Čuvar i vuk by Fraktura

Niklas Natt och Dag

Čuvar i vuk

ROMAN

–1–

“Izvrsno napisan povijesni triler pun okrutnosti, ali i topline i ljudskosti.” iz obrazloženja Nagrade za najbolji prvijenac Švedske akademije pisaca krimića 2017. “Veličanstveni Stockholm Noir... Povijesni roman koji razotkriva korijene moderne Švedske pune proturječja.” Aftenposten “Sjajan roman, Čuvar i vuk ne dopušta vam da ga prestanete čitati! Niklas Natt och Dag nemilosrdno odbija odvratiti pogled od blata, pijanstva, prljavštine, cinizma, bijede i bolesti. Tek ponekad, usred te neutješne, najcrnje odbojnosti, vješto će umetnuti prizore melankolične nježnosti, koji nas pogađaju utoliko jače zato što nisu zamišljeni da bi pružili nadu, već da bi istaknuli ono što je nemogućnost života. Ako povremeno i zaplačete, ne sramite se – ovaj roman i želi da vas zaboli.” Aftonbladet “Grub, hladan, ciničan i povremeno krvav roman u kojemu ćete pronaći i toplinu i suosjećajnost.” DAST Magazine

–2–

Niklas Natt och Dag

Čuvar i vuk prevela sa švedskog Sandra Ljubas

Niklas Natt och Dag, punim imenom Niklas Carl Bo Natt och Dag, rođen je 1979. u Stockholmu. Njegova je ob najstarija živuća plemićka obitelj u Švedskoj. Od 2000. do 2 studirao je u Kalmaru, a od 2006. do 2008. radio kao ure časopisa za muškarce Slitz. Roman Čuvar i vuk (2017.) pr knjiga koju objavljuje. Švedska akademija pisaca krimin tičkih romana prozvala ju je najboljim debitantskim roma 2017. godine, a 2018. uvrštena je u uži izbor za najbolju kn godine u Švedskoj. Niklas Natt och Dag živi u Stockholm suprugom i dvojicom sinova. U slobodno vrijeme svira git mandolinu, violinu i shakuhachi, japansku flautu od bamb

Fraktura –3–

Naslov izvornika 1793. © Niklas Natt och Dag 2017 Objavljeno prema sporazumu sa Salamonsson Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Sandra Ljubas i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-006-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1007205

–4–

Lukavost rađa lukavost, nasilje rađa nasilje. – Thomas Thorild, 1793.

–5–

–6–

prv i dio

Duh u policijskoj postaji jesen, 1793. godine Nas je ovdje dolje odjednom uhvatio užasan strah. Tisuće glasina pristižu, a svaka je manje vjerojatna od prošle. Ništa se ne može sa sigurnošću znati jer čak i putnici različito govore, a i čini mi se da se svi oni tada malo pjesnički zanesu. Užas tog zločina, onakvog kako ga opisuju, odviše je velik da bih znao što da mislim o tome. – carl gustaf af leopold, 1793.

–7–

–8–

Mickel Cardell pluta u hladnoj vodi. Slobodnom desnom rukom za ovratnik uhvati Johana Hjelma koji nepomično pluta kraj njega i kojemu je crvena pjena već izbila na usta. Kaput njegove uniforme sklizak je od krvi i bočate vode pa sljedeći val otrgne i zadnji njegov komad iz Cardellove ruke. On poželi urlati, ali iz grla mu dopire samo jauk. Hjelm tone brzo. Cardell uroni glavu u vodu i nekoliko trenutaka prati put tijela u dubine. Od groznice koja ga je zahvatila učini mu se da vidi nešto drugo, dublje u vodi, na rubu svijeta koji može pojmiti svojim osjetilima. Na tisuće osakaćenih mornara tone prema vratima pakla. Zakrili ih anđeo smrti okrunjen lubanjom kostura. Čeljust mu se miče sa strujom, smije se tiho i podrugljivo.

–9–

– 10 –

“Pozorniče! Pozorniče Mickele! Probudi se!” Dok je Cardell polako dolazio k svijesti od žestokih udaraca, bol se nakratko zadrža u lijevoj ruci koje više nije bilo. Sada se na mjestu izgubljena uda nalazila od bukve izrezbarena drvena ruka. U iz dubljenoj se duplji smjestio batrljak, a drvena je ruka kod lakta pri čvršćena kožnatim remenjem. Urezuje mu se u meso. Dosad bi se stvarno već morao sjetiti da olabavi remenje prije no što zadrijema. Cardell preko volje otvori oči i oko sebe ugleda samo stolove. Kada pokuša podići glavu, zamijeti da mu se obraz zalijepio za drvo. Blatna mu vlasulja sklizne s glave kada se pridigne. Opsuje i rastreseno je stavi u jaknu nakon što je njome prvo obrisao lice. Šešir mu je pao na pod i klobuk se uleknuo. Preokrene ga i navuče obod preko ušiju. Polako mu se vraća sjećanje. I dalje je u krčmi Hamburg, sigurno se za stolom napio kao svinja. Baca pogled preko ramena i vidi da su i drugi u istom stanju. Nekolicina pijanaca za koje je domaćin procijenio da su dovoljno imućni pa ih nije izbacio na ulicu još uvijek leže na klupama i pod stolovima čekajući jutro kada će poći kućama i suočiti se s očekivanim optužbama. Ali ne i Cardell. On kao bogalj živi sam i njegovo je vrijeme samo njegovo. “Moraš doći, Mickele! U jezeru pluta mrtvac!” Probudilo ga je dvoje mladih uličara. Lica mu se odnekud čine poznatima, ali ne može im se sjetiti imena. Iza njih umjesto domaćice – 11 –

Norström stoji njezin punašni suprug Baggen. Crven je u licu i tek se probudio. Zauzeo je mjesto između djece i ponosa krčme: zbirke izrezbarenih čaša koje su sigurno zaključane u plavom ormariću. Kola koja osuđenike na smrt prevoze do gubilišta u Skanstullu zaustavljaju se ovdje u krčmi Hamburg kako bi osuđenici mogli popiti svoju zadnju čašicu. Ona se nakon toga oprezno pohrani te se s ugraviranim imenom i datumom priloži zbirci. Iz tih se čaša može piti samo uz nadzor i ako platite iznos koji ovisi o tome koliko je pogubljenik bio poznat. To navodno donosi sreću. Cardell nikada nije razumio zašto. Cardell protrlja oči i shvati da je još uvijek pijan. Glas mu je kašast kada pokuša govoriti. “Što se događa?” Djevojčica je starija i odgovara. Dječak ima zečju usnu i zasigurno joj je brat, dovoljno su slični. Frknuo je nosom na Cardellov zadah i zaklonio se iza sestre. “Mrtvac je u vodi, odmah blizu obale.” Glas joj istovremeno odaje strah i ushit. Cardell osjeća da je toliko pijan da bi mu žile na čelu mogle popucati. Otkucaji njegova srca gotovo nadglasavaju to malo moždane aktivnosti na koju se uspijeva natjerati. “A što se to mene tiče?” “Molim te, Mickele, nema nikoga drugog, a znali smo da si ovdje.” Protrljao je sljepoočnice u uzaludnoj nadi da će tako ublažiti bol. Uskoro će svanuti nad Södermalmom. U zraku se još osjeća noćna tama, sunce se još nije probilo iznad četvrti Sicklaön i Danviken. Cardell posrće niz stube krčme i dalje praznom ulicom Borgmästaregatan slijedeći djecu pred sobom. Jednim uhom sluša priču o žed nom volu koji je ustuknuo od jezera Fatburen, a zatim prestravljen utekao u smjeru destilerije Danto. “Njuškom je dotaknuo tijelo i okrenuo se za puni krug.” Kako se približavaju jezeru, kameni put zamijeni blato. – 12 –

Cardellovi poslovi već ga dugo nisu odveli na obale Fatburena, no ništa se nije promijenilo. Od neprestanih najava da će se očistiti obale, izgraditi pristaništa i mostovi, nije se ostvarilo ništa, što i ne čudi ako se sjetimo da država i grad samo što ne propadnu – to jednako dobro znaju i on i svi oni koji raznoraznim dodatnim poslićima moraju povećavati oskudnu godišnju zaradu. Posjedi uz jezero pretvoreni su u manufakture. Radionice izbacuju otpad iz ravno u vodu, a široko ograđeno zemljište namijenjeno za otpad dupkom je puno i većina se ne obazire na njega. Cardell sočno opsuje kada petom čizme propadne u blatnu brazdu zbog čega je zdravom rukom morao zamahnuti unatrag da održi ravnotežu. “Kravica vam se uplašila jer je pronašla istrunulog druga. Mesari u jezero bacaju otpad. Probudili ste me da spašavam volovu plećku ili kosti svinje.” “U vodi smo vidjeli lice, ljudsko lice.” Voda iz Fatburena udara u obale i diže se žućkasta pjena. Djeca su u pravu barem u toj mjeri da nekoliko metara dalje pluta nešto trulo, neki crni zavežljaj. Cardell je odmah pomislio da je nemoguće da se radi o čovjeku. Premaleno je. “To je od mesara, kao što sam rekao. Mrtva životinja.” Djevojčica i dalje tvrdi isto. Dječak kima u znak potpore. Cardell bezvoljno frkne. “Pijan sam. Shvaćate? Mrtav pijan. Uništen. Sjetite se toga kada vas netko bude pitao o tome kako ste prevarili pozornika da se okupa u Fatburenu i kako vas je mrzovoljan i bijesan prebio na mrtvo ime kada je izišao.” Svukao je jaknu, mučeći se jednom rukom. Iz unutrašnje strane u blato ispadne vunena vlasulja na koju je zaboravio. Nebitno. Kupio je tu bijedu za nekoliko kovanica, već je staromodna i nosio ju je samo zato što ratnim veteranima njegovan izgled povećava izglede da će ih netko počastiti čašicom ili dvije. Cardell pogleda uvis. Visoko iznad njega noćne zvijezde u skupini svijetle iznad zaljeva Årstafjärden. Zatvorio je oči kako bi u sebi zadržao osjećaj ljepote, a zatim prvo samo desnom čizmom zagazio u jezero. Vodom natopljena obala nije izdržala Cardellovu težinu. Potonuo – 13 –

je do koljena, a kada je za sobom povukao nogu osjetio je kako se jezerska voda uvukla u čizmu koja je zapela u mulju. Plivajući i zamahujući stade odmicati dalje od obale. Voda mu je gusta i teška među prstima, puna svega onoga što čak ni mještani straćara u Södermalmu ne smatraju vrijednim čuvanja. Pijanstvo je loše utjecalo na njegovu sposobnost rasuđivanja. Osjeti paniku u ošitu kada više ne može dotaknuti tlo pod stopalima. Bara je dublja nego što je pretpostavio i odjednom mu se vrate sjećanja iz bitke kod Svensksunda prije tri godine, sjećanja na strah od vrtloga koji je proživljavao pri povratku sa švedskom vojskom. Zamahujući približio se tijelu u vodi, a zatim ga obgrlio. Prvo je pomislio da je bio u pravu. To nije ljudsko biće. To je strvina koju su potopile mesareve sluge i koja je počela plutati kada su plinovi truleži napunili unutrašnje organe. No zavežljaj se okrenu i susretne se s njim licem u lice. Nije trulo. U njega pilje prazne očne duplje. Ispod raspadnutih usana više nema zubi. Kosa je zadržala sjaj – noć i sluz iz Fatburena uspjeli su prigušiti njezinu boju, no nesumnjivo se vide svijetloplavi uvojci. Cardell snažno udahne zbog čega se zagrcne. Kada je prestao kašljati, mirno legne i otpluta uz mrtvaca. Promatra njegove uništene crte lica. Ne čuje djecu na plaži. U tišini čekaju da se vrati. Okreće se u vodi i bosom nogom zamahne natrag prema obali. Spašavanje je otežano uz blatnu obalu gdje voda više ne može izdržati njihovu težinu. Cardell se preokrenuo na leđa i pridignuo obje ma nogama dok je istovremeno za sobom u krpama vukao ono što je pronašao. Djeca mu ne pomažu, dapače, uplašeno uzmiču stiščući nosove palčevima i kažiprstima. Cardell iskašlje močvarnu vodu i pljune u blato. “Trčite do Slussena i dovedite pandure.” Djeca se isprva ogluše, jednako željna da se udalje i da vide što je to Cardell ulovio. Požure tek kada ih Cardell pogodi šakom blata.

– 14 –

“Kvragu i sve, trčite do noćne straže i dovedite ovamo nekog prokletog plavca!” Kada se njihova malena stopala udaljiše dovoljno da ih više ne može čuti, okrenu se na stranu i povrati. Tišina se spustila na obale i Cardell je u svojoj osamljenosti osjetio kako mu hladan zagrljaj istiskuje sav zrak iz pluća, ne dajući mu da ponovno udahne. Srce mu sve brže kuca, krv pojuri u žile na vratu i ispuni ga napeti strah. Predobro zna što sada slijedi. Osjeća kako se ruka koju više nema zgušnjava iz mraka, sve dok mu svaki dio njegova bića ne potvrdi da se vratila tamo gdje bi trebala biti, i u podlaktici osjeti bol koja je dovoljno velika da zagluši cijeli svijet. Osjeti čeljust sa željeznim zubima kako glođe meso i kosti. U panici brzo olabavi kožnato remenje tako da drvena ruka tre sne u blato i desnom rukom dohvati batrljak. Masira kožu punu ožiljaka kako bi podsjetio svoja osjetila da više nema ruke koju misle da osjećaju i da je rana koja već dugo boli zacijelila. Napadaj ne traje duže od minute. Ponovno dolazi do zraka, prvo se plitko bori za dah, a onda smirenije, polakše. Strah se umanji i svijet poprimi poznate oblike. Iznenadne napadaje panike ima već tri godine, sve otkad se na kopno vratio s jednom rukom i jednim prijateljem manje. No sve se to dogodilo već odavno. Mislio je da je pronašao metodu kojom se mogu odagnati more. Rakija. Tučnjave. Cardell se ogleda kako bi pronašao utjehu, no nema nikog osim njega i mrtvaca. Njiše se naprijed i nazad čvrsto stiščući svoj batrljak. Ne zna koliko pandurima treba vremena da stignu. Mirno sjedi na obali i gleda preda se. Vlažna je odjeća postala hladna, no i dalje ga grije rakija u venama. Napokon ugleda dvojicu muškaraca u plavim jaknama i bijelim hlačama kako stižu. S ramena im vise muškete s bajunetama. Hod otkriva da su obojica pila, što je kažnjivo ali uobičajeno. Jednome zna ime. Nije rijetka ta sklonost slabo plaćenih čuvara reda i mira da utapaju svoje nedaće u alkoholu, a krčme su tijesne.

– 15 –

“Znači Mickel Cardell stvarno je izišao da zapliva u gradskom nužniku. Tražiš li nešto vrijedno što si progutao prije nekoliko dana i nisi uspio spasiti iz noćne posude? Ili slijediš trag zalutale kurve koja je odjedrila?” “Začepi, Solberg. Možda smrdim po govnima, ali ti i tvoj prijatelj smrdite po rakiji. Spusti se do obale i isperi to dok ne bude vrijeme da probudimo žandara.” Cardell se pridigne i protegne ukočena leđa. Pokaže na tijelo u blizini. “Tamo.” Kalle Solberg ustukne od tijela čim mu se približio. “Kvragu.” “Da. Najbolje bi bilo da jedan od vas dvojice sada ostane tu, a da drugi otrči do Slottsbackena i dovede žandara iz policijske postaje.” Cardell učini zavežljaj od jakne i svoje drvene šake te ga smjesti pod batrljak. Napravi jedan korak prije no što se sjeti da je izgubio čizmu. Ispusti teret na pod, okrene se te se ukočeno i posrćući vrati vlastitim tragovima s onoliko dostojanstva koliko je uspio sačuvati, sve dok nije pronašao pravu jamu i istrgnuo kožnatu čizmu iz zemlje koja je zauzvrat razočarano srknula. Solberg je izvukao dulju slamku pa se već uputio uz padinu prema gradu. Njegov je drug u tišini ostao stajati i nije se ni smješkao ni podrugivao. Sigurno ga je bilo strah toga da ostane sam u mraku s mrtvacem. Cardell kimne dok je prolazio kraj njega. U toj četvrti ima prijatelja s bunarom, a možda i kanticom sapuna koju bi bio voljan podijeliti s njim.

– 16 –

Na stolu se nalazi arak s iscrtanim četverokutima. Cecil Winge odloži svoju džepnu uru na klupu ispred sebe, otkopča lanac i približi svijećnjak iz kojeg pucketa vosak. Ravno je poredao sve svoje odvijače, kao i pincetu i nekoliko kliješta. Ruke drži pred sobom pod svjetlom plamena. Ne drhte. Oprezno se baci na posao. Otvori uru, oslobodi rascjepke koje pridržavaju kazaljke, izvadi ih iz brojčanika i odloži svaku u zaseban četverokut na papiru. Zatim izvadi brojčanik i otkrije satni mehanizam koji uspije pomaknuti s mjesta a da se pritom ne zaglavi. Polako skine jedan zupčanik za drugim i sve ih umoči u tintu. Sada kada ima dovoljno mjesta, plosnata se opruga raširila u izduljenu spiralu. Ispod nje se nalazi pogonski mehanizam. Zatim osovina. Odvijačima koji gotovo da i nisu veći od šivaćih igla iz rupica izvlači malene vijke. Sada kada je ostao bez vlastite ure, crkvena zvona kazuju Wingeu koliko je sati. Veliko zvono crkve Hedvige Eleonore odzvanja u četvrti Ladugårdslandet, a iz smjera zaljeva Saltsjön čuje se slaba jeka s tornja Katarinine crkve koja se nalazi na brdu. Vrijeme leti. Nakon što je rastavio cijelu spravicu, ponovi svaki korak u suprotnom smjeru. Kada se svaki dio opet našao na svom mjestu, ura je poprimila poznati izgled. Tanki mu se prsti grče i svako malo prisiljen je prekinuti posao kako bi mu se mišići i tetive oporavile. Otvara i zatvara šake, trlja ruke i proteže zglobove prema koljenima. Neudobni ga položaj umara i čini mu se da se ona bol u kuku koju

– 17 –

sve češće osjeća sada širi i penje kralježnicom te ga prisiljava da neprestano mijenja položaj na stolcu. Vrati kazaljke, a zatim i krunicu na svoje mjesto i osjeti otpor opruge dok je navija. Čim je pusti, začuje poznato kucanje i pomisli isto ono što je pomislio već stoti put od ljeta: Ovako bi svijet trebao funkcionirati. Racionalno i razumljivo, gdje svaki zupčanik ima svoje mjesto i gdje se točno može izračunati do čega će dovesti njihovo kretanje. Osjećaj nade kratko potraje. Čim distrakcija završi, Winge ponovno postane svjestan svijeta u kojemu se maloprije na nekoliko trenutaka zaustavilo vrijeme. Misli mu odlutaju. Prstom na zapešću mjeri otkucaje srca dok mala kazaljka ne obiđe puni krug oko ponovno ugrađenog brojčanika koji otkriva urarovo ime: Beurling, Stockholm. Izbroji sto četrdeset otkucaja u minuti. Svi su odvijači i alati na svom mjestu i on se taman ponovno primi istog procesa kada zamijeti miris hrane, služavkino struganje na vratima sobe i glas koji ga poziva za stol. Jušnik s plavim uzorkom postavljen je na stolnjak. Domaćin, užar Olof Roselius, kratko se pomoli spuštene glave prije no što dohvati poklopac i podigne ga. Opsuje i bolno zamahne prstima kada ga ručka opeče. Za stolcem s užareve desne strane Cecil Winge pretvarao se da promatra drvo od kojega je izgrađen stol koji se pregibao u sjeni svijeće sve dok služavka nije s ručnikom pritekla užaru u pomoć i dok se on zbog mirisa repe i pečenja nije prestao mrštiti. Sedamdeset mu je godina te su mu i kosa i brada jednako bijele. Pognuto sjedi na svom stolcu. Roselius je poznat kao pošten čovjek koji se godinama zalagao za siromahe u crkvi Hedvige Eleonore i koji je darežljivo dijelio svoj imutak koji je u jednom trenutku bio dovoljno velik da kupi ovo imanje na rubu Ladugårdslandeta koje je nekada pripadalo grofu Spensu. Starost su mu zatrovali nesretni poslovi oko pilane u pokrajini Västerbotten sa susjedom Ekmanom koji je računovođa u Agenciji za pravne, financijske i administrativne poslove. Winge sluti da se Roselius osjeća loše nagrađenim za sva ona – 18 –

desetljeća koliko je činio dobra djela. Iz ogorčenosti sada oprezno štedi svoju imovinu. Winge si ne može pomoći da sebe kao podstanara smatra podsjetnikom na loša vremena. Roselius je večeras potišteniji nego inače i uzdiše nakon svake žlice. Kada je iz grla iskašljao svu sluz i odlučio prekinuti tišinu, na tanjuru mu je ostalo tek još nekoliko žlica juhe. “Teško je savjetovati mlade. Samo se razbjesnite. Pa ipak ti želim jasno reći što mislim, Cecile, i molim te da me poslušaš. Želim ti samo najbolje.” Roselius uzme trenutak da duboko udahne prije no što izrekne ono što je morao izreći. “To što ti radiš nije prirodno. Muškarac mora biti sa svojom suprugom. Zar joj nisi obećao vjernost u dobru i u zlu? Vrati joj se.” Krv pojuri u Wingeovo blijedo lice. Iznenadni ga osjećaji zateknu. Razborit čovjek ne može si dopustiti da ga razum napusti i bijes tako savlada. Duboko udahne, osjeti kako mu otkucaji srca bubnjaju u ušima i usredotoči se na to da ponovno ovlada samim sobom. Nije odgovorio ništa. Winge je znao da godine nisu umanjile lukavost koja je Roseliusa nekada činila najboljim u svom cehu. Čini mu se da samo što ne čuje izmjenjivanje užarevih misli pod naboranim čelom. Napetost među njima naraste i ponovno opadne jer su obojica nastavila šutjeti. Roselius uzdahne, nasloni se i podigne ruke u znak pomirbe. “Ti i ja smo često zajedno objedovali. Načitan si i oštrouman, a znam da nisi ni zao čovjek, dapače. Ali tebe zasljepljuju nove zamisli, Cecile, misliš da se sve može riješiti snagom misli. Snagom tvojih misli. Nisi u pravu. Ne mogu se osjećaji tako pokoriti. Vrati se svojoj ženi, radi sebe i radi nje, a ako si joj učinio što nažao, moli je da ti oprosti.” “Ono što sam učinio za njezino je dobro. O svemu sam dobro razmislio.” Čak je i njemu samom taj odgovor zazvučao kao da se neko dijete prkosno brani. “Cecile, što god da si htio postići, rezultat je ispao drukčiji.” Winge ne uspijeva spriječiti drhtanje ruku pa ispusti žlicu kako – 19 –

ne bi privukao pozornost na svoja čuvstva. Na svoje nezadovoljstvo začuje kako mu glas više zvuči kao promuklo šaptanje. “Trebalo je funkcionirati.” Kada užar Roselius odgovori, glas mu je blaži nego dotad. “Vidio sam danas tvoju suprugu, Cecile, na štandu s ribom kod jezera Katthavet. U drugom je stanju. Ne može više sakriti trbuh.” Winge se trgne u stolcu i prvi put pogleda užara izravno u lice. “Je li bila sama?” Roselius kimne i nagne se prema Wingeu kako bi mu stavio ruku na podlakticu. Winge instinktivno pomakne ruku izvan dosega, što iznenadi i njega samoga. Winge zažmiri kako bi ponovno ovladao sobom. U nekom drugom vremenu, koje usporava prema njegovoj volji, nalazi se u svojoj unutarnjoj biblioteci gdje su u potpunoj tišini poredani redovi knji ga. Odabire Ovidijev svezak i nasumce pročita nekoliko riječi: Omnia mutantur, nihil inherit. Sve se mijenja, ništa ne propada. Ondje pronalazi nadu koju traži. Kada ponovno otvori oči, one više ne odaju nikakve osjećaje. Potrudi se savladati drhtanje ruku, ponovno vrati žlicu na mjesto, odgurne stolac i ustane od stola. “Hvala na juhi i brizi, ali mislim da ću odsad ipak objedovati u svojoj sobi.” Užarev ga glas isprati. “Ako misli govore jedno, a stvarnost drugo, onda su misli te koje su pogrešne. Kako to tebi s tvojom klasičnom naobrazbom nije jasno?” Winge nema odgovor na to, ali već je dovoljno daleko da se može praviti da ga nije čuo. Cecil Winge otetura do hodnika na svojim nestabilnim nogama i popne se uza stepenice koje vode do sobe koju od ljeta unajmljuje od užara. Lako ostaje bez daha pa se mora osloniti na dovratak da ne padne. Ispred njegova se prozora prostire tiho imanje. Sunce je zašlo.

– 20 –

Na padini koja vodi do Saltsjöna širi se voćnjak. Iza krošnji naziru se svjetla otoka Skeppsholmena gdje mornari dovršavaju posao za danas, u nadi da će se smjestiti negdje na toplo. U daljini se čak naziru obrisi tornja Katarinine crkve. Puše večernji povjetarac. Čini mu se da grad diše tijekom svakog dana i noći, da ujutro udahne s mora i istu večer izdahne prema moru, kada se svi vjetrokazi okrenu i opet pokazuju prema plaži. Stara vjetrenjača Kurckan čvrsto stoji i prkosi užadi kojima su joj privezali jedra. Još dalje od grada na istom joj jeziku nevidljivo odgovara jedna od njezinih sestara. Winge ugleda svoj odraz u prozorskom oknu. Nije još napunio trideset godina. Kosa mu je vrpcom pričvršćena uz zatiljak, a blijedo mu se lice nalazi u opreci s njezinim tamnim korijenom. Visoko je podignuo ovratnik koji skriva vrat. Ne može više vidjeti gdje završava obzor, a gdje započinje nebeski svod. Tek visoko gore blistaju zvijezde. Takav je svijet: tako pun tame, s tako malo svjetla. U gornjem kutu prozora ugleda zvijezdu padalicu, crtu koja pojuri svodom brzo poput treptaja. U djetinjstvu se govorilo da onaj koji ugleda zvijezdu padalicu ima pravo na želju. Prošlo je mnogo vremena otkad je prestao vjerovati u takva praznovjerja, no ipak šutke poželi jednu. Dolje među lipama u dvorištu ugleda svjetiljku iako nitko ne očekuje goste. Netko ga zazove po imenu. Omota se u ogrtač, a kada se približi, vidi da ih je dvoje. Roseliusova služavka drži upaljenu svije ću, a pored nje je zadihana niska spodoba koja se nagnula prema naprijed rukama oslonjena o koljena. Pljuvačka mu visi s usta. Kada im se Winge približi, služavka mu tutne svjetiljku u ruku. “Posjet je za vas. Ovoga ne puštam preko praga u ovakvom stanju.” Okrenu se na petama i krupnim koracima odmaršira natrag u glavnu zgradu, sve odmahujući glavom na luđake svijeta. Mladić još uvijek ima mekan, dječački glas i glatke obraze pod prljavštinom. “Dakle?”

– 21 –

“Jesi li ti onaj Winge koji radi u Inbetoi?” “Prostorije policijske službe zovu se Indebetou* i nikako drukčije. Ali ja sam Cecil Winge glavom i bradom.” Dječak zaškilji u njega ispod svojih prljavih, plavih šiški, ne želeći mu povjerovati na riječ. “U Slottsbackenu su obećali da će onaj tko najbrže dotrči do vas dobiti nagradu.” “Zaista?” Dječak prožvače pramen koji mu je ispao ispod kape. “Trčao sam brže od svih ostalih. Sada me probada tu sa strane i osjećam krv u ustima, a večeras ću spavati vani u mokroj odjeći. Želim novčić za tu muku.” Dječak zadrži dah kao da ga je vlastita drskost odjednom uhvatila oko vrata i pokušala ugušiti. Winge mu dobaci oštar pogled. “Već si rekao da ih je više na putu prema meni s istom zadaćom. Ako pričekam samo trenutak, možemo održati dražbu.” Začuje kako dječak škrguće zubima i tiho proklinje svoju pogrešku. Winge otvori lisnicu i izvadi zatraženi novčić. Uhvati ga palcem i kažiprstom. “Večeras ti se posrećilo. Strpljenje mi nije vrlina.” Dječak se nasmiješi s olakšanjem. Nedostaju mu oba prednja zuba što ostavlja prazan prostor kroz koji jezikom hitro skupi sline koje mu cure s gornje usne. “Načelnik policije želi se susresti s vama, i to odmah, u ulici Yxsmedsgränd.” Winge kimne za sebe i pruži mu novčić. Dječak se približi nekoliko koraka i zgrabi svoju nagradu. Nenadano se okrene, požuri i preskoči niski zidić u jednom skoku, zbog čega gotovo izgubi ravnotežu. Winge ga zazove. “Potroši ga na hranu, a ne na rakiju.” Dječak se zaustavi i odgovori mu tako što spusti hlače, pokaže

Zgrada koja se sve do 1910. nalazila u Stockholmu na trgu Slottsbacken, a koju je dao sagraditi sudac Johan Indebetou po kojemu je dobila ime. (op. prev.) *

– 22 –

svoju blijedu stražnjicu i glasno pljesne svaki guz. Zatim mu preko ramena dobaci: “Još nekoliko ovakvih poslića i bit ću tako bogat da više neću morati birati između tog dvojeg.” Dječak se pobjedonosno nasmije i trčeći nestane u smjeru Ladugårdslandeta. Sjene ga brzo progutaju i Cecil Winge ostane sam razmišljajući o zvijezdama padalicama. Mjesecima su načelniku policije Johanu Gustafu Norlinu obećavali da će dobiti službeni stan, no to se nikada nije dogodilo. I dalje živi sa svojom obitelji na istom mjestu kao i dotad, tri četvrti udaljen od Burze. Ura je već otkucavala sitne sate kada je Winge nakon nesigurnog uspona na treći kat pokušavao doći do zraka. Jasno je čuo kako raniji posjetitelji te noći nisu probudili samo načelnika, već su omeli i čitavu njegovu obitelj. Iz stana se čulo kako žena uspavljuje prestrašeno dijete. Norlin ga je dočekao odmah u predvorju, bez vlasulje i odjeven u službene hlače te jaknu ispod koje se nazirala noćna košulja. “Cecile. Hvala što si došao iako smo te pozvali tako iznenada.” Winge kimne, a Norlin ga rukom pozove da se zavali u stolac koji je za ovu prigodu postavio ispred kaljeve peći. “Catharina je pristavila kavu. Uskoro će biti gotova.” Načelnik uznemireno sjedne na stolac preko puta i nakašlja se kao da će mu to pomoći da obznani svrhu ovog posjeta. “Noćas je pronađen mrtvac, Cecile, u Fatburenu na Södermalmu. Neka su djeca uspjela nagovoriti pijanog pozornika da ga izvuče iz vode. Njegovo je stanje... čovjek koji mi je to ispričao skoro je deset godina gradski stražar i za to se vrijeme nagledao svega lošega što čovjek može načiniti drugom čovjeku. Svejedno se zgrčio i drhtao na mom pragu kako ne bi povratio večeru dok mi je opisivao tijelo.” “Koliko ja poznajem gradsku stražu, to je jednako tako moglo biti i od rakije.” Nitko se nije nasmijao. Winge protrlja umorne oči. “Johane Gustafe, dogovorili smo se posljednji put kada sam ti pomogao da će to biti zadnje. Godinama sam pomagao policijskoj – 23 –

službi, ali, kao što znaš, sada je krajnje vrijeme da se pobrinem za sebe.” Norlin se podigne kako bi iz sobe pokraj donio zveckavi lončić i obojici ulije kavu u šalice. “Nitko nije zahvalniji od mene za sve što si učinio, Cecile. Ne mogu se sjetiti niti jednog slučaja kada nisi nadvisio moja očekivanja. S obzirom na to koliko si od zimus poboljšao rezultate našoj službi, nekome bi se, tko to gleda sa strane, sigurno činilo da ti meni činiš veliku uslugu. Ali ispravi me ako sam u krivu, Cecile: Nisam li ja učinio uslugu tebi?” Norlinov je pogled uzaludno tražio Wingeov iznad ruba šalice. Načelnik popije gutljaj i odloži šalicu sa strane. “Nekoć smo bili mladi, Cecile, tek smo završili studij prava i htjeli smo se proslaviti. Uvijek si bio najveći idealist od svih nas, onaj koji se najjače držao svojih uvjerenja, i za njih si bio spreman platiti svaku cijenu. Svijet je otupio moju oštrinu, ali ti se nisi mnogo promijenio. Moja sposobnost da činim kompromise dovela me do mjesta načelnika policije. Čini se da barem ovaj put imamo suprotne uloge i da ovaj put ja mogu tebi reći: Koliko često smo uopće zbilja dobili priliku i mogućnost da ispravimo nešto krivo? Rijetki su slučajevi koje si istraživao stvarno bili vrijedni tvoje pozornosti. Krivotvoritelji koji ne znaju ni sricati, ženoubojice koji nisu imali snage ni obrisati krv s čekića, nasilnici i počinitelji koji su se razbjesnili od previše rakije i mamurluka. No ovo je nešto potpuno drukčije, nešto što ni ti ni ja dosad nismo vidjeli. Kada bi postojao netko drugi kome bih mogao povjeriti stvar poput ove, učinio bih to. Ali nema nikoga, a vani slobodno hoda čudovište u ljudskom obliku. Mrtvaca su odnijeli u crkvu Svete Marije. Učini mi tu uslugu i više te nikada ništa neću moliti.” Winge uhvati Norlinov pogled, ali ovaj je put načelnik taj koji ne može izdržati.

– 24 –

Pogovor

Roman Čuvar i vuk temelji se na velikoj količini izvornog povijesnog materijala. Već na početku pisanja knjige smatrao sam to preprekom i nužnim zlom jer sam na silu u već postojeće okolnosti morao pokušati ugurati svoje dramaturške zamisli i svoje vlastite 1790-e. Pokazalo se međutim da je često bilo upravo suprotno. Godinu 1793. odabrao sam zahvaljujući Johanu Gustavu Norlinu koji je u siječnju naslijedio policijskog načelnika Nilsa Henrica Aschana Liljensparrea, a već ga je u zimu iste godine na mjestu načelnika zamijenio pronevjeritelj Ullholm. Ti čimbenici tvore pozadinu radnje. Kada sam počeo pisati treći dio knjige, postalo je jasno kako je odabir godine bio povoljan jer su u veličanstvenoj monografiji Gunnara Rudstedta o Långholmenu do najsitnijih detalja bili opisani zatvorski uvjeti, a tako i odnosi između glavnog stražara Pettera Pettersoma koji je bio osuđen za ubojstvo iz nehaja, zatvorskog inspektora Björkmana i njegova smrtnog neprijatelja, svećenika Neandera. Sukob između posljednje dvojice kulminirao je upravo 1793. godine, što je obojici bila posljednja godina u zatvoru. Zatim je upravo zima 1793. bila najhladnija zima otkad su se sredinom stoljeća počela izvoditi temperaturna mjerenja. Takvih je primjera mnogo. Postignuća koja su u posljednje vrijeme ostvarena u informacijskoj tehnologiji znatno su mi olakšala teškoće koje nastaju kada pišete povijesni roman. Navest ću samo jedan od mnogobrojnih primjera: Rudstedt u gore već navedenoj monografiji navodi kako je inspektor Björkman sa svojim basom igrao glavnu ulogu Herkula – 373 –

u operi Alceste Christopha Willibalda Glücka koja se izvodila u Operi u Stockholmu. Svi koji žele mogu pronaći digitalnu verziju libreta za operu Alceste koju je na švedski preveo Johan Henric Kellgren i pročitati Herkulovu ulogu. Pronaći će nekoliko stihova koji su tematski odgovarali mojoj knjizi i koje je neka djevojka koja je u ljeto 1793. stvarno bila osuđena na zatvor mogla čuti iz inspektorove sobe čekajući pred glavnom zgradom*. Opera je također dostupna i uglazbljena. Takvi se detalji danas pronađu u trenutku, ali su primjerice velikog Pera Andersona Fogelströma zasigurno koštali mnogo više vremena i truda kada je tijekom prošlog stoljeća pro učavao gomile materijala za svoju trilogiju Barn (Djeca). Njegova trilogija djelomično progovara o istom razdoblju o kojem sam i ja pisao, a nastala je prije skoro četiri desetljeća. Nadam se da će se anakronizmi i pogreške koje su se uvukle u roman Čuvar i vuk moći pripisati mom nerazumijevanju, a ne manjku uloženog truda. Postoji nekoliko svjesnih odstupanja od činjenica: Keyserov dom, koji se nalazio kod Tegelbackena na mjestu na kojemu se danas nalazi zgrada Centralpalastet, 1793. godine još nije bio dovršen. Tu sam zgradu ipak uveo u radnju, djelomično upravo stoga što se tako pokazuje da su opisani događaji fiktivni i tako ne kompromitiraju živuće potomke stvarnih vlasnika, a djelomično kao hommage romanu Ett blodsdrama iz 1896. godine u kojemu se na tom mjestu dogodilo ubojstvo. U njemu se usputno spominje kako se u Keyserovu domu zapravo nalazi tajni bordel još od vladavine kralja Adolfa Fredrika, iako se u to vrijeme kod Bistrog jezera nalazilo samo blatno polje. Sada kada je roman dovršen, vidim da je upravo to istraživanje i pretraživanje materijala činilo srce mog rada na ovom projektu. Odabrao sam zacrniti sve ostalo i usredotočiti se samo na jednu godinu švedske povijesti. Tako se slika koja je isprva bila mutna odjednom počela sve jasnije ocrtavati pred mojim očima. Kako je

U švedskom originalu: “Nattens gud sig här ett rov bereder / Till avgrunds mörka djup jag förr ska stiga neder”. (op. prev.) *

– 374 –

moj roman prvenstveno zabavne prirode te nije riječ ni o kakvoj stručnoj literaturi, popis svih izvora bio bi zaista suvišan, ali ipak želim izraziti svoju zahvalnost svim onim piscima i istraživačima koji su posvetili svoje živote kako bi očuvali znanja bez kojih moja knjiga ne bi mogla nastati. Neka to bude uvod u moje završne riječi zahvale. Fredriku Backmanu: Nikada ti se neću moći odužiti za to koliko si bio dobar prijatelj meni i mom rukopisu. Ti i ja već deset godina provodimo gotovo svaki dan raspravljajući o prozi i ne postoji nitko drugi kome bih povjerio rad koji sam tek bio započeo. Tvoja kritika bila je tankoćutna, konstruktivna i nadasve ispravna. Mali broj pisaca sa svojim prvijencem uživa privilegij da ih se željno iščekuje; mi ostali brzo naučimo kako je to osjećati se nepoželjno. U trenutku kada je sve izgledalo bezizlazno, ponudio si se da iz svog džepa financiraš izdavanje Čuvara i vuka. Bio si moje svjetlo u tunelu i to nikada neću zaboraviti. Onome tko prvi put izdaje knjigu i tko nema nikakav uvid u literarni svijet činit će se da je izdavač prije svega distributer i svako će uplitanje urednika sumnjičavo promatrati. Brzo sam na vlastitom iskustvu uvidio da je upravo suprotno, da je upravo uredništvo srce izdavaštva. To su kompetentni ljudi koji su sposobni uvidjeti koje su to vrline i mane u rukopisu i koji raštrkanu gomilu teksta pretvaraju u nešto uvjerljivije. Ljudi su to koji uvijek oplemenjuju tekst, a nikada ga ne sakate – premda često predlažu da brišete dijelove teksta. Nepravedan je običaj u ovoj struci da taj niz po prirodi skromnih urednika uvijek ostane anoniman i da cijela čast za završni rezultat pripadne samo spisatelju. Stoga slijede zahvale iz dubine srca. Mom izdavaču Adamu Dahlinu i uredniku Johnu Häggblomu koji je u izdavačkoj kući zadužen za čitanje rukopisa: Svi su vaši prijedlozi potvrdili one sumnje koje sam i sâm imao u ono što sam napisao, ali za koje sam se dotad bio nadao da su pogrešne. Vjerovali ste u mene dovoljno da ste mi dopustili da po vlastitom nahođenju razriješim preostale probleme u tekstu. Što se mene tiče, niste mogli postupiti bolje. – 375 –

Mom uredniku Andreasu Lundbergu: Neizmjerno sam cijenio tvoj nepogrešiv osjećaj za jezik i entuzijazam za taj sigurno iznimno nezahvalni zadatak prepravljanja mojih jezičnih pogrešaka. Tvoji su prepravci roman Čuvar i vuk učinili daleko boljim djelom nego što bi inače bio slučaj. Nakladništvu Forumu: Više vas smatram svojom obitelji nego izdavačkom kućom. S vama sam se osjećao dobrodošao na način koji sam rijetko kada doživio u svom odraslom životu. Upravo zbog toga to još više cijenim. Mom agentu Federicu Ambrosiniju: Od dana kada si se pojavio u mom životu, uvijek si mi pri ruci s dobrim savjetima, uvijek mi posuđuješ dobre knjige i slušaš me kao prijatelj. Nitko ne čita Tove Jansson na finsko-švedskom s talijanskim naglaskom poput tebe. Stephenu Farranu-Leeju i Anni Hirvi Sigurdsson: Oboje ste po svetili svoje vrijeme da prokomentirate moj rukopis i oboje ste od govorni i za jezične i za dramaturške promjene bez kojih moja knjiga nikada ne bi bila to što jest. Mami i tati, Martinu Ödmanu, Anni Nordenfeldt, Tobiasu Hellbergu: Hvala što ste prihvatili taj očajni zadatak da čitate moj nedovršeni rukopis i kažete mi što mislite. Miji, mojoj voljenoj supruzi: Hvala ti na strpljenju i našem zajedničkom životu.

– 376 –

Niklas Natt och Dag, punim imenom Niklas Carl Bosson Natt och Dag, rođen je 1979. u Stockholmu. Njegova je obitelj najstarija živuća plemićka obitelj u Švedskoj. Od 2000. do 2003. studirao je u Kalmaru, a od 2006. do 2008. radio kao urednik časopisa za muškarce Slitz. Roman Čuvar i vuk (2017.) prva je knjiga koju objavljuje. Švedska akademija pisaca kriminalističkih romana prozvala ju je najboljim debitantskim romanom 2017. godine, a 2018. uvrštena je u uži izbor za najbolju knjigu godine u Švedskoj. Niklas Natt och Dag živi u Stockholmu sa suprugom i dvojicom sinova. U slobodno vrijeme svira gitaru, mandolinu, violinu i shakuhachi, japansku flautu od bambusa.

– 377 –

– 378 –

Sandra Ljubas (1992.) diplomirala je njemački jezik i književnost te švedski jezik i kulturu (prevoditeljski smjer) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2017. Trenutačno studira lingvistiku na po slijediplomskom doktorskom studiju Humanističkih znanosti na Sveučilištu u Zadru. Bavi se prevođenjem i istraživačkim radom, prvenstveno iz područja računalne lingvistike i strojnog prevođenja. Suautorica je Švedsko-hrvatskog rječnika leksičkih inovacija (2018.).

– 379 –

– 380 –

Sadržaj

prvi dio Duh u policijskoj postaji

drugi dio Crvena tekućina

113

treći dio Noćna leptirica

175

četvrti dio Najjači vuk

259

Pogovor 373

O autoru O prevoditeljici

377 379

– 381 –

Prijevod ove knjige potpomogao je Švedski savjet za umjetnosti – Swedish Arts Council.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Niklas Lindblad, Mystical Garden Design Na naslovnici Johan Sevenbom, Pogled na Saltsjön s ulice Brunnsbacken, Gradski muzej u Stockholmu Godina izdanja 2018., rujan Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-358-006-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 382 –

– 383 –

1793. Četiri su godine prošle od pada Bastille i više od godinu dana nakon smrti kralja Gustava III. Zavjerenički šapat i paranoja Švedsku su pretvorili u bačvu baruta. Za eksploziju je dovoljna iskra, a ta bi iskra lako mogla biti tijelo koje je iz kužnog jezera Fatburena izvukao pripadnik stockholmske gradske straže, obogaljeni bivši vojnik Mickel Cardell. Tko je mladi muškarac bez nogu i ruku, očiju, zuba i jezika? Tko ga je i zašto podvrgnuo tako okrutnoj smrti? Istraga koju uz Mickelovu pomoć vodi briljantni pravnik Cecil Winge nije samo potjera za ubojicom, nego i utrka sa smrću, koja je na mladom istražitelju već ostavila svoj neizbrisivi trag. Od krčmi i straćara u sirotinjskim četvrtima pa sve do palača stockholmskog visokog društva, u gradu i čovjeku postoje mjesta koja skrivaju najmračnije tajne i gotovo nezamislivo zlo, a Niklas Natt och Dag u Čuvaru i vuku odvest će nas na svako od njih i ostaviti bez daha. Svaki redak ovog povijesnog noira potez je na veličanstvenom portretu Stockholma 18. stoljeća, grada koji nije tek pozornica, nego još jedan u nizu moćnih i životnih protagonista čije sudbine Niklas Natt och Dag plete u roman toliko dobar, šokantan i uzbudljiv da ćete još dugo pričati o njemu.

149,00 kn ISBN 978-953358006-7

– 384 –

9 789533 580067