Djela Mirka KovaËa: Gubilište Elita gora od rulje Evropska trulež Knjiga pisama Pisanje ili nostalgija Grad u zrcalu Malvina Ruganje s dušom Uvod u drugi život Ruže za Nives Koen Kristalne rešetke Vrata od utrobe Isus na koži
2
Mirko KovaË
Cvjetanje mase politiËki eseji
Fraktura
3
Copyright ≈ Mirko KovaË i Fraktura 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-168-2 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 741948
4
Aplauz, molim
Kad god Ëitamo da je neki umjetnik, glumac ili muziËar, izmamio aplauz na otvorenoj sceni, nekako nam postane drago što je ta umjetnost našla put do srca i što su izvoaËi i akteri na sceni pozdravljeni “frenetiËnim aplauzom”. Jer doista, kako drukËije iskazati divljenje i poštovanje talentiranim osobama koje su naspram nas kao publike i zadivljuju nas svojim umijeÊem. Svatko je od nas toliko puta bio u prilici da ne štedi svoje dlanove i plješÊe dok ga ne zasvrbe, bilo u kazalištu, sportskoj dvorani, cirkusu, na nekom kongresu itd. Pokatkad se ustaje i aplaudira; to je još stupanj više na ljestvici ushiÊenja. A veÊ kad se zaËuju uzvici: živio, bravo i sl., onda je to vrhunac oduševljenja. U svojim Ëuvenim istraživanjima o Ëimpanzama Keller veli da i majmun manifestira radost tapšanjem dlana o dlan. Pa ako i majmun tako reagira, onda je pljesak posve prirodan naËin da se iskaže zadovoljstvo, podrška, poštovanje prema nekomu i neËemu. Te svoje osjeÊaje Ëovjek zasigurno može artikulirati i na neki drugi naËin, ali javno i tako zvuËno gotovo da nema niËim drugo doli rukama i golim dlanovima. Negoduje se urlanjem, zvižducima, a pljeskom se samo odobrava. Ima kutaka na kugli zemaljskoj gdje se plješÊe i na pokopima i udarom dlana o dlan izražava suÊut, ali sada neÊemo zalaziti u druge kulture i civilizacije; ostat Êemo na ovim našim Ëemernim gorama gdje se plješÊe i zlikovcima. Aplauz može sablazniti, jer govori o onima koji aplaudiraju isto koliko i o onima u Ëiju se poËast aplaudira. Aplaudiralo se i aplau-
5
dirat Êe se obdarenima i ništarijama, nazdraviËarima i slavljenicima, politiËarima i govornicima, huljama i zvijezdama, maioniËarima i lašcima, glumaËkim prvacima i šmirantima, sportskim asovima ili pilotima kad se uspješno prizemlje. Naglašeno se plješÊe onima koji slave kakvu godišnjicu u dubokoj starosti; to je u neku ruku aplauz trijumfu života i bremenu godina. Više puta bio sam na pokopima glumaca; uvijek se aplaudiralo kad se lijes iznosi iz kapele. I ja sam aplaudirao na tim sahranama; aplaudirao sam mnogim glumcima za života, pa sam i taj posljednji aplauz doživljavao kao posebnu poËast pokojniku, kao ispraÊaj u vjeËnost i to muzikom pljeska koju je na “daskama što život znaËe” najradije slušao. Uza sve to, jedno istoËnjaËko vjerovanje kaže da mrtvi Ëuju! U bilježnici sam našao podatak da se u velikoj sali Centra Sava u Beogradu, na završnoj veËeri filmske smotre FEST 98. prolomio snažni aplauz na projekciji engleskog filma Dobro došli u Sarajevo. Novinarka beogradske Republike naglašava da je u igranu strukturu filma umontiran i dokumentarni materijal, te da se najednom prolomio aplauz u trenutku kada još “ništa nije ukazivalo na kraj filma”, a i sama filmska scena nije ostavljala nikakav snažniji umjetniËki dojam. Onda zašto aplauz iznebuha? Zato što se na platnu, u dokumentarnom insertu, pojavio Radovan KaradžiÊ! Pritom ne smijemo smetnuti s uma da je u dvorani sjedila odabrana publika iliti kulturna i intelektualna elita jednog grada. Ako je elita takva, kakav li je tek puk, kakva li je “rulja”, kakva li je “stoka sitnog zuba”, kako Tuman voli reÊi za dio svog puËanstva. Pljesak me mnogo puta oneraspoložio ili doveo u ponižavajuÊe stanje, katkad i uplašio, pogotovu ako bi se razlijegao s kakvog velikog i naopakog masovnog skupa, a jedan aplauz unio sam u teku kao “jedinicu bijede posrnulog naroda”. Taj muËni, tužni aplauz zbio se jedne zime u Beogradu, na Savskom mostu; moglo je to biti
6
negdje 1993. godine. Srbija bješe okovana sankcijama, a nestašica goriva dovela je do prometnog kolapsa. Nesretni ljudi išli su na posao gazeÊi duboki snijeg preko mosta i jedva se probijajuÊi kroz vijavicu. U jednom trenutku nailazi preko mosta kolona crnih limuzina. Ljudi se sklanjaju i negoduju, ali kad u jednom vozilu spaziše Radovana KaradžiÊa, svi su zastali i poËeli pljeskati promrzlim rukama. Kola s ratnim zloËincem lagano su miljela prema Novom Beogradu, praÊena aplauzom onih koji su se zlopatili na mrazu i meÊavi, dobrim dijelom i zbog politike klanja koju je taj gospodin u crnoj limuzini prakticirao. (Ovdje moram napomenuti da sam na razliËite naËine upozoren kako ne bih smio u svojim tekstovima nazivati dr. KaradžiÊa ratnim zloËincem, barem dok sud o tome ne odluËi. Odgovaram svojim kritiËarima da se držim mudre opaske jednog mog prijatelja koji je rekao još na poËetku rata: “Tko dirne u Bosnu i zapoËne rat u Bosni, unaprijed je ratni zloËinac.”) A onomad se i u Beogradu pljeskalo, ustajalo i klicalo, takoer ratnom zloËincu, gubitniku Slobodanu MiloševiÊu, kolekcionaru poraza koji se kao vampir pojavio na Kongresu srpskih socijalista. O partijskom referatu veÊ su nešto rekli oni koji umiju i imaju što reÊi, ali o onima koji su u dvorani Sava-centra onako ushiÊeno i bjesomuËno lupali dlanom o dlan, valjalo bi govoriti sa sociopsihologijskog i moralnog stajališta. Tamo su sjedili neki uredno odjeveni, oËešljani i svježe izbrijani tipovi kakvih ima na mnogim svjetskim kongresima. Bilo je tu lijeËnika, umjetnika, doktora nauka, novinara, te i pristojnih dama. Bože dragi, je li se itko od njih barem naveËer, kad je ostao sam sa sobom, ili u intimnom razgovoru s bliskom osobom, zapitao: pa kome sam to ja aplaudirao da me dlanovi još svrbe, kakve sam to konfuzne i nesuvisle brbljarije svojim pljeskom odobravao. Kako sam mogao kao uËenjak, pisac, akademik slušati Ëovjeka koji falsificira i izvrÊe stvarnost, barata opÊim mjestima i uvlaËi me u neke njegove kandže i duševne zamke? Kako se nisam
7
kao obrazovan Ëovjek prisjetio starih filmskih žurnala i dokumentarnih filmova u kojima se vide prepune dvorane kojekakvih delegata i zastupnika kako ushiÊeno plješÊu Hitleru ili Staljinu, a ti prizori danas izazivaju muËninu. HoÊu li se koliko sutra sramiti tih groznih slika? Ali, ne! Ti se ljudi takvo što nikad neÊe zapitati, ni javno ni sami sa sobom, jer oni su zapravo duševna slika voe, kao god što je i voa bez svojih pacijenata nitko i ništa. Oni pripadaju “parlamentarnom Ëoporu i postaju pokretno stado koje se pokorava svakom impulsu”, rekao bi Le Bon. Oni su sinovi svojega voe. Njihova je uravnoteženost zavisna od njegove. Oni napeto osluškuju što Êe on reÊi, iako manje-više sve znaju unaprijed. Njemu argumenti nisu potrebni, dovoljno je to da je prvi! A kad je veÊ prvi, onda ga svi moraju slijediti i prihvatati njegove zablude, opravdavati njegove zloËine, slijediti ga i padati zajedno s njim. On je tu da ih ograniËava, premda su oni veÊ ograniËeni njegovom pojavom. Jer oni stvarnost i život vide samo u rasponu do Njega; sve drugo je praznina. Feral Tribune, 16. ožujka 1998.
8
Ostavka ili kazna
Ostavka je javni Ëin, trenutak kad se netko povlaËi sa svojega mjesta i funkcije, bilo da se radi o politiËaru, znanstveniku, ravnatelju, generalu ili uËitelju. Ostavka se daje iz osobnih razloga koji mogu biti moralne prirode, ali i zbog nesuglasica na poslu, te i pod prinudom i utjecajem javnog mnijenja, posebice ako je došlo do zloporabe položaja, malverzacija i inih neËasnih poslova. U komunistiËkom sustavu ostavke su najËešÊe bile iz “zdravstvenih razloga” što je bio samo eufemizam za politiËki krah i skrhano ideološko zdravlje osobe koja odlazi s funkcije. Politolog Myron Weiner veli da je jedno od naËela demokracije opoziv svih onih koji “nisu smjeli Ëiniti neke stvari dok su se nalazili na položajima”. Hrvatsku politiËku scenu zapljusnuo je val ostavki iliti otkaza; neki dojuËerašnji korifeji Tumanove politike odstupili su sa svih funkcija i vratili se u kakve-takve ljudske okvire, ako je to nakon svih zala još moguÊe. Oni nisu opozvani zbog onoga što su Ëinili i što su bili upleteni u svakovrsne makinacije, niti se njih kadgod ticalo javno mnijenje, nego su otpali u sukobu sa svojima, a taj sukob nije bio oko “naËela demokracije” ili kakvih principa, veÊ samo oko pozicija i moÊi. Njih nije oborila “kontrola javnog mnijenja”, nego unutarnja kontrola njihove zajednice. Kada su prije nekoliko godina šestorica uglednih hrvatskih intelektualaca tražili ostavku predsjednika Tumana, nisu to Ëinili zbog
9
toga što su oËekivali da Êe ih taj samovoljni i napuhani poglavar poslušati i brže-bolje napustiti svoj položaj, nego su takvom gestom, u zemlji bez demokratske tradicije, nastojali uvesti neke elemente slobodnog mišljenja koje mora biti dominantno u “pluralistiËkoj civilizaciji” i koje se više neÊe prakticirati samo u kavanama, na “kukaviËki filistarski naËin”. Da je predsjednik usvojio bilo što od demokratskog ponašanja, svakako bi suraivao sa svojim oponentima, ali on se našao uvrijeen kao kakva stara frajla i poËeo optuživati svoje kritiËare kao izdajice i rušitelje države. Kultura demokracije daje sva jamstva za one koji kritiziraju vladu, dok se kod nas kritiËari danomice vuku po sudovima i još im se dobacuje da su sretno prošli što nisu uhiÊeni. Državotvorci ne prezaju ni od nasilnih metoda, pa se Ëesto služe “terorom ulice”, huškaju rulju i kojekakve snagatore protivu svakog autonomnog biÊa, napose protiv slobodnog mišljenja. Državotvorna “politika zla” raspolaže Ëitavim nizom perfidnih metoda u sprjeËavanju istine i demokracije. Državotvorstvo jest moderni totalitarizam koji je “samo epizoda unutar trajnog revolta protiv slobode i razuma”, kako to kaže Karl Popper. Ovih se dana u hrvatskom politiËkom životu ponovno poteže ostavka predsjednika Tumana i to zbog obiteljskog biznisa i umiješanosti u prljavi novac, te i lažne slike imovnog stanja što ga je bogati državnik podastro javnosti. Ovaj put ostavku traže neki opozicioni prvaci ili zastupnici oporbe u Saboru, premda i graani sve više gunaju, iako još nisu naËistu o vlastitoj ulozi u toj “instituciji ostavke”. Dobar dio graana politiËki je zatucan, pa ipak se razabire kletva s mnogih usana: “Dabogda imao, pa nemao!” Korisno je što odvažni oporbenjaci traže ostavku, jer to je prigoda da se javno razotkriva hadezeovska politika kao Ëitav niz afera i skandala, i to u svim podruËjima života poËev od kulture, školstva, vojske, pa do Davis Cupa, udžbenika ili izbora ovogodišnje misice. Ta je fela sama po sebi
10
skandal; onda nikakvo Ëudo što je sve Ëega su se dotaknuli skandalozno. Iako na svaki poziv za ostavkom Tuman prezirno odmahuje rukom i odgovara jaËanjem neograniËene vlasti, to nikako ne znaËi da od prozivki treba odustati. Alexis de Tocqueville veli da “propast jedne vlasti poËinje onog Ëasa kada se ta vlast neograniËeno i nerazumno uveÊava”. Ako je tako, onda Êe to gomilanje moÊi i novca biti kobno za same vlastodršce. »ak i kad oporbenjaci traže predsjednikovu ostavku samo zato da bi iritirali njegovo HDZ-roblje, te skandal-majstore zaposlene u velikom obiteljskom poduzeÊu Tuman & comp., nije samo prazna “retoriËka figura”, nego i potreba da se opetovano osvijetli priroda vlasti i vladar koji nikome ne polaže raËune. Samo diktatori nikome ne polažu raËune, ali njih nitko i ne sili na ostavku, jer oni su uvjereni da “provode zakon Povijesti” i da im je ta uloga bogodana. A bilo bi doista veselo da tek tako odu nakon svih pogibelji i trijumfa bezakonja. No kako su kod nas usvojena neka naËela demokracije i formalno stoje u politiËkom ustroju, onda je nužno koristiti ta naËela makar i formalno i danomice podbadati i izazivati autokratskog vladara koji crpe moÊ iz ropstva svojih sljedbenika. Pa kad veÊ traženje opoziva postaje opÊe politiËko mjesto, kad to više ne može šokirati ni polupismenu raju, onda bi se oni intelektualci koji se upuštaju u tu rabotu pozivanja politiËara na ostavku, morali kloniti klišeja i postaviti stvari drukËije i ozbiljnije od politiËara. Ovih dana Ëuli su se disonantni tonovi nekih srpskih intelektualaca koji svojemu predsjedniku MiloševiÊu nude ostavku; jedni zbog “izdaje Kosova”, drugi zbog “gušenja medijskih sloboda”. Bila bi doista golema nepravda da MiloševiÊ sutra napiše: “Podnosim neopozivu ostavku zbog gušenja medijskih sloboda u Srbiji.” Poziv
11
na takvu ostavku jest spašavanje zloËinca za kojega je Haag najmanje što se može tražiti. Nuditi ostavku takvim tipovima istodobno znaËi i priznati im zrno Ëasti i poštenja. Apelirati na njihovu savjest, dovodi se u pitanje savjest onih koji apeliraju. I kad bi Tuman sutra obznanio: “Zbog novËanih transakcija svoje supruge, podnosim neopozivu ostavku na sve funkcije u Republici Hrvatskoj”, to bi moglo zadovoljiti samo pragmatiËne politiËare, ali ne i kritiËki usmjerene intelektualce i svjedoke kolosalnih promašaja vladajuÊe politike i njezine ideologije vulgarnoga nacionalizma. Naravski, bilo bi zgodno da takvi anakroidi odu pod bilo kakvim izgovorom, ali od te sorte vlastohlepnih takvo što ne može se oËekivati. Tražiti od njih ostavku znaËilo bi pomilovati ih, premda je ono što su uËinili preporuka za pakao. Stvoriti države izvan sfere moralne odgovornosti jest zloËin. Tolerirati ratne zloËine i štititi ubojice, znaËi uvaliti svojim graanima suodgovornost za zlodjela pojedinaca i zlodjela politike. UËiniti naciju sukrivcem povijesti mogu samo razbojnici, a njima nuditi ostavku znaËi iskupiti ih. Tvorci država koje su “inkarnacija krvi” zanijekali su ljudske slobode, a to je veÊ dovoljno da se umjesto ostavke razgovara o naËinu kažnjavanja. A gdje su tek ratovi, genocid, zloËinstva! I kad intelektualac poziva takve tipove na ostavku to mi sliËi na šalu ili samo blago podjebavanje voa ovih crnih poredaka. Najmanje što bi se moglo tražiti jest ono što je zadesilo diktatora Pinocheta u Londonu. Feral Tribune, 2. studenog 1998.
12
Cvjetanje mase
VraÊam se jednoj knjizi koju sam davno Ëitao. Uzimam je u ruke nakon dvadesetak godina. »itam posvetu i datum; Zagreb, svibnja 1971. godine i potpis drage osobe. Knjiga može podulje stajati na polici biblioteke kao proËitana, ali jednom Êe ponovno iskrsnuti kao drago lice, oplemeniti nas i dodati našem životu toplinu i svjetlo, povratiti intimu baš onda kad nam je potrebno. Montaigne je napisao kako mu se dešavalo da uzme knjigu naizgled novu i nepoznatu, a onda shvati da ju je Ëitao i išarao i veÊ tada donio svoj sud o njoj. Ponovni povratak nekoj knjizi nije provjeravanje te knjige, veÊ sebe samog. Za mene je knjiga trenutak prisnosti. U posljednje vrijeme nedostaje mi ta prisnost; knjige su potisnute dogaajima koji pretkazuju katastrofu, zlokobnim kricima mase što se razliježu poput ratnih talambasa i najavljuju eru gomila. Knjiga o kojoj je ovdje rijeË zove se Pobuna masa, a napisao ju je španjolski filozof Jose Ortega y Gasset. Objavljena je u Španjolskoj 1930. godine, a ja posjedujem hrvatsko izdanje (Zagreb, 1941. godine) u prijevodu Zlatka GašpareviÊa. Toj knjizi vratio sam se jedne noÊi, u kasne sate, kada sam osjetio jezu od nadolazeÊe mase koja reži i pokazuje svoje barbarske zube. Strah od gomile sposobne za zloËine i ludosti veÊ sam iskazao u intervjuima što sam ih dao mnogim listovima u naivnom uvjerenju da Êu te svoje zebnje prenijeti i na druge i da jedan glas može utjecati na opÊu histeriju.
13
Sada se prisjeÊam davnašnje prepirke s prijateljem, urednikom ugledne izdavaËke kuÊe. Posudio sam mu tu Orteginu knjigu i predložio mu da je uvrsti u izdavaËki plan. Kada smo se našli da porazgovaramo i prijateljski Êaskamo o filozofiji i Ëudesnom Orteginu stilu, urednik se okomio na mene, grdio me što sam pokušao podvaliti mu i što sam mu poturio tu razornu knjigu koju nije mogao “intelektualno podnijeti”. Psovao je Ortegin elitizam, te njegova nakaradna shvaÊanja mase, tu odbojnost prema radniËkoj klasi. »udio se da Ëitam takvog pisca koji izjednaËuje boljševizam i fašizam, a nije bio vidovit i nije predvidio uspon “revolucionarne mase”, štoviše, bio je neznalica, arogantan tip, a o narodu je pisao uvredljivo, dok je komunizam shvaÊao pogrešno kao “kolektivnu halucinaciju”. Ljutio se moj prijatelj i na termine kojima Ortega barata kao što su “Ëovjek-masa”, primitivna rulja kao “divlja životinja”, masa kao “bezbrojna serija nula”, “voa kao tupoglavac”, kao homo vulgaris, narod kao “invaziju barbara” itd. PoËeli smo se sporiti oko toga da masa i narod nisu jedno te isto. Zastupao sam stajalište da je masa dirigirana i pijana, a narod discipliniran i razborit. Masa je neautentiËna, povodljiva; narod je postojan. Masa je stihija, nju na politiËkoj sceni zapravo Ëini ta Ortegina “serija nula” sa izrazitim rušilaËkim nagonom, gomila bjegunaca od vlastitog ja! Narod ustaje protiv tiranija, dok ih masa najËešÊe uspostavlja. Masa je obezglavljena, jer nju pokreÊu mahom luaci i neurotici. Masa izaziva strah, jer je rušilaËka, dok se narod zalaže za politiku koja je moguÊa. Istina, Le Bon tvrdi da može “cijeli narod pod dojmom stanovitih utjecaja postati gomila”. Jaspers kaže da “masa krvavim prevratima pretvara jedan totalitarizam u drugi”. Samo je takav filozof mogao napisati u svojoj autobiografiji o njemaËkoj masovnoj zaslijepljenosti i histeriji tridesetih godina: “Sve sam više sumnjao u reËenicu Glas naroda, glas Božji, ukoliko taj glas naroda potjeËe od masa. Nisam mogao a da u duši ne prezirem sve one koje je taj zanos obuzeo.” Srpski su
14
pisci veÊ po tradiciji stali na stranu rulje, pa je književnik Milorad PaviÊ, autor Hazarskog reËnika, mahnitanje rulje po Vojvodini i srpskim provincijama, podržao izjavom Vox populi, vox Dei; dakle, posve suprotno Jaspersu. Kod Canettija ima jedno poglavlje o inflaciji i masi. Canetti smatra da je inflacija potres ravan ratu i da “gomilanje nula” simbolizira gomilu, a milijuni predstavljaju istodobno i milijune izbezumljenih lica koja se sve više gomilaju u bezliËno mnoštvo. Tada se obiËno javljaju voe koje Ortega naziva “osrednjim vanvremenim ljudima” koji se “ponašaju kao prošlost, kao da su dio nekadašnje faune”. Brodski veli da bezliËni tupi voa odgovara masama, jer one u njemu vide vlastiti lik. Voa odmah poËne da se frlja brojkama i umnaža masu dodavajuÊi sve više nula kako bi narasla i njegova veliËina. On je sjedinjen s masom, preuveliËava brojke kako bi se njegov uspon neËim mjerio. Ali to je narastanje praznine, a ti lažni milijuni na mitinzima i zborovima nisu ništa drugo doli vizualni simboli inflacije. To gomilanje obezvreuje samo sebe. Pojedinac gubi svoj lik. Tako Êe se, kaže Canetti, u inflacionoj masi naÊi ljudi koji se inaËe ne bi meusobno pozdravili. U tom “padu milijuna” mnoge su se osobe osramotile. Ako se obezvreena lova nekad i nadoknadi, kako Êe se to postiÊi s obrazom. I ovo cvjetanje srpske mase zapoËelo je procesom inflacije. To su najprije bili pohodi na stadione i dvorane, na hale sajmišta gdje su se održavali masovni koncerti novokomponirane glazbe. Tu se zapravo poËela uvježbavati politiËka scena na koju Êe stupiti ta ista publika duhovno odgojena na Knjizi o Milutinu, toj novoj lektiri malograanskih slojeva koji su se pripremali za nacionalnu predstavu i povratak u prošlost. Ta publika na estradnim mitinzima napajala se i erotikom, a poslije ju je samo preusmjerila prema novom Ëovjeku, voi na politiËkoj estradi. Ali “erotska žudnja zahtijeva uzvrat”, kaže
15
L. Straus. Ako je “pevaljka” uzvraÊala razgoliÊenim sisama i butinama, onda se i od voe traži da podigne atmosferu, pokaže snagu i muškost i najavi odrubljivanje glava onima koji ne slijede masu. Voa takoer žudi da ga vole svi njegovi podanici, on se više i ne zanima za ovu ili onu osobu, nego samo za mnoštvo. Doe vrijeme kad “stvari krenu vrtoglavom brzinom”, rekao bi Ortega. Svjedoci smo toga vremena. U nekim istoËnoevropskim zemljama jednopartijske diktature narod je preokrenuo vlastitu sudbinu, Ëak i po cijenu žrtava. Ti su narodi nastupili razborito zahtijevajuÊi slobode, parlamentarnu demokraciju, evropsko povezivanje. Nešto ranije i našim prostorima prohujali su mitinzi. Jedan je srpski politolog, premda Ëovjek sumnjiva morala, toËno rekao da se Jugoslavija uvijek razvijala u suprotnom smjeru, pa su i ti mitinzi bili posve opreËni onom izlasku evropskih naroda na politiËku scenu. To su jedini mitinzi koji nisu zahtijevali parlamentarnu demokraciju, niti slobodu štampe, veÊ naprotiv gušili svako kritiËko mišljenje ako se odnosilo na njihov nastup i njihovu politiku. Zalagali su se da neki politiËki šefovi odu, a umjesto njih dou drugi, ali po istom principu i u okviru netaknutog sistema. Nije li to pretvaranje “jednog totalitarizma u drugi”? I napokon, bio je to jedini evropski veliki skup koji je ispred Narodne skupštine u Beogradu osudio pluralizam i višestranaËki sistem. To što je masa urlala hoÊemo oružje, dolje pluralizam, Slovenci lažu, smrt Šiptarima itd., govori samo o nevjerojatnom zaostajanju intelektualnom, moralnom, politiËkom i svakom drugom. Ako je taj miting predstavljao srpski narod, onda je tu pao mit o srpskoj demokratiËnosti. Bio je to jedini milijunski skup održan u Evropi koji je bio antidemokratski. Tu se tražilo oružje, ali za osvajaËki i osvetniËki rat. Tu su se ispisivale parole vjernosti Centralnom komitetu i klicalo kompartiji! Prohujali su mitinzi, ali je ostala mržnja. Dakle, uvijek i samo u suprotnom smjeru!
16
Ivo AndriÊ bavio se politiËkim spisima Francesca Guicciardinija, pomno ih je Ëitao, bili su mu duhovno srodni, pa ih je sam i prevodio. Htio bih završiti jednim lijepim zapažanjem Guicciardinija o masi: “Svjetina je u stvari isto što i lud Ëovjek, jer je ona Ëudovište u kome sve vrvi od nereda i zabluda, a njezina jalova mišljenja su toliko udaljena od istine, koliko, prema Ptolomeju, ima od Španjolske do Indije.” Novosti 8, 11. sijeËnja 1990.
17
18
Sadržaj
Aplauz, molim Ostavka ili kazna Cvjetanje mase Jesmo li u paklu Raa li se naše Ëudovište Izmeu voe i avola Polja smrti Rat kao raanje Mediji na strani zla Humor i diktatura Varijacije o krivnji Još jednom o krivnji O nama i njima Još jednom o nama i njima Srbi su lud narod Mala braÊa Nikad kraja Pobuna u ludnici Lažni carevi i careviÊi PredsjedniËke križaljke »ovjek bunkera »ovjek posebnog kova Posljednji nasilnik
5 9 13 19 25 31 35 41 47 51 55 61 67 71 77 83 89 93 99 105 113 117 123
241
MistiËni trokut Ljubav bez erekcije Karol Wojtyla leteÊi papa Pavle, Pavle, zašto me progoniš Meu ljudožderima LinË Maj u svibnju Grob u tuini PriËe o pomirbi Film o vitezovima ZloËinci - to su drugi Ideološki blizanci Još jednom o blizancima Traktat o pišanju Sudbina na dlanu VraËanje u generalštabu Snovi o uništenju drugoga Knjige štetoËine Ugašeno svjetlo u balkanskoj krËmi (predgovor digitalnom izdanju Ferala) O autoru
242
129 135 141 147 153 159 163 169 175 181 187 191 197 203 207 213 219 225 231 239
Djela Mirka KovaËa
knjiga prva Isus na koæi (izabrane drame), 2003. knjiga druga Vrata od utrobe (roman), 2003. knjiga treÊa Kristalne reπetke (roman), 2004. knjiga Ëetvrta Ruæe za Nives Koen (pripovijetke), 2005. knjiga peta Uvod u drugi æivot (roman), 2006. knjiga πesta Ruganje s duπom (roman), 2007. knjiga sedma Malvina (roman), 2007. knjiga osma Grad u zrcalu (roman), 2007. knjiga deveta Pisanje ili nostalgija (eseji), 2008. knjiga deseta Knjiga pisama, s Filipom Davidom (pisma), 2008. knjiga jedanaesta Evropska truleæ (poetika), 2009. knjiga dvanaesta Elita gora od rulje (polemika), 2009. knjiga trinaesta Gubiliπte (roman), 2009. knjiga Ëetrnaesta Cvjetanje mase (politiËki eseji), 2010.
243
Nakladnik Fraktura, ZapreπiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn Nedjeljko Špoljar, Sensus Design Factory Prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj Djela Mirka KovaËa objavljuju se uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. ISBN 978-953-266-168-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
244
18