Čuvar by Fraktura

Peter Terrin Ë&#x2021;uvar C Ä&#x152;uvar

Roman

-1-

-2-

Peter Terrin

Ä&#x152;uvar prevela s nizozemskog Romana PereÄ?inec

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reﬂects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika De bewaker © 2009 by Peter Terrin/De Arbeiderspers © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Romana Perečinec i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-509-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 852213

-4-

za V. i R.

-5-

-6-

Jedan

-7-

-8-

1. “Ovo moramo dobro obaviti.” Opskrba je uzrok Harryjeve nervoze. Na stolu rastvara tlocrt podruma iako i naslijepo znamo put: sto dvadeset parkirnih mjesta podijeljenih u četrdeset nadgledanih ga raža, po jedna za svaki luksuzan stan od tisuću kvadratnih metara. Glupo je što podrum nije jednostavno pravokutan; možda je to zbog konstrukcije i temelja zgrade bilo nemoguće. Nisam inženjer. Pravokutni tlocrt s parkirnim mjestima lijepo poredanim uz dulje stranice umnogome bi olakšao nadgledanje. Harry pretpostavlja da je čudan nacrt nastao prema želji klijenta. Da su komfor i privatnost dobili prednost. Znaš kako to ide, kaže on. Mirišem njegov nemir. Miris oraha, mladog oraha koji je tek pao sa stabla, tvrde, vlažne ljuske. Obojica proučavamo tlocrt. Stavljam ruku na njegovo rame, pomislim kako to nije dobra ideja i povučem je. I dalje je tiho. Opipavam pištolj na boku, iz navike, jer ne postoji neposredna opasnost. Zakoračim u stranu, tako da žarulja obasjava sve kutove crteža. “Znači, ulazi odavde.” Njegov prst pokazuje ulazna vrata. Široka su četiri me tra i otporna na raketni napad. To je jedini ulaz u zgradu. -9-

Prizemlje je očito hermetički zatvoreno, nema ni prozora ni vrata. Zbog sigurnosnih razloga ne koristimo digitalnu propusnicu ni infracrveni ključ, skeneri ne prepoznaju otiske naših prstiju. U svako doba moramo čuvati ulaz u podrum. Vani, tik ispred ulaznih vrata, naše ovlasti prestaju. “Otvorit će vrata i uvesti kombi. Ti staneš kod garaže 3, jasno vidljiv, neprestano ga držiš na nišanu. Dogovoreno?” Kimnem. “Dogovoreno.” “Tražit ću da se identificira i dâ potvrdu. Na moj znak ti ideš prema stražnjem dijelu kombija. Sad dolazi problematični trenutak, tu moramo biti pripravni. Kad rastvori vrata, u djeliću sekunde moramo procijeniti situaciju.” “Nemamo vremena za razmišljanje”, dopunim. “Sva tko sam odlučuje hoće li pucati ili neće. Ali ako jedan otvori vatru, drugi mu se bezuvjetno priključuje.” Harry stavlja ruke na križa, nagne se unatrag kako bi otklonio napetost u leđima. “Tako je”, kaže. Kad se opet ispravi, vidim konac kako visi iz šava njegove uniforme, zavijutak koji veselo poskakuje iz stroge linije jakne, otprilike dvadeset centimetara ispod njegova pazuha. Zasada mu ništa o tome ne govorim, stignem još kasnije, kada prođemo plan. Sad još ostatak plana. Opskrba je već za dva dana.

2. Ležim dolje na krevetu na kat, moja jastučnica svježe miriše po sredstvu za pranje rublja, vjerojatno ću brzo zaspati. Naša je soba smještena pokraj prvog lifta. Postoje - 10 -

samo tri lifta za četrdeset katova: jedan jako brz lift za stanare, jedan jako brz lift za osoblje i jedan umjereno brz za posjetitelje. Naša je soba mala, ali to nam rijetko stvara probleme, ili nikada. Mi smo ionako uvijek na poslu. Naizmjence spavamo po pet sati, to je dovoljno, na to smo pripravni. Ako nekome od nas bude teško, može leći na petnaestak minuta. Ne mogu se sjetiti da se to ikada dogodilo. Unatoč tome umiruje što je organizacija predvidjela takvo rješenje. Vrata su napola otvorena, svjetlo pomoćne rasvjete, koja počinje pet metara dalje, pada na pod sobe. Vani, daleko izvan debelih zidova zgrade, mirno je i tiho. U svakom slučaju, ja ništa ne čujem: nikakvu buku, nikakvo lupanje, nikakav nered. Apsolutno ništa. Nema ni podrhtavanja u tlu. Odavde nemamo pregled nad situacijom. Kakvo je doista stanje vani ne možemo si uopće predočiti. Zapravo, to nije ni važno. Naš je zadatak ovdje, u podrumu, pokraj ulaza. Harry sjedi vani na stolcu kraj vrata, stražari. Povremeno ustane i napravi mali krug. Kad hoda ispred vrata, njegova sjena zamračuje cijelu sobu. Provjerava šaržer svog pištolja i potom ga uz glasan kliktaj gura u spremnik. Iako ga ne vidim, znam da ispruža ruku, držeći pištolj pred sobom. Možda jednom rukom pridržava drugu. Njegovo desno oko prati vizir i nišan, njegov kažiprst napinje okidač.

3. Vrući kruh stavljam na kariranu kuhinjsku krpu u tanjuru da se ohladi. Skoro svaki dan pečem kruh u pekaču za kruh, posve je jednostavno i posebno ukusno, zahvalan poslić. - 11 -

Uređaj je otpisan iz stana obitelji Olano, predviđen za krupni otpad. Kažem Harryju da mora vježbati strpljenje. Nevoljko izlazi iz sobe i ponovo sjeda na stolac pokraj vrata. Malo poslije njegova glava pojavljuje se iza ugla. “Osjeti se sve do iza garaže 4”, kaže. Garaža 4 nalazi se najdalje od naše sobe. “Betonski je miris nestao iz cijelog podruma, kao da šećeš u ogromnom kruhu.” Sjetim se kako sam, dok sam bio mali, sanjao o kadi do vrha punoj čokoladnog mlijeka. Iz nje sam izišao tek kad sam sve popio. U školi sam neprekidno sisao prste zato što se čokolada još malo osjetila ispod noktiju. Primjećujem da oklijevam ispričati mu svoj san. Ne znam odmah zašto. Možda jednostavno zato što ovdje, naravno, nemamo čokoladno mlijeko.

4. Sjajni vrhovi mojih cipela pri svakom koraku uskakuju u moje vidno polje. Plave nogavice meko padaju preko kože cipela i uvijek se vraćaju svojoj crti. Smatram da smo vrlo sretni zato što smo zatekli prašak za rublje i veliku zalihu kreme za cipele u zajedničkom skladištu osoblja, improviziranoj šupi u podrumu. Proizvodi nisu bili namijenjeni stanarima, nego samom osoblju, stoga nam je, s obzirom na okolnosti, bilo posve prihvatljivo da ih upotrebljavamo. Obična krema za cipele i veliki kanistri sredstva za pranje rublja koje nema poseban miris, osim onog čistog rublja. Harry i ja hodamo jedan pored drugog. Obilazimo cijelo parkiralište, jedva da presijecamo uglove, držimo ruke - 12 -

na leđima. Ne vučemo se, hodamo sporim, ali ustrajnim tempom. Neprestano šutimo, tako da svaki zvuk možemo dobro procijeniti, brzo dokučiti njegov izvor. Naše kape, plave s opšivenim amblemom organizacije sprijeda, propisno stoje na našim glavama. Veličina naših koraka se razlikuje, no ipak povremeno, nenamjerno, nekoliko metara ritmički marširamo; podsjeća me to na zvonjavu koja se postupno pročišćava do trenutka kada sva klatna jednom, najviše dvaput, istovremeno udare o broncu. Neko sam vrijeme brojio svoje korake, svaki put iznova, pri svakom obilasku. Brojio sam u glavi, rezultat sam pribrajao dotadašnjem zbroju, u glavi, ništa nisam bilježio. Mislim da mi je bila važna predanost, koncentracija, mislio sam da ću time izoštriti svoju pozornost. Više ne brojim, jer istina je suprotna: to me odvlači od mog posla. Točnije rečeno, brojenje mojih koraka bila je besmislena zamisao.

5. Triput vršimo inspekcijski obilazak, nakon toga napravimo stanku. Harry sjedi na stolcu, ja na stolčiću bez naslona, ja pokraj jedne, on pokraj druge strane pritvorenih vrata. Harry je loše spavao, čuo sam ga kako se prevrće. Blaga natečenost oko njegovih očiju nije nestala. Noćas sam od rezao končić iz šava njegove jakne. Njegova uniforma opet je u najboljem redu, kako i treba. “Da još jednom prođemo dostavu?” pita. “Dobra ideja”, kažem. Ostajemo sjediti, u tišini podruma. Na stropu se nalazi šesnaest linijskih lampi, pomoćna rasvjeta, sve rade, koliko god da su slabe, što bi se moglo - 13 -

nazvati čudom. Osim broja 22, sve su garaže zatvorene. Samo osobni asistenti vlasnika stanova imaju daljinski upravljač. Asistent gospođe Privalove često zaboravlja za tvoriti garažu kad izlazi u bentleyju. “Organizacija ponekad testira vlastite čuvare”, kaže Harry. “Kako to misliš?” “Možeš se kladiti”, kaže on. “Jednostavno ne može biti drugačije, ako dobro razmisliš. Nasumične provjere, znaš već.” Njegova desna ruka masira čelo, palac i prsti guraju kožu amo-tamo. “Svaka firma vrši kontrolu kvalitete, to je normalno. Svaka firma postavlja svoj standard kojega se u svim okolnostima treba držati ili ga ispunjavati. Te se kontrole vrše putem nasumičnih provjera. Što je drugo organizacija nego firma s proizvodom?” Tijekom cijele svoje obuke nisam čuo išta o nasumičnim provjerama. Nikada nisam čuo da je itko i riječ rekao o tome. Nakon nekoliko sekundi čini mi se posve uvjerljivim da one postoje. Harry pomiče kapu nazad, pa opet naprijed. “Mogu zamisliti samo jednu priliku u kojoj bi organizacija izvršila nasumičnu provjeru: standardna situacija.” Misli na opskrbu, jedinu standardnu situaciju u kojoj se možemo naći. Kaže: “Moramo dvostruko paziti, jer se zapravo trebamo bojati dvojice neprijatelja.” Odlazim u sobu po komad kruha, posve sam svjestan svojih kretnji mada znam da me ovdje nitko ne može vidjeti. Ponovo sjedeći na stolčiću polako žvačem kruh. Promatram praznu betonsku površinu, otprilike stotinu metara dugačku. Skrećem pogled s tame iza nje. “Dobar je potez”, kaže Harry iznenada, “što nasu-

- 14 -

mične provjere nikada ne mogu izaći na vidjelo, domišljato je to od organizacije. Ili sve dobro završi, pa bude ok, ne nastane nikakva situacija, ili sve loše završi, a u tom slučaju nesposobni čuvari jednostavno se nađu u klopki. Razumiješ? Kome bi palo na pamet da organizaciju optuži za napad na vlastite ljude? Pogotovo ako padnu žrtve. Nikome, na ravno!” Smiješi se pri svom zaključku. Njegov smiješak također govori da možemo biti ponosni što smo dio te organizacije. Pitam ga za elitu, testiraju li i njih. “Budi siguran, Michele. Pretpostavljam da moraju proći još više provjera nego mi... Da, naravno, to se podrazumijeva. Elita je reklamni natpis organizacije. Sam vrh u osiguranju. Taj reklamni natpis mora svjedočiti o nedostižnoj kvaliteti. Mora biti besprijekoran, zasljepljujuće bijel.” On ustaje i odlazi u sobu, rastvara tlocrt podruma. Prestao se smiješiti. “Uvjeravam te da nama promaknuće neće izmaknuti zbog nepažnje u standardnoj situaciji.” Njegov glas zvuči grubo, kao da sam ga uvrijedio. “To bi tek bilo glupo, zar ne, nakon sveg tog vremena?”

6. Guram ključ u bravu, dvaput ga okrećem. Šupa se nalazi uz našu sobu, ovo je drugi put danas da je provjeravam. Slijeva, na tri police koje su za zid pričvršćene nosačima, postrojene su kartonske kutijice. Sve su marke Winchester, stoje poprečno na polici. Na njihovoj kraćoj strani otisnut

- 15 -

je kalibar: 9 mm Luger (Parabellum). Iznad toga kauboj juri prema rubu bijele kutijice. Pritom je trup muškarca za sobom ostavio pravocrtan, narančasti trag, galopirajući konj crveni. U tom crvenom polju stoji ime marke. Tiskana slova naginju se udesno kao da ih pomiče zračna struja. Jednim pogledom znam da su sve kutijice tu, prepoznajem sliku, prizor streljiva u punom broju. Za svaki slučaj ih brojim, na svakoj polici, pomoću kažiprsta koji kutijice lagano dodiruje. Triput petnaest je četrdeset i pet. Uzimam prvu kutijicu, težina je dobra, poznata. Lako se otvara, s vremenom se jezičac ne zatvara tako čvrsto. Sjajni meci, uspravni i uredno poredani, vidim svoj obris u višestrukim odrazima. Moj kažiprst broji jedan red od pet metaka, zatim njih deset. Deset puta pet je pedeset. Zatvaram kutijicu, stavljam je na dasku i vadim drugu ku tijicu iz reda. Ima dobru težinu u ruci. Poklopac skoro više ne pruža otpor. Nakon inspekcije pregledavam zalihe na policama uz drugi zid. Naša potrošnja zaliha odvija se prema planu. Imamo još jednu bocu vode za dvanaest sati; tablete za pročišćavanje i dalje su netaknute. Krema za cipele, tekući deterdžent za rublje, toaletni papir. Dvije kile mlijeka u prahu. Kvasac i brašno su potrošeni, ali u našoj sobi je pola kruha. Pažljivo zatvaram šupu, gasim svjetlo. Harryju priopćavam rezultat brojenja. Obojica vadimo svoje Flockove 28 iz futrole na boku. Naizmjence pritišćemo osigurač okvira i čekamo da šaržer klizne iz njega. U tišini brojimo metke. Kad kimnem Harryju, on glasno ponavlja rezultat moje inspekcije i kaže: “Plus dvaput petnaest.”

- 16 -

Peter Terrin flamanski je pisac rođen 1968. Na književnu scenu stupio je 1998. zbirkom priča De Code. Godine 2001. objavljuje prvi roman Kras, a 2003. postaje poznat romanom Blanco o čovjeku koji zbog krađe automobila ostaje bez žene. Romanom Vrouwen en kinderen eerst iz 2004. Terrin se uvrstio među najbolje autore flamanske književnosti. Zbirka priča De bijeneters (2006.) i roman Blanco bili su nominirani za nizozemsku književnu nagradu AKO. Roman Čuvar (De bewaker, 2009.) ušao je u uži izbor za književnu nagradu Libris, koja se dodjeljuje najboljem romanu na nizozemskome, a 2010. osvojio je Nagradu Europske unije za književnost. Terrinov posljednji roman Post mortem objavljen je 2012.

- 223 -

- 224 -

Romana Perečinec rođena je 1973. u Zagrebu, gdje je zavr šila studij njemačkog i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu, te studij nizozemskog jezika i književnosti. Radi kao profesorica njemačkog u osnovnoj školi. Za Treći program Hrvatskog radija prevodi književne i teorijske tekstove (područje kulture i umjetnosti) za emisije Alternet (urednik Zoran Roško) i Broadcasting (urednica Nataša Ilić). Prijevodi su joj objavljivani u časopisima Zarez, Quorum i Libra Libera. Više puta boravila je na usavršavanju u Prevoditeljskoj kući u Amsterdamu i Antwerpenu. U antologiji austrijske kratke priče Felix Austria prevela je šest priča. S njemačkog je između ostalih prevela romane Heike Geißler Rosa, Svena Regenera Gospodin Lehmann, Zorana Drvenkara Sorry i Martina Walsera Zaljubljeni Goethe, a s nizozemskog romane Ceesa Nootebooma Rituali i Izgubljeni raj, Harryja Mulischa Otkrivanje nebesa, Tommyja Wieringe Joe Speedboat i Huga Clausa Tuga Belgije.

- 225 -

- 226 -

Sadr탑aj

Jedan 7 Dva 113 Tri 163 O autoru O prevoditeljici

223 225

- 227 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Studio Ron van Roon Godina izdanja 2013., rujan (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-509-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 228 -

- 229 -

arry i Michel žive u podrumu luksuzne apartmanske zgrade i zadatak im je da cˇuvaju stanare. Što se dogad-a u svijetu izvan podruma, je li ga zahvatio rat ili neka druga katastrofa, oni ne znaju. Dva cˇuvara znaju samo da ne smiju napustiti svoje stražarsko mjesto, jer njihovu predanost nagradit c´e Organizacija, a njihov je cilj postati najbolji u Organizaciji, dio elite. Ništa ne može poremetiti njihovu rutinu ni pozornost. Ali jednoga dana Organizacija pošalje trec´ega cˇuvara. Tko je on, kakve vijesti donosi izvana? U nizu kratkih poglavlja savršeno preciznim recˇenicama Peter Terrin uvlacˇi nas u svijet u kojem nema mjesta emocijama ni predahu, u svijet uniformiranih gdje je dužnost jedina sveta i nepovrediva. Cˇuvar je roman u kojem su strahovi suvremenog svijeta ocrtani jednako suvereno kako je Kafka pisao o paranojama svoga vremena.

“Najzanimljiviji autor svoje generacije.” De Tijd “Spoj psihološkog trilera i znanstvenofantasticˇne pricˇe neobicˇno je lijep, klaustrofobicˇan roman.” The Guardian

139,00 kn

- 230 www.fraktura.hr