Corpus delicti

Corpus delicti

–1–

–2–

Juli Zeh

Corpus delicti Proces prevela s njemačkog Latica Bilopavlović Vuković

Fraktura –3–

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgo­vornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Corpus Delicti. Ein Prozess © Schöffling & Co. Verlagsbuchhandlung GmbH, Frankfurt am Main 2009. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Latica Bilopavlović Vuković i Fraktura, 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-326-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 776664

–4–

za Bena

–5–

–6–

Predgovor

Z

dravlje je stanje potpunog tjelesnog, duhovnog i socijalnog blagostanja, a ne puka odsutnost bole-

sti.

Zdravlje bi se moglo definirati kao nesmetan tijek života u svim dijelovima tijela, organima i stanicama, kao stanje duševne i tjelesne harmonije, kao slobodan razvoj biološkog energetskog potencijala. Zdrav organizam u učinkovitoj je interakciji sa svojom okolinom.

Zdrav čovjek osjeća se svježe i orno. Optimističan je i pun povjerenja prema svom obrambenom sustavu, po­ sjeduje duhovnu snagu i stabilan duševni život.

Zdravlje nije ništa kruto, nego dinamičan odnos čovjeka sa samim sobom. Zdravlje želi da ga se svakodnevno održava i osnažuje, godinama i desetljećima, sve do u poznu dob. Zdravlje nije prosjek, nego povišen standard i individualni maksimum. Ono je volja koja je postala vidljiva, izraz snage volje u istrajnosti. Zdravlje vodi od ispunjenja pojedinca do savršenstva društvenog suživota. Zdravlje je cilj prirodne želje za životom, –7–

te stoga prirodan cilj društva, prava i politike. Čovjek koji ne stremi zdravlju ne obolijeva, on već jest bolestan.

(Iz predgovora knjige Heinricha Kramera “Zdravlje kao princip državne legitimacije”, Berlin, München, Stuttgart, 25. izdanje)

–8–

Presuda u ime metode! presuda u kaznenom predmetu protiv Mije Holl, njemačke državljanke, biologinje zbog aktivnosti usmjerenih protiv metode 2. kazneno vijeće porotnog suda, na javnoj raspravi u kojoj su sudjelovali: 1. predsjedavajući sudac pri porotnom sudu dr. Ernest Hutschneider kao predsjedatelj 2. sudac pri porotnom sudu dr. Hager i sutkinja Stock kao članovi vijeća 3. porotnici a) Irmgard Gehling, kućanica b) Max Maring, trgovac 4. državni odvjetnik Bell kao zastupnik tužiteljstva 5. odvjetnik dr. Lutz Rosentreter kao branitelj 6. sudski asistent Danner kao bilježnik sudskog ureda, –9–

donijelo je sljedeću sudsku presudu: I. Optuženica je kriva za aktivnosti usmjerene protiv metode u stjecaju s pripremom terorističkog rata koji se konkretno podudara s ugrozom državnog mira, za posjedovanje toksičnih tvari i za namjerno odbijanje obveznih pretraga, na štetu opće dobrobiti.

II. Stoga se osuđuje da bude zamrznuta na neodređeno vrijeme.

III. Troškove postupka snosi optuženica.

Iz sljedećih razloga…

– 10 –

Usred dana, usred stoljeća

P

osvuda oko sraslih gradova šuma prekriva lance brežuljaka. Tornjevi odašiljača nišane mekane oblake čiji trbusi već odavno više nisu sivi od lošeg zadaha civilizacije koja je nekoć vjerovala da svoju prisutnost na ovome planetu mora dokazivati ponajprije proizvodnjom golemih količina prljavštine. Ovdje-ondje u nebo gleda veliko oko nekoga jezera obrubljeno trepavicama trstike – nekadašnje šljunčare i ugljenokopi, potopljeni prije više desetljeća. Nedaleko od jezerâ, tvornice izvan pogona udomljuju kulturne centre; komadić nekadašnje autoceste zajedno sa zvonicima nekoliko nekadašnjih crkava pripada slikovitom, ali slabo posjećenom muzeju na otvorenom.

Ovdje više ništa ne smrdi. Ovdje se više ne iskapa, ne čađi, ne buši niti ne spaljuje; ovdje se čovječanstvo koje je pronašlo svoj mir prestalo boriti s prirodom i time sa samim sobom. Po obroncima su razasute kockaste kućice s bijelo oličenim pročeljima koje se guraju jedna uz drugu i naposljetku izrastaju u terasaste stam– 11 –

bene komplekse. Ravni krovovi tvore gotovo beskrajan krajolik, šire se sve do obzorâ i, odražavajući plavetnilo neba, nalikuju na očvrsli ocean: gusto načičkane solarne ćelije, milijuni njih. Šuma je sa svih strana ispresijecana trasama magnetnog vlaka u ravnim koridorima. Ondje gdje se susreću, negdje usred ljeskavog mora krovova, dakle usred grada, usred dana i usred dvadeset i prvog stoljeća – tu počinje naša priča.

Ispod posebno dugačkog ravnog krova prvostupanjskog suda justicija obavlja svoje rutinske poslove. Zrak u sobi 20/11, u kojoj se odvijaju postupci mirenja za slova F do H, klimatiziran je na točno 19,5 stupnjeva jer čovjek na toj temperaturi najjasnije razmišlja. So­ phie nikad ne dolazi na posao bez svoje pletene veste, koju za vrijeme kaznenih parnica nosi čak i ispod sudačke odore. S njezine desne strane leži snop dokumenata s kojim je već završila; s lijeve strane čeka manja hrpa koju još valja obraditi. Svoju plavu kosu sutkinja je svezala u visok konjski rep, s kojim još uvijek izgleda kao ona revna studentica iz predavaonica pravnog fakulteta kakva je nekoć bila. Gricka olovku gledajući na projekcijski zid. Kad se susretne s očima zastupnika javnog interesa, vadi olovku iz usta. Studirala je s Be­ llom, koji je još prije osam godina bio u stanju držati ubitačna predavanja o infekcijama ždrijela koje uzro– 12 –

kuje kontakt sa zaraženim stranim tijelima. Kao da u bilo kojoj javnoj prostoriji nema klica!

Bell sjedi prekoputa nje na pristojnoj udaljenosti i sa svojim dokumentima zauzima velik dio stola, dok se zastupnik privatnog interesa povukao na usku stranu zajedničkog pulta. Kako bi naglasili opću suglasnost, javni i privatni interes dijele stol, što je za oboje prego­ varatelja prilično nezgodno, no to je ipak lijepa pravna tradicija. Kad Bell podigne desni kažiprst, mijenja se projekcija na zidu. Trenutačno pokazuje sliku nekog mladića.

“Beznačajno kazneno djelo”, kaže Sophie. “Ili je bio prethodno za nešto terećen? Kažnjavan?”

“Nije”, požuri se ustvrditi zastupnik privatnog inte­ resa. Rosentreter je drag mladić. Kad se zbuni, prođe rukom kroz kosu i onda pokušava što neupadljivije ispustiti istrgnute vlasi na pod.

“Dakle, krvna slika je samo jednom pokazala prekoračene vrijednosti u području kofeina”, kaže Sophie.

“Pismena opomena, i to je sve. Slažete li se?”

“Svakako.” Rosentreter okreće glavu kako bi odmjerio zastupnika javnog interesa. Ovaj kima glavom.

Sophie premješta još jedan akt s lijeve hrpe na desnu.

“Ovako, ljudi”, kaže Bell. “Sljedeći slučaj, nažalost, nije tako jednostavan. Ponajprije tebe neće veseliti, Sophie.”

– 13 –

“Zlostavljanje djece?”

Bell podigne prst, projekcija na zidu se promijeni.

Pojavljuje se slika muškarca srednje dobi. Čitavo tijelo, golo. Sprijeda i straga. Izvana i iznutra. Rendgenske slike, ultrazvuk, nuklearna magnetska rezonancija mozga.

“To je otac”, kaže Bell. “Već više puta kažnjavan zbog zloporabe toksičnih tvari na području nikotina i etanola. Danas je kod nas zbog povrede zakona o ranom otkrivanju bolesti kod dojenčadi.”

Sophieino lice poprimi zabrinut izgled.

“Koliko je dijete staro?”

“Osamnaest mjeseci. Djevojčica. Otac je zanemario obveze pretraga na stupnjevima G2 i G5 do G7. Još više zabrinjava to što nije napravljen screening djeteta. Nisu isključene cerebralne smetnje, nije ispitana alergijska osjetljivost.”

“Kakav šlamperaj! Kako se to moglo dogoditi?”

“Ovlašteni službeni liječnik višekratno je upozorio okrivljenika na njegove dužnosti te je naposljetku obavijestio socijalnu službu. I pazite sad: kad je socijalni radnik uspio ući u stan, siroto je dijete bilo potpuno zapušteno. Pothranjeno, s gastroenteritisom na nervnoj bazi. Doslovce je ležalo u vlastitom izmetu. Nekoliko dana poslije možda bi bilo već prekasno.”

– 14 –

“Kako užasno. Tako majušno stvorenje ne može samo sebi pomoći!” “Čovjek ima privatnih problema”, dobaci Rosentreter. “Samohrani je otac i…”

“To razumijem. Ali ipak. Vlastito dijete!”

Rezigniranim pokretom ruke Rosentreter daje do znanja da se u biti slaže sa Sophie. Upravo je završio s tom gestom, kadli se otvore vrata prostorije za sjednice. Čovjek koji je ušao nije prethodno pokucao i ne čini se kao da se trudi izbjegnuti suvišnu buku. Kreće se sa sigurnošću muškarca kojemu je svugdje dopušten pristup. Odijelo mu stoji kao saliveno, s onim dobro doziranim daškom nonšalancije bez kojega je prava ele­ gancija nezamisliva. Kosa mu je tamna, oči crne, udovi dugački, ali nije krakat. Njegovi pokreti podsjećaju na varljivu opuštenost divlje mačke koja može iz drijemeža na suncu s poluzatvorenim vjeđama u trenu pri­ jeći u napad. Samo onaj tko bolje poznaje Heinricha Kramera zna da ima nemirne prste, čije drhturenje voli sakrivati gurajući ruke u džepove hlača. Na ulici nosi bijele rukavice, koje sada svlači.

“Santé, dame i gospodo.”

Polaže svoju aktovku na jedan od stolova za posjetitelje i namješta si stolac.

“Santé, gospodine Kramer!” uzvikne Bell. “Ponovno u potrazi za uzbudljivim pričama?”

– 15 –

“Oko četvrte sile nikad ne spava.”

Bell se nasmije, a smijeh mu utihne kad shvati da se Kramer nije našalio. Ovaj se prigiba, mršti čelo i mjerka zastupnika privatnog interesa kao da ga ne može točno raspoznati.

“Santé, Rosentreteru”, kaže, naglašavajući svaki slog.

Oslovljeni ovlaš odzdravi i skrije pogled u svojim dokumentima. Kramer čupkajući popravi ugla­čane na­bore na hlačama, prekriži noge, stavi prst na obraz i uvježbava pozu neupadljivog slušača, što je kod muškarca njegova formata bezizgledan pothvat.

“Vratimo se na slučaj”, kaže Sophie naglašeno poslovnim tonom. “Što predlaže zastupnik javnog interesa?”

“Tri godine.”

“To je malo pretjerano”, kaže Rosentreter.

“Ne bih rekao. Moramo tom tipu dati do znanja da je ugrozio život svoje kćeri.”

“Kompromis”, brzo će Sophie. “Dvije godine popravnih mjera otvorenog tipa koje može odraditi kod kuće. Imenovanje medicinskog skrbnika za djevojčicu, medicinsko i higijensko doobrazovanje za oca. Tako se djetetu jamči sigurnost, a obitelj dobiva još jednu šansu. Što mislite?”

“Upravo to sam i ja htio zatražiti”, kaže Rosentreter.

– 16 –

“Divno”, smješka se Sophie, a Bellu će: “Vaše obrazloženje?”

“Zanemarivanje medicinske i higijenske skrbi ugrožava djetetovu dobrobit. Roditeljsko pravo ne sadržava dozvolu za nanošenje štete djetetu. Pred zakonom je svjesno dopuštanje ugroze istovjetno s namjernim na­ nošenjem boli. Kaznena mjera stoga kao model uzima nanošenje teških tjelesnih ozljeda.”

Sophie bilježi.

“Odobreno”, kaže i odlaže akt. “Nadajmo se da je stvar time riješena na najbolji mogući način.”

Kramer prekriži noge u suprotnom smjeru i nastavi mirno sjediti.

“Dakle idemo dalje.” Bell podigne kažiprst. “Mia Holl.” Žena na projekcijskom zidu mogla bi imati kako četrdeset tako i dvadeset godina. Datum rođenja dokazuje da je istina, kao što je to često slučaj, u sredini.

Lice joj zrači onim posebnim daškom čistoće koji možemo primijetiti i na prisutnima i koji svim licima daje nešto netaknuto, bezvremeno, gotovo djetinje: izraz ljudi koji su čitav život ostali pošteđeni boli. Mia s po­ vjerenjem gleda promatrače. Njezino golo tijelo je ta­nahno, no ipak pokazuje žilavu konstituciju visoke izdržljivosti. Kramer se uspravi.

– 17 –

“Vjerojatno ponovno neki bagatelni delikt.” Sophie pogleda u novi akt potiskujući zijevanje.

“Ponovite ime.” To je bio Kramer. Iako nije glasno govorio, njegov glas odmah paralizira svaku moguću radnju u prostoriji. Troje pravnika iznenađeno podigne pogled.

“Mia Holl”, kaže Sophie.

Odmahnuvši kao da želi otjerati muhe, Kramer daje sutkinji do znanja da nastavi postupak mirenja. Istovremeno izvlači elektronski rokovnik iz džepa i počinje uzimati bilješke. Sophie i Rosentreter izmjenjuju brz pogled. “Što imamo?” pita Sophie.

“Zapostavljanje obveza prijavljivanja”, kaže Bell. “U tekućem mjesecu nije predala izvještaj o spavanju i izvještaj o prehrani. Iznenadno pogoršanje sportskih rezultata. Nije provedeno kućno mjerenje krvnog tlaka i test urina.”

“Pokažite mi opće podatke.”

Na Bellov mig dugačke liste prelaze preko površine za prezentaciju. Krvna slika, informacije o potrošnji kalorija i o tijeku metabolizma, uz to nekoliko dijagrama s krivuljama rezultata.

“Pa u dobroj je formi”, kaže Sophie dajući time na­ tuknicu Rosentreteru.

“Nije prethodno ni za što terećena. Uspješna bio– 18 –

loginja s idealnom biografijom. Nikakvi znakovi tjelesnih ili društvenih smetnji.”

“Je li koristila usluge CPP-a?”

“Dosad nije predala zahtjev Centrali za posredovanje partnera.”

“Neka teška faza. Zar ne, momci?” Sutkinja se nasmije Bellovom kiselom i Rosentreterovom prepla­še­ nom licu. “U ovom bih se slučaju suzdržala od opomene i ponudila pomoć. Poziv na informativni razgovor.” “Što se mene tiče, može.” Bell slegne ramenima.

“Neka teška faza.” Kramer sa smiješkom tipka po svom displeju. “Može se i tako reći.”

“Poznajete li okrivljenicu?” pita Sophie ljubazno.

“Cijenim suzdržanost suda.” Kramer joj namigne uz šarmantnu podrugljivost. “I vi ste već jednom susreli okrivljenicu, Sophie. Doduše, u drugačijim okolnostima.”

Sophie se zamisli. Da joj ten već ionako nema zdravu boju, mogli bismo je vidjeti kako se rumeni. Kramer spremi rokovnik i ustane.

“Već ste gotovi?” pita Bell.

“Upravo suprotno. Tek sam počeo.”

Dok Kramer maše u znak pozdrava i napušta prostoriju, Sophie zatvara akt i poseže za novim.

“Sljedeći, molim.”

– 19 –

Papar

Č

ulo se iz dječje sobe! Ovako!” Lizzie pušta rukohvat na stubištu, naginje se i glumata pretjerano kihanje. “Aaa-pćiha! Aaa-pćiha!”

“Ti se šališ.” Pollica se osvrće oko sebe kao da je stubištem upravo prošao kakav duh. “Pa to zvuči kao…”

“Reci slobodno!”

“Kao kihanje.”

“Upravo tako! Iz dječje sobe! Možeš misliti kako sam dojurila.”

“Kakva gluparija!” Driss je treća u ekipi, izduljena poput mladog stabla, s kojim dijeli odsutnost ženskih oblina. Plosnato lice balansira iznad ovratnika bijele kute, u velikim očima zrcali se osoba koju u tom trenutku promatra. Čak i da nema pjegice, bilo bi teško vjerovati da je djevojka poput nje punoljetna. “Što je gluparija?” pita Pollica.

“Prehlada je izumrla još dvadesetih godina.”

“Gospođica Pametnica.” Lizzie okrene očima.

“Pa nedavno je opet bilo upozorenje”, šapne Pollica.

– 20 –

“Vidiš, Driss, Pollica čita zdrav ljudski razum. Ja sa srcem u petama naglo otvorim vrata, i što vidim?

Na podu čuči moja mala s Utinim klincem i zabija nosić u vrećicu s paprom. Kiše poput svjetske prvakinje!”

“Igrali su se doktora!” Pollica se počne smijati.

“I malena je bila pacijentica.” Sad se i Driss smije.

“Shvatila sam, djeca. Ali ako se netko umalo razbolio od straha, to sam bila ja.”

Njih tri stoje jedna uz drugu kao da žele oponašati to kako su već i jučer stajale jedna uz drugu, kao i prekjučer i sve dane prije toga. Isto se tako niz ponavljanja uvijek iste slike pruža i u budućnost: Lizzie se pridržava za crijevo stroja za dezinfekciju, Pollica se naslanja na kutiju bakteriometra, a Driss se objema ru­kama pod­bočila na rukohvat stubišta. Kad se otvore vrata zgrade, sve tri u času zanijeme. Ponovno se pojavio muškarac u tamnom odijelu. Lice mu je napola prekriveno bijelim rupcem, ali dovoljno mu je pogledati u oči da bi se vidjelo kako je lijep.

“Santé! Dobar dan želim, moje dame.”

“Kakav dobar dan”, kaže Lizzie, izbacuje jedan kuk i oslanja se na njega rukom, “dobar bi dan bio onaj kad ne bismo više imale toliko posla.”

“Ali, gospodine, ne morate…” Driss upre muškarcu prstom u lice.

– 21 –

“Misli na zaštitnu masku”, brzo će Pollica.

“Ovo je redarska kuća”, kaže Lizzie. “Ovdje unutra nije vam potrebna maska za usta.”

“Kako glupo od mene.” Kramer odveže traku na potiljku. “Pa na ulazu je stajala plaketa.”

Gurne masku u džep sakoa. Šutnja koja je uslijedila bila bi dovoljno dugačka da se održi referat o redarskim kućama. U stambenim kompleksima čiji se stanari is­ tiču posebnom pouzdanošću stambena zajednica može u vlastitoj režiji preuzeti zadatke higijenske profilakse.

U to spada redovito mjerenje čistoće zraka, kao i kontrola smeća i otpadnih voda te dezinfekcija svih javno dostupnih prostorija. Kuća u kojoj funkcionira taj oblik samoupravljanja odlikuje se plaketom i dobiva popust na struju i vodu. Inicijativa redarskih kuća postiže najveće uspjehe na svim razinama. Državna blagajna štedi novac za zdravstvenu skrb, a ljudi razvijaju smisao za zajedništvo. Tko god je u mračnoj prošlosti tvrdio da je narod prelijen ili preglup za sudjelovanje u javnom životu na temelju direktne demokracije – nije imao pravo. U redarskim kućama ljudi dokazuju da su itekako u stanju surađivati na opću korist. Uživaju u tome.

Susreću se, raspravljaju, donose odluke. Sasvim doslovno imaju posla jedni s drugima.

Heinrich Kramer, koji okružen trima gospođama u bijelim pregačama stoji na stubištu poput ponositog – 22 –

konja među kozama, igrao je važnu ulogu u razvoju ideje o redarskim kućama. No bio je slavan i prije toga.

Svatko u zemlji zna tko je on. Zbog toga su gospođe maločas dugo šutjele, a sad su se raskokodakale.

“Nek’ me virus odnese!”

“Pa to je…”

“Niste li vi?” “Čovječe, Driss, nemoj sad tako buljiti u njega, to je nepristojno.”

Kramer položi dlan na prsnu kost i nakloni se.

“Najljepša hvala, moje dame. Recite, stanuje li kod vas stanovita gospođa Holl?”

“Mia!” uzvikne Driss i pljesne. Da se igraju pogađanja, pogodila bi da će Heinrich Kramer od svih susjeda tražiti upravo Miju Holl. Driss to, doduše, ne bi mogla objasniti: za nju je Mia nešto posebno.

“Gospođa Holl stanuje na posljednjem katu. Terasa gleda prema straga.”

“Krasan stan”, kaže Pollica. “Biolozi ne zarađuju loše.”

“S pravom”, kaže Lizzie strogo.

“Fino”, kaže Kramer. “A je li gospođa Holl kod kuće?”

“Uvijek!” uzvikne Driss. “U ovo vrijeme, hoću reći.”

Primakne se Krameru kao da mu želi odati neku tajnu.

“Miju uopće više ne viđamo.”

– 23 –

“Gospođa Mia Holl”, ispravi je Lizzie, “u posljednje vrijeme ne odlazi na posao.”

“Znači da je na godišnjem odmoru?”

“Ma kakvi!” tresne Pollica. “Takva zgodna cura, a uvijek sama! Pregledava ponude.”

“Mislimo da gospođa Holl traži partnera”, reče Li­ zzie Krameru u povjerenju.

Kramer kimne. “Onda ću je potražiti.”

“Mia je pristojna osoba.”

“Pa to se samo po sebi razumije, Driss.”

“U kući poput ove.”

“Hvala.” Kramer kimne prolazeći između susjedâ.

“Uvelike ste mi pomogle. I čestitam vam na ovoj lijepoj zgradi.”

Usta im ostaju otvorena, ali nijema dok promatraju Kramera i njegove noge i čitav njegov elastični lik kako se uspinje uza stube.

– 24 –

Sadržaj

Predgovor 7 Presuda 9 Usred dana, usred stoljeća 11 Papar 20 Idealna ljubavnica 25 Zgodna gesta 29 Genetski otisak prsta 33 Nema više iracionalnih ideologija 36 Kroz pleksiglas 44 Poseban dar za bol 47 Konzerva graha 49 Sokovnik 51 Nije sve stvoreno da bi se razumjelo 55 Privatna stvar 58 Krzno i rogovi, prvi dio 62 Dim 66 Ovo nije postupak mirenja 68 Ljubazan momak 73 Redari 80 – 273 –

U zapovjednoj središnjici 82 Pravo na bolest 86 Kraj ribe 93 Čekić 101 Which side are you on 108 Zabranjena ljubav 115 Puževi 120 Ambivalentnost 130 Bez suza 134 Naša kuća 139 Prijetnja iziskuje oprez 142 Jahačica plota 145 Krzno i rogovi, drugi dio 151 Pravo na šutnju 155 Poseban slučaj 157 To je Mia 173 Najveći mogući trijumf 176 Druga kategorija 182 Kako glasi pitanje 191 Pitanje povjerenja 193 Ukrasni jastučić 197 Kip slobode 200 Zdrav ljudski razum 204 Bez okusa i mirisa 207 Larver 219 Ni za svu ljubav na svijetu 225 – 274 –

Srednji vijek U potrazi za subjektom Rijedak zrak Vidi gore Gotovo je O autorici O prevoditeljici

– 275 –

234 242 246 253 263 269 271

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Branka Savić Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey, Zagreb Godina izdanja 2011., kolovoz (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-326-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 276 –

– 277 –

– 278 –