepo tamani palačinke i kobasice, onako s nogu, u krkljancu s ljudima ruku punih čaša i papirnatih tanjura.

Jedan od govornika na simpoziju gleda ga mrko, možda ljut što mu je čitanje referata prekinuto čovjekovim stanjem koje i nije bilo tako ozbiljno; da se opravdano prekine pisca poput njega, potreban je mnogo ozbiljniji razlog, primjerice nešto u vezi sa smrću, ili barem mogućom smrću, nikako neka sitna nelagoda, potpuno u opreci s važnošću i težinom njegovih knjiga. Smrt ne bi smjela biti tako nepouzdana. Kako god bilo, nije se moguće sažaliti dvaput u tako kratko vrijeme; da, recimo, starac umre sad, s onim komadom čokoladne torte u ruci, svi bi bili puno manje ganuti nego prije dva sata. I za neku slavnu osobu bilo bi baš nezgodno umrijeti odmah nakon Versacea ili Lady Diane, kad je već prethodno opisana srčana kašica za neko vrijeme istrošila suznu tekućinu.

14. lipnja 1999.

- 14 -

Trinaesttisućaosamstodevedesetsedam večeri

Nakon trideset osam godina braka njemački bankar Hilmar Kopper ostavio je ženu Irenu i usrećio se s Brigitte Seebacher, udovicom Willyja Brandta. Ništa se tome ne bi moglo prigovoriti da bankar, predsjednik nadzornoga vijeća Deutsche Bank, nije nehotice dao svoje obrazloženje odstupa od bračne veze: umjesto da šuti – jer riječ je o njemu i njegovoj ženi – ili, u najmanju ruku, da kaže kako ljubavi između njega i gospođe Irene više nema, jer na isti način mogu nestati, a katkada i nestaju, vrlo snažne i duge ljubavne priče, pa se čovjek s time mora pomiriti, on je jednostavno rekao “Želim raditi što hoću i konačno biti slobodan. Pa ako navečer ne želim jesti, onda ne želim jesti.”

Jadničak predsjednik, tko zna kako je mučno živio do sada, ako je čekao trideset osam godina da se pobuni i digne glavu, ako je za 13.897 večeri morao gutati i ono što mu je zastajalo u grlu. Čovjek pomisli i poželi da je on u svojoj bankarskoj aktivnosti i velikoj odgovornosti trebao biti odlučniji. Ako je gospođa Irene bila takva nesreća nad nesrećama, bit će da predsjednik nema puno iskustva sa ženama i u ljubavi, kad - 15 -

tako dugo nije shvatio o čemu je riječ. A bit će da ga ima i mno­ ­go manje, ako mu ona nije bila samo avantura, pa ne shvaća što su sloboda, igra, rizik, snaga zajednički provedena života, ljubavne istine i ispovijesti koje uvijek samo rastu, ne shvaća odiseju života, spavanja, starenja, a ponajviše zajedničkoga otkrivanja ljubavi prema svijetu. Šeprtljavi predsjednik sasvim sigurno nije u stanju s nekim dijeliti život, a da ne bude poslušan, pa kad je iznenada osjetio slobodu, lupa nogama o pod ko klinac i ponavlja: hoću, hoću, hoću! A tko mu jamči da ga i gospođa Brigitte Seebacher neće šopati ko purana, kad je tako popustljiv?

No i njezine su izjave kao stvorene za ljubiće u slikama o ljubavi na prvi pogled i o tome kako je život, u svakom slučaju, lijep, ali ne obećavaju previše. Pa ipak, Brigitte Seebacher bila je žena Willyja Brandta, čovjeka koji se borio protiv nacizma i koji je kleknuo u Varšavskom getu... Kako ono kaže Baudelaire u Cvjetovima zla, misleći na Hektorovu udovicu Andromahu, na udovicu trojanskoga junaka, zatočenicu i prog­nanicu nakon pada Troje i na njezinu novu vezu s Helenom? “Ajme, bijaše tek Helenova žena, a već je udana za Hektora!”

19. srpnja 1999.

- 16 -

Claudio Magris rođen je u Trstu 1939. Diplomirao je na torinskom Sveučilištu 1962.; predavao je njemački jezik i književnost na Sveučilištu u Torinu i Trstu te na različitim sve­ učilištima izvan Italije. Dodijeljeno mu je nekoliko diploma honoris causa i brojne nagrade, među kojima se ističu: Prix du Meilleur Livre Étranger, 1990., Premio Strega, 1997., Pra­e­ mium Erasmianum, 2001., Premio Príncipe de Asturias, 2004., i Friedenspreis des Deutschen Buchhandels, 2009.

Od objavljenih djela potrebno je spomenuti Il mito absburgico nella letteratura austriaca moderna (Habsburški mit u modernoj austrijskoj književnosti, 1963.), Lontano da dove. Joseph Roth e la tradizione ebraico-orientale (Daleko, od kuda daleko. Joseph Roth i istočno-židovska tradicija, 1971.), Itaca e oltre (Itaka i još dalje od Itake, 1982.), Nagađanja o sablji, 1984., L’anello di Clarisse (Clarissin prsten, 1984.), Dunav, 1986., Ono drugo more, 1991., Mikrokosmi, 1997., Utopia e disincanto (Utopija i izbavljenje od zanosa, 1999.), Izložba, 2001., Naslijepo, 2005., Vi ćete dakle razumjeti, 2006., Alfabeti (Abecede, 2008.), Livelli di guardia (Razine opreza, 2011.), i Letteratura e ideologia (Književnost i ideologija). Godine 2015. objavio je roman Non luogo a procedere (Obustaviti postupak).

- 159 -

- 160 -

Ljiljana Avirović završila je studij talijanistike i rusistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Književna je prevoditeljica i tumač (simultano i konsekutivno). Predaje teoriju i praksu prijevoda na Fakultetu za pre­ voditelje i tumače Sveučilišta u Trstu.

Objavila je brojne prijevode na hrvatski talijanskih pisaca, između ostalih Claudija Magrisa (Dunav, Nagađanja o sablji, Trst, identitet granice, Ono drugo more, Stadelmann, Mikrokozmi, Izložba, Naslijepo), Marise Madieri (Vodnozeleno, Proplanak, Školjka i druge priče), Fulvija Tomizze i Franca Veglianija.

S ruskoga i hrvatskoga jezika na talijanski je prevela djela M. Bulgakova, B. Pasternaka, F. Iskandera, J. Grossmana, M. Jergovića, L. Paljetka, E. Grlić i drugih te priredila dvojezično izdanje Ljermontovljeva Junaka našeg doba.

Bavi se znanstvenim radom i objavljuje tekstove o teoriji i praksi književnog prevođenja.

U suradnji s Mirkom Tomasovićem objavila je 2006. u Mi­ la­­nu knjigu La divina traduzione o hrvatskim prijevodima Božanstve­­ne komedije, a 2012. znanstveni rad o talijanskim prijevodima Miroslava Krleže M.K. Ieri, oggi e domani. Le traduzioni di M. K. - 161 -

Godine 1992. u Zagrebu joj je uručena nagrada Frano Čale za prevodilaštvo, a 2002. Nagrada predsjednika Republike Italije. Pred­­sjednik Republike Italije Carlo Azeglio Ciampi proglasio ju je 2003. vitezom (cavaliere dell’ordine della stella della solidarietà) za znanstveni rad i vrsno prevođenje djela talijanskih književnika. Godine 2006. u Splitu joj je uručena nagrada Davidias za studiju o hrvatskim prijevodima Danteove Božanstvene komedije. Iste je godine u Trstu dobila nagradu za životno djelo Umberto Saba te joj je na književnim susretima Put u središte Europe u Pazinu dodijeljena nagrada-stipendija (jednomjesečni boravak u Grazu) za prijevod djela Naslijepo Claudija Magrisa.

- 162 -

Sadržaj

Golubica i dvoglavi orao 9 Krčmar i njegov rat 11 Neuvjerljivi mrtvac 13 Trinaesttisućaosamstodevedesetsedam večeri 15 U Castellijevoj galeriji 17 Biti ili otići s?

19 Ne(skriveni?) par na kongresu 23 Zaboraviti boje 29 Sveto i bezbožno 33 Divljanje 35 Gužva ni za koga 39 Grupni portret s uspavanim pravnikom 43 Dogovorit ćemo se 45 Bankari i vrag 49 Embriji siročad 53 Okrenuta glava Meduze 57 Prokletstvo besplatnog broja 59 Čekovi za poligamiste i porez na samce 63

- 163 -

Pustite k meni malene 65 Pišati u vjetar i contra legem 69 Revolucionarni meni 73 Na grebenu 79 Novi pisac: cenzor 83 Zid će trajati još godinama...

87 Kilavi stihovi s onoga svijeta 91 Lutalica i manekenka 93 Na rivi 95 Mjesto na kojem srce šuti 97 Na tračnicama 101 Sveti sati 105 Skup blaženika 107 Vražje govno 109 Lijepo ljeto 113 Pisanje, zabrana ulaska 115 Dolje siromašni 119 Prava riječ u krivim ustima 121 Morski lav 125 Jensov kamen 129 Nijeme scene s jednog vjenčanja 133 Sve je u redu 137 Na šalteru 139 Frecciabianca, Bijela strijela 141 Grafiti 143 Reklame, veliko korizmeno čišćenje 145 Greben slavnih 147

- 164 -

Grijeh mrĹžnje 149 Neprevodivo 153 Selfie 155 O autoru O prevoditeljici

159 161

- 165 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-189-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 166 -

- 167 -

Svakome se svakodnevno dogodi tisuću malih senzacija.

Većinu ih zaboravimo, vidimo ih, a ne promišljamo o njima – zapamtimo tek one upečatljive ili one koje nas se izravno dotiču, a tek poneka od njih uđe u našu usmenu predaju kao anegdota. Samo rijetki imaju oko i dar da te sitnice koje se dogode u trenutku, u jednom času vremena, vide drugačije, da od njih naprave priču ili mirkoesej. Jedan je od takvih i ponajbolji suvremeni srednjoeuropski pisac, Tršćanin Claudio Magris. Časovito je knjiga o trenucima koji promiču, a koje vrijedi zabilježiti, o momentima koji zaiskre često više u oku pro­ matrača nego onoga tko ih proživljava. Pedesetak takvih bljeskova sačuvano je u ovoj knjizi, od situacija na tršćan­ skoj plaži, ili pak za svečanim objedom, do onih u vlaku ili na nekom putovanju. Sve ih karakteriziraju jedinstvenost opisa, autorova britkost i nenadmašan osjećaj za vrijeme i prostor. Časovito je knjiga o svim onim malim trenucima koje prečesto propustimo i ne zastanemo nad njima. Sre­ ćom, postoje genijalni autori poput Claudija Magrisa da ih zabilježe.

129,00 kn ISBN 978-953358189-7

- 168 -

9 789533 581897

www.fraktura.hr