Čin Rogera Murgatroyda by Fraktura

G i l b e r t

A d a i r

»IN ROGERA MURGATROYDA prevela s engleskog Marijana Javornik »ubriÊ

Fraktura 3

Naslov izvornika The Act of Roger Murgatroyd ∞ Gilbert Adair 2006. ∞ za hrvatsko izdanje Fraktura 2009. ∞ za prijevod Marijana Javornik »ubriÊ i Fraktura 2009. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-097-5 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 709167

Za Michaela Maara

“Stvarni svijet nije ništa do ukupni zbroj putova koji ne vode nikamo.” Raoul Ruiz

kupaonica

prvi kat kuÊe ffolkesovih

spavaÊa soba spavaÊa soba

spavaÊa soba

PRVO POGLAV LJE

“Takvo što se dogaa samo u knjigama!” Pukovnik je drhtavom rukom pripalio cigaru pa dodao: “Kvragu sve, Evadne, to bi mogla biti jedna od tvojih!” “Ha!” otpuhnula je dotiËna dama poravnavši naoËale, koje su joj stajale nahero na vrhu nosa. “To samo potvruje ono u što sam cijelo vrijeme sumnjala.” “Kako to misliš?” “Mislim da si lagao kad si mi rekao koliko si uživao u mojim knjigama.” “Lagao? Dakle, od svih ∑” “Da si uistinu proËitao moje romane, Rogere ffolkese*, umjesto da se samo pretvaraš da si ih proËitao, znao bi da nikada ne rabim zakljuËane sobe. To prepuštam Johnu Dicksonu Carru.” Pukovnik je naoËigled smišljao kako se najbolje iz-

Staroenglesko prezime; udvojeni suglasnik istovrijedan je velikome poËetnom slovu te znaËi da je prezime ugledno. (op. ur.). *

vuÊi iz neprilike u koju se uvalio, kad ih je njegova kÊi Selina, koja je do tog trenutka sjedila pokraj svoje majke na kauËu lica prekrivena rukama, oboje trgnula uzviknuvši: “Oh, za ime svijeta, prestanite vas dvoje! Jednostavno ste grozni, ponašate se kao da igrate igru Ubojstva! Ray leži mrtav” ∑ teatralno je rukom pokazala približno u smjeru tavana ∑ “pogoen u srce! Zar nimalo ne marite!” Posljednje Ëetiri rijeËi izgovorene su glasnim velikim slovima: ZAR NIMALO NE MARITE! Istina je da je Selina možda odabrala pogrešno zvanje kad je odluËila studirati umjetnost umjesto da glumi u kazalištu, no u ovoj prigodi nitko nije sumnjao u njenu iskrenost. Tek je prestala jecati, punih pola sata nakon što je tijelo pronaeno. Iako su i on i njegova supruga uËinili sve što je bilo u njihovoj moÊi kako bi je utješili, pukovnik je u metežu koji je to otkriÊe prouzroËilo veÊ zaboravio na dubinu osjeÊaja koje je njegova kÊi gajila prema žrtvi. Sada je imao plahi izraz na rumenom licu. “Oprosti, mila moja, oprosti. Užasno sam bešÊutan. Samo ∑ pa, jednostavno je rijeË o tome da je ubojstvo toliko neuobiËajeno da to još nisam probavio!” Rukom joj je obgrlio ramena. “Oprosti mi, oprosti mi.” No tada su mu, tipiËno, misli opet odlutale. “Nikad nisam Ëuo da se ubojstvo u zakljuËanoj sobi dogodilo u stvarnom životu”, promrmljao je sebi u bradu. “Možda bi o tome valjalo pisati The Timesu.” “Ohhh, oËe!” Dok je pukovnikova žena nastavila tapšati kÊer po 10

koljenima bez ikakva uËinka, Donald, mladi Amerikanac kojeg je Selina upoznala na akademiji, zabrinuto se vrzmao oko nje. No bio je previše stidljiv da bi uËinio ono za Ëim je Ëeznuo, a to je bilo Ëvrsto je zagrliti. (Usput, bio je to Donald Duckworth, nezgodno ime, no njegovi roditelji nisu to mogli predvidjeti kad su ga krstili 1915.) Istini za volju, pukovnik nikako nije bio jedini krivac. Iako je pošteno reÊi da su svi prisutni suosjeÊali sa Selinom, neki naglas, a neki u sebi, Ëinjenica da je od svih prisutnih u kuÊi samo ona uistinu oplakivala mrtvaca nije se mogla izvrdati. »ak i da im misli nisu bile obuzete zapanjujuÊim detaljima zloËina, svi su ostali, bez iznimke, imali vlastite razloge zbog kojih nisu tratili previše vremena na konvencionalno izražavanje žaljenja zbog toga što je Raymond Gentry napustio ovaj svijet. Ukratko, nitko nije bio spreman roniti krokodilske suze, a samo je Selina ffolkes ronila prave. I zato, da je toga jutra, na blagdan Svetog Stjepana, nezvani gost ušetao u drvom obloženi salon imanja obitelji ffolkes ∑ salon nepogrešivo muževne aure, reske poput arome jedne od pukovnikovih cigara, koju je feminizirao samo niz ﬁgurica Royal Doulton na kaminu i izvanredni ptipoen koji je prekrivao naslonjaËe ∑ svakako bi osjetio prodorno ozraËje šoka, pa Ëak i straha. No jednako bi ga tako zbunio potpuni nedostatak tuge. Starinski je sat u drvenom ormariÊu otkucao sedam i petnaest. Užurbani sluge veÊ su bili u svojim unifor11

mama, dok su gosti još bili u kuÊnim ogrtaËima ∑ osim Core Rutherford, kazališne i ﬁlmske glumice i jedne od najstarijih prijateljica Mary ffolkes. Ona je na sebi imala napadni grimizno-zlatni odjevni predmet koji je nazivala “kimonom” i za koji je tvrdila da je pariška ekskluziva. Upravo je ona sljedeÊa progovorila. “Zašto nitko od vas muškaraca ne poduzme nešto?” Pukovnik je oštro podignuo pogled. “Saberi se, Cora”, upozorio ju je. “Sad nije vrijeme za gubljenje živaca.” “Za ime svijeta, Rogere, ti smiješni ËovjeËe!” odgovorila je svojim uobiËajenim tonom iskrenog prijezira. “Moji su živci jaËi od tvojih.” Da bi to i pokazala, izvadila je tanku tabakeru od kože morskog psa iz jednog od džepova kimona, izvukla cigaretu, ubacila je u dugaËki cigaršpic od ebanovine, pripalila je i uvukla dim duboko u pluÊa, a prsti su joj sve vrijeme bili mirni, dok je pukovnikova ruka drhtala. “Samo sam mislila”, nastavila je mirno, “da ne možemo samo sjediti tu s mrtvacem nad glavama. Moramo nešto poduzeti.” “Da, ali što?” odvratio je pukovnik. “Farrar je pokušao telefonirati ∑ koliko puta, Farrare?” “Šest puta, gospodine.” “Tako je. Veze su prekinute i vjerojatno Êe ostati prekinute još neko vrijeme. A kao što i sami možete

savršeno dobro Ëuti, meÊava koja ih je prekinula još uvijek bjesni. Moramo se suoËiti s Ëinjenicama. Zatrpani smo snijegom. Potpuno smo odsjeËeni ∑ barem dok se oluja ne stiša. Najbliža policijska postaja udaljena je više od trideset milja, a jedina cesta koja vodi prema njoj zasigurno je neprohodna.” Kradomice pogledavši Selinu, zakljuËio je: “A naposljetku, nije kao da ∑ pa, hoÊu reÊi, naše božiÊno okupljanje potpuno je uništeno, i to je strašno neugodno za sve nas, no nije kao da Êe truplo samo ∑ samo odšetati. Bojim se da Êemo jednostavno morati prosjediti onoliko koliko treba.” U tom se trenutku, iz naslonjaËa pokraj kamina u kojem se udobno smjestila, zaklonjena i bezobliËna u svojem vunenom kuÊnom ogrtaËu, Evadne Mount, spisateljica koju smo veÊ upoznali, obratila pukovniku ozbiljnim muškobanjastim glasom: “Znaš, Rogere, pitam se možemo li si zapravo dopustiti da to napravimo.” “Da napravimo što?” “Prosjedimo, kao što si rekao.” Pukovnik ju je podsmješljivo pogledao. “A zašto ne?” “Pa, razmotrimo što se ovdje dogodilo. Prije pola sata Raymond Gentry pronaen je mrtav na tavanu. Ti si, Rogere, morao provaliti vrata da bi došao do njega, vrata koja su bila zakljuËana iznutra, a kljuË je još bio u kljuËanici. Kao da to nije bilo dovoljno, jedini prozor

u sobi bio je zakraËunan. Tako da praktiËki nitko nije mogao uÊi na tavan ∑ ali netko ipak jest ∑ a kad je jednom ušao, tko zna kako, nitko nije mogao ponovno izaÊi ∑ pa ipak se ne može poreÊi da je netko uspio i u tome. Dakle, kao što sam ti veÊ rekla, Rogere, ja ne pišem o ubojstvima iza zakljuËanih vrata. Napisala sam devet romana i tri kazališna komada ∑ moj posljednji, Pogrešni glas, prikazuje se veÊ Ëetvrtu trijumfalnu godinu na West Endu ∑ nadmaši to, Agatho Christie! ∑ i ni u jednom od tih djela nema ubojstva poËinjenog u zakljuËanoj sobi. Tako da se ne mogu pretvarati da imam ikakvu ideju kako je to ubojstvo poËinjeno. Ali”, nastavila je, zastavši na trenutak ili dva, oËito se suzdržavajuÊi kako bi njezina sljedeÊa izjava imala najveÊi moguÊi uËinak na slušatelje, “znam tko ga je poËinio.” I zaista, uËinak je bio ubojit. U salonu je zavladala mrtvaËka tišina. Tijekom nekoliko sekunda Ëinilo se kao da je vrijeme stalo. Sluge su se prestali nervozno meškoljiti. Besprijekorno manikirani nokti Core Rutherford prestali su izvoditi piruetu po prozirnom rubu njezine staklene pepeljare. »ak je i starinski sat prestao otkucavati ∑ ili je tiktakao najtiše moguÊe. Tišinu je napokon banalno prekinulo nazalno zavijanje kuhariËine pomoÊnice Adelaide, Ëiji su prsti bili umrljani maslacem. Druge sluškinje zvale su je adenoidna Adelaide jer bi se odmah rasplakala zbog svake

sitnice. No to je glasnim uzvikom “Šššš, curo!” zaustavila gospoa Varley, kuharica, pa su se svi opet okrenuli prema Evadne Mount. Pukovnik je postavio neizbježno pitanje. “Oh, znaš to dakle. Pa reci nam. Tko je to uËinio?” “Netko od nas.” ZaËudo, nisu se zaËuli uvrijeeni prosvjedi kakve bi mogla oËekivati nakon tako dramatiËne izjave. Naprotiv, Ëinilo se da su svi istoga trena uvidjeli da je logika te izjave nepobitna. “Znam da je ova kuÊa smještena blizu Dartmoora”, nastavila je, “i vjerojatno ste svi vi pomislili na odbjegle zatvorenike. I da, istina je da, s obzirom na to da su telefonske veze prekinute, ne možemo biti sigurni da neki odbjegli zatvorenik ne luta okolicom. No, što se mene tiËe, to ne prolazi. Kao i Bijela Kraljica, mogu povjerovati u Ëak šest nemoguÊih stvari prije doruËka ∑ pa, recimo, nakon doruËka”, ispravila se, “nisam ni za što dok ne popijem kavu. A kao strastveni Ëitatelj krimiÊa svoga dragog prijatelja Johna Dicksona Carra, jednako tako mogu povjerovati da se netko uspio utjeloviti, a onda nestati unutar zakljuËane tavanske sobe, u meuvremenu ubiti Raymonda Gentryja, a sve bez nadnaravne intervencije. MoÊni bogovi, moram u to vjerovati, jer se to dogodilo! No nitko me nikada neÊe uspjeti uvjeriti da je zatvorenik pobjegao iz svoje Êelije u Dartmooru, pobjegao iz najbolje Ëuvanog zatvora u zemlji, prešao vrištinu

usred snježne oluje, provalio u kuÊu, a da ga nitko od nas nije Ëuo, ponovno izašao ne dotaknuvši ni vrata ni prozor, a onda se iskrao natrag u oluju! Ne ∑ u životu i u književnosti tu povlaËim crtu. Kako god gledali na to, ovo ubojstvo mora biti ono što policija naziva poslom iznutra.” Dok su svi upijali njezine rijeËi, ponovno je nastupila tišina. »ak je i Selina podignula uplakano lice s ruku i pogledala kako ostali reagiraju. I ponovno je pukovnik, razmaknutih nogu ispred rasplamsale vatre, u pozi koja je nevjerojatno podsjeÊala na glumca Charlesa Laughtona u ulozi Henrika VIII., bio taj koji je progovorio. “Dakle, Evadne, vruÊ si nam krumpir dobacila, moram reÊi.” “Morala sam biti netaktiËna”, rekla je ne ispriËavajuÊi se. “Sam si nam rekao da se moramo suoËiti s Ëinjenicama.” “Ono što si iznijela jest teorija, a ne Ëinjenica.” “Možda je tako. No ako itko drugi”, pogledom je prešla prostoriju, “ako itko drugi može izvuÊi vjerodostojniji zakljuËak iz dokaza koji su pred nama, bit Êe mi drago Ëuti ga.” Mary ffolkes, koja dotad nije rekla ni rijeË, odjednom se okrenula prema njoj i uzviknula: “O, Evie, sigurno si pogriješila, morala si pogriješiti! Da je to istina, to ∑ to bi bilo previše grozno zamisliti!” “Žao mi je, stara moja, no baš zato što je grozno moramo to zamisliti. Zato sam rekla da si ne možemo 16

dopustiti da samo sjedimo dok se ne stiša oluja. Sama pomisao da svi tu sjedimo i pitamo se tko je od nas... Nebesa, ne moram to objašnjavati, zar ne? Znam kakvu zbrku može izazvati takva vrsta uzajamne sumnje. To je bila tema mojeg prvog romana Tajne zelenog pingvina, sjeÊate se, u kojem žena postane tako opsjednuta idejom da njezina prva susjeda polagano truje svog muža invalida da njezin vlastiti muž, izluen njezinim kompulzivnim špijuniranjem, njuškanjem i igranjem detektiva, naposljetku poludi i razbije joj glavu antiknim mjedenim predmetom iz Benaresa. A naravno, pokaže se da je susjeda potpuno nevina. No, ja ne sugeriram da Êe se nešto tome sliËno dogoditi ovdje. Ali nešto se mora poduzeti. I to brzo.” S druge strane salona, gdje je ukoËeno stajao zajedno s drugim osobljem, Chitty, pukovnikov batler, Ëovjek koji je Ëak i u ovako strašnom Ëasu uspijevao zadržati batlersku ozbiljnost, iskoraËio je, stisnuo šaku, podignuo je prema usnama i teatralno se nakašljao. Bio je to onakav zvuk kakav u scenskim uputama dramatiËari prenose kao “ahem”, a u Chittyjevu nakašljavanju uistinu su se mogla Ëuti dva sloga, “a” i “hem”. “Da, Chitty”, rekao je pukovnik, “što je?” “Ako mogu biti tako smion, gospodine”, rekao je Chitty sveËano, “palo mi je na pamet da ∑ pa, da ∑” “Da, da, govori, ËovjeËe!” “Pa, gospodine, viši inspektor Trubshawe, gospodine.” Pukovnikovo se lice istoga trena razvedrilo. 17

“Dakle, mislim da tu ima neËega! Trubshawe, naravno!” “Trubshawe? Poznato mi je to ime”, rekao je Henry Rolfe, mjesni lijeËnik opÊe prakse. “Nije li on umirovljeni djelatnik Scotland Yarda? Preselio se u susjedstvo prije dva ili tri mjeseca?” “Tako je. Udovac. Pomalo samotnjak. Pozvao sam ga da se pridruži zabavi ∑ znate, zbog dobrosusjedskih odnosa. Rekao je da mu je draže biti sam na BožiÊ. No ugodan je kad jednom zapodjenete razgovor s njim, i zaista je bio jedan od glavnih ljudi u Yardu. Ispravno razmišljaš, Chitty.” “Hvala, gospodine”, promrmljao je Chitty s oËiglednim zadovoljstvom prije nego što je bešumno ponovno zauzeo svoje mjesto. “Stvar je u tome”, nastavio je pukovnik, “što se Trubshaweova kuÊica nalazi šest ili sedam milja dalje u Ulici Postbridge. Pokraj pružnog prijelaza. »ak i po ovakvoj oluji netko bi se mogao odvesti tamo i dovesti ga.” “PukovniËe?” “Da, Farrare?” “Ne bi li to bilo nametanje? U ovo doba. I na BožiÊ. Naposljetku, on je u mirovini.” “Policajac zapravo nikada ne odlazi u mirovinu, Ëak ni na jednu noÊ”, usprotivio se pukovnik. “Možda bi mu malo uzbuenja godilo. Mora da umire od dosade kad cijeli dan nema nikoga s kim bi mogao popriËati osim slijepog starog labradora.” 18

Odmah se trgnuo i okrenuo se prema muškarcima, jednom po jednom, koji su stajali, sjedili ili se pogrbljeno držali. “Je li itko od vas voljan pokušati?” “Ja Êu”, rekao je lijeËnik prije nego što su ostali imali priliku progovoriti. “Moja stara raga podnosi i najgore vrijeme. Zapravo je navikla na to.” “Dajte da poem s vama”, brzo mu se pridružio Don. “Hvala. Trebat Êu pomoÊ mišiÊa ako stane.” “Ako vam trebaju mišiÊi, doktore”, rekao je Don bacivši pogled pun nade prema Selini dok je samo napola u šali pumpao bicepse, “onda sam ja vaš Ëovjek!” “Dobro, dobro. Pa krenimo dakle ako mislimo.” Henry Rolfe tada se nagnuo preko naslonjaËa u kojem je sjedila njegova supruga Madge, sklupËavši noge bez Ëarapa poda se poput maËke, i Ëedno je poljubio u Ëelo. “Draga”, rekao je, “ne želim da se brineš zbog mene. Bit Êu dobro.” PodižuÊi se s dražesnom Ëvrstinom, Madge Rolfe, koja je uvijek izgledala kao da joj je glavna životna briga koliko Êe dugo morati Ëekati da joj neki nesretno zaljubljeni salonski besposliËar pripali sljedeÊu cigaretu, uzvratila je na njegov poljubac samo slabašnim osmijehom. Dok je izlazio iz salona u pratnji Dona, svi su mu zaželjeli sretan put. A tada, pljesnuvši rukama na priliËno orijentalan naËin i prikupivši onoliko gorke vese19

losti koliko bi se moglo smatrati pristojnim u takvim okolnostima, pukovnik je upitao: “Bi li mi se itko pridružio na laganom doruËku?”

DR U GO POGLAV LJ E

Nekoliko minuta prije devet sati istoga jutra zaËulo se kako se automobil zaustavlja ispred staklenih vrata, a pogled kroz teške baršunaste zavjese salona potvrdio je da je to uistinu automobil dr. Rolfea. Pokazalo se (kao što su to prisutni uskoro Ëuli) da je put s imanja bio posebno strašno iskustvo. Prema lijeËnikovim rijeËima, njegov se rover zanosio od jednog dubokog nanosa snijega do drugog, a Ëinilo se da je jadni Don proveo više vremena gurajuÊi automobil nego vozeÊi se u njemu. No napokon su uspjeli doÊi do Trubshaweove kuÊice. SreÊom, on je veÊ bio ustao, i ispijao šalicu vruÊe Ëokolade pokraj kamina ∑ možda i njegujuÊi koju osamljenu uspomenu ∑ dok je Tobermory, njegov stari labrador, drijemao pokraj njegovih nogu u papuËama. Viši inspektor prvo se morao oporaviti od sasvim prirodnog iznenaenja što mu se na pragu nalaze dva stranca, i to ne na bilo koje ledeno prosinaËko jutro, nego na samo Stjepanje. Kad je to uspio probaviti, iznova se iznenadio saznavši zbog Ëega su došli. No jednom policajac, uvijek policajac: bez oklijevanja je pristao vra21

titi se s njima na imanje ffolkesovih. Zapravo, pukovnik je možda bio u pravu kada je predvidio da Êe Trubshaweu dobro doÊi doza uzbuenja u životu, koji je morao biti razoËaravajuÊi nakon Ëetiri desetljeÊa sjajne službe u Scotland Yardu. Don je ispriËao da je primijetio vedri sjaj u njegovim oËima, kao i gotovo maËju žustrinu u njegovim pokretima kada su mu Rolfe i on ukratko prenijeli bizarne dogaaje toga jutra. U tamnom hodniku njih su trojica skinula kapute, šalove i rukavice. Tada, dok je viši inspektor energiËno otresao snijeg s brkova nalik na morževe, Tobermory, koji nije mogao ostati sam jer nitko nije pouzdano znao kada bi se njegov gospodar mogao vratiti kuÊi, neoËekivano se žustro protresao prije nego što je otkaskao u salon te se, bez znatiželje pogledavši prisutne, sklupËao ispred kamina i odmah zatvorio umorne oËi. Mora se reÊi da je društvo postalo podosta nemirno tijekom nekoliko proteklih sati. Selina ffolkes otišla je spavati, zapravo, barem je otišla u spavaÊu sobu, nekoliko minuta nakon lijeËnikova odlaska, a osim Chittyja, Ëija je ideja bila dovesti višeg inspektora i kojeg bi stoga bilo prostaËki lišiti prizora njegova dolaska, posluga ∑ kuharica, dvije služavke, kuhariËina pomoÊnica i vrtlar-vozaË-domar sve u jednom ∑ poslani su natrag dolje u kuhinju, jer je njihov jedini doprinos kriznoj situaciji bio nervozni cvrkut triju služavki bez izgleda da Êe doskora prestati. Što se tiËe gostiju ffolkesovih, ne znajuÊi bi li se

trebali povuÊi u svoje sobe ili Ëekati u salonu, svi su odabrali ∑ svi, zapravo, osim Seline ∑ Ëekati. Možda “odabrali” i nije najbolja rijeË. Iako se nitko, pa Ëak ni pukovnik, nije usudio izdati takvu naredbu, u društvu je vladao neizreËeni osjeÊaj da je, koliko god ponižavajuÊe bilo sjediti u kuÊnim ogrtaËima, nepoËešljane kose i bez šminke, možda ipak mudro da svi ostanu jedni drugima na oku sve dok se ne pojavi taj Trubshawe, uz pretpostavku da Êe uopÊe doÊi. Naravno, svi su apsolutno vjerovali ostalim gostima i domaÊinima, i svi su bili stari, dragi, bliski prijatelji. Pa ipak, gotovo ih se moglo Ëuti kako misle ∑ a što ako je Evie u pravu... Kako je vrijeme sporo prolazilo, kao što to bez iznimke Ëini onda kada želiš da proleti, Madge Rolfe predložila je partiju bridža da ugodno provedu tih, koliko su znali, možda i nekoliko sati do povratka njezina muža. A kako je Mary ffolkes odavno prestala igrati u paru s vlastitim koleriËnim mužem, sama je Madge na kraju igrala u paru s pukovnikom, a Evadne Mount s vikarom. No bila je to beskrvna igra, uz otužni nedostatak rjeËkanja, u kojem su svi potajice uživali. Bilo je jasno da misle kako bi bilo netaktiËno i neukusno upustiti se u jednu od svojih energiËnih, buËnih svaa. Pa su tako, kada se dvojac napokon pojavio u pratnji višeg inspektora, svi spustili karte s jednodušnim i neskrivenim olakšanjem.

U pratnji Dona i Rolfea krupni bivši policajac Scotland Yarda ušao je u prostrani salon te je od svjetla i topline salona nakon mraka uskoga hodnika žmirnuo. Pukovnik je prišao pozdraviti ga. “Ah, Trubshawe, dakle doveli su vas u jednom komadu? Gledajte, zaista mi je žao, prijatelju, što smo vas odvukli od doma i ognjišta, i to na Stjepanje ∑ a kakvo grozno Stjepanje, zar ne? Ali pamet nam je stala ∑ jednostavno nismo znali što bismo...” Viši inspektor uhvatio je pukovnikovu ruku i tako se snažno rukovao da je pukovnik morao ustuknuti. Tada je inspektor pažljivo pogledao šest gostiju koji su sjedili pokraj kamina ∑ vatra je davala izgled živahnosti njihovim umornim, pomalo uplašenim oËima ∑ a njegove vlastite pronicave oËi nisu ni na kome ostale duže od nekoliko sekunda. “Ne morate se ispriËavati”, rekao je, odsutno ËupkajuÊi guste obrve. “ShvaÊam da ste se morali obratiti za pomoÊ kome god ste mogli. ZvuËi kao strašna stvar.” “I jest, i jest. No uite, priite vatri. Ugrijte ruke.” “Hvala, hoÊu”, odgovorio je i prišao kaminu kimajuÊi prisutnim ženama. “Dame”, rekao je tiho, gotovo uguravši prste u plamen. Tada je dodao, ponovno se okrenuvši prema pukovniku: “No mislim da biste me odmah trebali odvesti do mjesta zloËina.” “Zar ne biste radije da vas prvo predstavim svima?” 24

“Zapravo ∑ ne.” Tada se obratio ostalima. “Ne bih volio ispasti nepristojan, dame ∑ gospodo”, ponovno je kimnuo, ovoga puta i muškarcima i ženama, “no, s obzirom na iznimnu ozbiljnost sluËaja, sve po redu. Prvo tijelo, mislim.” “Da, naravno, želite vidjeti tijelo”, rekao je pukovnik. “Da, da, samo poite sa mnom. No, znate, malo je neobiËno da niste prvo upoznali ∑” “Prvo tijelo”, ustrajao je viši inspektor. “Kako vi kažete, onda. Ono ∑ mislim tijelo ∑ još je na tavanu. Nismo ništa dotaknuli, znate. Ostavili smo to ∑ ostavili smo ga ∑ upravo onako kako smo ga našli. Ako biste samo pošli za mnom.” “Hvala. A možda biste nam se vi, gospodine Duckworth, pridružili? S obzirom na to da ste bili s pukovnikom kad je provalio na tavan.” “O, da, naravno”, ustvrdio je Don. “U autu sam vam rekao sve što znam, ali naravno, kako god vi kažete.” “Možda bi bilo korisno da i Farrar poe s nama”, ubacio se pukovnik. “Da napravi zabilješke. Što kažete, viši inspektore? On je moj tajnik i upravitelj imanja. Korisno je imati tog momka u blizini.” “Ne smeta mi to. Iako namjeravam napraviti vlastite zabilješke”, potapšao se po Ëelu, “u glavi, znate. Ali može, zašto ne.” Društvance je tada otišlo u glavni hodnik, skladni prostor visokih stropova pun propuha, koji je nekima djelovao turobno i bez zlokobnog utjecaja sadašnje tra25

gedije. Na njegove je zidove pukovnik postavio preparirane glave svih moguÊih divljih zvijeri, od škotskoga jelena veliËanstvenih rogova i golemog sivog slona iz indijskih planinskih predjela do hibridnog jata manjih i živahnijih stvorenja, a sve su to bile uspomene na njegova putovanja u sretnijim danima. Na vrhu širokih središnjih stepenica, koje su se raËvale u oba smjera do galerija s balustradama, stajala je egipatska mumija u svojem napadnom pozlaÊenom lijesu, a kada je pukovnik proveo Trubshawea pokraj nje i uoËio odsutni interes koji je policajac na trenutak pokazao, primijetio je: “Pripada mojoj ženi. Dar nekog njezinog roaka arheologa. On ju je ∑ hm, kako da to kažem? ∑ spasio s mjesta iskapanja koje je nadgledao u Luxoru ∑ da razmislim ∑ to je moralo biti 1931. godine.” Tada je izveo jedan od svojih tipiËno jalovih pokušaja da ublaži nelagodu. “Kao što sam rekao, to je ženina mumija. Moglo bi je se nazvati mojom obiteljskom mumijom. Ha-haha!” “Veoma smiješno”, pristojno je rekao Trubshawe. (Iskreno reËeno, bila je to šala koju bi Roger ffolkes ispriËao apsolutno svakom neznancu koji mu je prešao preko praga, pa je sada veÊ bila stara i otrcana kao i sama mumija.) Pukovnik je skrenuo prema desnoj galeriji i prošao pokraj dvije gostinske sobe spojene zajedniËkom kupaonicom pa skrenuo desno u uski hodnik na Ëijem su 26

kraju spiralne stepenice vodile do spartanskoga hodnika poploËenoga kamenim ploËicama gdje je bila smještena posluga. Tamo su se, poput svežnja vrpce Ëije su sveËane vitice bile pomno izglaËane, spiralne stepenice izravnavale u kratko stubište na Ëijem su se samome vrhu, nasuprot posljednjoj stepenici, nazirala tavanska vrata. »ak i prije nego što je viši inspektor dosegnuo posljednju stepenicu, mogao je vidjeti da je u prostoriji poËinjen gnusan zloËin. Ne samo da su vrata provaljena nego su još i bila zaglavljena zbog velikog, nepomiËnog predmeta koji je prijeËio da se otvore, pa su se mogla tek odškrinuti, a taj je predmet i previše oËigledno bilo ljudsko tijelo koje je ležalo na podu u položaju nasumiËnom poput baËenih kocki. A ispod vrata je istjecanje krvi koja se zgušnjavala stvorilo mrlju neprimjereno blistave boje u odnosu na otrcane kamene ploËice na zavoju stubišta. Trubshawe nije gubio vrijeme na krv. Oprezno, kao da ne želi uznemiriti mrtvo tijelo više nego što je nužno, no ipak nasilno jer inaËe ne bi uopÊe uspio uÊi u prostoriju, ramenom je odgurnuo vrata onoliko koliko je bilo moguÊe, prekoraËio sada vidljive ostatke Raymonda Gentryja i ušao u prostoriju. Tavan je bio ogoljen poput Êelije, veÊe visine nego duljine, osim tamo gdje se strop spuštao do polovine zida najudaljenijeg od mjesta na kojem je viši inspektor sada stajao. Bio je oskudno namješten, sav se namještaj sastojao od jako ošteÊenog drvenog stola i klimavog 27

stolca sa sjedalom od trske te tužne i osamljene fotelje u kutu. Fotelja, koju se jednom moglo opisati kriËavom, bila je toliko pohabana od upotrebe da je žuÊkastobijela podstava neugledno provirivala posvuda po njezinoj izblijedjeloj površini, a tkanina s cvjetnim uzorkom tako se izlizala da je bilo gotovo nemoguÊe dokuËiti kako je nekoÊ izgledala. Jednako tako, iznad i iza fotelje nalazio se jedini tavanski prozor, pravokutna oblika i bez stakla, koji su vertikalno presijecale dvije paralelne željezne šipke. No prizor mrtvog Raymonda Gentryja zaokupio je pozornost svih prisutnih. Odjeven u uoËljivu kombinaciju svilene pidžame crne poput ugljena i kuÊnog ogrtaËa od pahuljastog bijelog frotira, ležao je ispružen na podu, a boleÊive, ženstvene crte lica iskrivila je grimasa neopisivog užasa. Iz obje ruke, kojima je oËajniËki stiskao vlastiti vrat, potoËiÊi krvi cijedili su se i izvijali oko njegovih dugaËkih uskih prstiju poput mnogobrojnih egzotiËnih prstena s rubinima. »uËnuvši da bi pregledao tijelo, Trubshawe je pažljivo otkopËao poderani i umrljani gornji dio Gentryjeve pidžame kako bi prouËio ranu od metka, zbog Ëega je Don zgroženo ustuknuo. Tada se podignuo, izvadio kvrgavu staru lulu iz džepa, gurnuo je neupaljenu u usta i okrenuo se prema pukovniku. “Pretpostavljam”, rekao je, “da ste ga upravo ovako pronašli?”

“Uistinu je tako. Ništa nije pomaknuto, pa Ëak ni dotaknuto. Jesam li u pravu, Done?” “Kako, molim?” promrmljao je mladi Amerikanac, još potresen zbog toga što je nakratko bio izložen ružnim pojedinostima Gentryjeve rane. “Kažem, upravo smo ga ovako pronašli?” “Da, tako je. Baš kao što je sad. Naguran na vrata.” “I veÊ mrtav?” upitao je viši inspektor. “Oh, da”, potvrdio je pukovnik. “U to nema nikakve sumnje. Zatražili smo doktora da ga pregleda, ali nije mu bilo pomoÊi. No prema onome što nam je Rolfe rekao, tek je bio ubijen. Što ima smisla, jer sam i sâm Ëuo pucanj.” “ShvaÊam”, rekao je Trubshawe zamišljeno. “Tijekom vožnje gospodin Duckworth ispriËao mi je svoju verziju toga kako ste vas dvojica otkrila tijelo. Volio bih to Ëuti i od vas, pukovniËe, ako je moguÊe, kako bih se uvjerio da nema protuslovlja u vašim iskazima.” “Da, naravno. Samo naprijed.” “Dakle od gospodina Duckwortha saznao sam da ste punili kadu kad ste zaËuli pucanj.” “Pucanj i nakon njega vrisak. Vrisak, viši inspektore, od kojeg mi se sledila krv u žilama, a meni vriskovi nisu strani.” “Odmah ste znali da pucanj i vrisak mogu dopirati samo s tavana. Jesam li to ispravno shvatio?” “Da, Ëuo sam oba nad glavom. Tako sam shvatio da

nisu mogli doprijeti iz soba za poslugu, vidite, jer oni svi spavaju u sobama koje su jedna uz drugu niže niz hodnik. Tavan je jedina prostorija u kuÊi koja je smještena ravno iznad naše spavaÊe sobe.” “I tako ste odmah izjurili iz sobe ∑” “Pa, ne baš odmah. Morao sam navuÊi malo više odjeÊe nego što sam imao u tom trenutku.” “Kad ste odjenuli još nešto, izjurili ste iz svoje spavaÊe sobe u hodnik, popeli se po stepenicama po kojima smo se i mi upravo popeli i ∑” “Mogu li vas ponovno prekinuti, viši inspektore?” “Da, pukovniËe?” “Kako bismo sve uskladili, mislim da trebate znati da sam se, baš kad sam se poËeo uspinjati stepenicama, sudario s Donom, Ëija je soba najbliža stepenicama.” “Upravo tako. Upravo mi je tako to ispriËao gospodin Duckworth. Tada ste, ako sam ispravno shvatio, obojica vidjela krv gdje curi ispod vrata i odluËili ste da morate iz tih stopa provaliti u prostoriju?” “Tako je”, rekao je Don. “Prvih, što ja znam, tri ili Ëetiri puta, koliko smo upirali ramenima o vrata, ona jednostavno nisu htjela popustiti. No, kao što i sami možete vidjeti, drvenina je stara i vlažna, neki dijelovi su posve truli ∑ evo, pogledajte ovdje, ako dodirnete prstima, samo se ljušti ∑ no, uglavnom, naposljetku smo ih uspjeli otvoriti. No Ëak smo se i tada mogli uvuÊi u sobu samo preko Gentryjevog tijela.” Dok je Don nadopunjavao pukovnikovu priËu, viši

se inspektor sagnuo kako bi bolje pregledao vrata. Zatim je ustao i rekao: “PrimjeÊujem jednako tako da su vrata zakljuËana iznutra, i da je kljuË još uvijek u kljuËanici. Je li tako?” “Apsolutno!” uskliknuo je pukovnik. “To je tako nevjerojatno u cijeloj priËi. Prozor zatvoren rešetkama, vrata zakljuËana iznutra, kljuË još uvijek u kljuËanici! Nikada nisam Ëuo za takvo što, kao što Škot reËe za raspeÊe.” “A tavan je bio prazan kad ste ušli?” “Potpuno prazan ∑ osim, naravno, što je tu bio Gentry. Nikako ne shvaÊam kako je to uËinio ∑ ubojica, mislim ∑ i pretpostavljam da je to bio muškarac. Kao što sam rekao dolje prije nekoliko sati, to je ubojstvo kakvo se može zamisliti samo na stranicama knjige. IroniËno je, zapravo, da je meu našim gostima Evadne Mount. Autorica trilerâ, znate.” “Da”, rekao je Trubshawe, “gospodin Duckworth mi je veÊ rekao da je ovdje. Bio sam priliËno impresioniran.” “Dakle sviaju vam se njezina djela?” upitao je pukovnik. “Pa-a”, odgovorio je Trubshawe okolišajuÊi, “ne znam bih li se nazvao poklonikom. Ona zasigurno nikada nije bila poklonica Scotland Yarda. Inspektor KlipsiÊ ∑ takvo bi mi ime uvalila da imam tu nesreÊu da se pojavim u jednoj od njezinih knjiga. Bio bih budala koja

obavlja sav pripremni posao, onaj tko se muËi. A onda došeÊe neki pametnjakoviÊ od detektiva amatera i ∑” Gromoglasni je glas zaorio iza njega. “Ako to govorite o mojem detektivu amateru, glavni inspektore, barem pogodite spol kako treba. PametnjakoviÊka, molim lijepo, a ne pametnjakoviÊ.” Na pragu je stajala Evadne Mount, umotana u kuÊni ogrtaË, slika i prilika jedne od onih luckastih, neukrotivih matrona iz grofovija oko Londona koje su nezamjenjivo obilježje mekog i lelujavog engleskog krajolika kao što su beduinske plemenske žene obilježje ništa manje meke i lelujave Sahare. “PametnjakoviÊka?” ponovio je viši inspektor, suviše zateËen da bi je mogao oštro ukoriti, a nesumnjivo je mislio da to zaslužuje zato što ih je nepozvana pratila do tavana. “Ako ste, kao što dajete naslutiti, proËitali moje knjige”, rekla je upiruÊi debeljuškastim prstom u njega, “bez obzira na to smatrate li da se možete ubrojiti meu moje mnogobrojne obožavatelje, zbilja biste trebali znati ime moje detektivke.” “A to je?” “Baddeley. Alexis Baddeley.” “Ma da, naravno da jest!” uskliknuo je Trubshawe. “Sad mi se sve vraÊa. Alexis Baddeley. Neudana dama ∑ sjajan um ∑ dama, kao što kažu, koja je veÊ u godinama. Ona je riješila ubojstvo identiËnih blizanaca u romanu Faber ili Faber, jesam li u pravu?” “Uistinu jeste. To je smiješno. Uvijek sam zazirala 32

od tog otrcanog starog trika s identiËnim blizancima. Kad sam ga napokon upotrijebila, odluËila sam na svoj prepoznatljivi naËin rastegnuti ideju koliko je god to moguÊe.” “Znate”, nastavila je brbljati, sada se obraÊajuÊi i Donu i pukovniku, “glavni su likovi romana identiËni blizanci braÊa Faber, Kenneth i George. Ne samo da jednako izgledaju nego se i jednako odijevaju. »ak i meusobno komuniciraju Ëudnim šifriranim jezikom koji ne razumije nitko drugi i stalno izvode neslane šale, zlobne spaËke, svojim susjedima, koji ih, naravno, nikada ne mogu razlikovati.” “Ali ja ∑” “NajËudnije od svega”, nastavila je spisateljica, nimalo se ne obaziruÊi na Trubshaweov pokušaj da je prekine, “jest to što se i njih dvojica stalno svaaju ∑ Ëitatelj ubrzo doznaje da zapravo preziru jedan drugoga ∑ tako da, kada jedan od njih bude ubijen, logiËno je da je to morao poËiniti onaj drugi. Ali kako onaj koji je ostao živ uporno odbija otkriti svoj identitet, dilema s kojom je Alexis Baddeley suoËena jest: koji od njih je koji? Mora napregnuti svoj sjajni um, kao što ste to ljubazno primijetili, viši inspektore, kako bi otkrila je li Kenneth ubio Georgea ili je George ubio Kennetha.” “I koji je ubio kojega?” upitao je Trubshawe, a u glavi mu se doslovno zavrtjelo. “Kažete da ste proËitali knjigu”, suho mu je uzvratila Evadne Mount. “Vi recite meni.” 33

Buljio je u nju, gotovo, ako ne i posve nepristojno, no tada se prisjetio da to nije trenutak za književne reminiscencije. “Gospoice Mount, nismo se upoznali, pa vam se imam Ëast sam predstaviti. Zovem se Trubshawe, viši inspektor Trubshawe. Ili bih možda trebao reÊi bivši viši inspektor Trubshawe.” “Drago mi je”, uzvratila je spisateljica. “I meni. Zapravo, Ëast mi je. No ipak moram inzistirati da odmah siete i pridružite se ostalim gostima. Ovo nije mjesto za damu.” Evadne Mount hladno je pogledala ležeÊi lik Raymonda Gentryja. “Glupost. Ne mogu govoriti uime ostalih dama, ali ja sam posve sposobna gledati mrtvo tijelo i ne onesvijestiti se kao kakva bespomoÊna glupaËa. A moglo bi mi biti i korisno, kao autorici krimiÊa, pratiti ispravni ∑ kako se to kaže u Scotland Yardu? ∑ postupak? ∑ ne, ne, ne, procedura, zar ne? Osim toga, kao što je Roger upravo primijetio, ovo je vrsta zloËina kakva se, navodno, dogaa samo u knjigama, a moja je teorija da, Ëak i u životu, postoje misteriozni zloËini za Ëije smo rješavanje mi pisci kvaliﬁciraniji nego vi policajci. Naravno, ne oËekujem da dijelite moje mišljenje, no sigurno Êete se složiti da što nas je više, to je veselije?” “Što nas je više, to je veselije, kažete?” Viši se inspektor zamislio. “Nije li to pomalo nezgodan izbor

fraze kada stojimo nekoliko metara od mrtvaca? A kad smo veÊ kod toga, pukovniËe, moram vam nešto reÊi. Iako sam s jedne strane svakako osjetio šok i užas kakav bi bilo koja skupina pristojnih graana osjetila otkrivši da se meu njima dogodilo okrutno ubojstvo, s druge strane nije mi promaklo da nitko od vas nije baš shrvan tugom zbog smrti tog mladiÊa.” Isprva se Ëinilo da pukovnik nema prikladan odgovor na tu primjedbu. “Ah, dakle...” promrmljao je. “To je samo... samo... Pa, iskreno, ne znam što bih rekao.” “Naposljetku, siroti je mladiÊ bio vaš gost.” “To je upravo to. Nije bio.” “Nije?” “Ne, bojim se da nije”, odvratio je pukovnik. “Pa što je onda radio ovdje?” “Istina je, Trubshawe, da nikad u životu nisam vidio Raymonda Gentryja. Sve dok nije došao na Badnjak. Došao je s mojom kÊerkom Selinom ∑ i s Donom. Bio je Selinin gost, a ne moj ili moje žene. Bila je to jedna od onih izmjena u posljednji Ëas koje mladi ljudi tako vole, pretpostavljam zato što onda osjeÊaju da su boemi i vrlo slobodoumni. Obožavam svoju kÊer, razumijete, no ovih je dana posve zaokupljena svojim društvom. Ne misli ništa loše, no istodobno nimalo ne razmišlja o tome koliko neki njezini ‘zabavni’, spontani postupci mogu biti nezgodni za nas ostale. Kad sam bio njezinih godina, ne

bih ni u snu nametnuo stranca svojoj obitelji u vrijeme božiÊnih blagdana, i to nekog mladiÊa koji nije pozvan i koji nam je svima potpuni stranac. Ali eto, takva vam je mlaa generacija. Društvo iz Chelseaja i sve to. Sami stvaraju svoja pravila, zar ne, i jednako se Ëvrsto drže svojih obiËaja kao i mi svojih. A ako samo natuknete da bi bilo lijepo da su vas prvo pitali, otpišu vas kao beznadno uskogrudnu staru cjepidlaku.” “Nije vas upozorila?” “Ne.” “A taj Raymond Gentry, nije li se osjeÊao nelagodno kad se našao meu ljudima koji nisu mogli ili nisu željeli prikriti koliko im smeta njegova prisutnost?” Pukovnik je prezirno otpuhnuo. “Gentry? Ha! Kažem vam, Trubshawe, ne bi me nimalo iznenadilo kad bih saznao da je cijela ta ideja o njegovom dolasku potekla od njega samoga.” “Aha. Pretpostavljam da ne marite ∑ niste marili ∑ baš previše za tog mladiÊa?” “Nisam previše mario za njega?” žustro je rekao pukovnik. “Gentry je bio najgadniji tip kojeg sam imao nesreÊu sresti. Znate li Ëime je zaraivao za život? Bio je, pazite sad, profesionalni traËerski kolumnist za onaj odvratni tabloid, The Trombone. Ne možete pasti niže od toga! Da, da, shvaÊam da taj Ëovjek leži mrtav pokraj naših nogu, ali bilo je trenutaka kad sam ga poželio istjerati iz kuÊe biËem i izbaciti ga na prilaz! A kad razmislite o 36

tome, da sam se odluËio to uËiniti, balavac bi još bio živ!” “Pa zašto onda niste?” tiho je upitao Trubshawe. “Zašto nisam što?” “Istjerali ga biËem? Izbacili?” “Jednom rijeËju, Selina. Kao što sam rekao, ona ga je pozvala i Ëinilo se da joj se tip svia. Nemojte me pitati zašto. Selina je oduvijek bila pomalo teška, a u posljednje je vrijeme još teža, no ona nam je jedino dijete, pa je Mary i ja obožavamo. Zato sam odluËio smiješiti se i otrpjeti ∑ pokušati se smiješiti i pokušati otrpjeti. Zagristi metak umjesto ispaliti ga, ha-ha-ha! Usput, viši inspektore, ako niste shvatili, to je bio moj naËin da vam kažem, u koliko god da sam gadnom iskušenju bio tijekom posljednja dvadeset Ëetiri sata, nisam ubio Raymonda Gentryja.” Njegov sugovornik, Ëije su lukave stare oËi veÊ prelazile otrcanom i tmurnom malom prostorijom, na tu izjavu o nevinosti nije imao komentar. “Pretpostavljam”, rekao je umjesto toga, “da nema smisla pitati vas je li oružje kojim je poËinjen zloËin ležalo negdje u blizini?” “Ništa što je ijedan od nas dvojice vidio, ne.” Trubshawe je prišao stolu i odjednom izvukao njegove dvije ladice ∑ jednu od njih morao je žestoko povuÊi prije nego što se škripeÊi otvorila ∑ samo da bi otkrio kako su obje prazne. “»udno...” promrmljao je. “Što?” 37

“Oh, samo što ako je ubojica želio da ovo izgleda poput samoubojstva, sve što je trebao uËiniti bilo je ostaviti pištolj u Gentryjevoj ruci ∑ i s obzirom na strahoviti trud koji je morao uložiti u zakljuËana vrata, prozor s rešetkama i sve to sigurno bi to bio oËiti manevar da nas odvrati od prave prirode zloËina. Time što je maknuo pištolj on ∑ ili, naravno, ona ∑ zapravo je uspio skrenuti našu pozornost na Ëinjenicu da je to bilo ubojstvo.” Prišao je prozoru i prešao prstom preko njegova ispucalog drvenog okvira. Tada je snažnim potezom pokušao razdvojiti dvije željezne rešetke. Nijedna se nije ni zaklimala. TrljajuÊi ruke, koje su sada bile prekrivene prašinom, ponovno se okrenuo prema pukovniku. “Sluge su izvan sumnje, zar ne?” “Blagi Bože, da. Svi su s nama godinama ∑ ili, kad je rijeË o sluškinjama, mjesecima, što je onoliko dugo koliko danas možete oËekivati.” Razmislio je na trenutak. “Naravno, tu je Tomelty.” “Tomelty?” “On je moj vozaË-vrtlar-domar. Irac. Malo previše Irac za moj ukus. Misli da je vraški frajer, taj Tomelty. Ali, iskreno govoreÊi, ako je za nekoga opasan, onda su to seoske djevojke. Mary i ja sumnjamo da mu se zalomilo dijete ili dva, no nitko nije mogao ništa dokazati ∑ mamice Ëuvaju tajnu, da tako kažemo ∑ a ja nisam tip

poslodavca koji Êe otpustiti Ëovjeka na temelju glasina i traËeva. Pogotovo kad je, bez obzira na povremenu irsku drskost, vraški dobar u svom poslu. On svakako nije ubojica.” “A Farrar?” upitao ga je tada Trubshawe. “Oprostite što sam tako izravan, gospodine Farrare, ali to je pitanje koje Êe se s vremenom morati postaviti vašem poslodavcu, pa ga mogu postaviti i sada.” Pukovnik je žestoko odmahnuo glavom. “Tu nemate o Ëemu brinuti. Farrar je sa mnom ∑ koliko je prošlo? Tri godine? »etiri?” “»etiri, gospodine.” “Da, Ëetiri godine upravlja imanjem i nikada nije bilo ni traga nedoliËnosti. U svakom sluËaju, Trubshawe, ovakvo je ispitivanje, ako mi neÊete zamjeriti što to kažem, apsurdno. Nijedan od mojih zaposlenika nije mogao imati nikakav motiv da ubije Raymonda Gentryja, Ëovjeka kojeg jedva da su sreli, a kamoli poznavali.” “Trebam li onda zakljuËiti”, rekao je policajac, “da dijelite mišljenje gospoice Mount da je ubojica netko od gostiju?” “Oh, a tko vam je rekao da sam ja izrekla takvo što?” otresito je upitala Evadne Mount. “Pa, to je sigurno bio gospodin Duckworth. Da, to je bio on. Rekao mi je to dok nas je doktor Rolfe vozio natrag u kuÊu.” Donovo se lice naboralo od neugode.

“Istina je”, rekao je spisateljici. “Rekao sam višem inspektoru sve što sam Ëuo u salonu. Mislio sam da treba znati.” “MladiÊu, nemate se zbog Ëega ispriËavati”, odvratila je ona ljubaznim tonom. “Samo volim pratiti tko je što rekao i kome je to rekao.” Zatim, nakon što se stresla i ËvršÊe stegnula kuÊni ogrtaË oko sebe, ušla je u prostoriju i poËela letimiËno pregledavati jadni namještaj u njoj. Trenutak ili dva Trubshawe ju je promatrao krajiËkom oka, a zatim je upitao pukovnika: “Jeste li kojim sluËajem pogledali”, pokazao je na tijelo Raymonda Gentryja, “u džepove njegovog ogrtaËa?” “Nikako. VeÊ sam vam rekao, viši inspektore, da nismo ništa dirali.” Bez daljnjeg ustruËavanja Trubshawe se sagnuo i uvukao ruku prvo u lijevi, a zatim u desni džep Gentryjeva ogrtaËa umrljanog krvlju. U lijevom džepu nije pronašao ništa. No iz desnoga je izvukao komad zgužvanog papira. Ispravio se i ne izgovorivši ni rijeË mirno je izravnao papir. Na jednoj strani papira bilo je otipkano Ëetiri ili pet redaka, uglavnom nizovi velikih slova. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da to pažljivo proËita. “Ništa važno za sluËaj, pretpostavljam?” rekao je pukovnik, uzalud pokušavajuÊi baciti pogled na tekst. “Naprotiv”, rekao je Trubshawe. “Nešto iznimno

važno za sluËaj. Veliko otkriÊe, ako ne griješim.” Preklopio je papir i ubacio ga u džep na sakou. “Recite mi, pukovniËe, jesu li svi gosti dijelili vašu odbojnost prema Gentryju?” “Nitko od njih nije mogao podnijeti odvratnog malog krpelja. Zašto pitate?” “Oh, imam svoje razloge”, suzdržano je odgovorio viši inspektor. “Znate, Trubshawe...” Evadne Mount opet se ubacila u razgovor. “Da?” “Velika otkriÊa su u redu”, rekla je galantno, “ali ponekad se pokaže da su ona manje važna od Ëudnih detalja.” “»udnih detalja?” Povukavši kažiprstom preko jedne od tavanskih podnih dasaka, podigla je prst i pokazala im ga. “Ali”, rekao je on zagledavši se u njezin kažiprst, “ja tu ne vidim ništa.” “To”, rekla je, “i jest malo Ëudno.”