De Nirova igra by Fraktura

www.fraktura.hr

-2-

Rawi Hage

De Nirova igra prevela s engleskog SnjeĹžana HusiĂ&#x160;

Fraktura -3-

Objavljivanje ove knjige potpomogao je Kanadski savjet za umjetnost.

Naslov izvornika De Niro’s Game ∂ 2006 Rawi Hage Published by arrangment with House of Anansi Press, Toronto ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Snježana HusiÊ i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-163-7 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 742103

-4-

A u širinu deset tisuÊa: tu neka bude. ProroËke knjige: Ezekiel Od vatre što nikad se ne gasi niti pali, kako bi pobjegao? Heraklit Moje su ruke prljave. Sve do lakata. Zaronio sam ih u govna i krv. Jean-Paul Sartre

-5-

-6-

Mojim roditeljima.

-7-

-8-

I. Rim

-9-

- 10 -

Deset je tisuÊa bombi palo, a ja sam Ëekao Georgea. Deset je tisuÊa bombi palo na Bejrut, taj prenapuËeni grad, a ja sam ležao na modrom divanu, prekrivenom bijelim plahtama da se ne napraši i ne uprlja stopalima. Vrijeme je da odem, mislio sam. MajËin je radio bio ukljuËen. Bio je ukljuËen otkako je poËeo rat, radio na baterije Rayovac koje su trajale deset tisuÊa godina. MajËin je radio bio umotan u jeftinu zelenu plastiku s rupama, zamrljanu tragovima hrane s majËinih ruku i prašinom što je prodrla do gumba na radiju, uhvatila se za rubove. Nikada ništa nije prekidalo sjetne Fairuzine pjesme što su dopirale iz njega. Nisam bježao od rata; htio sam umaknuti od Fairuz, slavne pjevaËice. Došli su ljeto i vruÊina; zemlja se žarila pod niskim suncem što je pržilo naš stan i krov iznad njega. Pod našim bijelim prozorom kršÊanske su maËke bezbrižno koraËale uskim ulicama, nikad se ne bi prekrižile ni kleknule pred sveÊenicima u crnom. Automobili su bili parkirani s obje strane ulice, automobili s kotaËima na nogostupu koji su zakrËili prolaz iscrpljenim pješacima bez daha Ëija su stopala, umorna stopala, i lica, smrknuta lica, proklinjala i optuživala Ameriku svakim sitnim korakom i svakim trzajem svojih bijednih života. VruÊina je nahrupila, bombe su padale, a bitange su preskakale dugaËke redove za kruh, krale hranu nemoÊ-

- 11 -

nima, zlostavljale pekara i pipale mu kÊer. Bitange nikad nisu Ëekale u redu. George je zatrubio. MrtvaËki crn dim iz njegova motocikla uspeo se do mog prozora, a njegova uskljuËala buka preplavila mi je sobu. Krenuo sam niz stepenice proklinjuÊi putem Fairuz: Ta cmizdrava pjevaËica koja mi život pretvara u boleÊiv pakao. Majka je sišla s krova s dva vjedra u rukama; krala je vodu iz susjedova spremnika. Nema vode, rekla mi je. Doe samo na dva sata svaki dan. Kao i obiËno spomenula je i hranu, ali mahnuo sam joj i sjurio se stubištem. Popeo sam se na Georgeov motocikl, sjeo iza njega i odvezli smo se ulicama po kojima su padale bombe, ulicama gdje su saudijski diplomati nekad skupljali francuske prostitutke, gdje su drevni Grci plesali, koje su Rimljani zaposjeli, na kojima su Perzijanci oštrili svoje sablje, mameluci krali hranu od žiteljâ, križari jeli ljudsko meso, a Turci podjarmili moju baku. Rat je za bitange. I motocikli su za bitange, i za dugokose tinejdžere poput nas, s pištoljem za pasom, s ukradenim benzinom u rezervoaru i bez pravog odredišta. Zaustavili smo se na obali grada, na prilazu mostu, a George mi je rekao: Mashkal mi je, imam problem. Reci, kazao sam. Neki tip, mislim da se zove Chaﬁq Al-Azrak, parkira auto pred kuÊom moje tete Nabile. I kad ode, zagradi parkirno mjesto za sebe. Pomaknuo sam te dvije motke kojima je ogradio svoje mjesto, da moja teta može parkirati. I tako je ona parkirala pa smo se popeli da kod nje popijemo kavu. Taj ti Chaﬁq pokuca mojoj teti na vrata i hoÊe da ona makne svoj auto. To je njegovo mjesto, veli - 12 -

on. Moja teta kaže: Ulica je javni prostor... On je opsuje... Ona viËe... Ja izvuËem pištolj, uperim mu ga u lice i izbacim ga iz kuÊe. On se sjuri niz stepenice i zaprijeti mi odozdo. Ali pokazat Êemo mi njemu, jelda, šutljivi ËovjeËe? Slušao sam i kimao glavom. Zatim smo skoËili natrag na motocikl i vozili se pod kišom metaka ne obaziruÊi se za njih. Vozili smo se kroz huku vojniËkih napjeva i tisuÊu radijskih postaja, koje su sve proglašavale pobjedu. Buljili smo u kratke suknje ratnica i prolazili pored bedara školarki. Bili smo bez cilja, prosjaci i lopovi, napaljeni Arapi kovrËave kose i razdrljenih košulja, s kutijama marlbora zataknutim u podvrnute rukave, otpadnici, bezobzirni nihilisti s pištoljima, lošim zadahom i dugaËkim ameriËkim trapericama. Vidimo se veËeras, kasno, rekao mi je George kad me odbacio do kuÊe. Zatim se odvezao. Došla je ponoÊ; buka Georgeova motocikla preplavila je Ëetvrt. Spustio sam se na ulicu, gdje su muškarci gledali kasnonoÊni egipatski ﬁlm petkom, pušili na malenim balkonima, ispijali hladno pivo i araq, razbijali svježe zelene bademe i prljavim žutim prstima gasili ameriËke cigarete u pepeljarama s folklornim motivima. U kuÊama su osiromašene žene u starim turskim kadama brižljivo, štedljivo izlijevale vodu iz crvenih plastiËnih vjedara po svojoj smeoj koži i ispirale prašinu, vonj, naslage tanke poput kore za baklavu, zlobna jutarnja ogovaranja uz šalicu kave, neimaštinu svojih muževa, znoj svojih neobrijanih pazuha. Prale su se kao Ëistunske kršÊanske maËke koje ližu šape pod ovjesima malenih europskih automobila iz kojih kaplje dioniËka nafta što su je izrabljivani nigerijski radnici izvadili iz utrobe zemlje kojom krstare demoni i crvi glou korijenje mrtvih stabala ugušenih tvorniËkim dimom i pohlepnim dahom bjeloputih inženjera. Te lijene maËke - 13 -

dangubile su pod prašnjavim automobilima i promatrale kako prolaze talijanske cipele, nalakirani nokti, raznobojne iznošene nogavice, šiljaste visoke potpetice, plastiËne natikaËe, toptava bosa stopala i ljupki goli gležnjevi koje bi grube ruke obujmile, pustile i posegnule uvis do izljeva topla soka koji se polako, podatno pretvarao u skroman tok što vonja na jegulje, losos i ružinu vodicu. Brzo smo se vozili prema kuÊi Georgeove tete. Kad smo došli, George je rekao: To je auto Chaﬁqa Al-Azraka. Izvadio je pištolj. Ja sam dao gas i motor je zabrujao. George je pucao u kotaËe automobila i iz njih je izašao zrak. Nanišanio je više i gaao u svjetla, vrata, zatamnjena stakla, sjedala, vlastiti odraz u retrovizoru. Pucao je bez rijeËi, smirenim pokretima plesao oko auta, a onda opet naciljao i zapucao. Skršeni metal probijen je sitnim razornim rupama, žustrim i prodornim. Bio je to ubojit, zabavan Ëin osvete, i svidio mi se. Na koncu smo pobjegli s prizorišta. Vozio sam motocikl kroz sanjive Ëetvrti s beskrajnim nizovima drvenih vrata i osjeÊao Georgeov pištolj kako mi se tare o lea. Izašli smo na cestu izvan grada, a naše su pamuËne košulje propuštale vjetar; grizao nas je za kožu i ugnijezdio nam se u ušima. Vozio sam brzo, neobuzdano, a vjetar mi je šibao oËi, ulazio u nosnice i pluÊa. Vozio sam ulicama s razbijenim svjetiljkama, zidovima posutim rupama od metaka, prolivenom krvlju koja se pretvorila u tamne mrlje na prašnjavim, zapuštenim ploËnicima. Vozio sam i osjeÊao že u venama, ozdravljenje i britki vjetar u pluÊima. George je teško disao iza mojih lea, poput bijesna psa, slavodobitno zavijao uz demonski smijeh. Koktel, viknuo mi je u uho. Hajmo na koktel! Žustro sam i oštro skrenuo. Poput mongolskog jahaËa okrenuo sam Georgeov motor i popeo se na cestu, a stražnji je kotaË zakotrljao i drobio siÊušne oblutke. Siv se oblak podigao s tla, a ja sam se okrenuo oko osi i uputio ravno - 14 -

prema baru koji je radio cijelu noÊ, uz autocestu na drugom kraju grada, u armenskoj Ëetvrti, daleko od Turaka, koji su porobili moju baku. Prošli smo pored kina Lucy, gdje su mladiÊi i kroniËni onanisti zurili u golemo platno na kojem su Amerikanke golemih prsa silovito jebali muškarci golemih kurËina u kaubojskim odijelima ili uËiteljskim odorama s afrofrizurama i fudbalerkama, uz živahnu glazbenu podlogu, na rubu luksuznog bazena, sa sluškinjama u bijelim pregaËama koje su svoje siÊušne suknje ostavile na vješalici u redateljevoj garderobi ili na sjedalu snimateljeva automobila i miješale svojim osloboenim dupetima iz sedamdesetih na velikim plastiËnim ležaljkama, spremne poslužiti crvene koktele s patuljastim papirnatim suncobranima. U baru smo George i ja pili koktele od manga uz prilog od polutvrdog sira, meda i oraha. Sjedili smo i pijuckali koktele, oblizivali prste i priËali o pištolju i kako je tih.

- 15 -

- 16 -

Deset je tisuÊa bombi rascijepilo vjetrove, a moja je majka i dalje bila u kuhinji i pušila svoje dugaËke bijele cigarete. Bila je u crnini od glave do pete, u žalosti za svojim i za mojim ocem. Kuhala je vodu na svom plinskom štednjaku, rezala meso na svojoj dasci za meso i otpuhivala duhanski dim u naš ošteÊeni zid i kroz naše razbijeno prozorsko okno. Ovdje, u njezinu kuhinju, pala je bomba i širom otvorila rupu u zidu, pružajuÊi nam veliËanstven pogled na nebeska prostranstva. NeÊemo je zakrpati prije zime, prije nego što kiša padne i ispere zemlju sa svih leševa koje smo pokopali. Ovdje, u toj kuhinji, poginuo je moj otac; njezin je poginuo dalje na sjeveru. Kad je George sutradan posjetio tetu, njezin je auto bio parkiran na mjestu Chaﬁqa Al-Azraka. Chaﬁq Al-Azrak je došao jutros, ispriËao se i ponudio da dijelimo mjesto, rekla je Georgeova teta igrajuÊi se svojom crveno obojenom kosom. Teta Nabila zašla je u Ëetrdesete. Radila je u banci. Nikad se nije udavala, bila je koketna i putena, nosila uske suknje, visoke potpetice, upadljivu šminku i dekoltirane bluze koje su joj otkrivale bujno izbaËeno poprsje. Georgea je zvala “Gargourty”, nadimkom iz djetinjstva zbog kojeg mu je uvijek bilo neugodno. »esto bih svratio k teti Nabili kad sam tražio Georgea. A ona bi Ëesto otvorila vrata u spavaÊici, s cigaretom izmeu punih usana. Maštao sam da Êe me pozvati da

- 17 -

uem na kavu, ponuditi me Ëašom vode za kuhinjskim stolom, bogobojazno kleknuti ispod mog pupka, otvoriti patentni zatvaraË japanske proizvodnje, ispiti moju izluËevinu i svojim me milozvuËnim koketnim glasiÊem uvjeravati da George nije tamo. Zar nije na poslu? rekla bi. Gargourty je na poslu! George, moj prijatelj iz djetinjstva, radio je u automat-klubu. Ubirao je novac od kockara koji su Ëitav dan visjeli za automatima Ëija su zelena svjetla bljeskala na malim ekranima. Pritiskali su tipke i gubili nakit svojih žena, kuÊe i maslinike svojih oËeva i košulju s ramena svoje djece. Sve što su posjedovali isisano je iz njih, sve su iz njihovih sintetiËkih džepova izvukli asovi i nacereni džokeri. George im je uzimao novac i prebacivao kredit u automate, prodavao im viski i cigarete, Ëistio nužnike, otvarao vrata, podešavao klimatizaciju, meo podove, praznio pepeljare, Ëuvao lokal, a kad bi došli falangisti, stavljao je novac u vreÊe, predao im ih, sjeo na svoj motocikl i otišao kuÊi. Sigurno postoji naËin da se dio utaji, rekao mi je jednom kad sam došao k njemu. Jesi li za? Abou-Nahra Êe nas skratiti za glavu ako nas uhvate u krai. Je, opasno je, ali sigurno postoji naËin. To bi znaËilo zajebavati se s Falangom, rekao sam. George je slegnuo ramenima, povukao dim masnog crnog hašiša, zažmirio i zadržao dim u svojim mršavim prsima. Zatim je polako, sklopljenih oËiju, otpuhnuo dim, ispružio ruku kao da je napola razapet, ispravio dva prsta i dodao hašiš. Bombe su padale poput monsunskih kiša u dalekoj Indiji. Nespokojan i bez nade, trebao sam bolji posao i novac. Radio sam u luci, upravljao dizalicom. Istovarivali smo

- 18 -

oružje s brodova. Na oružju su bile hebrejske, engleske i arapske oznake. U nekim je pošiljkama bila i nafta, morali smo spajati cijevi na kamione-cisterne. VoÊe je dolazilo iz Turske. Ovce iscrpljene morskom bolešÊu koje su slinavih njuški prestravljeno blejale takoer su dolazile iz Turske. Sve smo to istovarivali. Kad je u pošiljkama bilo oružje, falangistiËki džipovi okružili bi cijelo podruËje. Istovar se uvijek obavljao noÊu i sva su svjetla morala biti ugašena, ni cigaretu se nije smjelo zapaliti. Nakon noÊne smjene otišao bih kuÊi i spavao cijeli dan. Moja je majka kuhala i jadikovala. To malo posla što bih uspio dobiti u luci nije bilo dovoljno za cigarete, Ëangrizavu majku i hranu. Kamo otiÊi, koga opljaËkati, prevariti, moljakati, zavesti, oguliti i izmusti? Sjedio sam u svojoj sobi, gledao u zid prekriven tuinskim slikama, izblijedjelim posterima tinejdžerskih pjevaËa, plavuša blistavo bijelih zubi, talijanskih nogometaša. Pomislio sam: Rim je sigurno dobro mjesto, gdje možeš slobodno hodati uokolo. Golubovi na trgovima djelovali su sretno i uhranjeno. Razmišljao sam o Georgeovu prijedlogu i poker-automatima. OdluËio sam posjetiti ga na poslu. Hodao sam uskim uliËicama na putu prema kockarnici, prošao pored Um-Sami, krojaËice koju je muž ostavio zbog kuÊne pomoÊnice iz Egipta. Zabadala je pribadaËe u bijelu vjenËanicu mlade nevjeste koja se trebala udati u kapelici uz snimku kukavnih elektriËnih zvona, škripavih poput stare ploËe iz tridesetih, i Ëiji je otac prihvatio sredovjeËnog inženjera iz Kanade za zeta, i Ëija je majka bila zauzeta pripremanjem valjušaka i prikupljanjem stolaca i sjeckanjem peršina za veliki dan, i Ëiji je brat planirao pucati u zrak iz svog pištolja da proslavi sestrino službeno razdjeviËenje, i koju Êe bratiÊ u svom velikom ulaštenom automobilu odvesti do crkve i onda do broda na Sredo-

- 19 -

zemnome moru. Moru ispunjenom faraonskim suzama, olupinama gusarskih brodova, kostima robova, bujicama iz kanalizacijskih odvoda i francuskim tamponima. Na drugoj strani ulice, preko puta krojaËice, trgovac Abou-Dolly hladio se lepezom i tjerao muhe sa svog lica na svoje gnjilo povrÊe. Abou-Aﬁf je igrao triktrak s neÊakom Antoineom. Claude je još bila u lovu na muža. Ja neÊu biti taj, rekao sam. Ja neÊu biti taj! Nebo je bilo tamnomodro. S njega su meci i bombe padali nasumce. Pogledati u nebo iznad naše zemlje znaËilo je vidjeti smrt kako se obrušava na tebe ∑ na tebe, lokvu vode na vijugavoj ulici, slano more kojim plivaju crvene ribe, trampolin po kojem Êe skakati djeËaci; na tebe, vezeno rublje u koje Êe ugaziti lakirani nožni prsti, dijamantne korice za zakrivljeni bodež; na tebe... Prolazio sam pored Nabiline kuÊe i odluËio svratiti da je vidim. Otvorila je vrata. Smješkao sam se i nepomiËno stajao, bez rijeËi, samo sam disao. Opet tražiš svog prijatelja? upitala me. Svi smo ovdje prijatelji, odgovorio sam. Osmjehnula se, nasmijala, zavrtjela glavom i pozvala me da uem. Vrpoljio sam se na stolcu, poput školarca koji Êe izdrkati. Jesi li za kavu? Da, rekao sam i zagledao se u njezinu prozirnu opravu. Bedra su joj bila široka i zaobljena. Vidjeli su joj se rubovi donjeg rublja, ocrtavali prijelaz izmeu velebnog dupeta i nogu. Otišla je u kuhinju. Pošao sam za njom. Idem posjetiti Georgea, rekao sam. Na poslu? Da. Zašto si onda došao ovamo kad znaš da je na poslu?

- 20 -

Mislio sam da biste mu htjeli poslati nešto, možda sendviË ili jabuku. Prišla mi je, uštipnula me za lijevi obraz i rekla: Nisi ti baš neko nevinašce, mladiÊu, kad dolaziš k teti svog najboljeg prijatelja dok je on na poslu. Primio sam je za ruku; pokušala ju je izvuÊi. Držao sam je još samo za mali prst i polako je privukao k sebi. Smiješila se. Poljubio sam je u vrat. Mirisala je na kreme, mlijeko i cigare debelih bankara. Pustila me da joj usnama prelazim po vratu, a onda je prislonila dlan na moja prsa i nježno me odgurnula. Kava je prekipjela na štednjaku, a ti moraš otiÊi, mladiÊu. George me oËekivao. Prišao sam mu i dao pedeset lira. Pravi se da me ne poznaješ, šapnuo sam. Na koji automat želiš uložiti? Kako to misliš? upitao sam. Na koji automat? ZvuËao je razdražljivo. Prebacit Êu iznos na taj automat. Ah, da. Na tricu. Otišao sam do trice, a tamo me Ëekalo pedeset lira kredita, u gornjem desnom kutu ekrana. Odigrao sam za dvadeset lira i izgubio. Vratio sam se k njemu i rekao da trebam razliku, preostalih trideset lira. Dao mi ih je. Vratio sam se pješice kuÊi, razmišljajuÊi kako, pa da, mora postojati naËin. Deset je tisuÊa bombi palo poput špekula na kuhinjski pod, a moja je majka i dalje kuhala. Moj je otac i dalje bio u svom grobu pod zemljom; samo je Krist uskrsnuo iz mrtvih, tako se priËa. Više nisam oËekivao da Êe se otac

- 21 -

pojaviti na vratima, tiho i smireno uÊi u kuhinju, sjesti za stol i priËekati da moja majka iznese pred njega salatu i malo kruha. Mrtvi se ne vraÊaju. Deset je tisuÊa bombi zaparalo moje uši, ali ja sam i dalje odbijao siÊi u sklonište. Izgubila sam previše onih koje sam voljela, rekla mi je majka. Sii u sklonište. Nisam sišao. Deset je tisuÊa cigareta dodirnulo moje usne i milijun se gutljaja turske kave slilo niz moje crveno grlo. Razmišljao sam o Nabili, o poker-automatima i Rimu. Razmišljao sam o odlasku odavde. Zapalio sam posljednju svijeÊu, otpio iz vjedra s vodom, otvorio hladnjak i odmah ga zatvorio. Bio je prazan i unutrašnjost mu se otapala. U kuhinji je bilo tiho; majËin je radio bio daleko, zakopan u skloništu, zabavljao je štakore i natisnute obitelji. Kad su padale bombe, sklonište bi postalo kuÊa, dvorac od slatkiša i igralište za djecu, svetište, kuhinja i kavana, ugodno mraËno mjestašce s peÊi, ležajevima od spužve i igrama. Ali bilo je zagušljivo, a ja bih radije umro vani, na zraku. Bomba je pala u obližnju uliËicu. »uo sam krike; dosad je vjerojatno veÊ potekla bujica krvi. PriËekao sam; pravilo je bilo priËekati drugu bombu. Bombe su slijetale u parovima, poput turista s ameriËkog Srednjeg zapada u Pariz. Pala je i druga bomba. Polako sam izašao iz stana. Spustio sam se stubištem, zaputio zabaËenim uliËicama, voen kricima, mirisom baruta i razbacanim kamenjem. Pronašao sam krv, pored djevojËice. Kartaš Tony veÊ je bio tamo, s autom spremnim za pokret. Bio je polugol i mucao: S-v-e-t-a Marijo majko Božja, sveta M-a-r-i-j-o majko Božja. Ponavljao je to s mukom, bez daha, skamenjen. Ponio sam djevojËicu. Njezina je majka histeriËno naricala; ušla je za

- 22 -

mnom u auto, na stražnje sjedalo. Skinuo sam košulju i omotao je djevojËici oko krvavog trupa. Tony je punim gasom krenuo prema bolnici. Stalno je trubio. Ulice su bile puste; kuÊe su djelovale nepoznato, vidio sam ih kao kroz maglu. Krv je s djevojËice kapnula na moj prst, niz moja bedra. Kupao sam se u krvi. Krv je tamnija od crvenila, mekša od svile; na ruci ti je topla poput tople vode i sapunice. Košulja mi se bojila grimizom. Viknuo sam i zazvao djevojËicu imenom, ali moja je košulja upijala njezinu krv; mogao sam je iscijediti i napuniti Crveno more i zaroniti u njega, prisvojiti ga, šetati uz njegovu obalu i sjediti na njegovu suncu. Rukama sam djevojËici pritiskao otvorenu ranu. Klonula je; zjenice su joj se izvrnule i nestale u bijelom, mekom, snenom jastuku. Glava joj je bila nagnuta prema majËinim oblim prsima. Njezina je majka prihvatila Tonyjevu mantru i sad su oboje ponavljali: Sveta Marijo majko Božja, sveta Marijo majko Božja. DjevojËica odlazi na put u Rim, pomislio sam. Ona ide u Rim, sretnica mala. Tony je u tugaljivu ritmu zatrubio na pozdrav pustim ulicama. Sutradan ujutro trebao sam se naÊi sa Georgeom na uglu kod Chahineove mesnice. Žene su u redu Ëekale meso. Unutra su visjele odrane koze. Bijelo i crveno meso padalo je odozgo, komade se rezalo, mlatilo, treskalo, opet rezalo, mljelo, umatalo u papir i pružalo ženama u redu, ženama u crnini, melodramatiËnih uljanih lica, krotka bogomoljaËkog držanja, obuzetima stravom mrtvaËkog plesa, ljudožderskom gladi za raspetim mesom, menstrualnim grËevima djeviËanskih svetica, u uškopljenim nedokuËivim pozama, na koljenima na milost i nemilost noževa i nepismenih mesara. Posvuda su gmizale crvenoglave muhe, na podu je bilo životinjske krvi, na umrljanim žutim zidovima koËoperili su se mesarski noževi. Bombardiranje

- 23 -

je prestalo i žene su izašle iz svojih rupa da nabave krto meso za svoje nezaposlene muževe, da zariju u njega nikotinski žute zube i popune nadute trbuhe. George je koraËao ulicom prema meni. Kad sam ga spazio, mahnuo mi je. Zaustavio ga je muškarac u zelenoj falangistiËkoj odori. Rukovali su se; George ga je triput poljubio u obraz. Dok sam Ëekao, promatrao sam muhe na ploËicama složenima u mozaik, kako se goste na savršeno okruglim kapima krvi. Tko je to? upitao sam Georgea. Khalil. Radi za Abou-Nahru. Možda nije pametno da nas vidi zajedno, rekao sam, misleÊi na poker-automate. On jedva da zalazi u kockarnicu. Ne treba se zbog toga brinuti. Možda postoji naËin da se utaji dio novca, rekao sam. I moglo bi biti jednostavno. Doem i platim ti u gotovini, a ti dodaš kredita u automat dok igram. Registrira li automat zgoditke... mislim, ako dobiješ, recimo, ﬂeš, hoÊe li negdje zabilježiti dobitak? Ne. Ne bih rekao, kazao je George. Moramo biti sigurni. Navratit Êu u ponedjeljak. Možemo napraviti probu. Dok ja budem igrao, ti dodaj kredita. Manji iznos, tek toliko, za probu. Doi ujutro, rano... tad obiËno nema nikoga, rekao je George. A možda se neko vrijeme ne bismo trebali nalaziti vani, rekao sam. Otišao sam na sprovod djevojËice, djevojËice koja je putovala u Rim. Njezina je majka naricala. Žene kose prekrivene velovima ispunile su uliËicu. I moja je majka bila na sprovodu. Oni dolaze na naše sprovode, mi idemo na njihove, moralizirala mi je na uho. - 24 -

DjevojËiËin otac doletio je iz Saudijske Arabije, gdje je radio na usplamtjelim pješËanim i naftnim poljima. Išao je na Ëelu povorke, kršio svoje grube ruke, zažarena preplanulog lica, suznih oËiju, vukao je noge kroz prašinu i pijesak. Na dugom putu do groblja mali bijeli lijes nosili su roaci i susjedi; kad su se sunËane zrake spustile na bijeli drveni kovËeg, prožeo ga je treptaj, drvo i metal odaslali su treptaj, svi su zatreptali, Ëak sam i ja zatreptao. Muškarci u sivim odijelima i crnim kravatama sporo su se kretali, prolazili pored zatvorenih trgovina i pognuli svoje otešËale glave prema tlu. Tony je bio iza mene, mucao je i pripovijedao svoju priËu o vožnji, smrti i bolnicama. Bio sam okružen poznatim licima ispunjenim tugom. Iza nas majka je gubila svijest, obješena za ruke žena. Vukle su je, pljuskale i škropile ružinom vodicom žene koje su se udarale u prsa, mrmljale oproštajne i svadbene napjeve, naricale, visoko u zraku mahale bijelim rupËiÊima prema Kosom tornju u Pisi.

- 25 -

- 26 -

SadrĹžaj

I. Rim

II. Bejrut

III. Pariz

169

RjeĂ&#x2039;nik arapskih, francuskih i drugih stranih izraza

255

Napomena

261

Zahvale

263

O autoru

265

- 267 -

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GraﬁËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Tiskano u Hrvatskoj Godina izdanja 2010., rujan (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-163-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 268 -

- 269 -