Daniel Stein, prevoditelj

Daniel Stein, prevoditelj

–1–

–2–

Ljudmila Ulicka

Daniel Stein, prevoditelj preveo s ruskog Igor Buljan

Fraktura –3–

Objavljeno uz potporu Instituta za književno prevođenje, Rusija.

Naslov izvornika: © 2006 by Ludmila Ulitskaya © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Igor Buljan i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-535-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 863058

–4–

Zahvaljujem Bogu da govorim tuđim jezicima više od vas sviju. Ali, u Crkvi radije volim reći pet riječi svojim razumom, da i druge poučim, nego deset tisuća riječi tuđim jezikom.

1 Kor 14, 18-19*

Svi citati iz Biblije iz sljedećih su izdanja: Stari zavjet, sv. 1 i 2, preveli Silvije Grubišić, Filibert Gass, Antun Sović, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.; Novi zavjet, 4. izdanje, preveo Ljudevit Rupčić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Pastoralna biblioteka, Sarajevo, Sveta baština, Duvno, 1988. *

–5–

–6–

dio prvi

–7–

–8–

1. prosinac 1985., Boston Ewa Manukjan Uvijek mi je hladno. Čak i ljeti na plaži, pod vrelim suncem, uvijek mi je hladno za leđa. Vjerojatno zato što sam se rodila u šumi, zimi, i prve mjesece života provela u rukavu otrgnutom s majčine bunde.

Zapravo nisam trebala preživjeti, pa ako je ikomu život dar, onda je to meni. Samo ne znam je li mi trebao taj dar.

Neki ljudi vrlo rano postanu svjesni sebe. Ja sam to postala u dobi od dvije godine, u katoličkom sirotištu. Uvijek mi je bilo veoma važno da znam što se događalo sa mnom i mojim roditeljima svih onih godina kojih se uopće ne sjećam. Ponešto sam saznala od starijeg brata Witeka. No on je tih godina bio premalen, i od sjećanja koja sam naslijedila od njega nisam mogla sastaviti sliku. U bolnici je ispisao pola školske bilježnice – prenio mi je sve čega se sjećao.

Tada nismo znali da je majka živa. Brat je sa šesnaest godina umro od sepse prije nego što se vratila iz logora.

U mojim se dokumentima kao mjesto rođenja navodi grad Emsk.

Zapravo je to mjesto moga začeća. Iz geta u Emsku majka je pobjegla u kolovozu 1942., u šestom mjesecu trudnoće. S njom je bio moj šestogodišnji brat Witek. Rodila sam se stotinjak kilometara od Emska, u neprohodnoj šumi, u tajnom naselju Židova pobjeglih iz geta, koji su se skrivali ondje sve do oslobođenja Bjelorusije u kolovozu 1944. Bio je to partizanski odred, iako se, ustvari, nije radilo –9–

ni o kakvu odredu, nego o tri stotine Židova koji su pokušavali preživjeti u kraju pod njemačkom okupacijom. Meni se čini da su naoružani muškarci više čuvali taj zemljani grad sa ženama, starcima i nekoliko preživjele djece nego što su ratovali s Nijemcima.

Moj otac, kako mi je mnogo godina poslije rekla majka, ostao je u getu i poginuo – nekoliko mjeseci nakon bijega svi su stanovnici geta strijeljani. Majka mi je rekla da je otac odbio otići, smatrajući da će bijeg samo razljutiti Nijemce i ubrzati obračun. I tada je moja trudna majka otišla i povela Witeka. Od osamsto stanovnika geta na bijeg se tada odlučilo samo njih tri stotine.

U geto su otjerali stanovnike Emska i Židove iz okolnih sela.

Moja majka nije bila mještanka, nego se slučajno našla u tim krajevima, poslali su je onamo iz Lavova kao kurirku za vezu. Bila je vatrena komunistkinja. Witeka je rodila ‘36. u lavovskom zatvoru, otac mu je bio partijski drug, a meni je otac neki drugi muškarac, kojega je upoznala u getu. U životu nisam upoznala ženu manje sklonu majčinstvu od svoje majke. Mislim da smo se brat i ja rodili isključivo zbog nedostatka kontracepcijskih sredstava i klinika za abortuse. U mladosti sam je mrzila, zatim joj se godinama ravnodušno čudila, i još dan-danas jedva podnosim druženja s njom. Hvala Bogu, iznimno rijetka.

Svaki put kad joj postavim neko pitanje o prošlosti naroguši se i počne vikati: u njezinim sam očima uvijek bila apolitična malograđanka. Ja to i jesam. Ali rodila sam dijete i dobro znam: kad dođe dijete, život žene podređuje se tomu. Više ili manje. Samo ne u njezinu slučaju. Ona je partijski fanatik.

Prije mjesec dana upoznali su me s Ester Hantman. Divna vedra starica, izrazito bijele puti, modrikaste sijede kose. Karinina prijateljica, zajedno su radile u nekoj dobrotvornoj organizaciji. Karin mi je davno govorila o toj Ester, ali uopće se nisam zainteresirala za nju. Malo prije Božića Karin je organizirala prijem u povodu svoga pedesetog rođendana, i odmah sam je zapazila. Ester se nečim isticala u velikom mnoštvu polupoznatih ljudi. Zabava je bila mnogo srdačnija nego što je obično slučaj kod Amerikanaca: ipak je bilo mnogo Poljaka, nekoliko Rusa i par iz Jugoslavije. Ukratko, slaven– 10 –

ska prisutnost na tom američkom blagdanu činila se nekako ugodnom, tu i tamo čule bi se poljske riječi.

Govorim podjednako dobro ruski i poljski, a engleski mi ima poljski naglasak, što je i zapelo za uho Ester, kad smo izmjenjivale nevažne replike u neobaveznom razgovoru.

– Iz Poljske si? – upitala je.

To me pitanje uvijek malo smete, teško mi je odgovoriti – neću valjda umjesto lakonskog odgovora podrobno ispričati da mi je majka rođena u Varšavi, a da sam se ja rodila u Bjelorusiji od nepoznatog oca, djetinjstvo provela u Rusiji, a u Poljsku dospjela tek ‘54., zatim opet otišla u Rusiju studirati, odatle se preselila u DDR, a onda pak u Ameriku...

No tada sam rekla ono što nikad ne govorim: – Rodom sam iz Emska. Iz Čornaje Pušče.

Starica tiho uzdahnu: – Kad si se rodila?

– Četrdeset druge. – Nikad ne tajim dob jer znam da izgledam mlado, nikad mi ne daju četrdeset tri godine.

Zagrlila me laganim rukama, a plava joj se kosa starački zalelujala: – O moj Bože, o moj Bože! Znači, preživjela si! Ona te luđakinja rodila u zemunici, moj ju je muž porodio... A onda, ne sjećam se točno, mislim da nije prošlo ni mjesec dana, otišla je u nepoznatom smjeru i odvela djecu. Svi su je nagovarali da ostane, ali nikoga nije slušala. Svi su bili sigurni da će vas uhvatiti na putu ili u prvom selu...

Bog je velik, preživjela si!

Zatim smo se našle u predsoblju. Jednostavno se nismo mogle razdvojiti. Skinule smo s vješalice svoju odjeću – smiješno, ali imale smo jednake bunde – debele, od lisice, u Americi gotovo nedolične.

Potom se pokazalo da je i Ester zimogrozna.

Krenule smo k njoj – živi u središtu Bostona, u Aveniji Common­ wealth, u prekrasnoj četvrti, deset minuta od mene. Dok smo se vozile – ja za upravljačem, ona kraj mene – osjetila sam nešto vrlo čudno: cijeli život sanjala sam da imam nekoga starijeg, mudrog, tko bi me mogao voditi, koga bih mogla slušati, radosno mu se pokoravati – a nikad nekog takvog nisam imala. U svome životu uvijek sam – 11 –

bila starija – odrasli nisu bili ni majka, ni muževi, ni prijatelji. A u toj je starici bilo nešto zbog čega sam se unaprijed htjela složiti sa svime što kaže...

Ušle smo u njezin dom. Upalila je svjetlo – u predsoblju su počinjale police s knjigama, pružale su se dalje u stan. Opazila je moj pogled.

– To su knjige moga pokojnog muža. Čitao je na pet jezika. Puno ih je o umjetnosti. Moram ih ostaviti u dobrim rukama...

Tada sam se sjetila što mi je Karin zapravo rekla: Ester je udovica bez djece, prilično bogata, vrlo usamljena. Gotovo svi rođaci poginuli su joj za vrijeme rata.

A evo što mi je ispričala o mojoj majci: Ester ju je prvi put vidjela u emskom getu, kad su onamo počeli tjerati stanovnike iz okolice – dotada su u getu bili samo gradski Židovi. Tobože su se onamo naselili dobrovoljno, jer se nedugo prije preseljenja u gradiću dogodila užasna likvidacija Židova – okupili su ih na gradskom trgu, između katoličke i pravoslavne crkve, i počeli ih ubijati. Ubili su ih tisuću petsto, a preživjeli su otišli u geto.

Nije to bio običan starinski geto – jedna ili nekoliko četvrti gdje Židovi žive još od srednjeg vijeka. U Emsku se pak dogodilo da su ljudi napustili kuće u gradu i preselili se u napola razrušen dvorac koji je pripadao nekom knezu. Dvorac je zatim ograđen bodljikavom žicom i oko njega su postavljene straže. Isprva čak nije bilo posve jasno tko koga i od koga čuva. Policajci su bili mještani, Bjelorusi, Nijemcima je to bilo ispod časti. A jasno je kakav su Židovi odnos imali s Bjelorusima – plaćali su im. Za sve su im plaćali. Ovi su im za novac donosili čak i oružje.

– Tvoja majka – rekla je Ester – nije bila iz mjesta. Prilično zgo­ dna, ali vrlo oštra žena. S njom je bio sinčić. Sjećam se njezina prezimena: Kowacz. Je li tako?

Samo sam se stresla – mrzim to prezime. Dobro znam da je majka imala drugo prezime, ili neki partijski nadimak, upisano u jednu od lažnih isprava s kojima je proživjela pola života. Pa i udala sam se dijelom zato što sam se htjela riješiti tog imena. Svi su tada bili u šoku: Židovka iz Poljske udaje se za Nijemca! Doduše, i Erich je bio – 12 –

komunist, DDR-ovski, inače ga ne bi pustili na studij u Rusiju. U Rusiji smo se i upoznali.

Promatrala sam Ester kao dijete bombon: takva bi žena, blaga i tiha, europski elegantna – svilena bluza, talijanske cipele, ali istodobno ništa napadno, nikakav prostodušni američki šik – trebala biti majka, teta, baka. I još mi govori malena...

Bez ikakva pritiska s moje strane ispričala mi je sljedeće.

Geto je imao strogu unutarnju organizaciju, vlastitu upravu i, osim toga, vlastitog vođu – znamenitog rabina Širmana, vrlo učenog i, kako su govorili, pravog sveca. Ester i njezin muž bili su poljski Židovi, oboje liječnici, preselili su se u tamošnje krajeve nekoliko godina prije rata. Isak Hantman, njezin muž, bio je kirurg, a ona zubarica. Zapravo nije bila prava liječnica, ali imala je dobru specijalističku naobrazbu – završila je stomatološku školu u Frankfurtu.

Slobodoumni nisu bili, nego onako, obični Židovi, subotom su znali zapaliti svijeće, ali i otići u susjedni grad na koncert. Mjesni Židovi smatrali su ih čudacima, ali ipak su se liječili kod njih. Kad je Njemačka anektirala Poljsku, Isak je odmah rekao ženi da je svemu kraj, moraju se izvući odatle, bilo kamo. Razmišljao je čak i o Palestini.

No dok su oni razmišljali i procjenjivali, stigli su Nijemci i zatvorili ih u geto...

Sjedili smo u salonu vrlo lijepog stana, namještenog u europskom stilu – staromodno i, po mome mišljenju, s izuzetnim ukusom.

Domaćini su očito bili na višoj kulturnoj razini nego ja – takve stvari osjetim, jer na njih nailazim prilično rijetko. Bogata kuća. Gravure, ne plakati. Namještaj nije garniturni, nego je očito prikupljan komad po komad, a na niskom ormariću veliko meksičko keramičko čudo – drvo života ili nešto slično.

Ester je sjedila u dubokom naslonjaču, nogu podvijenih pod sobom, djevojački, zbacivši obuću – plave cipele od zmijske kože.

Uvijek primjećujem takve pojedinosti. Ne naziva me mama bez razloga malograđankom. Sirotišta i dječjeg doma sjećam se po promrzlim leđima. A mojoj se majci zastrašujuće siromaštvo činilo normalnim životom. Možda joj nije bilo loše ni u Staljinovim logorima. No ja sam, kad sam se otarasila bijede, bila spremna ljubiti – 13 –

svaku šalicu, svaki ručnik, svaku čarapu. Erich je prve godine našeg života u Berlinu, u Prenzlauer Bergu, našao dodatni posao – kako bih ja mogla kupovati stvari: odjeću, posuđe, sve, sve, sve... Znao je da se tako liječim od prošlosti... Postupno je ta strast prolazila. No ipak su čak i ovdje, u Americi, moja omiljena razonoda garažne rasprodaje i staretinarnice... Griša, moj sadašnji muž, na to gleda popustljivo: iz Rusije je, odrastao je među ljudima gladnim svega.

I moj sin Alex, koji se rodio u Americi, obožava kupovati. Pravi smo “konzumeristi”. Čini se da Ester sve to razumije.

– Uvjeti u getu činili su nam se užasnima, naprosto još nismo bili vidjeli ništa gore. Tada nismo znali za konclogore, o velikim razmjerima tog ubijanja koje se odvijalo u cijeloj Europi – smiješila se govoreći o svemu tome, i bilo je nešto posebno u izrazu njezina lica: odsutnost, tuga i još nešto neuhvatljivo, valjda mudrost. Da, razgovarale smo na poljskom, a ja u tome uživam.

– Koliko ste dugo živjeli u getu? – upitala sam.

– Manje od godine. Od jeseni ‘41. do 11. kolovoza ‘42. A zatim smo još dvije godine živjeli u Čornajoj Pušči, u partizanskom odre­ ­du. Živjeli smo u zemunicama sve do oslobođenja. Obiteljski partizanski logor. Od tristo ljudi preživjelo je sto dvadeset. S nama je bilo šestero djece. Još se dvoje rodilo u šumi. Ti i jedan dečko, ali on je umro.

– Zašto je moja majka otišla iz Čornaje Pušče? – postavila sam pitanje čiji sam odgovor znala iz majčinih riječi, ali znala sam i da majka uvijek laže. Ne, ne laže. Jednostavno ne mogu povjerovati u to što govori. Zato mi je bilo važno što će reći Ester. Ona je normalna.

– Odgovarali smo je. Dobro se sjećam kako se Isak uzrujavao zato što riskira život djece napuštajući naše sklonište. Uopće nije odgovarala. Zapravo je jedina osoba s kojom se družila u getu bio Naum Bauh, električar.

Tako sam saznala prezime svoga oca. Majka ga nikad nije spominjala. Dakle, da je ona bila normalna žena, ja bih bila Ewa Bauh.

Zanimljivo.

– Pričajte mi, molim vas, o njemu – zamolila sam Ester.

– 14 –

– Slabo sam ga poznavala. Mislim da je bio nesvršeni inženjer.

Sjedila je nepomično, ravnih leđa, prava aristokratkinja. I bez ikakve židovske gestikulacije.

– Isak mi je govorio da je zvao jednom tog Bauha u bolnicu, još prije rata, da popravi neki uređaj. Imao je privilegiran položaj u getu. Kao i Isak, uostalom. Neki su Židovi imali posao u gradu, imali su dozvole. Isak je radio na bolničkoj recepciji. I Bauh je radio u gradu.

U getu su tvoja majka i Bauh živjeli zajedno. U nekom sobičku u lijevom krilu. Dvorac je bio napola razrušen, kad su nas otjerali onamo počeli smo ga obnavljati. Isprva smo čak kupovali nekakav građevinski materijal. Judenrat je to vodio. Sve se završilo užasno.

Stvar je u tome da je Judenrat stalno davao novac bjeloruskoj policiji.

Bio je u njoj neki podlac, ne sjećam se kako se zvao, lokalni načelnik, koji je obećao da akcije – razumiješ ti to? – neće zahvatiti stanovnike geta dok mu budemo plaćali. Tada su počeli likvidirati sve tamošnje Židove koji su živjeli po selima. Znali smo za to. Judenrat je kupovao vrijeme. A onaj nitkov, čak i da je htio nešto učiniti, svejedno ne bi mogao. Samo je izvlačio novac. Tada više nitko nije imao novca. Žene su davale vjenčano prstenje, posljednji nakit. I ja sam dala svoj zaručnički prsten. Ne znam pojedinosti, a sad više nisu ni važne.

Neki su mislili da se život može otkupiti. Zato su, kad je bio predložen bijeg, organizirali nešto poput opće skupštine, pa je došlo do raskola: pola ih je bilo za bijeg, pola protiv. Oni koji su bili protiv smatrali su da će nakon bijega one koji ostanu žestoko progoniti...

A među organizatorima bijega bilo je očajnih pravih boraca, oni su se htjeli boriti... Pomagali su im iz grada. Postojala je veza s partizanima. Mi to tada nismo znali. Ustvari je sve organizirao jedan Židov, mladić po imenu Dieter. Radio je za Gestapo kao prevoditelj.

Nekako je uspijevao kriti da je Židov. Poslije su ga ulovili, ali uspio je i pobjeći. Jednom, već potkraj rata, došao je u naš logor u Čornaju Pušču. Borio se u ruskom partizanskom odredu, poslali su nam ga s kravom. Partizani su kravu kupili ili nekome oduzeli i tražili su od jednog našeg momka, mesara, da im napravi kobasice. Dieter je doveo tu kravu, naši su ga prepoznali, obradovali se, netko je donio – 15 –

rakiju. Sjeo je na panj i počeo govoriti o Kristu. Naši su se samo pogledavali: u tom trenutku nije moglo biti ničeg glupljeg nego govoriti o Kristu. Mislila sam da je malo šenuo. Zamisli, bio se krstio, svima je pokazivao neke ikonice. Bilo je teško povjerovati da je baš on organizirao bijeg. Početkom ‘45., nakon oslobođenja, zajedno smo se odvezli prvim vlakom u Poljsku. Netko mi je poslije rekao da je nakon rata postao katolički svećenik...

No tada, u getu, u noći prije bijega sukob je bio tako žestok da je čak izbila tučnjava. Rabin Širman, starac koji je debelo premašio osamdesetu, sve je umirio. Imao je rak prostate, Isak ga je operirao još u dvorcu. A i ta operacija..., samo mu je stavio kateter... Rabin se smjestio na stolicu, svi su zašutjeli, rekao je da će ostati ondje, da nikamo ne ide. Tko nema snage za odlazak, neka ostane. A tko ima snage za bijeg, neka ode. Isak je rekao da ćemo mi otići, pa smo i otišli. Tvoja majka otišla je sa sinom, a Naum je ostao. Nitko nije znao da je trudna. Znao je samo Isak, jer je malo prije toga dolazila k njemu, htjela je pobačaj, no on je odbio: već je previše bilo prošlo.

Ester kimnu lijepom glavicom: – Vidiš, bio je u pravu: rodila se krasna djevojčica. I preživjela je...

Ester je izgledala izmučeno, a bilo je i kasno. Otišla sam. Dogovorile smo se da ćemo se naći. Imam čudan osjećaj – uvijek sam silno željela saznati sve tadašnje okolnosti, sve o svome ocu. A sad sam se najednom uplašila: jednako silno želim saznati – i ne želim saznati. Jer tolike godine nosim na sebi svoju prošlost, i ona se tek posljednjih godina otrgnula od mene, uz Grišu, pa djevojčica Ewa iz poljskog sirotišta u Zagorsku i cura iz sovjetskog dječjeg doma kao da više nisu ja, nego prizori iz nekog davnog filma. A sad se pruža prilika da saznam kako se sve ustvari dogodilo. Ipak, nisam si mogla predočiti što to može prisiliti mladu ženu, majku, da svoje dvoje djece ostavi u domu... Stalno mi se čini da postoji nešto što ne znam.

– 16 –

2. siječanj 1986., Boston Ester Hantman Mislila sam da se u mojoj dobi novi ljudi više ne pojavljuju. Kao prvo, sva sam slobodna mjesta u srcu već iskoristila za umrle. Kao drugo, ovdje u Americi mnogo je dobrih ljudi, no njihovo životno iskustvo – krajnje ograničeno – čini ih plitkim i pomalo papirnatim osobama.

Osim toga slutim da dob sama po sebi tvori nekakvu ljusku, pa čovjekove emocionalne reakcije slabe. Isakova smrt pokazala je i u kolikoj sam mjeri ovisila o njemu. Ovisim. Ne muči me usamljenost, ali primjećujem da me obavija poput magle. Usred tih prilično žalosnih osjećaja neočekivano se pojavila Ewa. U njezinu do­lasku osje­ tila sam nešto sudbonosno. Mlada žena koja bi mi mogla biti kći.

Bilo bi dobro porazgovarati o tome s Isakom. Uvijek je znao reći nešto duboko i za mene čak i neočekivano – iako smo potpuno jednako razmišljali. Što bi on rekao o toj djevojci? Neobično je već i to što smo se susrele. Još je neobičnije to što smo počele razgovarati o Čornajoj Pušči. Njezina majka, ona Kowaczica, bila je pravo čudovište. Isak ju je smatrao sovjetskom špijunkom. Uvijek je govorio da su Židovi mahnit narod: žestoke Židove, osobito haside s njihovim svilenim šeširima, ružnim kaputima i zakrpanim čarapama, i židovske komesare, vatrene komuniste čekiste, svrstavao je u isti psihološki tip.

Već pri našem drugom susretu Ewa je rekla nešto slično o svojoj majci, premda na drukčiji način. Neobično je što pritom nema nimalo intelektualne profinjenosti, pa čak ni pristojno obrazovanje.

Po svoj prilici, snažna je karaktera, po naravi poštena: želi reći istinu samoj sebi i o samoj sebi. Žudno me ispituje, jednom je sjedila do dva sata u noći, pa joj je muž, kako se poslije pokazalo, posumnjao da ga vara ili nešto slično. Treći je put udana, posljednji joj je muž emigrant iz Rusije, desetak godina mlađi od nje. Ona kaže da je uspješni matematičar.

U svojim razgovorima uvijek dođemo do teme koja je Isaku bila

– 17 –

bitna. Uvijek se šalio da nijedan talmudist na svijetu nije toliko razmišljao o Gospodinu Bogu koliko on, nevjernik i materijalist.

Po dobi bi nam mogla biti kći. Pa i bili smo tada u šumi, ali nije se rodila od nas, nego od drugih roditelja. Isak je govorio da je za Židove u XX. stoljeću to što nemaju djece isti dar s nebesa kao što je tijekom povijesti to bilo brojno potomstvo... On nikad nije želio djecu. Možda zato što ih nismo mogli imati? U mladosti sam prolila mnogo suza zbog jalovosti našeg braka, a on me tješio: priroda nas je učinila izabranicima, slobodni smo od ropstva rađanja djece. Kao da je predvidio kakva nas budućnost očekuje.

Kad smo izašli iz geta i našli se u Čornajoj Pušči, rekao mi je: Ester, bi li sada htjela da imamo troje djece? Iskreno sam odgovorila: Ne. Napustili smo Europu nakon Nürnberškog procesa – Isak je bio u skupini stručnjaka kao liječnik, zatočenik u getu i partizan.

Nakon sudjelovanja u procesu dobili smo priliku da odemo u Palestinu, godinu prije stvaranja Izraela.

Ewa postavlja toliko pitanja da sam odlučila pročitati Isakove zapise iz tih godina. Zapravo je pisao knjigu, ali s prekidima, odgađao je. Umro je u dobi od 79 godina, u snu. Starost još nije bila nastupila, bio je krepak i energičan i nije se stigao umiroviti. Knjiga je ostala nedovršena.

Ewa me ispituje o svome ocu, Bauhu: “Možda u papirima vašeg muža ima nešto o mome ocu? Možda imam braću ili sestre? Razumijete, Ester, ja sam dijete iz sirotišta, cijeli život sanjam o obitelji!”

Isakovi papiri savršeno su složeni, zapisi su podijeljeni po godinama. Malo se bojim prihvatiti se toga. Ewa je rekla da će mi ih pomoći razvrstati – poslijeratne zapise vodio je na poljskom, a krajem 50-ih prešao je na engleski. Odbila sam – ne mogu njegove zapise dati u tuđe ruke. Inače, svi događaji iz 40-ih opisani su nakon mnogo godina. I to ne u Izraelu, nego u Americi, to jest nakon 1956., kad su ga pozvali da dođe raditi ovamo.

Još me nešto zaprepastilo u Ewinim pričama: u dobi od tri mjeseca dospjela je skupa s bratom u dom. Majka je u to vrijeme su­ djelovala u organiziranju Narodne garde, ratovala, potom bila u Staljinovim logorima, a oslobođena je ‘54., kad je Ewi bilo jedanaest– 18 –

-dvanaest godina. Njezin brat Witek nije doživio majčin povratak.

U to doba Ewa je već bila mala katolkinja.

Vrlo je lijepa. Vanjštinom više pripada sefardskom tipu: teška crna kosa, mršavo lice, bez pretjeranosti, oči izrazito istočnjačke, ali bez imalo sanjivosti, vatrene. Kao Isakove.

3.

1959.–1983., Boston Iz zapisa Isaka Hantmana Cijeli me život zanima tema osobne slobode. Uvijek mi se činila najvišim dobrom. Možda sam tijekom dugoga života uspio učiniti nekoliko koraka prema slobodi, no ono s čim nisam mogao izaći na kraj, čega se nisam mogao osloboditi, jest nacionalnost. Nisam uspio prestati biti Židov. Židovstvo je nametljivo i autoritarno, prokleta grba i predivan dar, ono diktira logiku i način razmišljanja, sputava i povija. Neopozivo je, kao spol. Židovstvo ograničava slo­ bodu. Uvijek sam htio izaći izvan njegovih granica – izlazio sam, išao sam kuda sam htio, po drugim cestama, deset, dvadeset, trideset godina, ali u određenom trenutku otkrio bih da nisam stigao nikamo. Židovstvo je, bez ikakve sumnje, šire od judaizma. Dvadeseto stoljeće poznaje cijelu plejadu židovskih znanstvenika ateista, ali u plinske komore vodili su ih zajedno s njihovom religioznom subraćom. Prema tome, za izvanjski svijet krv je bila mjerodavniji argument. Kako god sebe određivali sami Židovi, u biti se određuju izvana: Židov je onaj koga nežidovi smatraju Židovom. Zato pokršteni Židovi nisu imali popusta: i njih su likvidirali. Sudjelovati u Nürnberškom procesu bilo mi je teže od boravka u getu i u partizanima. Filmovi, koje su Nijemci snimili u konclogorima, a Saveznici nakon oslobođenja, potkopali su moju svijest o sebi kao o Europljaninu: više nisam htio živjeti u srednjoj Europi, pa smo otišli u Palestinu. Otišli smo kako bismo bili Židovi. No za to mi je nedostajalo židovske zagriženosti.

– 19 –

Rat ‘48. godine nije ostavljao vremena za razmišljanje, ali kad je bio okončan – privremeno! – osjetio sam da me rane od metaka i krhotina, amputacije i plastična kirurgija nakon opekotina, bacaju u depresiju. Gdje su bili resekcija želuca, odstranjivanje žučnog kamenca, banalna apendektomija i zapletaj crijeva, mirnodopske bolesti? Primio sam se kardiokirurgije.

Palestina se tresla, cionistička država pretvarala se u vjerski simbol, Židovi u Izraelce, Arapi – u određenom smislu – u Židove.

Smučilo mi se od nacionalne ideje – kako god netko gledao na nju. Što je najvažnije u židovskoj samosvijesti? Svrsishodan, na samoga sebe usmjeren intelekt. Kao agnostik i ateist koji je dospio u Izrael kao već odrastao čovjek, učinio sam ono od čega sam bježao u ranoj mladosti – odbacio obiteljske tradicije. U ono doba to je odbacivanje dovelo do raskida s obitelji. Otac mi nije oprostio. Prokleo je i mene i moju medicinu. Poslije je cijela obitelj stradala u plinskim komorama.

Otac bi bio vrlo zadovoljan kad bi saznao da sam u zreloj dobi poželio proučavati ono što su židovski dječaci proučavali tijekom dva tisućljeća, od šeste godine – Toru. Ono što mi je u djetinjstvu izazivalo dosadu i odbojnost pokazalo se iznimno zanimljivim.

Gotovo odmah nakon dolaska u Palestinu počeo sam pohađati seminare iz židovske povijesti profesora Neuhausa na Sveučilištu u Jeruzalemu. Bilo je vrlo zanimljivo. Neuhaus, sjajan znanstvenik, židovsku povijest nije promatrao kao fragment svjetske povijesti, nego kao model cjelokupnog povijesnog procesa u svijetu. Bez obzira na to što je meni takav pristup stran, predavanja su sama po sebi bila vrlo sadržajna.

Primijetio sam da je učitelju intelektualna živost studenata bila jednako važna kao i ono o čemu je predavao. Važno mu je bilo da pitanja postavljamo, izvrćemo ili čak poništavamo. Tada sam shvatio da jezgru židovske samosvijesti čini vježbanje mozga kao sadržaj života, neprekidno usavršavanje mišljenja. Upravo je to na koncu dalo marxove, freudove i einsteine. Odvojivši se od religijske osnove, mozgovi tih ljudi proradili su još intenzivnije i kvalitetnije.

– 20 –

Doista, suvremenu (mislim na kršćansku) povijest možemo promatrati kao logičan (Neuhaus smatra metafizički) nastavak ideje judaizma u europskom svijetu. Iznimno je zanimljivo kako se u toj točci susreću ideje kršćanskih i židovskih mudraca. Usput rečeno, oštar um kirurgu je potreban ništa manje od vještih ruku.

Upravo tada, dijelom i zbog tih dvogodišnjih predavanja, poduzeo sam najvažniji korak u svojoj profesionalnoj karijeri – prešao sam na kardiotorakalnu kirurgiju, koja me zanimala još od prijeratnog doba. Srce me, usput rečeno, nije privlačilo samo kao medicinski predmet... prije će biti da sam u toj “čudesnoj spravi koju je stvorio vrhovni umjetnik”, kako ga naziva Leonardo da Vinci, vidio neku tajnu. Potpuno nedokučivu tajnu, poput podrijetla svijeta i života... Doista, teško je predočiti na koji način taj neveliki organ, formiran od razmjerno elastičnog, mišićnog, no ipak nježnog i ranjivog tkiva, uspijeva izvršavati tako složen zadatak, pretačući godinama milijune litara krvi, prenoseći energiju neophodnu za održavanje života u najsitnijim stanicama ljudskog tijela. I baš u tom paradoksu nalazio sam tu metafizičku bit srčane aktivnosti o kojoj govorim. Ona svjedoči da srce nije crpka, ili nije samo crpka, nalik na mehaničku pumpu, da mu se aktivnost temelji na nekim višim, ne samo mehaničkim zakonima. Moju nejasnu slutnju potvrđivalo je i to što sam u suodnosima srčanih struktura i zakonitostima rada srca jasno vidio zlatni rez. Tako je kardiokirurgija za mene u znatnoj mjeri bila pokušaj da shvatim tu tajnu, da je objasnim. Proučavanjem bolesnog srca dobio sam neprocjenjiv materijal za razumijevanje toga kako narušavanje tih božanstvenih proporcija vodi do poremećaja srčane aktivnosti i na koncu do smrti. Zaključio sam da izravna kirurška intervencija u strukturu i funkciju srca mora biti usmjerena na obnovu tog zlatnog reza, na rekonstrukciju određene “božanstvene zakrivljenosti”, tako karakteristične za zdrave srčane strukture, koja se vidi u svim djelima prirode bez iznimke – u zavojnicama morskih školjki i prastarim okamenjenim školjkašima, u spiralnoj građi galaktika. Može se vidjeti u djelima arhitekata i umjetnika – u zakrivljenosti starih talijanskih trgova, u kompoziciji

– 21 –

znamenitih slika. Uostalom, kako je rekao isti onaj Leonardo, “što više govoriš o njemu (srcu), to ćeš više zbunjivati um slušatelja”.

U Izraelu nam je odmah odlično krenulo. Ja sam postao voditelj odjela za kardiokirurgiju u divnoj klinici. Ester je otvorila privatnu stomatološku ordinaciju. Dobro nam je išlo. Kupili smo kuću u čarobnom arapskom selu Ein Karemu, koje su stanovnici napustili ‘48. Pogled na Judejsko gorje, koji se pruža odasvuda, itekako godi oku.

Jednom su na odjel dovezli mladog Arapina s ranom od noža kod srca. Uspjeli smo ga spasiti. Svoje beznadne slučajeve, pacijente koje je iščupao s drugog svijeta, liječnik voli jednako kao što oni vole njega. Sprijateljio sam se s momkom. Ispostavilo se da mu je obitelj pobjegla iz Ein Karema, ostavivši kuću i stari vrt, odmah nakon početka Rata za nezavisnost. Nisam mu rekao da živim u Ein Karemu. Nisam mogao. A i čemu?

Jednom sam se s Ester uspeo do samostana sionskih sestara u Ein Karemu. Judejsko gorje ležalo je pred nama poput stada usnulih deva.

Tada je još bila živa devedesetogodišnja nadstojnica, koja se sjećala utemeljitelja tog samostana, Pierrea Ratisbonnea, pokrštenog Židova iz Francuske. Prišla nam je, pozvala nas da večeramo s njom.

Skromna večera, spravljena od povrća iz samostanskog vrta. Pitala nas je u kojoj kući živimo. Rekla je da se sjeća bivših stanara. I mnogih drugih. Doduše, mladića koji je dospio na moj operacijski stol nije se sjećala, ali je dobro poznavala njegova djeda – pomogao je zasaditi samostanski vrt... Ester i ja dotle smo već bili preuredili staru kuću, to je bila naša prva zajednička kuća i veoma smo je voljeli.

Vratili smo se te večeri kući, a Ester je zaplakala. Ona, koja nije plačljiva.

U mladosti nisam htio biti Židov, nego Europljanin, a poslije obrnuto – ne Europljanin, nego Židov. Potom sam poželio da nisam ništa. I tako, nakon deset godina u Izraelu, poslije neočekivane ponude iz Amerike, još sam jednom pokušao raskinuti ako ne sa samim židovstvom, onda sa židovskim tlom – preselio sam se u

– 22 –

Boston. Tada, 1956. godine, počelo se operirati na “suhom” srcu, to me jako zanimalo i imao sam neke ideje.

Amerika mi se veoma svidjela, zbog količine sloboda po četvornom metru. Ali i ovdje, u staroj kući sagrađenoj u engleskom stilu, u najslobodnijoj državi, živimo na zemlji koja je nekoć pripadala plemenima Wampanoag ili Pequot.

Zapravo, na zemlji već odavno nema mjesta gdje bi se Židov mogao osjećati kao kod svoje kuće u punom smislu te riječi.

Prošlo je mnogo godina i shvatio sam da sam od osobne slobode jednako daleko kao i u mladosti. Kao opsjednut sam se bavio ne samo svakodnevnom kirurškom praksom nego i pokusima, neprekidno kršeći jednu od sedam Noinih zapovijedi upućenih ne samo Židovima nego i cijelom čovječanstvu: ne budi okrutan prema životinjama. Jadni moji primati... Nisu oni krivi što im je krvotok tako sličan ljudskome. Možda je upravo ta sposobnost “pripadanja ideji” ono što određuje židovstvo?

Visoki intenzitet. Sjetio sam se neobičnog mladića Dietera Steina, koji je organizirao bijeg iz emskog geta. Najprije je iz idejnih pobuda počeo raditi za Gestapo – spašavao je ljude iz vražjih šapa.

Zatim se krstio – kako bi opet spašavao ljude iz vražjih šapa. Posljednji put sreo sam ga u razvaljenom vlaku koji nas je vozio u Krakov. Stajali smo noću na platformi, rekao mi je da ide onamo stupiti u samostan.

Nisam izdržao, pa sam ga upitao: – Spašavati ljude?

Bilo mu je naoko 17 godina – mršavi, omaleni židovski momak – kako su ga Nijemci mogli zamijeniti s Poljakom? Dječji osmijeh.

– Otprilike, pane doktore. Spasili ste me zato da mogu služiti Gospodinu.

I tada sam se sjetio da sam svojedobno jamčio za njega pred ruskim partizanima. Pamćenje izbacuje sve s čim se teško nosi. A kako bih inače mogao živjeti kad bih se sjećao svih onih materijala koje sam morao pregledati za vrijeme Nürnberškog procesa?

– 23 –

– 444 –

pogovor

Osim junaka koje sam izmislila, i dan-danas su živi stvarni sudionici, pravi svjedoci, duhovna djeca i prijatelji pravog Daniela – u New Yorku vrši svećeničku službu otac Mihail Aksjonov-Mejerson, njegova žena Olja Šnitke predaje rusku književnost na Sveučilištu Georgetown, Anri Volohonski, koji je prije radio u limnološkoj postaji na Kinneretu, danas živi u Tübingenu, kažu da proučava židovske tekstove, druge ne mogu spominjati da im ne naškodim. Neki su otišli u rabine, neki u inženjere, a neki i u manastir. Cijelom tom divnom krugu ljudi šaljem pozdrav i ljubav.

Zahvaljujem svim svojim prijateljima, bliskima i dalekima, koji su bili prisutni, podupirali me i pomagali mi od samog početka ovog djela do posljednjeg dana: dragima i voljenima Eleni Kostjukovič, Aleksandru Borisovu, Pavlu Menju, Saši Hevigeru, Saši Bondarevu, Pavlu Kožecu, Mihailu i Olgi Aksjonov-Mejerson, Mihailu Goreliku, Hughu Baranu, Alekseju Judinu, Juri Frejdlinu i Eleni Smorgunovoj, Tanji Safarovoj, Judith Kornblatt, Nataliji Trauberg, Marku Smirnovu, Mihailu Alšibaju, Ilji Ribakovu, Danielu Schulzu.

Posebnu zahvalnost dugujem svojim izraelskim prijateljima Sergeju Ruzeru i Liki Nutkevič, Moši Navonu, Aliku Čačku, Sandriku i Ljubi Kaminskoj, Saši Okunu, Igoru Koganu, Marini Genkinoj, koji su vrlo darežljivo dijelili sa mnom sve što mi je trebalo, pratili me i upućivali na mojim putovanjima po Izraelu.

– 445 –

Zahvaljujem za opširni i iscrpni intervju Arieju Rufeisenu, Eliševi Hemker i drugim bezimenim junacima ove pripovijesti.

Duboko sam zahvalna profesorici Nechami Tec sa Sveučilišta Connec­ticut i profesoru Dieteru Korbachu, čiji su mi materijali bili iznimno važni tijekom priprema i rada na ovoj knjizi.

Zahvaljujem Nataši Gorbanevskoj za posebnu junačku pomoć u pripremi teksta za tisak.

Molim za oprost sve koje ću razočarati, koje ću uzrujati oštrim prosudbama i kod kojih ću izazvati potpuno odbijanje. Nadam se da moje djelo nikoga neće dovesti u napast, nego samo pozvati na osobnu odgovornost u životnim i vjerskim pitanjima.

Imam opravdanje u iskrenoj želji da izrazim istinu, kako je ja shvaćam, i u ludosti te nakane.

Ljudmila Ulicka

– 446 –

Ljudmila Ulicka rođena je 1943. u evakuaciji u Baškiriji i odrasla u Moskvi, gdje je nakon završetka studija radila u genetičkom laboratoriju. Otpuštena je zbog pretipkavanja samizdata, nakon čega radi u kazalištu, piše crtice i tekstove za djecu. Priče počinje objavljivati krajem 80-ih u časopisima te se potpuno posvećuje pisanju proze. Stil joj je na tragu ruskog realizma, piše najčešće iz ženske perspektive o međuljudskim i obiteljskim odnosima, a likovi su joj kompleksni i zaokruženi. Za svoje romane i zbirke priča osvojila je brojne nagrade, a najvažnija su joj djela pripovijest “Sonječka” i romani Medeja i njezina djeca, Veseli sprovod, Slučaj Kukocki, Daniel Stein, prevoditelj, Iskreno vaš, Šurik i dr.

– 447 –

– 448 –

Igor Buljan rođen je 1974. u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost i rusistiku. Prevodi beletristiku i publicistiku s ruskog i engleskog jezika te za Hrvatsku radioteleviziju. Preveo je djela Mihaila Bulgakova, Borisa Akunina, Viktora Pelevina, Leonida Cipkina, Vladimira Nabokova, Ljudmile Ulicke, Tatjane Tolstoj, Samuela Becketta, Andreja Bitova, Vladimira Makanina, Nialla Fergusona, Douglasa Couplanda i dr. Živi u Zagrebu.

– 449 –

– 450 –

sadržaj

dio prvi

7

1. prosinac 1985., Boston

Ewa Manukjan 9 2. siječanj 1986., Boston

Ester Hantman 17 3. 1959.–1983., Boston

Iz zapisa Isaka Hantmana 19 4. siječanj 1946., Wrocław

Efraim Cvik Avigdoru Steinu 24 5. Napulj 1959., luka Mergellina

Daniel Stein Władysławu Klechu 26 6. Napulj 1959.

Daniel Stein Avigdoru Steinu 28 7. Turistička brošura “Posjetite Haifu” 28 8. mošav Nof Ha-Galil, Galileja, 1996.

Iz razgovora Ewe Manukjan i Avigdora Steina 30 9. Haifa, 1981.

Daniel Alonu 43

Haifa, 1983.

Daniel Alonu 45

Negev, 1983.

Alon Danielu 46 1983.

Daniel Alonu 46 – 451 –

10. studeni 1990.

Iz razgovora Daniela Steina s đacima grada Freiburga 47 11. kolovoz 1986., Pariz

Paweł Koczyński Ewi Manukjan 52

Lavov, 1956.

Fotokopije iz arhiva NKVD-a 53 12. Boston, 1986.

Iz dnevnika Ewe Manukjan 55 13. siječanj 1986., Haifa

Pismo Rite Kowacz Pawełu Koczyńskom 61 14. Pariz, lipanj 1986.

Pismo Paweła Koczyńskog Ewi Manukjan 65 15. Santorini, travanj 1986.

Pismo Ewe Manukjan Ester Hantman 67 16. Akra 1960.

Iz dnevnika Juliena Sommiera 69 17. Haifa 1963.

Pismo Daniela Steina Władysławu Klechu 71 18. Boston 1959.–1983.

Iz zapisa Isaka Hantmana 72 19. veljača 1964., Jeruzalem

Pismo Hilde Engel svećeniku Danielu Steinu 75

ožujak 1964., Haifa

Daniel Stein Hildi Engel 77

svibanj 1964., Jeruzalem

Hilda Engel Danielu Steinu 78

lipanj 1964., Haifa

Brat Daniel Hildi Engel 78 20. studeni 1990., Freiburg

Iz razgovora Daniela Steina s đacima 79 21. lipanj 1965., Haifa

Oglasna ploča u župi arapske katoličke crkve

Uznesenja Blažene Djevice Marije u Haifi 88 22. 1964., Haifa

Pismo Daniela Steina Władisławu Klechu 89 – 452 –

23. siječanj 1964.

Materijal iz izraelskih novina 92 24. lipanj 1964., Haifa

Pismo nadstojniku Libanonske provincije Reda

bose braće Blažene Djevice Marije s gore Karmel 95

lipanj 1964.

96

kolovoz 1964.

Pismo nadstojnika Libanonske provincije Reda

bose braće Blažene Djevice Marije s gore Karmel

generalu Reda karmelićana 97 25. mošav Nof Ha-Galil, Galileja, 1996.

Magnetofonski zapis razgovora Avigdora

Steina s Ewom Manukjan 98 26. kolovoz 1965., Haifa

Daniel Stein Władisławu Klechu 103 3. 1. 2006., Moskva

Pismo Ljudmile Ulicke Eleni Kostjukovič 105

dio drugi 1.

2.

3.

4.

5.

107

rujan 1965., Haifa Pismo Hilde Engel majci 109 1961., Kfar Tavor Gražina Wiktoriji 113 ožujak 1965., Kfar Tavor Gražina Wiktoriji 115 travanj 1965., Haifa Daniel Stein Władisławu Klechu 118 prosinac 1965., Krakov Iz pisma Władisława Klecha Danielu Steinu 122 rujan 1966., Haifa Iz Hildina pisma majci 123 – 453 –

6. rujan 1996., Haifa

Poruka koju je Hilda iste večeri našla u svojoj torbici 126 7. 1996., Haifa

Iz razgovora Hilde i Ewe Manukjan 126 8. prosinac 1966.

Zapis govora brata Daniela u crkvi svetog Ilije kod Izvora 134 9. prosinac 1966.

Predstavka 137 10. lipanj 1967.

Iz Hildina pisma majci 137 11. 1967., Jeruzalem

Hildini zapisi 139 12. 1967., Haifa

Pismo Daniela Steina Władisławu Klechu 144 13. studeni 1990., Freiburg

Iz razgovora Daniela Steina s đacima 146 14. 1987., Redford, Engleska

Pismo Beate Semjonovič Marysiji Walewicz 154 15. prosinac 1987., Boston

Iz dnevnika Ewe Manukjan 157 16. travanj 1986., Haifa

Pismo Ewe Manukjan Ester Hantman 160 17. travanj 1988., Boston

Iz pisma Ester Hantman Ewi Manukjan 163 18. travanj 1988., Haifa

Ewa Manukjan Ester Hantman 164 19. 1988., Haifa

Vrpca koju je Rita Kowacz poslala Pawełu Koczyńskom 166 20. 1988., Haifa

Rita Kowacz Pawełu Koczyńskom 167 21. svibanj 1988.

Iz dnevnika Ewe Manukjan 168 22. 1996., Galileja

Avigdor Stein Ewi Manukjan 169

– 454 –

1969., Haifa

Kopija Danielova pisma Noemi 169 23. studeni 1990., Freiburg

Iz razgovora Daniela Steina s đacima 172 24. 1967., Haifa

Iz Hildina dnevnika 177 25. svibanj 1969., Haifa

Musa Hildi 178 26. 1969., Haifa

Iz Hildina dnevnika 180 27. 1959.–1983., Boston

Iz zapisa Isaka Hantmana 182 28. svibanj 1969., Golanska visoravan

Daniel Stein Władisławu Klechu 187 29. svibanj 1969., Haifa

Hilda majci 189 30. lipanj 1969., Haifa

Propovijed brata Daniela na Duhove 190 31. studeni 1990., Freiburg

Iz razgovora Daniela Steina s đacima 191 32. 1972.

Iz Hildina dnevnika 195 33. 1972., Dubravlag – Moskva

Iz prepiske Geršona Šimesa i njegove majke

Zinaide Genrihovne Šimes 197

1976., linija Beč–Lod

Geršon Šimes Zinaidi Genrihovnoj Šimes 199

1977., Hebron

Geršon Šimes Zinaidi Genrihovnoj Šimes 200

1978., Hebron

Geršon Zinaidi Genrihovnoj 201

1981., Hebron

Geršon Zinaidi Genrihovnoj 202

– 455 –

lipanj 2006.

Pismo Ljudmile Ulicke Eleni Kostjukovič 204

dio treći

207

1. 1976., Vilnius

Dosje iz arhiva rajonskog odjela KGB-a 209

1977., Vilnius

Major Perevezencev potpukovniku Černihu 214 2. siječanj 1978., Vilnius

Iz pisma Tereze Bende Valentini Ferdinandovnoj Lince 215 3. svibanj 1978., Vilnius

Iz Terezina pisma Valentini Ferdinandovnoj 216 4. lipanj 1978., Vilnius

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 217 5. listopad 1978., Vilnius

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 220 6. prosinac 1978., Vilnius

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 221 7. prosinac 1978., Vilnius

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 224 8. 1979., Vilnius

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 225 9. 1984., Haifa

Iz lista Haifske novosti. Rubrika Pisma čitatelja 226 10. studeni 1990., Freiburg

Iz razgovora Daniela Steina s đacima 228 11. 1970.

Iz Hildina dnevnika 234 12. 1970., Haifa

Hildino pismo majci 236 13. 1972., Haifa

Hilda majci 238 – 456 –

14. 1973., Haifa

Hilda majci 15. 1972., Haifa

Župljanka crkve sv. Ilije kod Izvora Kasia

Kohen mužu Eitanu u SAD-u 16. 1973., Haifa

Daniel Stein Emmanuelu Lerouxu u Toulouse 17. 1973., Toulouse

Emmanuel Leroux Danielu Steinu 18. 1972., Haifa

Oglasna ploča u crkvi sv. Ilije kod Izvora 19. 1973., Toulouse

Kasia Kohen Eitanu Kohenu 20. 1976., Rio de Janeiro

Dina Danielu Steinu 21. 1978., Zihron Jakov

Pismo Olge Isakovne Danielu Steinu 22. ožujak 1989., Berkeley

Ewa Manukjan Ester Hantman 23. 1989., Berkeley

Ewa Manukjan Ester Hantman 24. 1989., Berkeley

Alex Ewi Manukjan 25. 1989., Jeruzalem

Restaurator Josef Ester Hantman 26. 1959.–1983., Boston

Iz zapisa Isaka Hantmana 27. 1972., Jeruzalem

Profesor Neuhaus profesoru Hantmanu 28. ožujak 1990., Berkeley

Ewa Manukjan Ester Hantman 29. siječanj 1990., Haifa

Rita Kowacz Ewi Manukjan 30. 1990., Haifa

Rita Kowacz – 457 –

244

245 247 248 248 248 250 252 253 257 257 260 261 262 266 267 268

31. 1990., Haifa

Iz pisma Rite Kowacz Agness Widow u Jeruzalem 32. 1970., Haifa

Pismo Daniela Steina nećakinji Rut 33. 1981., Kfar Saba

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 34. 1980., Jeruzalem

Majka Ivana ocu Mihailu u Tiškino 35. 1981.

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 36. travanj 1982., Jeruzalem

Majka Ivana ocu Mihailu u Tiškino 37. lipanj 1982., selo Tiškino

Otac Mihail majci Ivani 38. siječanj 1983., Jeruzalem

Fjodor Krivcov ocu Mihailu u Tiškino 39. 1982., Kfar Saba

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 40. 1982., Haifa

Razgovor Daniela i Efima Dovitasa 41. 1983., Kfar Saba

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 42. 1983., Moskva

Valentina Ferdinandovna Terezi 43. 1984., Haifa

Hilda majci 44. 1984.

Predstavka 45. 1984.

Tajnik jeruzalemskog patrijarha nadstojniku

samostana “Stella Maris”

Jeruzalemski patrijarh provincijalu reda karmelićana 46. 1984.

General Reda bosih karmelićana otac Laurenis prefektu

Svete kongregacije za nauk vjere kardinalu Rockhausu – 458 –

270 271 273 276 276 278 281 283 286 288 290 292 295 299

300 300

300

47. 1984., Haifa

Iz razgovora Daniela i Hilde 48. Iz biografije pape Ivana Pavla II. 49. 1984., Haifa

Iz Hildina dnevnika 50. 1996., Haifa, Nof Ha-Galil, Galileja

Iz razgovora Ewe i Avigdora

302 312 313 313

8. lipnja 2006., Moskva

Pismo Ljudmile Ulicke Eleni Kostjukovič

316

dio četvrti

319

1. 1984., Kfar Saba

Tereza Valentini Ferdinandovnoj

1984., Beer Šeba

Iz Terezina pisma Valentini Ferdinandovnoj

1984., Beer Šeba

Iz Terezina pisma Valentini Ferdinandovnoj 2. veljača 1985., Beer Šeba

Brzojav Efima Dovitasa Valentini Ferdinandovnoj 3. ožujak 1985., Beer Šeba

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 4. 1985.

Iz novina “Russkij put´”, Pariz – New York 5. 1985., Jeruzalem

Majka Ivana o. Mihailu u Tiškino 6. travanj 1985.

Iz pisma Efima Dovitasa Nikolaju Ivanoviču Majku 7. 1. travnja 1985.

Dokument 107-M. Iz dosjea s oznakom “povjerljivo”

Dokument 11/345-E. Iz dosjea s oznakom “strogo povjerljivo” – 459 –

321 323 325 326 326 328 329 330 331 332

8. 1984., Hebron

Iz pisma Geršona Šimesa majci Zinaidi Genrihovnoj 9. 1984., Moskva

Zinaida Genrihovna sinu Geršonu

1984., Moskva

Zinaida Genrihovna sinu Geršonu 10. 1985., Hebron

Geršon Šimes Zinaidi Genrihovnoj 11. 1987., Moskva

Zinaida Genrihovna sinu Geršonu 12. 1987., Hebron

Geršon Šimes Zinaidi Genrihovnoj 13. 1989., Moskva

Zinaida Genrihovna sinu Geršonu 14. 1990., Hebron

Geršon Zinaidi Genrihovnoj u Moskvu 15. prosinac 1987., Haifa

Iz Hildina dnevnika 16. 1988., Haifa

Iz Hildina dnevnika 17. 1991., Berkeley

Ewa Manukjan Ester Hantman 18. prosinac 1991., Haifa

Rita Kowacz Pawełu Koczyńskom 19. siječanj 1992., Jeruzalem

Ewa Manukjan Ester Hantman 20. studeni 1991., Jeruzalem

Ruvim Lahiš Danielu Steinu 21. 1984., Jeruzalem

Fjodor Krivcov ocu Mihailu u Tiškino 22. 1988., Jeruzalem

Majka Ivana ocu Mihailu u Tiškino 23. 1988.

Majka Ivana ocu Mihailu u Tiškino – 460 –

333 334 335 337 337 338 339 341 341 343 345 347 348 350 351 352 353

24. 1. kolovoza 1992., Jeruzalem

Majka Ivana ocu Mihailu u Tiškino 354 25. 1992., Jeruzalem

Brzojav Nadežde Krivošeine ocu Mihailu u Tiškino 356 26. siječanj 1992., Jeruzalem

Lahiš svim sudionicima 356 27. 4. kolovoza 1992., Haifa

Iz Hildina dnevnika 357 28. srpanj 1992., Berkeley

Ewa Manukjan Ester Hantman 359 29. rujan 1992., Haifa

Zidne novine u župnom domu 360

kolovoz 1992.

Govor rava Haima Zusmanoviča 363

Intervju s Leom Špilman 366

Priča Daniela Steina o bogoslužju u Emsku 369 30. kolovoz 1992., u zrakoplovu na liniji Frankfurt – Boston

Iz razgovora Ewe i Ester 372 31. kolovoz 1992., Berkeley

Ewino pismo Ester 374 32. kolovoz 1992., Redford, Engleska

Beata Semjonovič Mariji Walewicz 375 33. rujan 1992., Tel Aviv

Naftalijevo pismo Ester 378 34. 1994., Beer Šeba

Tereza Valentini Ferdinandovnoj 380 35. 1994., Moskva

Valentina Ferdinandovna Terezi i Efimu 382 36. 1995., Beer Šeba

Efim Dovitas Valentini Ferdinandovnoj 384 37. 1995., Beer Šeba

Efim Dovitas latinskom patrijarhu Jeruzalema 386 38. Tekst takozvane Večere Sjećanja (liturgije)

Židovske kršćanske općine u Haifi koji je

napisao brat Daniel Stein 387 – 461 –

39. studeni 1990., Freiburg

Posljednji razgovor Daniela Steina s đacima 40. 1994., Haifa

Iz Hildina dnevnika

398

lipanj 2006., Moskva

Pismo Ljudmile Ulicke Eleni Kostjukovič

400

dio peti

403

1. 1994., Izrael

Iz novina 2. 25. veljače 1994., Hebron

Iz zapisnika saslušanja Geršona Šimesa

25. veljače 1994., Hebron

Iz zapisnika saslušanja Binjomina Šimesa 3. ožujak 1994., Kfar Šaul, psihijatrijska bolnica

Iz razgovora Debore Šimes i doktora Frejdina 4. Psihijatrov zaključak 5. Psihijatrov zaključak 6. 1994., Kfar Šaul

Iz naloga psihijatrijske bolnice 7. 1994., Kfar Šaul

Iz psihijatrijske bolnice Kfar Šaul policiji

(Odjel kriminalističke policije) 8. 1995.

Iz Hildina dnevnika 9. 1995.

Pismo Binjomina Šimesa majci Debori 10. 1994., Haifa

Razgovor Daniela i Hilde 11. 1994.

Iz telefonskog razgovora – 462 –

392

405 406 407 409 411 411 411

412 412 413 414 415

12. 1995.

Oglasna ploča u župnom domu 13. 1996., Galileja, Nof Ha-Galil

Iz razgovora Avigdora Steina i Ewe Manukjan 14. 1995., Hebron, policijska postaja

Ispitivanje Debore Šimes nakon

Binjominova samoubojstva 15. 1995., Hebron, policijska postaja

Snimka ispitivanja Geršona Šimesa nakon

Binjominova samoubojstva 16. studeni 1995., Haifa

Iz Hildina pisma majci 17. 1. prosinca 1995., Jeruzalem

Iz novina “Hadašot Ha-Erev” 18. 1996., Haifa

Iz razgovora Hilde i Ewe Manukjan

424

lipanj 2006.

Pismo Ljudmile Ulicke Eleni Kostjukovič

425

19. prosinac 1995., Jeruzalem – Haifa 20. prosinac 1995., Haifa

crkva sv. Ilije kod Izvora

Iz prepiske pristigle na ime brata Daniela Steina 21. 14. prosinca 1995., okolica Kumrana

crkva sv. Ilije kod Izvora

415 416

418

419 421 422

430

435 435

lipanj 2006., Moskva

Ljudmila Ulicka Eleni Kostjukovič

440

pogovor o autorici o prevoditelju

445 447 449

– 463 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Luka Predragović Godina izdanja 2013., prosinac (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-535-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 464 –

– 465 –

000,00 kn 169,00 ISBN 978-953-266-535-2 000-000-000-000-0

– 466 –