Crni gavran i bijele vrane

Crni gavran i bijele vrane

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture Bezdan Majstorović i Margarita Božji gnjev Svježe obojeno Planet Friedman

-2-

Josip Mlakić

Crni gavran i bijele vrane

Fraktura -3-

© Josip Mlakić i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-956-5 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 991040

-4-

“U 12.03, lančani sudar četiriju automobila na križanju Sunseta i La Cienege rezultirao je s petero-šestero povrijeđenih; (...) sudar su zajednički izazvali klaun u smeđem De Sotu i pješadijski major u stožernom vozilu Cook Campa, koji su se utrkivali vozeći bez ruku, držeći u krilu pse sa slavljeničkim, papirnim kapama na glavi.”

James Ellroy, Veliko ništavilo

-5-

Napomena autora Svi likovi i dogaÄ‘aji su izmiĹĄljeni, ali sam nastojao stvarnost zemlje, Bosne i Hercegovine, u kojoj se odvija radnja ovog romana, prikazati gotovo dokumentaristiÄ?ki.

-6-

1.

T

ruplo su pronašli bunovni šumski radnici novotravničke šu­marije oko sedam ujutro. Bilo je ostavljeno u šumi, stotinjak metara od makadamskog puta iz smjera Novog Travnika prema Gornjem Va­kufu – Uskoplju.

Put je vodio kroz kanjon Bistričke rike koja se desetak kilometara dalje ulijevala u Vrbas. Osjetili su u jednom trenutku nesnosan zadah i vidjeli rojeve zlatnih i zelenih muha koje su se vrtjele u njegovoj orbiti, i to ih je odvelo do trupla.

Bilo je nemarno prekriveno granjem koje je bilo odsječeno nožem s obližnjeg bora. Lice mu je iz blizine bilo razneseno sačmaricom, a po krvavoj kaši od kostiju, kože, mesa i borovih iglica orgijali su crvi. Bila je jesen, kada je kanjon Bistričke rike vjerojatno najljepše mjesto na svijetu. Zbog idealne nadmorske visine tu je izmiješano raslo valjda sve drveće koje se može susresti na ovim prostorima: hrast, bukva, bijeli bor, jelka, grab, makljen, javor, klen, brijest, divlja kruška, vrba, joha, ili sasušene divlje jabuke po čijim se krošnjama ugnijezdila imela. Lepeza boja njihova lišća bila je nevjerojatna. Ipak, raspadnuto truplo na neki se bolestan način uklapalo u taj idilični i divlji krajolik. Mjesto je bilo idealno odabrano: -7-

dnevno je tim putom prolazilo tek desetak automobila u oba smjera ili poneki kamion koji je s obližnje pilane vozio rezanu građu ili šifer,* a s obje strane kanjona bile su nepregledne šume. Moglo je biti pronađeno samo pukim slučajem, što se zapravo i dogodilo. Oluja je nekoliko dana prije povaljala drveće na jednom dijelu tu u blizini i šumski radnici trebali su počistiti taj krš.

Inspektori Vinko Marić zvani Sećija i Sadik Šarić, par koji su u policiji posprdno zvali Mijo i Zijo – Mijo je bio Vinko, Hrvat, a Zijo Sadik, Bošnjak – nijemo su promatrali tu sliku dok su tehničari oko njih razvlačili trake. Nisu imali dovoljno policijskih, te su na jednom dijelu postavili trake na kojima je pisalo “PTT kabel”. Sećija i Sadik nosili su kirurški zelene zaštitne maske koje nisu bogzna kako pomagale. Želudac im se prevrtao, iako su se obojica u ratu nagledala mrtvih, u svim oblicima: nagledali su se rasutih mozgova, trupala iskasapljenih granatama ili protupješačkim minama, potrganih ruku, nogu, pogođenih suboraca koji su se posljednjim atomima snage vukli po zemlji i iza kojih je ostajao široki krvavi trag...

U ratu su se zapravo nagledali “svježih” trupala, a ovo je bilo nešto sasvim drugo. Proveli su ga na suprotnim stranama, Sadik u Armiji BiH, a Sećija u HVO-u. Kod njih, u Srednjobosanskoj županiji, odnosno kantonu, sve je išlo u paru, Hrvat-Bošnjak, uključujući i riječi: županija-kanton, kruh-hljeb,

Šifer je drveni otpad koji nastane u pilani i upotrebljava se za loženje ili u proizvodnji peleta. *

-8-

crno-bijelo, odnosno bijelo-crno, ovisno o kutu gledanja. Tu je sve bilo podijeljeno, raskrojeno. To “savezništvo” bilo je prisilno, uspostavljeno nakon “Daytona”, kada su Amerikanci Hrvate i Bošnjake nakon iscrpljujućeg i udarničkog međusobnog ubijanja doveli na distancu policijskih lisičina čije su klju­ čeve bacili u mutnu Lašvu. Ili Vrbas. Ipak, Sećija i Sadik, Mijo i Zijo, besprijekorno su plivali u toj nametnutoj simbiozi, svojevrsnoj bratstvojedinstvujućoj utopiji koja je puštala na sve strane.

“U pičku maternu!” rekao je Sadik.

Govorio je nerazgovijetno, zbog maske na licu, ali se unatoč tome razumjelo što je rekao, jer se jedino to zapravo i moglo reći.

Bio je to mlađi muškarac. Na nogama je nosio tenisice Nike. Imao je hlače od svijetlog jeansa slične onima kakve se za dvadesetak maraka mogu naći na bilo kojoj lokalnoj pijaci ili u FIS-u,* tamnozelenu pletenu majicu i crnu kožnatu motorističku jaknu koja je bila ulijepljena skorenom krvlju, komadićima lubanje i krpicama kože. Bedra su mu izgrizle divlje zvijeri ili psi lutalice. Bedrena kost na mjestima se bijeljela, tamo gdje su je crvi počistili od ostataka mesa. Sećija je pomislio na pse. Da se morao kladiti, stavio bi lovu na njih.

Pasa lutalica bili su puni bosanskohercegovački gradovi. Bili su gladni i dezorijentirani, a već odavno neki su čopori napustili gradove i lutali okolo, uglavnom uz prometnice ili oko

*

FIS je veliki trgovački centar u blizini Viteza u središnjoj Bosni.

-9-

sela, tamo gdje se moglo pronaći bilo što od hrane. Ti su bili najopasniji. Napadali su ovce, davili ovčarske pse koji su ih čuvali i noću bjesomučno zavijali. Upadali su u torove, pre­ žderavali se svježe zaklanom janjetinom, a zatim se tromo, punih trbuha i krvavih njuški, vukli prema šumi ili nespretno bježali od kiše sačme iz lovačkih pušaka iz kojih su ih gađali vlasnici zaklanih janjaca. Kada su se dovezli ovamo, nekoliko kilometara od mjesta gdje je pronađeno truplo, iz smjera Novog Travnika, vidjeli su čopor od pet-šest pasa koji su razvlačili crijeva po klaoničkom otpadu što su ga lokalni mesari noću krišom dovozili i ostavljali uz put. Bilo je tu, ostavljenih prije, oglodanih govedskih lubanja te savršeno bijelih čeljusti koje su isprale kiše. Podsjećali su na dostojne spomenike ljudskoj “dovitljivosti”.

Tehničari su napravili na desetke snimaka, a zatim pospremili truplo u plastičnu vreću. Na mjestu gdje je ležalo ostao je bijeli sag od crvi. To je bilo sve. Šumski radnici za to su vrijeme, nakon prvotnog šoka, sjedili pored puta sa svojim motornim pilama i sjekirama i nezainteresirano promatrali strku oko sebe. Čekali su autobus da ih pokupi i vrati natrag. Zaudarali su na motorno ulje, piljevinu i ustajali znoj. Pili su jeftino domaće pivo iz dvolitarskih plastičnih boca koje su zvali bambučama ili razrijeđeno kiselo mlijeko iz litarskih staklenih boca i jeli ono što su od kuća ponijeli za ručak, uglavnom sendviče od jeftine pileće salame koja je imala okus piljevine. Jedan od njih, mlađi muškarac čiji izgled nije odavao neku naročitu inteligenciju, imao

- 10 -

je na sebi Milanov dres s Maldinijevim imenom i velikom tri­ com na leđima.

“Maldini!” rekao je Sadik.

“Reci, gospodine!” rekao je Maldini.

“Recite se kaže”, rekao je netko od radnika. “Čuj, reci!”

“Jebeš li išta?” upitao je Sadik.

Radnici su se nasmijali, a Maldini se u nelagodi zacrvenio.

Slične gluposti imale su zakašnjeli, naknadni efekt mačke iz horor-filmova, lažnog vrhunca iza kojeg nastupi užas. U ratu su radili slične stvari, teški miris krvi nisu mogli dokraja neutralizirati velikim količinama alkohola ili oblacima dima od “trave”, već u kombinaciji sa sličnim, neočekivanim glupostima. Ovo “Jebeš li išta?” bio je klasik.

- 11 -

2.

B

io je to mladić star dvadesetak godina. Nikakvi dokumenti nisu pronađeni uz njega, a jagodice kažiprsta na obje ruke bile su odsječene, možda istim onim nožem kojim su ubojice od­sjekli granje s bora da prikriju truplo. Pretpostavljali su da je riječ o muslimanu, jer je bio osunećen. A usto, mladić je preko prsa imao tajanstvenu tetovažu na arapskom.

Sadik ju je fotografirao, prebacio na službeni laptop i isprintao.

Laptop su rijetko upotrebljavali, najčešće je ležao na Sadikovu stolu, vrijedno sakupljajući prašinu.

“Imaš li koga da ti to prevede?” upitao je Sećija.

“Imam.”

“Podsjeća na natpise na mudžahedinskim zastavama.”

Sadik je kimnuo.

“Premlad je da bi imo s tim veze”, rekao je. “A usto, mislim da Arapi to ne rade. Tetovaža je za njih haram.” * Druga tetovaža bila je mnogo zanimljivija: mladić je

Haram je arapska riječ koja znači nešto zabranjeno, a često se upotrebljava u islamskom pravu kao nešto što religija zabranjuje. *

- 12 -

na desnoj nadlaktici imao tetoviranoga gavrana zloslutno otvorena kljuna koji se nalazio unutar kruga. Taj detalj podsjećao je na oznake vojnih postrojbi.

“Koji je ovo kurac!?” rekao je Sećija.

Sadik je fotografirao i taj detalj te fotografiju isprintao u dva primjerka. Sećija je svoj primjerak presavio na četiri dijela i ubacio ga u unutarnji džep jakne. Mrtvi mladić dobio je ime, identično kao i njihova istraga: “slučaj Gavran”.

“Je li bila kod vas ijedna jedinica koja se zvala Gavranovi, Vrane ili nešto slično?” upitao je Sećija.

“Znam za Crne labudove”, rekao je Sadik.

“Crni gavranovi, recimo?”

“Ne. Ako je i bila, ja nisam čuo za nju.”

“Pogledaj ovo!” rekao je Sadik.

Pokazivao je Gavranove nadlaktice.

“Bildao je?” upitao je Sećija.

“Ne samo to. Pumpo se steroidima.”

Sadik je dva puta tjedno odlazio u teretanu, pazio na prehranu i znao je o tome dosta.

“Ovako nešto možeš samo uz pomoć steroida”, rekao je Sadik.

Mladićeva odjeća, očišćena od crvi, ležala je na metalnom stolu pored trupla.

“Patike?” upitao je Sećija patologa. “Jesu li original?”

Znao je da se radi o skupim tenisicama, jer je njegova kći Lidija imala slične.

“Nemam pojma”, rekao je patolog. “Meni su sve iste. I laž­ njaci i originali. Postoji nešto drugo. Pronašao sam u ranama - 13 -

na licu vlakna od poliestera. Ne znam otkuda tu. Osim ako je ubijen negdje drugo, u automobilu na primjer, a zatim prebačen u šumu. Ja ne vidim drugog objašnjenja. Radi se o jakim vlaknima, poput onih na presvlakama ili sjedištima automobila.

Uvjeren sam da mu je lice razneseno u automobilu.”

“Ima li kakvih novijih prijava o ukradenim automobilima?” upitao je Sećija.

Ako je bio ubijen u automobilu, to je najvjerojatnije bilo ukradeno vozilo, što jeftinije, najčešće Golf II, koji su i amateri bez problema otvarali. To je bio uobičajeni obrazac. Policija se nije pretjerano trudila ući u trag takvim automobilima, niti su upadali u oči, jer je Golf II bio najčešći automobil na bosanskohercegovačkim prometnicama, iako je posljednji sišao s tvorničke trake prije više od trideset godina.

“Provjerit ću”, rekao je Sadik.

“Nek Sanela provjeri odjeću i patike”, rekao je Sećija.

Sanela je bila kći jedinica lokalnog moćnika. Bio je kantonalni tužitelj ili nešto slično, i jedan od ljudi koji su vedrili i oblačili za vrijeme rata. Imala je tridesetak godina i bila je udana. Nije imala djece. Studirala je u Sarajevu desetak godina, mijenjala fakultete, studirala je pravo pa ekonomiju i na kraju arapski. No bez uspjeha. Stari joj je potom kupio diplomu na nekakvom privatnom sveučilištu u Republici Srpskoj. Predstavljala se kao pravnica, iako nitko nije vidio što zapravo piše na njenoj diplomi. Sadik je tvrdio da je na ćirilici.

Sanela mu je bila povremena ljubavnica. Sadik se često hvalio time i njegovi odlasci u teretanu, pretpostavljao je Sećija, najviše su bili motivirani Sanelom, odnosno Sadiku je to bio - 14 -

jedini način koji mu je preostao da premosti razliku od petnaest-dvadeset godina između njih. Sanelin muž također je radio u županiji, bio je nekakav inspektor. Iritantni lik koji se izražavao u bombastičnim frazama, “uništio mu je život”, “stvar je u dvosmjernoj komunikaciji” (kao da postoji jednosmjerna?!) i slično, a koje je izgovarao sav zapjenjen i bijesan, tako da je Sećija na neki način bio zahvalan Sadiku što mu nabija rogove, jer mu je išao na živce. Ipak, u jednoj stvari Sanela je bila nenadmašna: poznavala je bolje no itko markice odjeće, parfema, cipela...

“Nemaš pojma koja je to kurvetina”, rekao je jednom Sadik Sećiji.

“Ti ćeš kad-tad završit na steroidima zbog nje”, rekao je ovaj.

“Steroidi su smeće”, rekao je. “Obična šminka.”

“A vijagra?”

“Znaš li onu rečenicu iz Derviša Meše Selimovića? O četrdesetima?”

Sadik je početkom 1992. završio književnost na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Studirao je desetak godina.

Na­pustio je Sarajevo petnaestak dana prije negoli su na ulicama osvanule barikade i otpočeo pakao. Nikada nije radio u struci. Za vrijeme rata bio je u AID-u,* bošnjačkoj tajnoj službi. Bio je svemoćan. U Travniku se nakon rata dogodio

AID je kratica Agencije za istraživanje i dokumentaciju. Posrijedi je bošnjačka tajna služba koja je djelovala tijekom rata i u prvim godinama poraća. *

- 15 -

cijeli niz nikada rasvijetljenih ubojstava Hrvata povratnika.

Među ubijenima je bilo i nekoliko policajaca. Šuškalo se jedno vrijeme kako je Sadik bio jedan od ljudi koji su to organizirali.

Sećija ga u to vrijeme nije poznavao, ali je vjerovao kako je Sadik bio prava osoba za slične stvari. Brutalan i dovoljno inteligentan da to organizira kako bog zapovijeda. U poratnoj Bosni i Hercegovini to je bila idealna kombinacija, formula za uspjeh.

“Ne”, rekao je Sećija.

Sećija je bio četvrta, završna godina fakulteta kada je počeo rat. Studirao je kemiju, također u Sarajevu. Bilo mu je pre­ ostalo nekoliko ispita do diplome. Položio ih je nakon rata i diplomirao. Zapravo ih je kupio. Diploma je služila kao pokriće, jer su svi zahtjevniji poslovi rutinski tražili visoku struč­­nu spremu, famozni VSS. Nakon rata bilo je jako teško vratiti se učenju. Nije išlo. Nikada nije čuo za tu Sadikovu rečenicu, iako je u srednjoj školi pročitao roman Derviš i smrt, koji je bio na popisu obvezne lektire. Otada nije pročitao nijednu knjigu. “Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da ne bi imao želja, a već star da ih ostvaruje”, rekao je Sadik.

“Kontaš?”

“Ne. Kakve to veze ima s vijagrom?”

“Ima. Slušaj ovo: pedeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi koristio vijagru, a previše star da bi mu su dizo ko tridesetogodišnjaku. Kontaš sad?”

Bio je to prilično dobar opis njihove generacije.

- 16 -

“Imamo samo jedno ukradeno auto”, rekao mu je Sadik malo poslije.

Sjedili su u kafiću koji se nalazio odmah uz policijsku stanicu.

“Golf dvica?” upitao je Sećija.

“Ne. Kec. Ukraden je u Zenici prije mjesec dana. Još uvijek nije pronađen. Mora bit negdje blizu.”

Sećija je kimnuo. Ako je Gavran bio ubijen na taj način, automobil je vjerojatno ostavljen blizu mjesta gdje je bačeno truplo, na nekom od okolnih šumskih putova. I najvjerojatnije je nakon toga zapaljen. To je bila abeceda tog posla. Gore u divljini nitko nije mogao vidjeti plamen i eventualno to dojaviti policiji. A usto, truplo je bilo bačeno negdje na granici dviju lokalnih policijskih uprava, novotravničke i one gornjovakufsko-uskopaljske, a u birokratskim glavama takva područja bila su tamne zone koje nisu pripadale nikome.

“Idemo gore”, rekao je Sećija.

- 17 -

3.

U

zeli su policijski terenac, land rover, koji su vozila isključivo njih dvojica. Nije bio zaveden u papire i nitko osim njih nije imao njegove ključeve. Svojevremeno su dobili anonimnu dojavu kako se nalazi skriven u šumi pored jednog sela u blizini. Ključevi su bili u bravi. Godinu dana stajao je parkiran ispred policije, jer nisu uspjeli ući u trag vlasniku. Zatim su ga njih dvojica počela voziti.

Vozio je Sadik. Usput su svratili u kladionicu. Sadik mu je rekao kako ima dojavu o dva namještena rezultata, u drugoj švicarskoj ligi. Nije to bilo prvi put. No svaki put posrijedi su bile lažne dojave. Jednom je također imao dojavu o dvije namještene utakmice. Jedan rezultat bio je točan, a drugi pogrešan. Sadik je igrao obje utakmice na istom listiću i promašio.

“Ovaj put nema greške”, rekao je. “Druga švajcarska liga.

Pola igrača su Šiptari. Ne mere falit.”

Ipak je, iz opreza, uplatio tri listića: svaki par posebno, na dva listića, dok je na treći ubacio oba. Na svaki od listića uložio je po tisuću maraka. Sećija je bio oprezniji: uplatio je stotinu maraka po listiću. Koeficijent prvog para bio je 3,5, a drugog 4,2. Ukupni eventualni dobitak iznosio je oko 1900 maraka.

- 18 -

U kladionici je radila cura koju su poznavali. Zvala se Indira i bila je Romkinja. Bila je zgodna i povremeno se bavila prostitucijom. Najčešće je završavala s igračima kojima bi se nasmiješila sreća. Većinom su to bili ovisnici. Sećija i Sadik te su luzere kojima bi se povremeno nasmiješila sreća zvali “carevima za jedan dan”, jer bi dobivena lova jako brzo isparila.

Izdatak na Indiru bio je dobra investicija. Tarifa joj je bila stotinu maraka. No “carevi” su obično bili velikodušniji. Sadik mu je ispričao kako je Indira od jednog takvog dobila tisuću maraka. Tip je digao dvadeset četiri tisuće na jednom listiću.

Poznavali su ga. Gad je povremeno klincima u srednjoj školi prodavao lošu “travu”. Tom prilikom Sadik ga je pritisnuo, tako da su i oni dobili svoj dio, svaki po tisuću maraka. I njih dvojica povremeno su se koristila Indirinim uslugama, neovisno o dobicima. Sadik je imao vikendicu na Vlašiću i odlazili su gore.

Sadik je proučavao dnevnu kladioničku ponudu, dok se Sećija dosađivao. Pronašao je u džepu četiri kovanice od jedne marke i ugurao ih u Bingo automat, koji mu je ispljunuo četiri listića. Rijetko je igrao Bingo. Poredao je listiće jedan ispod drugoga. Zatim je pratio brojeve koji su se pojavljivali na ekranu automata i zaokruživao na svojim listićima one koji su se podudarali. Bingo je bio najnovija luzerska utjeha, idealan za “revolveraše” koji nisu imali strpljenja čekati završetak nogometne ili košarkaške utakmice, a takvih je bilo sve više.

Sećija je zgužvao listiće i bacio ih u koš. Tamo ih je već bilo na desetke. Iza njegovih leđa stajala su dvojica mladića čekajući svoj red.

- 19 -

“Ništa?” upitao je Sadik.

“Ništa”, odgovorio je on.

“Idemo.”

Ispred policijskih traka bila je bačena nova gomila klaoničkog otpada. Mesari su otpad uvijek izbacivali na nova mjesta, jer se onima na koja je prije bio izbačen nije moglo prići od smrada. Psi su se već premjestili tu. Sadik je otišao do automobila i uzeo iz pretinca njihov zajednički pištolj, dugu devetku s koje su bili sastrugani serijski brojevi. Pokupili su ga prilikom jednog ubojstva i nisu ga prijavili. Bio je kod ubijenog. To je bila Sadikova ideja. Često su ga upotrebljavali, jer su svaki ispaljeni metak iz službenog oružja morali pravdati.

Metke za njega nabavljali su na crnom tržištu. Bilo je to jednostavno, njima pogotovo, jer su znali tko se nasitno bavi sličnim stvarima. Sadik je ubacio metak u cijev i ispalio dva metka iznad pasa. Razbježali su se i oni su prošli.

Brzo su pronašli automobil. Tražili su ga prema granju drveća koje je zahvatio plamen. Sadik je provjerio registracijske pločice. Odgovarale su automobilu ukradenom u Zenici.

“To je to”, rekao je.

Unutrašnjost je bila izgorjela i tu se više ništa nije dalo učiniti. Sadik je fotografirao pločice i napravio nekoliko snimaka automobila te su se udaljili. Psi su se vratili. Sadik je ispalio nova dva metka. Ovaj put ih je gađao. No promašio je, i psi su se razbježali.

- 20 -

J

osip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Ro­ đen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakul­ te­­tu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Ponoćno sivo, 2004., Psi i klauno­­vi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2015., Majstorović i Margarita, 2016., i Bezdan, 2016., te zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., i Obiteljska slika, 2002.

Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a za Božji gnjev nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman 2014.

- 233 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnici Fraktura, Zaprešić 24 sata d.o.o., Zagreb Za nakladnika Sibila Serdarević, Fraktura Boris Trupčević, 24 sata Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Iva Babaja Godina izdanja 2018., travanj Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-266-956-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 234 -

- 235 -

Kada na šumskome putu u središnjoj Bosni pronađu mrtvo, poluraspadnuto muško tijelo s tetovažom na arapskome, policijski inspektori Vinko Marić zvan Sećija i Sadik Šarić smatraju da će to biti još jedan slučaj u nizu koji će brzo zaključiti i nastaviti raditi po uobičajenoj shemi. Dva inspektora jednako kao i svi oko njih, od Sanele, tajnice zaposlene po vezi, do nadređenog šefa, ali i lokalnih i državnih političara, teže samo jednome – kako se obogatiti, živjeti lagodno bez prevelikog rada, od namještenih kladioničarskih rezultata, i uživati u nekom od poroka, od droge do seksa. No slučaj smrti tajanstvenog mladića sve će ih dovesti u škripac, a dvojica će inspektora usprkos upozorenjima željeti razmotati klupko koje vodi do Višegrada i ratnih zločina silovanja, domova za ratnu siročad, ucjena televizijskih zvijezda, poslova s mafijom…

Inspektori Sećija i Sadik junaci su tranzicijskoga poratnog doba koji savršeno ocrtavaju bosansku svakodnevicu premreženu interesima, lažnim prorocima i novopečenim bogatašima.

Crni gavran i bijele vrane istinski je tvrdokuhani krimić, svijet u njemu nije ocrtan ni crno-bijelo ni u nijansama sive, već onakav kakav jest, a u njemu ima mjesta samo za ptice grabljivice i lešinare. Svaki Mlakićev lik, često doveden do krajnosti svoje moguće egzistencije, ima svoje razloge da bude razočaran, ali nijedan ne traži pravdu, već prije svega osvetu.

139,00 kn

- 236 -

www.fraktura.hr