Čovjek bez osobina III.

Robert Musil

CĚŒovjek bez osobina

ÄŒovjek bez osobina

roman III. svezak

III. -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: ÄŒovjek bez osobina II. ÄŒovjek bez osobina

-2-

Robert Musil

Čovjek bez osobina III. preveo s njemačkog Andy Jelčić

Fraktura -3-

Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za Europu, integraciju i vanjske poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria (po nalogu Ureda saveznog kancelara Republike Austrije), Goethe-Institut, Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Resor za kulturu Vlade Kneževine Liechtenstein, Zaklada za kulturu Liechtenstein, Ministarstvo kulture Republike Albanije, Ministarstvo kulture i informiranja Republike Srbije, Ministarstvo kulture i nacionalnog identiteta Rumunjske, Ministarstvo kulture Crne Gore, Ministarstvo kulture Republike Makedonije, Sajam knjiga u Leipzigu i Zaklada S. Fischer.

Naslov izvornika Der Mann ohne Eigenschaften © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Zaklada S. Fischer po nalogu programa TRADUKI Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-155-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1037623

-4-

39 Nakon susreta Muškarac koji je na pjesnikovu grobu ušao u Agathin život, profesor August Lindner, spuštajući se u dolinu vidio je pred sobom spasonosne slike.

Da je nakon rastanka pogledala za njim, upao bi joj u oči njegov ukočeni hod kojim je skakutao niz kameni put, jer bio je to neobičan, vedar, ponosan, a ipak bojažljiv hod. Lindner je nosio šešir u ruci i povremeno prolazio rukom kroz kosu; takav ga je osjećaj slobode i ugode obuzeo.

“Kako malo ljudi”, govorio je sam sebi, “ima zaista suosjećajnu dušu!” Zamišljao je dušu sposobnu posve uroniti u drugoga čovjeka, patiti njegove najskrivenije boli i spustiti se do njegovih dubinskih slabosti: “Kakvih li sjajnih izgleda!” doviknuo je sam sebi. “Kakve li čudesne blizine božanske milosti, kakve li utjehe i kakvoga li svetka!” No onda mu je palo na pamet i kako je malo ljudi sposobno da makar i samo pozorno sluša drugoga čovjeka; pripadao je naime onima dobronamjernima koji skaču s jedne stvari na drugu, a da u njima ne nalaze nikakve razlike. “Kako su primjerice ikakve ozbiljnosti lišena pitanja o tome kako smo”, mislio je. “Treba samo jednom pokušati opširno odgovoriti kako nam je zaista - 31 -

pri duši, pa ćemo začas biti suočeni s dosadom i odsutnošću u sugovornikovu pogledu!”

Pa eto, on tu pogrešku nije počinio! Njegovo je načelo bilo štititi slabe, što je nužan i poseban zdravstveni nauk onoga jakog, koji bez takvoga blagotvornog samoograničenja odveć lako upada u sirovost; a i obrazovanju je potrebno djelovanje ljubavi kao protuteža opasnostima što ih u sebi skriva.

“Tko nam želi pokazati što je to ‘opće obrazovanje’”, potvrdio je sebi unutarnjim povikom, iznimno ugodno osvježen munjom iznenada upućenom prema pedagoškome sustručnjaku Hagaueru, “njemu bi zaista trebalo prvo savjetovati da dozna kako se osjeća onaj drugi! Zna­ nje stečeno suosjećanjem znači tisuću puta više od znanja stečenoga knjigama!” Čini se da je stara razlika u mišljenjima bila ono što je s jedne strane uperio protiv liberalnoga poimanja obrazovanja, a s druge protiv supruge svojega supatnika u službi, jer Lindnerove naočale sijevale su poput dvaju štitova dvostruko oboružanoga borca.

U Agathinoj nazočnosti bio je sputan: no da ga je sada mogla vidjeti, djelovao bi joj poput časnika neke nipošto lakomislene vojne jedinice. Naime zaista muževna duša spremna je pomoći, a spremna je zato što je muževna.

Pitao se je li u pogledu lijepe žene postupio ispravno, pa je sam sebi i odgovorio: “Bilo bi pogrešno kada bi se ponosni zahtjev za podčinjavanje zakonu prepustilo oni­ ­ma koji su za to preslabi; bilo bi razočaravajuće kada bi samo suhoparni sitničavci smjeli biti čuvari i graditelji morala: zbog toga se živima i snažnima nameće dužnost da temeljem svojega instinkta snage i zdravlja zahtijevaju disciplinu i granice; moraju podržati slabe, prodrmati one koji ne misle i zadržati neobuzdane!” Imao je dojam da je upravo to učinio.

Onako kao što se pobožna duša Vojske spasa služi odorom i vojnim običajima, tako je Lindner u svoju službu - 32 -

uzeo određene vojne oblike mišljenja, nije se čak libio ni učiniti ustupke Nietzscheovu nadčovjeku, koji je građanskome duhu onoga doba još bio kamen spoticanja, no Lindner je bio i brusni kamen. O Nietzscheu je običavao govoriti da se ne može reći kako je bio loš čovjek, nego je samo njegovo učenje pretjerano i udaljeno od stvarnoga života, a razlog za to je što odbacuje sažaljenje; jer na taj način nije prepoznao čudesni dar slaboga da jakoga učini nježnim! Suprotstavivši tome vlastita iskustva, mislio je pun radosne namjere: “Oni doista veliki ljudi nipošto ne uzgajaju dosadni kult vlastite osobnosti, nego u drugima stvaraju osjećaj svoje uzvišenosti time što se spuštaju k nji­ ­ma i, ako je to nužno, za njih se žrtvuju!” Pogledao je u oči mladome ljubavnom paru koji je isprepleten dolazio uzbrdo i njemu ususret; bio je siguran u pobjedu uz prijateljski prijekor, čime ih je trebao ohrabriti na krepost.

Bio je to prilično običan ljubavni par, a mladi obješenjak, njegov muški dio, stisnuo je oči uzvraćajući mu pogled, iznenada isplazio jezik i rekao “Bee!” Lindner, nepripravan na tu porugu i podlu prijetnju, uplašio se; no pravio se kao da je ne primjećuje. Volio je djelovati i pogled mu je potražio pozornika koji je trebao biti u blizini da bi osigurao javnu sigurnost časti; no pritom mu je noga za­ pela za kamen, a brzi pokret spoticanja poplašio je jato vrabaca smješteno za Božji stol oko hrpe konjskoga izmeta. Žvrgoljenje vrabaca upozorilo je Lindnera, pa je u posljednji trenutak, prije ponižavajućega pada, plesački prikrivenim pokretom uspio preskočiti dvostruku prepreku. Nije se osvrtao i nakon nekoga vremena bio je sobom zadovoljan. “Čovjek mora biti tvrd poput dijamanta i nježan poput majke!” domislio se stare definicije iz sedamnaestoga stoljeća.

Budući da je cijenio vrlinu skromnosti, ni u jedno dru­ ­go doba nije tvrdio ništa slično glede samoga sebe, ali takvo uzbuđenje krvi izazvala je Agathe! S druge strane, - 33 -

negativni pol njegovih osjećaja stvorila je situacija što je ta nebeski nježna žena koju je pronašao u suzama kao anđeo služavku u rosi – oh, nije htio pretjerivati, ali kako sklonost pjesništvu odmah tjera predaleko!, pa je zato nastavio strože – što je ta nesretna žena upravo bila na putu da prekrši zakletvu predanu u Božje ruke; jer tako je vidio njezinu želju za razvodom braka. Nažalost joj nije s potrebnom odlučnošću licem u lice – o Bože, kakve li opet bliskosti u tim riječima! – nije joj to dakle dovoljno odlučno predočio; sjećao se samo kako je općenito govorio o klimavome moralu i sredstvima zaštite od toga. Inače ime Božje pritom mu jamačno nije prešlo preko jezika, osim možda kao fraza bez sadržaja; a opuštenost, nesputana ozbiljnost, moglo bi se upravo reći lišena poštovanja, s kojom ga je Agathe pitala vjeruje li u Boga, povrijedila ga je čak još i u sjećanju. Naime stvarno pobožan čovjek sebi ne dopušta da jednostavno slijedi neki poticaj i sa sirovom neposrednošću pomisli na Boga. Da, u tome tre­ nutku kada se Lindner prisjetio te drskosti, grozio se Agathe kao da je stao na zmiju. Odlučio je da ako ikada dođe u situaciju da joj ponovi svoje opomene, tada će sve prepustiti samo snažnome razboru, primjerenom zemaljskim pitanjima, zbog čega i jest na svijetu, jer ne može svaki neodgojen čovjek svojim odavno odlučenim nedoumicama zanovijetati Bogu; zbog toga se odmah počeo služiti tim razborom, pa mu je na pamet palo ponešto što bi trebalo reći ženi koja posrće. Primjerice da brak nije privatna, nego javno ustanovljena stvar; da ima uzvišenu zadaću razvijanja osjećaja odgovornosti i suosjećanja, a i zadaću koja čeliči narod, onu da ljude vježba u podnošenju neugodnih poteškoća; možda i to da brak upravo pri duljem trajanju predstavlja najbolju zaštitu od pretjerane pohote, makar bi to trebalo ubaciti s puno takta.

O čovjeku, možda i s pravom, imao je predodžbu vreće

- 34 -

pune vražićaka koju valja čvrsto zavezati, a vezicu je vidio u ne­pokolebivim načelima.

Kako je taj suosjećajni muškarac, čiji tjelesni dio osim u duljinu ni u kojemu smjeru nije ispao pretjeranim, došao do uvjerenja da se na svakome koraku valja zauzdavati, to je, dakako, bila zagonetka koju lako može riješiti samo onaj tko upozna prednosti takvoga postupka. Nakon što je već stigao u podnožje brežuljka, preko puta mu je prešla kolona vojnika, a on je nježno dirnut gledao oznojene mladiće s kapama gurnutima na zatiljak, koji su s licima otupjelima od umora izgledali poput povorke prašnjavih gusjenica. Njegova odbojnost prema lakomislenosti s kojom se Agathe odnosila prema pitanju razvoda braka pri tome je prizoru bila sanjalački ublažena radošću zbog toga što se to trebalo dogoditi njegovu slobodoumnom kolegi Hagaueru, a taj je osjećaj u svakome slučaju bio pogodan da ga ponovno podsjeti na nužno nepovjerenje u ljudsku prirodu. Sebi je dakle poduzeo da Agathi – ponudi li se zaista prigoda za to još jednom i bez njegova udjela u tome – ne štedeći je predoči da samoljubive sile naposljetku djeluju još samo uništavajuće i da se njezinu osobnu malodušnost, kolika god da jest, mora podrediti moralnome uvidu da je stvarno životno iskušenje tek za­ jednički život.

No hoće li se za to još jednom pružiti prigoda, očito je bila prva točka kamo su se Lindnerove duhovne snage tako živahno usmjerile. “Postoje mnogi ljudi plemenitih osobina, koje jedino što nisu okupljene u nekom nepo­ kolebivom uvjerenju”, zamislio je da će reći Agathi, ali kako da to učini ako je ponovno ne vidi? Ipak se pomisao da bi ga ona mogla potražiti protivila svim njegovim predodžbama o nježnoj i netaknutoj ženstvenosti. “To bi joj se najodlučnije trebalo odmah predočiti!”, tako je to sebi poduzeo, a budući da je stvorio tu nakanu, više nije

- 35 -

sumnjao u to da će prigoda i doći. Živo je sebe opominjao da razloge koje ona bude navodila kao ispriku treba nesebično proživjeti s njom prije nego što je uvjeri da je u krivu. Želio ju je pogoditi nepogrešivim strpljenjem, a nakon što je sebi predočio i to, u srce mu se spustio plemenit osjećaj bratske pažnje i brige, posvećenje za koje je primijetio da bi uopće trebalo počivati na vezama koje spolovi međusobno održavaju. “Tek najrjeđi muškarci”, povikao je s uzvišenim osjećajem, “imaju pojma kakvu duboku potrebu imaju plemenita ženska bića za plemenitim muškarcem koji se jednostavno obraća čovjeku u že­­ni, a da ga pritom odmah ne zasmeta spolna želja da se dopadne!” Mora da su mu te misli dale krila, jer nije znao kako je stigao do posljednje postaje električnoga tramvaja, no iznenada je stajao pred njim, a prije nego što je ušao, skinuo je naočale da bi ih očistio od maglice što se na njih uhvatila uslijed zagrijavajućih unutarnjih proce­ ­sa. Zatim se ubacio u kut, pogledao oko sebe po praznim kolima, pripremio novac za kartu, pogledao konduktera u oči i osjećao se posve spremnim da u divljenja vrijednoj društvenoj ustanovi nazvanoj Gradski tramvaj krene na put natrag. Ugodnim zijevanjem izrazio je umor od šetnje da bi se pribrao za nove zadaće, a neobična razmišljanja kojima se odao sažeo je u rečenicu: “Zaboraviti samoga sebe za čovjeka je najzdravije što postoji!”

40 Dobročin Protiv nepredvidivih skokova strastvenoga srca postoji samo jedno pouzdano sredstvo: plansko postupanje provedeno do kraja; a njemu, usvojenome pravodobno, Lindner je mogao zahvaliti kako svoje životne uspjehe tako - 36 -

i vjeru da je po prirodi strastven muškarac kojega je teško disciplinirati. Ujutro bi rano ustao, i zimi i ljeti u isti sat, za malim željeznim umivaonikom oprao bi lice, vrat, ruke i sedminu tijela, svakoga dana, dakako, drugu, a ostatak bi istrljao mokrim ručnikom, pa bi kupanje, tu dugotrajnu i pohotnu radnju, mogao ograničiti na jednu večer svaka dva tjedna. U tome je bila sadržana mudra pobjeda nad materijom; a tko je ikada imao prilike vidjeti nedostatne mogućnosti pranja i neudobne postelje kojima su se zadovoljavale osobnosti koje su postale povijesno važnima, taj će se teško moći oteti zaključku da između željeznih postelja i željeznih muškaraca mora postojati veza, iako u tome ne treba pretjerivati, jer inače možemo odmah početi spavati na posteljama od čavala. Ovdje je dakle razmišljanju postavljena i posrednička zadaća, pa nakon što se Lindner oprao u odsjaju poticajnih primjera, s mjerom je i brisanje iskoristio za to da tijelo malo stavi u pokret spretnom upotrebom ručnika. Ipak je to sudbonosna zabuna, temeljenje zdravlja na životinjskome dijelu čovjeka, a zapravo su duhovna i moralna plemenitost ono iz čega proizlazi tjelesna otpornost; ako to i nije uvijek točno u vezi s pojedincem, utoliko je to jamačno točnije na velikom uzorku, jer snaga naroda posljedica je od­ govarajućega duha, a ne obratno. Lindner je zbog toga po­sebno i brižno oblikovao svoje trljanje ručnikom, izbjegavajući bezobzirnim pokretima provesti uobičajeno po­ klonstvo muškim idolima, nego je uključio svoju cijelu osobnost tako što je kretnje tijela povezao s lijepim unutar­njim zadaćama. Posebno je prezirao vratolomno obožavanje odrješitosti, koja se, uvezena izvana, već i u njegovoj domovini ponekome činila idealom. Odmicanje od nje potpuno je pripadalo njegovim jutarnjim vježbama. Pritom ju je pri gimnasticiranju udova s velikom brižnošću zamjenjivao pristupom primjerenijim državniku, a napon volje povezivao je s pravovremenim - 37 -

popuštanjem te prevladavanje boli s razboritom ljudskoš­ ­ću; kada bi u svrhu zaključne vježbe hrabrosti primjerice skakao preko položenog stolca, činio je to s podjednakom dozom suzdržanosti kao i povjerenja u sebe. Takvo razvijanje cijeloga bogatstva ljudskih mogućnosti učinilo mu je gimnasticiranje, nakon što je počeo s njim prije nekoliko godina, pravim vježbama vrlina.

Još bi usput trebalo reći nešto i protiv demona prolaznoga samopotvrđivanja, koji se pod parolom njege tijela dohvatio po sebi zdrave ideje sporta, a dodatno i nešto protiv posebnoga ženskog oblika toga demona u vidu održavanja ljepote. Lindner je sebi umišljao da pripada rijetkima koji svjetlo i sjenu znaju ispravno razdijeliti i u tome, onako kao što je bio spreman posvuda iz duha vremena izvući nepokvarenu jezgru, spoznao je i moralnu obvezu da se svijetu prikazuje toliko zdravim i ugodne vanjštine koliko je god to moguće. Svakoga je jutra brižno njegovao bradu i kosu, nokte je držao podrezanima i opsesivno čistima, na kosu je stavljao nešto briljantina, a na stopala, koja su tijekom dana morala podnijeti mnogo, nešto zaštitne pomade: tko bi, s druge strane, mogao za­ nijekati da svjetska žena provodi dan uz pretjeranu količinu pozornosti posvećene tijelu? No ako to zaista ne može biti drukčije – ženama je rado nježno izlazio ususret, posebno zato što su se među njima mogle nalaziti i one utjecajnih supruga – nego da se vodice za kupanje i lice, pomade i maske, umjetni dodaci za ruke i stopala, maseri i frizeri izmjenjuju u neprekidnome nizu, onda je kao protutežu takvoj jednostranoj njezi tijela preporučivao pojam brige za unutarnju ljepotu, iznijet u javnome govoru, ili skraćeno duševnu njegu. Neka nas primjerice pranje opomene na unutarnju čistoću, mazanje na obveze prema duši, masaža na ruku sudbine u kojoj se nalazimo, a turpijanje nokata na nogama na to da i u još većim dubinama tijela trebamo biti lijep prizor. Tako je svoju - 38 -

sliku prenosio na žene, ali im je prepuštao da same prilagode pojedinosti potrebama svojega spola.

Dakako, moglo se dogoditi da netko nepripremljen zbog dojma što ga je Lindner ostavljao pri radnjama u svrhu postizanja ljepote i zdravlja, a posebno prigodom pranja i brisanja, prasne u smijeh, jer njegovi su pokreti, gledano samo tjelesno, izazivali predodžbu labuđega vrata koji se uvija na razne strane, a osim toga se ne sastoji od pravilnoga zavoja, nego od šiljatih elemenata koljena i laktova. Kratkovidne oči bez naočala gledaju pritom mučenički u daljinu, kao da im je pogled odrezan blizu oka, a pod bradom su meke usnice napućene od napora.

No onaj tko zna gledati duhovno, vjerojatno može doživjeti cjeloviti proces, odnosno vidjeti vanjske i unutarnje sile kako zrelo promišljeno podupiru jedne druge. I kada bi Lindner pritom mislio na jadne žene koje provode sate u kupaonici i garderobi i maštu potiču jedino kultom tijela, rijetko bi se mogao othrvati pomisli koliko bi im pomoglo kada bi ga jednom mogle promatrati. Bezazleno i čisto pozdravljaju suvremenu njegu tijela i u njoj sudjeluju zato što u svojemu neznanju ne slute da takva velika pozornost posvećena životinjskome dijelu u njemu iznimno lako pobuđuje apetite koji čovjeku mogu uništiti život ako ih se ne učini strogo svrsishodnima!

Uopće je Lindner sve s čim bi došao u dodir pretvarao u moralni zahtjev; bez obzira na to je li bio odjeven ili nije, svaki unaprijed određen sat u danu do nastupa sna bez snova bio mu je ispunjen važnim sadržajem. Spavao je sedam sati; njegova nastavnička dužnost, koju je Ministarstvo s obzirom na njegovu dobro prihvaćenu spisateljsku djelatnost ograničilo, zahtijevala je od njega tri do pet sati dnevno, u što je bilo uključeno i predavanje o pedagogiji dvaput tjedno na sveučilištu; pet povezanih sati – to je gotovo dvadeset tisuća sati u desetljeću! – bilo je posvećeno čitanju; dva i pol sata služila su zapisivanju - 39 -

vlastitih radova koji su iz nutrine njegove osobe tekli bez zastoja poput bistroga izvora; obroci su zauzimali jedan sat dnevno; jedan je sat bio posvećen šetnji, a istodobno i uzdizanju po velikim stručnim i životnim pitanjima, dok je jedan drugi sat bio posvećen poslom uvjetovanoj promjeni mjesta, a istodobno i onome što je Lindner nazivao malim promišljanjem, usredotočivanju duha na sadržaj upravo prošle i buduće djelatnosti. Drugi odsječci vremena bili su, djelomice jednom zauvijek, djelomice promjenjivo tijekom tjedna, predviđeni za odijevanje i svlačenje, vježbe, pisma, gospodarske zadaće, razne ustanove i korisno dru­ ženje. Također je prirodno što se izvođenje toga životnog plana nije odvijalo isključivo po njegovim glavnim i strogim crtama, nego je sa sobom nosilo još i raznolike poseb­ nosti poput nedjelje s njezinim svakodnevnim zadaćama, duljom šetnjom izvan grada svakih četrnaest dana, ili veliko kupanje, kao i svakodnevne dvostruke djelatnosti kojima je primjerice pripadalo Lindnerovo ophođenje sa sinom tijekom obroka ili pri brzome odijevanju vježbe karaktera u strpljivom prevladavanju nepredviđenih poteškoća.

Takve vježbe karaktera ne samo da su moguće nego su i nadasve korisne, a Lindner im je u osnovi bio sklon.

“U onome malenom što radim ispravno vidim sliku svega velikoga što se u svijetu radi ispravno”, moglo se pročitati već kod Goethea i u tome smislu obrok jednako kao i neka sudbonosna zadaća može poslužiti kao mjesto njegovanja vrline samosvladavanja i mjesto pobjede nad pohotom; da, na neposlušnosti gumba ovratnika, nepristupačnoga svakom promišljanju, um s dubljim uvidom može naučiti kako se ophoditi s djecom. Lindner Goethea nipošto nije u svemu promatrao kao uzor, no kakvu sve dragocjenu poniznost već nije izvukao iz toga što je pokušao čekićem zabiti čavao u zid, sam zakrpati poderanu rukavicu ili

- 40 -

popraviti pokvareno zvonce: ako bi se pritom udario po prstima ili se ubo, prouzročeni bol, ako i ne odmah, onda nakon nekoliko groznih sekundi, bio bi prevladan radošću zbog marljiva duha čovječanstva koji se skriva čak i u takvim sitnim vještinama i njihovu stjecanju, što obrazovan čovjek na svoju opću štetu danas oholo smatra prevladanim! S ugodom je onda osjetio kako se u njemu uzdiže Goetheov duh i u tome je uživao utoliko više što se zahvaljujući postupcima novoga doba ipak osjećao nadmoćnim klasikovoj sklonosti praktičnome i povre­ menome uživanju u promišljenoj manualnoj spretnosti.

Lindner je uopće bio oslobođen idolatrije staroga autora koji je živio u tek napola prosvijećenome svijetu i zato precjenjivao prosvjećenost te ga je za uzor uzimao više u simpatično-sitnim nego u velikim i ozbiljnim stvarima, da i ne govorimo o zloglasnoj putenosti zavodljivoga ministra.

Njegovo je obožavanje dakle bilo brižno odvagnuto.

Unatoč tome već se neko vrijeme u njemu širilo i neobično nezadovoljstvo koje je Lindnera često tjeralo na razmiš­ ljanje. Oduvijek je vjerovao da ima ispravnije poimanje junačkoga od Goethea. O Scevolama koji guraju ruke u vatru, Lukrecijama koje se probadaju ili Juditama koje odsijecaju glave onima tko im ugrozi čast – “motivima” kakve bi Goethe uvijek smatrao značajnima, iako se sam njima nije bavio – Lindner nije imao posebno dobro miš­ ljenje. Čak je unatoč autoritetu klasika bio uvjeren da ti muškarci i žene, koji su počinili zločine zbog svojih osobnih uvjerenja, danas ne pripadaju u kazalište, nego na sud. Njihovoj sklonosti teškim tjelesnim ozljedama suprotstavljao je “unutarnje i socijalno” shvaćanje hrabrosti.

U razgovoru i mislima išao je čak tako daleko da je u notes upisao zrelo promišljenu bilješku o tome kako bi trebalo ukoriti njegovu kućepaziteljicu zbog pretjerane revnosti,

- 41 -

zato što pri radu ne treba samo slijediti vlastite strasti nego se moraju uzeti u obzir i razlozi drugih. Kada bi izgovorio tako nešto, imao bi osjećaj da u pristalome civilnom odijelu kasnijega stoljeća gleda unatrag prema bombastičnoj moralnoj odjeći iz prošlosti.

Natruha smiješnoga, povezana s takvim primjerima, nije mu promicala, no nazivao ju je smijehom duhovnih mangupa; za to je imao dva čvrsta razloga. Kao prvo, nije tvrdio samo da se svaki povod može jednako dobro iskoristiti i za slabljenje i za jačanje ljudske prirode, nego su mu se sitniji povodi činili čak pogodnijima za jačanje od velikih stvari, jer sjajnim iskazivanjem vrline nehotice se potiče ljudska sklonost nadmenosti i oholosti, dok se ne­ primjetan, svakodnevni izraz općenito sastoji od neza­ činjene i čiste vrline. Kao drugo, planski uzgoj moralnoga narodnog blaga (taj je izraz Lindner volio usporedno s voj­ničkom riječju “odgoj” zbog njegove seljačke i istodobno posve inovativne dimenzije) ne smije zapostaviti “male prilike” i zato što je bezbožničko mišljenje, što su ga osmislili “liberali” i slobodni zidari, da veliki ljudski dosezi dolaze takoreći ni iz čega, makar to nazvali i genijem, već tada zastarijevalo. Oštrije svjetlo javne pozornosti već je prikazivalo “junaka”, kojega je prijašnje doba učinilo nadmenom pojavom, kao neumornoga malog rad­nika koji se stalnim marljivim učenjem mora pripremati na otkrića, koji kao atlet s vlastitim tijelom mora postupati tako bojažljivo kao operni pjevač s glasom, a kao politički narodni obnovitelj mora ponavljati uvijek isto pred bezbrojnim skupovima. A o tome Goethe, koji je cijeloga života ipak ostao građanski plemić i uživao u ugodnome životu, još nije imao pojma; no Lindner je vidio da to dolazi! Zato je bilo i razumljivo što je kanio uzeti u zaštitu Goetheov bolji dio pred onim prolaznim i što je ono promišljeno-socijalno, što je ovaj posjedovao

- 42 -

u tako ohrabrujućoj mjeri, pretpostavljao tragičnome; dalo bi se braniti i to da nije bilo nepromišljeno što se čovjekom ugroženim opasnim strastima smatrao ni iz jednoga drugog razloga osim što je bio sitničav.

Zaista je onda uskoro jednom od najdražih ljudskih mogućnosti postalo podvrgavanje “režimu”, što se protiv debljine primjenjuje s jednako dobrim uspjehom kao i u politici i duhovnome životu. Pritom strpljenje, poslušnost, redovitost, ravnodušnost i druge vrlo uredne osobine po­staju glavnim sastavnicama čovjeka u privatnome stanju, dok sve ono neobuzdano, nasilno, ovisničko i opasno, čega se on kao divlji romantik također ne može lišiti, pronalazi sjajno sjedište u režimu. Vjerojatno je ta ne­ obična sklonost podčinjavanju režimu ili pak naporan, neugodan i ograničen život po uputama liječnika, na­ stavnika gimnastike ili nekog drugog tiranina, iako to možemo i preskočiti uz jednaki neuspjeh, već rezultat kretanja u smje­­ru države radnika, ratnika i mrava, kojoj se svijet približava. No tu je bila i granica koju Lindner više nije bio kadar prekoračiti i do koje mu pogled više nije dosezao, jer mu je to njegovo geteovsko nasljeđe onemogućivalo. Njegova pobožnost, po svemu sudeći, nije bila one vrste koja bi se s time kosila, jer božansko je prepuštao Bogu, a nerazrijeđenu svetost svecima; no nije mogao zamisliti da se odrekne svoje osobnosti, pa mu se svjetskim idealom činila zajednica potpuno odgovornih, moralnih osoba, koja se kao civilna Božja vojska, doduše, bori protiv nestalnosti niske prirode i svakodnevicu čini svetom, no to ipak ukrašava velikim umjetničkim i znanstvenim dosezima. Da je netko zbrojio njegovu podjelu dana, upalo bi mu u oči da ona u svakoj inačici obuhvaća samo dvadeset tri sata; nedostajalo je dakle šezdeset minuta do punoga dana, a od tih šezdeset četrdeset je jednom zauvijek bilo posvećeno razgovoru i brižljivom bavljenju

- 43 -

nastojanjima i prirodom drugih ljudi, čemu je pridodavao i posjet umjetničkim izložbama, koncertima i raznim zabavama. Mrzio je te priredbe. Gotovo svaki put svojim bi mu sadržajem povrijedile dušu. Za njegov pojam u tim se neplanskim i precijenjenim razonodama iživljavala zlo­ kobna suvremena živčana napetost sa svojim pretjeranim podražajima i stvarnim patnjama, svojom nezasitnošću i nestalnošću, znatiželjom i neizbježnim raspadom morala. Čak bi se potreseno nasmiješio u svoju tanku bradu kada bi u takvim prigodama viđao “čovječuljke i ženice” užarenih obraza pri kulturnome idolopoklonstvu. Nisu znali da se životna snaga povećava sužavanjem, a ne razbijanjem u čestice. Svi su patili od straha da neće imati vremena za sve, a nisu znali da imati vremena ne znači ništa drugo do ne imati vremena za sve. Lindner je uvidio da loše stanje živaca ne dolazi od rada i njegove žurbe, koje optužujemo u ovo doba, nego da, naprotiv, potječe od kulture i humanizma, od stanki, od prekida posla i slobodnih minuta kada čovjek želi živjeti sebe i traži nešto što bi mogao smatrati lijepim, ili zadovoljstvom, ili važnim: te su minute ono iz čega se uzdižu isparenja nestrpljenja, nesreće ili besmisla. Tako je to doživljavao, i da se pitalo njega, odnosno vizije kakve je u takvim trenucima imao, sve bi te hramove umjetnosti pomeo željeznom metlom, a slavlja rada i uzdizanja, na kratku uzicu ve­ zanih uz svakodnevno djelovanje, zauzela bi mjesto tih takozvanih duhovnih događanja; zapravo ne bi trebalo uči­niti ništa drugo nego od cijeloga doba dnevno oduzeti tek nekoliko minuta koje svoje bolesno postojanje zahvaljuju pogrešno shvaćenoj liberalnosti. No nikada nije uspio skupiti odlučnost da to iznese ozbiljno i javno, u obliku drukčijemu od nekoliko aluzija.

Lindner je iznenada podigao pogled, jer za toga sanjarenja još uvijek se vozio tramvajem i osjećao se iznervirano

- 44 -

i klonulo, onako kako to nastaje neodlučnošću i sprije­ čenošću, i na trenutak je imao maglovit dojam da je cijelo vrijeme razmišljao o Agathi. Imala je i tu čast da se neraspoloženje, koje je započelo bezazleno u vidu radosti zbog Goethea, sada stopilo s njom, iako se za to nije mo­gao raspoznati nikakav razlog. Zbog toga je Lindner po običaju opomenuo sam sebe: “Posveti dio svoje samoće mirnome razmišljanju o bližemu, posebno ako se s njim ne slažeš; možda ćeš onda bolje razumjeti ono što te odbija i to naučiti koristiti, poštedjet ćeš njegove slabosti i ohrabriti mu vrline koje su možda samo ustrašene!” prošaptao je nijemih usta. Bilo je to jedno od temeljnih načela što ih je oblikovao protiv upitnih postupaka takozvane kulture i u kojima je obično pronalazio opuštenost; ona mu je omogućivala da ih lakše podnese. No uspjeh je izostao, a pravednost očito nije bila ono što mu je ovaj put nedostajalo. Izvukao je sat iz džepića. Potvrdilo se da je Agathi posvetio više vremena nego što ga je imao na raspolaganju. No ne bi bio mogao to učiniti da u njegovu dnevnome planu nije bilo predviđenih dvadeset minuta za neizbježne gubitke vremena. I pokazalo se da će mu na tome računu za pokrivanje gubitaka, toj nužnoj rezervi vremena, čije su dragocjene kapi bile spojno ulje u tijeku njegova dana, čak i toga neuobičajenog dana ostati još deset minuta nakon što uđe u kuću. Je li ga to obodrilo? Sjetio se još jedne vlastite životne izreke, već drugi put danas: “Što nepokolebivijim postaje strpljenje u tebi”, rekao je Lindner Lindneru, “to ćeš sigurnije druge pogoditi u srce!” A pogoditi u srce, to mu je pričinjalo zadovoljstvo i odgovaralo i onome junačkom u njegovoj prirodi; pritom nije bilo važno što tako pogođeni nikada ne uzvraćaju.

- 45 -

- 544 -

Robert Musil (1880.–1942.) bez sumnje je jedan od naj­ va­žnijih europskih pisaca dvadesetog stoljeća. Esejist, dra­matičar, pripovjedač i romanopisac razmjerno je malo objavljivao, ali upravo zahvaljujući njegovoj erudiciji i velikoj samokritičnosti sva njegova djela idu u red istinskih remek-djela. Od romana prvijenca Pomutnje gojenca Törlessa (1906.) preko novela sakupljenih u zbirci Tri žene (1924.) te drama Zanesenjaci (1921.) i Vincenc i prijateljica uglednih muškaraca (1924.) do najvažnijega, nikada završenog romana Čovjek bez osobina, Musil je bio apsolutni perfekcionist, ali i vrlo zahtjevan autor. Sva su njegova djela i danas itekako važna, a Čovjek bez osobina u svim je anketama i kritikama roman bez kojeg se ne može zamisliti suvremena europska književnost.

- 545 -

- 546 -

Andy Jelčić diplomirao je anglistiku i germanistiku 1982. i magistrirao na području teorije književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1986. Od 1988. slobodni je prevoditelj, pisac i književni komentator. Preveo je petnaestak drama (McDonagh, Shakespeare, Hübner, Ruhl, Zadow i Martin) i asistirao pri njihovu postavljanju na scenu, libreto Mozartove Čarobne frule i raznu poeziju.

Preveo je brojna izdanja s područja arhitekture i umjetnosti te veći broj važnijih teorijskih i proznih književnih djela (Auerbach, Rauchensteiner, Belting, Doderer, Musil, Sebald, Burnside, Winkler, Menasse, Ransmayr, Henisch, Erpenbeck itd.).

Od 2011. do 2013. bio je potpredsjednik Europskoga savjeta društava književnih prevodilaca. Bio je voditelj brojnih prevodilačkih i spisateljskih radionica širom Europe (Sarajevo, 2011., Cetate, 2012., TransStar Tübingen, 2013.–2015.). Održao je niz stručnih predavanja (Ingeborg Bachmann Tage Klagenfurt, 2009., Bruxelles, 2011., Bukurešt, 2013., Ysper, 2015., i Beč u mnogo navrata). Član je DHKP-a i Austrijskoga društva književnih prevodilaca. Dobitnik je nagrade DHKP-a za 2004. i državne nagrade Iso Velikanović za 2008. godinu, austrijske premije za posebno uspjeli prijevod austrijskoga autora 2014., 2015., 2016. i 2018., nagrade Albert Goldstein 2016. i 2018. te prije svega Austrijske državne nagrade za književno prevođenje 2017.

- 547 -

Dobio je više nagrada za kratke priče u Hrvatskoj i inozemstvu, između ostaloga i MasterCardovu nagradu za najbolju kratku priču 2014., nagradu Slavko Kolar za najbolju satiričnu priču 2017. te nagradu Stjepko Težak 2018. i 2019. Autor je dvaju romana. Živi u Beču i Zagrebu.

- 548 -

Sadržaj

predgovor Zašto je roman nezavršen?

5 Smjerovi i faze pisanja 7 Povratak početnim inačicama iz dvadesetih godina 10 Uspostava aparata 12 Dosadašnja izdanja 15 Specifičnosti izbora poglavlja iz ostavštine u hrvatskome prijevodu 39 Nakon susreta 40 Dobročin 41 Brat i sestra sljedećega jutra 42 Po nebeskim ljestvama u tuđi stan 43 Dobročin i Nedobročin. Ali i Agathe 44 Razgovor s težinom 45 Početak niza čudnovatih doživljaja 46 Mjesečina po danu 47 Šetnja među ljudima 48 Ljubav čini slijepim. Ili poteškoće ondje gdje ih nitko ne traži 49 General Stumm baca bombu. Svjetski mirovni kongres 50 Agathe pronalazi Ulrichov dnevnik 51 Velike promjene - 549 -

19 31 36 46 52 58 66 78 85 96 107 118 130 139

52 Agathe na svoje nezadovoljstvo nailazi na povijesnu skicu psihologije osjećaja 53 Izvješća “D” i “L” 54 Naivni opis nastanka osjećaja 55 Osjećanje i ponašanje. Nesigurnost osjećaja 56 Dobročin pjeva 57 Zbilja i ekstaza 58 Ulrich i dva svijeta osjećaja

148 160 171 180 195 212 220

Noćni razgovor 230 Udisaji ljetnoga dana 236 Sazviježđe brata i sestre ili Nerazdvojeni i nesjedinjeni 249 Pokušaji da se zavoli monstruma 265 Vrtno poglavlje s generalom 274 General Stumm o genijalnosti 284 Genijalnost kao pitanje 296 Opis jednoga kakanijskog grada 301 Razgovori sa Schmeißerom 316 Zašto ljudi nisu dobri, lijepi i iskreni, nego to radije žele biti 321 Grof Leinsdorf kod Ulricha 327 Uzbuđenje i u zraku 328 Agathe kod Lindnera 334 Peter i Agathe 345 San 349 Agathina Pirova pobjeda nad vlastitim odvjetnikom 353 Kriza i odluka 361 Putovanje 367 Rana šetnja 393 Lišćem ovjenčano primirje između Waltera i Clarisse 413 Dvospolac 426 Silovanje 433 - 550 -

Posjet 439 Otok zdravlja 463 Polaganje računa 481 Hans Sepp kao novak 483 Leo Fischel na visini 490 Samoubojstvo Hansa Seppa 496 Zavođenje Diotime 514 Gerda kod Ulricha 523 Razgovor s generalom 524 Grof Leinsdorf i Hagauer 525 Posljednji zapis u dnevniku 526 Ludnica 527 Lindner 528 Slomljeni Prometej 533 Agathe i Ulrich – zaključak 538 Ulrichov pogovor. Završna riječ.

542 O autoru O prevoditelju

545 547

- 551 -

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Na naslovnici Egon Schiele, “Muškarac s crvenom maramom”, 1913. © akg-images Godina izdanja 2019., kolovoz Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-155-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 552 -

- 553 -

Musilovu tehničkom i prirodoznanstvenom obra­ zovanju, a i radnim iskustvima stečenima kao knjiž­ ničar, urednik, časnik i službenik, treba zahvaliti što je pisanje promatrao kao racionalno pitanje kojemu je potrebna čvrsta organizacija. Musil nije držao mnogo do toga da se čovjek pri obavljanju spisa­ teljskoga poziva dade rukovoditi umjetničkim na­ dahnućem. Koliko god on ideje smatrao važnima za književni rad, ipak je bio uvjeren da ih se mora su­ stavno prikupljati, organizirati i prerađivati. Jedna od značajki Musilova pisanja jest ta što je ono već napisano stalno mijenjao. Sam je svoja proizvodna oruđa jednom opisao kao “visoku peć”. Za svaki manji i veći projekt Musil bi postavio takvu peć, književni laboratorij. No oruđa za golemi roman Čovjek bez osobina po opsegu i složenosti premašuju sva druga; razvila su sveobuhvatni instrumentarij koji uključuje sve književne i misaone supstancije.

Walter Fanta

199,00 kn ISBN 978-953358155-2

- 554 -

9 789533 581552

www.fraktura.hr