Čovjek bez lica

Čovjek bez lica

–1–

»ovjek bez lica moguÊi je crnogorski æivotopis jedne nestale zemlje.

PriËa je to o ljudima iz srediπta i o ljudima s ruba, Ëije su sudbine i zloÊe upisane u jednu πiru druπtvenu sudbinu. Knjiga snaæna, uzbudljiva i duboko beznadna.

Crnogorski magijski realizam, gdje magija proizlazi iz ljudskih karaktera, a ne iz eventualnih spisateljskih namjera.

— Miljenko JergoviÊ

–2–

Milorad Popović

Čovjek bez lica

Fraktura OKF –3–

© 2016. Milorad Popović Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-702-8 (Fraktura) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 924982 ISBN 978-9940-36-011-5 (OKF) CIP – Katalogizacija u publikaciji, Nacionalna biblioteka Crne Gore, Cetinje COBISS.CG-ID 29342480

–4–

Sedmi oktobar

P

rozor dnevne sobe na trećem spratu lijeve dvanaestospratnice – gledano iz pravca hotela Crna Gora – iz stana 34, na samom je uglu zgrade koji presijeca Ulicu Slobode i središnji titogradski trg. Šćepan Dragišić razbudio se na otomanu prekrivenim crveno-crnom vunenom dekicom s crvenim resama, koji je zajedno s ležajem više ličio na eksponat na nekoj etnološkoj izložbi nego na dio mobilijara jednog stana u zgradi u kojoj su mahom živjeli državni činovnici, nastavnici, ljekari, vojna lica, uposlenici kulturnih ustanova. Pridizao se naslonjen na desni lakat, polako privlačeći desnu nogu parketu. Ovo su bili naviknuti, automatizovani pokreti, već dvadeset godina. Zato je, dok je sa Silvijom ležao u širokom bračnom krevetu, tražio da spava ne desnoj strani ležaja, da se ne bi slučajno zaboravio i nehotice ustao na lijevu nogu. Jednom ga je u snu probudio nagon za mokrenjem, skočio je iz kreveta u strahu da će popišati gaće, i prvo je parket dodirnuo lijevom nogom, i onda je panično podigao odskočivši na desnu, kao da je lijevim tabanom ugazio na vrelo grožđe. Ujutro nije htio ustati, rekao je Silviji da ima groznicu, i tri dana nije htio kročiti preko kućnog praga, dok ne razbije maler.

Dovukao se do prozora, poput prebijene mačke, posavio se i naslonio dlanove na prozorsko okno, još toplo od oktobarskog miholjskog sunca, otvorio oba krila, pa mu je blagi jesenji vjetar pomilovao podbuhlo lice. Pogled mu je bio mamuran, sanjiv, premda je pet sati popodne, a bionjače mutne i zakrvavljene, kao da je pucao na kuma. Na poluotvorenom desnom krilu prozora vidio je obrise –5–

svog dugog mršavog lica koje je podsjećalo na obraze malih arapskih konja. Odmalena je Šćepan izgledao slabunjavo, kao da pati od bubrežne bolesti ili dijabetesa. No, njegovo dugačko mršavo tijelo, s tankim kostima i isto tako tankim vretenastim mišićima oduvijek je bilo zdravo i čvrsto, iako je tamnožućkasta boja kože upućivala da mu se u organizmu možda pritajila neka podmukla bolest, koja ga polako izjeda i pretvara mu crni pigment u boju nalik listu presušenog lješkopoljskog kotrobana.

Opet se vratio na stari otoman, na čijem je uzglavlju, iznad vunene dekice bio mali četvrtasti kušin crvene boje. Otoman od punog orahova drveta, bez ukrasa, nelakiran, kakvi su se početkom dvadesetog vijeka mogli naći u starim cetinjskim kućama, u kojima su stanovali niži činovnici i zanatlije, djelo je ruku Steva Grka, čuvenog maraguna još iz vremena Kraljevine Crne Gore, i jedini je komad namještaja koji je donio u Titograd iz nevelike spratne kuće u Skadarskoj ulici. Na stočiću ispred otomana nalaze se kratka široka čaša i boca ruske votke, u kojoj je ostalo još dva prsta bezbojne tekućine. Šćepan nije umio, kao drugi, merački popiti čašicu-dvije, nego bi usipao u sebe lambrek ruske votke ili lozove rakije, dok ne pusti ključ na grlo i ispovraća sve što je od prekjuče stavio u usta.

Polako je dolazio sebi. Osjećao je pritisak na sljepoočnice, kao da mu ih je neko stegao mengelama, ali još nije imao mučninu u želucu. Činilo mu se da ga tijelo ne sluša, i da noge, dok ih vuče po parketu, nijesu njegove. Mozak mu je još bio paralizovan. Nije se mogao sjetiti kad je zaspao, koji je datum, ni zbog čega se tako naroljao. Napokon mu se počeo vraćati film. Kao kroz maglu dozivao se jutrošnjih prizora, prije nego što se ponovo strovalio na otoman, i mahinalno pogledao na zidni sat, čije su se skazaljke bile poklopile na dvadeset dva minuta do osam. Šćepan je poslije pića tuvirao obično dva do tri dana, i sjećanje na pijanstvo, premda je u početku bilo konfuzno, trajalo je mnogo duže. Natopljeno u isti mah osjećanjem krivice i sadističkog zadovoljstva. Toliko je alkohol moćno obuzimao njegove damare i misli da je posljednjih godina i protok vremena mjerio intervalima između pijanstava. Jer, iako se teško trijeznio od pića, pijanstvo od votke –6–

bilo je slatko: budilo ga je iz nepokretnosti, iz duge letargije koja je nalik polusnu.

Tek nakon nekolike čašice misao mu se izoštravala, postajala klinasta, poput njegove uske dugačke glave. Kako je potezao čašu, jednu za drugom, slike ljudskih odnosa, namjera i karaktera kao da su isplovljavale iz guste jesenje magle: postale su neočekivano jasne i jednostavne. Misli su se bistrile, dobijale neslućenu brzinu, premda mu je iz stomaka, prsi i dušnika rastao potmuli bijes, koji je obuzimao svaki damar. Šćepan će za nepuna tri mjeseca, tridesetog decembra hiljadu devetsto osamdeset osme napuniti četrdeset godina, ali osjećao se kao da ima barem dvadeset više. Snagu i momački polet isisala mu je vazdakadanja okrenutost samom sebi, kao i strah od mnoštva, velikih gužvi, nepoznatih lica. U mladim danima, još u osnovnoj školi, kad su ih učitelji, povodom državnih i partijskih jubileja organizovano vodili na ljetnju pozornicu ili fudbalski stadion Lovćena, dobijao je napad panike da se neće uspjeti iskobeljati iz mase, i da će mu glava eksplodirati od bučnog razglasa preko kojega su omladinci i članovi Komiteta deklamovali svoju privrženost drugu Titu i Partiji. Ipak, kad je bio u prilici da manifestacije gleda sa strane, privlačila ga je spontanost koja se u času stvorila između izvođača i publike. (Jednom će zapisati u teku tvrdih zelenih korica: Ja sam prenapet, nespontan, jer stalno motrim na druge, i sebe ponekad gledam očima druge, ne odveć bliske osobe.)

I Šćepanova lijenost čudne je prirode. Ležao je satima nauznak zatvorenih očiju ili zabuljen u jednu tačku na plafonu, skanjujući se kad će se već jednom pomjeriti, ali čim bi ustao, postajao je pedantan i sistematičan, preosjetljiv na nered i prljavštinu. Svako jutro usisivačem je kupio prašinu u stanu, mokrom krpom čistio stolove i vitrine, i tačno u pet popodne, kad bi nastupila zabrana prometa autima u glavnoj ulici – ukoliko nije kišno vrijeme – otvarao je prozore dnevne i spavaće sobe. Bojao se nečistog zraka iz automobilskih auspuha i fabričkog dimnjaka kombinata aluminijuma, čiji je dim jugozapadni vjetar, skadranin, donosio u centar grada. Kad god je na putu prema Galeriji, ili u povratku s posla, primijetio da ga –7–

mimoilazi stari automobil iz čijeg auspuha kulja crni dim, okretao je glavu u stranu, dugo se iskašljavajući s maramicom preko usta. Šćepan je naveče brižljivo planirao svaki sat narednog dana: od toga u koliko će sati ustati, kad će popiti kafu, koliko će serija sklekova ponoviti, u koji će kontejner ubaciti smeće, što će kupiti u samoposluzi na trgu, hoće li popiti bozu ili će uzeti dvije kugle sladoleda od vanilije u slastičari ŠT Hamza. A cijelu sedmicu ranije u rokovnik je upisivao termine za izmirenje računa za komunalije, odlazak na zelenu pijacu, šišanje kose kod Alja u Hercegovačkoj ulici, dugu šetnju po brdašcu Gorici ili odlazak u kino Kultura.

Toliko se trudio da sve u stanu bude na svom mjestu, zategnuto pod konac, da je njegova bivša žena Silvija, neatraktivna ali ljepuškasta brineta nižeg srednjeg rasta i skladnih proporcija tijela, koja je od oca, okupatorskog narednika Francesca Marciana iz Siene, naslijedila stas i crte lica, a od majke, nastavnice domaćinstva u učiteljskoj školi na Cetinju Vide Aladin, ten i vitkost tijela, jedno veče, bez uobičajenih histeričnih napada i gorkih prebacivanja, pomalo zabrinuto kazala da će ga ostaviti, jer njemu kakav je i ne treba žena.

On je, kazala je Silvija pomalo patetičnim tonom, kao da je govor spremala za školsku priredbu na Dan mladosti, dovoljan sâm sebi: prazan je ko jalkurac i banalno nemaštovit. Ponovila je istim tonom da njegova neurotičnost i asocijalnost izviru iz nemaštovitosti a ne iz delikatnosti karaktera. I to što nije htio odlaziti s njom u porodič­ ­ne posjete i što je izbjegavao zajedničke ručkove jednom mjesečno s kolegama iz Muzeja Titograda u restoranu Mareza jednostavno je odraz njegove sebičnosti, a ne tobožnjeg prezira malograđanskih rituala. Posebno mu nije mogla oprostiti što je glupim razlozima odgađao učlanjenje u Savez komunista, iako je – za razliku od nje, pomislila je, ali nije rekla – iz komunističke familije. Šćepan je, što se tiče Partije, u sebi priznao da je Silvija, bez obzira na njenu sklonost pretjerivanjima, ovaj put bila u pravu. Jer, on sebe nije mogao za­misliti u drugačijem ideološkom poretku, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je komunizam obezbjeđivao predvidljivost stvari. Iznenađenja su u komunizmu bila kratka i burna. Sve političke krize od Informbiroa do hrvatskog Maspoka i sječe liberala –8–

u Srbiji završavale su čistkom nekog rukovodstva, Titovim pismom, intervjuom doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na JRT-u, i stvari su se opet vraćale u pređašnju kolotečinu. Silvija se još više ljutila na muževu indolentnost – bezobraznu indolentnost, govorila je – zbog toga što je za Šćepana prijem u Savez komunista bio jedini uslov da ga Upravni odbor Muzeja Titograda, godinu dana prije Titove smrti i pet godina prije osnivanja Galerije nesvrstanih, imenuje za pomoćnika direktora, jer mu je to po znanju i radnom stažu u struci nesumnjivo pripadalo. Šćepanovo obrazloženje zašto misli da još nije vrijeme da postane član Partije zaista je bilo najgluplje moguće. Izgovarao se da bi, kao mladi član Partije – ali i zbog svoje prirode da svakom zadatku koji ne odbije pristupi posvećeno – morao prisustvovati svim sastancima mjesnog partijskog aktiva, na kojima se uglavnom mlatila prazna slama, usvajali već doneseni zaključci viših republičkih i saveznih komiteta i otvarale debate o antisocijalističkim pojavama u društvu, koje su više ličile na ogovaranja a ne na ozbiljne političke kritike.

No, stvarni Šćepanov razlog da se ne učlani u privilegovanu dru­ štvenu elitu Silvija, srećom, nikad nije provalila, bez obzira na to što je s vremenom bila upoznala njegove mote i pobrkotine. Nije se sjetila da su se sastanci Mjesnog odbora SK Stari grad najčešće održavali petkom popodne, u terminu Šćepanovih redovnih partija šaha s Metom Krnićem, docentom na titogradskom Prirodno-matematičkom fakultetu, nekadašnjim cimerom iz studentskog doma u Beogradu.

Uostalom, ko god je poznavao Šćepana i Silviju, nije se mogao čudu načuditi kako se vrijedna i ambiciozna žena mogla zaljubiti u jednog teremuta, rođenog bezveznjaka i marginalca. Silvija je kao najbolji maturant cetinjske gimnazije svečano primljena u Savez komunista i prije nego što je upisala pravni fakultet, odlučila je završiti još jednu visoku školu. Šćepan je dugo kontao zašto je ona za drugi fakultet izabrala baš istoriju umjetnosti, a ne, recimo, ekonomiju, jer Silviju slikarstvo nije zanimalo više nego književnost, a njeno poimanje literature bilo je opterećeno akribijom, citatima, opštim mjestima, tek toliko da svojom načitanošću može zadiviti –9–

sagovornike, mahom ignorante koji su se visoko probili u hijerarhiji političkog ugleda i moći. Šćepan je napokon shvatio da je Silvija izabrala istoriju umjetnosti zato što ove studije imaju manje predmeta od ostalih četvorogodišnjih fakulteta, pa joj je jednom, nepuni mjesec dana prije nego što je spakovala kufere i napustila ga – slušajući po hiljaditi put njena zvocanja o tome kako joj je muž nepokretan, neambiciozan i nespretan, svezan kao vreća – skresao u facu da je ona iskompleksirana malograđanka iza čije se ambicije krije velika duhovna praznina. Kad je iz njega već jednom provalio dugo nagomilavani bijes, nije se mogao zaustaviti da joj još ne kaže da je i njeno poznavanje umjetnosti bez duše, jer joj je sama motivacija da studira istoriju umjetnosti izvirala iz niskih pobuda, iz osjećanja niže vrijednosti: da može svakome bezobrazniku koji bi i u dalekoj asocijaciji nagovijestio kako je ona dijete okupatora, bolje reći da joj je majka bila putana, talijanska kurva, začepiti usta partijskom karijerom i diplomama dva fakulteta. Silvija nije očekivala ovakvu njegovu eksploziju, i pravila se gluva. Silina Šćepanova pravedničkog bijesa ugušila joj je volju za prepirkom, jer da mu je i htjela oponirati, ne bi mogla suvislo objasniti zašto je napustila mjesto kustosa u Muzejima Titograda i zaposlila se u Skupštini Socijalističke Republike Crne Gore, za šefa pravne službe. No, ona je na isti način, uporno kao mazga, gradeći svoju birokratsku i političku karijeru – u dva mandata bila je član republičkog Centralnog komiteta Partije – vjerovala, sve do one noći kad ga je odlučila napustiti, da će se u Šćepanu barem jednom probuditi želja ili barem sujeta, da će se uskopištiti i pokazati zube onima koji ga gledaju kao bezveznjaka ili čudaka, a u mladosti su neuporedivo manje od njega obećavali.

Zalud je Silvija – otkad su se zajedno vratili u Titograd pa sve do razvoda – stalno ponavljala, onamo gdje treba i gdje ne treba, da je njen, inače četiri godine mlađi muž, bio neviđeno talentovan student, najdarovitiji u nekolike generacije na studijama istorije umjetnosti.

Bez griže savjesti podsjećala je kolege u Muzejima Titograda da je Šćepan odbio mjesto asistenta na predmetu Savremena jugoslovenska umjetnost, jer ona je insistirala da se vrate u Crnu Goru. Ali, njega i nije trebalo nagovarati da se vrati dolje. (Šćepan je to dolje, – 10 –

koje se običavalo kod Crnogoraca u Beogradu, smatrao provincijalnom snishodljivošću, jer Cetinje je na višoj nadmorskoj visini nego glavni grad Jugoslavije.) Na studijama je dobio proljećnu alergiju na polen, gušio ga je zadah ljudskih tijela u autobusima gradskog prevoza, i svako čekanje u redu za bioskopsku kartu ili na naplatnoj kasi u samousluzi uzrokovalo mu je mali slom živaca.

Oboje su u Titogradu našli ono što su tražili: Šćepan mirniji život, a Silvija priliku za brzo napredovanje u poslu i političkoj hijerarhiji.

Meto Krnić imao je, ipak, svoju teoriju da je Šćepana upropastila Silvijina užasna ambicija i da mu je dolazak u Titograd bio fatalna greška. Jer, utopio se u provincijsku letargiju i brzo se ugasio. Da je ostao u Beogradu, tvrdio je njegov cimer iz sobe 302 u studentskom domu Patris Lubumba, danas bi sigurno bio redovni profesor na beogradskom univerzitetu, jer i dvadeset godina poslije završetka studija mnogi se sjećaju Šćepanova eseja o freski Mileševski anđeo, koji je objavio u Studentu, još na trećoj godini. O tom kratkom tekstu, koji je zauzeo manje od jedne stranice studentskog lista, s posebnim je oduševljenjem pred punim amfiteatrom na Filozofskom fakultetu govorio stari profesor Svetozar Radojičić, glavni autoritet za srednjevjekovnu srpsku umjetnost. Šćepanovu depresiju pojačavala je crna slutnja da je slabost prema alkoholu, kao i boju kože, naslijedio od oca, iako mu je sjećanje na očevo pijanstvo bilo maglovito. Jedino je dobro pamtio trpezarijski sto u njihovoj maloj kući u Ulici Četvrte proleterske. U pročelju tavulina prekrivenog kockastom tavajom sjedio je otac, ispred kojega je uvijek bila uska rakijska čaša sa stopom. Isto se tako jasno sjećao demidžane pletene prućem – mjesečnog trebovanja lozove rakije – koju je svakog prvog u mjesecu donosio Jovo Madžarov, postariji Dobrljanin rumena lica i crvenkasta brka, čiji bi krupni veseli starački glas nekako oživio kuću. (Majka je govorila da grlati Jovo raš­ ćeruje miševe sa šufita.) Šćepan je, otkad je Silvija spakovala svoje kufere, koje joj je šofer republičke Skupštine ubacio u veliki gepek službenog bijelog Peugeota 506 s crvenim tablicama, svakog prvog vikenda u tromjesečju ponavljao isti ritual: petkom se poslije radnog vremena počeo opijati, sve do kasno u noć, dok ne bi vidio dno boci – 11 –

ruske votke staljičnaja, ili dok ga ne prevari san i ostane onako zavaljen na otomanu, sve do subotnjeg jutra. Činilo se da mu je sve po taman, i da ne bi ništa mijenjao. Sigurno bi Šćepan još bio u Muzejima Titograda da ga prije četiri godine nije zvao Milan Marović, doskorašnji direktor nacionalne galerije s Cetinja, da mu pomogne u osnivanju Galerije nesvrstanih, jedine internacionalne kulturne ustanove u republici, u kojoj će se prezentovati umjetnost zemalja Trećeg svijeta. Njih dvojica pravila su postavku za svečano otvaranje 1. oktobra 1984. koje su uveličali članovi Predsjedništva SFRJ Lazar Mojsov i Veselin Đuranović. Šćepan je svakog trećeg mjeseca na prvi radni petak, za ove četiri godine, izlazio tačno u minut kad je isticalo radno vrijeme, i u sljedeća tri sata nanizao bi, od bifea Televizije i bifea Pobjede, koji su u neposrednoj blizini Galerije, sve kafane u Bulevaru Lenjina, Vučedoljskoj, Karađorđevoj i Ulici Slobode do svog stana u samom centru grada. U svakoj bi birtiji na eks popio po samo jednu čašu votke, odmah platio piće i krenuo dalje, jer nije podnosio kafansko intimiziranje, osobito priprosta glasna muška hvalisanja o ljubavnim podvizima, uličnim tučama ili još gluplje priče sa služenja vojnog roka u JNA. Čim je primirisao alkohol, sve mu je počelo smetati, pa i stvari koje inače nije primjećivao, ili ih je, pak, smatrao humorističkim.

Na primjer, nervirala ga je tapirana kosa punačke muškobanjaste konobarice u Radovču ili duboki bas visokog mršavog minhauzena, s dugim svetačkim licem uokvirenim rijetkom bradom, koji je bio dio inventara u Dva krapa. Kako ga je osvajalo piće, bijes se u njemu gomilao u talasima. Najednom nije mogao smisliti kokot frizuru komšije iz susjednog solitera, predsjednika sindikata fabrike namještaja Marko Radović, koji u bistrou hotela Crna Gora pije na potpis, na račun radničke klase, iako se već godinama mimolizio s njim i nikad jedan drugoga čestito nijesu pogledali. Pripiti Šćepan bježao je prema stanu, osjećajući da mu se iz utrobe i grudi preko vratnih žila uspinje pritajena zvijer, kao i onim neprimjetnim i neuglednim Baudelaireovim ljudima u Pariskom splinu, koji na opšte zgražavanje, tobož iz čista mira, naprave nekakav apsurdni incidenat. No, da ovaj – 12 –

sedmi oktobar hiljadu devetsto osamdeset osme godine ne sluti na dobro, on bi, da je bio malo pribraniji, mogao naslutiti i po tome što je u samom ulazu u soliter srio svog prvog susjeda Momira Šljukića, debelog majora JNA. Šćepanu je susret s debelim majorom dobroćudna crvena lica vazda bio neprijatan, iako nije zato imao posebni razlog. Jer, oficir je povučenog i usukanog kustosa Dragišića, u mimogredu, ili kad se tuče čelo u čelo, pozdravljao srdačno i prostodušno. Istina, iskusnom posmatraču ova bi majorova susretljivost mogla izgledati nadmena, kao što je to čest slučaj s ljudima svjesnih autoriteta uniforme koju nose. Zdravo, komšija. Kako si? Što god treba, tu sam. Slo­ bodno mi kaži ako su ovi moji momci preglasni u vreme popodnevnog odmora, da im izvučem uši. Šćepan je bio suzdržan, mučaljiv, više je izgledao smeteno nego nervozno, ne pokazujući koliko mu je oficir dosadan i naporan. Uostalom, da je takvog tipa srio na ulici, da stanuje na drugom ili četvrtom spratu istog solitera, sigurno bi mu se ljubaznije javio. Jer, major Šljukić na prvi je pogled ličio na jednog od onih bezazlenih ljudi koji su zadovoljni sobom i svijetom u kojemu žive. Ruku na srce, ni sivomaslinasta uniforma s velikom oficirskom šapkom na glavi nije majora izdvajala iz velike rijeke radničke klase koja se poslije dva sata popodne sliva prema centru grada iz dva dugačka kraka, od fabrike traktora i aluminijumskog kombinata. No, kad god bi Šćepan zamislio prvog komšiju, poslije nekoliko ispijenih votki, majorovo rumeno priprosto lice pretvaralo se u jednoličnu crvenkastu smjesu bez izražajnih crta.

Da je Šćepana slučajno, ovog sedmog oktobra, srio Meto Krnić, za nekim kafanskim šankom između bifea Televizije i hotela Crna Gora, ukapirao bi da je bivšeg cimera nešto iznenadno izbacilo iz takta i potpuno sjebalo. Jer, on je jedini znao za kustosove seanse početkom svakog novog tromjesečja, a do prvog vikenda u novembru, kad se navršavaju tri mjeseca od posljednjeg Šćepanova letvenja i groznog povraćanja u kupatilu, ostalo je dvadeset i kusur dana. Ali i da je do sjutra pogađao, ne bi se mogao dosjetiti što mu se to desilo sa šahovskim partnerom, jer osim šaha njih dvojica imala su samo dvije teme. Šćepanu je jednako bila strana matematika koliko i Metu – 13 –

slikarstvo, i uglavnom su pričali o novim knjigama i Metovim doživljajima s ribanja. Prijateljstvo osobenjaka može preživjeti, i prerasti u neku vrstu ovisnosti, ukoliko ne šire krug tema i jedan drugome ne nameću svoje poglede na život i svijet.

Uostalom, ovaj sedmi oktobar počeo je bezlično, onako tromo, kao i svi vikendi s početka jeseni u potonjih sedam-osam godina, poslije Titove smrti. Jedino što je Šćepanu palo na pamet tog jutra dok je ispijao prvu kafu jest da poslije radnog vremena svrati do Bigzove knjižare i priupita visokog ćelavca feminiziranih pokreta jesu li konačno dobili roman Ernesta Sabata Tunel, genijalni roman o slijepcima, kako je u prošlonedjeljnom NIN-u napisao književni kritičar S. D. Dok je hodao prema Galeriji, sjetio se da bi dobro bilo sjutra kupiti Pobjedu i vidjeti je li Budućnost ove nedjelje domaćin na stadionu Pod Goricom. Posljednji put gledao je jednu prvoligašku utakmicu prije četiri godine, u jesen osamdeset četvrte – dvije nedjelje poslije otvaranja Galerije nesvrstanih – kada je na stadionu, koji je samo stotinak metara od solitera u kojem stanuje, gostovala tuzlanska Sloboda. Konačno će otići na jednu fudbalsku utakmicu, pod uslovom da ne gostuje neko iz velike četvorke jugoslovenskog nogometa, jer kad igraju Partizan, Zvezda, Dinamo ili Hajduk, na istočnoj i zapadnoj tribini su nesnosni vika, psovanje i gurkanje navijača Budućnosti.

Ali, i najprostije duše jedno sanjaju, a drugo im se događa. Na izlasku iz Galerije, čim ga je zapahnuo svježi danik, istočni vjetar koji dolazi od pravca jezera i Malesije, Šćepana popade voda na usta i osjeti hladne žmarce duž kičmene moždine. Mislio je da je opet zaradio stomačni virus, koji ga nije mogao mimoići nijednog ljeta ili rane jeseni, u sezoni smokava i grožđa. Šćepan je i ovog petka, tačno u tri sata, izašao iz Galerije, lijepo srezane zgrade u stilu secesije, s velikim parkom i Perjaničkim domom, pomoćnom zgradom za gardiste, koja je početkom dvadesetog vijeka građena za kralja Nikolu, gdje je stari vladar trebao provoditi zimske dane, bježeći od cetinjskih snjegova i kišurina koje nedjeljama nijesu prestajale padati. Ali, i u slučaju ovoga dvorca, nije bilo kome je rečeno, nego kome je suđeno, i rezidencija je postala jedna vrsta – 14 –

azila za princa Mirka, njegova darovitog, ali svojeglavog i buntovnog, drugog po redu sina. U rezidenciji na Krušnoj glavici, koju je Gospodar preimenovao u Kruševac, drugorođeni princ sastavljao je kompozicije, Uspomena na Rim i Ferdinand Marsch, koje su štampane i orkestirane u Rimu i Leipzigu – za razliku od ostale kraljevske familije, koja je pobjegla u inostranstvo – i u njoj sačekao austro­ ugarsku okupatorsku armadu, u januaru hiljadu devetsto šesnaeste.

(Otac i sin posljednji put su se vidjeli upravo u dvorcu na Kruševcu, pred kraljev odlazak na zli put, u progonstvo. Austrougari su već bili osvojili Cetinje, i kralj Nikola je u trenutku opšteg beznađa među ministrima i oficirima, naredio ordonansu da mu osedla njegova paradnog bijelca, koji je dobio na poklon od francuskog predsjednika Fallièresa, i rekao im da će otići na Carev laz, na mjesto velike pobjede Crnogoraca u sedamnaestom vijeku nad turskom vojskom, da tamo sačeka trupe Franja Josifa i junački pogine. Gardisti i ministri preklinjali su Gospodara da odustane od nauma, jer dok je on živ, još ima nade za Crnu Goru. Princ Mirko, s trijema dvorca, nekoliko minuta posmatrao je ovu predstavu, i onda viknuo, glasom koji je zagušivao tuberkulozni kašalj: Slobodno ga puštite. On je veliki glumac. Cijeloga života samo je glumio.)

Taman je Šćepan zakoračio na kapiju parka koja izlazi na ulicu, kad je odnekud nahrupila kolona zajapurenih ljudi, na čijem su čelu bili transparenti i slike druga Tita, Slobodana Miloševića i Njegoša.

U njihovim očima i glasovima vidio je pomiješanu ushićenost i veliku navalu oslobođenoga gnjeva. Šćepan se instinktivno povukao korak nazad, u unutrašnjost kapije, da se slučajno nekom od demonstranata ne nađe na putu. Sledio ga je bijes u dojuče pitomim očima radničke glase. I njihovi glasovi odjednom su okrupnjali. Hoćemo ostavke, Dolje lopovi, Izdali ste srpstvo, Druže Tito, mi ti se kunemo, Slobodane srpski sine, kad ćeš doći na Cetinje. Šćepan je prvi put uživo vidio pobunjenu masu. U komunizmu se na masovnim okupljanjima uvijek klicalo Titu i Partiji. Čak ni na studentskim protestima u Beogradu ni u hrvatskom Maspoku nisu se napadali vladajuća ideologija i komunističko rukovodstvo, već pojedinci i nesocijalističke pojave koje su se otuđile od radničke klase – 15 –

i nacionalnih interesa. Odani vojnici Partije bili su sebe ubijedili da je komunizam vječan i da će Tito živjeti barem sto dvadeset godina.

Zato su novi partijski lideri, zabrinuti za ličnu sudbinu i opstanak Jugoslavije, nastavili i poslije Maršalove smrti slaviti njegov rođendan, priznajući tako da jugoslovenstvo politički drži u životu jedino harizma bivšeg doživotnog predsjednika i monolitnost Saveza komunista Jugoslavije. Nestankom jednog od dva noseća stuba avnojevske federacije urušavala se njena cijela ideološka arhitektura.

Slobodan Milošević prvi je od svih partijskih vođa shvatio da je Tito zaista mrtav, ali nije se na početku Antibirokratske revolucije odmah smjelo udariti na decenijama građeni Maršalov autoritet. Demonstranti su kroz osmišljenu propagandnu kampanju tobož branili Titovu ikoničku nedodirljivost, i istovremeno rušili paradigme avnojevske federacije koja je bila proklamovana na bratstvu i jedinstvu i ravnopravnosti republika. Antibirokratska revolucija, kao što je to slučaj sa svim masovnim pokretima, ideološki je bila heterogena, i jedan dio mitingaša shvatio je prave političke ciljeve protesta tek kad je koalicija unitarista, lijevih dogmatika, informbiroovaca, novočetničkih desničara i klerikalaca zauzela glavne poluge vlasti.

U velikim prevratima stvari se mijenjaju filmskom brzinom i zato većina učesnika i posmatrača nije u stanju povezati uzroke i posljedice. Samo dva mjeseca prije oktobarskih protesta u Titogradu, petog avgusta osamdeset osme, na Trgu Slobode, organizovan je prvi miting podrške Srbima na Kosovu. Masa je s urnebesnim oduševljenjem klicala govornicima, vođama kosovskih Srba, Miroslavu Šoleviću i Kosti Bulatoviću. Malo je ko od mitingaša, izuzev onih koji su imali zaduženja od obavještajno-propagandnih štabova, znao da je to test-proba za rušenje avnojevskog poretka, jer govornici su osuđivali razbijače Jugoslavije i šiptarski iredentizam, ali nijesu napadali nosioce titoističke vlasti u Crnoj Gori. Šćepan se gledajući masu, opijenu od konjaka Zvečevo i jeftine lozove rakije, ali i od omamljivog osjećanja iznenadno otkrivene slobode – koja prkosi, urliče, psuje čelnike republičke Partije – sjetio Camusova “Pobunjenog čovjeka”, u kojemu se kaže da rob u početku želi pravdu, a na kraju kraljevstvo. Prošle je sedmice, nakon što mu – 16 –

je blagajnik u Galeriji, Veso Draganić, uručio kuvertu s mjesečnom platom, otišao u Bigzovu knjižaru i kupio Camusovu knjigu. Prvih desetak stranica pročitao je za pultom u knjižari, i čim je došao doma, nije je ispuštao iz ruku, podvlačeći grafitnom olovkom Camusove spekulacije o razlikama između pobunjenog roba, koji ne prihvaća način na koji s njim postupa gospodar, i metafizičkog pobunjenika što ne pristaje na život koji mu je nametnut kao čovjeku. Mnogo godina kasnije, nakon što je odlučio da sredi kućnu biblioteku, oslobodi se starih fascikli, časopisa i brošura lokalnih skribomana, shvatiće da su nove knjige, koje je kupovao neplanirano, više od svega ostalog, predskazivale važne događaje u njegovu životu. Tako je s dna donje police velike zidne stalaže u radnoj sobi izvukao zaturenu Dedijerovu knjižurinu Josip Broz Tito, prilozi za biografiju, koju je kupio uoči Nove hiljadu devetsto osamdesete godine, samo desetak dana prije Titova odlaska na liječenje u ljubljanski klinički centar. Dedijerovu biografiju mašinobravara koji je postao jedan od najvećih svjetskih lidera počeo je čitati otkad je ljekarski konzilijum svakodnevno obavještavao javnost o zdravstvenom biltenu najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti. Sa zebnjom se čekao dan kad će se iznenadno prekinuti redovni televizijski program i glavni spiker večernjeg dnevnika objaviti najtužniju vijest.

Partijski komiteti i Udba uveli su najviši stepen mobilizacije da unutrašnji i spoljni neprijatelji ne iskoriste Titovu bolest i opštu žalost koju će proizvesti vijest o smrti. Radni ljudi i građani su se ispod glasa, zabrinuto pitali što će biti poslije Tita. Titov božanski autoritet u narodu mogao se mjeriti samo s njegovim cezarskim ovlašćenjima. Ali, kult ličnosti nije bio toliko uzrokovan Maršalovom junačkom borbom u Drugom svjetskom ratu, ni velikim uspjesima u izgradnji zemlje i prestižem Jugoslavije u svjetskoj politici, koliko pobožnim vjerovanjem radnika, seljaka i poštene inteligencije da on ima devet života i da će naći način da se izvuče iz svake neprilike. Masovna podrška svakoj diktaturi, pa i onim najsurovijim, poput Hitlerove, Staljinove, Mao Ce-tungove i one Envera Hodže umnogome je bila iskrena, s elementima paganske pobožnosti, jer većina ljudi osjeća se sigurnom u sjenci božanskog Vođe, koji će – 17 –

donositi važne odluke umjesto njih. Narodi zavole svoju neslobodu, dok god im ona garantuje predvidljivost.

Revolucije zazivaju slobodu, ali njeni pokretači maštaju o novom svijetu u kojem nema mjesta za stare ideje, i odlučni su svaki prethodni poredak stvari potpuno uništiti. Zato se izvorne revolucije ne mogu popravljati. Moguće ih je samo kvariti, razvodnjavati, dok ne izgube prvobitnu snagu i brutalnost. Šćepan je u avgustu šezdeset osme godine predao dokumenta za upis na Filozofski fakultet u Beogradu. U studentskoj službi u vazduhu se osjećao dah nedavnih studentskih demonstracija, koje su se dogodile s početka juna. Službenici na prijemnim šalterima bili su nekako pretjerano ljubazni, i uplašeni. Studentski revolt, koji je provalio kao gnojni čir, potpuno se smirio, i sad je u amfiteatrima i studentskim domovima bilo još mirnije nego prije pobune. Šćepan će kasnije, na drugoj i trećoj godini studija, shvatiti iz razgovora s učesnicima demonstracija da su se protesti dogodili spontano, pod utiskom velikih pobuna na evropskim i američkim univerzitetima, i zbog okoštalosti režimske birokratije, koja je bila na vrhuncu moći. Više je to u stvari bila energija nove generacije koja nije pamtila veliki rat svojih očeva nego revolucija s novim poimanjem čovjeka i svijeta. Studenti su se bunili protiv privilegija birokratizovanog partijskog establišmenta, ali nijesu htjeli mijenjati ideološki poredak. Njihovi vođe mislili su da se Kardeljevo samoupravljanje pretvara u jedan zbrkani hibrid anarhizma i marksizma koji otupljuje lenjinističku praksu. Uzori većine studentskih lidera bili su savremeni maoistički ili fidelovski kompartizam, koji se zasniva na permanentnoj diferencijaciji među svojim sljedbenicima.

Votke ispijene na eks kao da su pojačale Šćepanovu groznicu, pa nije ni primijetio da prolaznici koji ga mimoilaze imaju svečan izraz lica, kao da su krenuli na sopstveno vjenčanje ili pogreb. Posljednju votku popio je u bistrou hotela Crna Gora i polako je Ulicom Slobode krenuo prema svom soliteru. Išao je samim krajem trotoara da se slučajno ne sudari s nekim od građana koji su hitali prema Skupštini. Onda je prošao pored Beka, na čija su oba krila željeznih vrata već nedjelju dana bila zalijepljena dva velika portreta – 18 –

Manje poznate riječi i fraze

anđibula – đeveruša; djevojka koja prati nevjestu na svadbi antrešelj – međuprostor između dvije strane na samaru balista – pripadnik albanskog nacionalističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu bastati – smjeti, usuditi se, biti hrabar bjenuti – ozariti se, obradovati boj – sprat brabonjak – sitni, loptasti ovčji izmet; sitan muškarac, muškarac niskoga rasta brigante, tal. – razbojnik, hajduk briškule – vrsta igre karata Čevljanin – stanovnik Čeva, sela u okolini Cetinja ćedilo – krpa ili gaza koja se koristi za cijeđenje mlijeka ćikara – šoljica za kafu dokurčiti – dojaditi, dosaditi, dozlogrditi džada – cesta, drum, put, uglavnom makadam famelja – familija fanjela – suknena potkošulja galioština – nevaljalstvo, manguparija, nestašluk genero, tal. – zet gicati se – ritati se giovanotto, tal. – mladić, momak ibrik – posuda za kuvanje kafe, prema vrhu sužena, s kljunom i drškom iskudžati – uspjeti naplatiti dugovanja – 383 –

izblejati se – izreći kakvu glupost; ispričati nešto što nije trebalo da se kaže Kam da mi je, liše tebe – Dabogda se ja pretvorila u kamen, a tebi ništa ne bilo kamara – soba karić – mala niska kolica na četiri točkića za prevoz tereta, s podužom ručkom za koju su se vukla keče – albanska nacionalna kapa Kuđ će kruška no pod krušku – Kakav otac, takav sin kastigulja – nevaljala ženska osoba, sramotnica, bezobraznica kustura – britva, vrsta sklopljivog džepnog noža lad – hladovina lambrek – rakija lošeg kvaliteta liše – sem, osim loćikast – nježan, bolešljiv linotip – mašina za olovna slova mali mozak – tjeme maragun – stolar marchesa, tal. – markiza mot – signal, znak namazan, šatr. – iskusan u svemu, koji je prošao sito i rešeto, previjan natetematebilo – Dabogda se ova muka prenijela na njegovu majku na ustavke – treći dan krsne slave nevakat - što nije u pravo vrijeme, što nije u pravi čas neviđibog – zabito, zabačeno mjesto Nijesu mu sve koze na broju – zanesen, zaboravan čovjek nostro figlio, tal. – naš sin ober – brijeg, malo uzvišenje obličke – jesti bez žvakanja, progutati odjednom oglav – dio opreme koji konju stoji oko glave i za koji se vezuje povodac oklasina – ostatak klasa kukuruza s kojega je okrunjeno zrno oriz – pirinač, riža ostaliježnica – stara neudavača

– 384 –

ožica – kašika, žlica ožičica – udubljenje ispod grudne kosti na kome se razdvajaju rebra paśi –pasji pecka jabuka – sorta jabuke iz Peći peda – mjera za dužinu razmaka između vrhova prstiju, palca i malog prsta pijenuti – ispustiti dušu, izdahnuti, umrijeti pirun – viljuška pjat, pljat – tanjir; stara mjera sadržine za tečnost ili suhe tvari (1 pljat = 4 litra = 2 kg) pobrkotina – neurotični prisilni gest pogan – ršav, opak, sramotan prispjenak – momčić koji stasava, adolescent prkno – zadnjica, dupe profugo, tal. – izbjeglica, bjegunac proreći – predskazati, prorokovati prosočiti – špijati pruga – autobus; željeznički kolosijek puttana, tal. – kurva, prostitutka seduttore, tal. – zavodnik seiriti – šaliti se, sprdati se sindaco, tal. – gradonačelnik sičija – tuberkuloza; zlovoljna osoba; nerviranje, ljutnja, nervoza skanjivati se – namjeravati nešto uraditi, ali s nedoumicom skudžati – namiriti, naplatiti dug stimati – odati počast, častiti; izmjeriti težinu odoka škudela – šolja za bijelu kafu šufit – potkrovlje śen – nestvarni lik ljudskog bića, duh; predosjećaj śen crkovni – teren s grobljem u granicama ograde neke crkve, mjesto dokle dopire sjenka crkvena tedesko (tedesco, tal.) – njemački teremut – nesmajan, trom, blentav čovjek tėza – ostava u kojoj se drži materijal ili hrana za stoku

– 385 –

tigla – crijep tirinta – komadić, parče, najsitniji djelić; Tirint je grad u staroj Grčkoj koji je nestao u prirodnoj katastrofi tranja – dronjak, prnja trnjina – trn, crni trn; razgranati i gusti grm s trnovim grančicama, sitnih, bijelih cvjetova, čiji je plod crna okrugla koštunica trattenimento, tal. – priredba, (kućna) zabava tučiti se – sresti se iznenada tuvirati – bolovati upiždriti – gledati napadno upret – ognjište; ostati na upret, ostati na ognjištu neudata uzđipati – naglo izrasti vâr od dnevi – najtopliji dio dana, ljetnje popodne vieni qua, tal. – dođi ovamo viš – vrsta trave koja raste između stijena i škripova višarice – žene koje beru viš vrata u vrata – vrata pored vrata, najbliži susjedi vrljav – razrok zadijevati – zadirkivati koga, izazivati zelje – kupus zio, tal. – stric, ujak žabe, žabke – siromašna gumena obuća s metalnom kopčom na kaišu

– 386 –

M

ilorad Popović rođen je 1957. u Lipi Cuckoj kod Cetinja.

Objavio je sedam knjiga poezije: Sa trga glodara, Cetinje, 1981., So Jude, Cetinje, 1982., Nema više klađenja, Podgorica, 1985., Red se polako zavodi, Nikšić, 1987., Cetinjski ljetopis, Podgorica, 1991., Nesigurna zemlja, Cetinje, 2005., i Raskršća, Cetinje, 2008., te knjige eseja: Mali na­rod i nacionalizam, Cetinje, 1997., Crnogorsko pitanje, Ulcinj, 1999., Podijeljena nacija, Podgorica, 2010., i Njegoševo nasljeđe, 2013.

Godine 2013. objavio je prvi roman Karnera, koji je bio u užem izboru nagrada Jutarnjeg lista i t-portala, a u Tuzli je osvojio nagradu Meša Selimović za 2013. godinu. Dobitnik je više nagrada za književnost. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.

– 387 –

– 388 –

Sadržaj

Sedmi oktobar

5

Put u Grebca

37

Logor u Caserti

79

Istarske kuće

121

Petrovdanski sabor

167

Potjera 235 Kockar 283 Queen of Montenegro

335

Epilog 377 Manje poznate riječi i fraze

383

O autoru

387

– 389 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Crne Gore.

Nakladnici Fraktura, Zaprešić OKF DOO – Cetinje Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura Goran Martinović, OKF DOO Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice i ilustracija Vedran Klemens Godina izdanja 2016., ožujak Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-702-8 (Fraktura) ISBN 978-9940-36-011-5 (OKF) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 390 –

Milorad PopoviÊ roen je 1957. u Lipi Cuckoj kod Cetinja. Objavio je sedam knjiga poezije: Sa trga glodara, Cetinje, 1981., So Jude, Cetinje, 1982., Nema viπe klaenja, Podgorica, 1985., Red se polako zavodi, NikπiÊ, 1987., Cetinjski ljetopis, Podgorica, 1991., Nesigurna zemlja, Cetinje, 2005., i RaskrπÊa, Cetinje, 2008., te knjige eseja: Mali narod i nacionalizam, Cetinje, 1997., Crnogorsko pitanje, Ulcinj, 1999., Podijeljena nacija, Podgorica, 2010., i Njegoπevo nasljee, 2013.

Godine 2013. objavio je prvi roman Karnera, koji je bio u uæem izboru nagrada Jutarnjeg lista i t-portala, a u Tuzli je osvojio nagradu Meπa SelimoviÊ za 2013. godinu. Dobitnik je viπe nagrada za knjiæevnost. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.

– 391 –

Kada, upravo na dan Antibirokratske revolucije, 7. oktobra 1988. u svom stanu u Titogradu ©Êepan DragiπiÊ dobije vijest da mu je preminuo otac Tripko, i ne sluti πto Êe sve doznati o svome ocu, svojoj zemlji Crnoj Gori, sistemu, ali nadasve o πpijunima te njihovim tajnim dvostrukim i trostrukim æivotima koji Êe se pred njim razotkriti iz papira koje kriju kovËezi πto su mu doπli u nasljedstvo.

IspisujuÊi Tripkov æivot i æivot njegove porodice, poznanika i nadreenih, Milorad PopoviÊ napisao je najveÊi πpijunski roman naπih dana. »ovjek bez lica roman je o Crnoj Gori i Jugoslaviji, o dvadesetom stoljeÊu u kojem se susreÊu stvarne povijesne osobe i fiktivni likovi, o idealima i odustajanju od njih, o prevratima, nastajanju i rastakanju dræava i velikih ideja. No to je prije svega roman o nesalomljivima, o onima koji najdublje vjeruju u ideale, o πpijunima koji nisu tajni agenti iz filmova, veÊ moæda tek obiËni knjiæniËari. »ovjek bez lica snaæna je epopeja o ljudima za koje znamo da su tu oko nas, ali o kojima ne znamo niπta, osim da o njima i njihovim procjenama ovise vladari i sudbine naroda. U πirokom zamahu od crnogorske vlade u emigraciji u Italiji nakon Prvoga svjetskoga rata do naπih dana Milorad PopoviÊ ocrtao je povijest prevara i prevrata, vjere i nevjere, osobnih tragedija, velikih herojstava i joπ veÊih izdaja te tragiËnih ljubavi koje jedine i mijenjaju svijet.

169,00 kn

r www.fraktura.h

– 392 –

nje.org www.okf-ceti